Istanbul u knjigama

Gradovi su česti junaci u knjigama. Istanbul, jedna takva grandiozna prijestolnica, čest je protagonist u knjigama Elif Shafak, Ahmeta Ümita, ali i brojnih drugih autora. U „Rapsodiji o Bejogluu“ najpoznatiji turski pisac krimića zločin je smjestio u središte Istanbula, najužurbaniju četvrt, kojom prolazi čuvena Istiklal ulica sa stotinama tisuća prolaznika dnevno, i u kojoj život vrije doslovno dan i noć. To je živo srce grada nekada uključivalo četvrti Peru i Galatu, u koje su rado zalazile poznate ličnosti iz cijeloga svijeta. Tako je u čuvenome hotelu Pera Palace odsjedala i kraljica krimića Agatha Christie, a njezinu sobu može se i danas unajmiti, dakako, uz pristojnu cijenu. No što je to za ljubitelje krimića i osjećaj da se nalazite u prostoriji u kojoj je Agatha smišljala zaplete za „Ubojstvo u Orient Expressu“.

Ta je velebna metropola, jedina na svijetu smještena na dva kontinenta, izrasla u mit, predmet nježnih sjećanja i gorljive čežnje.

Lepršaviji odnos prema Istanbulu ima njegova dobra poznavateljica i maštovita pripovjedačica, Elif Shafak, koja ga čak rodno određuje – kao grad-ženu – ali pripisuje mu i određenu boju. U „Palači buha“, primjerice, junakinji Agripini Fjodorovnoj Antipovoj sva su važna mjesta njezina života bila povezana s nekom bojom, a ljubičasta je postala bojom Istanbula, i to: „vodenkasto ljubičasta koju blještavo sunce, što se reflektira s kupola prekrivenih olovom, stvara u mrlji, kap po kap…“ U romanu „10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu“ Elif ga duhovito naziva „neuspjelim mađioničarskim trikom“ otvarajući ga kroz mnoga njegova lica: drevni, moderni, heretički, pobožni, carski, pučki, globalni i provincijski Istanbul. No prema njezinu viđenju, postoje još i kozmopolitski, filistarski, pa čak i mačo Istanbul.  Za sve one koji su ga napustili, ta je velebna metropola, jedina na svijetu smještena na dva kontinenta, izrasla u mit, predmet nježnih sjećanja i gorljive čežnje.
Budući da je iza nas period društvenih izolacija, godine smanjenog kretanja, a neizvjesno je i što će nam donijeti budućnost, vjerojatno ste se zaželjeli otputovati nekamo, pa zašto to ne bi bilo baš u Istanbul, koji Elif Shafak tako nadahnuto opisuje u knjizi „10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu“.

Tu je bio i Istanbul onih koji su davno otišli, otplovili u daleke luke. Za njih će ovaj grad zauvijek biti metropola sačinjena od sjećanja, mitova i mesijanskih čežnji, zauvijek neuhvatljiv kao lice ljubavnika koje nestaje u magli.

„Istanbul je bio iluzija. Neuspjeli mađioničarski trik. Istanbul je bio san koji je postojao samo u glavama asasina. Istanbuli su bili mnogostruki i borili se, nadmetali, sukobljavali, svaki smatrajući da na kraju samo jedan od njih može preživjeti.
Na primjer, postojao je drevni Istanbul zamišljen da ga propješačiš ili oploviš – grad putujućih derviša, gatara, provodadžija, pomoraca, drndara, klofera i nosača s pletenim košarama na leđima… Postojao je moderni Istanbul – na sve strane raširena gradska naselja preplavljena automobilima i motociklima koji jure amo-tamo, kamionima nakrcanima građom za još trgovačkih centara, nebodera, industrijskih postrojenja… Carski Istanbul nasuprot pučkom Istanbulu; globalni Istanbul nasuprot provincijalnom Istanbulu; kozmopolitski Istanbul nasuprot filistarskom Istanbulu; heretički Istanbul nasuprot pobožnom Istanbulu; mačo Istanbul nasuprot ženskom Istanbulu koji je je uzeo Afroditu – božicu želje, ali i razdora – za svoj simbol i zaštitnicu… Tu je bio i Istanbul onih koji su davno otišli, otplovili u daleke luke. Za njih će ovaj grad zauvijek biti metropola sačinjena od sjećanja, mitova i mesijanskih čežnji, zauvijek neuhvatljiv kao lice ljubavnika koje nestaje u magli.
Svi ti Istanbuli živjeli su i disali jedan u drugom, kao žive babuške. Ali čak i da ih zli čarobnjak uspije izvaditi jednog iz drugog i poredati kao za policijsko prepoznavanje, nigdje u toj nepreglednoj vrsti postrojenih sumnjivaca ne bi našao dio grada za kojim se više žudi, koji se više demonizira i denuncira od jedne određene četvrti: Pere. Središte meteža i kaosa, Pera se stoljećima povezivala s liberalizmom, raskalašenošću i pozapadnjenjem – tri sile koje su mlade Turke zavele na pogrešan put. Ime je dobila po grčkoj riječi za nešto „na drugoj strani“, ili jednostavno „prijeko“ ili „iza“. Prijeko Zlatnog roga.“

Ulomak iz romana “Tapiserija sestara Hekne” Larsa Myttinga

.

