Najava romana “Ešalon za Samarkand” Guzel Jahine

Novi roman proslavljene ruske autorice Guzel Jahine, Ešalon za Samarkand, bavi se još jednom u Rusiji „nepodnošljivom temom“: razdobljem velike gladi. Radnjom smještenom u dvadesete godine 20. stoljeća, dok Sovjetskim Savezom još bukti građanski rat između crvenih i bijelih, a u kojem će, kako utvrđuje jedan od likova, „tek doći“ vrijeme komunizama, Jahina razotkriva dijelove sovjetske prošlosti koji su u posvemašnjem neskladu sa slikom što ju je Sovjetski Savez htio o sebi odaslati u svijet.

Novi roman proslavljene ruske autorice Guzel Jahine, Ešalon za Samarkand, bavi se još jednom u Rusiji „nepodnošljivom temom“: razdobljem velike gladi.

Naime, oskudica je bila izazvana raskulačivanjem ruskih seljaka i dirigiranim oduzimanjem hrane, kojom se opskrbljivala vojska, dok je stanovništvo, osobito u Povolžju, masovno umiralo od gladi.

Kritiku pljačke uime države autorica je spretno umotala u avanturu: pustolovno putovanje vlakom koji evakuira pet stotina djece iz glađu pogođena Kazanja u Samarkand, pod vodstvom zgodna i sposobna oficira Dejeva i naizgled hladne i bezosjećajne komesarke Bijele. No ispod romantična celofana Jahina uvjerljivo prikazuje potresne sudbine ruske siročadi, gladi i posvemašnje bijede.

Roman je primjer svojevrsne terapijske literature i ogledni primjerak povijesnoga romana, u kakav bi se valjalo ugledati.

Utemeljen na svjedočanstvima ondašnjih socijalnih radnica, poput „majke čuvaške djece“, Ase Davidovne Kaljinjine, koja je i sama od smrti spasila više stotina djece, te na raznovrsnim povijesnim izvorima, roman je primjer svojevrsne terapijske literature i ogledni primjerak povijesnoga romana, u kakav bi se valjalo ugledati. Putujući kroz sovjetske republike, Jahina opisuje ono o čemu se u Rusiji nije smjelo – a ni danas nije poželjno – govoriti, i suočava čitatelja s nepreboljenim traumama prošlosti.

No optimizam koji se provlači kroz cijelu knjigu, neopisivo simpatični likovi djece i njihovih spasilaca, „akcijske“ scene te pasaži opisa krajolika sjajno kontrapunktiraju temi s kojom se autorica uhvatila ukoštac.

Roman se čita kao što se gleda vizualno impresivan i napet avanturistički film.

Na romanu je pečat jasno ostavilo Jahinino scenarističko iskustvo, zbog kojega se roman čita kao što se gleda vizualno impresivan i napet avanturistički film.  Ešalonom za Samarkand hrvatski će se čitatelj usto provozati vremenima i predjelima  Sovjetskoga Saveza za koje možda i nije znao, a od kojih su neki – poput Aralskoga jezera – do danas gotovo nestali. Maestralan prijevod potpisuje Tatjana Radmilo.

Ulomak iz romana Sauda Al Sanusija “Bambusova stabljika”

