Prevođenje iznutra i izvana: Edin Badić

Potražnja je velika, „bukiran“ sam po godinu-dvije unaprijed.

Povodom objavljivanja romana Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo danske autorice Annette Bjergfeldt, razgovarali smo s našim sjajnim prevoditeljem Edinom Badićem. Premda je diplomirao prije tek pet godina, Edin iza sebe ima dvanaestak prevedenih knjiga, član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Europskog društva za prevoditeljstvo, a k tomu još i apsolvent na poslijediplomskom studiju u Zadru. I već je mentor prevoditeljima početnicima!

Iz tvoje se biografije čini da si odavno znao čime se želiš baviti. Je li to samo varka koja izvire iz biografije, ili ti je zanat književnoga prevoditelja bio san još dok si „bio mali“?
Nije varka! Jezici su mi oduvijek išli. Počeo sam s njemačkim, učio ga od prvog razreda osnovne škole, poslije sam dobio i engleski, oba nastavio učiti u gimnaziji, a tada se nekako i iskristalizirala moja želja da se profesionalno bavim jezicima. Sjećam se da mi je još u drugom razredu gimnazije profesorica engleskoga sugerirala da bih se mogao usmjeriti prema filologiji, a meni se i nekako spontano javila želja da se bavim prevođenjem. Doduše, tada mi je na um više padao posao sudskog tumača, a ne književno prevođenje. Pamtim i da je profesorica fizike navijala da upišem FER ili PMF i ostala vidno razočarana kad sam se, unatoč podjednakom zanimanju i za prirodoslovne i za društveno-humanističke predmete, ipak odlučio za filološke studije na FFZG-u. I nisam požalio! Engleski mi je oduvijek bio draži, a njemački je, doduše, zamijenio jedan novi germanski jezik, predivni švedski!

Pamtim i da je profesorica fizike navijala da upišem FER ili PMF i ostala vidno razočarana kad sam se, unatoč podjednakom zanimanju i za prirodoslovne i za društveno-humanističke predmete, ipak odlučio za filološke studije.

Na studiju sam se, na oba svoja prevodilačka smjera, imao prilike upoznati s čarima književnog prevođenja i, premda nisam nužno mislio da ću se u tom pravcu razvijati odmah poslije diplome, tako se „potrefilo“. Potražnja je velika, „bukiran“ sam po godinu-dvije unaprijed i zasad sam prilično zadovoljan.

Prevodiš s norveškog, švedskog i danskog jezika. Kolika je razlika među tim jezicima? Često se  čuje da je razlika, po prilici, kao između hrvatskog i srpskoga jezika. Koliko je to (ne)točno?
Razlike između pisanog švedskog, norveškog i danskog nisu velike, pa bih rekao da se govornici svih triju jezika napismeno mogu sporazumjeti bez većih teškoća. Pisani danski i norveški, primjerice, podosta su slični jer dijele zajedničku povijest. Do problema dolazi pretežito u govoru. U razumijevanju švedskoga izgovora veliku ulogu igra pravilno naglašavanje riječi i rečenična melodija, slično je i s norveškim koji je, doduše, nešto manje melodičan, dok je danski izgovorom najspecifičniji zbog izrazito razvijenog fonološkog sustava koji preferira samoglasnike.

Jedno je istraživanje pokazalo da danska djeca u dobi od 15 mjeseci u svom jezičnom repertoaru imaju 84 riječi, a njihovi hrvatski vršnjaci čak 150!

Čak ih je devet, a neki tvrde da je samoglasničkih fonema i do 40 (!), što danskoj djeci nerijetko otežava učenje novih riječi. Jedno je istraživanje pokazalo da danska djeca u dobi od 15 mjeseci u svom jezičnom repertoaru imaju 84 riječi, a njihovi hrvatski vršnjaci čak 150! Usto se u danskom suglasnici često „gutaju“ – prozodija je osebujna, postoji i taj zloglasni stød, glas koji se, naprimjer, pojavljuje na kraju pojedinih riječi ili u slogovima s dugim samoglasnicima, a ostvaruje se (ne)potpunim zatvaranjem glasnica. Time se izgovor određene riječi „prekida“, a slog obično skraćuje, što zvukom podsjeća na štucanje ili pucanje glasa. Tako da Šveđani i Norvežani, koji se i u govoru mogu sporazumjeti, često ne razumiju govor svog južnog susjeda, a situacija vrijedi i obrnuto. Rekao bih da razlike između tih triju jezika, ni jezičnopolitički ni povijesno gledano, nisu osobito usporedive s razlikama između hrvatskog i srpskog jezika.

Je li prevođenje s triju sličnih jezika teže nego s posve različitih? Kolike su interferencije, „lažni prijatelji“? Koliko ti znanje triju skandinavskih jezika otežava, a koliko olakšava prevođenje?
Ponekad mi je pravi izazov „prešaltati se“ u sekundi s jednog jezika na drugi, iako je švedski moj primarni skandinavski jezik – učio sam ga najduže i najčešće ga rabim i u govoru i u pismu. Interferencije nisu velike, ali „lažni prijatelji“ katkad znaju biti vrlo varljivi. Ima ih podosta, klasični su primjeri pridjev „rolig“ koji na švedskom znači „zabavan, šaljiv“, a na danskom i norveškom „smiren, miran“, i imenica „by“ koja na švedskom označava „selo“, a na norveškom i danskom „grad“. O tim i sličnim mnogobrojnim razlikama valja uvijek voditi računa, osobito tijekom prevođenja.

Norveška i švedska književnost kod nas su relativno popularne i poznate, pogotovu otkad su se pojavili svima privlačni švedski kriminalistički romani. Međutim, o suvremenoj danskoj književnosti naša čitateljska publika, čini se, malo zna. Koje teme i ideje osobito okupiraju danske književnike? Kakva je danska čitateljska publika?
Mislim da je u Danskoj već nekoliko godina zaredom za najomiljeniju spisateljicu proglašena kraljica krimića Sara Blædel. Njoj je uz bok svakako i u nas jednako poznati Jussi Adler-Olsen. Autori su to koji kroz prizmu naizgled jednostavnog formata kritički progovaraju o aktualnim društvenim problemima. Međutim, kad je riječ o danskoj književnosti općenito, moram priznati da se većina književnih dragulja tek otkriva, tako da do brojnih autora novije danske književnosti mi u Hrvatskoj još nismo ni stigli.

Ponekad mi je pravi izazov „prešaltati se“ u sekundi s jednog jezika na drugi, iako je švedski moj primarni skandinavski jezik – učio sam ga najduže i najčešće ga rabim i u govoru i u pismu.

Izuzev klasičnog Andersena, prevođenog preko jezika posrednika, s kojim se redovito upoznajemo u sklopu osnovnoškolske lektire, tek su nedavno prvi put na hrvatski, i to izravno s danskoga, prevedene dvije važne autorice koje bismo ubrojili u kanon danske književnosti: Tove Ditlevsen, čija izvanredna autobiografska trilogija progovara o odrastanju, identitetu i položaju žene u modernom danskom društvu, i umješna pjesnikinja-eksperimentalistica Inger Christensen. Prilično je eksperimentalna i zbirka „svjedočanstava“ jedne autorice mlađe generacije koju upravo prevodim za Henu, ali zasad još ne bih previše otkrivao.
Od svježijih danskih naslova, u nakladi Hene objavljen je, primjerice, sjajan roman Proroci fjorda Vječnost Kima Leinea koji, smještajući većinu radnje na Grenland, bespoštedno tematizira mračnu dansku kolonijalnu prošlost. Teme su odvažne i raznolike, a neotkrivenih pisaca još mnogo. Mislim da smo tek zagrebli po površini!

Koje bi knjige iz danske književnosti volio prevesti? Imaš li listu favorita?
Nemam popis, ali mnoga djela svjetski priznatih autora nisu prevedena na hrvatski. Tako je i s tri danska nobelovca iz prve polovice 20. stoljeća – Karlom Gjellerupom, Henrikom Pontoppidanom i Johannesom V. Jensenom.

Od svježijih danskih naslova, u nakladi Hene objavljen je, primjerice, sjajan roman Proroci fjorda Vječnost Kima Leinea koji, smještajući većinu radnje na Grenland, bespoštedno tematizira mračnu dansku kolonijalnu prošlost. Teme su odvažne i raznolike, a neotkrivenih pisaca još mnogo. Mislim da smo tek zagrebli po površini!

Ne znam, doduše, koliko bi njihov opus danas bio atraktivan na našem tržištu koje ne preferira isključivo kvalitetu, a slabo se prevode i utjecajni spisatelji i spisateljice poput Klausa Rifbjerga, Karen Blixen ili Jakoba Ejersboa. Sve su to u međuvremenu postala velika djela danske književnosti koja zavređuju hrvatske prijevode.

Za Henu si nedavno preveo debitantski roman poznate danske kantautorice Annette Bjergfeldt, Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo. Je li ti njezin glazbeni izričaj – a posebice tekstovi pjesama kojima se proslavila – bio poznat otprije? Izguglaš li autora od A do Ž prije negoli se upustiš u prijevod?
Iskreno, nije! Ne stižem pratiti dansku glazbenu scenu, ali kad sam njezin debi dobio na prijevod, informirao sam se i o njezinu glazbenom izričaju. Ta mi je priprema pomogla i za samo prevođenje ovog izvrsnog romana.

Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo – kako bi je opisao budućim čitateljima? U čemu si najviše uživao prevodeći ovu knjigu, a što se u tekstu postavilo kao pravi problemski zadatak?
Kao jedan od romana koji vas vodi kroz rollercoaster emocija, u jednom vas času rastuži, a u drugom nasmije do suza!

Nema ničeg boljeg nego kad tekst prevodiš s osmijehom na licu.

Rijetki su danas romani s dobrom, zrelom, ali svježom dozom humora. U ovom sam potonjem najviše uživao, nema ničeg boljeg nego kad tekst prevodiš s osmijehom na licu. Posebno bih istaknuo Varinkin nesvakidašnji humor koji je na trenutke bilo zahtjevno prenijeti na hrvatski tako da funkcija i uloga koje on ima u danskom izvorniku bude odgovarajuća i u hrvatskom prijevodu. Ali mislim da mi je to pošlo za rukom!

U kojoj je mjeri danas hrvatskim prevoditeljima lakše – a što je, pak, teže  – nego što je to bilo njihovim prethodnicima prije globalizacije i pristupa internetu?
Hrvatskim je prevoditeljima danas lakše utoliko što su im sve informacije nadohvat ruke. Ali to gotovo ništa ne znači ako informacije nisu u stanju pravilno rastumačiti i učinkovito upotrijebiti u svom radu.

Nas upornih i pomalo sanjarskih skandinavista koji ostajemo u prevođenju i dalje je prilično malo, traženi smo, pa mogu reći da od (književnog) prevođenja donekle možemo pristojno živjeti.

Ta je dostupnost, nažalost, otvorila mnoga vrata ljudima raznih nefiloloških profila koji se prevođenjem počinju baviti iz hobija ili „sa strane“, što je posljedično dovelo do dumpinga cijena, lošijih radnih uvjeta, općenite neprepoznatosti i zamjenjivosti prevoditelja kao izuzetno važnih karika u književno-izdavačkom lancu, a to dugoročno šteti ugledu struke. Naročito je to uočljivo kod prijevoda s velikih svjetskih jezika, stoga rijetko prihvaćam naslove s anglofonog jezičnog područja, naknade su zaista mizerne. Nas upornih i pomalo sanjarskih skandinavista koji ostajemo u prevođenju i dalje je prilično malo, traženi smo, pa mogu reći da od (književnog) prevođenja donekle možemo pristojno živjeti.

Imaš li među prevoditeljima uzora, ljudi čiji je način rada, pristup književnosti i prevođenju za tebe bio osobito nadahnjujući?
Pripadam generaciji bolonjaca – diplomiranih prevoditelja, pa sam prijevode i prevođenje imao priliku izučiti i na teorijskoj i na praktičnoj razini. Na prevoditeljskim studijima anglistike i skandinavistike stekao sam čvrste temelje na koje se oslanjam prije, tijekom i poslije čina prevođenja svake vrste teksta te tako konkretna stečena znanja i vještine promišljeno primjenjujem u praksi.

Izuzetno cijenim trud i rad svih svojih kolega jer šira javnost nekako i dalje nevoljko priznaje da su prevoditelji zapravo čarobnjaci.

Smatram da je važno svako svoje rješenje znati argumentirati i moći „obraniti“ pozivajući se i na neka znanstvena uporišta. Stalno se usavršavam i razvijam kritički pristup prevođenju, a usput sam razvio i strast prema traduktološkim istraživanjima, pa kad ne prevodim, velika je vjerojatnost da nešto istražujem. Ne mogu reći da među prevoditeljima imam istinske uzore, ali izuzetno cijenim trud i rad svih svojih kolega jer šira javnost nekako i dalje nevoljko priznaje da su prevoditelji zapravo čarobnjaci.

Ima li prevoditelj uopće vremena za čitanje iz zadovoljstva, čistog užitka? Što ti je od knjiga pročitanih „iz gušta“ ostalo u osobito dobru sjećanju? Koje bi od Heninih knjiga preporučio čitateljima?
Rijetko, eventualno na godišnjem odmoru, ako se o tako čemu među nama slobodnjacima uopće može govoriti. Volim odmoriti oči od računala uz dobru knjigu, dragi su mi, primjerice, Murakami, Selimović, Roth i McCarthy. Od švedske književnosti, koju najradije biram, čitam i preporučujem, još bih izdvojio Khemirija, Anyurua, Backmana i Gardella i ovdje ću stati jer bih nabrajati mogao do prekosutra! Od novijih Heninih naslova osobito me se dojmila Oporuka Nine Wähä, zanimljiva mi je bila knjiga Poslije kiše cijenjenog Rade Šerbedžije, a već mi neko vrijeme na listi čekanja stoji Vošicki Marka Gregura. Srećom, stižu blagdani, pa se nadam da neće još dugo čekati!

