Što čitamo u travnju?

Četvrti kalendarski mjesec, travanj, prvi je cjeloviti proljetni mjesec. Mjesec  je to u kojem priroda propupa i procvjeta – jednostavno poludi od boja i mirisa, pa nam se život i svijet učine ljepši i optimističniji. Iako tradicionalno otpočinje šalama i bezopasnim smicalicama, mi si taj bezazleni luksuz neozbiljnosti ne možemo priuštiti. Sve što vam nadalje kažemo istina je ‒ i samo istina. Henini travanjski „izdanci“ knjige su kao stvorene da ih ponesete u prirodu i izvaljeni na dekici uživate u čitanju, da ih ponudite kao štivo za book klub i raspravljate o njemu na nekoj osunčanoj terasi. Možete ih pokloniti, o njima možete i pisati, citirati ih. Za svakoga ponešto!

Skrećemo vam pozornost na novi ‒ a stari! ‒ roman omiljene Elif Shafak. Riječ je o Pogledu, djelu napisanom davne 1999. godine. Svi se kritičari slažu da je riječ o autoričinu najneobičnijem djelu. Nećemo vam otkriti mnogo, osim da je Elif u ovoj priči svoje oko sokolovo, svoju nezaustavljivu maštu i senzibilitet, bogat jezik i pripovjedačko umijeće usmjerila na promatrače i promatrane, na percepciju i sve predrasude koje se rađaju iz viđenog. A nije ih malo, bolne su i itekako traumatične… Pritom nas vodi kroz prostore i vrijeme, kroz države i stoljeća, i upoznaje s najčudnovatijim likovima u najbizarnijim situacijama, potičući nas na procjenu tuđih, ali istodobno i vlastitih stavova. The Independent knjigu opisuje kao: „Hiperaktivno, urnebesno putovanje, farsično, tajanstveno, strastveno…“ Nije li već to dovoljno intrigantno da zavirite u Pogled?

Od pomalo halucinantne proze glavu je dobro odmoriti starim dobrim krimićem, nastalim (kako zanimljivo!) u ´90-ima, baš kao i roman koji smo maločas najavili. Priča nas vodi na Kubu, koja je, osim po cigarama, uglancanim limuzinama i zadrtom komunizmu, poznata i po svom najboljem živućem piscu – Leonardu Paduri, autoru romana. Padurin policijski inspektor, Mario Conde, u Savršenoj prošlosti rješava novi slučaj: nestanak prijatelja i šulkolege, Rafaela Morine, a u krimipriču upliće se i ljubavna jer su obojica voljela istu ženu. Riječ je o klasičnoj noir fikciji, pomalo sporovoznoj, međutim, Padurina briljantna naracija, raskošne rečenice i odlična psihološka karakterizacija savršen su bonus takvoj prozi. Zamislite samo, Kuba u travnju!, uz Paduru kao strastvenog vodiča po ovoj tropskoj meki: zakukuljena policijska istraga, La Habana Vieja, uske ulice, sieste, barovi, izvrsna glazba, rum i cigare, a sve to po cijeni – Savršene prošlosti.

No ako ste od onih koje proljeće „smlavi“, ako ste skloni proljetnom umoru i duge vam forme sišu posljednje atome snage, ne brinite se! Rješenje je na vidiku. Priče skupljene pod zajedničkim nazivnikom Više ne znam tko si u zbirci mlade (1992.) i (već) nagrađivane Sare Kopeczky Bajić duge su tek nekoliko kartica, a kvalitetom će zadovoljiti i najzahtjevnije čitatelje. Ima ih ukupno 26, taman dovoljno da uz nekoliko dana pauze popunite travanjsku normu. Više ne znam tko si? pitanje je koje u suvremenosti titra na usnama često, bilo da to pitamo druge ili sami sebe, a Sara Kopeczky u svojim je pripovjednim opservacijama o temi otuđenja, loših odnosa i zataškavanja problema pokazala začudnu zrelost i snagu.

Ne propustite provjeriti točnost gornjih tvrdnji, naše novitete možete naći u dobrim, boljim i najboljim knjižarama diljem Hrvatske, a naša online knjižara otvorena vam je non-stop!

POGLED

B-C je muškarac izrazito niska rasta, a njegova voljena – izrazito pretila žena. U okrilju svog doma žive mirnim, povučenim životom, ali čim izađu na ulicu, na njih se sruči gomila pogleda teških od predrasuda. Žena ih loše podnosi, muškarac nešto bolje. Ona se tješi opsesivnim prejedanjem, a on opsesivnim traganjem za natuknicama za svoj Rječnik pogleda. Dosjete se čak zamijeniti uloge: ona se preoblači u muškarca, a on u ženu, ne bi li zavarali okolinu… No tu priči nije kraj – poći nam je dublje u prošlost i dalje u svijet, jer čovjek je svagdje i odvajkada i promatrač i promatrani, a znatiželji se ne može uteći.

Istočnjački mistična i pripovjedno zaigrana, proza u kojoj autorica meandrira kroz prostor i vrijeme, ponirući u tajne ljudskog bića oduvijek izložena pogledu, donosi nam ludičku studiju o nezaustavljivoj moći percepcije.

Ova, zasigurno najneobičnija knjiga Elif Shafak, objavljena davne 1999. godine, aktualnija je nego ikad. Napisana u doba kada nije bilo reality showova ni društvenih mreža, bavi se gledanjem i viđenim, promatračem i promatranim. Bavi se živahno, napose neobično, na momente bizarno i groteskno, poimanjem ljepote i ružnoće, emocionalnom gladi i traumom, pogledima svake namjere i izgledima svake vrste. Istočnjački mistična i pripovjedno zaigrana, proza u kojoj autorica meandrira kroz prostor i vrijeme, ponirući u tajne ljudskog bića oduvijek izložena pogledu, donosi nam ludičku studiju o nezaustavljivoj moći percepcije.

SAVRŠENA PROŠLOST

Novogodišnje jutro 1989. poručniku Mariju Condeu počinje grozno. Mamuran je, boli ga glava, ima samo jednu cigaretu, a šef ga, jasno je iz telefonskog poziva kojim ga budi iz kratka sna, ne namjerava poštedjeti – novi misterij čeka njegovu pozornost. Netragom je nestao Rafael Morín Rodríguez, uspješni i poznati Kubanac, a okolnosti njegova nestanka potpuno su mutne. Osebujni Morin pritom nije samo još jedan slučaj u nizu, on je trn u Condeovu oku još iz vremena nježne gimnazijske mladosti, kada je, uza sve uspjehe, osvojio i oženio Condeovu najveću ljubav – fatalnu Tamaru. Conde i Tamara ponovno će se sresti u opakim okolnostima, a slike iz davne prošlosti tjerat će poručnika na mnoga promišljanja, kao i na niz otkrića u još jednoj igri sjena po živim kubanskim ulicama.

Kao i Zbogom, Hemingway, i ovaj roman donosi mnogo više od užitka potrage za počiniteljem.

Savršena prošlost prvi je u nizu kriminalističkih romana velikog Leonarda Padure, s Marijem Condeom u glavnoj ulozi. Kao i Zbogom, Hemingway, i ovaj roman donosi mnogo više od užitka potrage za počiniteljem – širom otvara vrata u šaren i kulturom bogat prostor Kube osamdesetih te ocrtava život kubanskog društva u svoj njegovoj dinamičnoj raskoši.

VIŠE NE ZNAM TKO SI

Čak dvadeset i šest kratkih priča sačinjava drugu zbirku za odrasle, a četvrtu knjigu Sare Kopeczky Bajić Više ne znam tko si. Jasno je iz te brojke da im je tematski raspon velik, a opet, vrlo je lako i točno reći da se sve bave ljudima i njihovim odnosima: partnerskim, cijelim spektrom obiteljskih ili poslovnim. Baviti se međuljudskim odnosima znači govoriti o njihovim krizama i nedostacima, o dinamikama u kojima staro nestaje, a novo nastaje. Disfunkcionalni odnosi reproduciraju i takve ljude, pa u nekoliko priča imamo posla i s, psihijatrijski gledano, graničnim slučajevima, kojima je manipulacija izvor moći i obrambeni mehanizam.

Baviti se međuljudskim odnosima znači govoriti o njihovim krizama i nedostacima, o dinamikama u kojima staro nestaje, a novo nastaje.

Sara Kopeczky Bajić demonstrira suvereno vođenje priča i građenje dramaturgije. Za ostvarenje svojih ciljeva bira jednostavan, čist i pregledan jezik, dostupan svima, jezik koji se lako prati, a koji piše priče koje će nas zavrtjeti kao perilica uključena na program ispiranja krivnje, jer to je i najčešći motiv ovih priča.

Ulomak iz romana Anje Kampmann “Duboke se vode dižu”

I. poglavlje

Zapadnjak

     Ne postoji ništa tamnije od mora noću. Iza teških, olujnih oblaka nije se vidio mjesec a obzor se jedva razlučivao od crnila u kojem su se vrtložili divovski valovi, stalno iznova hvatajući dah dok im je vjetar šibao krijeste podižući uskipjelu pjenu. Daleko dolje platforma se ljuljala pričvršćena dugačkom čeličnom užadi, trzala je metar debele klinove ukotvljene duboko u morsko dno, osvjetljavala ukrug uzbibanu smeđu vodu.

     Bio je osmi sat smjene; stojeći na uskoj prečki, Waclaw podignu pojas i rukama se uhvati za metalnu konstrukciju tornja za bušenje. Slana vlaga omatala ga je poput sveobuhvatne, teške morske struje i već je neko vrijeme čekao signal za prestanak rada. Pippo bi ih već odavno bio pozvao unutra, ali novom upravitelju platforme očito je bilo svejedno, radije bi ih ostavio da se utope nego prekinuo bušenje. Osjećao je udarce valova u nosače platforme; pomisli kako će platformu trebati evakuirati, no sad više ne, sad se čekalo, dok je kiša gotovo vodoravno nalijetala na reflektore i čulo se zatezanje zavarenih šavova, i more, koje je nasrtalo na platformu poput podivljala krda, valovi u bijegu od oluje, sve je nadiralo na njih.

     Duboko ispod sebe, za rotacijskim stolom vidio je muškarce kako nešto viču, vidio je kako im se usta pomiču, ali do njega su dopirali samo krici oluje, zapljuskivanje, uzaludno lepetanje galebova, nekoliko svijetlih bljeskova donjih dijelova krila.

     Tek nakon gotovo pola sata oglasi se signal te se posao prekinu. Waclaw je jedva izdržavao, odupirao se o usku stubu i čekao. Ostali bušači povukli su se, netko je otvorio teška vrata prema kabinama, on ugleda procijep svjetlosti, prvi počeše ulaziti. U svim mu je udovima bila samo hladnoća, kretao se korak po korak, ukočeno, noge su mu prepoznavale razmake između mokrih prečaka kojima se spuštao. Voda mu se odavno zavukla pod nepromočivu odjeću, bio je promrzao; spustivši se na pod platforme, i dalje se čvrsto držao.

