RAZGOVORI UGODNI: Sara Kopeczky Bajić

Upravo ti je izašla nova zbirka priča pod zanimljivim naslovom „Više ne znam tko si“. Ovo je već tvoja četvrta knjiga, iza tebe su i priznanja i nagrade. Koliko je mladim piscima poput tebe teško dobiti priliku?

Biti mladi pisac na našoj književnoj sceni vrlo je zahvalno, naime, naši pisci mladi su do penzije Šalu na stranu, ja jesam, sa svojih trideset, još uvijek u kategoriji mladih pisaca, ali sam isto tako i pisac koji više od deset godina aktivno piše, uređuje priče i šalje ih na različite natječaje. Istina, kad sam napisala prvu knjigu i poslala je na natječaj za neobjavljeni rukopis, trebalo je tu i malo sreće, ali sreća vjerojatno ne bi odigrala značajnu ulogu bez uloženog truda. Tako da, ako je pitanje: koliko je mladim piscima poput mene teško dobiti priliku, rekla bih da mladim piscima koji godinama rade na svojim tekstovima i uz to imaju malo sreće, i nije toliko teško.

Zbirka istražuje različite međuljudske odnose i točke u kojima ti odnosi pucaju ili se značajno mijenjaju.

Teme kojima se baviš u novoj zbirci vrlo su raznolike, no čini se da u mnogima zaplet počiva na nesporazumu, nekoj vrsti buke u komunikacijskom kanalu... Jesi li krenula s jasnom koncepcijom ili je riječ o slučajnosti?

Sve slučajnosti u ovoj knjizi su namjerne. Zbirka istražuje različite međuljudske odnose i točke u kojima ti odnosi pucaju ili se značajno mijenjaju. Jedan od ključnih motiva zbirke upravo je motiv pogleda i neprepoznavanja, stvarnog i metaforičkog. Znamo da je svaki pogled u nekoj mjeri pogrešan, jer ne reflektira u potpunosti ono što se gleda. Ova knjiga usidrila se negdje na sjecištu između otuđenosti i pokušaja da je se nadvlada. Naslovno "tko smo" u mnogočemu ovisi o tome tko to pitanje postavlja i kad, što donosi dodatnu prtljagu u prostor percepcije. Upravo u tim bukama u komunikacijskim kanalima nastaju zablude i iskliznuća, koja su udahnula život ovoj knjizi.

Od domaćih autora najdraže su mi priče Magdalene Blažević, Olje Savičević Ivančević, Tanje Mravak...

Imaš li književne uzore među kratkopričašima? Tko te, i na koji način, osobito nadahnjuje?

Od klasika, najdraže su mi kratke priče Raymonda Carvera i Ernesta Hemingwaya, a od suvremenih pisaca volim priče Ljudmile Ulicke, Olge Tokarczuk, Samante Schweblin, Frode Grytten... Od domaćih autora najdraže su mi priče Magdalene Blažević, Olje Savičević Ivančević, Tanje Mravak, itd.

U kojima uvjetima najbolje i najradije pišeš?

U miru i tišini, uz džezvu crne turske kave. Doduše, u tim uvjetima najbolje radim većinu stvari.

Kad bi na pusti otok mogla ponijeti samo jednu knjigu – koja bi to bila?

Vjerojatno Carverova sabrana djela, jer svaki put kad ga čitam, otkrivam novi sloj značenja.
Ili neku lošu, koju mi ne bi bilo žao zapaliti.

Ulomak iz romana Elif Shafak “Pogled”

         Keramet Mumi Keške Memiš-efendija na ovaj je svijet došao na sljedeći način:
         Njegova majka, kojoj život ne bi bio ispunjen da je umrla ne rodivši sina, i koja je u nadi da će joj se sreća nasmiješiti, izlijevala na zemlju krv žrtvenih životinja, i čak potražila pomoć jedne vračare kako nijedna čarolija ne bi ostala neiskušana, nakon šest djevojčica zaredom i mnogobrojnih spontanih pobačaja, napokon je jedne noći u snu od ćelava derviša bez brade saznala što treba učiniti; zavezala je uvojke svoje kose za tanke grane kupina u dvorištu, rasporedila svijeće u koncentričnim krugovima pa preklinjući nagovorila na to svog supruga, koji se tresao od nelagode jer se morao razodjenuti u najužem krugu svijeća, ali nije rekao da se trese od hladnoće, nego zato što će ih susjedi vidjeti i zauvijek pamtiti tu sramotu. Pred zoru te noći ostala je trudna s Memišem. Nakon devet mjeseci i deset dana tijekom kojih u kući nije ni prstom mrdnula, jedne vjetrovite jesenske večeri ta sirota žena rodila je Memiša s mirom i strpljenjem koji su zadivili primalju.
         Iako joj to zapravo nije bilo otkriveno u onome snu s dervišem, bila je apsolutno sigurna da je Memiš najprikladnije ime za jednu tako velikodušnu osobu. U skladu sa svojim imenom, Memiš ni mrava ne bi zgazio. I doista, dok ga je nosila u utrobi, Memiš svojoj majci nijednom nije prigovorio. Za razliku od svojih starijih sestara, nije tjerao majku da se tijekom trudnoće utapa u suzama, priprema jela koja je bolje ne spominjati ili ima grozne noćne more. Još je čudniji bio bezbolni porođaj. Memiš se nije rodio, nego iskliznuo; nije iskliznuo, nego gotovo iscurio. Iscurio je iz jedne posude u drugu bez panike i nade. Kao da je samo želio doći na svijet ne ometajući nikoga, kliznuo je u primaljine ruke ne izazvavši nikakve poteškoće ni smetnje. Nakon šest djevojčica zaredom, prvo muško dijete!
         Sirota žena bila je tako sigurna da će ovaj put roditi sina, da nije smatrala potrebnim upitati za spol djeteta kad se rodilo. Spustila je glavu na jastuk i udahnula gust miris u sobi, miris na koji nije bilanaviknuta: prostorija je mirisala kao da se negdje u blizini netko rješava termita dimom kora različitih vrsta stabala. „Čudno“, pomislila je. Morala bi im reći da u toj sobi nema termita. „Kad se probudim“, pomislila je. „Kad se probudim, reći ću im.“ Još se jednom radosno nasmiješila, zatvorila oči i više ih nikad nije otvorila.
         Primalja nije mogla skrenuti pogled s djeteta i zato nije odmah primijetila da je majka umrla. Nešto na tom majušnom dječačiću u njoj je izazivalo osjećaj nespokoja, ali nije mogla odrediti što. Bogu hvala, s tijelom je sve bilo u redu; nije zaplakao, ali to se moglo riješiti laganim udarcem dlanom. Nešto drugo na toj bebi bilo je čudno. Tad je jedna od susjeda donijela u sobu zdjelu krvi žrtvova na ovna i pružila je primalji. Primalja tek što nije umočila prst u krv i označila njome dječakovo čelo, kad se tiho nasmijala. Napokon je shvatila razlog svog nespokoja: dječakovo lice.
         Lice malog Memiša bilo je gotovo prozirno. Njegova usta, nos, obrve i oči bili su dovršeni i nedovršeni u isti mah. Na njegovo lice nisu došli osobno, nego su poslali svoje sjene. Primaljina tjeskoba prenijela se i na ostale žene u prostoriji i sad su se sve naginjale nad djetetom i pažljivo promatrale lice tog novorođenčeta koje nije plakalo niti se micalo, nego naizgled ravnodušnim osmijehom pozdravljalo svijet. Nijedna od žena koje su promatrale to netom rođeno lišce nije primijetila ništa neobično u njegovim crtama, ali istodobno nije mogla skrenuti pogled s njegove neobičnosti. Na licu tog dječačića kao da je sve bilo slučajno razbacano, ali u toj nasumičnosti još je postojao neki skriveni red. Zbog stanja u kojem je bilo, nisu mogle posve odrediti čemu to lice nalikuje, ni odlučiti je li ružno ili lijepo. Blaženo lice novorođenčeta toliko ih je zbunilo, da se nijedna nije mogla udaljiti od kolijevke, osim primalje, koja je naglo ustala jer joj se ta snuždenost nije nimalo sviđala.
         Suočena s dječačićem u kolijevci i mrtvom ženom u krevetu, zamolila je Boga da joj dade snage i pomislila: „Ovo je sigurno neko čudo!“ Tako je dječakovu imenu Memiš dodana riječ keramet.
         Da se pitalo primalju, ne bi bilo razloga da se o tome previše razmišlja. Dapače, ako je riječ o čudu, nema smisla toliko brinuti. Ali dječakova tetka bila je odvažna i neustrašiva žena; veoma inteligentna i usto nepokolebljiva. Tog dana odmah je osjetila da nešto nije u redu, ali kako nije željela izaći iz svoje sobe dok svi ne odu iz kuće, satima je sjedila u njoj, čitala Kur’an i čekala neki znak. Kad je najzad sve utihnulo, uzela je dječačića u krilo i pažljivo ga promotrila. Složila se s ostalima da se mali Keramet Memiš nije rodio, nego iscurio. Ali nije iscurio kao noćne rijeke koje se osvetnički izliju iz svojih korita, ili divlji vodopadi koji padaju u glasnim slapovima, ili tužne, teške kiše koje se ravnodušno izlijevaju u beskrajna mora, ili snijeg koji se topi na prvoj toplini rana proljeća. Točnije bi bilo reći da nije iscurio, nego kapnuo.
         Nadalje, postojala je razlika između kapanja i kapanja. Voda kapa, i krv kapa; ulje kapa, a kapa i vrijeme; i suze kapaju. Ali svaka od tih stvari kapa drukčije. Neke se mogu pretvoriti u paru i osušiti od želje da se vinu u nebo, druge ostaju na mjestu na koje su kapnule, neke mogu doći na vrh svake šupljine u koju su stavljene i ondje se šepiriti, druge mogu otići iz svoje vječnosti u beskonačnost; neke mogu ostaviti naslage tjeskobe na stazama kojima su prošle. Kapanje malog Kerameta Memiša nije nalikovalo ničemu od toga. On je izgledao kao da će ostati gdje je kapnuo, u stanju u kojem je kapnuo; odnosno, bio je više kao kap voska nego kao kap vode, krvi, ulja ili vremena, ili čak suze.
         Tetka je dugo mirisala to dijete koje još nije zaplakalo niti se pomaknulo, nego samo ležalo gdje je bilo i kakvo je bilo. A kad je zaključila da se iz tog novorođenčeta posve sigurno širi miris voska, prestrašila se. Jer kap voska ostane ondje kamo kapne i stvrdne se ondje gdje ostane čim je daleko od izvora topline. Jer vosak se ne može pretvoriti u tekućinu ako se ne vrati u njedra topline iz kojih je izašao. A topla maternica koja je iznjedrila malog Kerameta Memiša već se davno počela hladiti. Uskoro, kad se tijelo njegove majke, koje mu je izvor topline, ohladi kao led, tekućina će se zgusnuti i stvrdnuti. A kad se nešto stvrdne, nemoguće ga je oblikovati. Zato je djetetovu licu trebalo dati oblik. Jer sad se činilo da je između lica malog Kerameta Memiša i ljudskog roda navučena napola prozirna i napola tajanstvena voštana zavjesa. U tom trenutku sirota žena shvatila je da se mora pribrati i nešto učiniti.
         Otkad je to neobično dijete kapnulo na ovaj svijet, umjesto da se u nj rodilo, iz trenutka u trenutak stvrdnjavalo se kao kap voska na mjestu na koje je palo i u obliku u kojem je palo; a kako je bilo posve lišeno izvora topline koji će ga ugrijati i utješiti, i tješenjem rastopiti, ako ona odmah nešto ne poduzme, djetetovo lice zaledit će se u svojoj prozirnoj nepomičnosti. Da to nije shvatila i brzo uzela stvar u svoje ruke, Keramit Memiš do kraja života ne bi imao lice.
         Tetka je odmah uzela ljusku lješnjaka i spalila je. Nakon toga počela je oblikovati dječačićevo lice, iako se već počelo stvrdnjavati. Crnilom spaljene ljuske lješnjaka nacrtala mu je nos i usta, obrve i trepavice, bradu i čelo, obraze i sljepoočnice. Kad je došlo vrijeme da mu nacrta oči, mrtva žena u krevetu tek što se nije posve ohladila i dječačić-kapljica voska tek što se nije posve stvrdnuo. Od tog trenutka zasigurno se neće uobličiti ni oživjeti. Vremena je bilo tako malo da je rukama nespretnim od panike uspjela nacrtati samo dva tanka proreza za oči. Više od toga nije stigla.
         Tog dana dječačić nije dobio samo lice koje mu je tetka nacrtala ljuskom lješnjaka; dobio je i ime: „Mumi!“
         Nakon toga pokazali su Kerameta Mumija Memiša njegovu ocu. Siroti čovjek bio je toliko sretan što je nakon svih tih godina napokon dobio sina, da se zakleo nahraniti sve siromašne u sedam četvrti i odvesti u hamam sve koji se od rođenja nisu okupali, da se dobro operu. Ali prije nego što je to izgovorio do kraja, grlo mu se stisnulo. Predosjetio je neku nesreću. Preplašen kao lastavica kojoj je mačka ščepala krilo, sa srcem u grlu otrčao je u sobu u kojoj je spavala njegova supruga. Nije mogao naći hrabrosti da otvori oči. Pipajući u tami, napipao je sad posve ledeno tijelo. Zario je nos u kosu svoje supruge, koja je uvijek mirisala na orahe, cimet i sjeverozapadnjak. Ali tim mirisima kao da je bio pridodan još jedan. Kao da... u zraku kao da se osjećao miris voska.
         Položio je malog Kerameta Mumija Memiša pokraj njegove majke. Izlazeći iz prostorije, nijednom se nije osvrnuo, nije pogledao ni majku ni dijete. U svom umu zajedno ih je pokopao, jedno pokraj drugog. Kad su se vrata zatvorila, nešto je promrmljao, možda riječi oproštaja.
         „Kamo sreće!“ rekao je. „Kamo sreće da je preživjela, kamo sreće da je ponovno rodila djevojčicu.“
         Tako je Keramet Mumi Keške Memiš došao na ovaj svijet. Ostalo je bilo prepušteno vremenu. Kasnije, kad je njegovo tijelo naraslo, tim čuvenim imenima dodana je i titula efendija.

