Što čitamo u veljači?

Taman kad smo pomislili da će nas ove godine mimoići oštra zima, stiže nam prevrtljiva veljača i pokaza svoje zube. Nisu ovo neki odveć zubati dani, meteorološki izvještaji bilježe puno dublje minuse u povijesti, no hladno je i treba se povući na toplo i opskrbiti hranom za dušu – knjigom, naravno.

Ako je, kako se čini, veljačka ćud hirovita, mi nismo ni najmanje. Dokaz su tomu i naše prve ovogodišnje „bebice“. Četiri knjige, četvero književnika, dva pisca, dvije spisateljice, jedna zbirka poezije, tri romana, jedni poznati, drugi nepoznati, zemljopisni i jezični raspon obuhvaća Nizozemsku, Sjevernu Makedoniju i Tursku, a poetskim ćemo krilima dobaciti do Vijetnama i Sjedinjenih Američkih Država. Teme? Ima svega, ali treba apostrofirati da drugi kalendarski mjesec krasi najljepša svjetska suvremena lirika te raznolikost i angažiranost knjiških sadržaja.

Četiri knjige, četvero književnika, dva pisca, dvije spisateljice, jedna zbirka poezije, tri romana, jedni poznati, drugi nepoznati, zemljopisni i jezični raspon obuhvaća Nizozemsku, Sjevernu Makedoniju i Tursku, a poetskim ćemo krilima dobaciti do Vijetnama i Sjedinjenih Američkih Država.

Uz neka ćete djela uživati u majstorskom pripovijedanju, neka će vas potresti i uznemiriti, ima napetica i onih koja će vas potaknuti na razmišljanje, ali sva će vas oplemeniti i učiniti zimske dane toplijima. Ravnodušnost ćete gurnuti pod tepih.

Krenimo redom, od najbližeg nam makedonskog prostora, gdje živi i piše Petar Andonovski. Njegov kratak, ali dojmljiv roman Strah od barbara krase Nagrada Europske unije za književnost i mnogi prijevodi. Andonovski u svoju priču uranja dvije žene: Grkinju Pinelopi i Ukrajinku Oksanu, koje se na izoliranu otoku Gavdosu suočavaju s rastućim animozitetom lokalnog stanovništva. Što će ove dvije junakinje učiniti, preostaje da otkrijete sami. Ono što sigurno znamo, jest da ćete čitati neobičnu knjigu o nadi i snovima s odjecima bogate makedonske pripovjedačke tradicije.

Defne Suman je onima koji su čitali njezino Posuđeno vrijeme poznata. Ta izvrsna knjiga mogla bi biti razlogom da posegnete i za njezinim novim romanom Za doručkom.

Andonovski u svoju priču uranja dvije žene: Grkinju Pinelopi i Ukrajinku Oksanu, koje se na izoliranu otoku Gavdosu suočavaju s rastućim animozitetom lokalnog stanovništva.

Suman će čitatelja majstorski nahraniti gusto isprepletenom pričom, junacima i sudbinama, složenim odnosima unutar jedne obitelji, koja se okuplja na  svečanu doručku u čast stotog rođendana slavne slikarice Širin Sake. Na vidjelo izlaze tuge i radosti, ljubavi, razočaranja i tajne iz prošlosti. Pa tko se ne bi počastio!?

Hrane ima i u angažiranu romanu Mi smo svjetlost Nizozemke Gerde Blees. I dok je junacima romana suđeno gladovati, vi ćete se nahraniti raritetnim literarnim iskorakom, koliko izvrsnim toliko i nužnim za trenutak koji živimo. Upoznat ćete grupicu čudaka: Melodie, Muriel, Petrusa i Elisabeth, koji se suzdržavaju od hrane crpeći energiju iz sunčeve svjetlosti. Poznato, ha? Sve to izgleda dobro dok Elisabeth ne umre od posljedica pothranjenosti i ne započne istraga o ubojstvu. Tada se roman pretvara u napeto štivo puno bizarnih obrata, koje se čita kao triler.

Upoznat ćete grupicu čudaka: Melodie, Muriel, Petrusa i Elisabeth, koji se suzdržavaju od hrane crpeći energiju iz sunčeve svjetlosti.

Ova je polemična i nezaobilazna knjiga štivo za svakoga, a u čitateljskim klubovima mogla bi izazvati kvalitetne diskusije o problematičnim društvenim i prehrambenim trendovima i naputcima svakojakih sumnjivih gurua. Gerda Blees ne osuđuje, tek potiče na promišljanje o društvenoj odgovornosti.

Hladne vam dane začinjamo iznimnom zbirkom pjesama, zbirkom kojom je mladi Ocean Vuong osvojio kritiku i postao poznat širom svijeta. Iznimno smo ponosni što vas nakon Na zemlji smo nakratko predivni častimo i njegovom poezijom pod naslovom Noćno nebo s izlaznim ranama, o kojoj kao da su se svjetski mediji natjecali pohvalama.

Hladne vam dane začinjamo iznimnom zbirkom pjesama, zbirkom kojom je mladi Ocean Vuong osvojio kritiku i postao poznat širom svijeta.

„Snažan emocionalni prizvuk ovih pjesama izvire iz iskrenosti i otvorenosti gospodina Vuonga te iz njegove sposobnosti da uhvati određene trenutke u vremenu fotografskom oštrinom i osjećajem za prolaznost svega zemaljskoga“ pisao je „The New York Times“. I da je samo to, a nije, bilo bi dovoljna preporuka da čitate mladog gospodina Vuonga i njegove stihove. 

I na kraju, završimo u revijalnom tonu:
Prolazi sve (čak i veljača),
sva ljeta, zime sve,
al’ naša ljubav (prema knjigama), zar ne,
nikada neće proć’.
Uživajte u veljačkoj seriji knjiga koje se pamte!

Što nas čeka u 2023. godini?

Kratki vodič kroz Henina novogodišnja izdanja

Janus, božanstvo po kojem je prvi mjesec u godini dobio ime, bog je s dva lica, glavom koja gleda unatrag i unaprijed. Vrijeme je za rezime: dobitci i gubitci, porazi i pobjede. No jednako je tako doba novih pothvata! Najdepresivniji mjesec u godini ne mora biti takav ako se imamo čemu veseliti. A nama u Heni posebno je siječanjsko veselje najaviti vam nove knjige kojima ćemo vas obasuti u 2023. godini. Nećemo vam ovdje predstaviti baš sve, nešto bismo sačuvali i kao iznenađenje… premda nam je teško čuvati tajne kad želimo podijeliti radost!

Novu ćemo godinu – romantično! – otvoriti poezijom: već u veljači izlazi iznimno hvaljena zbirka pjesama američko-vijetnamskoga književnika Oceana Vuonga Noćno nebo s izlaznim ranama. Naši ga čitatelji zacijelo pamte po neobičnu romanu Na zemlji smo nakratko predivni, koji smo objavili prije koju godinu. Kao i za roman, i za ovaj je pjesnički dragulj autor dobio niz nagrada, među kojima i prestižnu pjesničku nagradu „T. S. Eliot“ 2017. godine. Ljubiteljima poezije svesrdno preporučujemo ove suvremene stihove koji rastvaraju teme ljubavi, tjelesnosti, odrastanja i potrage za vlastitim korijenima. Prijevod smo povjerili tankoćutnoj i svestranoj Lori Tomaš.

Novu ćemo godinu – romantično! – otvoriti poezijom: već u veljači izlazi iznimno hvaljena zbirka pjesama američko-vijetnamskoga književnika Oceana Vuonga Noćno nebo s izlaznim ranama.

Regionalnu književnost otvaramo izvrsnim Petrom Andonovskim, mladim makedonskim piscem, i njegovim čudnovatim romanom Strah od barbara. Radnjom smješten na izoliranu grčkom otoku, na kojem došljaci nisu baš dobrodošli, isprepliće sudbine dviju žena: nesretno udane lokalne Grkinje i Ukrajinke obilježene tragičnom sudbinom. Atmosferičan i bizaran, s galerijom likova, ovaj je kratki roman poslastica za svakog knjigoljupca, bez obzira na čitateljske preferencije. Prijevod potpisuje Ivica Baković, maestro riječi.

Čuvena suvremenog škotskog pisca i publicista Andrewa O'Hagena, trostrukoga finalista nagrade „Booker“, hrvatskoj javnosti predstavljamo prvi put. Među njegovim mnogobrojnim knjigama odabrali smo roman Mušice, koji govori o jednome muškom prijateljstvu i odrastanju u osamdesetim godinama XX. stoljeća. Protkane glazbom i atmosferom 80-ih, Mušice su sjajan podsjetnik na jedno uzbudljivo desetljeće. Na prijevodu romana radi izvrsna Una Krizmanić Ožegović.

Protkane glazbom i atmosferom 80-ih, Mušice su sjajan podsjetnik na jedno uzbudljivo desetljeće.

Novost je i čitateljima dosad nepoznata ruska književnica Narine Abgaryan, čiji je roman Tri jabuke s neba pale osvojio prestižnu nagradu „Jasna Poljana“. Smještena u zabačeno planinsko selo Maran, radnja prati galeriju likova na mjestu gdje se snovi, kletve i čuda shvaćaju vrlo ozbiljno. Usko povezana zajednica svađa se, smije i ogovara, netaknuta protokom vremena, a Anadolija, koja ondje živi cijeli život, sretna je sve dok se jednog dana ne probudi potpuno uvjerena da umire… Svakako se latite ovog zabavnog i dirljivog štiva u vještu prijevodu Tanje Radmilo.

Nešto potpuno drukčije čitat ćemo iz pera francuskoga autora Dimitrija Rouchon-Boriea. Iznimno napet i mračan, roman Demon na Vučjem brdu, kao stvoren za ljubitelje knjiga i filmova o serijskim ubojicama, donosi uvjerljiv portret jednoga zločinca, napisan preciznim i oštrim perom ovoga francuskog novinara, koji je iskustvo stekao prateći sudske procese. Borieov debitantski prvijenac osvojio je i francusku kritiku, te dobio nagradu Belgijske radiotelevizije i ušao u finale Goncourtove nagrade za književnost. Prevođenje smo povjerili prokušanoj Duški Gerić Koren.

Iznimno napet i mračan, roman Demon na Vučjem brdu kao stvoren je za ljubitelje knjiga i filmova o serijskim ubojicama.

Nedavno dodijeljena ugledna švedska nagrada „August“ za 2022. godinu pripala je novoj Heninoj autorici Iji Genberg i njezinu romanu Detalji. Riječ je o izvrsnoj knjizi zanimljive koncepcije, u kojoj se protagonistica u stanju vrućice prisjeća odnosa i ljudi koje je izgubila te melankolično i duhovito iznosi detalje života koje s lakoćom guramo pod tepih. Detalje prevodi sjajna Sara Profeta.

Vraćamo se nešto južnije, u Češku, i našoj publici poznatoj književnici Aleni Mornštajnovoj, koja je nedavno izdala novi roman pod naslovom Studeni. Ovoga puta Mornštajnová se laća distopije: u alternativnoj stvarnosti, u kojoj Željezna zavjesa nije pala, teče život jedne majke i jedne djevojčice. Prva je politička zatvorenica, druga je siroče. Što ih povezuje, i kako, otkrijte u odličnu prijevodu Sanje Milićević Armade.

Ovoga puta Mornštajnová se laća distopije: u alternativnoj stvarnosti, u kojoj Željezna zavjesa nije pala, teče život jedne majke i jedne djevojčice.

Pred nama je i još jedan roman koji pripada azijskom književnom krugu: novo djelo Vijetnamke Nguyễn Phan Quế Mai, koja se u Hrvatskoj proslavila romanom Planine pjevaju. Djelo Dijete prašine prati sudbinu djece vijetnamskih majki i američkih vojnika, začetih tijekom Vijetnamskoga rata, koja su u ondašnjem korejskome društvu često napuštana i stigmatizirana kao „djeca izdajica“. Prijevod potpisuje Morana Mazor.