Nož koji su iskovali patuljci

     Rijeka Laugen čitavom je dužinom bila  zaleđena, saonice su lako klizile, pa je Eiriku Hekneu i njegovim kćerkama od Butangena do Dovrea trebalo samo tri dana. Bilo je to hiljadu šesto jedanaeste godine i u dolini je bilo samo uskih cesta u lošem stanju, zaleđenom se rijekom putovalo lakše, a nerijetko i vedrije. Ljudi koje su susretali u snježnoj vijavici mislili su da su se sestre, umotane sobovim krznom, stisnule jedna uz drugu ne bi li se ugrijale, ali one nisu silazile sa saonica čak ni dok bi se konji odmarali. Kada bi ih tko priupitao koliko im je godina, odgovorile bi da su rođene hiljadu petsto devedeset i pete godine, samo što je Halfrid rođena ljeti, a Gunhild oko Božića. Znatiželjnici bi se nato zabezeknuli, a oni produžili svojim putem, i kada bi se saonice udaljile dovoljno da ih više nitko ne može čuti, i otac i djevojke prasnuli bi u smijeh. Smijeh bi taj dvojako odzvanjao, bio je dvostran kao i sve u njihovim životima: razuzdan dok poriče sve što one jesu, ali manje bolan od onog kratkog hihota kada bi jedna nešto poželjela, a druga joj odgovorila da si slobodno sama ode po to.
     Potjerali su konje dalje na sjever i u sumrak se zaustavili kraj imanja Sel, gdje su živjeli obiteljski poznanici. Ondje su se djevojke iskobeljale iz saonica i istodobno na tlo spustile četiri stopala. Prvo su popravile pregaču koju su nosile, toliko široku da su je mogle zavezati preko oba struka, a onda su se dogegale do drvene kuće u kojoj je bio smješten posebno širok krevet.
     Sutradan su ustali u osvit zore, ali sunce je nestalo kada su stigli do klanaca u Rostenu, ondje je sve bilo u sjeni, i okolna su brda bila toliko zlokobna da nije bilo sumnje da ih je raskomadao neki bijesni div. Zrake sunca nikada nisu dopirale do dna klanaca, i ljetni dani u Rostenu navodno nisu bili topliji od prosječnih listopadskih dana. Jedino što je ovdje preživljavalo bila su stvorenja kojima svjetlo nije trebalo, ili ga ionako nisu ni podnosila. Planina koja ih je okruživala zaranjala je u kanjone u kojima se voda nikada nije smrzavala, već sveudilj pjenila. Eirik je potjerao konje, a oni su se uspeli uza strmine, probijajući se kroz duboki snijeg i urušene kamene gromade. Oca, konje, kćerke i saonice zabijelila je zapjenjena rijeka kroz koju su se probijali, u tolikoj gromoglasnoj buci da se ništa nije moglo čuti, ali ništa se nije moralo ni reći jer se svatko u Rostenu pitao samo jedno, i to koliko još ima puta prije no što izbije iz Rostena.
     Tada se krajolik izravnao i vidjeli su da još postoji sunce. I konjima i ljudima pao je kamen sa srca kada su stigli do drvenih kuća na imanju Lie, gdje ih je dočekala tetka sestara. Tetka je nazočila dugotrajnom porodu onomad u Butangenu, koji je završio smrću njezine sestre, a okupile su se ondje i brojne žene da vide čudo izraslo u utrobi Astrid Hekne Starije: dvije djevojčice sraštene od kukova nadolje.
     Tim je djevojkama sada bilo šesnaest godina i namjeravale su se nastaniti u brvnari na obroncima nad imanjem Lie, na prikladnoj udaljenosti od ljudi, na stazi kojom se malotko služio. Drvena je kuća radi njih i izgrađena, bila je to lijepa brvnara otporna na vjetar, s glatkim unutarnjim zidovima koji su zlaćano svjetlucali i mirisali na svježu borovinu, te je imala jednu spavaću i jednu radnu sobu. Same su se brinule o sebi i šalile se kao i inače. Kada je Halfrid zamolila Gunhild da naloži drva, sestra je odgovorila:
„‘Oću, a ti odi po vodu.“
     Djevojke su od malih nogu iznenađivale i uveseljavale obitelj Hekne tapiserijama. Ali Butangen i okolna sela držali su se u tkanju kućne radinosti i jednostavnih motiva, a Eirik je htio da se upoznaju s istančanim umijećem tkanja starim stotinama godina za koje je znao da ga njeguju nešto sjevernije od Butangena. Kod tetke su mogle upoznati najstarije majstorice iz Bøverdalena, Lesja i sela između njih. Bile su to isključivo žene, mrmljave i pažljive, pogurene i često zajedljive, nositeljice znanja, stoljećima prenošenih s koljena na koljeno, znanja o vuni, biljnim bojama i uzorcima koji su poslije u Norveškoj postali popularni, ali tada još nisu imali ni imena. Sve se to izrađivalo na načine koji se nisu mogli opisati glasom ili nacrtati znakovima; tko ih je htio naučiti, morao je sjediti kraj majstorica i tjednima ih promatrati, upijati pa vježbati iz dana u dan.
     Premda same toga nisu bile svjesne, mnoge su žene iz Sjevernog Gudbrandsdalena bile među najvještijim majstoricama tkalačkog umijeća u Europi. Provele su mjesece pred uspravnim tkalačkim stanovima, okvirima s kojih su niti visjele na utezima od kamenja. U drugim je zemljama cehovskim pravilima, a ponegdje i zakonima, taj zanat bio rezerviran za muškarce, i u Europi su tapiserije kakve su se radile u Sjevernom Gudbrandsdalenu bile poznate kao flamanske. Ali kako se što nazivalo ili radilo na drugim mjestima, nije ih se ticalo kao ni lanjski snijeg, i sve da se tko i usprotivio, brzo bi opazio da žene iz Gudbrandsdalena, ni siromašne ni bogate, ne poznaju tradiciju pokornog ponašanja, pa bi i najobazrivijim muškarcima znale prirediti živi pakao.
     Mjesecima su majstorice zanata pohodile sestre Hekne. Tkale bi sve dok bi bilo danjeg svjetla, a navečer bi prele pred kaminom jer bi toplina omekšala mast u vuni. Podučavale su djevojke naj- rjeđim metodama bojena biljnim bojama, a također su im – tako se barem govorkalo – u polumraku dozvolile vidjeti tapiserije iz pretkršćanskih vremena, tapiserije koje su drevne nordijske priče prikazivale zagonetnim simbolima, metamorfima i stvorenjima napola životinjama napola ljudima.
     No te su tapiserije isključivo pripadale noćnim lekcijama, a ujutro bi djevojke s prvim zrakama sunca ponovno bile spremne tkati tapiserije s kršćanskim motivima. Zauvijek bok uz bok, jedna uz drugu, s onom širokom, lijepo izvezenom pregačom koja im je prekrivala struk i bedra, spretnošću ruku koju su već dokazale pletući jedna drugoj u zoru uvijek raznolike pletenice, i tugom koju su zacijelo nosile u sebi, premda ili još nije sazrela ili su se odavno s njom već pomirile.
     Starice su zamijetile kako žustro i precizno njih dvije rade. Svojom jedinstvenom četveroručnošću zatezale su niti brže i od koga drugog, i svi koji su ih promatrali točno su shvaćali zašto je druga riječ za paučinu upravo pređa. Majstorice su usto zamijetile i izniman kontakt između sestara. Refleksi su im bili čvrsto povezani, svaka od njih osjetila bi već i sjenu misli one druge, kad bi jednoj što palo na um, druga joj je već priskakala u pomoć, no kada se oko nečega ne bi složile, svemu bi tome došao kraj, radile bi jedna protiv druge, ali nijedna ništa nije mogla napraviti a da je druga u hipu ne spriječi ili joj uništi rad, a lako su i predviđale i kakve će im klipove ona druga baciti pod noge, i znale su kako se osvetiti, pa si tako nikada ne bi uistinu uzvratile, nikada ne bi odista izbacile iz sebe ozlojeđenost, samo bi se besciljno laktarile dok ih drugi ne bi prekinuli, da se ne uništi lijepo započeto djelo.
     U to su vrijeme djevojke malokad tkale vlastite uzorke i nisu još osmislile one zagonetne motive po kojima su poslije postale poznate i koji su dosegli vrhunac u djelu upamćenom kao tapiserija sestara Hekne – a koje je prikazivalo Skråpånattu, zadnji dan poznatog nam svijeta, dan kada će od Zemlje ostati još samo golet, i svi će živi i mrtvi biti dovedeni pred sud. Čitavu su zimu tkale tri kralja, i mudre i lude djevice, i bile su sretne kada je došlo proljeće i ljeto hiljadu šesto dvanaeste, ljeto koje je jedne nedjelje krajem kolovoza i dalje bilo na vrhuncu.
     Jedna se nedjelja istaknula u povijesti. Sve bi bilo drukčije da se ovaj događaj odvio u subotu, ali nedjeljom su se svi seljani okupljali u crkvi. Svi osim dviju sestara koje zbog svoje urođene mane nisu voljele izlaziti među toliku svjetinu.
     Zato nisu saznale da je policijski načelnik iz Dovrea učinio nešto nečuveno: uletio u crkvu i prekinuo misu, i ne samo to, čak nije ni odložio bojnu sjekiru u predvorju crkve, nego je s njom prišao propovjedaonici i tri puta kundakom udario o pod da obznani da je u zemlji započeo rat. Otad nadalje Norveška je bila u ratu.
     Policijski je načelnik rekao da je u Romsdalen pristigla trupa od nekoliko stotina škotskih plaćenika, da su već prošli sela oko Lesja na putu do Dovrea, i da su već poslani svici s porukom na sjever i jug doline te svim pokrajnjim dolinama. Pastor je prekinuo misu i ljudi su izišli iz crkve, i tijekom tog dana svako je imanje predalo jednog vojnika, a ostali su redom napuštali imanja, bježeći na pašnjake i za sobom ostavljajući samo po jedno zavezano tele. Ljudi su znali da vojnici tog doba i inače grabe sve što im treba, bilo da su to hrana, smještaj ili žene, ali kružile su glasine da su ti Škoti prodali duše Vragu, pa da stoga ubijaju sve ljude na putu i pale kuće iz kojih ti ljudi bježe, a imali su i pse koji znaju rastrgati bjegunce. Nekad bi čak kravama muzarama iz čiste zabave odsjekli papke i pustili ih da krvare i posrću uokolo, i zato je najbolje bilo na imanju ostaviti zavezano jedno tele, ostaviti sva vrata otvorena i nadati se da će im hrana i smještaj dovoljno prijati da poštede imanje.
     Djevojke Hekne zaostale su za drugima. Nitko im nije bio dovoljno blizak da bi se saznalo jesu li ostale zato što su htjele zaštititi neku dragocjenu tapiseriju ili zato što su se tako sporo kretale da bi bile lak plijen ako bi ih neprijatelj slijedio do pašnjaka, ili možda jednostavno zato što nisu htjele bježati, naslućujući već tada buduće događaje.
     Sutradan je kroz Dovre protutnjila bučna trupa s više od tristo vojnika. Najprije psi, zatim časnici na konjima, s kacigama, mačevima i po dva pištolja, a ostatak je činila šarolika sljedba iskusnih i mladih pješadinaca, pa zatim još i žene, pa oružari i sedlari, i na samom začelju postrojeni veterani koji bi za sobom povlačili zalutale.
     Vojnici su se dolinom uspinjali upravo onom uskom stazom i ubrzo su se našli kraj brvnare sestara Hekne. Morale su one čuti to stupanje vojnika, konja i neprekidni žamor. Trupa je gotovo već bila i prošla kada je jedan časnik zaustavio konja i izdana je zapovijed. Dvojica mladića dobila su svaki po jedan mač, iskoračila iz trupe i približila se brvnari dok su ih čekali oni sa začelja.
     Ušli su bez kucanja.
     Zadržali se neobično dugo.
     Toliko dugo da je časnik taman za njima htio poslati ljude, ali tada su izašli, spuštenih mačeva i s dvjema kožnim vrećama napunjenim pitkom vodom.
     Koje su riječi toga dana njih četvero uputili jedni drugima u kućici sestara Hekne, znaju samo oni. Pouzdano je samo da su vojnici oprezni, a često i uplašeni ljudi, i vrlo je lako zamislivo da su ona dvojica vojnika prvo pomislila da za tapiserijom sjede mitološke Norne, božice sudbine koje pletu životne niti svakog čovjeka, jer drevna su nordijska vjerovanja itekako bila poznata na otocima s kojih su došli.
     Zacijelo ih je iznenadilo i to što su se mogli sporazumjeti na istom jeziku. Časnici su bili Škoti, ali vojnici su dovedeni s Orkneyjskog i Shetlandskog otočja, koji su duže od šesto godina bili pod Norveškom, i gdje se još mogao čuti norveški govor, premda su otoci u međuvremenu pripojeni Škotskoj.
     Vojska je nastavila svojim putem i te su se večeri utaborili na brežuljcima Kråkvoldena, sat vremena marša južno od brvnare sestara Hekne. Ondje su upalili krjesove i otišli se opijati i obarati ruke, što su sve bili naslijeđeni običaji od njihovih norveških predaka.
     Ono što Norvežani nisu znali jest da vojnici uopće nisu planirati napasti Norvešku. Bili su na putu u Švedsku, htjeli su se boriti u Kalmarskom ratu kao plaćenici švedskog kralja. Ništa nisu palili i nikoga nisu ubijali na svom putu, makar su im dobro poslužile glasine da su neljudi. Jer većina je vojnika zapravo bila nenaoružana, tek ponetko je već imao iskustva u bitkama, a većina njih bili su prisilno unovačeni siromasi, mladići otkupljeni iz zatvora ili jednostavno potjerani u vojsku.
     Zapovjednik vojske zvao se Ramsay, a pod njim je bio pukovnik Sinclair, koji je svako jutro na dlanu palio barut kako bi po obliku dima zaključio kakve će im opasnosti donijeti predstojeći dan. Nije da su se bojali Norvežana. Marširali su kroz Norvešku jer je to bilo manje rizično nego da brodom preplove tjesnac Skagerrak. Norveška je bila opustošena, bijedna zemlja, puna sirotinjskih zabiti čiji bi se žitelji skrivali čim bi ugledali strance, a dosadašnje putovanje upravo je to i dokazalo, nije li? Nigdje neprijatelja na vidiku!
     Samo što su se vijesti u to vrijeme sporo širile. Ono što Ramsay i Sinclair nisu znali bilo je da je kralj Christian u Kopenhagenu samo osam godina prije toga izgubio vjeru u to da bi plaćenici mogli braniti njegovu hladnu i surovu zemlju na sjeveru, pa je odlučio uspostaviti red tako što je obvezao seljake ne samo na to da zemlji ustupe vojnike, već i na to da svako imanje posjeduje oružje. Vijest je proputovala zemljom po strogo određenim rutama, a svitke su nazvali vojnim strijelama: na jednom kraju bili su spaljeni, a na drugom su bile pričvršćene male omče, da ih podsjete da će svaki vlasnik gospodarstva koji se ogluši na zapovijed biti obješen na krovu vlastita doma, dok će mu oko njega gorjeti kuća i čitavo imanje.
     Zato su se vojnici okupili.
     Već su u utorak vojne strijele stigle u svaki, pa i najzabačeniji kutak Gudbrandsdalena, i pet stotina vojnikaseljaka okupilo se na dan marša južnije od Škota, u Kringenu, gdje je planina strmo zaranjala u Laugen, i jedini prohodan put činila je jedna krivudava stazica. Škoti su u klanac stigli u srijedu, a puteljak je bio toliko uzak da njime nisu mogli proći dvoje po dvoje, tako da se trupa morala razvući po čitavoj dužini, i tada se začuo hitac te se srušio pukovnik Sinclair. U čelo ga je pogodilo dugme jakne napravljeno od nasljednog srebra, ali sažvakano u oblik metka, ispaljeno iz gotovo dva metra dugačke puške koju je držao strijelac iz Ringebua, čovjek koji je znao da samo srebro može ubiti one što šuruju s Vragom. Jedina je utjeha Sinclairu bila to što su ga, jer je jahao na čelu, još stoljećima pamtili kao zapovjednika škotske vojske.
     Škoti su napadnuti odozgo, s puškama, kopljima i dugačkim bojnim sjekirama. Tri sata trebalo im je da ubiju polovicu plaćenika. Pala je samo nekolicina Norvežana. Preživjeli su odvedeni na jug i zatvoreni u štagalj. Policijski načelnici naredili su da ih treba odvesti do utvrde Akershus u Kristianiji, i ondje ih prepustiti kraljevim ljudima. Međutim, bio je kolovoz, doba kada ima najviše posla, i dok su Norvežani navečer dijelili rakiju, mrmljali su kako će biti potreban čitav niz stražara da tako daleko prati zarobljenike, i trebat će im mnogo hrane, i to će toliko dugo trajati da će pšenica i sijeno istrunuti na poljima, pa će zimi pak svi gladovati; je li to kraljeva zahvala za to što su mu obranili zemlju?
     Sljedećeg jutra bilo je pokušaja bijega i izbijale su svađe među stražarima i zarobljenicima, a poslije i svađe među samim stražarima. Završilo je tako da su zarobljenike dvoje po dvoje izveli iz štaglja i pogubili metcima i kopljima.
     U tišini koja je uslijedila osjetili su sramotu i užas.
     Bože, pomozi. Što smo to učinili. Gospode. Što smo učinili.
     Uplašili su se samih sebe. Uplašili su se otkrivene surovosti u sebi.
     To smo bili u stanju učiniti. Ja sam bio u stanju učiniti to. I ti isto.
     Smrti je izbjeglo osamnaest muškaraca, i trojica su odvedena u Akershus. Dolje u Kristianiji jedan je guverner zapisao čitav događaj i zatvorio mapu. Bio je to vojnički podvig iza kojeg je uslijedio pokolj, i nitko nije želio da ga se podsjeća na pokolj pred štagljem. Osamdeset je godina prošlo prije no što je zapisano nešto više o škotskoj povorci. Osamdeset godina prije no što su oživjeli u stihovima i pjesmama, gdje se čitav događaj često opisivao samo kao junačko djelo. Iznimka je bila jedna pjesma, brzo zaboravljena upravo jer se u njoj spominjao i pokolj. Jedan se stih odnosio na pošteđenog mladića. On se sam bio oslobodio i pošao prema koplju, izgovorivši na norveškom:
     Recite Bogu, kad mrtve nas zatekne, da danas još sam prijatelj Halfrid Hekne.

     Moglo bi se povjerovati da je to bio isti onaj mladić koji je nekoliko dana nakon bitke došao na sjever, u Lie. Imao je ružnu posjekotinu i rekao da će raditi besplatno, samo za hranu. Brat mu je navodno bio ubijen u Kringenu, bili su siromasi s Hebrida koji su došli na Shetlandsko otočje tražiti posao, kada su odjednom nahrupili časnici i prisilili ljude da idu s njima, što nije bilo ni po zakonu ni po pravdi, ali časnici su bili naoružani, a oni nisu. Mladiću su povjerovali na riječ i dali su mu da radi s kosom, sjekirom, motikom i lopatom. Svaki je dan odlazio do brvnare sestara Hekne i donosio im vodu, drva za ogrjev i hranu, ali što se točno dogodilo u rano ljeto iduće godine nije bilo poznato. Tetka je pripazila da se oko incidenta ne prošire tračevi, i jedini izvan Sjevernog Gudbrandsdalena kojemu su sve prepričali bio je Eirik Hekne kada je za Božić došao da djevojke odvede kući, a tada im je rana već gotovo zacijelila. Barem ona iz koje je potekla krv.
     Teta mu je ispričala kako su iz brvnare sestara Hekne doprli krici, obje su djevojke toliko usrdno i prodorno vriskale da se čulo i dolje na imanju. Dotrčali su do sestara i zatekli ih krvave i preplašene, ali one nisu htjele odati što se dogodilo, osim što su rekle da su se posjekle i da nitko za to nije kriv. Nastala je velika strka, ranu je bilo teško privezati, i tek su poslijepodne ljudi osvijestili da je nestao onaj mladi Škot. Ukrao je dovoljno hrane da stigne do obale, ali najčudnije je bilo što su tragovi prilično jasno ukazivali na to da se bio vratio u smočnicu i ostavio dio prvotno ukradene hrane, što se pak rastumačilo kao dokaz da je bio spremio hrane za dvoje, ali je odustao i od izvornog plana i od osobe s kojom je mislio pobjeći. Rana se zatrovala i djevojke su dugo ležale u groznici, a tetka je smatrala da su preživjele samo zato što su se posjekle istim onim nožem kojim su i tkale, a njega im je dala jedna žena iz Bøverdalena. Za taj se nož ne samo govorilo da je pronađen u zemlji, odnosno da je nekome ispao na golo tlo i da je pronađen dugo nakon što već bio zaboravljen, već da ga se moglo i naoštriti kao noževe za koje su ljudi na imanju govorili da su ih iskovali patuljci, bića podzemnog svijeta. Takvih je noževa bilo u svakom selu, i slali su ih okolo da liječe bolesne životinje i ljude, a tetka je smatrala da je upravo to što su taj nož iskovali patuljci djevojkama spasilo živu glavu.
     Nakon tog je događaja između sestara zavladala posvema drukčija vrsta tišine. Prvi su put u životu počele izrađivati tapiserije svaka za sebe, a prve dvije neupitno su odražavale ono što su ugledale u grozničavim snovima. Neki su tvrdili da im se jedne noći vratio onaj mladić i ostavio nešto za Halfrid, nešto što joj je priraslo srcu više i od čega drugog, ali nitko nije saznao što je to. Otac ih je odveo kući, a pod ledom kojim su putovali rijeka je Laugen žuborila prema moru, prenoseći još jednu tajnu iz Gudbrandsdalena.