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Prevođenje iznutra i izvana: Sandra Ljubas

Skandinavije se ne mogu zasititi

Sandra Ljubas, prevoditeljica iz čijih nam ruku stiže „Oporuka“ švedske autorice Nine Wähä, govori o svome iskustvu prevođenja sa skandinavskih jezika, prednostima prevodilačkog posla i hrvatskim autorima koje bi rado prevela za Skandinavce.

Studirala si njemački i švedski jezik na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, usavršavala se u danskom i norveškom, a sada i završavaš poslijediplomski studij iz jezikoslovlja. Odakle Tvoja ljubav za skandinavistiku, odakle poticaj za upis na studij švedskoga jezika? Imaš li prema tim zemljama posebno emotivan odnos, i zašto?
Moji su me radni jezici osvajali jedan po jedan. U jezičnoj sam gimnaziji učila engleski, njemački i španjolski jezik, ali baš mi je ustroj germanskih jezika uvijek bio najbliži srcu. Odgovaraju mi njemačka logika i preciznost, a švedski je usto i iznimno melodičan, pjevan jezik. Danski je, pak, na glasu kao vrlo ružan, ali ga u Hrvatskoj ne govori mnogo ljudi i to mi je bilo izazovno, kao i naučiti dva službena norveška jezika. Prvenstveno su me, dakle, vodili jezični, lingvistički razlozi, tako je bilo i za upis studija. Tek me poslije osvojila Švedska kao država i shvatila sam da mi je blizak i skandinavski mentalitet. Volim njihov minimalizam i to što svi provode mnogo vremena u prirodi, koja je prekrasna u svim godišnjim dobima.

Danski je, pak, na glasu kao vrlo ružan, ali ga u Hrvatskoj ne govori mnogo ljudi i to mi je bilo izazovno, kao i naučiti dva službena norveška jezika.

Otputujem u Švedsku barem jednom-dvaput godišnje, i proputovala sam je od krajnjeg juga do samog arktičkog kruga. Emotivan odnos proizlazi i iz spoznaje da djelujem kao most između njihove i naše kulture – pa nastojim pratiti i književnost, i skandinavsku filmografiju, politiku, aktualna događanja, to mi pomaže i u prevođenju. Skandinavije se ne mogu zasititi!

Što te privuklo upravo književnom prevođenju?
Kada sam tek diplomirala, vladala je velika potražnja za prevoditeljima sa skandinavskih jezika, i zapravo mi se književno prevođenje samo ponudilo, a ja sam ga spremno prihvatila. Bio bi mi prevelik klišej reći da sam kao strastvena čitateljica stremila samo k tome, ali rano sam promišljala prevoditeljsku ulogu u stvaranju svjetske književnosti i okretala se toj specijalizaciji. Bila je to, sve u svemu, sretna kombinacija tržišnih potreba i osobnih preferencija.

Koje su, prema tvome mišljenju, prednosti književnoga prevođenja u odnosu na druge prevoditeljske poslove?
Zapravo mi se sviđaju i druge vrste prevođenja, ali književno prevođenje pruža određene slobode – na istom se prijevodu dugo radi, pa nema potrebe za konstantnim pregovaranjima s novim naručiteljima, što zna biti iscrpljujuće, vrijeme rada u potpunosti je fleksibilno i možemo ga prilagoditi svom bioritmu, kao i uzeti godišnji odmor kada god poželimo.

Pod pokroviteljstvom Europske komisije nedavno je proveden niz istraživanja o strojnom prevođenju književnih tekstova i zaključeno je da strojni prevoditelji još nemaju kapaciteta za prevođenje kreativnih tekstova.

Uživam u tom privilegiju, pa često nekamo otputujem, odlazila sam i na prevoditeljske rezidencije, dobivala stipendije, ali pronašla vrijeme i za čitav doktorski studij i istraživački rad. Lijepo je i na kraju primiti otisnuti prijevod u ruke, kada nosi tvoje ime i na njega imaš autorska prava. No ima ta sloboda i svoju lošu stranu, naravno. Stalna radna mjesta donose sigurnost o kakvoj mi možemo samo maštati, a i drugi prevoditelji bolje zarađuju!

Baviš se prevođenjem i kao znanstvenica: koliko smo napredovali kad je u pitanju strojno prevođenje, i misliš li da će ono jednoga dana doista moći zamijeniti prevoditelja?
U doktorskoj disertaciji iznosim tvrdnju da se ne treba pitati hoće li strojno prevođenje zamijeniti prevoditelja, već samo kako će ono promijeniti prevoditeljsku svakodnevicu. Sustavi za strojno prevođenje mogu rasteretiti prevoditelje od nekih zamornih i repetitivnih prijevodnih zadataka, i služiti kao pomoć, baš poput mrežnih rječnika ili pravopisnih provjernika, no pod pokroviteljstvom Europske komisije nedavno je proveden niz istraživanja o strojnom prevođenju književnih tekstova i zaključeno je da strojni prevoditelji još nemaju kapaciteta za prevođenje kreativnih tekstova. Čak i da se samo uređuju, strojni prijevodi znaju biti vrlo varljivi i katkad je potrebno uložiti veći kognitivni napor da ih se uredi nego da se tekst prevede od nule, pogotovo nekomu tko s njima nema dovoljno iskustva. Stoga književni prevoditelji nemaju od čega strahovati. Također, izlazni rezultati iznimno su ovisni o jezičnim kombinacijama, a hrvatski naprosto nema dovoljno digitalnih resursa da bi pomaci u kvaliteti bili streloviti.

Književnim se prevođenjem baviš nekoliko godina, no iza tebe je već gotovo 20 knjiških naslova. Kako uspijevaš držati takav tempo, u čemu je tvoja tajna?
Književno prevođenje nije mi „drugi posao“ ili „plaćeni hobi“, već posljednje četiri godine, praktički od diplome, živim od njega. Tako se i skupilo prijevoda, moram priznati da su to uglavnom i poprilično opsežne knjige, ali nadam se nastaviti u tom smjeru. Interes za skandinavsku književnost ne jenjava, samo da nas inflacija ne natjera u profitabilnije vode.

S kojega ti je jezika najdraže prevoditi?
Sa švedskoga, bez razmišljanja. Uvijek sa svoja četiri jezika imam dovoljno raznovrsnosti, ali švedskom se najradije vraćam.

Za Henu si, među ostalim, prevela roman „Oporuka“ švedske autorice Nine Wähä, u sklopu projekta „Europa iznutra i izvana“. Po čemu je ova autorica specifična i čime se, iz pozicije prevoditelja, u švedskome književnom korpusu ističe njezina proza?
Švedski su krimići toliko popularni da se pod njih katkad iz marketinških razloga gura i što im pripada, i što ne. Baš me nasmijalo kada sam i „Oporuku“ jednom kod nas vidjela među preporukama za krimiće. Istina, netko u romanu umire, ali Nina Wähä ne pretvara ovo u roman otkrivanja slučaja. Ona je i spisateljica, i glumica, i pjevačica, navikla je iznositi priču kroz razne medije. Stil joj je vrckav i razigran, ali teme su mračne.

Uočila sam da se kod nas često ponavljaju brojni mitovi o prevođenju koji su bez uporišta. Možda sam zato stasala u prevoditeljicu bez uzora.

Neke su ključne rečenice ovlaš izrečene, namjerno nedorečene, čitatelju bolne istine o likovima gotovo mogu promaknuti. Mislim da je to vrlo specifično za podneblje u kojemu se odvija radnja, humorom se izbjegava progovarati o problemima. Zato je vjerojatno tako dobro prihvaćen u Švedskoj, i ne mislim da ga mogu usporediti i s jednim drugim suvremenim švedskim romanom.

Roman je ispripovijedan glasom sveznajućega pripovjedača, no svaki od čak 12 likova – mahom djece jedne velike i disfunkcionalne obitelji – zapravo iznosi svoje viđenje, svoju priču.  Koliko je bilo teško naći glas i izraz za svako od njih?
Nina Wähä potvrdila je da je zapravo i počela pisati zbirku novela, svaku iz perspektive jednog lika, što se poslije stopilo u veliki roman. To se i vidi – iako se vještim pisanjem ostavlja dojam da čitamo toliko različitih glasova, na kraju je sve to u priču povezao naš sveznajući pripovjedač. Prevoditeljski sam tu samo trebala pratiti autoričine korake, takoreći stati u iste stope u snijegu, a i čitateljski mi se to najviše svidjelo – vjerujem da koju godinu nakon čitanja ovog romana možda nećemo pamtiti svu radnju, ali još ćemo se pitati što je bilo s likovima, kao da su stvarni i da njihovi životu teku dalje nakon zatvaranja korica.

Roman obiluje i dirljivim i potresnim prizorima, poput stradanja djeteta. Kad prevodiš, koliko te emocionalni doživljaj ometa u prevođenju, a koliko ti pomaže?
Drukčije procesuiram knjige kao prevoditeljica nego kao čitateljica. Dok čitam, lako pustim suzu, ali kada prevodim, usredotočena sam samo na pronalazak pravih riječi.

Postoje li knjige koje su ti ostale u sjećanju kao nečiji sjajni prijevodi?
Iz perspektive teorije prevođenja, da bi znao je li neki prijevod sjajan, moraš ga usporediti s izvornikom, nezahvalno je vrijednosne sudove donositi naslijepo. No ja rado posežem za hrvatskom prijevodnom književnošću, što znači da prevoditeljima pristupam s povjerenjem. Mogu potvrditi i da su mi odlični dosadašnji prijevodi mojih skandinavskih kolega u Heni!

Samo je otprilike pet književnih prevoditelja s norveškog, još nitko nije primio nikakvu nagradu za prijevod s norveškog jezika, a teško je naći i kompetentnog recenzenta – norveški se u Hrvatskoj ne može ni studirati.

Imaš li uzore među prevoditeljima?
Nemam, no od mnogih sam o prevođenju učila, pogotovo na fakultetu, a pohađala sam i razne radionice prevođenja. Studirala sam prevoditeljski smjer i upijala sve o prevođenju što mi je bilo dostupno. Ali dok sam učila teoriju prevođenja, slušala iskustva starijih prevoditelja i analizirala prijevode, uvijek sam o svemu tome i dosta kritički promišljala i razvijala vlastiti pristup. Uočila sam da se kod nas često ponavljaju brojni mitovi o prevođenju koji su bez uporišta. Možda sam zato stasala u prevoditeljicu bez uzora, ali zato s iznimnim poštovanjem za sve one koji teorijski i praktično pridonose razvoju struke.

Sjećaš li se koju ti je knjigu bilo najteže prevesti?
„Sestrinska zvona“ norveškog književnika Larsa Myttinga. Za taj sam roman žiteljima čitavog jednog sela podarila kvazidijalekt – nisam njihov starinski norveški dijalekt zamijenila nekim našim jer sam to smatrala neprirodnim rješenjem, ali sam im dosljedno obilježila vokabular i gramatiku tako da im se govor razlikuje od drugih likova u romanu. Onda je izišao nastavak – „Tapiserija sestara Hekne“ – i sve sam to morala ponoviti, pa još i proširiti. Na „Sestrinskim zvonima“ dugo sam radila i uz prijevod vodila iscrpne bilješke, bila je to moja prva suradnja s Henom i nisam znala kako će tekst proći na lekturi, a zatim sam se još brinula kako će ga dočekati publika. Mogu reći da su me na kraju preplavili pozitivni dojmovi, i da sam na taj prijevod vrlo ponosna. Žao mi je što u prevoditeljskoj zajednici nije naišao na više odjeka. Boljka je to manje 'atraktivnih' jezika, samo je otprilike pet književnih prevoditelja s norveškog, još nitko nije primio nikakvu nagradu za prijevod s norveškog jezika, a teško je naći i kompetentnog recenzenta – norveški se u Hrvatskoj ne može ni studirati. S druge strane, drago mi je što su čitatelji zadovoljni prijevodom, komentiraju ga, uživaju i zapitkuju kada će treći dio!

Kad bi među hrvatskim autorima birala, koga bi prevela na neki od skandinavskih jezika?
Ne bih se olako laćala prevođenja visoke književnosti na strane jezike, ali mislim da bi na skandinavskom tržištu, primjerice, dobro prošle „Divlje guske“ Julijane Adamović, uklopile bi se u njihovu poetiku. Inače mi se još sviđaju romani „A onda je Božo krenuo ispočetka“ Marine Vujčić i „Mileva Einstein, teorija tuge“ Slavenke Drakulić, čiji su nešto stariji romani već prevedeni na švedski. Imamo još dobrih hrvatskih romana, ali zadržat ću se ovom prilikom na autoricama!

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Skrivena knjiška blaga

Ima nekih knjiga koje susrećete kamo god pođete. Upadaju vam nepozvane u vidno polje, bliješte na plakatima, sebično se šire po izlozima knjižara, vijore i zastavice s njihovim naslovima, a autori im iskaču iz novinskih stupaca s mudrim mislima o svemu i svačemu. Naprosto iritantno. Na kraju čovjek kupi knjigu da to skine s dnevnog reda. I oduševi se, jasno.

A onda, ima i knjiga šutljivica. O njima se malo piše. O njima se malo govori. Negdje su u dalekim krajevima možda i popularne, možda ondje koga zaskakuju iza ugla. Dobile su ugledne nagrade. O njima se pisalo, opet negdje daleko. Ili, pak, nije. Takve „introvertirane“ knjige nisu za svakoga – baš kao i introvertirani ljudi zahtijevaju da u njih dublje zavirite. Da budete pažljivi. Da ne hrlite naprijed, nego da se zaustavite nad pokojom rečenicom. Kao kad jedete nešto uistinu fino. Okus takvih knjiga dugo se zadržava. Zato ih vrijedi čitati.