Dobitnica međunarodnog Bookera 2022. godine naša je najnovija autorica – riječ je o indijskoj književnici Geetanjali Shree, koja je romanom Grobnica od pijeska oduševila Bookerov žiri. Kako revidirati vlastiti život u dobi od osamdeset godina, koliku važnost imaju naša sjećanja, i kakav je položaj žena u Pakistanu, čitajte u ovom toplom, originalnom i nadasve duhovitom romanu. Prijevod nam donosi iskusna Vera Vujović.

Dobitnica međunarodnog Bookera 2022. godine naša je najnovija autorica – riječ je o indijskoj književnici Geetanjali Shree.

Nakon međunarodnim „Bookerom“ nagrađenih Nebeskih tijela, pripremamo i sljedeći roman omiljene omanske autorice Jokhe al-Harthi Stablo gorke naranče, dirljivu i toplu priču u čijem je središtu odnos mlade protagonistice i njezine bake. U ispreplitanju fragmenata bakine prošlosti sa sadašnjošću mlade britanske imigrantice duboko je istraživanje društvenog statusa, ljubavi i ženske ustrajnosti, napisano izbrušenim stilom. Jednako će izbrušen biti i prijevod Antonije de Castro Burice.

Kao šećer na kraju ovoga izbora stoji roman Živjeti brzo Brigitte Giraud, ovogodišnje laureatkinje najuglednije francuske nagrade – Goncourta.

Kao šećer na kraju ovoga izbora stoji roman Živjeti brzo Brigitte Giraud, ovogodišnje laureatkinje najuglednije francuske nagrade – Goncourta. U autofikcijskoj priči o gubitku voljene osobe autorica dešifrira događaje koji su prethodili preuranjenoj smrti njezina supruga i oživljava njihove zajedničke trenutke. Sjajno štivo, kakvo i očekujemo od vrhunske francuske književnosti, koje smo povjerili Duški Gerić Koren.

DOMAĆA KNJIŽEVNOST

Dugoiščekivani, novi rukopis Marka Gregura pod naslovom Šalaporte socijalni je roman koji se likom i sudbinom jednoga povratnika na hrvatski otok dotiče tema parazitstva, uhljebništva, korupcije i klijentelizma. Gregur i u ovome romanu pokazuje sjajan smisao za društvenu satiru. Ljubitelji njegova Trombetassicza i Vošickog doći će na svoje.

Legendarnu splitskom gimnazijskom profesoru i piscu Borisu Škifiću u novoj godini izlazi roman Kamen, cvijet i amen, žanrovska kombinacija romana o odrastanju s elementima kriminalističke fabule i jakim kritičkim nabojem prema zbilji.

Legendarnu splitskom gimnazijskom profesoru i piscu Borisu Škifiću u novoj godini izlazi roman Kamen, cvijet i amen, žanrovska kombinacija romana o odrastanju s elementima kriminalističke fabule i jakim kritičkim nabojem prema zbilji. Roman slikama idiličnog djetinjstva na otoku dočarava život mladih iz otočke „bande“, koji se ipak ne uspijevaju odmaknuti od metaforičke i stvarne morske nemani, čudovišta koje će ih u konačnici i uništiti. Škifić pomno ocrtava otočku atmosferu, a njezinu prividnu idiličnost suprotstavlja uskogrudnosti, primitivizmu i kriminalu stvarnog svijeta.

Novi roman Olje Knežević Magdalena: strada fortunata priča je o ženi, o braku, o majčinstvu i osobito – o povratku sebi, vraćanju na „tvorničke postavke“ u zrelim, srednjim godinama. Ozbiljno, a ipak humoristično, zabavno i pronicavo, Olja Knežević piše štivo koje korespondira s modernom ženom.

Sat koji otkucava samo tik istaknuta dramatičara i prozaika Ivana Vidića roman je o ljubavi Julija i Lujze, koja se nakon preljuba pretvara u osvetu i zločin.

Sat koji otkucava samo tik istaknuta dramatičara i prozaika Ivana Vidića roman je o ljubavi Julija i Lujze, koja se nakon preljuba pretvara u osvetu i zločin. Vidić pritom tematizira terorizam kao fenomen do kojeg dovode strasti i osjećaji bez kontrole te preklapanja osobne i povijesne besperspektivnosti. Kroz sjajno izbalansirane slojeve ozbiljnosti i farse, humora i strahote, Vidić pripovijeda ljubavnu priču koju jednako određuju protagonisti kao i vrijeme u kojem žive.

KNJIGE ZA OSOBNI RAZVOJ

Nakon teških pandemijskih godina, koje su na svima nama ostavile blaže ili teže posljedice, i zbog kojih prema procjenama psihologa cijela nacija boluje od neke vrste kolektivne traume (pojačane ratom u Ukrajini i recesijom koja nam ne steže samo džepove, nego i snove), odlučili smo se i za objavljivanje priručnika za samopomoć. Izabrali smo hvaljena djela uglednih psihologa i psihijatara, koja nude strategije za preživljavanje u teškim životnim prilikama. Hrabro je priznati da trebamo pomoć, a ove nam knjige otkrivaju ne samo kako da pomognemo sebi, nego i onima oko nas.

Izabrali smo hvaljena djela uglednih psihologa i psihijatara, koja nude strategije za preživljavanje u teškim životnim prilikama.

Prva je u nizu knjiga kliničkog psihologa Christophera Willarda Kako rastemo kroz ono što prolazimo, koja se bavi načinom na koji nam teški trenuci mogu pomoći da budemo bolje, zrelije, empatičnije te duhovno bogatije osobe. „U svakom zlu neko dobro“, kaže poslovica, a ova nas knjiga stručno i samopouzdano vodi prema drukčijoj percepciji teških trenutaka.

Sljedeća je knjiga U redu je što nisi u redu autorice Megan Devine, priručnik koji donosi uvid u tugovanje nakon gubitka bliskih osoba i upozorava na suvremeno, štetno poimanje žalovanja kao nečega što treba „brzo odraditi“. Ujedno je prikladan vodič svima onima koji nastoje pomoći osobama što su doživjele tragediju, upućujući ih na načine iskazivanja brige i empatije.

Paul Conti, ugledni američki psihijatar, u svome djelu Trauma kao nevidljiva epidemija, pak, kroz primjere iz svoje terapeutske prakse govori o traumi kao korijenu našega ponašanja i predlaže načine na koje ju možemo pretvoriti u pogonsko gorivo za bolje shvaćanje sebe i svijeta, te promjenu načina života i svojih odnosa s drugima.

Prevođenje iznutra i izvana: Edin Badić

Potražnja je velika, „bukiran“ sam po godinu-dvije unaprijed.

Povodom objavljivanja romana Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo danske autorice Annette Bjergfeldt, razgovarali smo s našim sjajnim prevoditeljem Edinom Badićem. Premda je diplomirao prije tek pet godina, Edin iza sebe ima dvanaestak prevedenih knjiga, član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Europskog društva za prevoditeljstvo, a k tomu još i apsolvent na poslijediplomskom studiju u Zadru. I već je mentor prevoditeljima početnicima!

Iz tvoje se biografije čini da si odavno znao čime se želiš baviti. Je li to samo varka koja izvire iz biografije, ili ti je zanat književnoga prevoditelja bio san još dok si „bio mali“?
Nije varka! Jezici su mi oduvijek išli. Počeo sam s njemačkim, učio ga od prvog razreda osnovne škole, poslije sam dobio i engleski, oba nastavio učiti u gimnaziji, a tada se nekako i iskristalizirala moja želja da se profesionalno bavim jezicima. Sjećam se da mi je još u drugom razredu gimnazije profesorica engleskoga sugerirala da bih se mogao usmjeriti prema filologiji, a meni se i nekako spontano javila želja da se bavim prevođenjem. Doduše, tada mi je na um više padao posao sudskog tumača, a ne književno prevođenje. Pamtim i da je profesorica fizike navijala da upišem FER ili PMF i ostala vidno razočarana kad sam se, unatoč podjednakom zanimanju i za prirodoslovne i za društveno-humanističke predmete, ipak odlučio za filološke studije na FFZG-u. I nisam požalio! Engleski mi je oduvijek bio draži, a njemački je, doduše, zamijenio jedan novi germanski jezik, predivni švedski!

Pamtim i da je profesorica fizike navijala da upišem FER ili PMF i ostala vidno razočarana kad sam se, unatoč podjednakom zanimanju i za prirodoslovne i za društveno-humanističke predmete, ipak odlučio za filološke studije.

Na studiju sam se, na oba svoja prevodilačka smjera, imao prilike upoznati s čarima književnog prevođenja i, premda nisam nužno mislio da ću se u tom pravcu razvijati odmah poslije diplome, tako se „potrefilo“. Potražnja je velika, „bukiran“ sam po godinu-dvije unaprijed i zasad sam prilično zadovoljan.

Prevodiš s norveškog, švedskog i danskog jezika. Kolika je razlika među tim jezicima? Često se  čuje da je razlika, po prilici, kao između hrvatskog i srpskoga jezika. Koliko je to (ne)točno?
Razlike između pisanog švedskog, norveškog i danskog nisu velike, pa bih rekao da se govornici svih triju jezika napismeno mogu sporazumjeti bez većih teškoća. Pisani danski i norveški, primjerice, podosta su slični jer dijele zajedničku povijest. Do problema dolazi pretežito u govoru. U razumijevanju švedskoga izgovora veliku ulogu igra pravilno naglašavanje riječi i rečenična melodija, slično je i s norveškim koji je, doduše, nešto manje melodičan, dok je danski izgovorom najspecifičniji zbog izrazito razvijenog fonološkog sustava koji preferira samoglasnike.

Jedno je istraživanje pokazalo da danska djeca u dobi od 15 mjeseci u svom jezičnom repertoaru imaju 84 riječi, a njihovi hrvatski vršnjaci čak 150!

Čak ih je devet, a neki tvrde da je samoglasničkih fonema i do 40 (!), što danskoj djeci nerijetko otežava učenje novih riječi. Jedno je istraživanje pokazalo da danska djeca u dobi od 15 mjeseci u svom jezičnom repertoaru imaju 84 riječi, a njihovi hrvatski vršnjaci čak 150! Usto se u danskom suglasnici često „gutaju“ – prozodija je osebujna, postoji i taj zloglasni stød, glas koji se, naprimjer, pojavljuje na kraju pojedinih riječi ili u slogovima s dugim samoglasnicima, a ostvaruje se (ne)potpunim zatvaranjem glasnica. Time se izgovor određene riječi „prekida“, a slog obično skraćuje, što zvukom podsjeća na štucanje ili pucanje glasa. Tako da Šveđani i Norvežani, koji se i u govoru mogu sporazumjeti, često ne razumiju govor svog južnog susjeda, a situacija vrijedi i obrnuto. Rekao bih da razlike između tih triju jezika, ni jezičnopolitički ni povijesno gledano, nisu osobito usporedive s razlikama između hrvatskog i srpskog jezika.

Je li prevođenje s triju sličnih jezika teže nego s posve različitih? Kolike su interferencije, „lažni prijatelji“? Koliko ti znanje triju skandinavskih jezika otežava, a koliko olakšava prevođenje?
Ponekad mi je pravi izazov „prešaltati se“ u sekundi s jednog jezika na drugi, iako je švedski moj primarni skandinavski jezik – učio sam ga najduže i najčešće ga rabim i u govoru i u pismu. Interferencije nisu velike, ali „lažni prijatelji“ katkad znaju biti vrlo varljivi. Ima ih podosta, klasični su primjeri pridjev „rolig“ koji na švedskom znači „zabavan, šaljiv“, a na danskom i norveškom „smiren, miran“, i imenica „by“ koja na švedskom označava „selo“, a na norveškom i danskom „grad“. O tim i sličnim mnogobrojnim razlikama valja uvijek voditi računa, osobito tijekom prevođenja.