     Unutra je svjetlost bila drečava, toplina srdačna, čak i u sobičku u kojem su odlagali čizme na stalke i vješali kombinezone da se osuše. Osjeti takoreći zadovoljstvo došavši među druge, na toplo. Ekipa je bila nova i samo je nekolicinu već dugo poznavao, na primjer Alberta, koji je nešto prije vodio glavnu riječ dolje za rotacijskim stolom. Oluja mu je dodatno pokvarila raspoloženje. Bez riječi uvuče stopala u šlape za kupanje i zaputi se uskim hodnikom prema kabini. Svjetlo je gorjelo, ali Mátyásov je krevet bio prazan. Njihovi pokrivači ležali su na donjem krevetu te na trenu tak pomisli da je Mátyás pod njima, ali nije bilo nikoga. Slušalice su se objesile gotovo do poda, walkman je ležao kraj jastuka. Waclaw omota kabel oko ruke. Mátyás? zazove. Ne čekajući odgovor, otvori vrata kupaonice. Bilo je četiri ujutro. Pusti vruću vodu. Bosi još sasvim mokar stade pred ležajeve. Pokri se obama pokrivačima, koža mu je još bila vlažna, i odjednom mu se učini da je oluja negdje daleko. Čekao je. Toplina je budila umor u njemu a od prethodne večeri ništa nije jeo. I to je bilo novo: šef ih je rasporedio u različite smjene.

     Koža je, kao i uvijek, na hodniku izgledala neobično blijedo pod nanizanim neonskim cijevima. Kada je zakoračio u blagovaonicu, muškarci oko stola neposredno ispred šanka utihnuše. On osjeti njihove poglede iza ulijepljenih plastičnih boca za umake; zasjenjivali su njegove pokrete kad se osvrnuo oko sebe. Pokraj njih, dalje uz rub šanka, sjedio je Francis, blijed i pomalo odsutan. Nalik na bolesnu morsku pticu što nekoliko posljednjih dana kostriješi perje. Nepokolebljivo je primao svaku šalu koju je voditelj dizalice dobacivao iz smjera pokrajnjeg stola rokćući poput debele svinje. Shane je urlao izigravajući facu pred novima, tražio je od pomoćnih radnika da ubace još kemikalija u tekućinu za ispiranje, da mu donesu vodu ili stalno iznova prskaju palubu. Tek kad su premoreni i obesnaženi sjeli pokraj njega podnoseći njegove vulgarne viceve, u pogledu mu se nazrela odsutnost, što je značilo da je zadovoljan. Nakon toga mogao je sjediti na mjestu kao da su mu oči od stakla. No kad su se vrata zanjihala, njegovo lice živnu i Waclaw začu podrugljiv, provokativan zvižduk. Aj, aj, naruga se Shane, koga mi to tražimo? Glas mu je zvučao muklo i duboko, kao da pripada vrlo debelu čovjeku, no on je bio mršav i na licu mu se isticao orlovski nos, kojim je, otkako su ga upoznali prije dvije godine, pratio svaki njihov korak. Njegove ruke i sve na njemu i dalje je bilo prekriveno slojem prljavštine. Vani na palubi nosio je žute radne rukavice nalik šapama s pandžama. Bila su to uobičajena govorkanja. Waclaw se nikad nije obazirao kad bi se netko osvrnuo za njima.

     Francis je sjedio u blizini i usred te buke šutke je ispraznio dvije čaše. Waclawa je ljutilo to što nema Mátyása. Nagrabi dvije zaimače tople juhe iz lonca, umoči takoreći proziran komad prepečenca i poče jesti. I tu je svjetlo bilo odveć blještavo. Juha odveć smeđa, koža odveć blijeda. Blagovaonica se doimala polupraznom. Nakon svršetka posla došli bi jesti ili bi ležali u kabinama i spavali.

     U hodniku ga obuze dojam da je oluja nečujna, tek blago ljuljanje, kao da je sve veoma daleko. Iz kinodvorane začu glasove, kojima se pridružiše njegovi vlastiti koraci, sve brži, vrata s aluminijskim kvakama i svijetlom plastičnom oblogom. Prođe dugačkim hodnikom sve do zadnjih vrata, u prostoriji je bilo mračno uz iznimku male električne svijeće u kutu, koja je u svim vremenskim uvjetima jednako podrhtavala. Ondje su se povremeno sastajali, nekoliko sagova usmjerenih prema Meki, na molitvu nije dolazio gotovo nikada nitko. Mátyás? Bi li se začudio da ga je ugledao naslonjena na zid kako se tiho smije? Kad su se vrata odškrinula, tminu presiječe zraka svjetlosti. U prostoriji je vladao muk. Tek nestvarna tišina nad sagovima. On se zaputi natrag u kabinu. Kroz procijep vrata ugleda Andreja kako leži na ležaju a na ramenu mu, poput ptičice, mobitel; ispod je provirivala samo debela trbušina i svijetle, iznošene hlače. Pjesma koju je slušao zvučala je kao re ­šu­šik­šuru; ponavljat će je cijelu noć.

     Zadah čarapa i uznojenih potkošulja, tanki zidovi. Bilo je možda pola pet ujutro, inače bi mu u željeznoj konstrukciji tornja za bušenje preostala još gotovo tri sata i bili bi to posljednji Mátyásovi sati sna prije početka smjene. Možda mu je pozlilo. Noć je još bila mračna, da mračnija nije mogla biti, ni tračka svjetlosti. Vrata prema palubi jednom se prilikom nisu ispravno zatvorila i voda se slila sve do kabina. To je bilo davno prije nego što je upoznao Mátyása, prije nego što su tjedni vani na moru poprimili temperaturu, nešto poput boje, koju je iznova prepoznao u načinu na koji su njihove stvari stvarale njemu dobro poznat nered.

     Prekorači torbe, uspe se u svoj krevet i ispruži na leđima. Ostavi upaljenu svjetiljku i pokuša sklopiti oči. Moglo se pouzdati u to da platforma pliva, da su dovoljno visoko, dvanaest metara iznad površine mora, i da ih neće tek tako poplaviti, ali u što se čovjek uopće može pouzdati? To što pliva je čelik, Ocean Monarch godinama je ležao u Sjevernome moru prije nego što su ga oteglili na jug, slab plivač, kolos, već zašao u godine, povrh Waclawova tjemena zid se sjajio od masnih otisaka drugih radnika. Bezbrojne noći vani na moru. Mátyás je analizirao otpatke bušenja, razumio se u krhotine i ostatke sedimentnih slojeva, znao je koje su šume u pradavno doba rasle na dnu mora. Nikad nije upoznao osobu koja se toliko smije, s tjednima na moru izlazio je na kraj gotovo pa djetinjasto. Od prvog dana izraz njegova lica podsjećao je Waclawa na stare igraće karte, na Harlekina u žutom ruhu. Dok je instruktor u velikim halama, u kojima su pohađali stručnu obuku, podupirao svaku rečenicu svojim američkim R kao postoljem platforme i pripovijedao im o takoreći bezgraničnoj slobodi na svjetskim morima i područjima na kojima se potiče razvoj, Mátyás je samo gledao kroz kovrče u daljinu i zatomljivao svaku riječ. Otac mu je bio Mađar, nekakav ustanak potaknuo je njegovu obitelj da se iz srca Budimpešte preseli na selo, gdje je trebao izučiti zanat kovača na nekakvu poljoprivrednom imanju, potkove, para, mlade kobile, bjeloočnica, beskrajne vožnje seoskim predjelima i vonj u stričevim kolima, od kojeg bi mu pozlilo.

     Posljednjih šest godina dijelili su kabinu, prije godinu dana napustili su Meksički zaljev. Ono što je tamo vani bješnjelo i nastupalo poput uskiptjele noći bio je tek Atlantik, koji je na tom mjestu, nedaleko od priobalnog pojasa, ispred marokanske obale, izgledao gnjevno i prostrano. Waclaw gurnu ruku u torbu i izvuče pulover; odjednom mu je postalo hladno. Pomisli na Pippa, njihova starog voditelja platforme, kojeg bi opaki napadi malarije svako toliko privezali za krevet. Neki su govorili da će uskoro sići s uma. I sve to zbog platformi nedaleko od obale, delte Nigera, komaraca koji stižu s močvarnih obala, oskudna vjetra i vrućine, i činjenice da nitko ne uspijeva trajno izdržati na tabletama koje mogu spriječiti zarazu. Koliko je već dugo Pippo bio na morima? Waclaw je znao da je drag Mátyásu. Ali kad su se vratili na platformu, na njegovu je mjestu bio samo Anderson, koji se nije čak ni predstavio, i blistavost onih nekoliko dana provedenih na obali bila je kao rukom odnesena.

     Zacijelo je nešto sanjao; kad se oglasila budilica, sjećao se samo djelića, stabala u nekakvu krajobrazu, nekoliko brežuljaka. Bila je to Mátyásova budilica; ostalo je još nekoliko minuta do početka njegove smjene. Svjetlo je i dalje gorjelo, zrak je bio zagušljiv i vlažan: zaboravio je zatvoriti vrata kupaonice. Mátyása nije bilo. Vjetar je pritiskao zid kabine, na hodniku je bilo tiho; rad će ostati obustavljen još nekoliko sati. Waclaw se okrenu na bok i zagleda u stvari, sve je bilo nepromijenjeno, uključujući njegov zavežljaj s masnikom, koji je uvijek nosio sa sobom – ležao je gdje i uvijek.

     Omota pokrivač čvršće oko tijela i učini mu se da je samo nakratko zatvorio oči prije nego što ga je nešto nagnalo da se uspravi, nešto tupo, veoma udaljeno, ne koraci na hodniku nego nešto drugo, ne prodorni signal za ponovni početak rada. Nemir je bio neočekivan i snažan i kao da je izvirao iz svijetlog zida, po kojem je nagla dnevna svjetlost povukla jasnu crtu. Njegova topla jakna od flisa još je visjela u ormaru.

     Ponese mu, dakle, toplu jaknu. Jutro je donijelo bistrinu, teški oblaci užurbano su se kretali po ranojutarnjem plavetnilu, u daljini se zadržalo srebrnasto svjetlucanje. Nosio je jaknu od flisa za Mátyása, nosio ju poput molbe, i rad strojeva odjednom mu se učini nestvarnim. Here we are, reče Petrov kad mu je Waclaw prišao, obišavši svjetloplavi spremnik iza kojeg su skupljali otpatke bušenja.

     Ugleda poznate zdjele s muljem, kamenjem i blatnjavom zemljom, ugleda sve poznate predmete, sito, monitore i crijeva, ugleda Petrova i njegov dobrodušni smiješak, samo Mátyása ne. Di ti je prijatelj danas? Petrov je skinuo zaštitne naočale i pogledao ga. Jednako kao što je Waclaw pogledao njega.

     Htio je čekati da se Mátyás sam vrati, radovi su se nakon noći sporo pokretali. Nije morao podsjećati Petrova na morsku tminu. Počeše tražiti. Tek mnogo poslije osvijestio je da, dok su pretraživali svaku prostoriju, cijelu palubu, svaki kut i svaku stubu što vodi dolje prema spremištu čamaca, teretanu, nekoliko puta blagovaonicu i nekoliko puta kabine, dok su slušali obavijesti, dok je šef vodio standardizirane razgovore s radnicima a oblaci se rastrgali i dan postao gotovo blistav, dok ništa od tog dana i nijedna morska ptica nad vodom nije mogla biti istinita, dok su odašiljali vijest radiom, dok mu je netko donosio vruć napitak i dok je pogledom pretraživao svaki potporanj platforme, površinu vode što se bjesomučno ljeskala, dok su ga pokušavali odvući odande i naposljetku ga ostavili da sjedi među spremnicima dok je ravnomjerno okruglo sunce tonulo u vodu, tek tada je primijetio da u ruci i dalje nešto stišće i to nešto tek se uvečer, pred jednoličnim obzorom, pretvorilo u ono što je nekoć bila Mátyásova jakna od flisa.