Pročitajte jednu priču Sare Kopeczky Bajić iz knjige “Više ne znam tko si”

Posljednja

pjesma

Posljednja pjesma

     „Kad ostarim, ostavite me u planini“, kaže Marin. „Sve je bolje od ovoga.“ Ošinem ga pogledom.
     „To mi je otac“, kažem, a on slegne ramenima.
     „Bio ti je otac. Sad više nije ništa.“
     Otac, nesvjestan našeg razgovora, pomno vadi špice iz salate od krastavaca.
     „To ti se sve jede“, kažem. Polako okrene glavu, čelo se mršti, kotačići se okreću.
     „Što?“ zadere se nakon pola minute.
     „Ne trebaš vaditi špice“, sad i ja vičem. Na očevu čelu pojavi se nova bora.
     „Špice se ne jedu“, kaže polako, kao da podučava dijete. „To svi znaju“, vrati se svom zadatku, usredotočen.
     „Kao malo dijete“, kaže Marin.
     Nakon ručka, ocu slijedi spavanje, a nama čišćenje. Sve smo pospremili, legli na krevet i upalili televizor, kad na vratima začujem glasno lupanje. Otac je u pidžami i čvrsto sti-
šće štap.
     „Gdje su?“ viče. Marin i ja ga zbunjeno gledamo.
     „Gdje je tko?“ Marin izvije obrve.
     „Lupeži! Čuo sam glasove...“ Polako okrene glavu prema televizoru, a usta mu se otvore dok pokušava zbrojiti dva i dva.
     „To je televizija, tata“, kažem, da se ne muči.
     „Dobro, dobro“, najsitnijim koracima vrati se u krevet.
E moji nesuđeni provalnici, zamalo ste se suočili s gnjevom njegova štapa! Marin i ja se smijemo, iako zapravo nije smiješno.
To je krug života, govore, kao da to sve objašnjava. Ako je život stvarno krug, tek onda ništa nema smisla, jer krug podrazumijeva vraćanje na početak, kao kad ljudi kažu da im se život okrenuo za 360, umjesto 180 stupnjeva. Možda se tu krije neko dublje značenje koje ja još ne razumijem, možda je pravo značenje da značenja uopće nema, niti ga ima smisla tražiti. Dok gledam ostarjelog oca kako pokušava navući papuče na noge, kao da su obrnuti magneti, obuzme me nešto smiješno i tužno, strašno mi je to, toliko godina, toliko događaja, toliko truda, a zašto? Svijet za njim polako zatvara vrata, da ga ne probudi na odlasku.
     „Jesi li vidio Bepa danas?“ pitam Marina. Odmahne glavom.
     „Zdjelica mu je prazna“, kažem.
     „Bit će mu je vruće pa se zavukao negdje u hlad.“
     „Možda“, kažem, iako imam čudan osjećaj. Bepo ne voli ljude, jedino Emu, i to kad je dobre volje. Zato voli hranu. Šetam vrtom, šuškam njegovim poslasticama i dozivam ga. Očekujem da ću svaki čas u travi ugledati tigrasto tijelo, ali i dalje ga nema, pa se poražena vratim se u kuću.
     Otac spava na jednoj strani bračnog kreveta. Najgore mi je kad mu moram iznova objašnjavati da je majka umrla. Prvi put plakala sam cijelo poslijepodne, i drugi, a kasnije su suze presušile još u očima. Na kraju sam vikala iz petnih žila: mrtva je, kako ne kužiš, umrla je ima deset godina, bilo je užasno, iz nje su virile cjevčice i boljelo ju je, koža joj je bila u ranama, kako to možeš zaboraviti, kako, kako? Nakon toga otac bi dugo šutio, a ja sam odšutjela da mi je od njezine bolne grimase još teže gledati njegov otupjeli pogled.
     „Pardon, zna li slučajno netko gdje mi je opasač?“ pita uzvišeno, kao da je dobrodušni kralj, a mi smjerni podanici. Isprva mi nije jasno o čemu se radi, a onda shvatim da želi svoj ogrtač. „Na pranju je.“ Odmah se ozlovolji. Padne mi na pamet onaj glupi vic, kaže li se Irak ili Iran, tako je to s Alzheimerom, puno stvari postane smiješno, smiješ se do ludila, do histerije, do suza u očima.
     Znam da on nije kriv, ali nisam ni ja, ni Marin. Što da onda radimo, nas dvoje nevinih kao najveći krivci, dokle ovako, dok se i mi ne razbolimo?
     „Nakon početne dijagnoze imate još samo sedam godina“, rekao nam je liječnik. Još samo sedam godina. Još cijelih sedam godina.
     Idućeg jutra ocu donesem doručak, a on me grčevito uhvati za ruku.
     „Gdje su mi kartice?“ pita, stisak mu je iznenađujuće jak.
     „Kakve kartice?“
     „Od banke. Ti to ne možeš imat, to je moje.“ Marin prasne u smijeh.
     „Da se ne bi obogatili“, kaže. Sok od naranče štrcne mu kroz nos. Moj otac gleda ga s izrazom čiste panike.
     „Sve je na sigurnom, ne brini. Što god ti treba, samo reci, podignut ćemo“, kažem umirujućim tonom. Moj otac iskolači oči.
     „Krađa! Krađa!“ viče. „Ljudi, pljačka me vlastita krv!“ crven je u licu. Moj je red da prevrnem očima.
     „Nitko tebi ništa neće ukrasti“, kažem. Sumnjičavo gleda prvo mene, pa onda žlicu u svojoj ruci, kao da se boji da je oružje, ili kao da je potpuno zaboravio značenje i primjenu koncepta žlice i pita se kako je moguće da je tehnologija toliko napredovala.
     „I onda kažu, radi i štedi za stare dane“, kaže Marin. Pijemo kavu i pravimo se da smo kod kuće u gradu. Ne znamo kad ćemo se vratiti, briga za oca postala je posao na neodređeno. Ugovor istječe smrću.
     „Bogatstvo treba ili imati dok si mlad, naslijediti pa trošiti, ili se uopće i ne truditi. Vidi njega, recimo“, pokaže prema kauču gdje otac upravo drijema. „Što će njemu ikakav luksuz?Samo da ima gdje leći i što pojesti.“
     „Ja ne bih imala ništa protiv toga da budem na njegovu mjestu jednog dana“, kažem. Razmišljam o Emi. Poželim je nazvati, ali na kraju odustanem. Gledam očevu ćelavu glavu, iz daljine mi izgleda kao glava novorođenčeta.
     „Nije njemu ni loše.“
     Ponekad nisam sigurna gledam li u njegovu prošlost ili u svoju budućnost, ni ima li uopće razlike. To me prestravi, ali nikad zadugo, strah je luksuz za koji treba izdvojiti vrijeme, a ni on ni ja nemamo ga na razbacivanje. Trepnut ću i sve će nestati.
     Zateknem oca kako petlja oko alata.
     „Što radiš?“
     „Brzo će zima“, kaže, kao da je to savršeno logičan odgovor na moje pitanje. Na stol je stavio drvene daske, metar, čekić i čavle. Obuzme me nježnost kad shvatim o čemu se radi. Prije svake zime izrađivao je kuće za ptice. Strateški bi ih posložio na balkon i objesio na okolno drveće, a u njih bi stavio posudice s hranom i vodom. Zbog toga se oko kuće uvijek čuo pjev ptica.
     Veliki prsti sve teže drže čekić, strah me da se ne ozlijedi, pa priskačem u pomoć.
     „Pusti meni“, kažem, a on negoduje.
     „Sad ćeš ti mene naučit kako se to radi.“ Naposljetku kimne. Odjednom je lucidan, svega se sjeća, kako izmjeriti koji dio, kako postaviti daske, ruke pamte ono što je um već zaboravio. Ja sam njegova snaga, režem drvo i zabijam čavle, a on je upravitelj, zapovijeda mi kao šef gradilišta. Kad završimo, divimo se svom djelu.
     „Umorio sam se“, kaže otac i ode na spavanje, a ja stavim kućicu na balkon i dugo je gledam.
     I ja sam se umorila.
     Pričam Marinu što je propustio.
     „Srce mi je stalo kad sam ga vidjela s čekićem. Znaš kako je tvrdoglav, prije bi prste otkinuo nego priznao da nešto ne može.“
     „Svatko lupa glavom o svoj zid“, kaže Marin.
     „Brane, jesi li vidio onaj gol, a?“ otac pita Marina, koji se naviknuo na to da ga se povremeno prekrsti. Brane je bio njegov omiljeni suigrač u nogometnoj momčadi. Dok ga sad gledam, teško mi je zamisliti da je ikada bio u stanju trčati, a kamoli da je u tome bio dobar. Proguta zalogaj juhe i zagrcne se, a ja refleksno skočim. Kad prestane kašljati, ponosno me pogleda, kao da očekuje pohvalu za to što se nije ugušio.
     „Što misliš, koja je ovo godina?“ pitam blago.
     „Sedamdesetprva, koja će bit“, kaže bez trena premišljanja, pa me odmjeri. Kakva sam ja to odrasla, ozbiljna žena koja ne zna u kojoj smo godini?