Norveška i švedska književnost kod nas su relativno popularne i poznate, pogotovu otkad su se pojavili svima privlačni švedski kriminalistički romani. Međutim, o suvremenoj danskoj književnosti naša čitateljska publika, čini se, malo zna. Koje teme i ideje osobito okupiraju danske književnike? Kakva je danska čitateljska publika?
Mislim da je u Danskoj već nekoliko godina zaredom za najomiljeniju spisateljicu proglašena kraljica krimića Sara Blædel. Njoj je uz bok svakako i u nas jednako poznati Jussi Adler-Olsen. Autori su to koji kroz prizmu naizgled jednostavnog formata kritički progovaraju o aktualnim društvenim problemima. Međutim, kad je riječ o danskoj književnosti općenito, moram priznati da se većina književnih dragulja tek otkriva, tako da do brojnih autora novije danske književnosti mi u Hrvatskoj još nismo ni stigli.

Ponekad mi je pravi izazov „prešaltati se“ u sekundi s jednog jezika na drugi, iako je švedski moj primarni skandinavski jezik – učio sam ga najduže i najčešće ga rabim i u govoru i u pismu.

Izuzev klasičnog Andersena, prevođenog preko jezika posrednika, s kojim se redovito upoznajemo u sklopu osnovnoškolske lektire, tek su nedavno prvi put na hrvatski, i to izravno s danskoga, prevedene dvije važne autorice koje bismo ubrojili u kanon danske književnosti: Tove Ditlevsen, čija izvanredna autobiografska trilogija progovara o odrastanju, identitetu i položaju žene u modernom danskom društvu, i umješna pjesnikinja-eksperimentalistica Inger Christensen. Prilično je eksperimentalna i zbirka „svjedočanstava“ jedne autorice mlađe generacije koju upravo prevodim za Henu, ali zasad još ne bih previše otkrivao.
Od svježijih danskih naslova, u nakladi Hene objavljen je, primjerice, sjajan roman Proroci fjorda Vječnost Kima Leinea koji, smještajući većinu radnje na Grenland, bespoštedno tematizira mračnu dansku kolonijalnu prošlost. Teme su odvažne i raznolike, a neotkrivenih pisaca još mnogo. Mislim da smo tek zagrebli po površini!

Koje bi knjige iz danske književnosti volio prevesti? Imaš li listu favorita?
Nemam popis, ali mnoga djela svjetski priznatih autora nisu prevedena na hrvatski. Tako je i s tri danska nobelovca iz prve polovice 20. stoljeća – Karlom Gjellerupom, Henrikom Pontoppidanom i Johannesom V. Jensenom.

Od svježijih danskih naslova, u nakladi Hene objavljen je, primjerice, sjajan roman Proroci fjorda Vječnost Kima Leinea koji, smještajući većinu radnje na Grenland, bespoštedno tematizira mračnu dansku kolonijalnu prošlost. Teme su odvažne i raznolike, a neotkrivenih pisaca još mnogo. Mislim da smo tek zagrebli po površini!

Ne znam, doduše, koliko bi njihov opus danas bio atraktivan na našem tržištu koje ne preferira isključivo kvalitetu, a slabo se prevode i utjecajni spisatelji i spisateljice poput Klausa Rifbjerga, Karen Blixen ili Jakoba Ejersboa. Sve su to u međuvremenu postala velika djela danske književnosti koja zavređuju hrvatske prijevode.

Za Henu si nedavno preveo debitantski roman poznate danske kantautorice Annette Bjergfeldt, Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo. Je li ti njezin glazbeni izričaj – a posebice tekstovi pjesama kojima se proslavila – bio poznat otprije? Izguglaš li autora od A do Ž prije negoli se upustiš u prijevod?
Iskreno, nije! Ne stižem pratiti dansku glazbenu scenu, ali kad sam njezin debi dobio na prijevod, informirao sam se i o njezinu glazbenom izričaju. Ta mi je priprema pomogla i za samo prevođenje ovog izvrsnog romana.

Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo – kako bi je opisao budućim čitateljima? U čemu si najviše uživao prevodeći ovu knjigu, a što se u tekstu postavilo kao pravi problemski zadatak?
Kao jedan od romana koji vas vodi kroz rollercoaster emocija, u jednom vas času rastuži, a u drugom nasmije do suza!

Nema ničeg boljeg nego kad tekst prevodiš s osmijehom na licu.

Rijetki su danas romani s dobrom, zrelom, ali svježom dozom humora. U ovom sam potonjem najviše uživao, nema ničeg boljeg nego kad tekst prevodiš s osmijehom na licu. Posebno bih istaknuo Varinkin nesvakidašnji humor koji je na trenutke bilo zahtjevno prenijeti na hrvatski tako da funkcija i uloga koje on ima u danskom izvorniku bude odgovarajuća i u hrvatskom prijevodu. Ali mislim da mi je to pošlo za rukom!

U kojoj je mjeri danas hrvatskim prevoditeljima lakše – a što je, pak, teže  – nego što je to bilo njihovim prethodnicima prije globalizacije i pristupa internetu?
Hrvatskim je prevoditeljima danas lakše utoliko što su im sve informacije nadohvat ruke. Ali to gotovo ništa ne znači ako informacije nisu u stanju pravilno rastumačiti i učinkovito upotrijebiti u svom radu.

Nas upornih i pomalo sanjarskih skandinavista koji ostajemo u prevođenju i dalje je prilično malo, traženi smo, pa mogu reći da od (književnog) prevođenja donekle možemo pristojno živjeti.

Ta je dostupnost, nažalost, otvorila mnoga vrata ljudima raznih nefiloloških profila koji se prevođenjem počinju baviti iz hobija ili „sa strane“, što je posljedično dovelo do dumpinga cijena, lošijih radnih uvjeta, općenite neprepoznatosti i zamjenjivosti prevoditelja kao izuzetno važnih karika u književno-izdavačkom lancu, a to dugoročno šteti ugledu struke. Naročito je to uočljivo kod prijevoda s velikih svjetskih jezika, stoga rijetko prihvaćam naslove s anglofonog jezičnog područja, naknade su zaista mizerne. Nas upornih i pomalo sanjarskih skandinavista koji ostajemo u prevođenju i dalje je prilično malo, traženi smo, pa mogu reći da od (književnog) prevođenja donekle možemo pristojno živjeti.

Imaš li među prevoditeljima uzora, ljudi čiji je način rada, pristup književnosti i prevođenju za tebe bio osobito nadahnjujući?
Pripadam generaciji bolonjaca – diplomiranih prevoditelja, pa sam prijevode i prevođenje imao priliku izučiti i na teorijskoj i na praktičnoj razini. Na prevoditeljskim studijima anglistike i skandinavistike stekao sam čvrste temelje na koje se oslanjam prije, tijekom i poslije čina prevođenja svake vrste teksta te tako konkretna stečena znanja i vještine promišljeno primjenjujem u praksi.

Izuzetno cijenim trud i rad svih svojih kolega jer šira javnost nekako i dalje nevoljko priznaje da su prevoditelji zapravo čarobnjaci.

Smatram da je važno svako svoje rješenje znati argumentirati i moći „obraniti“ pozivajući se i na neka znanstvena uporišta. Stalno se usavršavam i razvijam kritički pristup prevođenju, a usput sam razvio i strast prema traduktološkim istraživanjima, pa kad ne prevodim, velika je vjerojatnost da nešto istražujem. Ne mogu reći da među prevoditeljima imam istinske uzore, ali izuzetno cijenim trud i rad svih svojih kolega jer šira javnost nekako i dalje nevoljko priznaje da su prevoditelji zapravo čarobnjaci.

Ima li prevoditelj uopće vremena za čitanje iz zadovoljstva, čistog užitka? Što ti je od knjiga pročitanih „iz gušta“ ostalo u osobito dobru sjećanju? Koje bi od Heninih knjiga preporučio čitateljima?
Rijetko, eventualno na godišnjem odmoru, ako se o tako čemu među nama slobodnjacima uopće može govoriti. Volim odmoriti oči od računala uz dobru knjigu, dragi su mi, primjerice, Murakami, Selimović, Roth i McCarthy. Od švedske književnosti, koju najradije biram, čitam i preporučujem, još bih izdvojio Khemirija, Anyurua, Backmana i Gardella i ovdje ću stati jer bih nabrajati mogao do prekosutra! Od novijih Heninih naslova osobito me se dojmila Oporuka Nine Wähä, zanimljiva mi je bila knjiga Poslije kiše cijenjenog Rade Šerbedžije, a već mi neko vrijeme na listi čekanja stoji Vošicki Marka Gregura. Srećom, stižu blagdani, pa se nadam da neće još dugo čekati!

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Prevođenje iznutra i izvana: Sandra Ljubas

Skandinavije se ne mogu zasititi

Sandra Ljubas, prevoditeljica iz čijih nam ruku stiže „Oporuka“ švedske autorice Nine Wähä, govori o svome iskustvu prevođenja sa skandinavskih jezika, prednostima prevodilačkog posla i hrvatskim autorima koje bi rado prevela za Skandinavce.

Studirala si njemački i švedski jezik na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, usavršavala se u danskom i norveškom, a sada i završavaš poslijediplomski studij iz jezikoslovlja. Odakle Tvoja ljubav za skandinavistiku, odakle poticaj za upis na studij švedskoga jezika? Imaš li prema tim zemljama posebno emotivan odnos, i zašto?
Moji su me radni jezici osvajali jedan po jedan. U jezičnoj sam gimnaziji učila engleski, njemački i španjolski jezik, ali baš mi je ustroj germanskih jezika uvijek bio najbliži srcu. Odgovaraju mi njemačka logika i preciznost, a švedski je usto i iznimno melodičan, pjevan jezik. Danski je, pak, na glasu kao vrlo ružan, ali ga u Hrvatskoj ne govori mnogo ljudi i to mi je bilo izazovno, kao i naučiti dva službena norveška jezika. Prvenstveno su me, dakle, vodili jezični, lingvistički razlozi, tako je bilo i za upis studija. Tek me poslije osvojila Švedska kao država i shvatila sam da mi je blizak i skandinavski mentalitet. Volim njihov minimalizam i to što svi provode mnogo vremena u prirodi, koja je prekrasna u svim godišnjim dobima.

Danski je, pak, na glasu kao vrlo ružan, ali ga u Hrvatskoj ne govori mnogo ljudi i to mi je bilo izazovno, kao i naučiti dva službena norveška jezika.

Otputujem u Švedsku barem jednom-dvaput godišnje, i proputovala sam je od krajnjeg juga do samog arktičkog kruga. Emotivan odnos proizlazi i iz spoznaje da djelujem kao most između njihove i naše kulture – pa nastojim pratiti i književnost, i skandinavsku filmografiju, politiku, aktualna događanja, to mi pomaže i u prevođenju. Skandinavije se ne mogu zasititi!

Što te privuklo upravo književnom prevođenju?
Kada sam tek diplomirala, vladala je velika potražnja za prevoditeljima sa skandinavskih jezika, i zapravo mi se književno prevođenje samo ponudilo, a ja sam ga spremno prihvatila. Bio bi mi prevelik klišej reći da sam kao strastvena čitateljica stremila samo k tome, ali rano sam promišljala prevoditeljsku ulogu u stvaranju svjetske književnosti i okretala se toj specijalizaciji. Bila je to, sve u svemu, sretna kombinacija tržišnih potreba i osobnih preferencija.

Koje su, prema tvome mišljenju, prednosti književnoga prevođenja u odnosu na druge prevoditeljske poslove?
Zapravo mi se sviđaju i druge vrste prevođenja, ali književno prevođenje pruža određene slobode – na istom se prijevodu dugo radi, pa nema potrebe za konstantnim pregovaranjima s novim naručiteljima, što zna biti iscrpljujuće, vrijeme rada u potpunosti je fleksibilno i možemo ga prilagoditi svom bioritmu, kao i uzeti godišnji odmor kada god poželimo.

Pod pokroviteljstvom Europske komisije nedavno je proveden niz istraživanja o strojnom prevođenju književnih tekstova i zaključeno je da strojni prevoditelji još nemaju kapaciteta za prevođenje kreativnih tekstova.