     Kod kuće u Butangenu uselili su se u novoizgrađenu veliku kuću na imanju Hekne. Postavili su tkalački stan da bi mogle izrađivati ono čemu su posvetile ostatak života. Kada su umrle, crkvi je poklonjena tapiserija sestara Hekne, njihovo najrazrađenije i najzagonetnije djelo. Poslije, kada su Sestrinska zvona izlivena i nazvana po njima, ljudi su počeli naslućivati odakle se crpi snaga nerazdvojnosti crkvenih zvona jer su zvona, ništa manje nego i djevojke, istinski bila nerazdvojna. Ali koliki se poriv za daljinom krije u nerazdvojnosti, nije lako mogao shvatiti nitko osim onih koji su znali što se dogodilo u sjevernoj dolini. I upravo je stoga samo šačica ljudi znala kolike su se moći oslobodile na smrtnoj postelji sestara Hekne, kada je Gunhild sklopila Halfridine ruke u svoje i rekla:
     Ti ćeš trkat’ daleko, i ja ću trkat’ blizu, a kad se djelo završi, mi ćemo zajedno doć’.

Što čitamo u svibnju?

Kakav je to Praznik rada koji padne u nedjelju? A eto, dogodilo se, baš ove 2022.

No, dobro…Kada ste, dakle, prvoga svibnja svi ili bar velika većina vas, malo predahnuli od rada, ostatak ovog proljetnog mjeseca možete nastaviti u revijalnom tonu – čitajući. A mi smo se pobrinuli da vam ne manjka literature za pamćenje. Za razliku od uobičajene prednosti koju brojčano uvijek ima strana proza, majsku utakmicu ovaj su put dobili domaćini s 2:1. Hrvatski takmaci novinarski su, romaneskni i, osobito, dramski veteran Davor Špišić s distopijskim romanom „Vuk u snijegu“ i Boris Škifić, manje poznat kao književnik, a više kao omiljeni splitski profesor književnosti, s prozom znakovita naslova „Pisma iz Vinogradske“.  Strane, pak, boje brani znani vam Norvežanin Lars Mytting s „Tapiserijom sestara Hekne“, nastavkom bestselera „Sestrinska zvona“. Najavljeni romani različiti su i žanrovski i stilski, ali držimo da u toj raznovrsnosti ima nešto privlačno, jer će svatko moći pronaći svoj listak gušta.

Pa krenimo redom, s domaćim piscima:

VUK NA SNIJEGU

Osječanin Davor Špišić, višestruko nagrađivani dramski, scenaristički i prozni pisac, u novome romanu „Vuk na snijegu“ u lice nam baca sliku naše budućnosti, Hrvatsku ljeta 2035., koja je u diktatorskom režimu i devastirana na svim razinama, a glavni junaci, otac Danko i sin Vuk, samo što ne dotaknu dno. Kako će ga izbjeći, neka ostane tajna.

Osječanin Davor Špišić, višestruko nagrađivani dramski, scenaristički i prozni pisac, u novome romanu „Vuk na snijegu“ u lice nam baca sliku naše budućnosti, Hrvatsku ljeta 2035., koja je u diktatorskom režimu i devastirana na svim razinama, a glavni junaci, otac Danko i sin Vuk, samo što ne dotaknu dno.

Distopija je u ovome slučaju pozornica za obiteljsku priču prepunu brižnosti i ljubavi, ali i egzistencijalne borbe i rizika koji su neizbježni u tako brutalno nehumanim uvjetima. Špišićev je prethodni roman „Košer“ osvojio mnoge, pa vjerujemo da će i ova topla ljudska priča smještena u hladni futur proširiti krug ljubitelja Špišićeve poetike.

PISMA IZ VINOGRADSKE

Nasuprot distopiji stoji mračna stvarnost pod nazivom „Pisma iz Vinogradske“. Nije riječ o epistolarnom romanu, iako naslov tako sugerira. Riječ je o prozi krvavoj ispod kože, duboko potresnoj i snažno proživljenoj, koja će Borisa Škifića sigurno gurnuti pod povećalo kritike i javnosti. Jer ovakvo pisanje ne može proći nezapaženo – a mi ćemo se dodatno potruditi obasjati ga promotivnim svjetlima. „Pismima“ ulazimo u sterilne bolničke hodnike i sobe zagušljive od antiseptika i ljudskih strahova, u kojima obitava glavni junak – dugogodišnji stanar urološkog odjela, kojem za vratom puše kraj.

Riječ je o prozi krvavoj ispod kože, duboko potresnoj i snažno proživljenoj, koja će Borisa Škifića sigurno gurnuti pod povećalo kritike i javnosti. Jer ovakvo pisanje ne može proći nezapaženo.

Na podiju gdje traje neprestana borba između života i smrti, Škifić nas svojim snažnim i uvjerljivim glasom zarobljava mudrim zapisima o usamljenosti, prolaznosti života i blizini odlaska, dakako, s ovog svijeta. Ne dajte se prepasti, jer bi vam zbog sasvim trivijalna razloga mogao promaknuti rijedak literarni dragulj. Šteta bi bilo!

TAPISERIJA SESTARA HEKNE

I eto nas na kraju, gdje se ustoličio drugi dio Myttingove norveške trilogije, „Tapiserija sestara Hekne“. Svi oni koji su s nestrpljenjem čekali nastavak „Sestrinskih zvona“, sad će se najzad moći baciti na čitanje ovog književnog bisera: kritika kaže da rijetko kome uspije drugi dio napisati bolje od prvoga, ali Larsu Myttingu to je uspjelo.

Pred nama je uvjerljiva fabula prepuna starinskih vjerovanja i legendi, i čvrsto usidrena u norveški folklor i mitologiju. Kad tomu dodamo zanimljive likove koji su u stanju opčiniti čitatelja, tada je uspjeh zagarantiran.

Kakav poguranac! I zaista je riječ o piscu izvanredna glasa i jezika, koji je u stanju nadmašiti samoga sebe. Pred nama je uvjerljiva fabula prepuna starinskih vjerovanja i legendi, i čvrsto usidrena u norveški folklor i mitologiju. Kad tomu dodamo zanimljive likove koji su u stanju opčiniti čitatelja, tada je uspjeh zagarantiran. Dio je junaka u novome romanu već poznat, ali na scenu stupaju i novi, poput  Jehansa Heknea, Astridina preživjela sina i pokretača dinamične radnje u kojoj će biti novih ljubavi i prijateljstava, čudesnih iznenađenja i zanimljivih obrata. Ukratko, riječ je bogatoj književnoj tapiseriji  čiji tvorac zaslužuje gromoglasan aplauz.

Što se kuha u knjigama: mali kulinarski vodič kroz beletristiku

I prije slavnih Madeleine kolačića, koji su junaku Proustova traganja za izgubljenim vremenom donijeli nježna sjećanja (da ne spominjem sve ostalo što je Proust svojim junacima skuhao – o tome postoje cijeli kuharski priručnici!), hrana je sastavni dio svake knjige, sve od gozba Gilgameša i kasnijih superjunaka. Nađete li ijedno djelo u kojoj nema jela – javite nam, dobit ćete specijalnu nagradu.

U međuvremenu je popularizirana i kategorija food fiction, fikcije koja tematizira kulinarstvo – pa su protagonisti kuhari ili restoranski kritičari, obitelji koje se natječu u pripremi hrane i ljubitelji dobroga zalogaja.

Mnogo je toga u što nas knjiški gastro detalji mogu uputiti: od društvena položaja protagonista i njihovih karaktera do atmosfere i političkih prilika. Hrana kao motiv progovara o društvu, mentalitetu, navikama, klasnoj podjeli. U međuvremenu je popularizirana i kategorija food fiction, fikcije koja tematizira kulinarstvo – pa su protagonisti kuhari ili restoranski kritičari, obitelji koje se natječu u pripremi hrane i ljubitelji dobroga zalogaja.

Elif Shafak u svome će romanu Otok u središte radnje, umjesto bonkulovića i kritičara, kao pripovjedača postaviti jednu smokvu; stablo koje će ispripovjediti ne samo priču o ljubavi jedne Turkinje i Grka na ratom i netrpeljivostima podijeljenu otoku, nego i iznijeti niz zanimljivih štorija o prirodi hrane i mitologiji vezanoj uz nju. Smokva se postavlja kao mistično, nadnaravno biće, koje osjeća strahove i nade svojih vlasnika, a Shafak kroz njezinu priču vješto iznosi manje nam ili više poznata vjerovanja različitih naroda, vezana uz ovaj plod i stablo:

(…) I Arapi i Židovi pokraj nas obavljaju svadbene pripreme, nadajući se brakovima dovoljno čvrstim da prebrode sve oluje koje bi se mogle nalaziti pred njima. Budisti žele da cvjetamo blizu njihovih hramova, a to žele i hinduisti. Žene iz kenijskog plemena Kikuju namažu se sokom smokvina stabla kad žele zatrudnjeti i te iste žene hrabro nas brane uvijek kad netko pokuša posjeći svetu mugumo. Ispod naše krošnje kolju se žrtvene životinje, daju se zavjeti, razmjenjuje se prstenje i rješavaju se krvne zavade. Neki čak vjeruju da, ako sedam puta obiđeš stablo smokve paleći tamjan i izgovarajući odgovarajuće riječi u odgovarajućem redoslijedu, možeš promijeniti spol koji ti je dodijeljen rođenjem.

Mjesto susreta dvoje mladih, modernih Romea i Julije, gostionica je Sretna smokva, smještena pod istim onim stablom-pričalicom. Prkos besmislenu ratu njezin je jelovnik, spoj grčkih i turskih specijaliteta, od kojih maštu škakljaju nazivi poput:  brudet od artičoka, dagnji, krumpira i šafrana, mesne okruglice u umaku od jogurta (Keftedes/Kofte), pečene smokve s medom i anisom,  među kojima je možda najljepši i najpoučniji desert:

(…) Nomadska baklava (grčka/turska/armenska/libanonska/sirijska/marokanska/alžirska/jordanska/izraelska/palestinska/egipatska/tuniska/libijska/iračka… Jesmo li nekog zaboravili? Ako jesmo, molimo vas da ga dodate.),

pokazatelj besmislenosti nastojanja da nešto prikažemo kao isključivo vlastito, umjesto kao zajedničko dobro.

Al Galidi tako naglašava vječnu razliku južnjaka i sjevernjaka, onu u ukusu, kao i onu u mentalitetu i načinu života; hrana je ovdje pikantan začin izvrsno ispletenoj priči o nadi u neki bolji život.

Kulturne različitosti na drukčiji način, pak, dolaze do izražaja u romanu Dvije deke, tri plahte, u kojem nas autor Rodaan Al Galidi vodi, među ostalim, u kuhinju nizozemskoga prihvatilišta za tražitelje azila. Ondje se, među priučenim „kuharima“ iz Afrike i s Bliskog istoka, miješaju mirisi raznovrsnih začina i sudbine njegovih junaka. No ne pripravlja se samo da bi se jelo: kuha se kako bi se od depresije i smrti spasili drugovi, kuha se da bi se podmitili nizozemski službenici i dobilo pravo boravka, kuha se za utjehu i da se razbije vrijeme čekanja. Vrijeme u azilu prolazi sporo: bez prava na rad i školovanje, život se svodi na ono što jedan od junaka, koji na nizozemskome ne umije reći riječ dan, izražava s „jede-pije-spava“. Sirijka Fatima kuha za dobar dio svojih supatnika, ali i za djelatnike centra: knjigom se šire mirisi njezinih mesnih uštipaka sa začinima. Ravnopravno kuhaju i muškarci – nema im druge, pa usput saznajemo za jemensku šarenu rižu s piletinom, kako otkoštati pile kirurškim priborom i kamo su s obližnjeg jezera nestale nizozemske divlje guske…

Al Galidi tako naglašava vječnu razliku južnjaka i sjevernjaka, onu u ukusu, kao i onu u mentalitetu i načinu života; hrana je ovdje pikantan začin izvrsno ispletenoj priči o nadi u neki bolji život.

U kuhinji Ešalona za Samarkand glavni junak nije hrana – nego glad.

Pa dok se Ciprani Elif Shafak hrane tako da čitatelj ima osjećaj da ga obavijaju mirisi rogača, lavande i slatkoća smokve, a azilanti od europskih namirnica pokušavaju spraviti jela vlastite kuhinje, u kuhinji Ešalona za Samarkand glavni junak nije hrana – nego glad.