* * *

     Danas je otac živahniji. Ne leži u krevetu, nego sjedi s nama u kuhinji. Marin me poljubi prije nego što ode na posao. Zavidim mu. Moj otac razjapi usta.
     „Tko ti je ovaj?“ pita ispod glasa.
     „Muž.“ Otac zašuti, ali vidim da i dalje razmišlja.
     „A kad si se ti udala? Koga si pitala smiješ li?“ Isturi bradu koju mu je Marin ranije obrijao.
     „Sad je gotovo“, nasmijem se. On malo razmisli.
     „Sluša li te bar taj tvoj?“ pita. Ja potvrdim, on kimne. Čini se da mu je malo lakše.
     Nakon večere gledamo stare obiteljske slike. Nadam se da će mu one pomoći da se prisjeti, ili da barem manje zaboravlja.
     „Tko je ovo?“ pita. Pokazuje Eminu fotografiju s mature.
     „To ti je unuka. Sad je u Njemačkoj.“
     „Unuka? Ma je. Ovakav mladić, pa već djed!“
     Nisam sigurna je li njegovo iznenađenje stvarno ili zezancija. Nekad mi se čini da nam se cijelo vrijeme ruga i da je pametniji od svih nas. Zahvalna sam što je bar Ema daleko, da ne tuguje prije vremena.
     Kad sam sišla u podrum po još luka, u uglu sam opazila kitnjasti rep. Već sam se poveselila, kad sam shvatila da se mačak ne miče. Krzno mu je još bilo toplo. „Ti glupa beštijo“, rekla sam dok su mi navirale suze. Zašto se skrivao, mogli smo mu pomoći ako je bio bolestan, mogli smo makar biti uz njega, da ne bude sam. Nitko ne bi smio umrijeti sam.
     Kasnije sam morala reći Emi da joj je mačak uginuo. Čula sam kako plače u slušalicu.
     „Bio je obziran do samog kraja“, rekla je. „Htio nas je zaštitit, da ga ne gledamo kako se muči. Da nam bude lakše“, ridala je. Nedostaje mi. Želim je zagrliti i utješiti, napraviti joj pravu, tursku kavu i kolače.
     „Kako je djed?“
     „Isto“, kažem. Nije me više ispitivala, sve joj je bilo jasno. Možda je s onima koji boluju od Alzheimera isto kao s mačkama. Odu od nas dok su još živi i pretvore se u sjene, da nam poslije bude lakše.
     Te večeri otac je neobično razgovorljiv. „Što ti misliš, što je tamo gori?“ uperi štap u plafon i znam da ne misli na paučinu.
     „Nemam pojma“, kažem. Odavno ne vjerujem u bajke. U njegovim očima nazirem strah. Marin prođe kroz kuhinju.
     „Punac, vi ćete gore lijepo ispitati situaciju, pa ćete nam javiti, jel može?“ kaže. Otac ga gleda otvorenih usta, a onda polako rastegne kutove usana u osmijeh.

* * *

     U posljednje vrijeme otac zaboravlja jesti i piti. Samo sjedi kraj prozora i gleda u daljinu.
     „Vidi!“ pokaže štapom. „Ptice.“ Oči mu se rašire od uzbuđenja, kao u dječaka.
     Dva češljugara slete na novu kućicu za ptice i zapjevaju. On ih gleda, razdragan. Njegovoj ljutnji i tvrdoglavosti još bih se nekako i oduprla, ali me slabost drži prikovanom. Prvi put nakon puno godina, zapjeva i otac. Pjeva staru narodnu pjesmu, jednu od onih koje pamte samo ljudi koji žive na određenom mjestu u određeno vrijeme. Sad je to vrijeme prošlo, a i ljudi su na odlasku, samo ih još mjesto pamti.
     Otac pjeva glasno i neustrašivo, kao da prkosi jeseni koja vreba u krošnjama. Ne promiče mu ni jedna jedina riječ. Nakon svega što je već zaboravio, napokon je uspio zaboraviti i da je star.
Pjevaju kao da nemaju nijednu brigu na cijelom svijetu, moj otac i češljugari, dok sunce zalazi za planinu.

Što čitamo u travnju?

Četvrti kalendarski mjesec, travanj, prvi je cjeloviti proljetni mjesec. Mjesec  je to u kojem priroda propupa i procvjeta – jednostavno poludi od boja i mirisa, pa nam se život i svijet učine ljepši i optimističniji. Iako tradicionalno otpočinje šalama i bezopasnim smicalicama, mi si taj bezazleni luksuz neozbiljnosti ne možemo priuštiti. Sve što vam nadalje kažemo istina je ‒ i samo istina. Henini travanjski „izdanci“ knjige su kao stvorene da ih ponesete u prirodu i izvaljeni na dekici uživate u čitanju, da ih ponudite kao štivo za book klub i raspravljate o njemu na nekoj osunčanoj terasi. Možete ih pokloniti, o njima možete i pisati, citirati ih. Za svakoga ponešto!

Skrećemo vam pozornost na novi ‒ a stari! ‒ roman omiljene Elif Shafak. Riječ je o Pogledu, djelu napisanom davne 1999. godine. Svi se kritičari slažu da je riječ o autoričinu najneobičnijem djelu. Nećemo vam otkriti mnogo, osim da je Elif u ovoj priči svoje oko sokolovo, svoju nezaustavljivu maštu i senzibilitet, bogat jezik i pripovjedačko umijeće usmjerila na promatrače i promatrane, na percepciju i sve predrasude koje se rađaju iz viđenog. A nije ih malo, bolne su i itekako traumatične… Pritom nas vodi kroz prostore i vrijeme, kroz države i stoljeća, i upoznaje s najčudnovatijim likovima u najbizarnijim situacijama, potičući nas na procjenu tuđih, ali istodobno i vlastitih stavova. The Independent knjigu opisuje kao: „Hiperaktivno, urnebesno putovanje, farsično, tajanstveno, strastveno…“ Nije li već to dovoljno intrigantno da zavirite u Pogled?

Od pomalo halucinantne proze glavu je dobro odmoriti starim dobrim krimićem, nastalim (kako zanimljivo!) u ´90-ima, baš kao i roman koji smo maločas najavili. Priča nas vodi na Kubu, koja je, osim po cigarama, uglancanim limuzinama i zadrtom komunizmu, poznata i po svom najboljem živućem piscu – Leonardu Paduri, autoru romana. Padurin policijski inspektor, Mario Conde, u Savršenoj prošlosti rješava novi slučaj: nestanak prijatelja i šulkolege, Rafaela Morine, a u krimipriču upliće se i ljubavna jer su obojica voljela istu ženu. Riječ je o klasičnoj noir fikciji, pomalo sporovoznoj, međutim, Padurina briljantna naracija, raskošne rečenice i odlična psihološka karakterizacija savršen su bonus takvoj prozi. Zamislite samo, Kuba u travnju!, uz Paduru kao strastvenog vodiča po ovoj tropskoj meki: zakukuljena policijska istraga, La Habana Vieja, uske ulice, sieste, barovi, izvrsna glazba, rum i cigare, a sve to po cijeni – Savršene prošlosti.

No ako ste od onih koje proljeće „smlavi“, ako ste skloni proljetnom umoru i duge vam forme sišu posljednje atome snage, ne brinite se! Rješenje je na vidiku. Priče skupljene pod zajedničkim nazivnikom Više ne znam tko si u zbirci mlade (1992.) i (već) nagrađivane Sare Kopeczky Bajić duge su tek nekoliko kartica, a kvalitetom će zadovoljiti i najzahtjevnije čitatelje. Ima ih ukupno 26, taman dovoljno da uz nekoliko dana pauze popunite travanjsku normu. Više ne znam tko si? pitanje je koje u suvremenosti titra na usnama često, bilo da to pitamo druge ili sami sebe, a Sara Kopeczky u svojim je pripovjednim opservacijama o temi otuđenja, loših odnosa i zataškavanja problema pokazala začudnu zrelost i snagu.

Ne propustite provjeriti točnost gornjih tvrdnji, naše novitete možete naći u dobrim, boljim i najboljim knjižarama diljem Hrvatske, a naša online knjižara otvorena vam je non-stop!

POGLED

B-C je muškarac izrazito niska rasta, a njegova voljena – izrazito pretila žena. U okrilju svog doma žive mirnim, povučenim životom, ali čim izađu na ulicu, na njih se sruči gomila pogleda teških od predrasuda. Žena ih loše podnosi, muškarac nešto bolje. Ona se tješi opsesivnim prejedanjem, a on opsesivnim traganjem za natuknicama za svoj Rječnik pogleda. Dosjete se čak zamijeniti uloge: ona se preoblači u muškarca, a on u ženu, ne bi li zavarali okolinu… No tu priči nije kraj – poći nam je dublje u prošlost i dalje u svijet, jer čovjek je svagdje i odvajkada i promatrač i promatrani, a znatiželji se ne može uteći.

Istočnjački mistična i pripovjedno zaigrana, proza u kojoj autorica meandrira kroz prostor i vrijeme, ponirući u tajne ljudskog bića oduvijek izložena pogledu, donosi nam ludičku studiju o nezaustavljivoj moći percepcije.

Ova, zasigurno najneobičnija knjiga Elif Shafak, objavljena davne 1999. godine, aktualnija je nego ikad. Napisana u doba kada nije bilo reality showova ni društvenih mreža, bavi se gledanjem i viđenim, promatračem i promatranim. Bavi se živahno, napose neobično, na momente bizarno i groteskno, poimanjem ljepote i ružnoće, emocionalnom gladi i traumom, pogledima svake namjere i izgledima svake vrste. Istočnjački mistična i pripovjedno zaigrana, proza u kojoj autorica meandrira kroz prostor i vrijeme, ponirući u tajne ljudskog bića oduvijek izložena pogledu, donosi nam ludičku studiju o nezaustavljivoj moći percepcije.

SAVRŠENA PROŠLOST

Novogodišnje jutro 1989. poručniku Mariju Condeu počinje grozno. Mamuran je, boli ga glava, ima samo jednu cigaretu, a šef ga, jasno je iz telefonskog poziva kojim ga budi iz kratka sna, ne namjerava poštedjeti – novi misterij čeka njegovu pozornost. Netragom je nestao Rafael Morín Rodríguez, uspješni i poznati Kubanac, a okolnosti njegova nestanka potpuno su mutne. Osebujni Morin pritom nije samo još jedan slučaj u nizu, on je trn u Condeovu oku još iz vremena nježne gimnazijske mladosti, kada je, uza sve uspjehe, osvojio i oženio Condeovu najveću ljubav – fatalnu Tamaru. Conde i Tamara ponovno će se sresti u opakim okolnostima, a slike iz davne prošlosti tjerat će poručnika na mnoga promišljanja, kao i na niz otkrića u još jednoj igri sjena po živim kubanskim ulicama.

Kao i Zbogom, Hemingway, i ovaj roman donosi mnogo više od užitka potrage za počiniteljem.

Savršena prošlost prvi je u nizu kriminalističkih romana velikog Leonarda Padure, s Marijem Condeom u glavnoj ulozi. Kao i Zbogom, Hemingway, i ovaj roman donosi mnogo više od užitka potrage za počiniteljem – širom otvara vrata u šaren i kulturom bogat prostor Kube osamdesetih te ocrtava život kubanskog društva u svoj njegovoj dinamičnoj raskoši.