Što čitamo u ožujku?

U zadnjem mjesecu za kuhanje piva prije frižiderne ere (jeste li znali da odatle naziv nosi i poznato hrvatsko pivo?), a koji smo nekoć nazivali lažak, donosimo vam čak četiri naslova. Pa dok ožujak laže, Hena predlaže – knjiške naslove koji bi, dok čekamo dodjelu Oskara, mogli zadovoljiti i filmoljupce.

Stari svijet, svijet koji polako odumire nestankom fosilnih goriva, njemačka književnica Anja Kampmann vješto je smjestila na naftnu bušotinu u Sjevernome moru. Duboke se vode dižu roman je koji nas, prikazujući sudbinu radnika na naftnoj platformi, vodi s olujnog mora preko egzotičnih destinacija, talijanskih brežuljaka, sve dublje na kontinent. Atmosfera Mobyja Dicka, junak nalik na Odiseja i osjećaj da gledate film ceste... Poznata kao pjesnikinja, Kampmann je napisala lirski, melankoličan roman u kojem se naizgled ne događa mnogo, a ipak se događa – sve. Nevjerojatno lijep prijevod možemo zahvaliti Patriciji Horvat.

Još jedna iznimno filmična knjiga stiže u ožujku, no ova će vas provesti vlakom kroz pustinje i stepe bivšeg Sovjetskoga Saveza: mladi oficir Dejev zajedno s privlačnom komesarkom Bijelom evakuira pet stotina djece, spašavajući ih od gladi i smrti. Ešalon za Samarkand avanturističko je i istodobno potresno štivo s povijesnom potkom u gladomoru koji je pogodio SSSR 20-ih godina XX. stoljeća. Sjajnu trećem romanu ruske autorice Guzel Jahine u hrvatskom je prijevodu dušu udahnula Tatjana Radmilo. 

U filmskome tonu stižemo i do poezije cijenjene domaće pjesnikinje Gordane Benić. Mogli bismo se osmjeliti i reći da je Zemlja nulta zbirka SF-lirike, jer Gordana Benić nosi nas lako, kao da letimo balonom, među galaksije, planete i maglice, u astralne fantazmagorije. 

A za one koji od filma ipak više vole „pozorište u kući“, stiže šesto izdanje poznate zbirke Ephraima Kishona Kod kuće je najgore, koja provjereno otklanja svaku mrzovolju. Poznate humoreske o bombonijerama koje kruže, perilicama koje hodaju i dudi koja nestaje, vrijedi imati i zbog sjajne naslovnice Ninoslava Kunca.

DUBOKE SE VODE DIŽU

U olujnoj noći daleko na moru bušaču Waclawu nestaje jedini prijatelj Mátyás, a u divljim ga valovima podno naftne platforme nitko nikada neće pronaći. Tragičnost događaja slama dio Waclawove srži i on se nevoljko otpravlja na kopno. Putovanje s jednim ciljem – posjetiti prijateljevu obitelj – brzo postaje nepredvidivo i dugo, a mjesta, ljudi i prizori koje zatječe u njemu bude sjećanja na minule dane, kojima ne uspijeva pobjeći. I dok prolazi Europom, tražeći što se pronaći ne može – od Mađarske, preko Italije i Alpa, sve do rudarskog naselja u Njemačkoj gdje je odrastao – prošlost polako širi napukline u sadašnjosti. Uspomene su kao narod nemiran, uviđa, neprestano u pokretu, koji ne može nikamo stići.

Kampmann je za roman primila priznanja i pohvale i izvan domovine, te ušla u samo finale nagrade „National Book Award 2020“ u SAD-u, kao autorica jednog od najboljih romana prevedenih na engleski jezik.

Romaneskni debi njemačke pjesnikinje Anje Kampmann gustom, istaknutom liričnošću još jednom potvrđuje poetsku moć jezika da oblikuje raskošne slojeve teksta, koji će svakog čitatelja odvesti na drugačija mjesta. Riječ je o svojevrsnom romanu ceste, o teškim uvjetima rada na moru u suvremenosti i o preispitivanju životnih odluka usred egzistencijalne nesigurnosti. Ne iznenađuje što je Kampmann za roman primila priznanja i pohvale i izvan domovine, te ušla u samo finale nagrade „National Book Award 2020“ u SAD-u, kao autorica jednog od najboljih romana prevedenih na engleski jezik.

EŠALON ZA SAMARKAND

Listopad je 1923. Građanski rat u Rusiji tek je završio i sa sobom donio siromaštvo, glad i bolesti. Na ulicama Kazanja vlada kaos, stotine se beskućnika slijevaju u grad tražeći spas. Djeca su najviše pogođena, stoga su vlasti odlučile dio njih evakuirati iz Kazanja u topliji i hranom opskrbljen Samarkand. Na čelu ešalona najspremniji je čovjek za taj zadatak: ratni veteran Dejev. On će zajedno s komesarkom Bijelom učiniti sve da pet stotina mališana dovede sigurno do cilja. Međutim, ispostavit će se da je put pred njima nemilosrdna, lavovska bitka za svaki zalogaj hrane, za svaki gutljaj vode – za baš svaki život. Hoće li Dejev i Bijela, ta dva potpuno različita karaktera, uspjeti?

Treći roman nagrađivane ruske autorice Guzel Jahine veličanstveno je djelo, kojim nas ponovno vodi u Rusiju s početka 20. stoljeća.

Treći roman nagrađivane ruske autorice Guzel Jahine veličanstveno je djelo, kojim nas ponovno vodi u Rusiju s početka 20. stoljeća. Jahina je njime još jednom potvrdila svoju pripovjedačku izvrsnost i umijeće suočavanja s velikim temama. Maestralno je ovladala potresnom i duboko dirljivom pričom koja je, nažalost, čvrsto utemeljena u ranoj povijesti Sovjetskog Saveza. Na kraju, Ešalon za Samarkand napeto je i uzbudljivo štivo avanturističkog duha, koje se zbog čestih i dramatičnih obrata te nezaboravnih likova čita u jednom dahu.

ZEMLJA NULTA

Dvadeset noći i jutara na rubovima horizonta Gordana Benić u Zemlji nultoj poezijom nam približava vremenske i prostorne udaljenosti. U geometrijskoj kompoziciji njezin je rukopis i ovoga puta precizan, oštar poput magnetske igle koja otkriva pupove mirisa i boja, odašilje otkucaje i komunicira s nevidljivim. Rekvizitarij je motiva mitski, kozmički, ali i topao, prokrvljen. Toplokrvna bića, cvatovi, mirisi i boje, pospremljeni u hermetičke kapsule, dinamikom stihova bivaju lansirani u putanje koje moć poezije podižu u nove perspektive.

Nitko u našem pjesništvu ne vodi nas tako lako u svjetlosni hod poezije i svemira. Gordana Benić ceremonijalmajstorica je čuda metafore, ima sposobnost predočiti ih lakoćom kojom se priroda obnavlja.

Prizemljeno u zemaljska isparavanja, astralno dobiva novo značenje. Logikom sna, mita, rojevi motiva bivaju razmješteni u iznenađujuće spojeve. Poezija Gordane Benić to oduvijek čini: spaja udaljeno, čak nemoguće, nespoznatljivo daleko, hladno i nebesko s mandalama gradova, botaničkih vrtova, pustinja i zemaljskih utvrda. Kako to čini? Lako. Usuđuje se uvesti levitaciju u stih, poeziju u zagrljaj nevjerojatnoga. U Zemlji nultoj obilno dodaje još jedan začin, osjećaje. Govori o tuzi, radosti, tjeskobi i zemaljskoj čežnji. Vrhunska poezija uvijek je čin hrabrosti. Nema kolebanja između svjetova. Putovanje je izvjesno. Nitko u našem pjesništvu ne vodi nas tako lako u svjetlosni hod poezije i svemira. Gordana Benić ceremonijalmajstorica je čuda metafore, ima sposobnost predočiti ih lakoćom kojom se priroda obnavlja. U Zemlji nultoj dinamika stihova sugerira otvaranje novim značenjima, pa se čini da smo cijelu zbirku razgranali u istome trenu i prostrli je kao sag antena, travki, prašnika kojima bismo gledali zvijezde. Sugestivna, vibrantna, poezija poput tibetanskih gongova u nama radi na unutarnjem razmještaju kozmičkih strujanja.

RAZGOVORI UGODNI: Guzel Jahina

Zabavni i dirljivi eastern о 1920-ima

Guzel Jahina, autorica romana „Zulejha otvara oči“ i „Volgina djeca“, govori o svom posljednjem romanu, „Ešalon za Samarkand“, u kojem majstorski prikazuje teške povijesne teme kroz pustolovno putovanje.
 

Svi su Vaši romani smješteni radnjom u međuratno razdoblje. Zašto Vam je taj period tako privlačan, i je li na neki način vezan uz povijest Vaše obitelji? Bismo li ih mogli smatrati svojevrsnom trilogijom?

Da, napisala sam tri romana, a povijesni događaji opisani u njima dio su moje obiteljske povijesti ili povijesti obitelji mojih prijatelja i sunarodnjaka. Sovjetski Savez čine milijuni ljudi veoma različitih života, a istodobno i sličnih sudbina. A tragedije sovjetskog razdoblja nisu dotaknule samo pojedine obitelji u zemlji, već čitave društvene skupine i klase. Iz tih tragedija, kao od crjepova, složene su sudbine naših predaka: revolucija 1917., zatim Građanski rat od 1918. do 1923., glad u 1920-ima, potom kolektivizacija i raskulačivanje u 1930-ima, pa druga Velika glad, nakon toga Staljinova represija i Velika čistka 1937., zatim Drugi svjetski rat – sve su sovjetske obitelji prošle kroz to, nitko nije imao šansu skriti se od povijesti. 

Stoga se priča o sudbini jedne nepismene Tatarke, poslane u Sibir, u romanu Zulejha otvara oči preokrenula u priču o sva četiri milijuna raskulačenih seljaka ili o svih šest milijuna prognanih i preseljenih iz svojih rodnih mjesta. A pripovijest o životu skromnog nastavnika književnosti u romanu Volgina djeca pripovijeda o više od milijuna ruskih Nijemaca, koji su proglašeni neprijateljima poslije napada fašističke Njemačke na SSSR 1941. i poslani u progonstvo. Roman o spašavanju djece iz gladnog Povolžja, pak, priča je o milijun i pol beskućnika u to doba ili o desecima milijuna onih koji su doživjeli Veliku glad.

Svejedno se nadam da se moji romani neće čitati samo kao povijesni. U svakom sam tekstu pokušavala na temelju konkretnog povijesnog materijala pripovijedati i o svevremenskim temama – o tome što uznemiruje različite ljude, a nije povezano s konkretnim povijesnim razdobljem ili geografijom. U romanu o Zulejhi htjela sam pronaći odgovore na ženska pitanja: što učiniti ako te suprug ne voli? Ili ako se zaljubiš u neprijatelja? Što je ženi važnije – ljubav prema muškarcu ili ljubav prema djetetu? Smiješ li žrtvovati sebe radi djeteta i koliko se daleko može ići u tom žrtvovanju? Smije li se kasnije od djeteta tražiti da plati za podnesenu žrtvu? Žene se sve to pitaju i danas.