Uglavnom zbog okrutne državne prakse raskulačivanja i pljačke ruskih seljaka radi prikupljanja zaliha za vojsku i privilegirane funkcionere, velika glad koja je početkom dvadesetih godina XX. stoljeća poharala Rusiju potaknula je evakuaciju djece iz osiromašenih krajeva. Napisano prema istinitim događajima, o kojima je autorica Guzel Jahina podatke crpila iz službenih arhiva, djelo, osim u povijesne događaje, nudi i gastronomski uvid u sve ono što nama na razmaženom zapadu danas ne bi palo na pamet jesti. Jeste li, primjerice, ikad čuli za kiselj, jelo od krumpirova brašna preliveno voćnim sokom? U Ešalonu nema mjesta luksuzu – kiselj se kuha od mekinja, zobena kaša prava je poslastica, a soljenka – juha od vode i soli – svakodnevica. Pa kada protagonist uspije uvjeriti pripadnike zle Čeke da mu pomognu nabaviti hranu za pregladnjelu djecu, i donese im jaja, šećer i jabuke, čitatelju se čini da se i sam najeo…

Hrana je lijek. A knjiga je hrana. Pogostimo se.   

Ulomak iz romana “Savršena prošlost” Leonarda Padure

     Ne moram o tome ni razmišljati, odmah mi je jasno da će najteže biti otvoriti oči. Primiti u zjenice jutarnju svjetlost koja bliješti kroz prozorska stakla i svojim veličanstvenim sjajem iscrtava cijelu sobu, i istoga trena znati da neizostavan čin podizanja kapaka znači da priznaješ da se u lubanji nalazi skliska masa, spremna otpočeti bolan ples pri najmanjem pokretu tijela. Spavati, možda sanjati, pomislio je, prisjećajući se naporne rečenice koja ga je pratila prije pet sati, kada je pao u krevet i udisao dubok i mračan miris svoje samoće. Vidio je u dubokoj izmaglici sebe kako poput skrušenog pokajnika kleči ispred zahodske školjke i izbacuje valove žućkaste gorke bljuvotine, za koju je pomislio da joj nema kraja. A zvonjava
telefona i dalje je odjekivala poput rafala strojnice i probijala mu uši i mrvila mozak, smožden u savršenom, cikličkom, jednostavno okrutnom, mučenju. Osmjelio se. Čim je pomaknuo kapke, morao ih je ponovno zatvoriti: bol je ušla kroz zjenice i on je u tom
trenutku samo poželio umrijeti, jezivo siguran u to da mu se želja neće ispuniti. Osjećao je veliku slabost, nije imao snage podignuti ruke i pritisnuti čelo i time spriječiti eksploziju koju je svako zlokobno zvono činilo neizbježnom, ali se odlučio suočiti s boli pa je podignuo ruku, raširio dlan i uspio njime obuhvatiti telefonsku slušalicu, pomaknuti je i vratiti na vilicu, uspostavivši tako ponovno stanje blažene tišine.
     Poželio se onda nasmijati svojoj pobjedi, ali ni to nije mogao. Htio je uvjeriti samoga sebe da je budan, premda to nije mogao baš sa sigurnošću tvrditi. Ruka mu je visjela s kreveta poput odlomljene grane, a on je znao da dinamit ubačen u njegovu glavu izbacuje pjenušave mjehuriće i da bi svakoga časa mogao eksplodirati. Osjećao je strah, predobro poznat strah koji je stalno potiskivao u zaborav. Htio je i jadikovati, ali jezik mu se spetljao u dnu usta i baš u tom trenutku počeo je drugi napad telefona. Ne, ne, a jebemu, ne, zašto, evo, evo, zastenjao je i podignuo ruku prema slušalici pa ju je, pokretima zahrđale dizalice, prinio uhu i hrabro se suočio s njom.
     Najprije je zavladala šutnja: šutnja je blagoslov. A onda se začuo glas, težak i jasan, njemu zastrašujući.
     „Halo, halo, čuješ me?“ učinilo mu se da govori. „Mario, halo, Mario, čuješ me?“ Nije bio dovoljno hrabar da mu odgovori – ne, ne čujem, ne čujem te niti te želim čuti, ili samo, nazvali ste krivi broj.
     „Čujem, šefe“, napokon je uspio prošaptati, ali prije toga morao je duboko udahnuti i napuniti pluća zrakom, prisiliti obje ruke da se pokrenu i dosegnu glavu i teškom mukom ovladati tim tuđim rukama toliko da pritisnu sljepoočice i zaustave vrtuljak u njegovoj glavi.
     „Čuj, što ti je, ha? Što je s tobom?“ bila je to nemilosrdna rika, a ne glas.
     Ponovno je duboko udahnuo i poželio pljunuti. Imao je osjećaj da mu je jezik otečen ili da uopće nije njegov.
     „Ništa, šefe, imam migrenu. Ili visok tlak, ne znam...“
     „Čuj, Mario, to je nemoguće. Visoki tlak imam ja i da mi više nikad nisi rekao – šefe. Što ti je?“
     „Eto, šefe, boli me glava.“
     „Jutros si me baš odlučio zajebavati, ha? Ali vidi, čuj me: nema više odmora.“
     Ne usuđujući se na to ni pomisliti, otvori oči. Kao što je i mislio, sunčeva svjetlost probijala se kroz velike prozore i sve oko njega bilo je sjajno i toplo. Vani je, možda, hladnoća ustuknula i jutro bi čak moglo biti lijepo, ali on je poželio zaplakati ili nešto tome prilično slično.
     „Ne, Stari, jebem ti mater, nemoj mi to raditi. Ovo je moj vikend. Sam si mi to rekao. Ne sjećaš se?“
     „To je bio je tvoj vikend, sinko, bio. Tko te tjerao u policiju?“
     „Ali, zašto, Stari? Pa imaš tamo brdo ljudi“, pobunio se pokušavajući ustati. Klizajući teret njegova mozga pomaknuo se prema čelu pa je morao zatvoriti oči. Iz želuca mu se podignula potisnuta mučnina pa je osjetio, kao oštar ubod, neodgodivu potrebu za pišanjem. Stisnuo je zube i tapkajući potražio cigarete na noćnom ormariću.
     „Čuj, Mario, ne kanim stavljati tu temu na glasanje. Znaš zašto si ti na redu? Jer se meni tako hoće. Pa onda pokreni guzicu: diži se.“
     „Ne zezaš me, ha?“
     „Mario, sad je dosta... Ja sam već na poslu, razumiješ?“ upozorio ga je glas i Mario je znao da je to istina, da je na poslu. „Pazi: u četvrtak, prvoga, prijavljen je nestanak šefa tvrtke pod Ministarstvom industrije, čuješ me?“
     „Želim te čuti, kunem ti se.“
     „Želi i dalje i kuni se uzalud. Nestanak je prijavila žena u devet navečer, ali čovjek se još nije pojavio i poslali smo okružnicu po cijeloj zemlji. Meni sve to jako smrdi. Ti znaš da se na Kubi šefovi tvrtki s rangom zamjenika ministra ne gube samo tako“, rekao je Stari, uspijevajući glasom prenijeti svu svoju zabrinutost. Sugovornik je, napokon sjedeći na rubu kreveta, pokušao ublažiti napetost.
     „Kod mene u džepu nije, majke mi.“
     „Mario, Mario, ne moraš baš sve priznati“, a zatim promijeni glas. „Slučaj je već u našim rukama i čekam te ovdje za jedan sat. Ako imaš visok tlak, odi na injekciju i dovuci se ovamo.“
     Na podu je našao kutiju cigareta. Bio je to prvi radostan trenutak toga jutra. Kutija je bila zgažena i jadna, ali ju je pogledao pun optimizma. Izvukao se ispod pokrivača i sjeo na pod. Gurnuo je prste u kutiju i bijedna cigareta koju je izvukao učinila mu se pravom nagradom za njegov nevjerojatan trud.
     „Stari, imaš šibice?“ pitao je u slušalicu.
     „Kakve sad to ima veze s bilo čime, Mario?“
     „Nema nikakve. Što ti danas pušiš?“
     „Ne možeš ni zamisliti“, glas je zvučao pomirljivo i meko. „Davidoff, zetov novogodišnji poklon.“
     A ostatak je mogao zamisliti: Stari promatra glatku površinu cigare bez ijednog nabora, udiše blagi dim i pokušava sačuvati centimetar i pol pepela, kako se savršeno puši cigara. Sva sreća, pomisli.
     „Sačuvaj mi jednu, može?“
     „Čuj, pa ti ne pušiš cigare. Kupi si Populares na kiosku i dođi ovamo.“
     „Dobro, dobro, znam... Čuj, a kako se zove tip?“
     „Čekaj malo... Evo ga. Rafael Morín Rodríguez, šef Tvrtke za uvoz i izvoz na veliko pri Ministarstvu industrije.“
     „Čekaj malo“, zamolio ga je Mario i pogledao mlohavu cigaretu. Podrhtavala mu je između prstiju, ali uzrok tome možda nije bio alkohol. „Mislim da te nisam dobro čuo. Koji Rafael?“
     „Rafael Morín Rodríguez. Jesi zapisao? Dobro, ostalo ti je pedeset pet minuta da se dovučeš u Upravu“, rekao je Stari i spustio slušalicu.
     Podrig se prikrao poput mučnine, a vatren i kiseo okus alkohola ispunio je usta poručnika istražitelja Marija Condea. Na podu, pokraj gaća, ugledao je košulju. Kleknuo je polako i pužući dohvatio rukav. Nasmijao se. U džepu je pronašao šibice, pa je napokon mogao zapaliti cigaretu koja mu se navlažila u ustima. Okružio ga je dim, pronađena spasonosna izmrcvarena cigareta postala je drugi ugodan osjećaj u danu koji je počeo paljbom iz strojnice, glasom Staroga i gotovo zaboravljenim imenom. Rafael Morín Rodríguez, pomislio je. Ustao je pridržavajući se za krevet i u toj je kretnji njegov pogled na polici otkrio jutarnju uznemirenost Rufina, ratoborna sijamskoga borca koji je kružio okruglim beskrajem akvarija. „Što je bilo, Rufo?“ prošaptao je promatrajući prizore najnovijega brodoloma. Razmišljao je o tome treba li stvar no pokupiti gaće s poda, objesiti košulju, poravnati stare traperice i odvrnuti rukave jakne. Ima vremena. Pregazio je hlače i krenuo prema kupaonici kada se sjetio da mu se već odavno piša. Stojeći ispred zahodske školjke, proučavao je mlaz koji je na njezinu dnu stvarao pjenu poput pivske, samo što je ova bila smrdljiva, pa je do njegova začepljena nosa dopirao gorak zadah mlaza. Gledao je kako padaju zadnje kapi olakšanja, osjećajući u rukama i nogama mlohavost beskorisne lutke na koncu koja žudi za mirnim kutkom. Spavati, možda sanjati, kad bi barem mogao.
     Otvorio je ormarić s lijekovima i potražio kutijicu aspirina. Sinoć ga nije imao snage popiti i sada mu je bilo žao zbog te neoprostive pogreške. Uzeo je tri tablete u dlan i napunio čašu vodom. Ubacio je tablete u grlo nadraženo od kontrakcija izazvanih povraćanjem i popio ih. Zatvorio je ormarić, a zrcalo ga je ponovno suočilo sa slikom lica koje mu je bilo nekako pomalo strano, ali istovremeno jedinstveno: vrag, pomisli, i nasloni se rukama o umivaonik. Rafael Morín Rodríguez, pomislio je tada, i sjetio se da mu, da bi mogao razmišljati, treba velika šalica kave i cigareta koju nema, pa je odlučio okajati sve svoje poznate grijehe pod oštrim ubodima ledena tuša.
     „A jebem ti mater da ti jebem, koje sranje“, rekao je samome sebi sjedajući na krevet i mažući čelo onom kineskom pomadom, toplom i spasonosnom, koja mu je uvijek pomagala da preživi.
     Conde je nostalgično pogledao sada već i predobro poznat dio glavne ulice u četvrti, limene kante iz kojih je kipjelo smeće, vjetrom nošene papire pizze kojom je netko hitno utolio glad, gradilište na kojemu je naučio igrati bejzbol i koje se sada pretvorilo u odlagalište svega beskorisnog što je gomilala mehaničarska radionica na uglu. Gdje se danas uči igrati bejzbol? Jutro je bilo lijepo i toplo, kako je i predosjetio, i bilo je ugodno hodati osjećajući miris kave koji mu je još lebdio u ustima, ali onda je ugledao tijelo uginula psa, kojemu je auto zdrobio glavu, kako trune uz kontejner, i pomislio kako on uvijek vidi najgore, čak i u ovakvu jutru. Žao mu je bilo tih nesretnih životinja koje su doživjele takvu sudbinu, koja ga je boljela kao nepravda koju on sam nije ni pokušavao ispraviti. Već je previše vremena prošlo otkako je imao psa, još od Robina koji je doživio mukotrpnu i dugu starost, i uspijevao je ispuniti obećanje koje je dao samome sebi da više nikad neće zavoljeti nijednu životinju sve dok nije odabrao šutljivo društvo sijamskih boraca, uporno ih sve redom nazivajući Rufino po djedu koji je uzgajao borbene pijetlove, društvo ribica koje nemaju ni hirova ni definiranu osobnost i koje je, kako koja ugine, mogao zamijeniti sličnom koja bi se opet zvala Rufino i bila osuđena na isti akvarij u kojemu bi gizdavo, poput pravog ratnika, plivala razmećući se perajama neodređeno modre boje. Volio bi da su i žene kroz njegov život prolazile tako lako kao te ribice bez prošlosti, ali žene i psi zastrašujuće su drukčiji od riba, čak i od onih borbenih, a da sve bude još gore, ženama nije mogao obećavati apstinenciju kao psima. Na kraju će, predosjećao je, postati aktivan član društva koje štiti ulične životinje i muškarce koji ništa ne znaju o ženama.
     Stavio je sunčane naočale i krenuo prema autobusnoj stanici razmišljajući kako kvart izgleda baš kao i on: kao krajolik poslije gotovo razorne bitke, a onda je osjetio kako se polako komešaju njegova najnježnija sjećanja. Stvarna slika ulice bila je u prevelikoj suprotnosti s pozlaćenom slikom sjećanja na tu istu ulicu, onom za koju se počeo pitati je li doista stvarna, je li ju naslijedio iz djedovih nostalgičnih priča o prošlosti ili ju je jednostavno izmislio da umiri prošlost. Ne moraš o tome razmišljati cijeli jebeni život, pomislio je i primijetio da blaga toplina jutra pomaže tabletama u njihovoj zadaći da mu vrate težinu, stabilnost i neke primarne funkcije u glavi, dok je obećavao samome sebi da više neće pretjerivati s alkoholom. Oči su ga još pekle od sna kada je kupio kutiju cigareta i osjetio da se dim slaže s okusom kave, pa je opet mogao razmišljati, čak se i sjećati. Požalio je tada što je rekao da želi umrijeti pa je, da bi to dokazao, potrčao prema nezamislivu, gotovo praznom autobusu zbog kojega je posumnjao da je godina počela apsurdom, a apsurd nije uvijek tako drag da se prikaže u liku prazna autobusa u ove jutarnje sate.