VIŠE NE ZNAM TKO SI

Čak dvadeset i šest kratkih priča sačinjava drugu zbirku za odrasle, a četvrtu knjigu Sare Kopeczky Bajić Više ne znam tko si. Jasno je iz te brojke da im je tematski raspon velik, a opet, vrlo je lako i točno reći da se sve bave ljudima i njihovim odnosima: partnerskim, cijelim spektrom obiteljskih ili poslovnim. Baviti se međuljudskim odnosima znači govoriti o njihovim krizama i nedostacima, o dinamikama u kojima staro nestaje, a novo nastaje. Disfunkcionalni odnosi reproduciraju i takve ljude, pa u nekoliko priča imamo posla i s, psihijatrijski gledano, graničnim slučajevima, kojima je manipulacija izvor moći i obrambeni mehanizam.

Baviti se međuljudskim odnosima znači govoriti o njihovim krizama i nedostacima, o dinamikama u kojima staro nestaje, a novo nastaje.

Sara Kopeczky Bajić demonstrira suvereno vođenje priča i građenje dramaturgije. Za ostvarenje svojih ciljeva bira jednostavan, čist i pregledan jezik, dostupan svima, jezik koji se lako prati, a koji piše priče koje će nas zavrtjeti kao perilica uključena na program ispiranja krivnje, jer to je i najčešći motiv ovih priča.

Ulomak iz romana Anje Kampmann “Duboke se vode dižu”

I. poglavlje

Zapadnjak

     Ne postoji ništa tamnije od mora noću. Iza teških, olujnih oblaka nije se vidio mjesec a obzor se jedva razlučivao od crnila u kojem su se vrtložili divovski valovi, stalno iznova hvatajući dah dok im je vjetar šibao krijeste podižući uskipjelu pjenu. Daleko dolje platforma se ljuljala pričvršćena dugačkom čeličnom užadi, trzala je metar debele klinove ukotvljene duboko u morsko dno, osvjetljavala ukrug uzbibanu smeđu vodu.

     Bio je osmi sat smjene; stojeći na uskoj prečki, Waclaw podignu pojas i rukama se uhvati za metalnu konstrukciju tornja za bušenje. Slana vlaga omatala ga je poput sveobuhvatne, teške morske struje i već je neko vrijeme čekao signal za prestanak rada. Pippo bi ih već odavno bio pozvao unutra, ali novom upravitelju platforme očito je bilo svejedno, radije bi ih ostavio da se utope nego prekinuo bušenje. Osjećao je udarce valova u nosače platforme; pomisli kako će platformu trebati evakuirati, no sad više ne, sad se čekalo, dok je kiša gotovo vodoravno nalijetala na reflektore i čulo se zatezanje zavarenih šavova, i more, koje je nasrtalo na platformu poput podivljala krda, valovi u bijegu od oluje, sve je nadiralo na njih.

     Duboko ispod sebe, za rotacijskim stolom vidio je muškarce kako nešto viču, vidio je kako im se usta pomiču, ali do njega su dopirali samo krici oluje, zapljuskivanje, uzaludno lepetanje galebova, nekoliko svijetlih bljeskova donjih dijelova krila.

     Tek nakon gotovo pola sata oglasi se signal te se posao prekinu. Waclaw je jedva izdržavao, odupirao se o usku stubu i čekao. Ostali bušači povukli su se, netko je otvorio teška vrata prema kabinama, on ugleda procijep svjetlosti, prvi počeše ulaziti. U svim mu je udovima bila samo hladnoća, kretao se korak po korak, ukočeno, noge su mu prepoznavale razmake između mokrih prečaka kojima se spuštao. Voda mu se odavno zavukla pod nepromočivu odjeću, bio je promrzao; spustivši se na pod platforme, i dalje se čvrsto držao.

     Unutra je svjetlost bila drečava, toplina srdačna, čak i u sobičku u kojem su odlagali čizme na stalke i vješali kombinezone da se osuše. Osjeti takoreći zadovoljstvo došavši među druge, na toplo. Ekipa je bila nova i samo je nekolicinu već dugo poznavao, na primjer Alberta, koji je nešto prije vodio glavnu riječ dolje za rotacijskim stolom. Oluja mu je dodatno pokvarila raspoloženje. Bez riječi uvuče stopala u šlape za kupanje i zaputi se uskim hodnikom prema kabini. Svjetlo je gorjelo, ali Mátyásov je krevet bio prazan. Njihovi pokrivači ležali su na donjem krevetu te na trenu tak pomisli da je Mátyás pod njima, ali nije bilo nikoga. Slušalice su se objesile gotovo do poda, walkman je ležao kraj jastuka. Waclaw omota kabel oko ruke. Mátyás? zazove. Ne čekajući odgovor, otvori vrata kupaonice. Bilo je četiri ujutro. Pusti vruću vodu. Bosi još sasvim mokar stade pred ležajeve. Pokri se obama pokrivačima, koža mu je još bila vlažna, i odjednom mu se učini da je oluja negdje daleko. Čekao je. Toplina je budila umor u njemu a od prethodne večeri ništa nije jeo. I to je bilo novo: šef ih je rasporedio u različite smjene.

     Koža je, kao i uvijek, na hodniku izgledala neobično blijedo pod nanizanim neonskim cijevima. Kada je zakoračio u blagovaonicu, muškarci oko stola neposredno ispred šanka utihnuše. On osjeti njihove poglede iza ulijepljenih plastičnih boca za umake; zasjenjivali su njegove pokrete kad se osvrnuo oko sebe. Pokraj njih, dalje uz rub šanka, sjedio je Francis, blijed i pomalo odsutan. Nalik na bolesnu morsku pticu što nekoliko posljednjih dana kostriješi perje. Nepokolebljivo je primao svaku šalu koju je voditelj dizalice dobacivao iz smjera pokrajnjeg stola rokćući poput debele svinje. Shane je urlao izigravajući facu pred novima, tražio je od pomoćnih radnika da ubace još kemikalija u tekućinu za ispiranje, da mu donesu vodu ili stalno iznova prskaju palubu. Tek kad su premoreni i obesnaženi sjeli pokraj njega podnoseći njegove vulgarne viceve, u pogledu mu se nazrela odsutnost, što je značilo da je zadovoljan. Nakon toga mogao je sjediti na mjestu kao da su mu oči od stakla. No kad su se vrata zanjihala, njegovo lice živnu i Waclaw začu podrugljiv, provokativan zvižduk. Aj, aj, naruga se Shane, koga mi to tražimo? Glas mu je zvučao muklo i duboko, kao da pripada vrlo debelu čovjeku, no on je bio mršav i na licu mu se isticao orlovski nos, kojim je, otkako su ga upoznali prije dvije godine, pratio svaki njihov korak. Njegove ruke i sve na njemu i dalje je bilo prekriveno slojem prljavštine. Vani na palubi nosio je žute radne rukavice nalik šapama s pandžama. Bila su to uobičajena govorkanja. Waclaw se nikad nije obazirao kad bi se netko osvrnuo za njima.

     Francis je sjedio u blizini i usred te buke šutke je ispraznio dvije čaše. Waclawa je ljutilo to što nema Mátyása. Nagrabi dvije zaimače tople juhe iz lonca, umoči takoreći proziran komad prepečenca i poče jesti. I tu je svjetlo bilo odveć blještavo. Juha odveć smeđa, koža odveć blijeda. Blagovaonica se doimala polupraznom. Nakon svršetka posla došli bi jesti ili bi ležali u kabinama i spavali.

     U hodniku ga obuze dojam da je oluja nečujna, tek blago ljuljanje, kao da je sve veoma daleko. Iz kinodvorane začu glasove, kojima se pridružiše njegovi vlastiti koraci, sve brži, vrata s aluminijskim kvakama i svijetlom plastičnom oblogom. Prođe dugačkim hodnikom sve do zadnjih vrata, u prostoriji je bilo mračno uz iznimku male električne svijeće u kutu, koja je u svim vremenskim uvjetima jednako podrhtavala. Ondje su se povremeno sastajali, nekoliko sagova usmjerenih prema Meki, na molitvu nije dolazio gotovo nikada nitko. Mátyás? Bi li se začudio da ga je ugledao naslonjena na zid kako se tiho smije? Kad su se vrata odškrinula, tminu presiječe zraka svjetlosti. U prostoriji je vladao muk. Tek nestvarna tišina nad sagovima. On se zaputi natrag u kabinu. Kroz procijep vrata ugleda Andreja kako leži na ležaju a na ramenu mu, poput ptičice, mobitel; ispod je provirivala samo debela trbušina i svijetle, iznošene hlače. Pjesma koju je slušao zvučala je kao re ­šu­šik­šuru; ponavljat će je cijelu noć.

     Zadah čarapa i uznojenih potkošulja, tanki zidovi. Bilo je možda pola pet ujutro, inače bi mu u željeznoj konstrukciji tornja za bušenje preostala još gotovo tri sata i bili bi to posljednji Mátyásovi sati sna prije početka smjene. Možda mu je pozlilo. Noć je još bila mračna, da mračnija nije mogla biti, ni tračka svjetlosti. Vrata prema palubi jednom se prilikom nisu ispravno zatvorila i voda se slila sve do kabina. To je bilo davno prije nego što je upoznao Mátyása, prije nego što su tjedni vani na moru poprimili temperaturu, nešto poput boje, koju je iznova prepoznao u načinu na koji su njihove stvari stvarale njemu dobro poznat nered.

     Prekorači torbe, uspe se u svoj krevet i ispruži na leđima. Ostavi upaljenu svjetiljku i pokuša sklopiti oči. Moglo se pouzdati u to da platforma pliva, da su dovoljno visoko, dvanaest metara iznad površine mora, i da ih neće tek tako poplaviti, ali u što se čovjek uopće može pouzdati? To što pliva je čelik, Ocean Monarch godinama je ležao u Sjevernome moru prije nego što su ga oteglili na jug, slab plivač, kolos, već zašao u godine, povrh Waclawova tjemena zid se sjajio od masnih otisaka drugih radnika. Bezbrojne noći vani na moru. Mátyás je analizirao otpatke bušenja, razumio se u krhotine i ostatke sedimentnih slojeva, znao je koje su šume u pradavno doba rasle na dnu mora. Nikad nije upoznao osobu koja se toliko smije, s tjednima na moru izlazio je na kraj gotovo pa djetinjasto. Od prvog dana izraz njegova lica podsjećao je Waclawa na stare igraće karte, na Harlekina u žutom ruhu. Dok je instruktor u velikim halama, u kojima su pohađali stručnu obuku, podupirao svaku rečenicu svojim američkim R kao postoljem platforme i pripovijedao im o takoreći bezgraničnoj slobodi na svjetskim morima i područjima na kojima se potiče razvoj, Mátyás je samo gledao kroz kovrče u daljinu i zatomljivao svaku riječ. Otac mu je bio Mađar, nekakav ustanak potaknuo je njegovu obitelj da se iz srca Budimpešte preseli na selo, gdje je trebao izučiti zanat kovača na nekakvu poljoprivrednom imanju, potkove, para, mlade kobile, bjeloočnica, beskrajne vožnje seoskim predjelima i vonj u stričevim kolima, od kojeg bi mu pozlilo.

     Posljednjih šest godina dijelili su kabinu, prije godinu dana napustili su Meksički zaljev. Ono što je tamo vani bješnjelo i nastupalo poput uskiptjele noći bio je tek Atlantik, koji je na tom mjestu, nedaleko od priobalnog pojasa, ispred marokanske obale, izgledao gnjevno i prostrano. Waclaw gurnu ruku u torbu i izvuče pulover; odjednom mu je postalo hladno. Pomisli na Pippa, njihova starog voditelja platforme, kojeg bi opaki napadi malarije svako toliko privezali za krevet. Neki su govorili da će uskoro sići s uma. I sve to zbog platformi nedaleko od obale, delte Nigera, komaraca koji stižu s močvarnih obala, oskudna vjetra i vrućine, i činjenice da nitko ne uspijeva trajno izdržati na tabletama koje mogu spriječiti zarazu. Koliko je već dugo Pippo bio na morima? Waclaw je znao da je drag Mátyásu. Ali kad su se vratili na platformu, na njegovu je mjestu bio samo Anderson, koji se nije čak ni predstavio, i blistavost onih nekoliko dana provedenih na obali bila je kao rukom odnesena.