1

     Zovem se José.
     Tako se piše. Na Filipinima se izgovara jednako kao u engleskom jeziku, s početnim glasom h. U arapskom se jeziku izgovara kao u španjolskom, s jakim početnim h. A u portugalskom, iako se jednako piše, izgovara se s početnim ž. U Kuvajtu su sva ta imena nebitna, jer tu se zovem Isa.
     Kako i zašto? Nisam birao svoje ime, pa ne znam razlog. Sve što znam jest da se svi slažu u tome da se ne mogu složiti oko jednog imena!
     Dok sam živio na Filipinima, majka me nije htjela zvati imenom koje je izabrao moj otac kada sam se rodio u Kuvajtu. Iako je to arapsko ime za Isusa, u kojega vjeruje, na Filipinima isa znači prvi. Bilo bi jako smiješno da me ljudi zovu kao da sam broj, a ne osoba.
     Majka me nazvala José po nacionalnom junaku Joséu Rizalu, liječniku i piscu bez kojeg filipinski narod ne bi ustao protiv španjolskih okupatora, iako se revolucija pokrenula tek poslije njegove smrti.
     José, kako god se izgovaralo, ili Isa… svejedno je. Nemam potrebu raspravljati o svom problemu kada su u pitanju imena, niti objašnjavati kako sam ih dobio, jer za mene problem ne leži u imenima kao takvima, već u onome što se krije iza njih.
     Dok sam živio na Filipinima, susjedi i svi koji su me poznavali nisu me nazivali nijednim od tih imena. Nikada nisu čuli za Kuvajt, pa su me jednostavno zvali Arabo, Arapin. Iako nisam izgledao kao Arapin, brada i brkovi uvijek su mi jako brzo rasli. Uobičajena predodžba o Arapima na Filipinima jest da su okrutni te da im je tijelo potpuno pokriveno dlakama, a u tu sliku često spada i brada, u kojem god obliku ili dužini.
     Prva stvar bez koje sam ostao u Kuvajtu bio je nadimak Arabo, uza sve ostale nadimke i imena. U zamjenu sam dobio novi nadimak: Filipinac. Kad bi me barem zvali Filipinac na Filipinima, a Arapin u Kuvajtu. Kad bi barem rečenica „kad bi barem“ pomogla, ili… No nije to sada važno.
     Nisam bio jedini na Filipinima koji je imao oca Kuvajćanina.Mnogo je Filipinki imalo djecu s Kuvajćanima, s ljudima iz drugih država s arapskog poluotoka ili iz drugih arapskih država. Te su žene radile kao sluškinje u arapskim kućama ili su slijedile turiste iz arapskih zemalja koji su dolazili u potrazi za jeftinim užitcima što su ih mogla pružiti samo tijela iscrpljena glađu. Jedni su se prepuštali porocima da bi zadovoljili svoje instinkte, a drugi su se, zbog siromaštva, prepuštali porocima da bi napunili želudac. Vrlo su često posljedica bila djeca bez očeva.
     Djevojke su na Filipinima poput papirnatih maramica: čudni muškarci ispuhuju nos u njih, bacaju ih na pod i odlaze dalje. Iz tih se maramica rađaju stvorenja s nepoznatim očevima. Kod neke se djece podrijetlo oca moglo prepoznati po izgledu djeteta. Neka se nisu ustručavala priznati da ne znaju tko su im očevi. Ja sam jedini imao nešto što me razlikovalo od ostale djece nepoznatih očeva: moj je otac obećao majci da će me vratiti onamo odakle potječem, u domovinu u kojoj se rodio i kojoj pripada, kako bih i ja ondje mogao pronaći svoje mjesto i živjeti s ostalima koji imaju njegovo državljanstvo, u udobnosti i miru do kraja života.

2

     Majka je sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća otišla u Kuvajt raditi kao sluškinja u kući žene koja će kasnije postati moja baka. Prestala je studirati i za sobom je ostavila obitelj. Njezin otac, sestra, koja je netom postala majka, te brat sa svojom ženom i troje djece polagali su nade u moju majku, Josephine. To nije nužno trebao biti pristojan život, već bilo kakav život. Drugog izbora nisu imali.
     „Nikada nisam zamišljala da ću raditi kao sluškinja“, rekla je majka.
     Imala je snove. Htjela je završiti fakultet i dobiti pristojno radno mjesto. Nije bila poput ostalih članova svoje obitelji. Dok joj jesestra sanjala o kupovini novih cipela ili haljina, moja je majka sanjala o knjigama. Kupovala ih je ili posuđivala od svojih kolegicau razredu.
     „Pročitala sam puno romana“, rekla je. „Beletristiku i one pisane po istinitim događajima. Svidjele su mi se priče Pepeljuge i Cosette, junakinje iz Jadnika. A sada sam postala poput njih: sluškinja. No, za razliku od njih, moja priča nije imala sretan završetak.“
     Okolnosti su je natjerale da napusti svoju zemlju, obitelj i prijatelje i ode raditi u inozemstvo. Iako je to bilo teško za jednu djevojku od dvadeset godina, ipak je bolje prošla od svoje sestre Aide, koja je bila tri godine starija od nje.
     Kada su se spojili glad, bolest njihove majke i dugovi koje im je donosio otac kockar, koji je sav svoj novac ulagao u uzgoj borbenih pijetlova, roditelji nisu vidjeli drugog izlaza osim da svoju najstariju kćer, koja je tada imala sedamnaest godina, ponude svodniku koji joj je pronašao posao u lokalnim noćnim klubovima i barovima. Uvjet je bio da na kraju radnog dana od djevojke smije uzeti svoj udio u novcu i njezinu tijelu.
     „Sve se događa sa svrhom i razlogom“, uvijek je govorila moja majka. Svaki put kad bih tražio razlog zašto se neke stvari događaju, uvijek bih pronašao jednog jedinog krivca: siromaštvo.