RAZGOVORI UGODNI: Sara Kopeczky Bajić

Upravo ti je izašla nova zbirka priča pod zanimljivim naslovom „Više ne znam tko si“. Ovo je već tvoja četvrta knjiga, iza tebe su i priznanja i nagrade. Koliko je mladim piscima poput tebe teško dobiti priliku?

Biti mladi pisac na našoj književnoj sceni vrlo je zahvalno, naime, naši pisci mladi su do penzije Šalu na stranu, ja jesam, sa svojih trideset, još uvijek u kategoriji mladih pisaca, ali sam isto tako i pisac koji više od deset godina aktivno piše, uređuje priče i šalje ih na različite natječaje. Istina, kad sam napisala prvu knjigu i poslala je na natječaj za neobjavljeni rukopis, trebalo je tu i malo sreće, ali sreća vjerojatno ne bi odigrala značajnu ulogu bez uloženog truda. Tako da, ako je pitanje: koliko je mladim piscima poput mene teško dobiti priliku, rekla bih da mladim piscima koji godinama rade na svojim tekstovima i uz to imaju malo sreće, i nije toliko teško.

Zbirka istražuje različite međuljudske odnose i točke u kojima ti odnosi pucaju ili se značajno mijenjaju.

Teme kojima se baviš u novoj zbirci vrlo su raznolike, no čini se da u mnogima zaplet počiva na nesporazumu, nekoj vrsti buke u komunikacijskom kanalu... Jesi li krenula s jasnom koncepcijom ili je riječ o slučajnosti?

Sve slučajnosti u ovoj knjizi su namjerne. Zbirka istražuje različite međuljudske odnose i točke u kojima ti odnosi pucaju ili se značajno mijenjaju. Jedan od ključnih motiva zbirke upravo je motiv pogleda i neprepoznavanja, stvarnog i metaforičkog. Znamo da je svaki pogled u nekoj mjeri pogrešan, jer ne reflektira u potpunosti ono što se gleda. Ova knjiga usidrila se negdje na sjecištu između otuđenosti i pokušaja da je se nadvlada. Naslovno "tko smo" u mnogočemu ovisi o tome tko to pitanje postavlja i kad, što donosi dodatnu prtljagu u prostor percepcije. Upravo u tim bukama u komunikacijskim kanalima nastaju zablude i iskliznuća, koja su udahnula život ovoj knjizi.

Od domaćih autora najdraže su mi priče Magdalene Blažević, Olje Savičević Ivančević, Tanje Mravak...

Imaš li književne uzore među kratkopričašima? Tko te, i na koji način, osobito nadahnjuje?

Od klasika, najdraže su mi kratke priče Raymonda Carvera i Ernesta Hemingwaya, a od suvremenih pisaca volim priče Ljudmile Ulicke, Olge Tokarczuk, Samante Schweblin, Frode Grytten... Od domaćih autora najdraže su mi priče Magdalene Blažević, Olje Savičević Ivančević, Tanje Mravak, itd.

U kojima uvjetima najbolje i najradije pišeš?

U miru i tišini, uz džezvu crne turske kave. Doduše, u tim uvjetima najbolje radim većinu stvari.

Kad bi na pusti otok mogla ponijeti samo jednu knjigu – koja bi to bila?

Vjerojatno Carverova sabrana djela, jer svaki put kad ga čitam, otkrivam novi sloj značenja.
Ili neku lošu, koju mi ne bi bilo žao zapaliti.

Ulomak iz romana Elif Shafak “Pogled”

         Keramet Mumi Keške Memiš-efendija na ovaj je svijet došao na sljedeći način:
         Njegova majka, kojoj život ne bi bio ispunjen da je umrla ne rodivši sina, i koja je u nadi da će joj se sreća nasmiješiti, izlijevala na zemlju krv žrtvenih životinja, i čak potražila pomoć jedne vračare kako nijedna čarolija ne bi ostala neiskušana, nakon šest djevojčica zaredom i mnogobrojnih spontanih pobačaja, napokon je jedne noći u snu od ćelava derviša bez brade saznala što treba učiniti; zavezala je uvojke svoje kose za tanke grane kupina u dvorištu, rasporedila svijeće u koncentričnim krugovima pa preklinjući nagovorila na to svog supruga, koji se tresao od nelagode jer se morao razodjenuti u najužem krugu svijeća, ali nije rekao da se trese od hladnoće, nego zato što će ih susjedi vidjeti i zauvijek pamtiti tu sramotu. Pred zoru te noći ostala je trudna s Memišem. Nakon devet mjeseci i deset dana tijekom kojih u kući nije ni prstom mrdnula, jedne vjetrovite jesenske večeri ta sirota žena rodila je Memiša s mirom i strpljenjem koji su zadivili primalju.
         Iako joj to zapravo nije bilo otkriveno u onome snu s dervišem, bila je apsolutno sigurna da je Memiš najprikladnije ime za jednu tako velikodušnu osobu. U skladu sa svojim imenom, Memiš ni mrava ne bi zgazio. I doista, dok ga je nosila u utrobi, Memiš svojoj majci nijednom nije prigovorio. Za razliku od svojih starijih sestara, nije tjerao majku da se tijekom trudnoće utapa u suzama, priprema jela koja je bolje ne spominjati ili ima grozne noćne more. Još je čudniji bio bezbolni porođaj. Memiš se nije rodio, nego iskliznuo; nije iskliznuo, nego gotovo iscurio. Iscurio je iz jedne posude u drugu bez panike i nade. Kao da je samo želio doći na svijet ne ometajući nikoga, kliznuo je u primaljine ruke ne izazvavši nikakve poteškoće ni smetnje. Nakon šest djevojčica zaredom, prvo muško dijete!
         Sirota žena bila je tako sigurna da će ovaj put roditi sina, da nije smatrala potrebnim upitati za spol djeteta kad se rodilo. Spustila je glavu na jastuk i udahnula gust miris u sobi, miris na koji nije bilanaviknuta: prostorija je mirisala kao da se negdje u blizini netko rješava termita dimom kora različitih vrsta stabala. „Čudno“, pomislila je. Morala bi im reći da u toj sobi nema termita. „Kad se probudim“, pomislila je. „Kad se probudim, reći ću im.“ Još se jednom radosno nasmiješila, zatvorila oči i više ih nikad nije otvorila.
         Primalja nije mogla skrenuti pogled s djeteta i zato nije odmah primijetila da je majka umrla. Nešto na tom majušnom dječačiću u njoj je izazivalo osjećaj nespokoja, ali nije mogla odrediti što. Bogu hvala, s tijelom je sve bilo u redu; nije zaplakao, ali to se moglo riješiti laganim udarcem dlanom. Nešto drugo na toj bebi bilo je čudno. Tad je jedna od susjeda donijela u sobu zdjelu krvi žrtvova na ovna i pružila je primalji. Primalja tek što nije umočila prst u krv i označila njome dječakovo čelo, kad se tiho nasmijala. Napokon je shvatila razlog svog nespokoja: dječakovo lice.
         Lice malog Memiša bilo je gotovo prozirno. Njegova usta, nos, obrve i oči bili su dovršeni i nedovršeni u isti mah. Na njegovo lice nisu došli osobno, nego su poslali svoje sjene. Primaljina tjeskoba prenijela se i na ostale žene u prostoriji i sad su se sve naginjale nad djetetom i pažljivo promatrale lice tog novorođenčeta koje nije plakalo niti se micalo, nego naizgled ravnodušnim osmijehom pozdravljalo svijet. Nijedna od žena koje su promatrale to netom rođeno lišce nije primijetila ništa neobično u njegovim crtama, ali istodobno nije mogla skrenuti pogled s njegove neobičnosti. Na licu tog dječačića kao da je sve bilo slučajno razbacano, ali u toj nasumičnosti još je postojao neki skriveni red. Zbog stanja u kojem je bilo, nisu mogle posve odrediti čemu to lice nalikuje, ni odlučiti je li ružno ili lijepo. Blaženo lice novorođenčeta toliko ih je zbunilo, da se nijedna nije mogla udaljiti od kolijevke, osim primalje, koja je naglo ustala jer joj se ta snuždenost nije nimalo sviđala.
         Suočena s dječačićem u kolijevci i mrtvom ženom u krevetu, zamolila je Boga da joj dade snage i pomislila: „Ovo je sigurno neko čudo!“ Tako je dječakovu imenu Memiš dodana riječ keramet.
         Da se pitalo primalju, ne bi bilo razloga da se o tome previše razmišlja. Dapače, ako je riječ o čudu, nema smisla toliko brinuti. Ali dječakova tetka bila je odvažna i neustrašiva žena; veoma inteligentna i usto nepokolebljiva. Tog dana odmah je osjetila da nešto nije u redu, ali kako nije željela izaći iz svoje sobe dok svi ne odu iz kuće, satima je sjedila u njoj, čitala Kur’an i čekala neki znak. Kad je najzad sve utihnulo, uzela je dječačića u krilo i pažljivo ga promotrila. Složila se s ostalima da se mali Keramet Memiš nije rodio, nego iscurio. Ali nije iscurio kao noćne rijeke koje se osvetnički izliju iz svojih korita, ili divlji vodopadi koji padaju u glasnim slapovima, ili tužne, teške kiše koje se ravnodušno izlijevaju u beskrajna mora, ili snijeg koji se topi na prvoj toplini rana proljeća. Točnije bi bilo reći da nije iscurio, nego kapnuo.
         Nadalje, postojala je razlika između kapanja i kapanja. Voda kapa, i krv kapa; ulje kapa, a kapa i vrijeme; i suze kapaju. Ali svaka od tih stvari kapa drukčije. Neke se mogu pretvoriti u paru i osušiti od želje da se vinu u nebo, druge ostaju na mjestu na koje su kapnule, neke mogu doći na vrh svake šupljine u koju su stavljene i ondje se šepiriti, druge mogu otići iz svoje vječnosti u beskonačnost; neke mogu ostaviti naslage tjeskobe na stazama kojima su prošle. Kapanje malog Kerameta Memiša nije nalikovalo ničemu od toga. On je izgledao kao da će ostati gdje je kapnuo, u stanju u kojem je kapnuo; odnosno, bio je više kao kap voska nego kao kap vode, krvi, ulja ili vremena, ili čak suze.
         Tetka je dugo mirisala to dijete koje još nije zaplakalo niti se pomaknulo, nego samo ležalo gdje je bilo i kakvo je bilo. A kad je zaključila da se iz tog novorođenčeta posve sigurno širi miris voska, prestrašila se. Jer kap voska ostane ondje kamo kapne i stvrdne se ondje gdje ostane čim je daleko od izvora topline. Jer vosak se ne može pretvoriti u tekućinu ako se ne vrati u njedra topline iz kojih je izašao. A topla maternica koja je iznjedrila malog Kerameta Memiša već se davno počela hladiti. Uskoro, kad se tijelo njegove majke, koje mu je izvor topline, ohladi kao led, tekućina će se zgusnuti i stvrdnuti. A kad se nešto stvrdne, nemoguće ga je oblikovati. Zato je djetetovu licu trebalo dati oblik. Jer sad se činilo da je između lica malog Kerameta Memiša i ljudskog roda navučena napola prozirna i napola tajanstvena voštana zavjesa. U tom trenutku sirota žena shvatila je da se mora pribrati i nešto učiniti.
         Otkad je to neobično dijete kapnulo na ovaj svijet, umjesto da se u nj rodilo, iz trenutka u trenutak stvrdnjavalo se kao kap voska na mjestu na koje je palo i u obliku u kojem je palo; a kako je bilo posve lišeno izvora topline koji će ga ugrijati i utješiti, i tješenjem rastopiti, ako ona odmah nešto ne poduzme, djetetovo lice zaledit će se u svojoj prozirnoj nepomičnosti. Da to nije shvatila i brzo uzela stvar u svoje ruke, Keramit Memiš do kraja života ne bi imao lice.
         Tetka je odmah uzela ljusku lješnjaka i spalila je. Nakon toga počela je oblikovati dječačićevo lice, iako se već počelo stvrdnjavati. Crnilom spaljene ljuske lješnjaka nacrtala mu je nos i usta, obrve i trepavice, bradu i čelo, obraze i sljepoočnice. Kad je došlo vrijeme da mu nacrta oči, mrtva žena u krevetu tek što se nije posve ohladila i dječačić-kapljica voska tek što se nije posve stvrdnuo. Od tog trenutka zasigurno se neće uobličiti ni oživjeti. Vremena je bilo tako malo da je rukama nespretnim od panike uspjela nacrtati samo dva tanka proreza za oči. Više od toga nije stigla.
         Tog dana dječačić nije dobio samo lice koje mu je tetka nacrtala ljuskom lješnjaka; dobio je i ime: „Mumi!“
         Nakon toga pokazali su Kerameta Mumija Memiša njegovu ocu. Siroti čovjek bio je toliko sretan što je nakon svih tih godina napokon dobio sina, da se zakleo nahraniti sve siromašne u sedam četvrti i odvesti u hamam sve koji se od rođenja nisu okupali, da se dobro operu. Ali prije nego što je to izgovorio do kraja, grlo mu se stisnulo. Predosjetio je neku nesreću. Preplašen kao lastavica kojoj je mačka ščepala krilo, sa srcem u grlu otrčao je u sobu u kojoj je spavala njegova supruga. Nije mogao naći hrabrosti da otvori oči. Pipajući u tami, napipao je sad posve ledeno tijelo. Zario je nos u kosu svoje supruge, koja je uvijek mirisala na orahe, cimet i sjeverozapadnjak. Ali tim mirisima kao da je bio pridodan još jedan. Kao da... u zraku kao da se osjećao miris voska.
         Položio je malog Kerameta Mumija Memiša pokraj njegove majke. Izlazeći iz prostorije, nijednom se nije osvrnuo, nije pogledao ni majku ni dijete. U svom umu zajedno ih je pokopao, jedno pokraj drugog. Kad su se vrata zatvorila, nešto je promrmljao, možda riječi oproštaja.
         „Kamo sreće!“ rekao je. „Kamo sreće da je preživjela, kamo sreće da je ponovno rodila djevojčicu.“
         Tako je Keramet Mumi Keške Memiš došao na ovaj svijet. Ostalo je bilo prepušteno vremenu. Kasnije, kad je njegovo tijelo naraslo, tim čuvenim imenima dodana je i titula efendija.