U romanu o učitelju Bachu htjela sam postaviti pitanje može li čovjek pobjeći od vremena i sakriti se od povijesnih procesa? Odgovor je nedvosmislen: ne, ne može. Na neko je vrijeme eskapizam moguć, no prije ili kasnije čovjek će pasti u žrvanj povijesti svoje zemlje i postati njezinim dijelom, kao što se to događa s glavnim junakom Volgine djece.

Meni je očito da su prva desetljeća sovjetske vlasti ono vrijeme kad su svezani mnogi čvorovi koje mi i sada raspetljavamo. Vrijeme kada je posijano sjeme onoga što se događa danas.

Pisanje svih romana za mene je bilo, ponajprije, veoma osoban i intiman zadatak: pokušaj snalaženja u vlastitoj obiteljskoj povijesti ne bih li još dublje i bolje osjetila generaciju mojih baka i djedova. Naprimjer, moja je baka doživjela raskulačivanje u 1930-im i 1940-im godinama, kao i junakinja prvog romana. U mojem rodnom gradu Kazanju prije stotinu godina postojala je golema njemačka općina – istih onih povolških Nijemaca opisanih u drugome romanu. Početkom 1920-ih moj je djed bio beskućnik i spasili su ga od gladi, kao i junake trećega romana. 

A stvaranje romana predstavlja i učenje: pokušaj boljeg razumijevanja naše zajedničke sovjetske prošlosti. Zavirujem u sto godina stare događaje ne bih li što bolje razumjela ove današnje. Meni je očito da su prva desetljeća sovjetske vlasti ono vrijeme kad su svezani mnogi čvorovi koje mi i sada raspetljavamo. Vrijeme kada je posijano sjeme onoga što se događa danas. Vrijeme kad je osnovana ta država, u kojoj mi i danas živimo, ne formalno, nego po svojoj biti. Pritom pripovijedam o sovjetskom vremenu s osjećajem pripadnosti, jer sam prvih 14 godina svoga života proživjela u Sovjetskom Savezu. Ove se tri knjige mogu zvati trilogijom, iako isprva nisu bile zamišljene kao dio jedne cjeline.
 

Svaki Vaš roman na svjetlo iznosi duboko pokopane zločine i traume prvih desetljeća SSSR-a. Je li još uvijek teško otvoriti o tome diskusiju i prići ruskoj i sovjetskoj prošlosti iz kritičke perspektive?  

Pišem romane o teškim stranicama sovjetske prošlosti. Revolucija, Građanski rat, gladne godine, raskulačivanje, staljinovske represije, deportacije naroda – pišem o životima i osakaćenim sudbinama, pokidanim obiteljskim vezama milijuna ljudi. Drugim riječima, o ozbiljnim kolektivnim traumama ruskog društva. Cijena je Građanskog rata od 1918. od 1923. dvanaest milijuna života. Cijena gladi od 1921. do 1922. pet milijuna života. Cijena raskulačivanja (ili „raseljačivanja“ Rusije, kako su taj proces zvali neki znanstvenici i pisci) tri su milijuna uništenih života, plus „slomljena kičma“ ruskog seljaštva, koje je nasilno preoblikovano u kolhoze.

Naravno, svaki razgovor o tako bolnim temama i danas izaziva veoma različite reakcije. Prilično burne i proturječne reakcije izazvala je ekranizacija moga prvog romana (prema knjizi Zulejha otvara oči snimljena je 8-dijelna serija, koju je prikazala državna televizija). Isto se dogodilo i nakon objavljivanja Ešalona prošlog proljeća. Bilo je dijametralno oprečnih kritika: neki su optužili roman za ocrnjivanje prošlosti, preuveličavanje, naslađivanje užasima komunizma. А neki za izbjeljivanje prošlosti, za nedopustivo lako pripovijedanje o staljinističkim zločinima, za beletrizaciju represije.

Razumljiva je takva emotivna reakcija: romani ulaze u područje povijesnog sjećanja, užareno područje za Ruse. Očito se u ruskom društvu nazirala potreba za redovitim ozbiljnim razgovorom o sovjetskoj prošlosti. Takva se rasprava dogodila u državi odmah poslije raspada Sovjetskog Saveza, u 1990-ima, to se desetljeće može nazvati „dobom diskusije“; tada je prevladavao kritičan pogled na povijest – zatrpala nas je lavina skrivene istine о 70-im godinama komunističke epohe, i ta nas je istina užasnula.

Bilo je dijametralno oprečnih kritika: neki su optužili roman za ocrnjivanje prošlosti, preuveličavanje, naslađivanje užasima komunizma. А neki za izbjeljivanje prošlosti, za nedopustivo lako pripovijedanje o staljinističkim zločinima, za beletrizaciju represije.

Tijekom sljedećih deset godina smanjio se interes za sovjetsku prošlost, a u 2010-ima ponovno je porastao, i to prilično ozbiljno. I danas velik dio mojih sunarodnjaka doživljava renesansu prostaljinskih i prosovjetskih raspoloženja. Klatno se prvo zanjihalo u jednu stranu, a potom u drugu.

Do početka oružanog sukoba u Ukrajini najiskrenije sam se nadala da je došlo vrijeme da se klatno smiri na sredini. Da uskoro bude moguće mirno razgovarati o sovjetskoj prošlosti, bez užarenih strasti: da se zločince nazove zločincima (naprimjer, Josifa Staljina); tragedije tragedijama (na primjer, masovnu glad u 1920-ima, o kojoj je u Ešalonu riječ).

Društvo koje je sposobno razgovarati i priznati mračne strane svoje prošlosti snažno je, odraslo i zdravo društvo. A ona država koja je sposobna priznati mračne mrlje svoje povijesti, snažna je država, vrijedna poštovanja.

A da istodobno možemo odati priznanje svemu lijepom i naprednom što nam je podarila sovjetska epoha: naprimjer, iskorjenjivanju nepismenosti i uvođenju obaveznog općeg obrazovanja, široko rasprostranjen, na znanosti utemeljen svjetonazor u sovjetskoj epohi dao nam je današnje obrazovano i sekularno društvo. Društvo koje je sposobno razgovarati i priznati mračne strane svoje prošlosti snažno je, odraslo i zdravo društvo. A ona država koja je sposobna priznati mračne mrlje svoje povijesti, snažna je država, vrijedna poštovanja.

Ipak, poslije početka vojnog djelovanja u Ukrajini mnogo se toga znatno izmijenilo. Nalazimo se na početku nove povijesne etape, a još ne razumijemo što nas čeka. Očito je da razgovor o svjetskoj prošlosti i njezina revizija nisu prioritetni zadatak ruskog društva u godinama koje dolaze. Još ćemo se dugo razračunavati sa svojom sadašnjošću, s ovim što se upravo sada događa u Ukrajini. Dijalog o sovjetskoj prošlosti ponovno se, nažalost, odgađa.
 

Neki kritičari tvrde da Vaši romani imaju terapeutski učinak na rusku javnost. Mislite li da bi pisci trebali inicirati raspravu o teškim temama i, na neki način, biti „iscjelitelji“ društva? Ili je to romantiziranje književnosti?

Za određeni dio mojih čitateljica i čitatelja moji su romani previše kritični, okrivljuju ih za ocrnjivanje prošlosti. Za drugi dio presvijetli su i nedovoljno kritični. Meni se čini da tako dijametralno oprečna ocjena govori ne toliko o samim tekstovima, koliko o podijeljenom društvu. Kao što sam već spomenula, u Rusiji postoji široki spektar stavova prema sovjetskoj povijesti. Sve dosad nije bilo konsenzusa o sovjetskoj eri. А to znači da ona u izvjesnom smislu nije završila, nego da još traje.

Svoju obvezu ponajprije doživljavam kao obveze prema temama kojih se uhvatim: ako se odvažim pisati o gladi 1920-ih u romanu "Ešalon za Samarkand", onda će to biti ozbiljno pisanje. Sigurno je da se sve to zajedno zove odgovornost prema čitateljskoj publici.

Pitate me što autor treba činiti i tko treba biti – podstrekač oštrog razgovora ili iscjelitelj društvenih trauma. Mislim da autor nema obavezu ni prema kome. Svaki je autor dio društva, а to znači da će svojim stvaralaštvom izražavati mišljenje nekog dijela tog društva. Čak i ako se autor odluči suzdržati od bilo kakvih političkih ili povijesnih tema, i to će biti izraz raspoloženja i želja jednog dijela društva.

Odlučila sam preuzeti obavezu najpoštenijeg i najiskrenijeg pisanja o onome što uspijem saznati proučavanjem povijesnih činjenica. Neću pretvarati romane u govornicu za razotkrivanje ili  uzdizanje, аli trudit ću se sačuvati uravnotežen i objektivan pogled na događaje koje opisujem – otkrit ću svoj politički stav, ali neću vrištati o njemu. Svoju obvezu ponajprije doživljavam kao obveze prema temama kojih se uhvatim: ako se odvažim pisati o gladi 1920-ih u romanu Ešalon za Samarkand, onda će to biti ozbiljno pisanje. Sigurno je da se sve to zajedno zove odgovornost prema čitateljskoj publici.
 

Mnogo je optimizma i empatije u Vašem zadnjem romanu. Nijedan od likova zapravo nije „bad guy“; čak i pripadnici zloglasne tajne policije, Čeke, pomažu djeci skupljajući hranu i potrepštine. Koliko je teško pisati bez gorčine i osuđivanja?

Masovna glad neljudska je, antihumana, praktički graniči s ludilom. Prekidi obiteljskih veza, beskućništvo, skitnja, prostitucija i spolne bolesti, ubojstva, kanibalizam, zvjerstvo, apsolutna dehumanizacija – eto što čini masovna glad. Od samog sam početka shvaćala da moram iznaći umjetnička rješenja koja će čitatelju olakšati uron u iznimno težak materijal. Nisam mogla samo pripovijedati o užasima gladnih godina, pretvarajući tako knjigu u horor ili tragediju (nakon proučavanja materijala stvarno je postojao rizik i bojazan od toga). Trebalo je smisliti formu priče i radnju koji će uvlačiti čitatelja u povijest i dopustiti mu da se, s vremena na vrijeme, zabavi i zaboravi, da se nasmije. Tako sam se odlučila pisati o avanturističkome putovanju, a pojavljuje se i romantična linija (čak dvije), humoristični opisi dječjeg svijeta, uz raznovrsne filmske metode, kad se prizor gradi na oštrom sukobu i vanjskom djelovanju. Silno sam htjela pisati zabavno – baš tako, ne bojim se te riječi. Nadam se da sam u tome i uspjela. Da će roman čitati i mlađi čitatelji, kao pustolovnu priču, a i stariji – kao ozbiljno djelo. I da knjiga nakon čitanja neće ostaviti osjećaj beznađa. Zato je Ešalon za Samarkand slika sovjetske gladi iz 1920-ih napisana u formi pustolovnog romana.