     Što je Aida više napredovala u svom poslu, to je više tonula. Počela je konobariti u baru, gdje su je proždirali pijani pogledi i prljavi jezici. Potom je konobarila u noćnom klubu, gdje se probijala kroz znojna tijela dok su je grabile pohotne ruke, a nakon toga plesala je u striptiz-klubu gdje su je pratile gladne oči. Nastavila je tim putem sve dok nije došla do najviše, ali i najniže pozicije u svijetu noći.
     „Hoće li završiti u paklu?“ pitao sam majku jednoga dana, misleći na prostitutke koje su se pojavljivale na ulicama čim bi se spustio mrak, kao što se rakovi pojavljuju na pješčanoj plaži čim oseka povuče more. Ujutro bi zrake izlazećeg sunca čistile noćne grijehe, kao kad plima rastjera rakove s plaže u rupe koje su iskopali u pijesku tijekom oseke.
     „Ne znam, ali sigurno će povesti muškarce u pakao“, odgovorila je majka, ni sama pretjerano uvjerena.
     Mlada Aida nudila je svoje tijelo svima koji su ga htjeli, po cijeni koju bi odredio njezin svodnik: stranci su plaćali više od lokalnih muškaraca, koji su ionako bili siromašni. Cijena je ovisila o mjestu i vremenu: jedan sat imao je svoju cijenu, a cijela noć svoju. Usluga je imala jednu cijenu kada se obavljala u sobama u klubovima, a drugu kada se obavljala u hotelskim sobama.
     Aida je postala stvar, kao bilo koja druga stvar koja se može prodati ili kupiti po nekoj cijeni. Ta cijena bila je vrlo niska, a ovisila je i o vrsti usluga koje je Aida pružala. Radila je u tišini i tuzi, mrzeći novac i muškarce. Nije joj bilo teško zbog toga što ljudsko biće ima tako nisku cijenu, nego zato što uopće postoji cijena za ljudsko biće.
     Aida je postala glavni izvor prihoda u obitelji. Vraćala se u zoru, noseći u rukama torbicu s novcem koji su njezina bolesna majka i otac kockar s nestrpljenjem iščekivali. Kada bi ponekad kasnila, moja bi se majka zabrinula za svoju stariju sestru. Roditelji su s veseljem prihvaćali njezino kašnjenje jer su se nadali da je provela noć s klijentom u hotelu, za što se moglo bolje zaraditi. Samo stranci mogu priuštiti hotel, a stranci plaćaju više, što udvostručava sadržaj Aidine torbice. Roditelji nisu gledali u oči svoje kćeri, samo u njezinu torbicu. Ponekad se vraćala s natečenim usnama, krvavim nosom ili tamnom masnicom ispod čeljusti, ali roditelji to nisu primjećivali. Nije ih zanimalo tko je njihovoj kćeri nanio takve ozljede, samo novac koji je bacio na nju nakon što se zadovoljio.
     Aida je propala u taj svijet. Postala je ovisna o alkoholu i marihuani. Smatrala je sve dopuštenim, jer ništa u njezinu životu nije imalo nikakve vrijednosti. Zatrudnjela je više puta, ali nijedna trudnoća nije trajala. Pobacila bi čim bi saznala. Mrzila je tu djecu, a i roditelji su je prisiljavali na pobačaje jer su htjeli da zadrži taj jadni posao koji je imala. Kada je zatrudnjela s kćeri Merlom, imala je dvadeset i tri godine. Skrivala je trudnoću od svih osim od svoje mlađe sestre, moje majke. Shvatila je da joj je to jedini spas od posla koji je bila prisiljena raditi.
     Tek nakon što je dobila otkaz, Aida je svojim roditeljima priznala da je zatrudnjela. Tada je već bilo prekasno za pobačaj i rekla im je da se više neće vratiti na posao. Baka više nije imala novca za liječenje i njezino se zdravstveno stanje počelo pogoršavati. Djed je, pak, ostao vjeran borbama pijetlova.
     Obitelj je ostala bez jednog od svojih članova u isto vrijeme kada je dobila novog člana. Merla je prvi put udahnula u istom trenutku kada je baka posljednji put izdahnula.
Merla je izgledala drukčije. Imala je tipična filipinska obilježja, osim tena, koji joj je bio bljedunjavo ružičast, plavih očiju i ravnog nosa. Moja majka tada je imala dvadeset godina, a djed je već počeo razmišljati kako bi i nju pretvorio u izvor prihoda, što bi jamčilo preživljavanje obitelji dok je Aida nezaposlena i zauzeta odgojem svoje kćeri.
     Pedro, jedini sin u obitelji, stalno je tražio posao i nije se miješao u odnos između oca i svojih sestara. I tako je došlo vrijeme da se iskoristi Josephine.