Pročitajte jednu priču Sare Kopeczky Bajić iz knjige “Više ne znam tko si”

Posljednja

pjesma

Posljednja pjesma

     „Kad ostarim, ostavite me u planini“, kaže Marin. „Sve je bolje od ovoga.“ Ošinem ga pogledom.
     „To mi je otac“, kažem, a on slegne ramenima.
     „Bio ti je otac. Sad više nije ništa.“
     Otac, nesvjestan našeg razgovora, pomno vadi špice iz salate od krastavaca.
     „To ti se sve jede“, kažem. Polako okrene glavu, čelo se mršti, kotačići se okreću.
     „Što?“ zadere se nakon pola minute.
     „Ne trebaš vaditi špice“, sad i ja vičem. Na očevu čelu pojavi se nova bora.
     „Špice se ne jedu“, kaže polako, kao da podučava dijete. „To svi znaju“, vrati se svom zadatku, usredotočen.
     „Kao malo dijete“, kaže Marin.
     Nakon ručka, ocu slijedi spavanje, a nama čišćenje. Sve smo pospremili, legli na krevet i upalili televizor, kad na vratima začujem glasno lupanje. Otac je u pidžami i čvrsto sti-
šće štap.
     „Gdje su?“ viče. Marin i ja ga zbunjeno gledamo.
     „Gdje je tko?“ Marin izvije obrve.
     „Lupeži! Čuo sam glasove...“ Polako okrene glavu prema televizoru, a usta mu se otvore dok pokušava zbrojiti dva i dva.
     „To je televizija, tata“, kažem, da se ne muči.
     „Dobro, dobro“, najsitnijim koracima vrati se u krevet.
E moji nesuđeni provalnici, zamalo ste se suočili s gnjevom njegova štapa! Marin i ja se smijemo, iako zapravo nije smiješno.
To je krug života, govore, kao da to sve objašnjava. Ako je život stvarno krug, tek onda ništa nema smisla, jer krug podrazumijeva vraćanje na početak, kao kad ljudi kažu da im se život okrenuo za 360, umjesto 180 stupnjeva. Možda se tu krije neko dublje značenje koje ja još ne razumijem, možda je pravo značenje da značenja uopće nema, niti ga ima smisla tražiti. Dok gledam ostarjelog oca kako pokušava navući papuče na noge, kao da su obrnuti magneti, obuzme me nešto smiješno i tužno, strašno mi je to, toliko godina, toliko događaja, toliko truda, a zašto? Svijet za njim polako zatvara vrata, da ga ne probudi na odlasku.
     „Jesi li vidio Bepa danas?“ pitam Marina. Odmahne glavom.
     „Zdjelica mu je prazna“, kažem.
     „Bit će mu je vruće pa se zavukao negdje u hlad.“
     „Možda“, kažem, iako imam čudan osjećaj. Bepo ne voli ljude, jedino Emu, i to kad je dobre volje. Zato voli hranu. Šetam vrtom, šuškam njegovim poslasticama i dozivam ga. Očekujem da ću svaki čas u travi ugledati tigrasto tijelo, ali i dalje ga nema, pa se poražena vratim se u kuću.
     Otac spava na jednoj strani bračnog kreveta. Najgore mi je kad mu moram iznova objašnjavati da je majka umrla. Prvi put plakala sam cijelo poslijepodne, i drugi, a kasnije su suze presušile još u očima. Na kraju sam vikala iz petnih žila: mrtva je, kako ne kužiš, umrla je ima deset godina, bilo je užasno, iz nje su virile cjevčice i boljelo ju je, koža joj je bila u ranama, kako to možeš zaboraviti, kako, kako? Nakon toga otac bi dugo šutio, a ja sam odšutjela da mi je od njezine bolne grimase još teže gledati njegov otupjeli pogled.
     „Pardon, zna li slučajno netko gdje mi je opasač?“ pita uzvišeno, kao da je dobrodušni kralj, a mi smjerni podanici. Isprva mi nije jasno o čemu se radi, a onda shvatim da želi svoj ogrtač. „Na pranju je.“ Odmah se ozlovolji. Padne mi na pamet onaj glupi vic, kaže li se Irak ili Iran, tako je to s Alzheimerom, puno stvari postane smiješno, smiješ se do ludila, do histerije, do suza u očima.
     Znam da on nije kriv, ali nisam ni ja, ni Marin. Što da onda radimo, nas dvoje nevinih kao najveći krivci, dokle ovako, dok se i mi ne razbolimo?
     „Nakon početne dijagnoze imate još samo sedam godina“, rekao nam je liječnik. Još samo sedam godina. Još cijelih sedam godina.
     Idućeg jutra ocu donesem doručak, a on me grčevito uhvati za ruku.
     „Gdje su mi kartice?“ pita, stisak mu je iznenađujuće jak.
     „Kakve kartice?“
     „Od banke. Ti to ne možeš imat, to je moje.“ Marin prasne u smijeh.
     „Da se ne bi obogatili“, kaže. Sok od naranče štrcne mu kroz nos. Moj otac gleda ga s izrazom čiste panike.
     „Sve je na sigurnom, ne brini. Što god ti treba, samo reci, podignut ćemo“, kažem umirujućim tonom. Moj otac iskolači oči.
     „Krađa! Krađa!“ viče. „Ljudi, pljačka me vlastita krv!“ crven je u licu. Moj je red da prevrnem očima.
     „Nitko tebi ništa neće ukrasti“, kažem. Sumnjičavo gleda prvo mene, pa onda žlicu u svojoj ruci, kao da se boji da je oružje, ili kao da je potpuno zaboravio značenje i primjenu koncepta žlice i pita se kako je moguće da je tehnologija toliko napredovala.
     „I onda kažu, radi i štedi za stare dane“, kaže Marin. Pijemo kavu i pravimo se da smo kod kuće u gradu. Ne znamo kad ćemo se vratiti, briga za oca postala je posao na neodređeno. Ugovor istječe smrću.
     „Bogatstvo treba ili imati dok si mlad, naslijediti pa trošiti, ili se uopće i ne truditi. Vidi njega, recimo“, pokaže prema kauču gdje otac upravo drijema. „Što će njemu ikakav luksuz?Samo da ima gdje leći i što pojesti.“
     „Ja ne bih imala ništa protiv toga da budem na njegovu mjestu jednog dana“, kažem. Razmišljam o Emi. Poželim je nazvati, ali na kraju odustanem. Gledam očevu ćelavu glavu, iz daljine mi izgleda kao glava novorođenčeta.
     „Nije njemu ni loše.“
     Ponekad nisam sigurna gledam li u njegovu prošlost ili u svoju budućnost, ni ima li uopće razlike. To me prestravi, ali nikad zadugo, strah je luksuz za koji treba izdvojiti vrijeme, a ni on ni ja nemamo ga na razbacivanje. Trepnut ću i sve će nestati.
     Zateknem oca kako petlja oko alata.
     „Što radiš?“
     „Brzo će zima“, kaže, kao da je to savršeno logičan odgovor na moje pitanje. Na stol je stavio drvene daske, metar, čekić i čavle. Obuzme me nježnost kad shvatim o čemu se radi. Prije svake zime izrađivao je kuće za ptice. Strateški bi ih posložio na balkon i objesio na okolno drveće, a u njih bi stavio posudice s hranom i vodom. Zbog toga se oko kuće uvijek čuo pjev ptica.
     Veliki prsti sve teže drže čekić, strah me da se ne ozlijedi, pa priskačem u pomoć.
     „Pusti meni“, kažem, a on negoduje.
     „Sad ćeš ti mene naučit kako se to radi.“ Naposljetku kimne. Odjednom je lucidan, svega se sjeća, kako izmjeriti koji dio, kako postaviti daske, ruke pamte ono što je um već zaboravio. Ja sam njegova snaga, režem drvo i zabijam čavle, a on je upravitelj, zapovijeda mi kao šef gradilišta. Kad završimo, divimo se svom djelu.
     „Umorio sam se“, kaže otac i ode na spavanje, a ja stavim kućicu na balkon i dugo je gledam.
     I ja sam se umorila.
     Pričam Marinu što je propustio.
     „Srce mi je stalo kad sam ga vidjela s čekićem. Znaš kako je tvrdoglav, prije bi prste otkinuo nego priznao da nešto ne može.“
     „Svatko lupa glavom o svoj zid“, kaže Marin.
     „Brane, jesi li vidio onaj gol, a?“ otac pita Marina, koji se naviknuo na to da ga se povremeno prekrsti. Brane je bio njegov omiljeni suigrač u nogometnoj momčadi. Dok ga sad gledam, teško mi je zamisliti da je ikada bio u stanju trčati, a kamoli da je u tome bio dobar. Proguta zalogaj juhe i zagrcne se, a ja refleksno skočim. Kad prestane kašljati, ponosno me pogleda, kao da očekuje pohvalu za to što se nije ugušio.
     „Što misliš, koja je ovo godina?“ pitam blago.
     „Sedamdesetprva, koja će bit“, kaže bez trena premišljanja, pa me odmjeri. Kakva sam ja to odrasla, ozbiljna žena koja ne zna u kojoj smo godini?