     Zacijelo je nešto sanjao; kad se oglasila budilica, sjećao se samo djelića, stabala u nekakvu krajobrazu, nekoliko brežuljaka. Bila je to Mátyásova budilica; ostalo je još nekoliko minuta do početka njegove smjene. Svjetlo je i dalje gorjelo, zrak je bio zagušljiv i vlažan: zaboravio je zatvoriti vrata kupaonice. Mátyása nije bilo. Vjetar je pritiskao zid kabine, na hodniku je bilo tiho; rad će ostati obustavljen još nekoliko sati. Waclaw se okrenu na bok i zagleda u stvari, sve je bilo nepromijenjeno, uključujući njegov zavežljaj s masnikom, koji je uvijek nosio sa sobom – ležao je gdje i uvijek.

     Omota pokrivač čvršće oko tijela i učini mu se da je samo nakratko zatvorio oči prije nego što ga je nešto nagnalo da se uspravi, nešto tupo, veoma udaljeno, ne koraci na hodniku nego nešto drugo, ne prodorni signal za ponovni početak rada. Nemir je bio neočekivan i snažan i kao da je izvirao iz svijetlog zida, po kojem je nagla dnevna svjetlost povukla jasnu crtu. Njegova topla jakna od flisa još je visjela u ormaru.

     Ponese mu, dakle, toplu jaknu. Jutro je donijelo bistrinu, teški oblaci užurbano su se kretali po ranojutarnjem plavetnilu, u daljini se zadržalo srebrnasto svjetlucanje. Nosio je jaknu od flisa za Mátyása, nosio ju poput molbe, i rad strojeva odjednom mu se učini nestvarnim. Here we are, reče Petrov kad mu je Waclaw prišao, obišavši svjetloplavi spremnik iza kojeg su skupljali otpatke bušenja.

     Ugleda poznate zdjele s muljem, kamenjem i blatnjavom zemljom, ugleda sve poznate predmete, sito, monitore i crijeva, ugleda Petrova i njegov dobrodušni smiješak, samo Mátyása ne. Di ti je prijatelj danas? Petrov je skinuo zaštitne naočale i pogledao ga. Jednako kao što je Waclaw pogledao njega.

     Htio je čekati da se Mátyás sam vrati, radovi su se nakon noći sporo pokretali. Nije morao podsjećati Petrova na morsku tminu. Počeše tražiti. Tek mnogo poslije osvijestio je da, dok su pretraživali svaku prostoriju, cijelu palubu, svaki kut i svaku stubu što vodi dolje prema spremištu čamaca, teretanu, nekoliko puta blagovaonicu i nekoliko puta kabine, dok su slušali obavijesti, dok je šef vodio standardizirane razgovore s radnicima a oblaci se rastrgali i dan postao gotovo blistav, dok ništa od tog dana i nijedna morska ptica nad vodom nije mogla biti istinita, dok su odašiljali vijest radiom, dok mu je netko donosio vruć napitak i dok je pogledom pretraživao svaki potporanj platforme, površinu vode što se bjesomučno ljeskala, dok su ga pokušavali odvući odande i naposljetku ga ostavili da sjedi među spremnicima dok je ravnomjerno okruglo sunce tonulo u vodu, tek tada je primijetio da u ruci i dalje nešto stišće i to nešto tek se uvečer, pred jednoličnim obzorom, pretvorilo u ono što je nekoć bila Mátyásova jakna od flisa.

Što čitamo u ožujku?

U zadnjem mjesecu za kuhanje piva prije frižiderne ere (jeste li znali da odatle naziv nosi i poznato hrvatsko pivo?), a koji smo nekoć nazivali lažak, donosimo vam čak četiri naslova. Pa dok ožujak laže, Hena predlaže – knjiške naslove koji bi, dok čekamo dodjelu Oskara, mogli zadovoljiti i filmoljupce.

Stari svijet, svijet koji polako odumire nestankom fosilnih goriva, njemačka književnica Anja Kampmann vješto je smjestila na naftnu bušotinu u Sjevernome moru. Duboke se vode dižu roman je koji nas, prikazujući sudbinu radnika na naftnoj platformi, vodi s olujnog mora preko egzotičnih destinacija, talijanskih brežuljaka, sve dublje na kontinent. Atmosfera Mobyja Dicka, junak nalik na Odiseja i osjećaj da gledate film ceste... Poznata kao pjesnikinja, Kampmann je napisala lirski, melankoličan roman u kojem se naizgled ne događa mnogo, a ipak se događa – sve. Nevjerojatno lijep prijevod možemo zahvaliti Patriciji Horvat.

Još jedna iznimno filmična knjiga stiže u ožujku, no ova će vas provesti vlakom kroz pustinje i stepe bivšeg Sovjetskoga Saveza: mladi oficir Dejev zajedno s privlačnom komesarkom Bijelom evakuira pet stotina djece, spašavajući ih od gladi i smrti. Ešalon za Samarkand avanturističko je i istodobno potresno štivo s povijesnom potkom u gladomoru koji je pogodio SSSR 20-ih godina XX. stoljeća. Sjajnu trećem romanu ruske autorice Guzel Jahine u hrvatskom je prijevodu dušu udahnula Tatjana Radmilo. 

U filmskome tonu stižemo i do poezije cijenjene domaće pjesnikinje Gordane Benić. Mogli bismo se osmjeliti i reći da je Zemlja nulta zbirka SF-lirike, jer Gordana Benić nosi nas lako, kao da letimo balonom, među galaksije, planete i maglice, u astralne fantazmagorije. 

A za one koji od filma ipak više vole „pozorište u kući“, stiže šesto izdanje poznate zbirke Ephraima Kishona Kod kuće je najgore, koja provjereno otklanja svaku mrzovolju. Poznate humoreske o bombonijerama koje kruže, perilicama koje hodaju i dudi koja nestaje, vrijedi imati i zbog sjajne naslovnice Ninoslava Kunca.

DUBOKE SE VODE DIŽU

U olujnoj noći daleko na moru bušaču Waclawu nestaje jedini prijatelj Mátyás, a u divljim ga valovima podno naftne platforme nitko nikada neće pronaći. Tragičnost događaja slama dio Waclawove srži i on se nevoljko otpravlja na kopno. Putovanje s jednim ciljem – posjetiti prijateljevu obitelj – brzo postaje nepredvidivo i dugo, a mjesta, ljudi i prizori koje zatječe u njemu bude sjećanja na minule dane, kojima ne uspijeva pobjeći. I dok prolazi Europom, tražeći što se pronaći ne može – od Mađarske, preko Italije i Alpa, sve do rudarskog naselja u Njemačkoj gdje je odrastao – prošlost polako širi napukline u sadašnjosti. Uspomene su kao narod nemiran, uviđa, neprestano u pokretu, koji ne može nikamo stići.

Kampmann je za roman primila priznanja i pohvale i izvan domovine, te ušla u samo finale nagrade „National Book Award 2020“ u SAD-u, kao autorica jednog od najboljih romana prevedenih na engleski jezik.

Romaneskni debi njemačke pjesnikinje Anje Kampmann gustom, istaknutom liričnošću još jednom potvrđuje poetsku moć jezika da oblikuje raskošne slojeve teksta, koji će svakog čitatelja odvesti na drugačija mjesta. Riječ je o svojevrsnom romanu ceste, o teškim uvjetima rada na moru u suvremenosti i o preispitivanju životnih odluka usred egzistencijalne nesigurnosti. Ne iznenađuje što je Kampmann za roman primila priznanja i pohvale i izvan domovine, te ušla u samo finale nagrade „National Book Award 2020“ u SAD-u, kao autorica jednog od najboljih romana prevedenih na engleski jezik.

EŠALON ZA SAMARKAND

Listopad je 1923. Građanski rat u Rusiji tek je završio i sa sobom donio siromaštvo, glad i bolesti. Na ulicama Kazanja vlada kaos, stotine se beskućnika slijevaju u grad tražeći spas. Djeca su najviše pogođena, stoga su vlasti odlučile dio njih evakuirati iz Kazanja u topliji i hranom opskrbljen Samarkand. Na čelu ešalona najspremniji je čovjek za taj zadatak: ratni veteran Dejev. On će zajedno s komesarkom Bijelom učiniti sve da pet stotina mališana dovede sigurno do cilja. Međutim, ispostavit će se da je put pred njima nemilosrdna, lavovska bitka za svaki zalogaj hrane, za svaki gutljaj vode – za baš svaki život. Hoće li Dejev i Bijela, ta dva potpuno različita karaktera, uspjeti?

Treći roman nagrađivane ruske autorice Guzel Jahine veličanstveno je djelo, kojim nas ponovno vodi u Rusiju s početka 20. stoljeća.

Treći roman nagrađivane ruske autorice Guzel Jahine veličanstveno je djelo, kojim nas ponovno vodi u Rusiju s početka 20. stoljeća. Jahina je njime još jednom potvrdila svoju pripovjedačku izvrsnost i umijeće suočavanja s velikim temama. Maestralno je ovladala potresnom i duboko dirljivom pričom koja je, nažalost, čvrsto utemeljena u ranoj povijesti Sovjetskog Saveza. Na kraju, Ešalon za Samarkand napeto je i uzbudljivo štivo avanturističkog duha, koje se zbog čestih i dramatičnih obrata te nezaboravnih likova čita u jednom dahu.

ZEMLJA NULTA

Dvadeset noći i jutara na rubovima horizonta Gordana Benić u Zemlji nultoj poezijom nam približava vremenske i prostorne udaljenosti. U geometrijskoj kompoziciji njezin je rukopis i ovoga puta precizan, oštar poput magnetske igle koja otkriva pupove mirisa i boja, odašilje otkucaje i komunicira s nevidljivim. Rekvizitarij je motiva mitski, kozmički, ali i topao, prokrvljen. Toplokrvna bića, cvatovi, mirisi i boje, pospremljeni u hermetičke kapsule, dinamikom stihova bivaju lansirani u putanje koje moć poezije podižu u nove perspektive.

Nitko u našem pjesništvu ne vodi nas tako lako u svjetlosni hod poezije i svemira. Gordana Benić ceremonijalmajstorica je čuda metafore, ima sposobnost predočiti ih lakoćom kojom se priroda obnavlja.

Prizemljeno u zemaljska isparavanja, astralno dobiva novo značenje. Logikom sna, mita, rojevi motiva bivaju razmješteni u iznenađujuće spojeve. Poezija Gordane Benić to oduvijek čini: spaja udaljeno, čak nemoguće, nespoznatljivo daleko, hladno i nebesko s mandalama gradova, botaničkih vrtova, pustinja i zemaljskih utvrda. Kako to čini? Lako. Usuđuje se uvesti levitaciju u stih, poeziju u zagrljaj nevjerojatnoga. U Zemlji nultoj obilno dodaje još jedan začin, osjećaje. Govori o tuzi, radosti, tjeskobi i zemaljskoj čežnji. Vrhunska poezija uvijek je čin hrabrosti. Nema kolebanja između svjetova. Putovanje je izvjesno. Nitko u našem pjesništvu ne vodi nas tako lako u svjetlosni hod poezije i svemira. Gordana Benić ceremonijalmajstorica je čuda metafore, ima sposobnost predočiti ih lakoćom kojom se priroda obnavlja. U Zemlji nultoj dinamika stihova sugerira otvaranje novim značenjima, pa se čini da smo cijelu zbirku razgranali u istome trenu i prostrli je kao sag antena, travki, prašnika kojima bismo gledali zvijezde. Sugestivna, vibrantna, poezija poput tibetanskih gongova u nama radi na unutarnjem razmještaju kozmičkih strujanja.