Trebalo je smisliti formu priče i radnju koji će uvlačiti čitatelja u povijest i dopustiti mu da se, s vremena na vrijeme, zabavi i zaboravi, da se nasmije. Tako sam se odlučila pisati o avanturističkome putovanju, a pojavljuje se i romantična linija (čak dvije).

Roman je sazdan kao junački mit. Idući prema glavnom cilju – Samarkandu – glavni junak, načelnik ešalona, putem se susreće s nizom prepreka i ostvaruje mnogo junačkih pothvata: pronalazi hranu za djecu, gorivo za lokomotivu, lijekove, sapun... Podsjeća na bajku o čudesima ili antički mit, koja nam ulijeva nadu da će priča završiti pobjedom junaka.  Nadam se da će uz to pažljivi čitatelji uvidjeti sav bezdan užasa, koji se krije iza glavnog kostura pripovijedanja: iza pustolovina junaka, šala beskućnika i njihovih veselih nadimaka, iza slika koje se vide kroz prozore vlaka, iza psiholoških reakcija glavnih junaka…

"Ešalon" se može nazvati i romanom o dvojnosti sovjetskog režima. Dejev, glavni junak romana, utjelovljuje dvije strane sovjetskog režima – onu mračnu i onu svijetlu. On je istovremeno i ubojica i spasitelj.

Ešalon se može nazvati i romanom o dvojnosti sovjetskog režima. Dejev, glavni junak romana, utjelovljuje dvije strane sovjetskog režima – onu mračnu i onu svijetlu. On je istovremeno i ubojica i spasitelj. Gorka je ironija što Dejev spašava gladnu djecu, koja su ostala siročad i beskućnici, možda baš zbog vlastite krivnje. Takvih su „Dejeva“, koji su postajali ubojice, a da to nisu htjeli, kažnjavajući seljake jer nisu predali porez u hrani, radeći u logorima i provodeći represivnu politiku – bile tisuće. Oni su bili i junaci – borili su se protiv gladi, obnavljali željezničku prugu, požrtvovno radili u kampanjama cijepljenja, provodili evakuaciju gladne djece, bili junaci velikih građevinskih projekata i Drugog svjetskog rata, borili se protiv nepismenosti i za oslobađanje žena u istočnim državama. Najsloženije i najpodmuklije u fenomenu sovjetskog režima nije bilo to što se crno nazivalo bijelim i obratno, već to što je on istodobno bio i crn, i bijel.
 

Ešalon je pun filmskih scena, dramatičnih obrata, prekrasnih krajolika. Koliko je Vaše scenarističko iskustvo utjecalo na Vaše pisanje? Možete li zamisliti filmsku adaptaciju romana?

Svjesno sam primjenjivala kinematografske metode tijekom stvaranja književnog teksta: i teška radnja, i kratki dijalozi, i ritmičnost pripovijedanja, i krajolici – sve su to alati iz scenarističkog arsenala. Htjela sam da pred unutarnjim okom čitatelja krene film – zabavni eastern о 1920-ima u sovjetskoj Rusiji.

Htjela sam da pred unutarnjim okom čitatelja krene film – zabavni "eastern" о 1920-ima u sovjetskoj Rusiji.

Time sam pokušala čitatelju olakšati psihološku zadaću upoznavanja s ovako teškim materijalom jer je uvijek lakše pogledati tragičan film, nego pročitati knjigu. Može se reći da se Ešalon rodio na granici između filma i književnosti. Bit ću jako sretna dođe li do ekranizacije ovog romana.

Ulomak iz drame Tene Štivičić “64”

EVA

Kako da znam da to uopće stvarno želim? Kako da znam da se ne radi o društvenom pritisku, o ljubomori na druge, zdrave ljude, koji izbacuju djecu kao da pljuckaju koštice lubenice? O strahu od smrtnosti. O strahu od starenja. Kako ću se nositi s tim da me gotovo nitko više ne primjećuje, ne želi, ako nemam dijete da na mene skrene pažnju?

BELA

Pa svi imaju djecu iz tih razloga.

EVA

Ili zato što mama umire. A nisam uspjela nastaviti krug života.

Tišina.
 

EVA

Ako ne uspijem zatrudnjeti, mislim da ću se opet vratiti u singl-vode. Da. Zavidim ti ponekad.

BELA

I ja tebi zavidim ponekad.

EVA

Ponekad mislim, što mi je sve ovo trebalo?

BELA

Ima jedna mala zamka u mozgu, kao ona rupa u zemlji prekrivena lišćem, u koju ponekad upadnem. U toj rupi riječ „solo“ mutirala je u pojam „sama na svijetu“. Kad uđeš u svoj stan, u njemu nisi „solo“, u njemu si sama na svijetu.

EVA

Ja uđem u svoj stan i sudarim se biciklom koji čak i nije moj.

BELA

Idem spavati sama na svijetu i probudim se sama.

EVA

Idem spavati s čepićima za uši. Ni oni me ne štite.

BELA

Sve uvijek moram sama. Iznijeti smeće, promijeniti žarulju, objesiti veš, platiti račune, odnijeti na kemijsko, zvati vodoinstalatera, sama na aerodrom, sama s aerodroma, osim kad me ti pokupiš, doduše.

EVA

Uvijek na sve moram podsjećati bar tri puta.

BELA

Svi razgovori koje vodim su online.

EVA

Svi razgovori koje vodim su svađe.

BELA

I seks je uglavnom online.

EVA

(uzdahne) Seks.

BELA

Jer što sam starija, sve je manje slobodnih, mada mnogi to ne shvaćaju kao ograničenje, i sve su deblji i sve ćelaviji, sve zapušteniji, online se bar ne vide detalji.

EVA

Danijel je stalno online.

BELA

Nijedan recept ne kaže „za jednu osobu“. Nigdje kao u kuharicama ne vlada tako temeljita diskriminacija samaca.

EVA

Nigdje se kao u kuhinji ne stiže tako brzo o d romantike do razvoda.

BELA

Onda malo Netflix, sama.

EVA

Onda malo Netflix, nešto što ni on ni ja ne želimo gledati, ali je kompromis.

BELA

Pa u krevet, možda malo masturbiram.

EVA

U krevet, možda malo masturbiram.

BELA

Možda malo i otplačem ponekad.

EVA

Ne mogu ni plakati na miru.

BELA

Hoću reći, svi bismo trebali biti svjesni prednosti svojih izbora.

EVA

Brinem se da Danijel zapravo uopće ne želi dijete.

BELA

Navodno je muškarcima sve apstraktno dok se dijete ne rodi. Možda čak dok dijete nije u stanju šutnuti loptu. Tako kažu.

EVA

Nisam ti rekla jer... kad shvatiš da ne možeš, svedeš se na najrudimentarniju verziju sebe. Cijeli život, pubertet, hormoni, menstruacije, menopauza, kako smo sastavljene, naši organi, naš oblik, sve je u službi te jedne funkcije, bez obzira na sve naše suvremene, progresivne ideje, i kad to ne možeš, tu osnovnu stvar, to je poraz tako apsolutan da ne znaš na koji način da se iz njega trgneš. A to me bilo sram priznati. Zvoni telefon. Eva se javi.

Najava romana “Ešalon za Samarkand” Guzel Jahine

Novi roman proslavljene ruske autorice Guzel Jahine, Ešalon za Samarkand, bavi se još jednom u Rusiji „nepodnošljivom temom“: razdobljem velike gladi. Radnjom smještenom u dvadesete godine 20. stoljeća, dok Sovjetskim Savezom još bukti građanski rat između crvenih i bijelih, a u kojem će, kako utvrđuje jedan od likova, „tek doći“ vrijeme komunizama, Jahina razotkriva dijelove sovjetske prošlosti koji su u posvemašnjem neskladu sa slikom što ju je Sovjetski Savez htio o sebi odaslati u svijet.

Novi roman proslavljene ruske autorice Guzel Jahine, Ešalon za Samarkand, bavi se još jednom u Rusiji „nepodnošljivom temom“: razdobljem velike gladi.

Naime, oskudica je bila izazvana raskulačivanjem ruskih seljaka i dirigiranim oduzimanjem hrane, kojom se opskrbljivala vojska, dok je stanovništvo, osobito u Povolžju, masovno umiralo od gladi.

Kritiku pljačke uime države autorica je spretno umotala u avanturu: pustolovno putovanje vlakom koji evakuira pet stotina djece iz glađu pogođena Kazanja u Samarkand, pod vodstvom zgodna i sposobna oficira Dejeva i naizgled hladne i bezosjećajne komesarke Bijele. No ispod romantična celofana Jahina uvjerljivo prikazuje potresne sudbine ruske siročadi, gladi i posvemašnje bijede.

Roman je primjer svojevrsne terapijske literature i ogledni primjerak povijesnoga romana, u kakav bi se valjalo ugledati.

Utemeljen na svjedočanstvima ondašnjih socijalnih radnica, poput „majke čuvaške djece“, Ase Davidovne Kaljinjine, koja je i sama od smrti spasila više stotina djece, te na raznovrsnim povijesnim izvorima, roman je primjer svojevrsne terapijske literature i ogledni primjerak povijesnoga romana, u kakav bi se valjalo ugledati. Putujući kroz sovjetske republike, Jahina opisuje ono o čemu se u Rusiji nije smjelo – a ni danas nije poželjno – govoriti, i suočava čitatelja s nepreboljenim traumama prošlosti.

No optimizam koji se provlači kroz cijelu knjigu, neopisivo simpatični likovi djece i njihovih spasilaca, „akcijske“ scene te pasaži opisa krajolika sjajno kontrapunktiraju temi s kojom se autorica uhvatila ukoštac.

Roman se čita kao što se gleda vizualno impresivan i napet avanturistički film.

Na romanu je pečat jasno ostavilo Jahinino scenarističko iskustvo, zbog kojega se roman čita kao što se gleda vizualno impresivan i napet avanturistički film.  Ešalonom za Samarkand hrvatski će se čitatelj usto provozati vremenima i predjelima  Sovjetskoga Saveza za koje možda i nije znao, a od kojih su neki – poput Aralskoga jezera – do danas gotovo nestali. Maestralan prijevod potpisuje Tatjana Radmilo.