Jedna je od takvih knjiga zasigurno roman njemačke pjesnikinje i prozaistice Anje Kampmann poetična naslova Duboke se vode dižu. Nakon godina teškog rada na naftnoj platformi usred nemirna, hladna i onečišćena Atlantika i pogibije svoga prijatelja, protagonist Waclaw odande – bježi. Na putu, po ljetom uspavanoj Europi, kroz prekrasne pejzaže Italije i planinske obronke Alpa, Waclaw spoznaje svoje životne gubitke i prisjeća se lijepih trenutaka iz prošlosti.

„Introvertirane“ knjige nisu za svakoga – baš kao i introvertirani ljudi zahtijevaju da u njih dublje zavirite. Da budete pažljivi. Da ne hrlite naprijed, nego da se zaustavite nad pokojom rečenicom.

Anja Kampmann budi tiho oduševljenje zgusnutim, poetičnim pripovijedanjem o jednom običnom životu: životu prosječna čovjeka koji je pošao trbuhom za kruhom, da bi na kraju shvatio kako je ostao lišen istinskog, punokrvnog življenja. Naftna platforma prijeteći se ukazuje kao oltar civilizacije, na kojem se žrtvuju i čovjek i priroda. Roman je to o prekarnom radu, o čovjekovu odnosu prema prirodi i o ljubavi, bez koje je život daleko siromašniji. I šteta je, naprosto pogubna šteta, što se o tome romanu u nas govorilo tako malo. Treba ga čitati.

Tiho i bez pompe prošao je i roman francusko-korejske spisateljice Elise Shua Dusapin, Zima u Sokchu. A riječ je o vrhunskoj književnosti, što potvrđuju u nagrade kojima je ovjenčana: među stotinama kandidata za američki „National Book Award“ za stranu fikciju, pobijedila je Zima u Sokchu. Atmosferičan je to i kratak roman o jednome gradiću, ljetnoj turističkoj destinaciji, koji zimi izgleda neveselije negoli ijedno naše jadransko mjestašce.

Anja Kampmann budi tiho oduševljenje zgusnutim, poetičnim pripovijedanjem o jednom običnom životu: životu prosječna čovjeka koji je pošao trbuhom za kruhom, da bi na kraju shvatio kako je ostao lišen istinskog, punokrvnog življenja.

Ondje mlada i obrazovana djevojka, čiji je otac, Francuz, odavno napustio njezinu majku, radi beznačajne poslove u otrcanu pansionu. Snijeg pada, zemlja se smrzava, ulice su puste. No dolaskom starijeg francuskog crtača stripova sve se mijenja. Što on traži, i kakve veze junakinja ima s time, saznat ćete ako pročitate ovu lijepu, hipnotičnu knjigu o sudaru dviju kultura i korejskoj svakodnevici.

Naši su štioci nekako oprezni kad je u pitanju hrvatska knjiga. Zašto i kako, o tom – potom, kad provedemo cjelovitu i opsežnu anketu, no kad je riječ o Sari Kopeczky Bajić, on je uistinu suvišan. Premda je tek ušla u tridesetu, ova je hrvatska spisateljica već izdala nekoliko knjiga, a zbirka Više ne znam tko si zadivljuje zrelošću dobro strukturiranih priča, bizarnim situacijama i profiliranim likovima, pred čime bi se postidio i kakav afirmirani stari majstor. Od cirkusanta koji na čuvanje dobije lava pa do žene koja kuha obroke osuđenicima na smrt, u dvadeset šest kratkih priča autorica je uspješno dočarala komadiće različitih života.

Na ovome bi popisu „stidljivaca“ bilo nepravedno zaobići Kubanca Leonarda Paduru, u nas inače poznata po romanu Čovjek koji je volio pse. Ove smo godine izdali njegov roman Savršena prošlost, detektivsku priču iz serijala o inspektoru Mariju Condeu. Netipičan krimić koji se bavi nestankom staroga Condeova šulkolege, više je roman o Kubi kakva je bila – i kakva je danas, s galerijom neobičnih likova. Ipak, suspense je neupitan, pa će goditi i onima koji vole dobru i intrigantnu kriminalističku priču, kao i poklonicima latinskoameričke književnosti – svim ljubiteljima iznimne literature.

A dok se naši nogometaši kuhaju u Katru, skoknut ćemo u obližnji Kuvajt da vas podsjetimo na još jedno skriveno Henino blago – roman Bambusova stabljika Sauda Al Sanusija.

Premda je tek ušla u tridesetu, ova je hrvatska spisateljica već izdala nekoliko knjiga, a zbirka Više ne znam tko si zadivljuje zrelošću dobro strukturiranih priča, bizarnim situacijama i profiliranim likovima, pred čime bi se postidio i kakav afirmirani stari majstor.

Riječ je o nagrađenu arapskom autoru, koji se u ovome djelu bavi potragom za identitetom, odnosom Kuvajćana i Filipinaca, problemom imigracije i diskriminacije u rodnome mu Kuvajtu. Iznimno zanimljiva i lako čitljiva, priča je to o mladome Filipincu koji u Kuvajt dolazi kako bi pronašao oca i njegovu obitelj, no ne nailazi na dobrodošlicu… 

I na samome kraju jedan prošlogodišnji biser, koji iz tko zna kojega razloga nije stigao pod povećalo medija: Vojske kolumbijskoga književnika Evelija Rosera. I premda je u Kolumbiji zvijezda, a u Latinskoj Americi jedan od ponajboljih suvremenih pisaca, i premda ga je i Ujedinjeno Kraljevstvo nagradilo prestižnom nagradom „International Foreign Fiction“, ovdje kod nas malotko za njega zna.

Vojske su roman koji se nastavlja na tradiciju magijskoga realizma i književnost punu putenosti i humora: glavni je junak stari profesor u mirovini, koji radost pronalazi u promatranju lijepih žena, no idiličnu svakodnevicu počinju potresati borbe narkokartela.

Njegove su Vojske roman koji se nastavlja na tradiciju magijskoga realizma i književnost punu putenosti i humora: glavni je junak stari profesor u mirovini, koji radost pronalazi u promatranju lijepih žena, no idiličnu svakodnevicu počinju potresati borbe narkokartela, koje se bliže profesorovu selu. Eros se u ovoj genijalno ispisanoj prozi isprepliće s tanatosom: u potresno opisanu razaranju u kojem stradavaju nevini, nestaje profesorova supruga, njegova životna družica…

Naravno, ne odričemo vam pravo – dapače, potičemo vas – da čitate i one knjige o kojima svi govore. I one su se s razlogom izborile za svoje mjesto u medijima i književnim krugovima. Nećete valjda ostati bez teme za konverzaciju! Uzmite, stoga, u ruke i kultnu Elif Shafak i njezine čarobne romane, sjajnu Min Jin Lee i njezina Pačinka, kao i dansku feel-good prozu Pjesma nad pjesmama u Ulici Palermo Anette Bjergfeldt. Ne zaboravite ni Guzel Jahinu s filmskom pričom o spašavanju djece, Ešalon za Samarkand, kao ni Hippocampus Gertraud Klemm.

Sve su to knjige – koje se pamte.

Prevođenje iznutra i izvana: Stjepanka Pranjković

"Žene imaju mnoštvo razloga za bijes, nijedan više za potiskivanje"
 

Stjepanka Pranjković, književna prevoditeljica s njemačkog jezika, govori o svome iskustvu prevođenja romana Hippocampus  Gertraud Klemm, izdanoga u trećem ciklusu našega projekta Europa iznutra i izvana.

Diplomirala si germanistiku, i to prevoditeljski smjer. Kako si se našla u književnoprevoditeljskim vodama, odakle zanimanje baš za taj dio prevodilačkog posla?
Odrastala sam u Njemačkoj dvojezično i, kad sam kao dijete shvatila da govorim i čitam u dva jezika, a da se na oba izdaju knjige, počela sam primjećivati imena prevoditelja u njima. Vrlo rano počela sam maštati o tome da jednom moje ime stoji na mjestu prevoditelja u kakvu romanu. Tijekom studija to je bila moja najveća želja, a prvi sam korak u tom smjeru napravila 2017. godine prijavom za sudjelovanje na Ljetnoj školi za književno prevođenje Premuda Instituta za prevođenje Sveučilišta u Beču. Poslije toga glavni mi je fokus bio na pronalasku knjige koju bih mogla ponuditi izdavačima i nakladnika koji mi je spreman povjeriti prvi književni prijevod.

Roman Gertraud Klemm koji si upravo prevela, a koji je kod nas popraćen velikom pozornošću i pohvalama kritike, zove se Hippocampus. Feministički je nastrojen, a govori, među ostalim, o nepravdama učinjenima ženama na književnoj sceni. Pripadaš milenijskom naraštaju: pogađa li te osobno tema neravnopravnosti žena, i na koji način? Koliko je ta tema – tvoja tema?
Nažalost, mislim da je ta tema – tema svake žene. Ponekad imam osjećaj da sa svakom novom životnom fazom uočavam nove nepravde, neku novu neravnopravnost. Mislim da katkad nismo ni svjesne na koje nas sve načine pogađa i često pristajemo, ili nas odgoj i okolnosti prisiljavaju na to da pristanemo na patrijarhalne strukture, a nerijetko žene zahvaljujući tomu internaliziraju mizoginiju i postaju sebi i jedna drugoj vuk. Sviđa mi se što autorica u romanu tematizira žensku solidarnost, što je na površinu izvukla mnoge značajke patrijarhata koje tek trebamo osvijestiti, što govori o temama poput majčinstva, ženskog uspjeha, prava na pobačaj i što snažno kritizira miješanje klerikalnih struktura u politiku.

Ponekad imam osjećaj da sa svakom novom životnom fazom uočavam nove nepravde, neku novu neravnopravnost.

Jedan od razloga zbog kojih sam silno uživala u ovoj knjizi jest upravo to što autorica na nenametljiv, ponekad gorak, ali i duhovit način ukazuje na tolike nepravde. Žene imaju mnoštvo razloga za bijes, nijedan više za potiskivanje.

Roman se zove Hippocampus. Što on u kontekstu romana simbolizira? Jesi li poželjela da se roman zove drukčije nakon što si ga prevela?
U romanu je morski konjic, hippocampus, protagonističin znak u borbi protiv spomenutih struktura. Autorica je odabrala baš tu životinju iz veoma simboličnog razloga – ženka mužjaku ubrizgava embrije u tobolac i mužjak je odgovaran za mladunce. Osim toga, hippocampus je i naziv dijela mozga koji je zadužen za prijenos informacija iz kratkoročnog u dugoročno pamćenje. Budući da u romanu veliku ulogu igra kultura sjećanja, naslov je dvostruko prikladan. Otkako sam prvi put pročitala roman, nisam mogla zamisliti nijedan drugi naziv u prijevodu i jako mi je drago što je urednica za hrvatski tekst odlučila zadržati autoričin odabir naslova izvornika.

Što može očekivati mladi prevoditelj kad se nađe pred svojim prvim književnim prijevodima? Čime da se naoruža, što mu je – i tko – sve potrebno?
Uz potpisivanje prvog ugovora za prijevod knjige, što je meni bilo ostvarenje jedne od najvećih želja, moguća je pojava nesigurnosti, možda i straha pred povjerenim zadatkom. Ali ako se naoruža sljedećim: potrebnom literaturom (rječnici, gramatike, pravopisi, druga stručna literatura), znanjem o metodama i tehnikama prevoditeljskog zanata, mentorima koji su odlični i iskusni prevoditelji i jednako takvi ljudi, spremni pomoći kad zapne, usto podrškom bližnjih i vjerom u sebe, ne bi trebalo biti problema! Mladim bih prevoditeljima i prevoditeljicama preporučila da idu na što više prevoditeljskih, jezičnih i književnih radionica, da uče, čitaju, pišu, budu kreativni na različite načine i tako razvijaju vještine potrebne za književno prevođenje.

Mladim bih prevoditeljima i prevoditeljicama preporučila da idu na što više prevoditeljskih, jezičnih i književnih radionica, da uče, čitaju, pišu, budu kreativni na različite načine i tako razvijaju vještine potrebne za književno prevođenje.

Jedan je od mojih hobija gluma, kojom se već nekoliko godina amaterski bavim, a glavni razlog zbog koje sam je upisala bilo je učenje o ljudima i imitaciji u svrhu književnog prevođenja. Važno je znati prepoznati „glasove“ koje čitamo u djelu i reproducirati ih na drugom jeziku, a da ostanu autentični. Sa svakim sljedećim tekstom postaje lakše!

Imaš li uzora među prevoditeljicama i prevoditeljima? Možda čak i mentoricu ili mentora?
Svojim mentoricama smatram (a već su to i formalno bile na seminarima i radionicama) svoje drage prijateljice i kolegice s Ljetnog seminara književnog prevođenja Premuda, fantastične i svestrane prevoditeljice Snježanu Božin, Alidu Bremer i Maschu Dabić. Tijekom godina susreta i rada s njima mnogo sam naučila, a i danas su uvijek tu za mene kada imam pitanja, nisam sigurna što bih s nečim ili me zanima kako bi one to riješile. Nekako se dogodilo da zaredom prevodim austrijske autorice, sljedeće godine i dvojicu autora, pa imam i svoju mentoricu za Austriju – dragu prevoditeljicu Rebekku Zeinzinger koja mi često pomogne oko specifičnosti jezika ili zemlje. Osim njih, dosad sam uvijek surađivala s urednicama i lektoricama od kojih sam mnogo naučila i s kojima je suradnja bila vrlo ugodna, i zahvalna sam na tome. Što se tiče uzora, imamo mnoge vrhunske prevoditelje i prevoditeljice s različitih jezika u čijem radu uživam, teško mi je izdvojiti samo nekoliko njih.