Uživam u tom privilegiju, pa često nekamo otputujem, odlazila sam i na prevoditeljske rezidencije, dobivala stipendije, ali pronašla vrijeme i za čitav doktorski studij i istraživački rad. Lijepo je i na kraju primiti otisnuti prijevod u ruke, kada nosi tvoje ime i na njega imaš autorska prava. No ima ta sloboda i svoju lošu stranu, naravno. Stalna radna mjesta donose sigurnost o kakvoj mi možemo samo maštati, a i drugi prevoditelji bolje zarađuju!

Baviš se prevođenjem i kao znanstvenica: koliko smo napredovali kad je u pitanju strojno prevođenje, i misliš li da će ono jednoga dana doista moći zamijeniti prevoditelja?
U doktorskoj disertaciji iznosim tvrdnju da se ne treba pitati hoće li strojno prevođenje zamijeniti prevoditelja, već samo kako će ono promijeniti prevoditeljsku svakodnevicu. Sustavi za strojno prevođenje mogu rasteretiti prevoditelje od nekih zamornih i repetitivnih prijevodnih zadataka, i služiti kao pomoć, baš poput mrežnih rječnika ili pravopisnih provjernika, no pod pokroviteljstvom Europske komisije nedavno je proveden niz istraživanja o strojnom prevođenju književnih tekstova i zaključeno je da strojni prevoditelji još nemaju kapaciteta za prevođenje kreativnih tekstova. Čak i da se samo uređuju, strojni prijevodi znaju biti vrlo varljivi i katkad je potrebno uložiti veći kognitivni napor da ih se uredi nego da se tekst prevede od nule, pogotovo nekomu tko s njima nema dovoljno iskustva. Stoga književni prevoditelji nemaju od čega strahovati. Također, izlazni rezultati iznimno su ovisni o jezičnim kombinacijama, a hrvatski naprosto nema dovoljno digitalnih resursa da bi pomaci u kvaliteti bili streloviti.

Književnim se prevođenjem baviš nekoliko godina, no iza tebe je već gotovo 20 knjiških naslova. Kako uspijevaš držati takav tempo, u čemu je tvoja tajna?
Književno prevođenje nije mi „drugi posao“ ili „plaćeni hobi“, već posljednje četiri godine, praktički od diplome, živim od njega. Tako se i skupilo prijevoda, moram priznati da su to uglavnom i poprilično opsežne knjige, ali nadam se nastaviti u tom smjeru. Interes za skandinavsku književnost ne jenjava, samo da nas inflacija ne natjera u profitabilnije vode.

S kojega ti je jezika najdraže prevoditi?
Sa švedskoga, bez razmišljanja. Uvijek sa svoja četiri jezika imam dovoljno raznovrsnosti, ali švedskom se najradije vraćam.

Za Henu si, među ostalim, prevela roman „Oporuka“ švedske autorice Nine Wähä, u sklopu projekta „Europa iznutra i izvana“. Po čemu je ova autorica specifična i čime se, iz pozicije prevoditelja, u švedskome književnom korpusu ističe njezina proza?
Švedski su krimići toliko popularni da se pod njih katkad iz marketinških razloga gura i što im pripada, i što ne. Baš me nasmijalo kada sam i „Oporuku“ jednom kod nas vidjela među preporukama za krimiće. Istina, netko u romanu umire, ali Nina Wähä ne pretvara ovo u roman otkrivanja slučaja. Ona je i spisateljica, i glumica, i pjevačica, navikla je iznositi priču kroz razne medije. Stil joj je vrckav i razigran, ali teme su mračne.

Uočila sam da se kod nas često ponavljaju brojni mitovi o prevođenju koji su bez uporišta. Možda sam zato stasala u prevoditeljicu bez uzora.

Neke su ključne rečenice ovlaš izrečene, namjerno nedorečene, čitatelju bolne istine o likovima gotovo mogu promaknuti. Mislim da je to vrlo specifično za podneblje u kojemu se odvija radnja, humorom se izbjegava progovarati o problemima. Zato je vjerojatno tako dobro prihvaćen u Švedskoj, i ne mislim da ga mogu usporediti i s jednim drugim suvremenim švedskim romanom.

Roman je ispripovijedan glasom sveznajućega pripovjedača, no svaki od čak 12 likova – mahom djece jedne velike i disfunkcionalne obitelji – zapravo iznosi svoje viđenje, svoju priču.  Koliko je bilo teško naći glas i izraz za svako od njih?
Nina Wähä potvrdila je da je zapravo i počela pisati zbirku novela, svaku iz perspektive jednog lika, što se poslije stopilo u veliki roman. To se i vidi – iako se vještim pisanjem ostavlja dojam da čitamo toliko različitih glasova, na kraju je sve to u priču povezao naš sveznajući pripovjedač. Prevoditeljski sam tu samo trebala pratiti autoričine korake, takoreći stati u iste stope u snijegu, a i čitateljski mi se to najviše svidjelo – vjerujem da koju godinu nakon čitanja ovog romana možda nećemo pamtiti svu radnju, ali još ćemo se pitati što je bilo s likovima, kao da su stvarni i da njihovi životu teku dalje nakon zatvaranja korica.

Roman obiluje i dirljivim i potresnim prizorima, poput stradanja djeteta. Kad prevodiš, koliko te emocionalni doživljaj ometa u prevođenju, a koliko ti pomaže?
Drukčije procesuiram knjige kao prevoditeljica nego kao čitateljica. Dok čitam, lako pustim suzu, ali kada prevodim, usredotočena sam samo na pronalazak pravih riječi.

Postoje li knjige koje su ti ostale u sjećanju kao nečiji sjajni prijevodi?
Iz perspektive teorije prevođenja, da bi znao je li neki prijevod sjajan, moraš ga usporediti s izvornikom, nezahvalno je vrijednosne sudove donositi naslijepo. No ja rado posežem za hrvatskom prijevodnom književnošću, što znači da prevoditeljima pristupam s povjerenjem. Mogu potvrditi i da su mi odlični dosadašnji prijevodi mojih skandinavskih kolega u Heni!

Samo je otprilike pet književnih prevoditelja s norveškog, još nitko nije primio nikakvu nagradu za prijevod s norveškog jezika, a teško je naći i kompetentnog recenzenta – norveški se u Hrvatskoj ne može ni studirati.

Imaš li uzore među prevoditeljima?
Nemam, no od mnogih sam o prevođenju učila, pogotovo na fakultetu, a pohađala sam i razne radionice prevođenja. Studirala sam prevoditeljski smjer i upijala sve o prevođenju što mi je bilo dostupno. Ali dok sam učila teoriju prevođenja, slušala iskustva starijih prevoditelja i analizirala prijevode, uvijek sam o svemu tome i dosta kritički promišljala i razvijala vlastiti pristup. Uočila sam da se kod nas često ponavljaju brojni mitovi o prevođenju koji su bez uporišta. Možda sam zato stasala u prevoditeljicu bez uzora, ali zato s iznimnim poštovanjem za sve one koji teorijski i praktično pridonose razvoju struke.

Sjećaš li se koju ti je knjigu bilo najteže prevesti?
„Sestrinska zvona“ norveškog književnika Larsa Myttinga. Za taj sam roman žiteljima čitavog jednog sela podarila kvazidijalekt – nisam njihov starinski norveški dijalekt zamijenila nekim našim jer sam to smatrala neprirodnim rješenjem, ali sam im dosljedno obilježila vokabular i gramatiku tako da im se govor razlikuje od drugih likova u romanu. Onda je izišao nastavak – „Tapiserija sestara Hekne“ – i sve sam to morala ponoviti, pa još i proširiti. Na „Sestrinskim zvonima“ dugo sam radila i uz prijevod vodila iscrpne bilješke, bila je to moja prva suradnja s Henom i nisam znala kako će tekst proći na lekturi, a zatim sam se još brinula kako će ga dočekati publika. Mogu reći da su me na kraju preplavili pozitivni dojmovi, i da sam na taj prijevod vrlo ponosna. Žao mi je što u prevoditeljskoj zajednici nije naišao na više odjeka. Boljka je to manje 'atraktivnih' jezika, samo je otprilike pet književnih prevoditelja s norveškog, još nitko nije primio nikakvu nagradu za prijevod s norveškog jezika, a teško je naći i kompetentnog recenzenta – norveški se u Hrvatskoj ne može ni studirati. S druge strane, drago mi je što su čitatelji zadovoljni prijevodom, komentiraju ga, uživaju i zapitkuju kada će treći dio!

Kad bi među hrvatskim autorima birala, koga bi prevela na neki od skandinavskih jezika?
Ne bih se olako laćala prevođenja visoke književnosti na strane jezike, ali mislim da bi na skandinavskom tržištu, primjerice, dobro prošle „Divlje guske“ Julijane Adamović, uklopile bi se u njihovu poetiku. Inače mi se još sviđaju romani „A onda je Božo krenuo ispočetka“ Marine Vujčić i „Mileva Einstein, teorija tuge“ Slavenke Drakulić, čiji su nešto stariji romani već prevedeni na švedski. Imamo još dobrih hrvatskih romana, ali zadržat ću se ovom prilikom na autoricama!

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Skrivena knjiška blaga

Ima nekih knjiga koje susrećete kamo god pođete. Upadaju vam nepozvane u vidno polje, bliješte na plakatima, sebično se šire po izlozima knjižara, vijore i zastavice s njihovim naslovima, a autori im iskaču iz novinskih stupaca s mudrim mislima o svemu i svačemu. Naprosto iritantno. Na kraju čovjek kupi knjigu da to skine s dnevnog reda. I oduševi se, jasno.

A onda, ima i knjiga šutljivica. O njima se malo piše. O njima se malo govori. Negdje su u dalekim krajevima možda i popularne, možda ondje koga zaskakuju iza ugla. Dobile su ugledne nagrade. O njima se pisalo, opet negdje daleko. Ili, pak, nije. Takve „introvertirane“ knjige nisu za svakoga – baš kao i introvertirani ljudi zahtijevaju da u njih dublje zavirite. Da budete pažljivi. Da ne hrlite naprijed, nego da se zaustavite nad pokojom rečenicom. Kao kad jedete nešto uistinu fino. Okus takvih knjiga dugo se zadržava. Zato ih vrijedi čitati.

Jedna je od takvih knjiga zasigurno roman njemačke pjesnikinje i prozaistice Anje Kampmann poetična naslova Duboke se vode dižu. Nakon godina teškog rada na naftnoj platformi usred nemirna, hladna i onečišćena Atlantika i pogibije svoga prijatelja, protagonist Waclaw odande – bježi. Na putu, po ljetom uspavanoj Europi, kroz prekrasne pejzaže Italije i planinske obronke Alpa, Waclaw spoznaje svoje životne gubitke i prisjeća se lijepih trenutaka iz prošlosti.

„Introvertirane“ knjige nisu za svakoga – baš kao i introvertirani ljudi zahtijevaju da u njih dublje zavirite. Da budete pažljivi. Da ne hrlite naprijed, nego da se zaustavite nad pokojom rečenicom.

Anja Kampmann budi tiho oduševljenje zgusnutim, poetičnim pripovijedanjem o jednom običnom životu: životu prosječna čovjeka koji je pošao trbuhom za kruhom, da bi na kraju shvatio kako je ostao lišen istinskog, punokrvnog življenja. Naftna platforma prijeteći se ukazuje kao oltar civilizacije, na kojem se žrtvuju i čovjek i priroda. Roman je to o prekarnom radu, o čovjekovu odnosu prema prirodi i o ljubavi, bez koje je život daleko siromašniji. I šteta je, naprosto pogubna šteta, što se o tome romanu u nas govorilo tako malo. Treba ga čitati.