Ulomak iz romana Sauda Al Sanusija “Bambusova stabljika”

1

     Zovem se José.
     Tako se piše. Na Filipinima se izgovara jednako kao u engleskom jeziku, s početnim glasom h. U arapskom se jeziku izgovara kao u španjolskom, s jakim početnim h. A u portugalskom, iako se jednako piše, izgovara se s početnim ž. U Kuvajtu su sva ta imena nebitna, jer tu se zovem Isa.
     Kako i zašto? Nisam birao svoje ime, pa ne znam razlog. Sve što znam jest da se svi slažu u tome da se ne mogu složiti oko jednog imena!
     Dok sam živio na Filipinima, majka me nije htjela zvati imenom koje je izabrao moj otac kada sam se rodio u Kuvajtu. Iako je to arapsko ime za Isusa, u kojega vjeruje, na Filipinima isa znači prvi. Bilo bi jako smiješno da me ljudi zovu kao da sam broj, a ne osoba.
     Majka me nazvala José po nacionalnom junaku Joséu Rizalu, liječniku i piscu bez kojeg filipinski narod ne bi ustao protiv španjolskih okupatora, iako se revolucija pokrenula tek poslije njegove smrti.
     José, kako god se izgovaralo, ili Isa… svejedno je. Nemam potrebu raspravljati o svom problemu kada su u pitanju imena, niti objašnjavati kako sam ih dobio, jer za mene problem ne leži u imenima kao takvima, već u onome što se krije iza njih.
     Dok sam živio na Filipinima, susjedi i svi koji su me poznavali nisu me nazivali nijednim od tih imena. Nikada nisu čuli za Kuvajt, pa su me jednostavno zvali Arabo, Arapin. Iako nisam izgledao kao Arapin, brada i brkovi uvijek su mi jako brzo rasli. Uobičajena predodžba o Arapima na Filipinima jest da su okrutni te da im je tijelo potpuno pokriveno dlakama, a u tu sliku često spada i brada, u kojem god obliku ili dužini.
     Prva stvar bez koje sam ostao u Kuvajtu bio je nadimak Arabo, uza sve ostale nadimke i imena. U zamjenu sam dobio novi nadimak: Filipinac. Kad bi me barem zvali Filipinac na Filipinima, a Arapin u Kuvajtu. Kad bi barem rečenica „kad bi barem“ pomogla, ili… No nije to sada važno.
     Nisam bio jedini na Filipinima koji je imao oca Kuvajćanina.Mnogo je Filipinki imalo djecu s Kuvajćanima, s ljudima iz drugih država s arapskog poluotoka ili iz drugih arapskih država. Te su žene radile kao sluškinje u arapskim kućama ili su slijedile turiste iz arapskih zemalja koji su dolazili u potrazi za jeftinim užitcima što su ih mogla pružiti samo tijela iscrpljena glađu. Jedni su se prepuštali porocima da bi zadovoljili svoje instinkte, a drugi su se, zbog siromaštva, prepuštali porocima da bi napunili želudac. Vrlo su često posljedica bila djeca bez očeva.
     Djevojke su na Filipinima poput papirnatih maramica: čudni muškarci ispuhuju nos u njih, bacaju ih na pod i odlaze dalje. Iz tih se maramica rađaju stvorenja s nepoznatim očevima. Kod neke se djece podrijetlo oca moglo prepoznati po izgledu djeteta. Neka se nisu ustručavala priznati da ne znaju tko su im očevi. Ja sam jedini imao nešto što me razlikovalo od ostale djece nepoznatih očeva: moj je otac obećao majci da će me vratiti onamo odakle potječem, u domovinu u kojoj se rodio i kojoj pripada, kako bih i ja ondje mogao pronaći svoje mjesto i živjeti s ostalima koji imaju njegovo državljanstvo, u udobnosti i miru do kraja života.

2

     Majka je sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća otišla u Kuvajt raditi kao sluškinja u kući žene koja će kasnije postati moja baka. Prestala je studirati i za sobom je ostavila obitelj. Njezin otac, sestra, koja je netom postala majka, te brat sa svojom ženom i troje djece polagali su nade u moju majku, Josephine. To nije nužno trebao biti pristojan život, već bilo kakav život. Drugog izbora nisu imali.
     „Nikada nisam zamišljala da ću raditi kao sluškinja“, rekla je majka.
     Imala je snove. Htjela je završiti fakultet i dobiti pristojno radno mjesto. Nije bila poput ostalih članova svoje obitelji. Dok joj jesestra sanjala o kupovini novih cipela ili haljina, moja je majka sanjala o knjigama. Kupovala ih je ili posuđivala od svojih kolegicau razredu.
     „Pročitala sam puno romana“, rekla je. „Beletristiku i one pisane po istinitim događajima. Svidjele su mi se priče Pepeljuge i Cosette, junakinje iz Jadnika. A sada sam postala poput njih: sluškinja. No, za razliku od njih, moja priča nije imala sretan završetak.“
     Okolnosti su je natjerale da napusti svoju zemlju, obitelj i prijatelje i ode raditi u inozemstvo. Iako je to bilo teško za jednu djevojku od dvadeset godina, ipak je bolje prošla od svoje sestre Aide, koja je bila tri godine starija od nje.
     Kada su se spojili glad, bolest njihove majke i dugovi koje im je donosio otac kockar, koji je sav svoj novac ulagao u uzgoj borbenih pijetlova, roditelji nisu vidjeli drugog izlaza osim da svoju najstariju kćer, koja je tada imala sedamnaest godina, ponude svodniku koji joj je pronašao posao u lokalnim noćnim klubovima i barovima. Uvjet je bio da na kraju radnog dana od djevojke smije uzeti svoj udio u novcu i njezinu tijelu.
     „Sve se događa sa svrhom i razlogom“, uvijek je govorila moja majka. Svaki put kad bih tražio razlog zašto se neke stvari događaju, uvijek bih pronašao jednog jedinog krivca: siromaštvo.

     Što je Aida više napredovala u svom poslu, to je više tonula. Počela je konobariti u baru, gdje su je proždirali pijani pogledi i prljavi jezici. Potom je konobarila u noćnom klubu, gdje se probijala kroz znojna tijela dok su je grabile pohotne ruke, a nakon toga plesala je u striptiz-klubu gdje su je pratile gladne oči. Nastavila je tim putem sve dok nije došla do najviše, ali i najniže pozicije u svijetu noći.
     „Hoće li završiti u paklu?“ pitao sam majku jednoga dana, misleći na prostitutke koje su se pojavljivale na ulicama čim bi se spustio mrak, kao što se rakovi pojavljuju na pješčanoj plaži čim oseka povuče more. Ujutro bi zrake izlazećeg sunca čistile noćne grijehe, kao kad plima rastjera rakove s plaže u rupe koje su iskopali u pijesku tijekom oseke.
     „Ne znam, ali sigurno će povesti muškarce u pakao“, odgovorila je majka, ni sama pretjerano uvjerena.
     Mlada Aida nudila je svoje tijelo svima koji su ga htjeli, po cijeni koju bi odredio njezin svodnik: stranci su plaćali više od lokalnih muškaraca, koji su ionako bili siromašni. Cijena je ovisila o mjestu i vremenu: jedan sat imao je svoju cijenu, a cijela noć svoju. Usluga je imala jednu cijenu kada se obavljala u sobama u klubovima, a drugu kada se obavljala u hotelskim sobama.
     Aida je postala stvar, kao bilo koja druga stvar koja se može prodati ili kupiti po nekoj cijeni. Ta cijena bila je vrlo niska, a ovisila je i o vrsti usluga koje je Aida pružala. Radila je u tišini i tuzi, mrzeći novac i muškarce. Nije joj bilo teško zbog toga što ljudsko biće ima tako nisku cijenu, nego zato što uopće postoji cijena za ljudsko biće.
     Aida je postala glavni izvor prihoda u obitelji. Vraćala se u zoru, noseći u rukama torbicu s novcem koji su njezina bolesna majka i otac kockar s nestrpljenjem iščekivali. Kada bi ponekad kasnila, moja bi se majka zabrinula za svoju stariju sestru. Roditelji su s veseljem prihvaćali njezino kašnjenje jer su se nadali da je provela noć s klijentom u hotelu, za što se moglo bolje zaraditi. Samo stranci mogu priuštiti hotel, a stranci plaćaju više, što udvostručava sadržaj Aidine torbice. Roditelji nisu gledali u oči svoje kćeri, samo u njezinu torbicu. Ponekad se vraćala s natečenim usnama, krvavim nosom ili tamnom masnicom ispod čeljusti, ali roditelji to nisu primjećivali. Nije ih zanimalo tko je njihovoj kćeri nanio takve ozljede, samo novac koji je bacio na nju nakon što se zadovoljio.
     Aida je propala u taj svijet. Postala je ovisna o alkoholu i marihuani. Smatrala je sve dopuštenim, jer ništa u njezinu životu nije imalo nikakve vrijednosti. Zatrudnjela je više puta, ali nijedna trudnoća nije trajala. Pobacila bi čim bi saznala. Mrzila je tu djecu, a i roditelji su je prisiljavali na pobačaje jer su htjeli da zadrži taj jadni posao koji je imala. Kada je zatrudnjela s kćeri Merlom, imala je dvadeset i tri godine. Skrivala je trudnoću od svih osim od svoje mlađe sestre, moje majke. Shvatila je da joj je to jedini spas od posla koji je bila prisiljena raditi.
     Tek nakon što je dobila otkaz, Aida je svojim roditeljima priznala da je zatrudnjela. Tada je već bilo prekasno za pobačaj i rekla im je da se više neće vratiti na posao. Baka više nije imala novca za liječenje i njezino se zdravstveno stanje počelo pogoršavati. Djed je, pak, ostao vjeran borbama pijetlova.
     Obitelj je ostala bez jednog od svojih članova u isto vrijeme kada je dobila novog člana. Merla je prvi put udahnula u istom trenutku kada je baka posljednji put izdahnula.
Merla je izgledala drukčije. Imala je tipična filipinska obilježja, osim tena, koji joj je bio bljedunjavo ružičast, plavih očiju i ravnog nosa. Moja majka tada je imala dvadeset godina, a djed je već počeo razmišljati kako bi i nju pretvorio u izvor prihoda, što bi jamčilo preživljavanje obitelji dok je Aida nezaposlena i zauzeta odgojem svoje kćeri.
     Pedro, jedini sin u obitelji, stalno je tražio posao i nije se miješao u odnos između oca i svojih sestara. I tako je došlo vrijeme da se iskoristi Josephine.

Što čitamo u veljači?

Šareni mjesec koji se kod nas tradicionalno obilježava karnevalima, plesom pod maskama, a (odnedavno) i srčekima, plišanim medekima te romantičnim planovima, šaren je i u Heni: i žanrovski, i stilski, i formom: na police stižu dva dramatična romana s istoka i jedna aromantična drama sa zapada…

Uvodni suspens nastavljamo najavom jeziva psihološkog trilera južnokorejske autorice You-jeong Jeong, bestselera Dobri sin. Tko se maskirao da nas zavede na krivi trag? Ne prevoditeljica: Una Krizmanić Ožegović sjajno je prenijela jezivu atmosferu.

Maske padaju i u romanu Bambusova stabljika nadarena Kuvajćanina Sauda Al Sanusija, dobitnika prestižnog „arapskog Bookera“, koji hrabro i oštro tematizira probleme filipinskih radnika u Kuvajtu. Priča o Joseu, mladiću poniklu iz braka siromašne Filipinke i bogata Kuvajćanina, njegovoj potrazi za osjećajem pripadnosti te borbi s dvojnim identitetom, secira vječno živog i sveprisutnog zloduha diskriminacije imigranata. Bliski istok približila nam je prevoditeljica Antonia de Castro Burica.

Tena Štivičić donosi u „mjesec ljubavi“ dramu 64, koju upravo igra sjajna glumačka ekipa Hrvatskog narodnog kazališta. A ona doista govori o ljubavi: partnerskoj, roditeljskoj, prijateljskoj, i o tome kako se naši odnosi i uloge dramatično mijenjaju kada poželimo postati roditelji. Posegnite za njome i prije odlaska u teatar.