Za prevođenje ovoga romana dobila si i dvije stipendije za odlazak na prevodilačke rezidencije u Beč i Berlin. Koliko prevoditelju pomažu takvi, rezidencijalni boravci?
Rezidencija u Beču, nakon početnog uzbuđenja i sile emocija, dala mi je potreban mir i znatno pomogla da skupim hrabrosti, otvorim novi dokument u Wordu i prepustim se knjizi. U Beču sam upoznala i Gertraud Klemm, na samom početku procesa prevođenja; ohrabrile su me njezina podrška i spremnost da mi pomogne oko bilo kakvih nedoumica.

Volim biti kreativna, igrati se, pogotovo riječima, istraživati, i na postupak prevođenja gledam kao na igralište na kojem umjesto pješčanika imam tekst koji preslagujem poput slagalice.

U Berlinu sam prevela zadnjih petnaestak stranica knjige i posvetila se rješavanju tih nedoumica, savjetovanju s kolegicama, Gertraud, ponovnim iščitavanjem knjige i prijevoda, i lektoriranjem – onoliko koliko sam se uspjela odmaknuti od djela. Za obje rezidencije dobila sam stipendije (BMEIA i Zaklada S. Fischer), koje su mi pomogle financijski i osigurale da se tijekom boravaka u Beču i Berlinu mogu posvetiti isključivo radu na knjizi.

Ovo je tvoj drugi književni prijevod – a Klemm je zahtjevna autorica. Kako je bilo prevoditi finu ironiju kojom je cijeli tekst obojen? Je li Hippocampus pred tebe postavio i druge izazove, i kako si se nosila s njima?
Uživala sam prevodeći ironiju u tekstu, hvatajući fine nijanse, i tražeći ekvivalente u hrvatskom jeziku. Nije mi stran taj način izražavanja, osobito kada se radi o takvim temama, pa sam lako pronašla glas za protagonisticu Elviru. Na nekoliko mjesta nisam razumjela termine specifične za Austriju, a ponekad nije bilo jednostavno zadržati smisao uz nedostatak interpunkcije pri navođenju upravnog govora. Vjerojatno je bilo još izazova, ali po predaji i izlasku romana njih sam zaboravila. Sretna sam i zahvalna jer sam iz čitavog procesa mnogo naučila!

U čemu, za tebe, leži čar prevođenja?
Volim biti kreativna, igrati se, pogotovo riječima, istraživati, i na postupak prevođenja gledam kao na igralište na kojem umjesto pješčanika imam tekst koji preslagujem poput slagalice. Katkad mi ide glatko, slika se stvara gotovo sama od sebe; katkad ne uspijevam pronaći odgovarajući dio, pa odustanem, odmorim se, ili potražim još jedan par očiju. Važno mi je da zaista volim ono što radim i da uživam u tome, a prevođenje književnosti zadovoljava tu moju potrebu.

Čitaš li mnogo u slobodno vrijeme? Koji su tvoji omiljeni pisci? Koje bi Henine knjige preporučila znancima i prijateljima?
Trudim se čitati što više mogu, knjige različitih izdavača, domaću i prijevodnu književnost, ali čitam i na stranom jeziku. Čitanje mi je važno za profesionalni razvoj i učenje, a privatno mi je knjiga važan saveznik u održavanju mentalne higijene. Omiljeni pisci uvijek su oni koji me u danome trenutku oduševljavaju (raniji omiljeni imaju posebno mjesto u meni, koje se ozari kad god ih netko spomene ili ponovno pročitam nešto njihovo). Trenutačno su mi omiljene spisateljice Radmila Petrović, Delphine de Vigan i Leila Slimani. Ljetos sam pročitala dvije predivne Henine knjige koje su me oduševile: Horror vacui Staše Aras („Da bi čovjek provodio svoju volju, nije potreban nikakav poseban napor. Problem je što ljudi s različitim potrebama žive zajedno i jako teško mogu shvatiti potrebe onoga drugoga.“) i Naše sretno vrijeme i Ji-young Gong („Ali, Yu-jeong, znati ništa ne znači. Ponekad je znati gore nego ne znati. Važno je shvatiti. Ako postoji razlika između znanja i spoznaje, tad je ona u tom da za spoznaju moraš patiti“). Jako mi je drag i roman Svemirski anđeli Einara Mára Guðmundssona.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Što čitamo u studenome?

I eto nas u studenome, mjesecu Interlibera, za koji smo se svojski požurili izdati naslove – da ne izdamo čitateljska očekivanja. Slogan s kojim smo ušli u pretposljednji mjesec ove godine pripisuje se španjolskomu književniku Baltasaru Gracianu y Moralesu, a glasi: Dobro, ako je kratko, dvostruko je bolje – stoga smo vam pripremili čak četiri mala romaneskna zalogaja, i tek jedan nešto veći za ljubitelje egzotične Latinske Amerike. Pet ganc novih knjiga samo je zimski šlag na torti Henine velike interliberske ponude, ali ako i niste stigli doći i družiti se s nama na štandu, uvijek se možete osladiti u našem web-shopu.

A naizgled slatku božićnu priču u naoko božićnu romanu Te sitnice na samo je stotinjak stranica ispisala ovogodišnja finalistica nagrade Booker, Irkinja Claire Keegan. Strateški je smještajući u 1985. godinu, u lučki gradić kojim vladaju siromaštvo, podivljale vrane i samostanske časne sestre, Keegan prikazuje teško razdoblje irske povijesti  iz perspektive jednoga prodavača ugljena, čija je savjest zapravo pokretač radnje.

A naizgled slatku božićnu priču u naoko božićnu romanu Te sitnice na samo je stotinjak stranica ispisala ovogodišnja finalistica nagrade Booker, Irkinja Claire Keegan.

Koliko smo spremni riskirati da bismo spasili nečiji život? Može li si siromašan čovjek priuštiti moralnu hrabrost? Glasom modernoga Charlesa Dickensa, posvećujući roman patnjama žena i djece u Magdalenskim praonicama, autorica istražuje granice kršćanskoga milosrđa. „Ubojita do posljednjeg slova“, kako je njezino spisateljsko umijeće opisao The Times, Claire Keegan u malo je riječi sročila priču o nadi u ljudskost i ljubav prema bližnjem. Vrhunska književnost u jednako genijalnu prijevodu Tatjane Radmilo.   

I dok junak romana Te sitnice spašava živote, junakinja Lucie Faulerove spasit će i samu smrt. Riječ je o – ponovno – kratku romanu; sjedeći u vlaku, neobična junakinja razmišlja o provokativnoj temi. Koliko načina samoubojstva postoji? Koliko je u tome činu hrabrosti, koliko tuge, koliko osjećaja besmislenosti postojanja? Gdje pronaći uporište? Pisana inovativnim stilom, ova naoko mračna knjiga ulazi u odrastanje i obiteljske odnose koji nas oblikuju, donoseći toplu i dirljivu priču o sestrinskoj ljubavi.

I dok junak romana Te sitnice spašava živote, junakinja Lucie Faulerove spasit će i samu smrt.

Češka je spisateljica za Spašavanje smrti zasluženo dobila uglednu Europsku nagradu za književnost 2021. Sjajan prijevod, pak, doprinos je vrsne bohemistice Suzane Kos. 

U studenome predstavljamo i prvi roman španjolske poetese Elene Medel, ujedno prve dobitnice prestižne (i dosad, evidentno, „muške“ nagrade) „Francisco Umbral“. Čudesa nevjerojatno uvjerljivo prikazuju život dviju pripadnica radničke klase u doba najžešćih protesta protiv kršenja ženskih prava – nakon Francove smrti i mnogo poslije, dvijetisućitih godina. Što znači imati – ili nemati – novca?

Čudesa nevjerojatno uvjerljivo prikazuju život dviju pripadnica radničke klase u doba najžešćih protesta protiv kršenja ženskih prava.

Koliko se problemi umnožavaju ako ste siromašni i pritom žena? Pitanja su to koja opsjedaju obje junakinje, a s bijedom se svaka bori na svoj način. Prijevod bez mane djelo je Ele Varošanec Krsnik.

Problemom ropstva, siromaštva i potlačenosti bavi se i Itamar Vieria Junior, jedan od ponajboljih suvremenih brazilskih pisaca. Vieria Junior prikazuje suvremeni život u ruralnome Brazilu kasnoga XX. stoljeća, gdje većina ljudi još radi za veleposjednike koji ih iskorištavaju kao u feudalno doba. Živeći poput kmetova, u primitivnim zajednicama, bez mogućnosti da se obrazuju i povežu sa svijetom, te osuđeni na pokoravanje silama prirode – poplavama i sušama –  dovijaju se različitim načinima preživljavanja.

S književnoga prostora koji već tradicionalno nagoviješta magijski realizam stiže nam svijet prepun poganskih rituala pomiješanih s kršćanstvom, šamanizma, uroka, neobjašnjivih smrti i natprirodnih sposobnosti.

U središtu je priče odrastanje dviju sestara, kćeri lokalnoga jarre-svećenika – dviju u svemu različitih žena. Iz njihova očišta spoznajemo sav  užas suvremenog, na surovom kapitalizmu utemeljenog ropstva. S književnoga prostora koji već tradicionalno nagoviješta magijski realizam stiže nam svijet prepun poganskih rituala pomiješanih s kršćanstvom, šamanizma, uroka, neobjašnjivih smrti i natprirodnih sposobnosti. Hrvatsku je verziju romana pomno tkala Marina Negotić, a rezultat je tečan, nevidljiv prijevod.

Nastavljamo i niz hrvatskih autora, koji ovoga mjeseca zastupa duhovita, zanimljiva i razotkrivajuća fikcionalizirana biografija hrvatskoga panslavista Jurja Križanića, a koju se, kako sam kaže: „nakon što je pročitao cijelu knjižnicu“, usudio napisati Denis Peričić. Njegov urednik, Krunoslav Lokotar, pak, tvrdi sljedeće: „Peričićev roman napisan je kao u transu, tako se nekako i čita, sve skandirajući u sebi.

Nastavljamo i niz hrvatskih autora, koji ovoga mjeseca zastupa duhovita, zanimljiva i razotkrivajuća fikcionalizirana biografija hrvatskoga panslavista Jurja Križanića.

Njegov esejističko-ludistički pristup ne bježi od pjesničkih jezičnih poticaja, a tu je, kako smo od tog autora već i navikli, cijeli arsenal postmoderne, citati, reference, fusnote, komentari, spekulacije…“   Pa ako se i vi usudite, svakako nabavite Peričićev roman, i poigrajte se zajedno s njime.

Uživajte u čitanju knjiga za pamćenje!

Svi na Interliber!

Do hygge uz Henine knjige

Nema za izdavače uzbudljivijega mjeseca od studenoga! Međunarodni sajam knjiga – Interliber –  koji počinje već 8. ovoga mjeseca i traje sve do nedjelje, 13.11., prilika je da napokon izađemo iz svojih ureda, inboksa i ekrana, i susretnemo se s onima zbog kojih i postojimo: čitateljima.

Kratak pregled u kojem će svaki ljubitelj književnosti pronaći sebi prigodnu knjigu.

Ništa ne može zamijeniti taj pravi, živi, ljudski kontakt – a ove će godine, kada je pandemija napokon na izmaku, zasigurno biti još veselije. A da se ne biste izgubili na našem štandu među mnogobrojnim naslovima, odlučili smo vam skratiti muke: slijedi kratak pregled u kojem će svaki ljubitelj književnosti pronaći sebi prigodnu knjigu. Dođite u 5. paviljon, na postaju 8C, izaberite svoje štivo, družite se s nama!

Knjige o kojima svi govore
Ponajprije, podsjetimo na knjige koje su dosad već stekle status hita u knjižarama i knjižnicama, sve one tražene i mažene, posuđivane i poklanjane... S lista čitanosti, dakako, ne silazi turska spisateljica Elif Shafak s romanima Otok nestalih stabala i Pogled. Ljubiteljima korejske književnice Kyung-sook Shin, koja je čitatelje osvojila djelom Molim te, pazi na mamu, dostupan je njezin novi roman  – Bit ću ondje. Za poklonike Koreje, njezine kulture, književnosti i povijesti, još smo u lipnju priredili roman Pačinko Min Jin Lee, koji kroz priču o hrabroj Sunji razmatra  povijesni odnos Korejaca i Japanaca, i već hara ljestvicama čitanosti i puni novinske stupce. Nemojte ga propustiti!

Ljubiteljima korejske književnice Kyung-sook Shin, koja je čitatelje osvojila djelom Molim te, pazi na mamu, dostupan je njezin novi roman  – Bit ću ondje.

Guzel Jahina naša je „stara“ autorica  – a nakon publici omiljenih djela Zulejha otvara oči i Volgina djeca, u prijevodu sjajne Tanje Radmilo nedavno smo objavili njezin roman Ešalon za Samarkand, avanturističku i napetu pripovijest u čijoj je pozadini strašna glad koja je rusko stanovništvo zadesila s početka 20. stoljeća.
Od domaćih uspješnica valja podsjetiti na dramu 64 izvrsne Tene Štivičić, koju smo imali prilike i pogledati na daskama HNK, a ne smijemo zaboraviti ni potresna Pisma iz Vinogradske Borisa Škifića, distopijski roman Vuk u snijegu Davora Špišića, kao ni sjajnu zbirku priča mlade prozaistice Sare Kopeczky Bajić, Više ne znam tko si. 

Feel good literatura – o odrastanju, ljubavi i ljudskosti
Kako nam slijede mračni dani, odmah nakon već afirmiranih autora predstavljamo vam književnost koja će vas nasmijati, razveseliti i ugrijati vam srce. Finalist ovogodišnje nagrade „Booker“ – roman Te sitnice Irkinje Claire Keegan – preveden je preko reda i već je spreman za čitanje u hrvatskome prijevodu. Posvećen je patnjama žena i djece u zloglasnim irskim Magdalenskim praonicama. Premda utemeljen na stvarnim događajima, roman Te sitnice dickensovski je topla božićna priča o skromnu prodavaču ugljena i moralnoj hrabrosti pojedinca da prekine šutnju zajednice.