Što čitamo u veljači?

Šareni mjesec koji se kod nas tradicionalno obilježava karnevalima, plesom pod maskama, a (odnedavno) i srčekima, plišanim medekima te romantičnim planovima, šaren je i u Heni: i žanrovski, i stilski, i formom: na police stižu dva dramatična romana s istoka i jedna aromantična drama sa zapada…

Uvodni suspens nastavljamo najavom jeziva psihološkog trilera južnokorejske autorice You-jeong Jeong, bestselera Dobri sin. Tko se maskirao da nas zavede na krivi trag? Ne prevoditeljica: Una Krizmanić Ožegović sjajno je prenijela jezivu atmosferu.

Maske padaju i u romanu Bambusova stabljika nadarena Kuvajćanina Sauda Al Sanusija, dobitnika prestižnog „arapskog Bookera“, koji hrabro i oštro tematizira probleme filipinskih radnika u Kuvajtu. Priča o Joseu, mladiću poniklu iz braka siromašne Filipinke i bogata Kuvajćanina, njegovoj potrazi za osjećajem pripadnosti te borbi s dvojnim identitetom, secira vječno živog i sveprisutnog zloduha diskriminacije imigranata. Bliski istok približila nam je prevoditeljica Antonia de Castro Burica.

Tena Štivičić donosi u „mjesec ljubavi“ dramu 64, koju upravo igra sjajna glumačka ekipa Hrvatskog narodnog kazališta. A ona doista govori o ljubavi: partnerskoj, roditeljskoj, prijateljskoj, i o tome kako se naši odnosi i uloge dramatično mijenjaju kada poželimo postati roditelji. Posegnite za njome i prije odlaska u teatar.

DOBRI SIN

Uzornog studenta prava Han Yu-jina iz sna budi intenzivan miris, a kad konačno otvori oči, ima što i vidjeti – posve je prekriven tamnom, sasušenom krvlju. Uznemiren, shvaća da se ne sjeća ničega od prethodne večeri. Jeli doživio još jedan od svojih teških napadaja jer nije popio svoje lijekove? Krvavi tragovi nisu samo svuda po njemu, protežu se cijelom sobom i vode u prizemlje, gdje ga, kao u košmaru, dočekuje beživotno majčino tijelo. U maničnim satima koji slijede Yu-jin se pokušava prisjetiti detalja, uvjeravajući se da je sigurno izbila svađa, da je majka bila bijesna, da se morao braniti... U stan potom stiže i njegov brat, zatim teta, pa policija, a sjećanja polako izviru na površinu, otkrivajući mračnu prošlost cijele obitelji.