RAZGOVORI UGODNI: Guzel Jahina

Zabavni i dirljivi eastern о 1920-ima

Guzel Jahina, autorica romana „Zulejha otvara oči“ i „Volgina djeca“, govori o svom posljednjem romanu, „Ešalon za Samarkand“, u kojem majstorski prikazuje teške povijesne teme kroz pustolovno putovanje.
 

Svi su Vaši romani smješteni radnjom u međuratno razdoblje. Zašto Vam je taj period tako privlačan, i je li na neki način vezan uz povijest Vaše obitelji? Bismo li ih mogli smatrati svojevrsnom trilogijom?

Da, napisala sam tri romana, a povijesni događaji opisani u njima dio su moje obiteljske povijesti ili povijesti obitelji mojih prijatelja i sunarodnjaka. Sovjetski Savez čine milijuni ljudi veoma različitih života, a istodobno i sličnih sudbina. A tragedije sovjetskog razdoblja nisu dotaknule samo pojedine obitelji u zemlji, već čitave društvene skupine i klase. Iz tih tragedija, kao od crjepova, složene su sudbine naših predaka: revolucija 1917., zatim Građanski rat od 1918. do 1923., glad u 1920-ima, potom kolektivizacija i raskulačivanje u 1930-ima, pa druga Velika glad, nakon toga Staljinova represija i Velika čistka 1937., zatim Drugi svjetski rat – sve su sovjetske obitelji prošle kroz to, nitko nije imao šansu skriti se od povijesti. 

Stoga se priča o sudbini jedne nepismene Tatarke, poslane u Sibir, u romanu Zulejha otvara oči preokrenula u priču o sva četiri milijuna raskulačenih seljaka ili o svih šest milijuna prognanih i preseljenih iz svojih rodnih mjesta. A pripovijest o životu skromnog nastavnika književnosti u romanu Volgina djeca pripovijeda o više od milijuna ruskih Nijemaca, koji su proglašeni neprijateljima poslije napada fašističke Njemačke na SSSR 1941. i poslani u progonstvo. Roman o spašavanju djece iz gladnog Povolžja, pak, priča je o milijun i pol beskućnika u to doba ili o desecima milijuna onih koji su doživjeli Veliku glad.

Svejedno se nadam da se moji romani neće čitati samo kao povijesni. U svakom sam tekstu pokušavala na temelju konkretnog povijesnog materijala pripovijedati i o svevremenskim temama – o tome što uznemiruje različite ljude, a nije povezano s konkretnim povijesnim razdobljem ili geografijom. U romanu o Zulejhi htjela sam pronaći odgovore na ženska pitanja: što učiniti ako te suprug ne voli? Ili ako se zaljubiš u neprijatelja? Što je ženi važnije – ljubav prema muškarcu ili ljubav prema djetetu? Smiješ li žrtvovati sebe radi djeteta i koliko se daleko može ići u tom žrtvovanju? Smije li se kasnije od djeteta tražiti da plati za podnesenu žrtvu? Žene se sve to pitaju i danas.

U romanu o učitelju Bachu htjela sam postaviti pitanje može li čovjek pobjeći od vremena i sakriti se od povijesnih procesa? Odgovor je nedvosmislen: ne, ne može. Na neko je vrijeme eskapizam moguć, no prije ili kasnije čovjek će pasti u žrvanj povijesti svoje zemlje i postati njezinim dijelom, kao što se to događa s glavnim junakom Volgine djece.

Meni je očito da su prva desetljeća sovjetske vlasti ono vrijeme kad su svezani mnogi čvorovi koje mi i sada raspetljavamo. Vrijeme kada je posijano sjeme onoga što se događa danas.

Pisanje svih romana za mene je bilo, ponajprije, veoma osoban i intiman zadatak: pokušaj snalaženja u vlastitoj obiteljskoj povijesti ne bih li još dublje i bolje osjetila generaciju mojih baka i djedova. Naprimjer, moja je baka doživjela raskulačivanje u 1930-im i 1940-im godinama, kao i junakinja prvog romana. U mojem rodnom gradu Kazanju prije stotinu godina postojala je golema njemačka općina – istih onih povolških Nijemaca opisanih u drugome romanu. Početkom 1920-ih moj je djed bio beskućnik i spasili su ga od gladi, kao i junake trećega romana. 

A stvaranje romana predstavlja i učenje: pokušaj boljeg razumijevanja naše zajedničke sovjetske prošlosti. Zavirujem u sto godina stare događaje ne bih li što bolje razumjela ove današnje. Meni je očito da su prva desetljeća sovjetske vlasti ono vrijeme kad su svezani mnogi čvorovi koje mi i sada raspetljavamo. Vrijeme kada je posijano sjeme onoga što se događa danas. Vrijeme kad je osnovana ta država, u kojoj mi i danas živimo, ne formalno, nego po svojoj biti. Pritom pripovijedam o sovjetskom vremenu s osjećajem pripadnosti, jer sam prvih 14 godina svoga života proživjela u Sovjetskom Savezu. Ove se tri knjige mogu zvati trilogijom, iako isprva nisu bile zamišljene kao dio jedne cjeline.
 

Svaki Vaš roman na svjetlo iznosi duboko pokopane zločine i traume prvih desetljeća SSSR-a. Je li još uvijek teško otvoriti o tome diskusiju i prići ruskoj i sovjetskoj prošlosti iz kritičke perspektive?  

Pišem romane o teškim stranicama sovjetske prošlosti. Revolucija, Građanski rat, gladne godine, raskulačivanje, staljinovske represije, deportacije naroda – pišem o životima i osakaćenim sudbinama, pokidanim obiteljskim vezama milijuna ljudi. Drugim riječima, o ozbiljnim kolektivnim traumama ruskog društva. Cijena je Građanskog rata od 1918. od 1923. dvanaest milijuna života. Cijena gladi od 1921. do 1922. pet milijuna života. Cijena raskulačivanja (ili „raseljačivanja“ Rusije, kako su taj proces zvali neki znanstvenici i pisci) tri su milijuna uništenih života, plus „slomljena kičma“ ruskog seljaštva, koje je nasilno preoblikovano u kolhoze.

Naravno, svaki razgovor o tako bolnim temama i danas izaziva veoma različite reakcije. Prilično burne i proturječne reakcije izazvala je ekranizacija moga prvog romana (prema knjizi Zulejha otvara oči snimljena je 8-dijelna serija, koju je prikazala državna televizija). Isto se dogodilo i nakon objavljivanja Ešalona prošlog proljeća. Bilo je dijametralno oprečnih kritika: neki su optužili roman za ocrnjivanje prošlosti, preuveličavanje, naslađivanje užasima komunizma. А neki za izbjeljivanje prošlosti, za nedopustivo lako pripovijedanje o staljinističkim zločinima, za beletrizaciju represije.

Razumljiva je takva emotivna reakcija: romani ulaze u područje povijesnog sjećanja, užareno područje za Ruse. Očito se u ruskom društvu nazirala potreba za redovitim ozbiljnim razgovorom o sovjetskoj prošlosti. Takva se rasprava dogodila u državi odmah poslije raspada Sovjetskog Saveza, u 1990-ima, to se desetljeće može nazvati „dobom diskusije“; tada je prevladavao kritičan pogled na povijest – zatrpala nas je lavina skrivene istine о 70-im godinama komunističke epohe, i ta nas je istina užasnula.

Bilo je dijametralno oprečnih kritika: neki su optužili roman za ocrnjivanje prošlosti, preuveličavanje, naslađivanje užasima komunizma. А neki za izbjeljivanje prošlosti, za nedopustivo lako pripovijedanje o staljinističkim zločinima, za beletrizaciju represije.

Tijekom sljedećih deset godina smanjio se interes za sovjetsku prošlost, a u 2010-ima ponovno je porastao, i to prilično ozbiljno. I danas velik dio mojih sunarodnjaka doživljava renesansu prostaljinskih i prosovjetskih raspoloženja. Klatno se prvo zanjihalo u jednu stranu, a potom u drugu.

Do početka oružanog sukoba u Ukrajini najiskrenije sam se nadala da je došlo vrijeme da se klatno smiri na sredini. Da uskoro bude moguće mirno razgovarati o sovjetskoj prošlosti, bez užarenih strasti: da se zločince nazove zločincima (naprimjer, Josifa Staljina); tragedije tragedijama (na primjer, masovnu glad u 1920-ima, o kojoj je u Ešalonu riječ).

Društvo koje je sposobno razgovarati i priznati mračne strane svoje prošlosti snažno je, odraslo i zdravo društvo. A ona država koja je sposobna priznati mračne mrlje svoje povijesti, snažna je država, vrijedna poštovanja.

A da istodobno možemo odati priznanje svemu lijepom i naprednom što nam je podarila sovjetska epoha: naprimjer, iskorjenjivanju nepismenosti i uvođenju obaveznog općeg obrazovanja, široko rasprostranjen, na znanosti utemeljen svjetonazor u sovjetskoj epohi dao nam je današnje obrazovano i sekularno društvo. Društvo koje je sposobno razgovarati i priznati mračne strane svoje prošlosti snažno je, odraslo i zdravo društvo. A ona država koja je sposobna priznati mračne mrlje svoje povijesti, snažna je država, vrijedna poštovanja.

Ipak, poslije početka vojnog djelovanja u Ukrajini mnogo se toga znatno izmijenilo. Nalazimo se na početku nove povijesne etape, a još ne razumijemo što nas čeka. Očito je da razgovor o svjetskoj prošlosti i njezina revizija nisu prioritetni zadatak ruskog društva u godinama koje dolaze. Još ćemo se dugo razračunavati sa svojom sadašnjošću, s ovim što se upravo sada događa u Ukrajini. Dijalog o sovjetskoj prošlosti ponovno se, nažalost, odgađa.
 

Neki kritičari tvrde da Vaši romani imaju terapeutski učinak na rusku javnost. Mislite li da bi pisci trebali inicirati raspravu o teškim temama i, na neki način, biti „iscjelitelji“ društva? Ili je to romantiziranje književnosti?

Za određeni dio mojih čitateljica i čitatelja moji su romani previše kritični, okrivljuju ih za ocrnjivanje prošlosti. Za drugi dio presvijetli su i nedovoljno kritični. Meni se čini da tako dijametralno oprečna ocjena govori ne toliko o samim tekstovima, koliko o podijeljenom društvu. Kao što sam već spomenula, u Rusiji postoji široki spektar stavova prema sovjetskoj povijesti. Sve dosad nije bilo konsenzusa o sovjetskoj eri. А to znači da ona u izvjesnom smislu nije završila, nego da još traje.

Svoju obvezu ponajprije doživljavam kao obveze prema temama kojih se uhvatim: ako se odvažim pisati o gladi 1920-ih u romanu "Ešalon za Samarkand", onda će to biti ozbiljno pisanje. Sigurno je da se sve to zajedno zove odgovornost prema čitateljskoj publici.

Pitate me što autor treba činiti i tko treba biti – podstrekač oštrog razgovora ili iscjelitelj društvenih trauma. Mislim da autor nema obavezu ni prema kome. Svaki je autor dio društva, а to znači da će svojim stvaralaštvom izražavati mišljenje nekog dijela tog društva. Čak i ako se autor odluči suzdržati od bilo kakvih političkih ili povijesnih tema, i to će biti izraz raspoloženja i želja jednog dijela društva.