Finalist ovogodišnje nagrade „Booker“ – roman Te sitnice Irkinje Claire Keegan – preveden je preko reda i već je spreman za čitanje u hrvatskome prijevodu.

Urnebesno duhoviti roman Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo debitantsko je djelo danske kantautorice Annette Bjergfeldt. Inteligentna feel-good proza govori o životu ruske cirkusantice Varinke i njezinih unuka, opsjednutih potragom za ljubavlju, srećom i umjetnošću i pravi je književni hygge.
Zoran Pilić, pak, u novome romanu Morositas cordis donosi „coming of age“ priču, u kojoj saznajemo kako se i zašto može oboljeti od opasne „mrzovolje srca“ i zašto je zdravije voditi dosadan život. Beskrajno zabavan, pun začudnih uvida i dirljivih momenata, Pilićev roman djeluje ljekovito i osvježavajuće.

I osobno je političko
Angažirana književnost, danas nam nasušna, stiže ukoričena u romane Španjolke Elene Medel i Austrijanke Gertraud Klemm. Medel se u svome romanu Čudesa bavi sudbinama dviju siromašnih žena u različitim razdobljima španjolske povijesti, govoreći o klasnome i rodnome pitanju i preispitujući patrijarhalni kapitalizam i njegov utjecaj na ženske sudbine.  Enfant terrible austrijske književne scene, Gertraud Klemm, pak, bavi se veoma  aktualnom temom – položajem žena na književnoj sceni, upakiranom u opak, iskren i humorističan roman Hippocampus. O položaju imigranata, birokraciji koja im je godinama uskraćivala pravo na normalan život te beskonačnom iščekivanju u prihvatilištu za azilante, u nezaboravnom i potresnom romanu Dvije deke, tri plahte piše Iračanin Rodaan Al Galidi, a arapski roman Bambusova stabljika čuvenog kuvajtskog autora Sauda Al Sanusija prati sudbinu još jednoga imigranta u potrazi za vlastitim identitetom na razmeđi Filipina i Kuvajta.

Tko će kome, ako ne svoj svome!
Priče o obiteljima, disfunkcionalnima ili ne, smještenima u prošlost ili suvremenost, uvijek su nam privlačne. Oporuka švedske autorice Nine Wähä bizarna je pripovijest o roditeljima i njihovo dvanaestero djece na granici Švedske i Finske, i počinje uoči jednog Božića, kada se svi Toimiji trebaju okupiti. U središtu je priče ubojstvo, a Wähä nas suvereno vodi kroz komične i mračne odnose u potrazi za zločincem… Drugi svjetski rat, njegove posljedice i jedna ukleta kuća, koja je nekoć bila poprištem zločina, tema su neobična romana Leksikon svjetla i tame Norvežanina Simona Strangera.

Oporuka švedske autorice Nine Wähä bizarna je pripovijest o roditeljima i njihovo dvanaestero djece na granici Švedske i Finske, i počinje uoči jednog Božića, kada se svi Toimiji trebaju okupiti.

U Zuzaninu dahu, pak, češke autorice Jakube Katalpe naizgled sjajna budućnost bogate židovske obitelji mijenja se početkom rata u zlu kob. Ipak, njezinu će protagonisticu Zuzanu majčini savjeti iz djetinjstva održati na životu…

Iz dalekih krajeva
Iz dalekih krajeva, odišući melankolijom i nostalgijom, stiže roman spisateljice Dine Rubine Na sunčanoj strani ulice, radnjom smješten u čarobni Uzbekistan, prožet južnjačkim bojama, okusima i mirisima. U romanu pratimo odnos majke i kćeri, inteligentnih i nadarenih žena – no jedna je umjetnica kriminalnog podzemlja, a druga talentirana slikarica… Francusko-korejska autorica Elisa Shua Dusapin, pak, predstavlja se našoj publici debitantskim romanom  Zima u Sokchu, atmosferičnom prozom o jednome starom korejskom pansionu, jednome francuskom crtaču stripova i jednoj izgubljenoj djevojci… Treba spomenuti da je roman 2021. osvojio ugledni američki „National Book Award“ za najbolju literaturu u prijevodu. A ako više volite poći još južnije i ljubitelj ste latinskoameričke književnosti, uhvatite se za Iskrivljeni plug.

Francusko-korejska autorica Elisa Shua Dusapin, pak, predstavlja se našoj publici debitantskim romanom  Zima u Sokchu, atmosferičnom prozom o jednome starom korejskom pansionu, jednome francuskom crtaču stripova i jednoj izgubljenoj djevojci…

Najbolji suvremeni brazilski pisac Itamar Vieira Junior u ovome je romanu ispisao nezaboravnu priču o potomcima robova u današnjem Brazilu, njihovoj patnji i obespravljenosti, s kojom se suočavaju i nakon ukidanja ropstva. Itamar Vieira Junior piše iz srca, a dvije sestre smjestio je u samo središte ove važne priče.

Zelena književnost
Razmišljate li o bijegu iz gradskoga betona, od svakodnevnih gnjavaža suvremenoga života? Ljubiteljima zelene, životne i ekološke proze predlažemo izniman roman nagrađivane kanadske autorice Jocelyne Saucier Pljuštale su ptice, o vremešnim ljudima koji bježe iz civilizacije da bi se vratili sebi, i o ljubavi koja se može dogoditi u bilo kojoj dobi.

Ljubiteljima zelene, životne i ekološke proze predlažemo izniman roman nagrađivane kanadske autorice Jocelyne Saucier Pljuštale su ptice.

Ne treba zaboraviti ni hvaljeni roman njemačke književnice Anje Kampmann Duboke se vode dižu, višeslojno djelo o bijegu jednoga muškarca s naftne bušotine i njegovu suočavanju s vlastitom prošlošću.

Strašno napeto i strašno zanimljivo
U Heninoj interliberskoj ponudi neće nedostajati kriminalističkih romana ni trilera, među kojima posebno ističemo domaćega autora Franju Janeša, koji nakon svoje Petlje u Strano tijelo ugrađuje ezoteričnu priču o zločinu, transplantaciji srca i slučajnome presađivanju sjećanja. Ako ste skloniji trilerima, preporučujemo korejsku autoricu You-jeong Jeong, koja u jezivo napetom romanu Dobri sin maestralno oblikuje mogućnosti i zapreke nestabilna uma,  a već poznati kubanski majstor detektivskoga romana, Leonardo Padura, vodi nas sa svojim inspektorom Mariom Condeom u još jedan zločin u Savršenoj prošlosti. Trilerima skloni čitatelji možda još nisu nabasali na uzbudljivo djelo Irkinje Jess Kidd, roman pod naslovom On, a koji nikako ne bi trebalo propustiti.   

Povijesni romani
Ove smo godine objavili i nastavak Sestrinskih zvona iz veličanstvene trilogije Hekne Larsa Myttinga, pod naslovom Tapiserija sestara Hekne – napeto povijes­no štivo u kojem se produbljuje priča o staroj norveškoj obitelji, predajama i legendama koje je okružuju i nevjerojatnim sudbinama njezinih članova u različitim naraštajima. Uzbudljive i čitateljima omiljene „Planine pjevaju“ Nguyễn Phan Quế Mai uz dirljivu priču bake i unuke raspliću kompliciran i ratom zatrovan odnos Amerike i Vijetnama.

Ove smo godine objavili i nastavak Sestrinskih zvona iz veličanstvene trilogije Hekne Larsa Myttinga, pod naslovom Tapiserija sestara Hekne – napeto povijes­no štivo u kojem se produbljuje priča o staroj norveškoj obitelji, predajama i legendama koje je okružuju i nevjerojatnim sudbinama njezinih članova u različitim naraštajima.

Od povijesnih romana na raspolaganju je i novi, zanimljivi, živahni roman San o Križaniću Denisa Peričića koji nam donosi život jednoga od najvažnijih hrvatskih panslavista, polihistora i teologa Jurja Križanića i njegova putovanja. Jezično zaigran i humorističan, za svaku preporuku!

Što čitamo u listopadu?

„I odjednom, ljeto je palo u jesen“, rekao je navodno Oscar Wilde, i bio je potpuno u pravu. Jer samo što smo trepnuli, eto nas već u desetome mjesecu kalendara. More, sunce  i zrnca pijeska ispali su iz snenih očiju i trepavica.

I dok se priroda pobrinula da nam putove naše zemaljske pokrije šuštavim lišćem, Henin se urednički tim pobrinuo da čitateljima ne uzmanjka dobre literature.

Pred nama je novo godišnje doba. Ali lijepa je jesen s listopadom u njedrima, prepunim svega: otpalog lišća, dunja, grožđa i kestenja, kiša, blata i berbi. U njemu se ugnijezdio i znameniti Okoberfest. A knjiga se, upravo u listopadu, slavi posvuda: na najpoznatiji se sajam u Frankfurtu slijevaju izdavači iz cijeloga svijeta, a slavi se bogme i u nas, hrvatska knjiga u tom mjesecu ima svoju feštu. I dok se priroda pobrinula da nam putove naše zemaljske pokrije šuštavim lišćem, Henin se urednički tim pobrinuo da čitateljima ne uzmanjka dobre literature. Moramo se pohvaliti da je izbor zaista jesenski bogat, raznovrstan i kvalitetno šaren: pisci su odasvud, jedna je autorica iz Češke, druga iz Švicarske, ali korejsko-francuskog podrijetla, a treća nam veselo cvrkuće iz Danske. Među njima se čvrsto ukotvio domaći pisac, iz Zagreba.

Nakon nagrađenih „Nijemaca“ (2018.), kojima ste svojedobno bili oduševljeni, češka autorica Jakuba Katalpa potvrđuje svoju spisateljsku zrelost i „Zuzaninim dahom“. Drugi svjetski rat Katalpina je neiscrpna tema, pa je ovo još jedna priča o dramatičnu periodu češke povijesti.

Kroz priču o velikoj šećerani u Holašovicama, u kojima se „vlakna babljeg ljeta i niti karamela uzdižu iznad livada“, ona ispisuje dirljivu pripovijest o ljubavi, prijateljstvu i izdaji.

Ona izvrsno ocrtava svoje likove, njezine su rečenice kratke i precizne, izbrušene do visokog sjaja. Kroz priču o velikoj šećerani u Holašovicama, u kojima se „vlakna babljeg ljeta i niti karamela uzdižu iznad livada“, ona ispisuje dirljivu pripovijest o ljubavi, prijateljstvu i izdaji. Na početku romana Katalpa se spominje jeseni i kaže: „Jesen je u Pragu divna, Zuzana odlazi u Riegerove vrtove i pije zaslađeni čaj, otac je vodi u kavane i modne salone, frizerka je posavjetuje da svoju dugu kosu pere žumanjkom, a Liebeskindovo pitanje je li zadovoljna suvišno je…“ Ali stvari se uskoro mijenjaju, gorko, i to baš u već spomenutom mjesecu: „Polovicom listopada uzvrtložit će se vir koji će tijekom tri tjedna usisati šest tisuća Židova iz Protektorata i ispljunut će ih u getu u Łódźu.“ Katalpin slatko-gorki, divni roman preveo je Emilio Nuić. Preporučujemo ga od srca!

Iako nas Élisa Shua Dusapin već naslovom „Zima u Sokchu“ vodi u hladnije dane, vrijedi se zamotati u topli šal i krenuti s njom u turistički grad na samoj granici Južne i Sjeverne Koreje. Ondje otrcani, jeftini pansion prima rijetke goste, među njima i francuskog crtača stripova u potrazi za inspiracijom. Djelatnica pansiona mlada je, fakultetski obrazovana Korejka francuskog podrijetla. On želi vidjeti i pobliže upoznati Koreju. S druge strane, ona želi da napokon netko vidi nju, priželjkuje da to bude upravo on.  Njih dvoje uspjet će uspostaviti odnos, ali prilično neobičan. Roman je 2021. osvojio ugledni američki „National Book Award“ za najbolju literaturu u prijevodu.

„Zima u Sokchu“ vodi u hladnije dane, vrijedi se zamotati u topli šal i krenuti s njom u turistički grad na samoj granici Južne i Sjeverne Koreje. Ondje otrcani, jeftini pansion prima rijetke goste, među njima i francuskog crtača stripova u potrazi za inspiracijom.

Sve one koji vole elegantan, a suzdržan izraz, ova će knjiga osvojiti.  Uostalom, ako ne vjerujete nama, tu je citat iz The Guardiana: „Podmazana dubokom napetošću koja nikada ne nestaje niti se razrješava, Zima u Sokchu noirovski je sjajna hladna knjiga.“ Odličan prijevod potpisuje Duška Gerić Koren.

Danska zvijezda Anette Bjergfeldt bavi se vedrijim temama. „Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo“ garantira svima obilje glazbe i dobrog raspoloženja. Prava pravcata feel good literatura. Spomenuta nam se knjiga mogla zvati i „Kad ti život da nilske konje“, kao što je u mnogim prijevodima, jer zvijezdi ruskog cirkusa, Varinki, život servira očaj kada u cirkus, umjesto slona, pogreškom dopreme nilskog konja. Usto, ta zvijer nesretnim slučajem proguta njezinu prvu ljubav, trapezista Vadima. Varinka je neutješna, ali spas će stići u vidu nepopravljiva romantika, danskog trgovca Hannibala. Pola stoljeća kasnije Varinkine unuke, blizanke Esther i Olga, na sve se načine nadmeću za titulu prave umjetnice u obitelji. Odrješite u naumu da pronađu Ljubav Stoljeća, djevojčice sjedaju na vrtuljak života, bez zaustavljanja.

Danska zvijezda Anette Bjergfeldt bavi se vedrijim temama. „Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo“ garantira svima obilje glazbe i dobrog raspoloženja. Prava pravcata feel good literatura.