Stranice romana do samoga su kraja, i konačnog razrješenja, nabijene tihom tjeskobom i podmuklom napetošću.

Dobri sin dosad je najuspješniji triler You-jeong Jeong, koja ovdje maestralno oblikuje mogućnosti i zapreke nestabilna uma. Uma koji neprestano postavlja pitanja, koji se rasipa i sabire pa onda žestoko sukobljava s okolinom, ali i sa samim sobom. Stranice romana do samoga su kraja, i konačnog razrješenja, nabijene tihom tjeskobom i podmuklom napetošću.

64

Najjednostavnije rečeno, 64 je drama o ženama, muškarcima, djeci i roditeljima. Priroda je te odnose zamislila krajnje elementarno, ali svako ih doba neprestano nadograđuje i mijenja. Mladi bračni par u drami Tene Štivičić preispituje svoje uloge u partnerskim i obiteljskim odnosima, s naglaskom na pitanje je li imati djecu biološki ili društveni imperativ. Ionako nelaku odluku da postanu roditelji dodatno će im otežati proces medicinski potpomognute oplodnje čiji je ishod krajnje neizvjestan, što će lančano utjecati na njihov brak i druge odnose unutar obitelji.

Tena Štivičić navodi nas na promišljanje vlastitih obrazaca u pitanjima ljubavi, braka, karijere, socijalnog statusa, prijateljstva, emancipacije i roditeljstva.

Ovaj osnovni zaplet povod je za problematiziranje cijelog niza temeljnih društvenih postavki – od emocionalnih do egzistencijalnih, od krize braka do krize identiteta, od pitanja osobne slobode do prava na izbor, od pitanja tradicionalnih stereotipa i očekivanja okoline do samoće i izgubljenosti u kojoj se svaki pojedinac s tim očekivanjima nosi.

Svojim autentičnim stilom koji obiluje prigušenim humorom, suptilnom ironijom te jezgrovitim i uvjerljivim dijalozima, Tena Štivičić navodi nas na promišljanje vlastitih obrazaca u pitanjima ljubavi, braka, karijere, socijalnog statusa, prijateljstva, emancipacije i roditeljstva – obrazaca po kojima donosimo odluke koje, najblaže rečeno, mijenjaju život.
Marina Vujčić

BAMBUSOVA STABLJIKA

Junak ove priče zove se José Mendoza. Ali njegovo je ime i Isa Al Taruf. Na Filipinima je Arabo, u Kuvajtu Filipinac, i s tom će se dvojnom dijagnozom ovaj mladi čovjek boriti od rođenja. Premda je plod legalna braka, sklopljena između Josephine, filipinske sluškinje, i Rašida Al Tarufa, nasljednika kuvajtske obitelji, ni priznanje ni ljubav neće ga milovati. Njegovim je rođenjem ugled obitelji Al Taruf narušen i Josephine se prisiljena vratiti na Filipine zajedno s djetetom. Povratak je bolan iako Rašid obećava da će se brinuti o sinu i jednog ga dana pozvati k sebi u Kuvajt. No, kako to obično biva, život mrsi konce, pa kad José i dobije poziv, on ne stiže od oca, a kuvajtski se raj pretvara u šaku pijeska koji mu klizi kroz prste.

Al Sanusi pruža izrazom vrlo jednostavan, ali duboko emotivan i, što je najvažnije, autsajderski uvid u stroge kuvajtske društvene norme i običaje.