* * *

     Danas je otac živahniji. Ne leži u krevetu, nego sjedi s nama u kuhinji. Marin me poljubi prije nego što ode na posao. Zavidim mu. Moj otac razjapi usta.
     „Tko ti je ovaj?“ pita ispod glasa.
     „Muž.“ Otac zašuti, ali vidim da i dalje razmišlja.
     „A kad si se ti udala? Koga si pitala smiješ li?“ Isturi bradu koju mu je Marin ranije obrijao.
     „Sad je gotovo“, nasmijem se. On malo razmisli.
     „Sluša li te bar taj tvoj?“ pita. Ja potvrdim, on kimne. Čini se da mu je malo lakše.
     Nakon večere gledamo stare obiteljske slike. Nadam se da će mu one pomoći da se prisjeti, ili da barem manje zaboravlja.
     „Tko je ovo?“ pita. Pokazuje Eminu fotografiju s mature.
     „To ti je unuka. Sad je u Njemačkoj.“
     „Unuka? Ma je. Ovakav mladić, pa već djed!“
     Nisam sigurna je li njegovo iznenađenje stvarno ili zezancija. Nekad mi se čini da nam se cijelo vrijeme ruga i da je pametniji od svih nas. Zahvalna sam što je bar Ema daleko, da ne tuguje prije vremena.
     Kad sam sišla u podrum po još luka, u uglu sam opazila kitnjasti rep. Već sam se poveselila, kad sam shvatila da se mačak ne miče. Krzno mu je još bilo toplo. „Ti glupa beštijo“, rekla sam dok su mi navirale suze. Zašto se skrivao, mogli smo mu pomoći ako je bio bolestan, mogli smo makar biti uz njega, da ne bude sam. Nitko ne bi smio umrijeti sam.
     Kasnije sam morala reći Emi da joj je mačak uginuo. Čula sam kako plače u slušalicu.
     „Bio je obziran do samog kraja“, rekla je. „Htio nas je zaštitit, da ga ne gledamo kako se muči. Da nam bude lakše“, ridala je. Nedostaje mi. Želim je zagrliti i utješiti, napraviti joj pravu, tursku kavu i kolače.
     „Kako je djed?“
     „Isto“, kažem. Nije me više ispitivala, sve joj je bilo jasno. Možda je s onima koji boluju od Alzheimera isto kao s mačkama. Odu od nas dok su još živi i pretvore se u sjene, da nam poslije bude lakše.
     Te večeri otac je neobično razgovorljiv. „Što ti misliš, što je tamo gori?“ uperi štap u plafon i znam da ne misli na paučinu.
     „Nemam pojma“, kažem. Odavno ne vjerujem u bajke. U njegovim očima nazirem strah. Marin prođe kroz kuhinju.
     „Punac, vi ćete gore lijepo ispitati situaciju, pa ćete nam javiti, jel može?“ kaže. Otac ga gleda otvorenih usta, a onda polako rastegne kutove usana u osmijeh.

* * *

     U posljednje vrijeme otac zaboravlja jesti i piti. Samo sjedi kraj prozora i gleda u daljinu.
     „Vidi!“ pokaže štapom. „Ptice.“ Oči mu se rašire od uzbuđenja, kao u dječaka.
     Dva češljugara slete na novu kućicu za ptice i zapjevaju. On ih gleda, razdragan. Njegovoj ljutnji i tvrdoglavosti još bih se nekako i oduprla, ali me slabost drži prikovanom. Prvi put nakon puno godina, zapjeva i otac. Pjeva staru narodnu pjesmu, jednu od onih koje pamte samo ljudi koji žive na određenom mjestu u određeno vrijeme. Sad je to vrijeme prošlo, a i ljudi su na odlasku, samo ih još mjesto pamti.
     Otac pjeva glasno i neustrašivo, kao da prkosi jeseni koja vreba u krošnjama. Ne promiče mu ni jedna jedina riječ. Nakon svega što je već zaboravio, napokon je uspio zaboraviti i da je star.
Pjevaju kao da nemaju nijednu brigu na cijelom svijetu, moj otac i češljugari, dok sunce zalazi za planinu.

Što čitamo u travnju?

Četvrti kalendarski mjesec, travanj, prvi je cjeloviti proljetni mjesec. Mjesec  je to u kojem priroda propupa i procvjeta – jednostavno poludi od boja i mirisa, pa nam se život i svijet učine ljepši i optimističniji. Iako tradicionalno otpočinje šalama i bezopasnim smicalicama, mi si taj bezazleni luksuz neozbiljnosti ne možemo priuštiti. Sve što vam nadalje kažemo istina je ‒ i samo istina. Henini travanjski „izdanci“ knjige su kao stvorene da ih ponesete u prirodu i izvaljeni na dekici uživate u čitanju, da ih ponudite kao štivo za book klub i raspravljate o njemu na nekoj osunčanoj terasi. Možete ih pokloniti, o njima možete i pisati, citirati ih. Za svakoga ponešto!

Skrećemo vam pozornost na novi ‒ a stari! ‒ roman omiljene Elif Shafak. Riječ je o Pogledu, djelu napisanom davne 1999. godine. Svi se kritičari slažu da je riječ o autoričinu najneobičnijem djelu. Nećemo vam otkriti mnogo, osim da je Elif u ovoj priči svoje oko sokolovo, svoju nezaustavljivu maštu i senzibilitet, bogat jezik i pripovjedačko umijeće usmjerila na promatrače i promatrane, na percepciju i sve predrasude koje se rađaju iz viđenog. A nije ih malo, bolne su i itekako traumatične… Pritom nas vodi kroz prostore i vrijeme, kroz države i stoljeća, i upoznaje s najčudnovatijim likovima u najbizarnijim situacijama, potičući nas na procjenu tuđih, ali istodobno i vlastitih stavova. The Independent knjigu opisuje kao: „Hiperaktivno, urnebesno putovanje, farsično, tajanstveno, strastveno…“ Nije li već to dovoljno intrigantno da zavirite u Pogled?

Od pomalo halucinantne proze glavu je dobro odmoriti starim dobrim krimićem, nastalim (kako zanimljivo!) u ´90-ima, baš kao i roman koji smo maločas najavili. Priča nas vodi na Kubu, koja je, osim po cigarama, uglancanim limuzinama i zadrtom komunizmu, poznata i po svom najboljem živućem piscu – Leonardu Paduri, autoru romana. Padurin policijski inspektor, Mario Conde, u Savršenoj prošlosti rješava novi slučaj: nestanak prijatelja i šulkolege, Rafaela Morine, a u krimipriču upliće se i ljubavna jer su obojica voljela istu ženu. Riječ je o klasičnoj noir fikciji, pomalo sporovoznoj, međutim, Padurina briljantna naracija, raskošne rečenice i odlična psihološka karakterizacija savršen su bonus takvoj prozi. Zamislite samo, Kuba u travnju!, uz Paduru kao strastvenog vodiča po ovoj tropskoj meki: zakukuljena policijska istraga, La Habana Vieja, uske ulice, sieste, barovi, izvrsna glazba, rum i cigare, a sve to po cijeni – Savršene prošlosti.

No ako ste od onih koje proljeće „smlavi“, ako ste skloni proljetnom umoru i duge vam forme sišu posljednje atome snage, ne brinite se! Rješenje je na vidiku. Priče skupljene pod zajedničkim nazivnikom Više ne znam tko si u zbirci mlade (1992.) i (već) nagrađivane Sare Kopeczky Bajić duge su tek nekoliko kartica, a kvalitetom će zadovoljiti i najzahtjevnije čitatelje. Ima ih ukupno 26, taman dovoljno da uz nekoliko dana pauze popunite travanjsku normu. Više ne znam tko si? pitanje je koje u suvremenosti titra na usnama često, bilo da to pitamo druge ili sami sebe, a Sara Kopeczky u svojim je pripovjednim opservacijama o temi otuđenja, loših odnosa i zataškavanja problema pokazala začudnu zrelost i snagu.

Ne propustite provjeriti točnost gornjih tvrdnji, naše novitete možete naći u dobrim, boljim i najboljim knjižarama diljem Hrvatske, a naša online knjižara otvorena vam je non-stop!

POGLED

B-C je muškarac izrazito niska rasta, a njegova voljena – izrazito pretila žena. U okrilju svog doma žive mirnim, povučenim životom, ali čim izađu na ulicu, na njih se sruči gomila pogleda teških od predrasuda. Žena ih loše podnosi, muškarac nešto bolje. Ona se tješi opsesivnim prejedanjem, a on opsesivnim traganjem za natuknicama za svoj Rječnik pogleda. Dosjete se čak zamijeniti uloge: ona se preoblači u muškarca, a on u ženu, ne bi li zavarali okolinu… No tu priči nije kraj – poći nam je dublje u prošlost i dalje u svijet, jer čovjek je svagdje i odvajkada i promatrač i promatrani, a znatiželji se ne može uteći.

Istočnjački mistična i pripovjedno zaigrana, proza u kojoj autorica meandrira kroz prostor i vrijeme, ponirući u tajne ljudskog bića oduvijek izložena pogledu, donosi nam ludičku studiju o nezaustavljivoj moći percepcije.

Ova, zasigurno najneobičnija knjiga Elif Shafak, objavljena davne 1999. godine, aktualnija je nego ikad. Napisana u doba kada nije bilo reality showova ni društvenih mreža, bavi se gledanjem i viđenim, promatračem i promatranim. Bavi se živahno, napose neobično, na momente bizarno i groteskno, poimanjem ljepote i ružnoće, emocionalnom gladi i traumom, pogledima svake namjere i izgledima svake vrste. Istočnjački mistična i pripovjedno zaigrana, proza u kojoj autorica meandrira kroz prostor i vrijeme, ponirući u tajne ljudskog bića oduvijek izložena pogledu, donosi nam ludičku studiju o nezaustavljivoj moći percepcije.

SAVRŠENA PROŠLOST

Novogodišnje jutro 1989. poručniku Mariju Condeu počinje grozno. Mamuran je, boli ga glava, ima samo jednu cigaretu, a šef ga, jasno je iz telefonskog poziva kojim ga budi iz kratka sna, ne namjerava poštedjeti – novi misterij čeka njegovu pozornost. Netragom je nestao Rafael Morín Rodríguez, uspješni i poznati Kubanac, a okolnosti njegova nestanka potpuno su mutne. Osebujni Morin pritom nije samo još jedan slučaj u nizu, on je trn u Condeovu oku još iz vremena nježne gimnazijske mladosti, kada je, uza sve uspjehe, osvojio i oženio Condeovu najveću ljubav – fatalnu Tamaru. Conde i Tamara ponovno će se sresti u opakim okolnostima, a slike iz davne prošlosti tjerat će poručnika na mnoga promišljanja, kao i na niz otkrića u još jednoj igri sjena po živim kubanskim ulicama.

Kao i Zbogom, Hemingway, i ovaj roman donosi mnogo više od užitka potrage za počiniteljem.

Savršena prošlost prvi je u nizu kriminalističkih romana velikog Leonarda Padure, s Marijem Condeom u glavnoj ulozi. Kao i Zbogom, Hemingway, i ovaj roman donosi mnogo više od užitka potrage za počiniteljem – širom otvara vrata u šaren i kulturom bogat prostor Kube osamdesetih te ocrtava život kubanskog društva u svoj njegovoj dinamičnoj raskoši.

VIŠE NE ZNAM TKO SI

Čak dvadeset i šest kratkih priča sačinjava drugu zbirku za odrasle, a četvrtu knjigu Sare Kopeczky Bajić Više ne znam tko si. Jasno je iz te brojke da im je tematski raspon velik, a opet, vrlo je lako i točno reći da se sve bave ljudima i njihovim odnosima: partnerskim, cijelim spektrom obiteljskih ili poslovnim. Baviti se međuljudskim odnosima znači govoriti o njihovim krizama i nedostacima, o dinamikama u kojima staro nestaje, a novo nastaje. Disfunkcionalni odnosi reproduciraju i takve ljude, pa u nekoliko priča imamo posla i s, psihijatrijski gledano, graničnim slučajevima, kojima je manipulacija izvor moći i obrambeni mehanizam.

Baviti se međuljudskim odnosima znači govoriti o njihovim krizama i nedostacima, o dinamikama u kojima staro nestaje, a novo nastaje.

Sara Kopeczky Bajić demonstrira suvereno vođenje priča i građenje dramaturgije. Za ostvarenje svojih ciljeva bira jednostavan, čist i pregledan jezik, dostupan svima, jezik koji se lako prati, a koji piše priče koje će nas zavrtjeti kao perilica uključena na program ispiranja krivnje, jer to je i najčešći motiv ovih priča.

Ulomak iz romana Anje Kampmann “Duboke se vode dižu”

I. poglavlje

Zapadnjak

     Ne postoji ništa tamnije od mora noću. Iza teških, olujnih oblaka nije se vidio mjesec a obzor se jedva razlučivao od crnila u kojem su se vrtložili divovski valovi, stalno iznova hvatajući dah dok im je vjetar šibao krijeste podižući uskipjelu pjenu. Daleko dolje platforma se ljuljala pričvršćena dugačkom čeličnom užadi, trzala je metar debele klinove ukotvljene duboko u morsko dno, osvjetljavala ukrug uzbibanu smeđu vodu.

     Bio je osmi sat smjene; stojeći na uskoj prečki, Waclaw podignu pojas i rukama se uhvati za metalnu konstrukciju tornja za bušenje. Slana vlaga omatala ga je poput sveobuhvatne, teške morske struje i već je neko vrijeme čekao signal za prestanak rada. Pippo bi ih već odavno bio pozvao unutra, ali novom upravitelju platforme očito je bilo svejedno, radije bi ih ostavio da se utope nego prekinuo bušenje. Osjećao je udarce valova u nosače platforme; pomisli kako će platformu trebati evakuirati, no sad više ne, sad se čekalo, dok je kiša gotovo vodoravno nalijetala na reflektore i čulo se zatezanje zavarenih šavova, i more, koje je nasrtalo na platformu poput podivljala krda, valovi u bijegu od oluje, sve je nadiralo na njih.