Odlučila sam preuzeti obavezu najpoštenijeg i najiskrenijeg pisanja o onome što uspijem saznati proučavanjem povijesnih činjenica. Neću pretvarati romane u govornicu za razotkrivanje ili  uzdizanje, аli trudit ću se sačuvati uravnotežen i objektivan pogled na događaje koje opisujem – otkrit ću svoj politički stav, ali neću vrištati o njemu. Svoju obvezu ponajprije doživljavam kao obveze prema temama kojih se uhvatim: ako se odvažim pisati o gladi 1920-ih u romanu Ešalon za Samarkand, onda će to biti ozbiljno pisanje. Sigurno je da se sve to zajedno zove odgovornost prema čitateljskoj publici.
 

Mnogo je optimizma i empatije u Vašem zadnjem romanu. Nijedan od likova zapravo nije „bad guy“; čak i pripadnici zloglasne tajne policije, Čeke, pomažu djeci skupljajući hranu i potrepštine. Koliko je teško pisati bez gorčine i osuđivanja?

Masovna glad neljudska je, antihumana, praktički graniči s ludilom. Prekidi obiteljskih veza, beskućništvo, skitnja, prostitucija i spolne bolesti, ubojstva, kanibalizam, zvjerstvo, apsolutna dehumanizacija – eto što čini masovna glad. Od samog sam početka shvaćala da moram iznaći umjetnička rješenja koja će čitatelju olakšati uron u iznimno težak materijal. Nisam mogla samo pripovijedati o užasima gladnih godina, pretvarajući tako knjigu u horor ili tragediju (nakon proučavanja materijala stvarno je postojao rizik i bojazan od toga). Trebalo je smisliti formu priče i radnju koji će uvlačiti čitatelja u povijest i dopustiti mu da se, s vremena na vrijeme, zabavi i zaboravi, da se nasmije. Tako sam se odlučila pisati o avanturističkome putovanju, a pojavljuje se i romantična linija (čak dvije), humoristični opisi dječjeg svijeta, uz raznovrsne filmske metode, kad se prizor gradi na oštrom sukobu i vanjskom djelovanju. Silno sam htjela pisati zabavno – baš tako, ne bojim se te riječi. Nadam se da sam u tome i uspjela. Da će roman čitati i mlađi čitatelji, kao pustolovnu priču, a i stariji – kao ozbiljno djelo. I da knjiga nakon čitanja neće ostaviti osjećaj beznađa. Zato je Ešalon za Samarkand slika sovjetske gladi iz 1920-ih napisana u formi pustolovnog romana.

Trebalo je smisliti formu priče i radnju koji će uvlačiti čitatelja u povijest i dopustiti mu da se, s vremena na vrijeme, zabavi i zaboravi, da se nasmije. Tako sam se odlučila pisati o avanturističkome putovanju, a pojavljuje se i romantična linija (čak dvije).

Roman je sazdan kao junački mit. Idući prema glavnom cilju – Samarkandu – glavni junak, načelnik ešalona, putem se susreće s nizom prepreka i ostvaruje mnogo junačkih pothvata: pronalazi hranu za djecu, gorivo za lokomotivu, lijekove, sapun... Podsjeća na bajku o čudesima ili antički mit, koja nam ulijeva nadu da će priča završiti pobjedom junaka.  Nadam se da će uz to pažljivi čitatelji uvidjeti sav bezdan užasa, koji se krije iza glavnog kostura pripovijedanja: iza pustolovina junaka, šala beskućnika i njihovih veselih nadimaka, iza slika koje se vide kroz prozore vlaka, iza psiholoških reakcija glavnih junaka…

"Ešalon" se može nazvati i romanom o dvojnosti sovjetskog režima. Dejev, glavni junak romana, utjelovljuje dvije strane sovjetskog režima – onu mračnu i onu svijetlu. On je istovremeno i ubojica i spasitelj.

Ešalon se može nazvati i romanom o dvojnosti sovjetskog režima. Dejev, glavni junak romana, utjelovljuje dvije strane sovjetskog režima – onu mračnu i onu svijetlu. On je istovremeno i ubojica i spasitelj. Gorka je ironija što Dejev spašava gladnu djecu, koja su ostala siročad i beskućnici, možda baš zbog vlastite krivnje. Takvih su „Dejeva“, koji su postajali ubojice, a da to nisu htjeli, kažnjavajući seljake jer nisu predali porez u hrani, radeći u logorima i provodeći represivnu politiku – bile tisuće. Oni su bili i junaci – borili su se protiv gladi, obnavljali željezničku prugu, požrtvovno radili u kampanjama cijepljenja, provodili evakuaciju gladne djece, bili junaci velikih građevinskih projekata i Drugog svjetskog rata, borili se protiv nepismenosti i za oslobađanje žena u istočnim državama. Najsloženije i najpodmuklije u fenomenu sovjetskog režima nije bilo to što se crno nazivalo bijelim i obratno, već to što je on istodobno bio i crn, i bijel.
 

Ešalon je pun filmskih scena, dramatičnih obrata, prekrasnih krajolika. Koliko je Vaše scenarističko iskustvo utjecalo na Vaše pisanje? Možete li zamisliti filmsku adaptaciju romana?

Svjesno sam primjenjivala kinematografske metode tijekom stvaranja književnog teksta: i teška radnja, i kratki dijalozi, i ritmičnost pripovijedanja, i krajolici – sve su to alati iz scenarističkog arsenala. Htjela sam da pred unutarnjim okom čitatelja krene film – zabavni eastern о 1920-ima u sovjetskoj Rusiji.

Htjela sam da pred unutarnjim okom čitatelja krene film – zabavni "eastern" о 1920-ima u sovjetskoj Rusiji.

Time sam pokušala čitatelju olakšati psihološku zadaću upoznavanja s ovako teškim materijalom jer je uvijek lakše pogledati tragičan film, nego pročitati knjigu. Može se reći da se Ešalon rodio na granici između filma i književnosti. Bit ću jako sretna dođe li do ekranizacije ovog romana.

Ulomak iz drame Tene Štivičić “64”

EVA

Kako da znam da to uopće stvarno želim? Kako da znam da se ne radi o društvenom pritisku, o ljubomori na druge, zdrave ljude, koji izbacuju djecu kao da pljuckaju koštice lubenice? O strahu od smrtnosti. O strahu od starenja. Kako ću se nositi s tim da me gotovo nitko više ne primjećuje, ne želi, ako nemam dijete da na mene skrene pažnju?

BELA

Pa svi imaju djecu iz tih razloga.

EVA

Ili zato što mama umire. A nisam uspjela nastaviti krug života.

Tišina.
 

EVA

Ako ne uspijem zatrudnjeti, mislim da ću se opet vratiti u singl-vode. Da. Zavidim ti ponekad.

BELA

I ja tebi zavidim ponekad.

EVA

Ponekad mislim, što mi je sve ovo trebalo?

BELA

Ima jedna mala zamka u mozgu, kao ona rupa u zemlji prekrivena lišćem, u koju ponekad upadnem. U toj rupi riječ „solo“ mutirala je u pojam „sama na svijetu“. Kad uđeš u svoj stan, u njemu nisi „solo“, u njemu si sama na svijetu.

EVA

Ja uđem u svoj stan i sudarim se biciklom koji čak i nije moj.

BELA

Idem spavati sama na svijetu i probudim se sama.

EVA

Idem spavati s čepićima za uši. Ni oni me ne štite.

BELA

Sve uvijek moram sama. Iznijeti smeće, promijeniti žarulju, objesiti veš, platiti račune, odnijeti na kemijsko, zvati vodoinstalatera, sama na aerodrom, sama s aerodroma, osim kad me ti pokupiš, doduše.

EVA

Uvijek na sve moram podsjećati bar tri puta.

BELA

Svi razgovori koje vodim su online.

EVA

Svi razgovori koje vodim su svađe.

BELA

I seks je uglavnom online.

EVA

(uzdahne) Seks.

BELA

Jer što sam starija, sve je manje slobodnih, mada mnogi to ne shvaćaju kao ograničenje, i sve su deblji i sve ćelaviji, sve zapušteniji, online se bar ne vide detalji.

EVA

Danijel je stalno online.

BELA

Nijedan recept ne kaže „za jednu osobu“. Nigdje kao u kuharicama ne vlada tako temeljita diskriminacija samaca.

EVA

Nigdje se kao u kuhinji ne stiže tako brzo o d romantike do razvoda.

BELA

Onda malo Netflix, sama.

EVA

Onda malo Netflix, nešto što ni on ni ja ne želimo gledati, ali je kompromis.

BELA

Pa u krevet, možda malo masturbiram.

EVA

U krevet, možda malo masturbiram.

BELA

Možda malo i otplačem ponekad.

EVA

Ne mogu ni plakati na miru.

BELA

Hoću reći, svi bismo trebali biti svjesni prednosti svojih izbora.

EVA

Brinem se da Danijel zapravo uopće ne želi dijete.

BELA

Navodno je muškarcima sve apstraktno dok se dijete ne rodi. Možda čak dok dijete nije u stanju šutnuti loptu. Tako kažu.

EVA

Nisam ti rekla jer... kad shvatiš da ne možeš, svedeš se na najrudimentarniju verziju sebe. Cijeli život, pubertet, hormoni, menstruacije, menopauza, kako smo sastavljene, naši organi, naš oblik, sve je u službi te jedne funkcije, bez obzira na sve naše suvremene, progresivne ideje, i kad to ne možeš, tu osnovnu stvar, to je poraz tako apsolutan da ne znaš na koji način da se iz njega trgneš. A to me bilo sram priznati. Zvoni telefon. Eva se javi.

Najava romana “Ešalon za Samarkand” Guzel Jahine

Novi roman proslavljene ruske autorice Guzel Jahine, Ešalon za Samarkand, bavi se još jednom u Rusiji „nepodnošljivom temom“: razdobljem velike gladi. Radnjom smještenom u dvadesete godine 20. stoljeća, dok Sovjetskim Savezom još bukti građanski rat između crvenih i bijelih, a u kojem će, kako utvrđuje jedan od likova, „tek doći“ vrijeme komunizama, Jahina razotkriva dijelove sovjetske prošlosti koji su u posvemašnjem neskladu sa slikom što ju je Sovjetski Savez htio o sebi odaslati u svijet.

Novi roman proslavljene ruske autorice Guzel Jahine, Ešalon za Samarkand, bavi se još jednom u Rusiji „nepodnošljivom temom“: razdobljem velike gladi.

Naime, oskudica je bila izazvana raskulačivanjem ruskih seljaka i dirigiranim oduzimanjem hrane, kojom se opskrbljivala vojska, dok je stanovništvo, osobito u Povolžju, masovno umiralo od gladi.

Kritiku pljačke uime države autorica je spretno umotala u avanturu: pustolovno putovanje vlakom koji evakuira pet stotina djece iz glađu pogođena Kazanja u Samarkand, pod vodstvom zgodna i sposobna oficira Dejeva i naizgled hladne i bezosjećajne komesarke Bijele. No ispod romantična celofana Jahina uvjerljivo prikazuje potresne sudbine ruske siročadi, gladi i posvemašnje bijede.

Roman je primjer svojevrsne terapijske literature i ogledni primjerak povijesnoga romana, u kakav bi se valjalo ugledati.