Tiho i bez pompe prošao je i roman francusko-korejske spisateljice Elise Shua Dusapin, Zima u Sokchu. A riječ je o vrhunskoj književnosti, što potvrđuju u nagrade kojima je ovjenčana: među stotinama kandidata za američki „National Book Award“ za stranu fikciju, pobijedila je Zima u Sokchu. Atmosferičan je to i kratak roman o jednome gradiću, ljetnoj turističkoj destinaciji, koji zimi izgleda neveselije negoli ijedno naše jadransko mjestašce.

Anja Kampmann budi tiho oduševljenje zgusnutim, poetičnim pripovijedanjem o jednom običnom životu: životu prosječna čovjeka koji je pošao trbuhom za kruhom, da bi na kraju shvatio kako je ostao lišen istinskog, punokrvnog življenja.

Ondje mlada i obrazovana djevojka, čiji je otac, Francuz, odavno napustio njezinu majku, radi beznačajne poslove u otrcanu pansionu. Snijeg pada, zemlja se smrzava, ulice su puste. No dolaskom starijeg francuskog crtača stripova sve se mijenja. Što on traži, i kakve veze junakinja ima s time, saznat ćete ako pročitate ovu lijepu, hipnotičnu knjigu o sudaru dviju kultura i korejskoj svakodnevici.

Naši su štioci nekako oprezni kad je u pitanju hrvatska knjiga. Zašto i kako, o tom – potom, kad provedemo cjelovitu i opsežnu anketu, no kad je riječ o Sari Kopeczky Bajić, on je uistinu suvišan. Premda je tek ušla u tridesetu, ova je hrvatska spisateljica već izdala nekoliko knjiga, a zbirka Više ne znam tko si zadivljuje zrelošću dobro strukturiranih priča, bizarnim situacijama i profiliranim likovima, pred čime bi se postidio i kakav afirmirani stari majstor. Od cirkusanta koji na čuvanje dobije lava pa do žene koja kuha obroke osuđenicima na smrt, u dvadeset šest kratkih priča autorica je uspješno dočarala komadiće različitih života.

Na ovome bi popisu „stidljivaca“ bilo nepravedno zaobići Kubanca Leonarda Paduru, u nas inače poznata po romanu Čovjek koji je volio pse. Ove smo godine izdali njegov roman Savršena prošlost, detektivsku priču iz serijala o inspektoru Mariju Condeu. Netipičan krimić koji se bavi nestankom staroga Condeova šulkolege, više je roman o Kubi kakva je bila – i kakva je danas, s galerijom neobičnih likova. Ipak, suspense je neupitan, pa će goditi i onima koji vole dobru i intrigantnu kriminalističku priču, kao i poklonicima latinskoameričke književnosti – svim ljubiteljima iznimne literature.

A dok se naši nogometaši kuhaju u Katru, skoknut ćemo u obližnji Kuvajt da vas podsjetimo na još jedno skriveno Henino blago – roman Bambusova stabljika Sauda Al Sanusija.

Premda je tek ušla u tridesetu, ova je hrvatska spisateljica već izdala nekoliko knjiga, a zbirka Više ne znam tko si zadivljuje zrelošću dobro strukturiranih priča, bizarnim situacijama i profiliranim likovima, pred čime bi se postidio i kakav afirmirani stari majstor.

Riječ je o nagrađenu arapskom autoru, koji se u ovome djelu bavi potragom za identitetom, odnosom Kuvajćana i Filipinaca, problemom imigracije i diskriminacije u rodnome mu Kuvajtu. Iznimno zanimljiva i lako čitljiva, priča je to o mladome Filipincu koji u Kuvajt dolazi kako bi pronašao oca i njegovu obitelj, no ne nailazi na dobrodošlicu… 

I na samome kraju jedan prošlogodišnji biser, koji iz tko zna kojega razloga nije stigao pod povećalo medija: Vojske kolumbijskoga književnika Evelija Rosera. I premda je u Kolumbiji zvijezda, a u Latinskoj Americi jedan od ponajboljih suvremenih pisaca, i premda ga je i Ujedinjeno Kraljevstvo nagradilo prestižnom nagradom „International Foreign Fiction“, ovdje kod nas malotko za njega zna.

Vojske su roman koji se nastavlja na tradiciju magijskoga realizma i književnost punu putenosti i humora: glavni je junak stari profesor u mirovini, koji radost pronalazi u promatranju lijepih žena, no idiličnu svakodnevicu počinju potresati borbe narkokartela.

Njegove su Vojske roman koji se nastavlja na tradiciju magijskoga realizma i književnost punu putenosti i humora: glavni je junak stari profesor u mirovini, koji radost pronalazi u promatranju lijepih žena, no idiličnu svakodnevicu počinju potresati borbe narkokartela, koje se bliže profesorovu selu. Eros se u ovoj genijalno ispisanoj prozi isprepliće s tanatosom: u potresno opisanu razaranju u kojem stradavaju nevini, nestaje profesorova supruga, njegova životna družica…

Naravno, ne odričemo vam pravo – dapače, potičemo vas – da čitate i one knjige o kojima svi govore. I one su se s razlogom izborile za svoje mjesto u medijima i književnim krugovima. Nećete valjda ostati bez teme za konverzaciju! Uzmite, stoga, u ruke i kultnu Elif Shafak i njezine čarobne romane, sjajnu Min Jin Lee i njezina Pačinka, kao i dansku feel-good prozu Pjesma nad pjesmama u Ulici Palermo Anette Bjergfeldt. Ne zaboravite ni Guzel Jahinu s filmskom pričom o spašavanju djece, Ešalon za Samarkand, kao ni Hippocampus Gertraud Klemm.

Sve su to knjige – koje se pamte.

Prevođenje iznutra i izvana: Stjepanka Pranjković

"Žene imaju mnoštvo razloga za bijes, nijedan više za potiskivanje"
 

Stjepanka Pranjković, književna prevoditeljica s njemačkog jezika, govori o svome iskustvu prevođenja romana Hippocampus  Gertraud Klemm, izdanoga u trećem ciklusu našega projekta Europa iznutra i izvana.

Diplomirala si germanistiku, i to prevoditeljski smjer. Kako si se našla u književnoprevoditeljskim vodama, odakle zanimanje baš za taj dio prevodilačkog posla?
Odrastala sam u Njemačkoj dvojezično i, kad sam kao dijete shvatila da govorim i čitam u dva jezika, a da se na oba izdaju knjige, počela sam primjećivati imena prevoditelja u njima. Vrlo rano počela sam maštati o tome da jednom moje ime stoji na mjestu prevoditelja u kakvu romanu. Tijekom studija to je bila moja najveća želja, a prvi sam korak u tom smjeru napravila 2017. godine prijavom za sudjelovanje na Ljetnoj školi za književno prevođenje Premuda Instituta za prevođenje Sveučilišta u Beču. Poslije toga glavni mi je fokus bio na pronalasku knjige koju bih mogla ponuditi izdavačima i nakladnika koji mi je spreman povjeriti prvi književni prijevod.

Roman Gertraud Klemm koji si upravo prevela, a koji je kod nas popraćen velikom pozornošću i pohvalama kritike, zove se Hippocampus. Feministički je nastrojen, a govori, među ostalim, o nepravdama učinjenima ženama na književnoj sceni. Pripadaš milenijskom naraštaju: pogađa li te osobno tema neravnopravnosti žena, i na koji način? Koliko je ta tema – tvoja tema?
Nažalost, mislim da je ta tema – tema svake žene. Ponekad imam osjećaj da sa svakom novom životnom fazom uočavam nove nepravde, neku novu neravnopravnost. Mislim da katkad nismo ni svjesne na koje nas sve načine pogađa i često pristajemo, ili nas odgoj i okolnosti prisiljavaju na to da pristanemo na patrijarhalne strukture, a nerijetko žene zahvaljujući tomu internaliziraju mizoginiju i postaju sebi i jedna drugoj vuk. Sviđa mi se što autorica u romanu tematizira žensku solidarnost, što je na površinu izvukla mnoge značajke patrijarhata koje tek trebamo osvijestiti, što govori o temama poput majčinstva, ženskog uspjeha, prava na pobačaj i što snažno kritizira miješanje klerikalnih struktura u politiku.

Ponekad imam osjećaj da sa svakom novom životnom fazom uočavam nove nepravde, neku novu neravnopravnost.

Jedan od razloga zbog kojih sam silno uživala u ovoj knjizi jest upravo to što autorica na nenametljiv, ponekad gorak, ali i duhovit način ukazuje na tolike nepravde. Žene imaju mnoštvo razloga za bijes, nijedan više za potiskivanje.

Roman se zove Hippocampus. Što on u kontekstu romana simbolizira? Jesi li poželjela da se roman zove drukčije nakon što si ga prevela?
U romanu je morski konjic, hippocampus, protagonističin znak u borbi protiv spomenutih struktura. Autorica je odabrala baš tu životinju iz veoma simboličnog razloga – ženka mužjaku ubrizgava embrije u tobolac i mužjak je odgovaran za mladunce. Osim toga, hippocampus je i naziv dijela mozga koji je zadužen za prijenos informacija iz kratkoročnog u dugoročno pamćenje. Budući da u romanu veliku ulogu igra kultura sjećanja, naslov je dvostruko prikladan. Otkako sam prvi put pročitala roman, nisam mogla zamisliti nijedan drugi naziv u prijevodu i jako mi je drago što je urednica za hrvatski tekst odlučila zadržati autoričin odabir naslova izvornika.

Što može očekivati mladi prevoditelj kad se nađe pred svojim prvim književnim prijevodima? Čime da se naoruža, što mu je – i tko – sve potrebno?
Uz potpisivanje prvog ugovora za prijevod knjige, što je meni bilo ostvarenje jedne od najvećih želja, moguća je pojava nesigurnosti, možda i straha pred povjerenim zadatkom. Ali ako se naoruža sljedećim: potrebnom literaturom (rječnici, gramatike, pravopisi, druga stručna literatura), znanjem o metodama i tehnikama prevoditeljskog zanata, mentorima koji su odlični i iskusni prevoditelji i jednako takvi ljudi, spremni pomoći kad zapne, usto podrškom bližnjih i vjerom u sebe, ne bi trebalo biti problema! Mladim bih prevoditeljima i prevoditeljicama preporučila da idu na što više prevoditeljskih, jezičnih i književnih radionica, da uče, čitaju, pišu, budu kreativni na različite načine i tako razvijaju vještine potrebne za književno prevođenje.

Mladim bih prevoditeljima i prevoditeljicama preporučila da idu na što više prevoditeljskih, jezičnih i književnih radionica, da uče, čitaju, pišu, budu kreativni na različite načine i tako razvijaju vještine potrebne za književno prevođenje.

Jedan je od mojih hobija gluma, kojom se već nekoliko godina amaterski bavim, a glavni razlog zbog koje sam je upisala bilo je učenje o ljudima i imitaciji u svrhu književnog prevođenja. Važno je znati prepoznati „glasove“ koje čitamo u djelu i reproducirati ih na drugom jeziku, a da ostanu autentični. Sa svakim sljedećim tekstom postaje lakše!

Imaš li uzora među prevoditeljicama i prevoditeljima? Možda čak i mentoricu ili mentora?
Svojim mentoricama smatram (a već su to i formalno bile na seminarima i radionicama) svoje drage prijateljice i kolegice s Ljetnog seminara književnog prevođenja Premuda, fantastične i svestrane prevoditeljice Snježanu Božin, Alidu Bremer i Maschu Dabić. Tijekom godina susreta i rada s njima mnogo sam naučila, a i danas su uvijek tu za mene kada imam pitanja, nisam sigurna što bih s nečim ili me zanima kako bi one to riješile. Nekako se dogodilo da zaredom prevodim austrijske autorice, sljedeće godine i dvojicu autora, pa imam i svoju mentoricu za Austriju – dragu prevoditeljicu Rebekku Zeinzinger koja mi često pomogne oko specifičnosti jezika ili zemlje. Osim njih, dosad sam uvijek surađivala s urednicama i lektoricama od kojih sam mnogo naučila i s kojima je suradnja bila vrlo ugodna, i zahvalna sam na tome. Što se tiče uzora, imamo mnoge vrhunske prevoditelje i prevoditeljice s različitih jezika u čijem radu uživam, teško mi je izdvojiti samo nekoliko njih.