DOBRI SIN

Uzornog studenta prava Han Yu-jina iz sna budi intenzivan miris, a kad konačno otvori oči, ima što i vidjeti – posve je prekriven tamnom, sasušenom krvlju. Uznemiren, shvaća da se ne sjeća ničega od prethodne večeri. Jeli doživio još jedan od svojih teških napadaja jer nije popio svoje lijekove? Krvavi tragovi nisu samo svuda po njemu, protežu se cijelom sobom i vode u prizemlje, gdje ga, kao u košmaru, dočekuje beživotno majčino tijelo. U maničnim satima koji slijede Yu-jin se pokušava prisjetiti detalja, uvjeravajući se da je sigurno izbila svađa, da je majka bila bijesna, da se morao braniti... U stan potom stiže i njegov brat, zatim teta, pa policija, a sjećanja polako izviru na površinu, otkrivajući mračnu prošlost cijele obitelji.

Stranice romana do samoga su kraja, i konačnog razrješenja, nabijene tihom tjeskobom i podmuklom napetošću.

Dobri sin dosad je najuspješniji triler You-jeong Jeong, koja ovdje maestralno oblikuje mogućnosti i zapreke nestabilna uma. Uma koji neprestano postavlja pitanja, koji se rasipa i sabire pa onda žestoko sukobljava s okolinom, ali i sa samim sobom. Stranice romana do samoga su kraja, i konačnog razrješenja, nabijene tihom tjeskobom i podmuklom napetošću.

64

Najjednostavnije rečeno, 64 je drama o ženama, muškarcima, djeci i roditeljima. Priroda je te odnose zamislila krajnje elementarno, ali svako ih doba neprestano nadograđuje i mijenja. Mladi bračni par u drami Tene Štivičić preispituje svoje uloge u partnerskim i obiteljskim odnosima, s naglaskom na pitanje je li imati djecu biološki ili društveni imperativ. Ionako nelaku odluku da postanu roditelji dodatno će im otežati proces medicinski potpomognute oplodnje čiji je ishod krajnje neizvjestan, što će lančano utjecati na njihov brak i druge odnose unutar obitelji.

Tena Štivičić navodi nas na promišljanje vlastitih obrazaca u pitanjima ljubavi, braka, karijere, socijalnog statusa, prijateljstva, emancipacije i roditeljstva.

Ovaj osnovni zaplet povod je za problematiziranje cijelog niza temeljnih društvenih postavki – od emocionalnih do egzistencijalnih, od krize braka do krize identiteta, od pitanja osobne slobode do prava na izbor, od pitanja tradicionalnih stereotipa i očekivanja okoline do samoće i izgubljenosti u kojoj se svaki pojedinac s tim očekivanjima nosi.

Svojim autentičnim stilom koji obiluje prigušenim humorom, suptilnom ironijom te jezgrovitim i uvjerljivim dijalozima, Tena Štivičić navodi nas na promišljanje vlastitih obrazaca u pitanjima ljubavi, braka, karijere, socijalnog statusa, prijateljstva, emancipacije i roditeljstva – obrazaca po kojima donosimo odluke koje, najblaže rečeno, mijenjaju život.
Marina Vujčić

BAMBUSOVA STABLJIKA

Junak ove priče zove se José Mendoza. Ali njegovo je ime i Isa Al Taruf. Na Filipinima je Arabo, u Kuvajtu Filipinac, i s tom će se dvojnom dijagnozom ovaj mladi čovjek boriti od rođenja. Premda je plod legalna braka, sklopljena između Josephine, filipinske sluškinje, i Rašida Al Tarufa, nasljednika kuvajtske obitelji, ni priznanje ni ljubav neće ga milovati. Njegovim je rođenjem ugled obitelji Al Taruf narušen i Josephine se prisiljena vratiti na Filipine zajedno s djetetom. Povratak je bolan iako Rašid obećava da će se brinuti o sinu i jednog ga dana pozvati k sebi u Kuvajt. No, kako to obično biva, život mrsi konce, pa kad José i dobije poziv, on ne stiže od oca, a kuvajtski se raj pretvara u šaku pijeska koji mu klizi kroz prste.

Al Sanusi pruža izrazom vrlo jednostavan, ali duboko emotivan i, što je najvažnije, autsajderski uvid u stroge kuvajtske društvene norme i običaje.

Nagrađena prestižnim arapskim Bookerom, Bambusova stabljika smiona je i provokativna knjiga. Saud Al Sanusi, mladi i progresivni kuvajtski pisac, u ovoj se fascinantnoj prozi ne bavi samo temom identiteta i pripadanja, nego prodire mnogo dublje, neustrašivo pišući o potlačenima te o nacionalnim, rasnim, klasnim i vjerskim pitanjima. Konstruirajući djelo kao roman u romanu, Al Sanusi ispovjednim glasom Joséa Mendoze pruža izrazom vrlo jednostavan, ali duboko emotivan i, što je najvažnije, autsajderski uvid u stroge kuvajtske društvene norme i običaje. Bambusova stabljika ujedno je i krik autora za promjenom i posveta nepriznatoj djeci stranih radnica, dobrodošlih u Zaljevske zemlje samo u svojstvu služinčadi.

Ulomak iz romana You-jeong Jeong “Dobri sin”

I

POZIV U TAMI

   Probudio me miris krvi. Bio je intenzivan, kao da sam ga udisao čitavim svojim tijelom. Titrao je i širio se mojom nutrinom. Neobični prizori sijevali su mi umom – niz mutnih žutih svjetala uličnih svjetiljki u magli, voda koja mi se vrtloži pod nogama, grimizni kišobran koji se kotrlja po cesti natopljenoj kišom, plastična cerada koja prekriva gradilište i mlatara na vjetru. Odnekud je neki muškarac pjevao i mrmljao riječi pjesme o nezaboravnoj djevojci koja hoda po kiši.
   Nije mi dugo trebalo da shvatim što se događa. Ništa od ovoga nije bila stvarnost, čak ni ostaci sna. Bio je to signal koji je moj mozak poslao mome tijelu. Ostani ležati. Ne miči se. To je cijena koju moraš platiti jer nisi popio svoje lijekove.
   To što nisam pio lijekove bilo je kiša koja je natapala pustinju moga života, čak i ako je ponekad uzrokovalo napadaj. Sada sam patio od uznemirujućih halucinacija koje su me upozoravale na to da je oluja na pomolu. Nije bilo utočišta; mogao sam samo čekati.
   Ako je suditi po prethodnom iskustvu, kad završi, neću se sjećati što se dogodilo. Bit će jednostavno i intenzivno, a poslije ću biti umoran i iznuren.
   To sam i zaslužio; točno sam znao što me čeka kad sam odabrao ovaj put. Bila je to ovisnost; ponavljao sam to opet i opet iako sam znao rizike. Većina ovisnika drogira se da bi ganjala fantaziju, ali ja sam krenuo drugim putem: morao sam skinuti se sa svojih lijekova da postignem povišeno stanje svijesti. Tada bi kucnula čarobna ura – glavobolje i zvonjenje u ušima prestali bi i osjetila bi mi se izoštrila. Njuh bi mi bio kao pseći, mozak bi mi radio sto na sat i svijet bih doživljavao nagonski, ne razumski. Osjećao bih se osnaženo i nadmoćno.
   Čak i tada imao sam sitnih nezadovoljstava. Nikad se nisam osjećao nadmoćno naspram majke i tete. Te dvije žene ponašale su se prema meni kao prema jastuku za sjedenje – nečemu što se treba udaviti i ugušiti. Znao sam što me čeka ako majka vidi moj napadaj. Čim bih se pribrao, odvukla bi me ravno teti, poznatoj psihijatrici i ravnateljici Pedijatrijske klinike Budućnost. Teta bi me pogledala u oči i nježno razgovarala sa mnom nagovarajući me da je poslušam. Zašto si prestao piti lijekove? Kaži mi istinu da ti mogu pomoći. Da budem iskren, istina ipak nije moja jača strana, ni nešto čemu težim. Radije sam praktičan, tako da bih joj odgovorio: Jedan dan zaboravio sam ih uzeti, pa sam sljedeći dan zaboravio da sam ih zaboravio dan prije, a kad smo već kod toga, zašto ne bih rekao da sam zaboravio na njih svakoga dana sve do danas? Teta bi zaključila da sam se zapetljao u još jedan opasan obrazac, a majka naredila da uzimam tablete prilikom svakog obroka pod nadzorom. Utuvile bi mi u glavu koliko bih visoku cijenu morao platiti za nekoliko uzbudljivih dana, dajući mi jasno na znanje da se nikad neću osloboditi njihove kontrole ako se nastavim tako ponašati.
   „Yu-jine.“
   Majčin glas iznenada mi je zazvonio u glavi. Čuo sam ga, blaga, ali jasna, točno prije nego što sam se probudio. No sad nisam mogao čuti ni kako se kreće na donjoj etaži. Bilo je tako tiho. Zaglušujuće Moja soba bila je u mraku; možda je još uvijek bilo rano, prije izlaska sunca. Možda je još uvijek spavala. Onda bih mogao dobiti napadaj i završiti s time a da ona za to i ne sazna, kao i noć prije.
   Stajao sam zadihan blizu valobrana oko ponoći vraćajući se strčanja iz Zvjezdarnice Mliječna staza u Morskom parku Gundo. Trčao sam kad bi me spopao nemir i osjećao kako mi mišići trzaju od energije. Smatrao sam to „sindromom nemirna tijela“. Ponekad bih trčao usred noći; ne bi bilo pretjerano nazvati to luđačkim porivom.
   Ulice su bile puste, kao i uvijek u to doba. Yongi’s, ulični stand s palačinkama punjenim šećerom, bio je zatvoren. Trajektno pristanište ispod bilo je obavijeno tamom. Gusta magla progutala je šesterotračnu cestu duž valobrana. Prosinački vjetar bio je oštar i jak, kiša je lijevala kao iz kabla. Većina bi to smatrala nepovoljnim uvjetima, ali ja sam se osjećao kao da lebdim. Sjajno. Mogao sam odlebdjeti do doma. Moglo je biti savršeno da nije bilo slatkog mirisa krvi koji je prožeo vjetar, najavljujući skori napadaj. Djevojka je sišla s posljednjeg autobusa za Ansan i doteturala do mene noseći otvoreni kišobran u naletu vjetra. Morao sam otići kući; nisam se htio svaliti na pod i bacakati, zgrčen kao lignja na žaru pred potpunom neznankom.
   Nisam se mogao sjetiti što se dogodilo nakon toga. Sigurno sam legao čim sam došao u svoju sobu, nisam se potrudio ni presvući. Vjerojatno sam zaspao hrčući. Bio je to treći napadaj u mome životu, ali sad sam prvi put predosjetio još jedan tako brzo nakon prethodnog. I miris je bio sasvim drugi par rukava: koža me peckala, nos me škakljao, bio sam smušen. Napadaj koji se spremao činio se kao da bi mogao biti najjači do sad.
   Nisam bio zabrinut zbog težine napadaja; bilo da rominja ili lije, smočit ću se. Samo sam htio da dođe brzo, tako da to odradim prije nego se majka probudi. Sklopio sam oči i ostao miran. Okrenuo sam glavu u stranu da spriječim moguće probleme s disanjem. Opustio sam tijelo i duboko disao. Jedan, dva… Kad sam došao do pet, bežični telefon na mom noćnom ormariću zazvonio je, trgnuvši me iz priprema. Lecnuo sam se, znajući da će zvoniti i dolje u dnevnom boravku. Majka će se naglo probuditi. Tko to bezobrazno zove usred noći?
   Telefon je prestao zvoniti. Samostojeći sat preuzeo je štafetu i zazvonio jednom u dnevnom boravku. Osim što je zvonio svaki puni sat, zvonio je i jednom svakih trideset minuta. Posegnuo sam za budilicom i škicnuo u ekran: 5:30. Rana buđenja bila su ostavština iz mojih plivačkih dana. Kad god bih zaspao, budio bih se sat vremena prije treninga. To je značilo da je majka sjedila za pisaćim stolom u svojoj sobi, recitirajući Zdravomarije pred kipom Djevice.
   Nakon molitve majka bi se otuširala. Osluškivao sam ne bih li čuo povlačenje stolice po podu ili vodu kako teče, ali čuo sam samo glasnu zvonjavu. Ovog puta bio je to moj mobitel. Možda je i onaj prethodni poziv bio meni namijenjen.
   Podignuo sam ruku iznad glave i tapkao duž jastuka tražeći mobitel. Gdje sam ga ostavio? Na stolu? U kupaonici? Prestao je zvoniti. Potom se opet oglasio fiksni telefon. Trznuo sam glavom I podignuo slušalicu.
   „Halo?“
   „Spavaš?“
   Hae-jin. Naravno. Tko bi me drugi zvao u ovo doba?
   „Budan sam.“
   „Što radi majka?“
   Kako čudno pitanje. Zar se nije vratio kući nakon jučerašnjeg sastanka s filmskim studijem?
   „Nisi doma?“ pitao sam.
   „Molim? Zašto bih te zvao da sam doma? U Sangam-dongu sam.“ Redatelj Privatnog sata, filma na kojem je Hae-jin radio prošloga ljeta, našao mu je novi posao, rekao je. Da bi proslavili potpisivanje ugovora, otišli su na makgeolli, rižino vino, a onda je on otišao do prijateljeva studija i montirao snimku proslave šezdesetog rođendana koju je snimio tijekom dana, pa zaspao. „Samo sam se probudio i vidio da je majka zvala usred noći. Mislio sam da je to malo čudno – trebala je spavati.“ Dodao je da je mislio da smo sad već budni, ali da se zabrinuo kad mu se nitko nije javljao. „Sve je okej, jel’ da?“
   Tada sam shvatio da sam prekriven nekim skorenim mrljama. „Zašto ne bi bilo?“ odgovorio sam odsutno dok sam se primio za svoju krutu, zamršenu kosu.
   „Zašto se onda ne javlja? Nije se javila ni na kućni ni na mobitel.“
   „Vjerojatno se moli. Ili je u kupaonici ili vani na balkonu.“ Popipao sam svoja prsa, pa trbuh, onda noge. Nosio sam istu odjeću kao i sinoć, ali imao sam osjećaj da je sasvim drukčija. Moj mekani, prozračni džemper bio je krut. Hlače su bile skorene, kao sirova koža. Podignuo sam stopalo; i na njemu se skupio kruti talog.
   „Aha, onda je sve u redu?“
   Promrmljao sam živčano. Što ne bi bilo u redu, osim što sam valjda bio prekriven blatom?
   „Ako si toliko zabrinut, samo je nazovi kasnije.“
   „Ne, uskoro ću doći kući.“
   Dobro.“ Zašto sam bio blatnjav? Jesam li pao po putu? Ali gdje je bilo blata? Jesam li išao duljim putem, pokraj novog gradilišta? Jesam li se možda poskliznuo, pokušavajući preskočiti cvjetnu gredicu?
   „Idem se otuširati. Doma sam najkasnije do devet“, rekao je Hae-jin i razgovor je završio.
   Uspravio sam se u sjedeći položaj, odložio telefon natrag na noćni ormarić i upalio svjetlo kod uzglavlja.
   Yu-jine!“ u ušima je odzvanjao majčin vrisak. Ali nije bio stvaran – u stanu je bilo tiho.
   Pogledom sam obišao sobu. Dah mi je zapeo u grlu, počeo sam se daviti i kašljati, lupati po prsima, dok sam padao u krevet, suze su mi navirale.
   Jednom kad sam osvojio zlatnu medalju u utrci na 1500 metara novinar me upitao: „Što biste rekli koje su vaše prednosti?“ Skromno, onako kako me majka uputila, odgovorio sam da imam relativno stabilno disanje. Kad su to isto pitanje postavili mom treneru, rekao je nešto manje skromno: „Ima najveći kapacitet pluća od svih koje sam ikada trenirao.“ Malo je toga moglo utjecati na moj nevjerojatni kapacitet pluća; uključivalo je dvije žene koje su me koristile umjesto jastuka za sjedenje i torpedo koji je eksplodirao u mome grlu dok sam sada gledao po svojoj sobi.
   Krvavi tragovi i otisci stopala bili su posvuda po srebrnkastom mramornom podu. Počinjali su kod vrata, nastavljali se preko sobe i završavali u dnu kreveta. Pod pretpostavkom da osoba koja je ostavila tragove nije hodala unatrag, što god da se dogodilo, odvilo se izvan moje spavaće sobe. Krevet mi je bio natopljen krvlju – plahte, pokrivači i jastuk. Spustio sam pogled. Ugrušci su mi visjeli s crnog džempera, donjeg dijela trenirke i čarapa. Okus krvi koji me trgnuo iz sna nije bio nagovještaj napadaja; bio je stvaran.