Utemeljen na svjedočanstvima ondašnjih socijalnih radnica, poput „majke čuvaške djece“, Ase Davidovne Kaljinjine, koja je i sama od smrti spasila više stotina djece, te na raznovrsnim povijesnim izvorima, roman je primjer svojevrsne terapijske literature i ogledni primjerak povijesnoga romana, u kakav bi se valjalo ugledati. Putujući kroz sovjetske republike, Jahina opisuje ono o čemu se u Rusiji nije smjelo – a ni danas nije poželjno – govoriti, i suočava čitatelja s nepreboljenim traumama prošlosti.

No optimizam koji se provlači kroz cijelu knjigu, neopisivo simpatični likovi djece i njihovih spasilaca, „akcijske“ scene te pasaži opisa krajolika sjajno kontrapunktiraju temi s kojom se autorica uhvatila ukoštac.

Roman se čita kao što se gleda vizualno impresivan i napet avanturistički film.

Na romanu je pečat jasno ostavilo Jahinino scenarističko iskustvo, zbog kojega se roman čita kao što se gleda vizualno impresivan i napet avanturistički film.  Ešalonom za Samarkand hrvatski će se čitatelj usto provozati vremenima i predjelima  Sovjetskoga Saveza za koje možda i nije znao, a od kojih su neki – poput Aralskoga jezera – do danas gotovo nestali. Maestralan prijevod potpisuje Tatjana Radmilo.

Ulomak iz romana Sauda Al Sanusija “Bambusova stabljika”

1

     Zovem se José.
     Tako se piše. Na Filipinima se izgovara jednako kao u engleskom jeziku, s početnim glasom h. U arapskom se jeziku izgovara kao u španjolskom, s jakim početnim h. A u portugalskom, iako se jednako piše, izgovara se s početnim ž. U Kuvajtu su sva ta imena nebitna, jer tu se zovem Isa.
     Kako i zašto? Nisam birao svoje ime, pa ne znam razlog. Sve što znam jest da se svi slažu u tome da se ne mogu složiti oko jednog imena!
     Dok sam živio na Filipinima, majka me nije htjela zvati imenom koje je izabrao moj otac kada sam se rodio u Kuvajtu. Iako je to arapsko ime za Isusa, u kojega vjeruje, na Filipinima isa znači prvi. Bilo bi jako smiješno da me ljudi zovu kao da sam broj, a ne osoba.
     Majka me nazvala José po nacionalnom junaku Joséu Rizalu, liječniku i piscu bez kojeg filipinski narod ne bi ustao protiv španjolskih okupatora, iako se revolucija pokrenula tek poslije njegove smrti.
     José, kako god se izgovaralo, ili Isa… svejedno je. Nemam potrebu raspravljati o svom problemu kada su u pitanju imena, niti objašnjavati kako sam ih dobio, jer za mene problem ne leži u imenima kao takvima, već u onome što se krije iza njih.
     Dok sam živio na Filipinima, susjedi i svi koji su me poznavali nisu me nazivali nijednim od tih imena. Nikada nisu čuli za Kuvajt, pa su me jednostavno zvali Arabo, Arapin. Iako nisam izgledao kao Arapin, brada i brkovi uvijek su mi jako brzo rasli. Uobičajena predodžba o Arapima na Filipinima jest da su okrutni te da im je tijelo potpuno pokriveno dlakama, a u tu sliku često spada i brada, u kojem god obliku ili dužini.
     Prva stvar bez koje sam ostao u Kuvajtu bio je nadimak Arabo, uza sve ostale nadimke i imena. U zamjenu sam dobio novi nadimak: Filipinac. Kad bi me barem zvali Filipinac na Filipinima, a Arapin u Kuvajtu. Kad bi barem rečenica „kad bi barem“ pomogla, ili… No nije to sada važno.
     Nisam bio jedini na Filipinima koji je imao oca Kuvajćanina.Mnogo je Filipinki imalo djecu s Kuvajćanima, s ljudima iz drugih država s arapskog poluotoka ili iz drugih arapskih država. Te su žene radile kao sluškinje u arapskim kućama ili su slijedile turiste iz arapskih zemalja koji su dolazili u potrazi za jeftinim užitcima što su ih mogla pružiti samo tijela iscrpljena glađu. Jedni su se prepuštali porocima da bi zadovoljili svoje instinkte, a drugi su se, zbog siromaštva, prepuštali porocima da bi napunili želudac. Vrlo su često posljedica bila djeca bez očeva.
     Djevojke su na Filipinima poput papirnatih maramica: čudni muškarci ispuhuju nos u njih, bacaju ih na pod i odlaze dalje. Iz tih se maramica rađaju stvorenja s nepoznatim očevima. Kod neke se djece podrijetlo oca moglo prepoznati po izgledu djeteta. Neka se nisu ustručavala priznati da ne znaju tko su im očevi. Ja sam jedini imao nešto što me razlikovalo od ostale djece nepoznatih očeva: moj je otac obećao majci da će me vratiti onamo odakle potječem, u domovinu u kojoj se rodio i kojoj pripada, kako bih i ja ondje mogao pronaći svoje mjesto i živjeti s ostalima koji imaju njegovo državljanstvo, u udobnosti i miru do kraja života.

2

     Majka je sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća otišla u Kuvajt raditi kao sluškinja u kući žene koja će kasnije postati moja baka. Prestala je studirati i za sobom je ostavila obitelj. Njezin otac, sestra, koja je netom postala majka, te brat sa svojom ženom i troje djece polagali su nade u moju majku, Josephine. To nije nužno trebao biti pristojan život, već bilo kakav život. Drugog izbora nisu imali.
     „Nikada nisam zamišljala da ću raditi kao sluškinja“, rekla je majka.
     Imala je snove. Htjela je završiti fakultet i dobiti pristojno radno mjesto. Nije bila poput ostalih članova svoje obitelji. Dok joj jesestra sanjala o kupovini novih cipela ili haljina, moja je majka sanjala o knjigama. Kupovala ih je ili posuđivala od svojih kolegicau razredu.
     „Pročitala sam puno romana“, rekla je. „Beletristiku i one pisane po istinitim događajima. Svidjele su mi se priče Pepeljuge i Cosette, junakinje iz Jadnika. A sada sam postala poput njih: sluškinja. No, za razliku od njih, moja priča nije imala sretan završetak.“
     Okolnosti su je natjerale da napusti svoju zemlju, obitelj i prijatelje i ode raditi u inozemstvo. Iako je to bilo teško za jednu djevojku od dvadeset godina, ipak je bolje prošla od svoje sestre Aide, koja je bila tri godine starija od nje.
     Kada su se spojili glad, bolest njihove majke i dugovi koje im je donosio otac kockar, koji je sav svoj novac ulagao u uzgoj borbenih pijetlova, roditelji nisu vidjeli drugog izlaza osim da svoju najstariju kćer, koja je tada imala sedamnaest godina, ponude svodniku koji joj je pronašao posao u lokalnim noćnim klubovima i barovima. Uvjet je bio da na kraju radnog dana od djevojke smije uzeti svoj udio u novcu i njezinu tijelu.
     „Sve se događa sa svrhom i razlogom“, uvijek je govorila moja majka. Svaki put kad bih tražio razlog zašto se neke stvari događaju, uvijek bih pronašao jednog jedinog krivca: siromaštvo.

     Što je Aida više napredovala u svom poslu, to je više tonula. Počela je konobariti u baru, gdje su je proždirali pijani pogledi i prljavi jezici. Potom je konobarila u noćnom klubu, gdje se probijala kroz znojna tijela dok su je grabile pohotne ruke, a nakon toga plesala je u striptiz-klubu gdje su je pratile gladne oči. Nastavila je tim putem sve dok nije došla do najviše, ali i najniže pozicije u svijetu noći.
     „Hoće li završiti u paklu?“ pitao sam majku jednoga dana, misleći na prostitutke koje su se pojavljivale na ulicama čim bi se spustio mrak, kao što se rakovi pojavljuju na pješčanoj plaži čim oseka povuče more. Ujutro bi zrake izlazećeg sunca čistile noćne grijehe, kao kad plima rastjera rakove s plaže u rupe koje su iskopali u pijesku tijekom oseke.
     „Ne znam, ali sigurno će povesti muškarce u pakao“, odgovorila je majka, ni sama pretjerano uvjerena.
     Mlada Aida nudila je svoje tijelo svima koji su ga htjeli, po cijeni koju bi odredio njezin svodnik: stranci su plaćali više od lokalnih muškaraca, koji su ionako bili siromašni. Cijena je ovisila o mjestu i vremenu: jedan sat imao je svoju cijenu, a cijela noć svoju. Usluga je imala jednu cijenu kada se obavljala u sobama u klubovima, a drugu kada se obavljala u hotelskim sobama.
     Aida je postala stvar, kao bilo koja druga stvar koja se može prodati ili kupiti po nekoj cijeni. Ta cijena bila je vrlo niska, a ovisila je i o vrsti usluga koje je Aida pružala. Radila je u tišini i tuzi, mrzeći novac i muškarce. Nije joj bilo teško zbog toga što ljudsko biće ima tako nisku cijenu, nego zato što uopće postoji cijena za ljudsko biće.
     Aida je postala glavni izvor prihoda u obitelji. Vraćala se u zoru, noseći u rukama torbicu s novcem koji su njezina bolesna majka i otac kockar s nestrpljenjem iščekivali. Kada bi ponekad kasnila, moja bi se majka zabrinula za svoju stariju sestru. Roditelji su s veseljem prihvaćali njezino kašnjenje jer su se nadali da je provela noć s klijentom u hotelu, za što se moglo bolje zaraditi. Samo stranci mogu priuštiti hotel, a stranci plaćaju više, što udvostručava sadržaj Aidine torbice. Roditelji nisu gledali u oči svoje kćeri, samo u njezinu torbicu. Ponekad se vraćala s natečenim usnama, krvavim nosom ili tamnom masnicom ispod čeljusti, ali roditelji to nisu primjećivali. Nije ih zanimalo tko je njihovoj kćeri nanio takve ozljede, samo novac koji je bacio na nju nakon što se zadovoljio.
     Aida je propala u taj svijet. Postala je ovisna o alkoholu i marihuani. Smatrala je sve dopuštenim, jer ništa u njezinu životu nije imalo nikakve vrijednosti. Zatrudnjela je više puta, ali nijedna trudnoća nije trajala. Pobacila bi čim bi saznala. Mrzila je tu djecu, a i roditelji su je prisiljavali na pobačaje jer su htjeli da zadrži taj jadni posao koji je imala. Kada je zatrudnjela s kćeri Merlom, imala je dvadeset i tri godine. Skrivala je trudnoću od svih osim od svoje mlađe sestre, moje majke. Shvatila je da joj je to jedini spas od posla koji je bila prisiljena raditi.
     Tek nakon što je dobila otkaz, Aida je svojim roditeljima priznala da je zatrudnjela. Tada je već bilo prekasno za pobačaj i rekla im je da se više neće vratiti na posao. Baka više nije imala novca za liječenje i njezino se zdravstveno stanje počelo pogoršavati. Djed je, pak, ostao vjeran borbama pijetlova.
     Obitelj je ostala bez jednog od svojih članova u isto vrijeme kada je dobila novog člana. Merla je prvi put udahnula u istom trenutku kada je baka posljednji put izdahnula.
Merla je izgledala drukčije. Imala je tipična filipinska obilježja, osim tena, koji joj je bio bljedunjavo ružičast, plavih očiju i ravnog nosa. Moja majka tada je imala dvadeset godina, a djed je već počeo razmišljati kako bi i nju pretvorio u izvor prihoda, što bi jamčilo preživljavanje obitelji dok je Aida nezaposlena i zauzeta odgojem svoje kćeri.
     Pedro, jedini sin u obitelji, stalno je tražio posao i nije se miješao u odnos između oca i svojih sestara. I tako je došlo vrijeme da se iskoristi Josephine.