Za prevođenje ovoga romana dobila si i dvije stipendije za odlazak na prevodilačke rezidencije u Beč i Berlin. Koliko prevoditelju pomažu takvi, rezidencijalni boravci?
Rezidencija u Beču, nakon početnog uzbuđenja i sile emocija, dala mi je potreban mir i znatno pomogla da skupim hrabrosti, otvorim novi dokument u Wordu i prepustim se knjizi. U Beču sam upoznala i Gertraud Klemm, na samom početku procesa prevođenja; ohrabrile su me njezina podrška i spremnost da mi pomogne oko bilo kakvih nedoumica.

Volim biti kreativna, igrati se, pogotovo riječima, istraživati, i na postupak prevođenja gledam kao na igralište na kojem umjesto pješčanika imam tekst koji preslagujem poput slagalice.

U Berlinu sam prevela zadnjih petnaestak stranica knjige i posvetila se rješavanju tih nedoumica, savjetovanju s kolegicama, Gertraud, ponovnim iščitavanjem knjige i prijevoda, i lektoriranjem – onoliko koliko sam se uspjela odmaknuti od djela. Za obje rezidencije dobila sam stipendije (BMEIA i Zaklada S. Fischer), koje su mi pomogle financijski i osigurale da se tijekom boravaka u Beču i Berlinu mogu posvetiti isključivo radu na knjizi.

Ovo je tvoj drugi književni prijevod – a Klemm je zahtjevna autorica. Kako je bilo prevoditi finu ironiju kojom je cijeli tekst obojen? Je li Hippocampus pred tebe postavio i druge izazove, i kako si se nosila s njima?
Uživala sam prevodeći ironiju u tekstu, hvatajući fine nijanse, i tražeći ekvivalente u hrvatskom jeziku. Nije mi stran taj način izražavanja, osobito kada se radi o takvim temama, pa sam lako pronašla glas za protagonisticu Elviru. Na nekoliko mjesta nisam razumjela termine specifične za Austriju, a ponekad nije bilo jednostavno zadržati smisao uz nedostatak interpunkcije pri navođenju upravnog govora. Vjerojatno je bilo još izazova, ali po predaji i izlasku romana njih sam zaboravila. Sretna sam i zahvalna jer sam iz čitavog procesa mnogo naučila!

U čemu, za tebe, leži čar prevođenja?
Volim biti kreativna, igrati se, pogotovo riječima, istraživati, i na postupak prevođenja gledam kao na igralište na kojem umjesto pješčanika imam tekst koji preslagujem poput slagalice. Katkad mi ide glatko, slika se stvara gotovo sama od sebe; katkad ne uspijevam pronaći odgovarajući dio, pa odustanem, odmorim se, ili potražim još jedan par očiju. Važno mi je da zaista volim ono što radim i da uživam u tome, a prevođenje književnosti zadovoljava tu moju potrebu.

Čitaš li mnogo u slobodno vrijeme? Koji su tvoji omiljeni pisci? Koje bi Henine knjige preporučila znancima i prijateljima?
Trudim se čitati što više mogu, knjige različitih izdavača, domaću i prijevodnu književnost, ali čitam i na stranom jeziku. Čitanje mi je važno za profesionalni razvoj i učenje, a privatno mi je knjiga važan saveznik u održavanju mentalne higijene. Omiljeni pisci uvijek su oni koji me u danome trenutku oduševljavaju (raniji omiljeni imaju posebno mjesto u meni, koje se ozari kad god ih netko spomene ili ponovno pročitam nešto njihovo). Trenutačno su mi omiljene spisateljice Radmila Petrović, Delphine de Vigan i Leila Slimani. Ljetos sam pročitala dvije predivne Henine knjige koje su me oduševile: Horror vacui Staše Aras („Da bi čovjek provodio svoju volju, nije potreban nikakav poseban napor. Problem je što ljudi s različitim potrebama žive zajedno i jako teško mogu shvatiti potrebe onoga drugoga.“) i Naše sretno vrijeme i Ji-young Gong („Ali, Yu-jeong, znati ništa ne znači. Ponekad je znati gore nego ne znati. Važno je shvatiti. Ako postoji razlika između znanja i spoznaje, tad je ona u tom da za spoznaju moraš patiti“). Jako mi je drag i roman Svemirski anđeli Einara Mára Guðmundssona.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Što čitamo u studenome?

I eto nas u studenome, mjesecu Interlibera, za koji smo se svojski požurili izdati naslove – da ne izdamo čitateljska očekivanja. Slogan s kojim smo ušli u pretposljednji mjesec ove godine pripisuje se španjolskomu književniku Baltasaru Gracianu y Moralesu, a glasi: Dobro, ako je kratko, dvostruko je bolje – stoga smo vam pripremili čak četiri mala romaneskna zalogaja, i tek jedan nešto veći za ljubitelje egzotične Latinske Amerike. Pet ganc novih knjiga samo je zimski šlag na torti Henine velike interliberske ponude, ali ako i niste stigli doći i družiti se s nama na štandu, uvijek se možete osladiti u našem web-shopu.

A naizgled slatku božićnu priču u naoko božićnu romanu Te sitnice na samo je stotinjak stranica ispisala ovogodišnja finalistica nagrade Booker, Irkinja Claire Keegan. Strateški je smještajući u 1985. godinu, u lučki gradić kojim vladaju siromaštvo, podivljale vrane i samostanske časne sestre, Keegan prikazuje teško razdoblje irske povijesti  iz perspektive jednoga prodavača ugljena, čija je savjest zapravo pokretač radnje.

A naizgled slatku božićnu priču u naoko božićnu romanu Te sitnice na samo je stotinjak stranica ispisala ovogodišnja finalistica nagrade Booker, Irkinja Claire Keegan.

Koliko smo spremni riskirati da bismo spasili nečiji život? Može li si siromašan čovjek priuštiti moralnu hrabrost? Glasom modernoga Charlesa Dickensa, posvećujući roman patnjama žena i djece u Magdalenskim praonicama, autorica istražuje granice kršćanskoga milosrđa. „Ubojita do posljednjeg slova“, kako je njezino spisateljsko umijeće opisao The Times, Claire Keegan u malo je riječi sročila priču o nadi u ljudskost i ljubav prema bližnjem. Vrhunska književnost u jednako genijalnu prijevodu Tatjane Radmilo.   

I dok junak romana Te sitnice spašava živote, junakinja Lucie Faulerove spasit će i samu smrt. Riječ je o – ponovno – kratku romanu; sjedeći u vlaku, neobična junakinja razmišlja o provokativnoj temi. Koliko načina samoubojstva postoji? Koliko je u tome činu hrabrosti, koliko tuge, koliko osjećaja besmislenosti postojanja? Gdje pronaći uporište? Pisana inovativnim stilom, ova naoko mračna knjiga ulazi u odrastanje i obiteljske odnose koji nas oblikuju, donoseći toplu i dirljivu priču o sestrinskoj ljubavi.

I dok junak romana Te sitnice spašava živote, junakinja Lucie Faulerove spasit će i samu smrt.

Češka je spisateljica za Spašavanje smrti zasluženo dobila uglednu Europsku nagradu za književnost 2021. Sjajan prijevod, pak, doprinos je vrsne bohemistice Suzane Kos. 

U studenome predstavljamo i prvi roman španjolske poetese Elene Medel, ujedno prve dobitnice prestižne (i dosad, evidentno, „muške“ nagrade) „Francisco Umbral“. Čudesa nevjerojatno uvjerljivo prikazuju život dviju pripadnica radničke klase u doba najžešćih protesta protiv kršenja ženskih prava – nakon Francove smrti i mnogo poslije, dvijetisućitih godina. Što znači imati – ili nemati – novca?

Čudesa nevjerojatno uvjerljivo prikazuju život dviju pripadnica radničke klase u doba najžešćih protesta protiv kršenja ženskih prava.

Koliko se problemi umnožavaju ako ste siromašni i pritom žena? Pitanja su to koja opsjedaju obje junakinje, a s bijedom se svaka bori na svoj način. Prijevod bez mane djelo je Ele Varošanec Krsnik.

Problemom ropstva, siromaštva i potlačenosti bavi se i Itamar Vieria Junior, jedan od ponajboljih suvremenih brazilskih pisaca. Vieria Junior prikazuje suvremeni život u ruralnome Brazilu kasnoga XX. stoljeća, gdje većina ljudi još radi za veleposjednike koji ih iskorištavaju kao u feudalno doba. Živeći poput kmetova, u primitivnim zajednicama, bez mogućnosti da se obrazuju i povežu sa svijetom, te osuđeni na pokoravanje silama prirode – poplavama i sušama –  dovijaju se različitim načinima preživljavanja.

S književnoga prostora koji već tradicionalno nagoviješta magijski realizam stiže nam svijet prepun poganskih rituala pomiješanih s kršćanstvom, šamanizma, uroka, neobjašnjivih smrti i natprirodnih sposobnosti.

U središtu je priče odrastanje dviju sestara, kćeri lokalnoga jarre-svećenika – dviju u svemu različitih žena. Iz njihova očišta spoznajemo sav  užas suvremenog, na surovom kapitalizmu utemeljenog ropstva. S književnoga prostora koji već tradicionalno nagoviješta magijski realizam stiže nam svijet prepun poganskih rituala pomiješanih s kršćanstvom, šamanizma, uroka, neobjašnjivih smrti i natprirodnih sposobnosti. Hrvatsku je verziju romana pomno tkala Marina Negotić, a rezultat je tečan, nevidljiv prijevod.

Nastavljamo i niz hrvatskih autora, koji ovoga mjeseca zastupa duhovita, zanimljiva i razotkrivajuća fikcionalizirana biografija hrvatskoga panslavista Jurja Križanića, a koju se, kako sam kaže: „nakon što je pročitao cijelu knjižnicu“, usudio napisati Denis Peričić. Njegov urednik, Krunoslav Lokotar, pak, tvrdi sljedeće: „Peričićev roman napisan je kao u transu, tako se nekako i čita, sve skandirajući u sebi.

Nastavljamo i niz hrvatskih autora, koji ovoga mjeseca zastupa duhovita, zanimljiva i razotkrivajuća fikcionalizirana biografija hrvatskoga panslavista Jurja Križanića.

Njegov esejističko-ludistički pristup ne bježi od pjesničkih jezičnih poticaja, a tu je, kako smo od tog autora već i navikli, cijeli arsenal postmoderne, citati, reference, fusnote, komentari, spekulacije…“   Pa ako se i vi usudite, svakako nabavite Peričićev roman, i poigrajte se zajedno s njime.

Uživajte u čitanju knjiga za pamćenje!

Svi na Interliber!

Do hygge uz Henine knjige

Nema za izdavače uzbudljivijega mjeseca od studenoga! Međunarodni sajam knjiga – Interliber –  koji počinje već 8. ovoga mjeseca i traje sve do nedjelje, 13.11., prilika je da napokon izađemo iz svojih ureda, inboksa i ekrana, i susretnemo se s onima zbog kojih i postojimo: čitateljima.

Kratak pregled u kojem će svaki ljubitelj književnosti pronaći sebi prigodnu knjigu.

Ništa ne može zamijeniti taj pravi, živi, ljudski kontakt – a ove će godine, kada je pandemija napokon na izmaku, zasigurno biti još veselije. A da se ne biste izgubili na našem štandu među mnogobrojnim naslovima, odlučili smo vam skratiti muke: slijedi kratak pregled u kojem će svaki ljubitelj književnosti pronaći sebi prigodnu knjigu. Dođite u 5. paviljon, na postaju 8C, izaberite svoje štivo, družite se s nama!