A s njima sjeda i čitatelj, jer tako to ide kad je knjiga sjajna i svako malo mami osmijeh na lice. Citat iz knjige zorno ilustrira kako je to kad se Esther zaljubi: „Sebastian mi pruža sve ono o čemu sam sanjala […] ima kukuruzno zlatnu grivu, dva maslinastozelena šumska jezera na mjestu očiju i po jedan mu zlatni, otpali jesenski listić pluta u svakom oku.“ Od jesenskih se obilježja, jasno je, ne može pobjeći ni u ljubavi, ni u ovoj knjizi. Ovu „šaku suza, vreću smija“ izvrsno je preveo Edin Badić.

I za kraj smo ostavili Zorana Pilića, odlična pisca koji u romanu „Morositas cordis“ piše o mukama odrastanja, ljubavnim jadima i osjećaju krivnje, koji mori glavnog lika zbog postupaka iz mladosti, zbog čega „obolijeva“ od čudne boljke. Njegov junak, sredovječni procjenitelj književnih rukopisa, posebno alergičan na romane o odrastanju, završi zbog svega spomenutog u Srčanoj stanici, sa sumnjom na vrlo rijedak poremećaj znan kao mrzovolja srca (morositas cordis). O nelagodi, strahu, a bogme i jeseni, izdvojili smo citat iz knjige „…na trenutak u malom zrcalu vidim svoje lice, na kojem ne pronalazim nijedan vidljivi znak zabrinutosti ili panike. Međutim, osjećam je, nadolazi, raste poput vodostaja Save poslije jesenjih kiša.“

I za kraj smo ostavili Zorana Pilića, odlična pisca koji u romanu „Morositas cordis“ piše o mukama odrastanja, ljubavnim jadima i osjećaju krivnje, koji mori glavnog lika zbog postupaka iz mladosti, zbog čega „obolijeva“ od čudne boljke.

No, nije toliko loše, očekivao je i nešto gore, možda čak i smrtnu presudu, a provukao se s dijagnozom koja mu zvuči gotovo zabavno. Tko je još umro od mrzovolje? Zaista, tko? Pisan prepoznatljivim Pilićevim stilom, roman je to dinamičnih i britkih dijaloga, tečne radnje, lucidnih promišljanja, koji će čitateljima uspješno suzbiti spomenutu mrzovolju. Dapače, sjajno će se zabaviti, usto uz domaćeg autora, i to još u listopadu, mjesecu hrvatske knjige. Uživajte u čitanju!

Što čitamo u rujnu?

.

Polako napuštamo vruće i dramatično  ljeto. Ove smo godine svjedočili velikim požarima koji su harali našom obalom, od Istre pa sve do juga Dalmacije. Povod za priču o vatrenim pošastima malo ćemo proširiti jer za to imamo valjanih razloga. Spomenut ćemo se ljeta 1916. u Kanadi, kada je izbio smrtonosni šumski požar, poznat kao Veliki požar u Mathesonu, koji je osim goleme materijalne štete odnio mnoge živote. Prednja fronta te strašne vatrene stihije u jednom je trenutka bila široka čak 64 kilometra. S ostalim požarima koji su također buknuli,  gorjelo je oko 2000 četvornih kilometara kanadskog prostora. U spomen na tu katastrofu, kanadska je autorica Jocelyne Saucier napisala roman. U rujnu, međutim, nećemo svjedočiti samo katastrofama u književnosti. Bit će tu i mnogo lijepih stvari pa će nam, neuobičajeno za rujan, zamirisati jorgovan, a upoznat ćemo i mnogočlanu švedsku obitelj Toimi te pročitati oporuku koju je otac ostavio svojem tucetu djece…

Naše rujanske romane potpisuju tri žene: Jocelyne Saucier, Karmela Špoljarić i Nina Wähä.

PLJUŠTALE SU PTICE

Djelo spomenute kanadske prozaistice, Jocelyne Saucier, nosi intrigantan naslov „Pljuštale su ptice“. Ona nas vodi u šumovite predjele Ontarija, gdje su nakon burnih životnih razdoblja tri starca našla svoj mir i svoju slobodu.

Roman nas suptilno uvlači u duboku kontemplaciju o smislu života i neizbježnosti smrti, o pravu na izbor i suživotu čovjeka s prirodom.

Ostavljajući prošlost iza sebe, oni uživaju u netaknutoj prirodi i svakom novom danu, rutinskom, ali i duboko proživljenom. Idiličnu svakodnevicu prekinut će dolazak dviju žena, koje će u njihove živote unijeti tračak znatiželje, ljubavi i prijateljstva. Roman nas suptilno uvlači u duboku kontemplaciju o smislu života i neizbježnosti smrti, o pravu na izbor i suživotu čovjeka s prirodom. „Čarobno“ je pridjev kojim su mnogi kritičari počastili ovaj roman i on ga uistinu zaslužuje. Jocelyne Saucier ispisala je lirski spomenik slobodi i ljubavi te starosti i obnovi, koji možemo čitati u elegantnu prijevodu Dalibora Jolera.

ULICA JORGOVANA

„Ulicom jorgovana“ Karmela Špoljarić upoznaje nas s bezimenom junakinjom koja je pred velikom životnom promjenom, i preispitivanja su neminovna. Ona useljava u novi prostor, u kuću s vrtom punim jorgovana, gdje će zateći jednu staru pisaću mašinu sa zvukom zvonca na kraju svakog retka. Novi susjedi, čudni likovi, jedna jogunasta mačka i miris jorgovana obilježit će tu selidbu i potaknuti junakinju na propitivanje onoga što je ostavila i onoga što je našla.

„Ulicom jorgovana“ Karmela Špoljarić upoznaje nas s bezimenom junakinjom koja je pred velikom životnom promjenom, i preispitivanja su neminovna.

Riječ je o profinjeno napisanu tekstu koji teče ugodnim ritmom, lako se i tečno čita, a pitanja koja si junakinja postavlja ujedno su i ona na koja i svi mi u takvim okolnostima tražimo odgovore.

OPORUKA

Treći roman koji ove godine objavljujemo u sklopu projekta „Europa iznutra i izvana“, uvlači nas u priču o velikoj, četrnaesteročlanoj obitelji. Kakvi su njihovi odnosi, koliko je svatko od njih uspio izgraditi osobnost uz nasilna oca, potlačenu majku i rivalstva među braćom, saznat ćete u opsežnoj „Oporuci“ švedske autorice Nine Wähä, čiji prijevod potpisuje odlična Sandra Ljubas.

Wähä nas suvereno vodi kroz na momente mučne, ali i komične odnose ove pomaknute disfunkcionalne obitelji.

Ova bizarna pripovijest o roditeljima i njihovo dvanaestero djece odvija se na selu, na granici Švedske i Finske, i počinje uoči jednog Božića, kada se svi Toimiji trebaju okupiti. Wähä nas suvereno vodi kroz na momente mučne, ali i komične odnose ove pomaknute disfunkcionalne obitelji. Sama nas pripovjedačica na početku vabi na čitanje:

„Ova priča nije ništa drugo doli jedna najobičnija priča o ubojstvu. To jest, mislim, osim toga je i mnogošto drugo. Ali ne želim nikoga zavarati ni zatajiti mu tako ključan dio ove priče.
Netko će umrijeti. I netko će za to biti kriv. Na nama je da pokušamo doznati tko. I tko, i zašto?

[…] Možda ćeš se tijekom ovog putovanja katkad zaustaviti i zapitati nešto poput „pa što će nam sada ovo“, ali imaj povjerenja u mene. Položi život u moje ruke i provest ću te kroz mračna i svijetla vremena.
E, tako. Pa krenimo.“

Pa krenimo, krenimo u rujan, krenimo putevima vrhunske književnosti, otvorimo svoje umove novim pričama, novim spoznajama: o snazi vatre, o ljepoti prirode, o selidbama, o smrti, novim prilikama, o ljubavi, mačkama i psima, i jednom važnom testamentu.

O romanu: Gertraud Klemm, “Hippocampus”

.

„Ovo brdo pelena odradila je 1963. supruga gradonačelnika Mosslechnera dok je gradonačelnik gradio ovaj mjesni vodovod.“

Na književnom polju regije odnedavno se vode sve žešće bitke za bolju vidljivost autorica – osobito kad je riječ o književnim nagradama. Brojevi su isplivali na vidjelo, i u najboljem je slučaju odnos dodijeljenih priznanja „fifti-fifti“. Najčešće su, ipak, autorice debelo podzastupljene, da ne kažemo ignorirane…

Književnomu polju kao onome koje uglavnom žanju muški kombajni, čitav je roman posvetila austrijska spisateljica Gertraud Klemm, koja se i u nizu ranijih svojih djela bavila raznovrsnim aspektima ženske (ne)ravnopravnosti. Njezino je zadnje djelo, Hippocampus, roman ceste kojim putuju jedna starija, ljutita predstavnica prvog poslijeratnog naraštaja feministica i jedan zbunjeni, apolitični i anemični mladac. Elvira i Adrian na posebnome su zadatku: skrnave spomenike „velikim očevima“ Austrije, kite ih šarenim perikama i uljepšavaju maketama vulvi, sve kako bi upozorili na nepravde nanesene sada već mrtvoj Elvirinoj prijateljici, spisateljici Helene Schulze, godinama  prešućivanoj i ignoriranoj. I ne samo njoj. Na tome će putu doći do Italije, čije „svetinje“ također neće poštedjeti…

Hippocampus, roman ceste kojim putuju jedna starija, ljutita predstavnica prvog poslijeratnog naraštaja feministica i jedan zbunjeni, apolitični i anemični mladac.

Međutim, ovo nije samo roman o književnome miljeu; kroz Elvirine solilokvije, koji donose priču o životu nesretne Helene, Klemm ne zadire samo u područje ženske emancipacije, nego i uz nju neraskidivo vezano pitanje klasne podjele. Koliko žene doista rade? Koliko im vremena ostaje za umni rad nakon nekoliko godina i tisuću opranih, povješanih i opeglanih hlača, košulja, pelena? Koliko udovoljavanje društvenim standardima i zasnivanje obitelji utječe na stvaralačku energiju žena?

Klemm iznosi na vidjelo i druge aspekte neravnopravnosti muškaraca i žena, čiji uzrok leži duboko u temeljima zapadnjačke kulture, betoniranima sveprisutnim kultom mladosti.

Stavljajući u središte radnje zbližavanje starije žene i vrlo mlada muškarca, Klemm iznosi na vidjelo i druge aspekte neravnopravnosti muškaraca i žena, čiji uzrok leži duboko u temeljima zapadnjačke kulture, betoniranima sveprisutnim kultom mladosti. Žensko starenje i njihovu nevidljivost čim prijeđu pedesetu godinu te društvene konvencije koje bi trebale poštovati zbog svoje dobi, Klemm vješto provlači kroz Adrianova zapažanja na samome početku romana:

Promatra tu staru ženu tako detaljno, kako još nikada nije promatrao neku staru ženu. Pritom je uopće ne želi promatrati tako detaljno, uopće nije naviknut na toliko kože u toj dobi, ni toliko usta, toliko usana, ali možda im se nikada nije toliko približio, starim ženama s kojima u svakodnevici i tijekom rada jednostavno nema mnogo posla. Uglavnom stoje uokolo, uvijek predebelo obučene, na tramvajskim stanicama pored njega, na blagajni u Billi ispred njega, ili samo prođu pored njega. Osim njegove majke, stare žene neka su vrsta pozadinske buke. Ovako blizak susret, osobito pred kamerom, rijetko mu se s njima događa. A onda su odjevene diskretnije i s visokim ovratnicima.

Prijateljstvo koje se među njima polako i mukotrpno pojavljuje, pa iščezava, da bi se pretočilo u dublju emociju, ujedno je i polagano buđenje Adriana iz djetinjastog jednolinijskog poimanja stvari, ali i djelomičnog izlaska iz „muške kože“.     

Treba naglasiti da se Klemm pritom ni najmanje ne trudi svoje ženske likove učiniti simpatičnima niti izazvati čitateljevo suosjećanje; naprotiv, vješto hoda po žici između satire i groteske. Britka u opisu Elvire, i još oštrija pri ulaženju u njezinu svijest, kao da nam daje do znanja da za ispravljanje nepravde ne trebamo izliku: ni tople i nježne „jake žene“, ni priče o žrtvovanju za druge, ni jeftinu sentimentalnost. Iskreno i bez dlake na jeziku austrijska spisateljica iznosi ono što svi misle, ali se ne usude reći. I to čini duhovito, živahno i s ironijom koja izaziva više od smiješka. Na tome možemo zahvaliti prijevodu Stjepanke Pranjković, koji ne iznevjerava duh originala. 

Od 300 spomenika u gradu Zagrebu, u čast ženama podignuto je samo devet.

I kao mali epilog: je li nam potreba ova knjiga, i ovakve knjige uopće? Prema istraživanju Sanje Horvatinčić iz Instituta za povijest iz 2015. godine, od 300 spomenika u gradu Zagrebu, u čast ženama podignuto je samo devet koji nose imena i prezimena stvarnih osoba. Svi su ostali u spomen nekakvim neodređenim „majkama“ i „kumicama“, a ni njih nije mnogo. Svedene na uloge, žene su kao važne povijesne ličnosti kod nas uglavnom zaboravljene. Ili, kako to duhovito kaže Gertraud Klemm: „žene obavljaju dužnosti, a muškarci su dužnosnici“. Uz dvije-tri časne iznimke, možda ih zato nema ni u nazivima književnih nagrada, a kamoli među dobitnicima.

Ulomak iz romana “Bit ću ondje” Kyung-sook Shin

.

Prolog
Mogu li doći k tebi?