     Duboko ispod sebe, za rotacijskim stolom vidio je muškarce kako nešto viču, vidio je kako im se usta pomiču, ali do njega su dopirali samo krici oluje, zapljuskivanje, uzaludno lepetanje galebova, nekoliko svijetlih bljeskova donjih dijelova krila.

     Tek nakon gotovo pola sata oglasi se signal te se posao prekinu. Waclaw je jedva izdržavao, odupirao se o usku stubu i čekao. Ostali bušači povukli su se, netko je otvorio teška vrata prema kabinama, on ugleda procijep svjetlosti, prvi počeše ulaziti. U svim mu je udovima bila samo hladnoća, kretao se korak po korak, ukočeno, noge su mu prepoznavale razmake između mokrih prečaka kojima se spuštao. Voda mu se odavno zavukla pod nepromočivu odjeću, bio je promrzao; spustivši se na pod platforme, i dalje se čvrsto držao.

     Unutra je svjetlost bila drečava, toplina srdačna, čak i u sobičku u kojem su odlagali čizme na stalke i vješali kombinezone da se osuše. Osjeti takoreći zadovoljstvo došavši među druge, na toplo. Ekipa je bila nova i samo je nekolicinu već dugo poznavao, na primjer Alberta, koji je nešto prije vodio glavnu riječ dolje za rotacijskim stolom. Oluja mu je dodatno pokvarila raspoloženje. Bez riječi uvuče stopala u šlape za kupanje i zaputi se uskim hodnikom prema kabini. Svjetlo je gorjelo, ali Mátyásov je krevet bio prazan. Njihovi pokrivači ležali su na donjem krevetu te na trenu tak pomisli da je Mátyás pod njima, ali nije bilo nikoga. Slušalice su se objesile gotovo do poda, walkman je ležao kraj jastuka. Waclaw omota kabel oko ruke. Mátyás? zazove. Ne čekajući odgovor, otvori vrata kupaonice. Bilo je četiri ujutro. Pusti vruću vodu. Bosi još sasvim mokar stade pred ležajeve. Pokri se obama pokrivačima, koža mu je još bila vlažna, i odjednom mu se učini da je oluja negdje daleko. Čekao je. Toplina je budila umor u njemu a od prethodne večeri ništa nije jeo. I to je bilo novo: šef ih je rasporedio u različite smjene.

     Koža je, kao i uvijek, na hodniku izgledala neobično blijedo pod nanizanim neonskim cijevima. Kada je zakoračio u blagovaonicu, muškarci oko stola neposredno ispred šanka utihnuše. On osjeti njihove poglede iza ulijepljenih plastičnih boca za umake; zasjenjivali su njegove pokrete kad se osvrnuo oko sebe. Pokraj njih, dalje uz rub šanka, sjedio je Francis, blijed i pomalo odsutan. Nalik na bolesnu morsku pticu što nekoliko posljednjih dana kostriješi perje. Nepokolebljivo je primao svaku šalu koju je voditelj dizalice dobacivao iz smjera pokrajnjeg stola rokćući poput debele svinje. Shane je urlao izigravajući facu pred novima, tražio je od pomoćnih radnika da ubace još kemikalija u tekućinu za ispiranje, da mu donesu vodu ili stalno iznova prskaju palubu. Tek kad su premoreni i obesnaženi sjeli pokraj njega podnoseći njegove vulgarne viceve, u pogledu mu se nazrela odsutnost, što je značilo da je zadovoljan. Nakon toga mogao je sjediti na mjestu kao da su mu oči od stakla. No kad su se vrata zanjihala, njegovo lice živnu i Waclaw začu podrugljiv, provokativan zvižduk. Aj, aj, naruga se Shane, koga mi to tražimo? Glas mu je zvučao muklo i duboko, kao da pripada vrlo debelu čovjeku, no on je bio mršav i na licu mu se isticao orlovski nos, kojim je, otkako su ga upoznali prije dvije godine, pratio svaki njihov korak. Njegove ruke i sve na njemu i dalje je bilo prekriveno slojem prljavštine. Vani na palubi nosio je žute radne rukavice nalik šapama s pandžama. Bila su to uobičajena govorkanja. Waclaw se nikad nije obazirao kad bi se netko osvrnuo za njima.

     Francis je sjedio u blizini i usred te buke šutke je ispraznio dvije čaše. Waclawa je ljutilo to što nema Mátyása. Nagrabi dvije zaimače tople juhe iz lonca, umoči takoreći proziran komad prepečenca i poče jesti. I tu je svjetlo bilo odveć blještavo. Juha odveć smeđa, koža odveć blijeda. Blagovaonica se doimala polupraznom. Nakon svršetka posla došli bi jesti ili bi ležali u kabinama i spavali.

     U hodniku ga obuze dojam da je oluja nečujna, tek blago ljuljanje, kao da je sve veoma daleko. Iz kinodvorane začu glasove, kojima se pridružiše njegovi vlastiti koraci, sve brži, vrata s aluminijskim kvakama i svijetlom plastičnom oblogom. Prođe dugačkim hodnikom sve do zadnjih vrata, u prostoriji je bilo mračno uz iznimku male električne svijeće u kutu, koja je u svim vremenskim uvjetima jednako podrhtavala. Ondje su se povremeno sastajali, nekoliko sagova usmjerenih prema Meki, na molitvu nije dolazio gotovo nikada nitko. Mátyás? Bi li se začudio da ga je ugledao naslonjena na zid kako se tiho smije? Kad su se vrata odškrinula, tminu presiječe zraka svjetlosti. U prostoriji je vladao muk. Tek nestvarna tišina nad sagovima. On se zaputi natrag u kabinu. Kroz procijep vrata ugleda Andreja kako leži na ležaju a na ramenu mu, poput ptičice, mobitel; ispod je provirivala samo debela trbušina i svijetle, iznošene hlače. Pjesma koju je slušao zvučala je kao re ­šu­šik­šuru; ponavljat će je cijelu noć.

     Zadah čarapa i uznojenih potkošulja, tanki zidovi. Bilo je možda pola pet ujutro, inače bi mu u željeznoj konstrukciji tornja za bušenje preostala još gotovo tri sata i bili bi to posljednji Mátyásovi sati sna prije početka smjene. Možda mu je pozlilo. Noć je još bila mračna, da mračnija nije mogla biti, ni tračka svjetlosti. Vrata prema palubi jednom se prilikom nisu ispravno zatvorila i voda se slila sve do kabina. To je bilo davno prije nego što je upoznao Mátyása, prije nego što su tjedni vani na moru poprimili temperaturu, nešto poput boje, koju je iznova prepoznao u načinu na koji su njihove stvari stvarale njemu dobro poznat nered.

     Prekorači torbe, uspe se u svoj krevet i ispruži na leđima. Ostavi upaljenu svjetiljku i pokuša sklopiti oči. Moglo se pouzdati u to da platforma pliva, da su dovoljno visoko, dvanaest metara iznad površine mora, i da ih neće tek tako poplaviti, ali u što se čovjek uopće može pouzdati? To što pliva je čelik, Ocean Monarch godinama je ležao u Sjevernome moru prije nego što su ga oteglili na jug, slab plivač, kolos, već zašao u godine, povrh Waclawova tjemena zid se sjajio od masnih otisaka drugih radnika. Bezbrojne noći vani na moru. Mátyás je analizirao otpatke bušenja, razumio se u krhotine i ostatke sedimentnih slojeva, znao je koje su šume u pradavno doba rasle na dnu mora. Nikad nije upoznao osobu koja se toliko smije, s tjednima na moru izlazio je na kraj gotovo pa djetinjasto. Od prvog dana izraz njegova lica podsjećao je Waclawa na stare igraće karte, na Harlekina u žutom ruhu. Dok je instruktor u velikim halama, u kojima su pohađali stručnu obuku, podupirao svaku rečenicu svojim američkim R kao postoljem platforme i pripovijedao im o takoreći bezgraničnoj slobodi na svjetskim morima i područjima na kojima se potiče razvoj, Mátyás je samo gledao kroz kovrče u daljinu i zatomljivao svaku riječ. Otac mu je bio Mađar, nekakav ustanak potaknuo je njegovu obitelj da se iz srca Budimpešte preseli na selo, gdje je trebao izučiti zanat kovača na nekakvu poljoprivrednom imanju, potkove, para, mlade kobile, bjeloočnica, beskrajne vožnje seoskim predjelima i vonj u stričevim kolima, od kojeg bi mu pozlilo.

     Posljednjih šest godina dijelili su kabinu, prije godinu dana napustili su Meksički zaljev. Ono što je tamo vani bješnjelo i nastupalo poput uskiptjele noći bio je tek Atlantik, koji je na tom mjestu, nedaleko od priobalnog pojasa, ispred marokanske obale, izgledao gnjevno i prostrano. Waclaw gurnu ruku u torbu i izvuče pulover; odjednom mu je postalo hladno. Pomisli na Pippa, njihova starog voditelja platforme, kojeg bi opaki napadi malarije svako toliko privezali za krevet. Neki su govorili da će uskoro sići s uma. I sve to zbog platformi nedaleko od obale, delte Nigera, komaraca koji stižu s močvarnih obala, oskudna vjetra i vrućine, i činjenice da nitko ne uspijeva trajno izdržati na tabletama koje mogu spriječiti zarazu. Koliko je već dugo Pippo bio na morima? Waclaw je znao da je drag Mátyásu. Ali kad su se vratili na platformu, na njegovu je mjestu bio samo Anderson, koji se nije čak ni predstavio, i blistavost onih nekoliko dana provedenih na obali bila je kao rukom odnesena.

     Zacijelo je nešto sanjao; kad se oglasila budilica, sjećao se samo djelića, stabala u nekakvu krajobrazu, nekoliko brežuljaka. Bila je to Mátyásova budilica; ostalo je još nekoliko minuta do početka njegove smjene. Svjetlo je i dalje gorjelo, zrak je bio zagušljiv i vlažan: zaboravio je zatvoriti vrata kupaonice. Mátyása nije bilo. Vjetar je pritiskao zid kabine, na hodniku je bilo tiho; rad će ostati obustavljen još nekoliko sati. Waclaw se okrenu na bok i zagleda u stvari, sve je bilo nepromijenjeno, uključujući njegov zavežljaj s masnikom, koji je uvijek nosio sa sobom – ležao je gdje i uvijek.

     Omota pokrivač čvršće oko tijela i učini mu se da je samo nakratko zatvorio oči prije nego što ga je nešto nagnalo da se uspravi, nešto tupo, veoma udaljeno, ne koraci na hodniku nego nešto drugo, ne prodorni signal za ponovni početak rada. Nemir je bio neočekivan i snažan i kao da je izvirao iz svijetlog zida, po kojem je nagla dnevna svjetlost povukla jasnu crtu. Njegova topla jakna od flisa još je visjela u ormaru.

     Ponese mu, dakle, toplu jaknu. Jutro je donijelo bistrinu, teški oblaci užurbano su se kretali po ranojutarnjem plavetnilu, u daljini se zadržalo srebrnasto svjetlucanje. Nosio je jaknu od flisa za Mátyása, nosio ju poput molbe, i rad strojeva odjednom mu se učini nestvarnim. Here we are, reče Petrov kad mu je Waclaw prišao, obišavši svjetloplavi spremnik iza kojeg su skupljali otpatke bušenja.

     Ugleda poznate zdjele s muljem, kamenjem i blatnjavom zemljom, ugleda sve poznate predmete, sito, monitore i crijeva, ugleda Petrova i njegov dobrodušni smiješak, samo Mátyása ne. Di ti je prijatelj danas? Petrov je skinuo zaštitne naočale i pogledao ga. Jednako kao što je Waclaw pogledao njega.

     Htio je čekati da se Mátyás sam vrati, radovi su se nakon noći sporo pokretali. Nije morao podsjećati Petrova na morsku tminu. Počeše tražiti. Tek mnogo poslije osvijestio je da, dok su pretraživali svaku prostoriju, cijelu palubu, svaki kut i svaku stubu što vodi dolje prema spremištu čamaca, teretanu, nekoliko puta blagovaonicu i nekoliko puta kabine, dok su slušali obavijesti, dok je šef vodio standardizirane razgovore s radnicima a oblaci se rastrgali i dan postao gotovo blistav, dok ništa od tog dana i nijedna morska ptica nad vodom nije mogla biti istinita, dok su odašiljali vijest radiom, dok mu je netko donosio vruć napitak i dok je pogledom pretraživao svaki potporanj platforme, površinu vode što se bjesomučno ljeskala, dok su ga pokušavali odvući odande i naposljetku ga ostavili da sjedi među spremnicima dok je ravnomjerno okruglo sunce tonulo u vodu, tek tada je primijetio da u ruci i dalje nešto stišće i to nešto tek se uvečer, pred jednoličnim obzorom, pretvorilo u ono što je nekoć bila Mátyásova jakna od flisa.