Knjige o kojima svi govore
Ponajprije, podsjetimo na knjige koje su dosad već stekle status hita u knjižarama i knjižnicama, sve one tražene i mažene, posuđivane i poklanjane... S lista čitanosti, dakako, ne silazi turska spisateljica Elif Shafak s romanima Otok nestalih stabala i Pogled. Ljubiteljima korejske književnice Kyung-sook Shin, koja je čitatelje osvojila djelom Molim te, pazi na mamu, dostupan je njezin novi roman  – Bit ću ondje. Za poklonike Koreje, njezine kulture, književnosti i povijesti, još smo u lipnju priredili roman Pačinko Min Jin Lee, koji kroz priču o hrabroj Sunji razmatra  povijesni odnos Korejaca i Japanaca, i već hara ljestvicama čitanosti i puni novinske stupce. Nemojte ga propustiti!

Ljubiteljima korejske književnice Kyung-sook Shin, koja je čitatelje osvojila djelom Molim te, pazi na mamu, dostupan je njezin novi roman  – Bit ću ondje.

Guzel Jahina naša je „stara“ autorica  – a nakon publici omiljenih djela Zulejha otvara oči i Volgina djeca, u prijevodu sjajne Tanje Radmilo nedavno smo objavili njezin roman Ešalon za Samarkand, avanturističku i napetu pripovijest u čijoj je pozadini strašna glad koja je rusko stanovništvo zadesila s početka 20. stoljeća.
Od domaćih uspješnica valja podsjetiti na dramu 64 izvrsne Tene Štivičić, koju smo imali prilike i pogledati na daskama HNK, a ne smijemo zaboraviti ni potresna Pisma iz Vinogradske Borisa Škifića, distopijski roman Vuk u snijegu Davora Špišića, kao ni sjajnu zbirku priča mlade prozaistice Sare Kopeczky Bajić, Više ne znam tko si. 

Feel good literatura – o odrastanju, ljubavi i ljudskosti
Kako nam slijede mračni dani, odmah nakon već afirmiranih autora predstavljamo vam književnost koja će vas nasmijati, razveseliti i ugrijati vam srce. Finalist ovogodišnje nagrade „Booker“ – roman Te sitnice Irkinje Claire Keegan – preveden je preko reda i već je spreman za čitanje u hrvatskome prijevodu. Posvećen je patnjama žena i djece u zloglasnim irskim Magdalenskim praonicama. Premda utemeljen na stvarnim događajima, roman Te sitnice dickensovski je topla božićna priča o skromnu prodavaču ugljena i moralnoj hrabrosti pojedinca da prekine šutnju zajednice.

Finalist ovogodišnje nagrade „Booker“ – roman Te sitnice Irkinje Claire Keegan – preveden je preko reda i već je spreman za čitanje u hrvatskome prijevodu.

Urnebesno duhoviti roman Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo debitantsko je djelo danske kantautorice Annette Bjergfeldt. Inteligentna feel-good proza govori o životu ruske cirkusantice Varinke i njezinih unuka, opsjednutih potragom za ljubavlju, srećom i umjetnošću i pravi je književni hygge.
Zoran Pilić, pak, u novome romanu Morositas cordis donosi „coming of age“ priču, u kojoj saznajemo kako se i zašto može oboljeti od opasne „mrzovolje srca“ i zašto je zdravije voditi dosadan život. Beskrajno zabavan, pun začudnih uvida i dirljivih momenata, Pilićev roman djeluje ljekovito i osvježavajuće.

I osobno je političko
Angažirana književnost, danas nam nasušna, stiže ukoričena u romane Španjolke Elene Medel i Austrijanke Gertraud Klemm. Medel se u svome romanu Čudesa bavi sudbinama dviju siromašnih žena u različitim razdobljima španjolske povijesti, govoreći o klasnome i rodnome pitanju i preispitujući patrijarhalni kapitalizam i njegov utjecaj na ženske sudbine.  Enfant terrible austrijske književne scene, Gertraud Klemm, pak, bavi se veoma  aktualnom temom – položajem žena na književnoj sceni, upakiranom u opak, iskren i humorističan roman Hippocampus. O položaju imigranata, birokraciji koja im je godinama uskraćivala pravo na normalan život te beskonačnom iščekivanju u prihvatilištu za azilante, u nezaboravnom i potresnom romanu Dvije deke, tri plahte piše Iračanin Rodaan Al Galidi, a arapski roman Bambusova stabljika čuvenog kuvajtskog autora Sauda Al Sanusija prati sudbinu još jednoga imigranta u potrazi za vlastitim identitetom na razmeđi Filipina i Kuvajta.

Tko će kome, ako ne svoj svome!
Priče o obiteljima, disfunkcionalnima ili ne, smještenima u prošlost ili suvremenost, uvijek su nam privlačne. Oporuka švedske autorice Nine Wähä bizarna je pripovijest o roditeljima i njihovo dvanaestero djece na granici Švedske i Finske, i počinje uoči jednog Božića, kada se svi Toimiji trebaju okupiti. U središtu je priče ubojstvo, a Wähä nas suvereno vodi kroz komične i mračne odnose u potrazi za zločincem… Drugi svjetski rat, njegove posljedice i jedna ukleta kuća, koja je nekoć bila poprištem zločina, tema su neobična romana Leksikon svjetla i tame Norvežanina Simona Strangera.

Oporuka švedske autorice Nine Wähä bizarna je pripovijest o roditeljima i njihovo dvanaestero djece na granici Švedske i Finske, i počinje uoči jednog Božića, kada se svi Toimiji trebaju okupiti.

U Zuzaninu dahu, pak, češke autorice Jakube Katalpe naizgled sjajna budućnost bogate židovske obitelji mijenja se početkom rata u zlu kob. Ipak, njezinu će protagonisticu Zuzanu majčini savjeti iz djetinjstva održati na životu…

Iz dalekih krajeva
Iz dalekih krajeva, odišući melankolijom i nostalgijom, stiže roman spisateljice Dine Rubine Na sunčanoj strani ulice, radnjom smješten u čarobni Uzbekistan, prožet južnjačkim bojama, okusima i mirisima. U romanu pratimo odnos majke i kćeri, inteligentnih i nadarenih žena – no jedna je umjetnica kriminalnog podzemlja, a druga talentirana slikarica… Francusko-korejska autorica Elisa Shua Dusapin, pak, predstavlja se našoj publici debitantskim romanom  Zima u Sokchu, atmosferičnom prozom o jednome starom korejskom pansionu, jednome francuskom crtaču stripova i jednoj izgubljenoj djevojci… Treba spomenuti da je roman 2021. osvojio ugledni američki „National Book Award“ za najbolju literaturu u prijevodu. A ako više volite poći još južnije i ljubitelj ste latinskoameričke književnosti, uhvatite se za Iskrivljeni plug.

Francusko-korejska autorica Elisa Shua Dusapin, pak, predstavlja se našoj publici debitantskim romanom  Zima u Sokchu, atmosferičnom prozom o jednome starom korejskom pansionu, jednome francuskom crtaču stripova i jednoj izgubljenoj djevojci…

Najbolji suvremeni brazilski pisac Itamar Vieira Junior u ovome je romanu ispisao nezaboravnu priču o potomcima robova u današnjem Brazilu, njihovoj patnji i obespravljenosti, s kojom se suočavaju i nakon ukidanja ropstva. Itamar Vieira Junior piše iz srca, a dvije sestre smjestio je u samo središte ove važne priče.

Zelena književnost
Razmišljate li o bijegu iz gradskoga betona, od svakodnevnih gnjavaža suvremenoga života? Ljubiteljima zelene, životne i ekološke proze predlažemo izniman roman nagrađivane kanadske autorice Jocelyne Saucier Pljuštale su ptice, o vremešnim ljudima koji bježe iz civilizacije da bi se vratili sebi, i o ljubavi koja se može dogoditi u bilo kojoj dobi.

Ljubiteljima zelene, životne i ekološke proze predlažemo izniman roman nagrađivane kanadske autorice Jocelyne Saucier Pljuštale su ptice.

Ne treba zaboraviti ni hvaljeni roman njemačke književnice Anje Kampmann Duboke se vode dižu, višeslojno djelo o bijegu jednoga muškarca s naftne bušotine i njegovu suočavanju s vlastitom prošlošću.

Strašno napeto i strašno zanimljivo
U Heninoj interliberskoj ponudi neće nedostajati kriminalističkih romana ni trilera, među kojima posebno ističemo domaćega autora Franju Janeša, koji nakon svoje Petlje u Strano tijelo ugrađuje ezoteričnu priču o zločinu, transplantaciji srca i slučajnome presađivanju sjećanja. Ako ste skloniji trilerima, preporučujemo korejsku autoricu You-jeong Jeong, koja u jezivo napetom romanu Dobri sin maestralno oblikuje mogućnosti i zapreke nestabilna uma,  a već poznati kubanski majstor detektivskoga romana, Leonardo Padura, vodi nas sa svojim inspektorom Mariom Condeom u još jedan zločin u Savršenoj prošlosti. Trilerima skloni čitatelji možda još nisu nabasali na uzbudljivo djelo Irkinje Jess Kidd, roman pod naslovom On, a koji nikako ne bi trebalo propustiti.   

Povijesni romani
Ove smo godine objavili i nastavak Sestrinskih zvona iz veličanstvene trilogije Hekne Larsa Myttinga, pod naslovom Tapiserija sestara Hekne – napeto povijes­no štivo u kojem se produbljuje priča o staroj norveškoj obitelji, predajama i legendama koje je okružuju i nevjerojatnim sudbinama njezinih članova u različitim naraštajima. Uzbudljive i čitateljima omiljene „Planine pjevaju“ Nguyễn Phan Quế Mai uz dirljivu priču bake i unuke raspliću kompliciran i ratom zatrovan odnos Amerike i Vijetnama.

Ove smo godine objavili i nastavak Sestrinskih zvona iz veličanstvene trilogije Hekne Larsa Myttinga, pod naslovom Tapiserija sestara Hekne – napeto povijes­no štivo u kojem se produbljuje priča o staroj norveškoj obitelji, predajama i legendama koje je okružuju i nevjerojatnim sudbinama njezinih članova u različitim naraštajima.

Od povijesnih romana na raspolaganju je i novi, zanimljivi, živahni roman San o Križaniću Denisa Peričića koji nam donosi život jednoga od najvažnijih hrvatskih panslavista, polihistora i teologa Jurja Križanića i njegova putovanja. Jezično zaigran i humorističan, za svaku preporuku!

Što čitamo u listopadu?

„I odjednom, ljeto je palo u jesen“, rekao je navodno Oscar Wilde, i bio je potpuno u pravu. Jer samo što smo trepnuli, eto nas već u desetome mjesecu kalendara. More, sunce  i zrnca pijeska ispali su iz snenih očiju i trepavica.

I dok se priroda pobrinula da nam putove naše zemaljske pokrije šuštavim lišćem, Henin se urednički tim pobrinuo da čitateljima ne uzmanjka dobre literature.

Pred nama je novo godišnje doba. Ali lijepa je jesen s listopadom u njedrima, prepunim svega: otpalog lišća, dunja, grožđa i kestenja, kiša, blata i berbi. U njemu se ugnijezdio i znameniti Okoberfest. A knjiga se, upravo u listopadu, slavi posvuda: na najpoznatiji se sajam u Frankfurtu slijevaju izdavači iz cijeloga svijeta, a slavi se bogme i u nas, hrvatska knjiga u tom mjesecu ima svoju feštu. I dok se priroda pobrinula da nam putove naše zemaljske pokrije šuštavim lišćem, Henin se urednički tim pobrinuo da čitateljima ne uzmanjka dobre literature. Moramo se pohvaliti da je izbor zaista jesenski bogat, raznovrstan i kvalitetno šaren: pisci su odasvud, jedna je autorica iz Češke, druga iz Švicarske, ali korejsko-francuskog podrijetla, a treća nam veselo cvrkuće iz Danske. Među njima se čvrsto ukotvio domaći pisac, iz Zagreba.

Nakon nagrađenih „Nijemaca“ (2018.), kojima ste svojedobno bili oduševljeni, češka autorica Jakuba Katalpa potvrđuje svoju spisateljsku zrelost i „Zuzaninim dahom“. Drugi svjetski rat Katalpina je neiscrpna tema, pa je ovo još jedna priča o dramatičnu periodu češke povijesti.