     Nazvao me prvi put nakon osam godina.
     Odmah sam prepoznala njegov glas. Čim je rekao: „Zdravo“, upitala sam: „Gdje si?“ Nije odgovorio. Osam godina nije malo vremena. Da ih podijelim na sate, dobila bih nezamislivo velik broj. Kažem da je prošlo osam godina, ali razgovarati smo prestali i prije. Jednom smo se, na nekom okupljanju s prijateljima, cijelo vrijeme izbjegavali pogledati, i tek kad su svi odlazili, kratko smo se uhvatili za ruke kad nitko nije gledao. To je bilo sve.
     Ne sjećam se gdje smo bili. Sjećam se samo da je već bila prošla ponoć, da je bilo ljeto i da smo stajali ispred nekog strmog stubišta u skrivenom kutku grada. U blizini se očito nalazio štand s voćem, jer miris koji je lebdio u vlažnom zraku podsjetio me na miris šljive kad je zagrizeš. Uhvatiti njegovu ruku i zatim je brzo pustiti bio je moj način da se oprostim s njime. Nisam znala što misli, ali sve riječi koje sam mu htjela reći sakupile su se u meni kao niska bisera. Nisam se mogla natjerati da kažem zbogom ili vidimo se. Da sam otvorila usta i izgovorila ijednu riječ, sve ostale riječi kojima je istekao rok trajanja zakotrljale bi se za njom i rasule po tlu, kao da je puknula nit koja ih drži na okupu. Još uvijek sam pamtila naše zajedničko odrastanje i sazrijevanje, i ljutila me pomisao da neću moći obuzdati svoje osjećaje jednom kad nagrnu iz mene. Ali izvana sam glumila smirenost. Nisam željela pokvariti uspomene na vrijeme kad smo jedno drugome bili oslonac.
     Vrijeme ni prema kome nije pravedno i popustljivo – nije sad, nije bilo prije osam godina. Kad sam ga mirno upitala gdje je, iako mi se svih tih godina nijednom nije javio, shvatila sam da riječi koje mu tad nisam mogla reći više nisu zatomljene u meni. I nisam se morala pretvarati da sam dobro kako bih prikrila buru osjećaja. Kad kažem da sam mu to pitanje smireno postavila, ne lažem. Što se dogodilo s onim riječima zbog kojih sam nekoć besciljno lutala ispunjena sumnjom i tugom? Što se dogodilo s onom gorčinom? Onom čežnjom koja mi je probadala srce kad god bih bila sama? Gdje su na kraju završile da se sad tako dobro držim? Je li to život? Je li zato neumoljivi protok vremena blagoslov i prokletstvo u isti mah? Kad sam bila uhvaćena u kovitlac iz kojeg nisam mogla isplivati, netko koga sam otad zaboravila rekao mi je: „I to će proći.“ Ovo je valjda bio dokaz. Taj savjet primjenjiv je i na one koji se muče i na one kojima je život ispunjen obiljem. Prvima daje snagu da izdrže, drugima da budu ponizni.
     Tišina između nas produžila se. Prekasno sam shvatila da nisam primjereno reagirala. Kad je nazvao i rekao zdravo, i ja sam trebala reći zdravo. Ali to mi se činilo čudnim. Reći da se dugo nismo čuli ili pitati što ima nova činilo se previše nezgrapnim. I mada sam zaključila da sam ga iznenadila odmah upitavši gdje je, još uvijek se nisam osjećala dovoljno opušteno da ga upitam kako je. Pitati nekoga gdje je istoga časa kad odgovoriš na njegov telefonski poziv ima smisla samo ako s tom osobom provodiš mnogo vremena. Ali on je bio na jednom kraju linije, a ja na drugom prvi put u osam godina. Vrijeme nas uvijek pritišće; bez obzira na to, da sam u mladosti shvatila da nikad ne možemo dvaput proživjeti isti trenutak, možda bi stvari ispale drukčije. Da sam to shvatila, nekom nikad ne bih bila rekla zbogom i netko drugi možda bi još uvijek bio živ. Da sam barem znala da u trenutku kad misliš da je sve završilo počinje nešto novo.
     Okrenula sam se i pogledala kroz prozor.
     Zimsko jutarnje svjetlo polako se širilo u prostoriju. Jučer su na vremenskoj prognozi rekli da će danas padati snijeg, ali nisam vjerovala predviđanjima meteorologa. Bilo je rano, svjetlo zore još je oklijevalo. Ono doba dana kad bi se čovjek ustručavao nazvati nekog tko mu nije obitelj ili s kim nije jako blizak. Telefonski pozivi u taj sat obično su hitni ili donose lošu vijest. „Profesor je u bolnici“, napokon je rekao.
     „Profesor Yoon?“
     „Mislio sam da bih ti trebao reći.“
     Trepnula sam i okrenula glavu od prozora. Njegove riječi –mislio sam da bih ti trebao reći – zakovitlale su mi se pred očima kao snježne pahulje. Usredotočila sam se na njegov glas, čvrsto se uhvatila za njega i stisnula svoje zamagljene oči u tanke proreze. Na moje iznenađenje, snježne pahulje bacale su sjene na spuštene rolete.
     „Već je tri mjeseca u bolnici.“
     Nisam imala pojma.
     „Mislim da mu nije dugo ostalo.“
     Tri mjeseca? Duboko sam uzdahnula. Ljutnja na profesora Yoona nabujala je u meni i splasnula. Nisam ga vidjela tri godine. Kad je njegova bolest uznapredovala, inzistirao je da bude sam i odbijao posjete, jednako kao moja majka. Postao je samotni lik u prostoriji do koje se moglo doći kroz bezbrojna zatvorena vrata. Pred licem smrti želio je biti nepopustljivo sam.
     Prije tri godine krenula sam mu u posjet, rano jednog zimskog jutra, ali nisam ga posjetila. Nakon toga više nikad nisam pokušala. Tog jutra, prvog dana nove godine, imala sam osjećaj da mu idem u blagdanski posjet. Znala sam da teško diše i da ne može dugo sjediti, ali željela sam ga vidjeti, makar nakratko. Nisam bila dobra vozačica. Kad s automobilom nešto nije bilo u redu, uvijek bih pretpostavljala da sam ja kriva. Nebo je bilo mračno tog jutra, padale su krupne pahulje snijega i puhao je sjevernjak. Automobil je počeo kliziti i završio je u snježnom nanosu. Kako kuća profesora Yoona nije bila daleko, ostavila sam automobil gdje je bio i odlučila pješačiti ostatak puta. Obrazi su mi se zaledili, a s rubova hlača visjele su mi tanke sige. Dok sam hodala, osvrnula sam se i vidjela da su obronci planina prekriveni bjelinom. Vjetar je podizao snijeg u zrak i vraćao ih u pregibe planina. Vidljivost se smanjivala. Rekla sam si da moram nastaviti hodati, ali sve sam se više bojala. Svaki put kad bih čula da je neka snijegom prekrivena grana pukla i pala na šumsko tlo, moj želudac potonuo bi zajedno s njom. Na kraju, kad veliko mrtvo stablo više nije moglo izdržati težinu snijega i srušilo se s glasnim treskom, okrenula sam se i poraženo vratila do automobila.
     Što me spriječilo da stignem do njegove kuće? Ni vratiti se nije bilo nimalo lakše. Nakon što sam odustala toga dana, više nikad nisam našla hrabrosti pokušati ponovno. Svaki put kad bih razmišljala o njemu, pomisao da nikad neću uspjeti stići do njega proširila bi se mojim umom kao sjena. I činilo se da nisam jedina. Jedan prijatelj rekao mi je da je usred noći sjeo u automobil da ga posjeti, ali kad se približio selu u kojem je profesor živio, nije se mogao natjerati da prijeđe ostatak puta, i prije nego što se vratio u grad, odvezao se na vrh brda i s njega gledao svjetla u kući. Nekoliko puta provezao se oko kuće i otišao grizući usnu. Zašto nismo mogli jednostavno banuti na profesorova vrata kao u stara vremena? S telefonom još uvijek u ruci, ustala sam od stola, prišla prozoru i podignula rolete.
     Vani su padale bijele pahulje.
     Nisam se iznenadila kad sam čula da je profesor na samrti. Nervozno sam očekivala dan kad ću primiti tu vijest. Samo nisam znala da će taj dan biti danas. Kad je počelo sniježiti, snijeg je padao u rijetkim pahuljama koje sam mogla pojedinačno izbrojiti; ali dok sam stajala ispred prozora, postao je gušći. U dvorištu kuće sučelice mojoj himalajski cedar koji je i zimi ostajao raskošno zelen postajao je bijel. Vani nikog nije bilo. Lokalni autobus, kojim se u četiri godine koliko sam stanovala ondje nijednom nisam vozila, oprezno je klizio snijegom prekrivenim bočnim ulicama.
     Iako sam sklona pobrkati nešto što se dogodilo jučer s nečim što se dogodilo prije deset godina i često stojim ispred otvorena hladnjaka i pokušavam se sjetiti po što sam došla, a onda smeteno samo zatvorim vrata okupavši se u hladnu zraku, dan kad sam prvi put vidjela profesora Yoona pamtim kao da je bio jučer. Imala sam dvadeset godina i bilo mi je dovoljno da vidim naslov neke knjige da se sjetim desetak drugih koje su s njom povezane. Tog prvog dana fakulteta ožujsko sunčevo svjetlo razlijevalo se predavaonicom kad je profesor Yoon ušao u nju. Dok je prolazio pokraj mene, glava mi je bila na klupi i pogled su mi privukle njegove cipele. Bile su mu toliko velike da su njegove pete sa svakim korakom izlazile iz njih. Kao da je obuo tuđe. Znatiželjna, podignula sam glavu i zaprepastila se. Kako itko može biti tako mršav? Problem nisu bile cipele. Nijedne cipele na svijetu ne bi mu odgovarale. Izgledao je kao kostur od gipsa.
     Zaustavila sam pogled na njegovim očima. Prodorno su blistale iza naočala. Okrenuo se prema prozoru. Povici studenata koji su prosvjedovali ispred fakulteta ometali su predavanja. Suzavac je strujao u prostoriju nošen još hladnim ožujskim vjetrom. Prije početka predavanja netko je uzalud pokušao zatvoriti teške prozore. Profesor Yoon dugo je stajao uz prozor i promatrao prosvjednike. Nije se micao, pa smo mu se jedan po jedan i mi pridružili. Interventna policija naganjala je skupinu studenata. U hladnu zraku iznad njihovih glava ljuljuškali su se bijeli oblaci. Tog dana profesor Yoon za nas je imao samo jedno pitanje: „Koja je svrha umjetnosti u današnje vrijeme?“ Nisam znala je li to pitanje bilo namijenjeno nama ili njemu samome, ali vidjela sam tugu u njegovim prodornim očima i osjetila bolno, dotad nepoznato probadanje u srcu. Kako sam tad mogla znati što nas čeka? Ili da ću to neobično probadanje koje sam tada osjetila osjećati i nakon svih ovih godina? Moja sjećanja na naše zajedničko vrijeme izblijedjela su i izgubila oštrinu, ali njegove oči još uvijek me proganjaju. Svaki put kad ih zamislim, vrati se ona ista stara bol, probode mi srce na tisuću mjesta, probije se kroz kožu i izrešeta me istim pitanjem.
     Što radiš sa svojim životom?
     Kad bih se to upitala s dvadeset godina, otišla bih s predavanja i satima hodala gradom, a oči bi me peckale od suzavca u zraku. Zar se otad ništa nije promijenilo? Čak i sad, kad zamislim njegove oči, moram izaći iz kuće i hodati; nasumce izaberem neku ulicu i hodam do njezina kraja. Ni društvo ni ja nismo se promijenili nabolje; samo smo postali nesavršeniji, na različite načine. Kad se srušio most preko rijeke koja presijeca grad a autobus s djevojčicama koje su putovale u školu sunovratio se u vodu; kad sam jednog jutra vidjela zrakoplov koji se zabio u jedan neboder na Wall Streetu; kad sam sjedila ispred televizora prvoga dana nove godine i satima u nevjerici gledala plamen koji je proždirao vrata Sungnyemun; svaki put postavila sam si isto pitanje: Što radiš sa svojim životom? Usred noći vozila sam se u krugovima oko zgarišta gradskih vrata dok nisam poželjela vratiti se kući. I sad kao i tad, uvijek kad poželim odustati, pješačim gradom. Kroz potištenost i usamljenost izranja ista misao: Da je barem on ovdje.
     Tko je od nas dvoje prvi odustao?
     U određenom trenutku shvatila sam da ću morati živjeti bez njega. Bila sam nervozna i preplašena, ali za mene je došlo vrijeme da nastavim sama. Čak i kasnije proganjala su me sjećanja na njega. Na primjer, sjećanje na noć koju smo proveli u selu na obali jedna zabitnog otoka. Kako smo mogli hodati cijelu noć? Usto mokri dokože od proloma oblaka? Trajekt iz Incheona odvezao nas je daleko na pučinu, ali zaboravila sam ime tog sela. Onamo smo otišli neplanirano. Iz nekog razloga samo smo uskočili u vlak podzemne željeznice, vjerojatno onaj na liniji 1, jer sjećam se da smo prošli pokraj postaje Bucheon. On je bio odjeven u bijelu košulju kratkih rukava, što znači da je bila sredina ljeta. Vlak je bio toliko krcat da je bilo teško stajati uspravno. Bila sam umorna i sigurno je bio jedan od onih dana kad nisam bila raspoložena za razgovor. Svaki put kad bi se vlak zaustavio, mnoštvo ljudi nagrnulo bi u vagon i ispunilo ga mirisom znoja. Dok se on namršteno ljuljao, predložila sam: „Hajdemo negdje daleko.“ Ili je to možda bila njegova ideja. U Incheonu smo izašli iz podzemne željeznice i autobusom se odvezli do trajektne luke. Bilo nam je svejedno kamo trajekt ide, samo da je što dalje od kopna. Dok smo udisali vjetar stojeći na bočnoj palubi broda koji nas je nosio morskim prostranstvom, razlog moje bezvoljnosti kao da više nije bio važan. Netremice smo promatrali more. Dotad nikad nisam bila tako daleko od obale. Kako je on odrastao u jednom obalnom gradu, njemu je to iskustvo vjerojatno bilo drukčije nego meni. Nije bilo lako doći na taj otok. Vožnja trajektom trajala je dva sata, a kad smo stigli, plima je već onemogućila pristup luci. Netko je sa seoskog pristaništa došao po nas malim motornim čamcem. Kad su se svi ukrcali, krenuli smo prema otoku. Vidjela sam djecu koja su pecala daleko u vodi. Namrštila sam se, zabrinuta da bi ih valovi mogli u svakom času odnijeti, ali netko je rekao da stoje na nasipu i zapravo nisu u vodi. Kad se plima povuče, vidjet ću nasip. Čamac nas je odvezao do još jednog potopljena nasipa. Podignula sam suknju, a on je zavrnuo nogavice hlača do bedara i zajedno smo gacali nasipom do otoka.
     Tog dana pješačili smo otokom najdalje što smo mogli. Sigurno je bila kišna sezona, jer više je ljudi sjedilo na plaži nego plivalo u moru, i što smo se više udaljavali od pristaništa, to ih je bilo sve manje. Osjećali smo miris soli u zraku, a stabla uz plažu silovito su se tresla na vjetru. Dok je sunce poniralo u more, zagrljeni smo stajali na plaži. Grimizna kugla u hipu je nestala ispod horizonta, a on se natmurio. Kad god bih bila potištena, pokušavao me oraspoložiti, ali sad je on bio taj koji je šutio. I ja sam zašutjela. Bez riječi smo hodali plažom kad smo naišli na mrtvog galeba što su ga valovi izbacili na obalu.
     „Ptica!“ tiho sam rekla.
     On je počeo kopati rupu u pijesku da je zakopa.
     „Čemu?“ upitala sam. „Plima će ga samo ponovno odnijeti.“
     „Nema veze.“
     Kad se sjetim načina na koji je to rekao, moram se nasmiješiti. Ta riječ uvijek me podsjeti na njega. Bez obzira na situaciju, rekao bi: „Nema veze, bolje je tako!“ Izvadio je bilježnicu iz svoje torbe, istrgnuo list papir i napisao: Uskrsni, draga ptico. Tad je taj papir omotao oko nekog štapa i zabio sve u tlo ispred ptičjeg groba.
     Jesmo li te večeri išta jeli? Ne sjećam se da smo jeli, niti se sjećam da smo bili gladni. Hodali smo dok se mrak nije spustio na cijeli otok, kao da pokušavamo saznati gdje voda završava. Tad sam vjerojatno prvi put gledala kako more postaje crno dok pada mrak. Crna voda kotrljala se do naših stopala i povlačila.
     „Jung Yoon!“ Uvijek kad bi mi se obratio prezimenom i imenom, znala sam da mu je nešto palo na pamet.
     „Što je?“
     „Zauvijek zapamtimo ovaj dan.“
     To je to? Nimalo zadivljena, promrsila sam da čovjek mora imati neki podsjetnik ako nešto želi zapamtiti. Čula sam šuškanje u tami. Izvadio je iz torbe svoj dnevnik i stavio ga u moju ruku.
     „Ovo je moja Smeđa bilježnica. U nju zapisujem svoje misli. Želim da je ti uzmeš.“
     Ovio je prste oko mog zapešća i privukao me k sebi; dopustila sam mu da me zagrli. Spustio je moju ruku na svoje međunožje i rekao: „I ovo može biti tvoje.“ Zvučao je toliko ozbiljno da sam se morala nasmijati. S jednom rukom na njegovoj bilježnici i drugom na njegovu međunožju, preplavila me neka neobična tuga i šapnula sam mu na uho: „Možemo li otići negdje dalje?“ Ali znala sam da nemamo kamo otići.
     Tko može predvidjeti dane koji će tek doći?
     Budućnost nagrne i ne preostaje nam ništa drugo osim da krenemo naprijed sa svojim sjećanjima. Sjećanje čuva samo ono što želi. Naš život poškropljen je uspomenama, ali to ne znači da su naše ili tuđe uspomene sjećanja na stvari koje su se doista dogodile. Kad netko tvrdoglavo ustraje u tome da je nešto vidio vlastitim očima, te riječi smatram tvrdnjom pomiješanom s pustom željom. Nečime što želi vjerovati. Ali iako su sjećanja nesavršena, kad sam suočena s njima, neminovno se zamislim. Posebno kad me podsjete na to kako je bilo uvijek biti negdje gdje ne osjećaš da ti je mjesto i uvijek korak iza. Zašto mi je svakog jutra bilo tako teško otvoriti oči, zašto sam se toliko bojala odnosa s drugim ljudima i zašto sam bez obzira na to uspjela srušiti svoje zidove i naći njega?
     Na prvoj godini studija svako sam jutro zurila u dvorišna vrata fakulteta i premišljala se hoću li ući. Često bih se okrenula i spustila brdom kojim sam se netom popela. Čak ni sad ne mogu reći što sa mnom nije bilo u redu. Napunivši dvadesetu godinu života, prozor svoje sobe u malome stanu koji sam dijelila sa starijom, netom udatom rođakinjom tri mjeseca sam držala prekriven crnim, debelim papirom. Staklo sam prekrila samo jednim slojem papira, ali u sobi je bilo mračno kao usred noći. U toj tami svjetlo sam uvijek ostavljala upaljeno i vrijeme provodila čitajući. Za to nije bilo razloga. Jednostavno nisam imala drugog posla i ništa drugo što me zanimalo. Pročitala sam jednu cijelu antologiju od šezdeset svezaka, a svaki od njih sadržavao je više od dvadeset kratkih priča otisnutih slovima manjim od sjemenki sezama. Kad sam završila, pogledala sam kroz prozor i shvatila da je ožujak. Sad kad se toga sjetim, čini mi se da je prošla cijela vječnost od tih dana kad je u domu sretnih mladenaca u jednoj sobi stalno bio mrkli mrak. Iz te sobe napokon sam izašla kako bih nazočila govoru koji je dekan održao brucošima prvoga dana predavanja na fakultetu, koji je za mene bilo najslobodnije mjesto u ovom gradu. Sad je profesor Yoon u bolnici, Myungsuh negdje živi život koji sa mnom nema nikakve veze, a neke ljude više nikad neću vidjeti. Ali da ih nisam upoznala ondje i onda kad sam ih upoznala, kako bih izdržala te dane?