Sneak peak u novu izdavačku godinu

Naš bogati izdavački program i ove godine čine probrana djela nagrađivanih autora s domaće i svjetske književne scene, a naglasak ostaje na raznovrsnoj literaturi koja zahvaća različita životna iskustva i mnoge kulturne prostore, kako one bliske čitatelju, tako i one daleke i nepoznate. S veseljem najavljujemo neke od naslova koji će se naći na policama knjižara 2022., godine koja će, nadajmo se, biti puno bolja od prethodnih dviju. Ako je suditi prema štivu u koje ćemo uranjati, možemo biti optimistični!

Već u veljači izaći će nova drama naše nagrađivane dramatičarke Tene Štivičić, s naslovom 64.

Kada je riječ o domaćoj književnoj produkciji, uzbuđeni smo zbog cijelog niza autora koje ćemo objaviti. Već u veljači izaći će nova drama naše nagrađivane dramatičarke Tene Štivičić, s naslovom 64, a riječ je o djelu koje je u listopadu prošle godine doživjelo i kazališnu premijeru u HNK-u u Zagrebu. Dramom autorica naglasak stavlja na intenzivne obiteljske odnose, na intimu jednoga bračnog para koji se, u četrdesetim godinama života, lomi pod stresnim teretom očekivanja – onih vlastitih, ali i onih koje im nameće društvo. Za ljubitelje poezije pripremamo pravi dragulj, a riječ je o novoj zbirci  Gordane Benić, jedne od ponajboljih hrvatskih pjesnikinja, čiji će naslov Zemlja nulta oduševiti svakog ljubitelja promišljenih i zrelih pjesničkih knjiga. Ove godine pripremamo i romaneskni prvijenac redateljice, dramaturginje i prevoditeljice Hane Veček, koji nas besprijekornom, pomno osmišljenom fabulom kriminalističkog žanra odvodi u mnogim neočekivanim smjerovima. Roman Smrt, bjelokost tako nas uvlači u opsežnu istragu pod vodstvom britke inspektorice, a provodi nas i fascinantnim interijerom potresom pogođena Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, koji čuva mnoštvo svjetski poznatih umjetnina, ali i dobro skrivenih tajni.

Ljubitelji psiholoških trilera, i općenito žanrovske književnosti, doći će na svoje kad pročitaju roman Dobri sin, korejske autorice You-jeong Jeong, uspoređivane s velikim Stephenom Kingom.

Mnoštvo vrhunskih izdanja priprema se i u prijevodu, a čitatelji će već u veljači moći posegnuti za dvama romanima iz dalekih dijelova svijeta. Bambusova stabljika, roman jednoga od najpoznatijih mladih glasova arapske književnosti, Kuvajćanina Sauda Al Sanusija. Al Sanusi hrabro progovara o kuvajtskoj stvarnosti i odnosu domaćina prema Filipincima, „građanima drugog reda“, diskriminaciji i potrazi za identitetom kroz priču mladića ponikla iz miješanog braka, koji vapi za vlastitim korijenima. Ljubitelji psiholoških trilera, i općenito žanrovske književnosti, doći će na svoje kad pročitaju roman Dobri sin, korejske autorice You-jeong Jeong, uspoređivane s velikim Stephenom Kingom. U svome najpoznatijem djelu, Jeong donosi priču nabijenu tjeskobnom atmosferom i podmuklom napetošću, a u središtu je priče uzorni student prava nestabilna uma, koji se jednoga jutra, ne sjećajući se ničega od prethodne večeri, budi prekriven krvlju u svojoj sobi, da bi ubrzo potom u prizemlju pronašao beživotno majčino tijelo.

S ožujkom će čitatelji dočekati i treći roman jedne od najboljih ruskih književnica Guzel Jahine, nazvan Ešalon za Samarkand.

S ožujkom će čitatelji dočekati i treći roman jedne od najboljih ruskih književnica Guzel Jahine, nazvan Ešalon za Samarkand. U njezinu vjerojatno najboljem romanu dosad, Jahina ispisuje potresnu priču o evakuaciji djece iz Kazanja u Samarkand u doba velike gladi u Rusiji, a oblikuje ju prepoznatljivom stilskom osebujnošću, oštrinom i širinom književnog zahvata.

Prvi dio godine donijet će nam i drugi dio hvaljene norveške trilogije Hekne Larsa Myttinga. Nakon Sestrinskih zvona Tapiserija Hekne vraća nas u mistično seoce Butangen.

U kasno proljeće dočekat će nas objava fascinantnog, hvaljenog i, što se nas tiče, dugoočekivanog međunarodnog bestselera Pachinko iz pera američko-korejske zvijezde Min Jin Lee. Pachinko je preveden na više od 30 svjetskih jezika i plijeni pozornost publike diljem svijeta. Nazvan prema popularnoj japanskoj arkadnoj igri, roman je burna, vrtoglava i potresna obiteljska saga koja se prostorno proteže od Koreje do Japana, a vremenski čak kroz nekoliko stoljeća.

Prvi dio godine donijet će nam i drugi dio hvaljene norveške trilogije Hekne Larsa Myttinga. Nakon Sestrinskih zvona Tapiserija Hekne vraća nas u mistično seoce Butangen, gdje drevna legenda, čak i nakon smrti Astrid Hekne, nastavlja silovito i neobjašnjivo utjecati na svakodnevne živote seljana i njihova pastora, suočenih sa sve intenzivnijim prodorom moderniteta i novih životnih prilika. Uz to,  objavit ćemo i dvije, našim čitateljima dosad nepoznate, ali nagrađivane i hvaljene autorice, čiji romani predstavljaju oštre ženske glasove u suvremenosti. Elena Medel, jedna od najvažnijih španjolskih pjesnikinja nove generacije, u debitantskom se romanu Čudesa fokusira na klasno pitanje u Madridu, gledano iz očišta dviju radnica udaljenih nekoliko desetljeća, dok se Gertraud Klemm, zvjerka austrijske književne scene, u romanu Hipokampus obrušava na toksičnu rodnu nejednakost u kulturi, a prvenstveno u književnosti.

Kao i prijašnjih godina, i strani i domaći program zahvaćaju podjednako i naslove afirmiranih književnica i književnika i izvrsne debitantske ostvaraje koje vrijedi čitati, i to s guštom!