Kroz priču o velikoj šećerani u Holašovicama, u kojima se „vlakna babljeg ljeta i niti karamela uzdižu iznad livada“, ona ispisuje dirljivu pripovijest o ljubavi, prijateljstvu i izdaji.

Ona izvrsno ocrtava svoje likove, njezine su rečenice kratke i precizne, izbrušene do visokog sjaja. Kroz priču o velikoj šećerani u Holašovicama, u kojima se „vlakna babljeg ljeta i niti karamela uzdižu iznad livada“, ona ispisuje dirljivu pripovijest o ljubavi, prijateljstvu i izdaji. Na početku romana Katalpa se spominje jeseni i kaže: „Jesen je u Pragu divna, Zuzana odlazi u Riegerove vrtove i pije zaslađeni čaj, otac je vodi u kavane i modne salone, frizerka je posavjetuje da svoju dugu kosu pere žumanjkom, a Liebeskindovo pitanje je li zadovoljna suvišno je…“ Ali stvari se uskoro mijenjaju, gorko, i to baš u već spomenutom mjesecu: „Polovicom listopada uzvrtložit će se vir koji će tijekom tri tjedna usisati šest tisuća Židova iz Protektorata i ispljunut će ih u getu u Łódźu.“ Katalpin slatko-gorki, divni roman preveo je Emilio Nuić. Preporučujemo ga od srca!

Iako nas Élisa Shua Dusapin već naslovom „Zima u Sokchu“ vodi u hladnije dane, vrijedi se zamotati u topli šal i krenuti s njom u turistički grad na samoj granici Južne i Sjeverne Koreje. Ondje otrcani, jeftini pansion prima rijetke goste, među njima i francuskog crtača stripova u potrazi za inspiracijom. Djelatnica pansiona mlada je, fakultetski obrazovana Korejka francuskog podrijetla. On želi vidjeti i pobliže upoznati Koreju. S druge strane, ona želi da napokon netko vidi nju, priželjkuje da to bude upravo on.  Njih dvoje uspjet će uspostaviti odnos, ali prilično neobičan. Roman je 2021. osvojio ugledni američki „National Book Award“ za najbolju literaturu u prijevodu.

„Zima u Sokchu“ vodi u hladnije dane, vrijedi se zamotati u topli šal i krenuti s njom u turistički grad na samoj granici Južne i Sjeverne Koreje. Ondje otrcani, jeftini pansion prima rijetke goste, među njima i francuskog crtača stripova u potrazi za inspiracijom.

Sve one koji vole elegantan, a suzdržan izraz, ova će knjiga osvojiti.  Uostalom, ako ne vjerujete nama, tu je citat iz The Guardiana: „Podmazana dubokom napetošću koja nikada ne nestaje niti se razrješava, Zima u Sokchu noirovski je sjajna hladna knjiga.“ Odličan prijevod potpisuje Duška Gerić Koren.

Danska zvijezda Anette Bjergfeldt bavi se vedrijim temama. „Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo“ garantira svima obilje glazbe i dobrog raspoloženja. Prava pravcata feel good literatura. Spomenuta nam se knjiga mogla zvati i „Kad ti život da nilske konje“, kao što je u mnogim prijevodima, jer zvijezdi ruskog cirkusa, Varinki, život servira očaj kada u cirkus, umjesto slona, pogreškom dopreme nilskog konja. Usto, ta zvijer nesretnim slučajem proguta njezinu prvu ljubav, trapezista Vadima. Varinka je neutješna, ali spas će stići u vidu nepopravljiva romantika, danskog trgovca Hannibala. Pola stoljeća kasnije Varinkine unuke, blizanke Esther i Olga, na sve se načine nadmeću za titulu prave umjetnice u obitelji. Odrješite u naumu da pronađu Ljubav Stoljeća, djevojčice sjedaju na vrtuljak života, bez zaustavljanja.

Danska zvijezda Anette Bjergfeldt bavi se vedrijim temama. „Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo“ garantira svima obilje glazbe i dobrog raspoloženja. Prava pravcata feel good literatura.

A s njima sjeda i čitatelj, jer tako to ide kad je knjiga sjajna i svako malo mami osmijeh na lice. Citat iz knjige zorno ilustrira kako je to kad se Esther zaljubi: „Sebastian mi pruža sve ono o čemu sam sanjala […] ima kukuruzno zlatnu grivu, dva maslinastozelena šumska jezera na mjestu očiju i po jedan mu zlatni, otpali jesenski listić pluta u svakom oku.“ Od jesenskih se obilježja, jasno je, ne može pobjeći ni u ljubavi, ni u ovoj knjizi. Ovu „šaku suza, vreću smija“ izvrsno je preveo Edin Badić.

I za kraj smo ostavili Zorana Pilića, odlična pisca koji u romanu „Morositas cordis“ piše o mukama odrastanja, ljubavnim jadima i osjećaju krivnje, koji mori glavnog lika zbog postupaka iz mladosti, zbog čega „obolijeva“ od čudne boljke. Njegov junak, sredovječni procjenitelj književnih rukopisa, posebno alergičan na romane o odrastanju, završi zbog svega spomenutog u Srčanoj stanici, sa sumnjom na vrlo rijedak poremećaj znan kao mrzovolja srca (morositas cordis). O nelagodi, strahu, a bogme i jeseni, izdvojili smo citat iz knjige „…na trenutak u malom zrcalu vidim svoje lice, na kojem ne pronalazim nijedan vidljivi znak zabrinutosti ili panike. Međutim, osjećam je, nadolazi, raste poput vodostaja Save poslije jesenjih kiša.“

I za kraj smo ostavili Zorana Pilića, odlična pisca koji u romanu „Morositas cordis“ piše o mukama odrastanja, ljubavnim jadima i osjećaju krivnje, koji mori glavnog lika zbog postupaka iz mladosti, zbog čega „obolijeva“ od čudne boljke.

No, nije toliko loše, očekivao je i nešto gore, možda čak i smrtnu presudu, a provukao se s dijagnozom koja mu zvuči gotovo zabavno. Tko je još umro od mrzovolje? Zaista, tko? Pisan prepoznatljivim Pilićevim stilom, roman je to dinamičnih i britkih dijaloga, tečne radnje, lucidnih promišljanja, koji će čitateljima uspješno suzbiti spomenutu mrzovolju. Dapače, sjajno će se zabaviti, usto uz domaćeg autora, i to još u listopadu, mjesecu hrvatske knjige. Uživajte u čitanju!

Što čitamo u rujnu?

.

Polako napuštamo vruće i dramatično  ljeto. Ove smo godine svjedočili velikim požarima koji su harali našom obalom, od Istre pa sve do juga Dalmacije. Povod za priču o vatrenim pošastima malo ćemo proširiti jer za to imamo valjanih razloga. Spomenut ćemo se ljeta 1916. u Kanadi, kada je izbio smrtonosni šumski požar, poznat kao Veliki požar u Mathesonu, koji je osim goleme materijalne štete odnio mnoge živote. Prednja fronta te strašne vatrene stihije u jednom je trenutka bila široka čak 64 kilometra. S ostalim požarima koji su također buknuli,  gorjelo je oko 2000 četvornih kilometara kanadskog prostora. U spomen na tu katastrofu, kanadska je autorica Jocelyne Saucier napisala roman. U rujnu, međutim, nećemo svjedočiti samo katastrofama u književnosti. Bit će tu i mnogo lijepih stvari pa će nam, neuobičajeno za rujan, zamirisati jorgovan, a upoznat ćemo i mnogočlanu švedsku obitelj Toimi te pročitati oporuku koju je otac ostavio svojem tucetu djece…

Naše rujanske romane potpisuju tri žene: Jocelyne Saucier, Karmela Špoljarić i Nina Wähä.

PLJUŠTALE SU PTICE

Djelo spomenute kanadske prozaistice, Jocelyne Saucier, nosi intrigantan naslov „Pljuštale su ptice“. Ona nas vodi u šumovite predjele Ontarija, gdje su nakon burnih životnih razdoblja tri starca našla svoj mir i svoju slobodu.

Roman nas suptilno uvlači u duboku kontemplaciju o smislu života i neizbježnosti smrti, o pravu na izbor i suživotu čovjeka s prirodom.

Ostavljajući prošlost iza sebe, oni uživaju u netaknutoj prirodi i svakom novom danu, rutinskom, ali i duboko proživljenom. Idiličnu svakodnevicu prekinut će dolazak dviju žena, koje će u njihove živote unijeti tračak znatiželje, ljubavi i prijateljstva. Roman nas suptilno uvlači u duboku kontemplaciju o smislu života i neizbježnosti smrti, o pravu na izbor i suživotu čovjeka s prirodom. „Čarobno“ je pridjev kojim su mnogi kritičari počastili ovaj roman i on ga uistinu zaslužuje. Jocelyne Saucier ispisala je lirski spomenik slobodi i ljubavi te starosti i obnovi, koji možemo čitati u elegantnu prijevodu Dalibora Jolera.

ULICA JORGOVANA

„Ulicom jorgovana“ Karmela Špoljarić upoznaje nas s bezimenom junakinjom koja je pred velikom životnom promjenom, i preispitivanja su neminovna. Ona useljava u novi prostor, u kuću s vrtom punim jorgovana, gdje će zateći jednu staru pisaću mašinu sa zvukom zvonca na kraju svakog retka. Novi susjedi, čudni likovi, jedna jogunasta mačka i miris jorgovana obilježit će tu selidbu i potaknuti junakinju na propitivanje onoga što je ostavila i onoga što je našla.

„Ulicom jorgovana“ Karmela Špoljarić upoznaje nas s bezimenom junakinjom koja je pred velikom životnom promjenom, i preispitivanja su neminovna.

Riječ je o profinjeno napisanu tekstu koji teče ugodnim ritmom, lako se i tečno čita, a pitanja koja si junakinja postavlja ujedno su i ona na koja i svi mi u takvim okolnostima tražimo odgovore.

OPORUKA

Treći roman koji ove godine objavljujemo u sklopu projekta „Europa iznutra i izvana“, uvlači nas u priču o velikoj, četrnaesteročlanoj obitelji. Kakvi su njihovi odnosi, koliko je svatko od njih uspio izgraditi osobnost uz nasilna oca, potlačenu majku i rivalstva među braćom, saznat ćete u opsežnoj „Oporuci“ švedske autorice Nine Wähä, čiji prijevod potpisuje odlična Sandra Ljubas.

Wähä nas suvereno vodi kroz na momente mučne, ali i komične odnose ove pomaknute disfunkcionalne obitelji.

Ova bizarna pripovijest o roditeljima i njihovo dvanaestero djece odvija se na selu, na granici Švedske i Finske, i počinje uoči jednog Božića, kada se svi Toimiji trebaju okupiti. Wähä nas suvereno vodi kroz na momente mučne, ali i komične odnose ove pomaknute disfunkcionalne obitelji. Sama nas pripovjedačica na početku vabi na čitanje:

„Ova priča nije ništa drugo doli jedna najobičnija priča o ubojstvu. To jest, mislim, osim toga je i mnogošto drugo. Ali ne želim nikoga zavarati ni zatajiti mu tako ključan dio ove priče.
Netko će umrijeti. I netko će za to biti kriv. Na nama je da pokušamo doznati tko. I tko, i zašto?

[…] Možda ćeš se tijekom ovog putovanja katkad zaustaviti i zapitati nešto poput „pa što će nam sada ovo“, ali imaj povjerenja u mene. Položi život u moje ruke i provest ću te kroz mračna i svijetla vremena.
E, tako. Pa krenimo.“

Pa krenimo, krenimo u rujan, krenimo putevima vrhunske književnosti, otvorimo svoje umove novim pričama, novim spoznajama: o snazi vatre, o ljepoti prirode, o selidbama, o smrti, novim prilikama, o ljubavi, mačkama i psima, i jednom važnom testamentu.