     Gledala sam kako pahulje snijega postaju sve krupnije i teže, i sabrala sam se. Podsjetila sam se da me nazvao nakon osam godina samo samo da bi mi rekao da je profesor Yoon na samrti. Promrmljala sam si da to ne smijem zaboraviti. Prije svega ostalog, morala sam otići u bolnicu. Naši putovi stalno se isprepliću, bili mi toga svjesni ili ne. Davno zaboravljena sjećanja nastavila su izvirati i čuditi me, kao da sam poslije kiše potegnula stabljiku krumpira, a iz zemlje je iskočilo mnoštvo gomolja. Čak i ako više nikad ne pomislim na njega i on mi se više nikad ne javi, činjenica da smo se povezali, makar samo nakratko, u meni je izazvala osjećaj tuge.
     On je prekinuo šutnju. Ja sam samo držala slušalicu u ruci dok mi je govorio o profesoru Yoonu. Tad je upitao: „Mogu li doći k tebi?“
     U ovo doba noći?
     Mislila sam da je između nas sve gotovo, ali on je posve ležerno postavio to pitanje. Koliko je vremena prošlo otkad sam posljednji put čula te riječi? Dok smo bili zajedno, uvijek kad bi me nazvao, upitao bi isto. Zvao me i iz telefonskih govornica da mi kaže da dolazi. Kišan, vjetrovit, oblačan ili vedar, nijedan dan nije prošao bez tih riječi između nas. Tad smo uvijek čekali jedno drugo. Njemu nikad nije bilo prekasno da dođe k meni, a meni nikad nije bilo prekasno da ga primim u svoj stan. Viđali smo se u svako doba dana i noći. Svatko od nas dobije jedan život. Svatko se na svoj način trudi biti uspješan, voli, tuguje i izgubi svoje voljene. Nitko nije iznimka – ni ja, ni muškarac koji me nazvao, ni profesor Yoon. Imamo samo jednu priliku. Da je mladost nešto što možemo iznova proživjeti, danas ne bih stajala ovdje s telefonskom slušalicom u ruci i slušala njegov glas prvi put nakon osam godina.
     Oklijevala sam trenutak pa rekla: „Ne, nešto ću smisliti.“
     Uzdahnuo je i spustio slušalicu.
     Osjećala sam se usamljeno nakon tih riječi. Ja sam ih izgovorila, ali zvučale su mi čudno. Trebala sam mu reći da ćemo se naći u bolnici. Bilo je grubo odgovoriti mu tim riječima. Ali i on je njima jednom davno meni odgovorio. Tad već nismo uvijek znali gdje je ovaj drugi i što radi. Upitala sam ga što namjerava učiniti oko nečeg što ga je mučilo, a on je grubo odgovorio: „Nešto ću smisliti.“ Bili mi toga svjesni ili ne, sjećanje je bodež u grudima. Tad kad mi je rekao te riječi nisam razmišljala o njima i prošlo je više nego dovoljno vremena da ih posve zaboravim, ali moja podsvijest u hipu ih je našla, isukala i uperila protiv njega. Nisam osoba koja će tako odbaciti prijatelja. I da se netko s kim sam nekoć bila bliska meni tako obrati, vjerojatno bih se klonila te osobe. Njegove riječi očito su sve ove godine lutale u meni kao izgubljeni dijelovi slagalice, prije nego što su iznova spojile u cjelinu i našle put do mojih usta.
     Vratila sam se do radnog stola i jutro provela pogrbljena u stolici. Kad su teška sjećanja napokon popustila, ostao mi je hladan vjetar.
     Je li bio kolovoz? Ili rujan? Brali smo divlje jabuke sa stabla u dvorištu profesora Yoona kad nas je zapuhnuo hladan vjetar, a mi se nasmijali. Malo stablo jedva je bilo dovoljno visoko da proviri preko zida, ali obilno je rodilo. Profesor Yoon gledao nas je s prozora dnevne sobe. Zaboravila sam zašto smo se, moji kolege s fakulteta i ja, okupili kod njega brati jabuke, ali ako je suditi po našem neobuzdanu smijehu, očito smo bili sretni i spokojni.
     „Hoće li ikad više biti ovakvih dana?“
     Osoba koja je to upitala nije mislila ništa ozbiljno, ali to pitanje sve nas je pogodilo.
     „Istih ovakvih neće“, netko je tužno odgovorio.
     U košaru s jabukama sakupili smo i smijeh koji se trenutak prije rasuo iz nas i da izbjegnemo međusobne poglede, pogledali smo profesora Yoona, svatko sa svojim mislima. Možda smo već tad slutili budućnost. Kad smo nabrali jabuke, vratili smo se u dnevnu sobu i sjeli u krug. Profesor Yoon zaspao je s knjigom na koljenima. Netko je pažljivo odložio knjigu na stol. Znatiželjna da vidim što je čitao, podignula sam knjigu sa stola. Čitao je Svijet tišine. Knjiga je izgledala staro; stranice su bile požutjele i savijene. S rukom na knjizi netremice sam promatrala njegove čarape, koje su mu labavo oblagale premršava stopalima.
     Iako sam znala da bih trebala otići u bolnicu, nisam se mogla natjerati da ustanem iz stolice. Imala sam osjećaj da plutam i stalno sam tonula u san i budila se. Kad sam se mogla uspraviti i promotriti svoj stol, već je bilo podne. Knjige koje sam čitala bile su razbacane naokolo, a blok za bilješke ležao je preokrenut ispod eseja koje sam ispravljala. Dvije olovke bile su položene u pernici kupljenoj u Picassovu muzeju u Gotičkoj četvrti Barcelone. Zurila sam u golubicu s listom u kljunu na boku pernice i počela pospremati stol. Zatvorila sam otvorene knjige poezije i ubacila raštrkane kemijske i drvene olovke natrag u pernicu. Zgužvala sam odbačene eseje pune podcrtanih rečenica i bacila ih u smeće, izvukla utege za papir iz debelih knjiga koje sam usred čitanja gurnula u stranu i sve ih složila na rub stola, a knjige vratila na police.
     Iz nekog razloga pospremanje radnog stola uvijek me podsjeti na smrt. Jednom sam ga bila pospremila i već krenula iz sobe, a onda se okrenula i pogledala njegovu čistu radnu površinu. Najednom preplašena, vratila sam se i ponovno razbacala stvari po njoj. Starenjem jedni druge nimalo bolje ne volimo i nimalo bolje ne razumijemo značenje života i smrti. Znanje ne dolazi s godinama. U usporedbi s osobom kakva sam bila u mladosti, danas teže volim druge i vijest o nečijoj nenadanoj smrti uvijek me zaprepasti i uzruja. Bez obzira na to, nadam se da ću umrijeti pišući ili čitajući neku knjigu za svojim radnim stolom kasno jedne snježne noći, i da ću samo spustiti glavu i zauvijek zatvoriti oči. Želim da to bude moja posljednja slika na ovoj zemlji. Obrisala sam tragove smrti koji su mi se zalijepili za jagodice prstiju sa svakom knjigom koju sam stavila na policu i završila s pospremanjem. Oprala sam ruke sapunom, umila se, preodjenula u čistu odjeću i provjerila svoj izgled u zrcalu. Na izlasku iz stana nesvjesno sam zastala i pogledala radni stol.
     Kao da me čekao, telefon je ponovno zazvonio.