Nagrađena prestižnim arapskim Bookerom, Bambusova stabljika smiona je i provokativna knjiga. Saud Al Sanusi, mladi i progresivni kuvajtski pisac, u ovoj se fascinantnoj prozi ne bavi samo temom identiteta i pripadanja, nego prodire mnogo dublje, neustrašivo pišući o potlačenima te o nacionalnim, rasnim, klasnim i vjerskim pitanjima. Konstruirajući djelo kao roman u romanu, Al Sanusi ispovjednim glasom Joséa Mendoze pruža izrazom vrlo jednostavan, ali duboko emotivan i, što je najvažnije, autsajderski uvid u stroge kuvajtske društvene norme i običaje. Bambusova stabljika ujedno je i krik autora za promjenom i posveta nepriznatoj djeci stranih radnica, dobrodošlih u Zaljevske zemlje samo u svojstvu služinčadi.

Ulomak iz romana You-jeong Jeong “Dobri sin”

I

POZIV U TAMI

   Probudio me miris krvi. Bio je intenzivan, kao da sam ga udisao čitavim svojim tijelom. Titrao je i širio se mojom nutrinom. Neobični prizori sijevali su mi umom – niz mutnih žutih svjetala uličnih svjetiljki u magli, voda koja mi se vrtloži pod nogama, grimizni kišobran koji se kotrlja po cesti natopljenoj kišom, plastična cerada koja prekriva gradilište i mlatara na vjetru. Odnekud je neki muškarac pjevao i mrmljao riječi pjesme o nezaboravnoj djevojci koja hoda po kiši.
   Nije mi dugo trebalo da shvatim što se događa. Ništa od ovoga nije bila stvarnost, čak ni ostaci sna. Bio je to signal koji je moj mozak poslao mome tijelu. Ostani ležati. Ne miči se. To je cijena koju moraš platiti jer nisi popio svoje lijekove.
   To što nisam pio lijekove bilo je kiša koja je natapala pustinju moga života, čak i ako je ponekad uzrokovalo napadaj. Sada sam patio od uznemirujućih halucinacija koje su me upozoravale na to da je oluja na pomolu. Nije bilo utočišta; mogao sam samo čekati.
   Ako je suditi po prethodnom iskustvu, kad završi, neću se sjećati što se dogodilo. Bit će jednostavno i intenzivno, a poslije ću biti umoran i iznuren.
   To sam i zaslužio; točno sam znao što me čeka kad sam odabrao ovaj put. Bila je to ovisnost; ponavljao sam to opet i opet iako sam znao rizike. Većina ovisnika drogira se da bi ganjala fantaziju, ali ja sam krenuo drugim putem: morao sam skinuti se sa svojih lijekova da postignem povišeno stanje svijesti. Tada bi kucnula čarobna ura – glavobolje i zvonjenje u ušima prestali bi i osjetila bi mi se izoštrila. Njuh bi mi bio kao pseći, mozak bi mi radio sto na sat i svijet bih doživljavao nagonski, ne razumski. Osjećao bih se osnaženo i nadmoćno.
   Čak i tada imao sam sitnih nezadovoljstava. Nikad se nisam osjećao nadmoćno naspram majke i tete. Te dvije žene ponašale su se prema meni kao prema jastuku za sjedenje – nečemu što se treba udaviti i ugušiti. Znao sam što me čeka ako majka vidi moj napadaj. Čim bih se pribrao, odvukla bi me ravno teti, poznatoj psihijatrici i ravnateljici Pedijatrijske klinike Budućnost. Teta bi me pogledala u oči i nježno razgovarala sa mnom nagovarajući me da je poslušam. Zašto si prestao piti lijekove? Kaži mi istinu da ti mogu pomoći. Da budem iskren, istina ipak nije moja jača strana, ni nešto čemu težim. Radije sam praktičan, tako da bih joj odgovorio: Jedan dan zaboravio sam ih uzeti, pa sam sljedeći dan zaboravio da sam ih zaboravio dan prije, a kad smo već kod toga, zašto ne bih rekao da sam zaboravio na njih svakoga dana sve do danas? Teta bi zaključila da sam se zapetljao u još jedan opasan obrazac, a majka naredila da uzimam tablete prilikom svakog obroka pod nadzorom. Utuvile bi mi u glavu koliko bih visoku cijenu morao platiti za nekoliko uzbudljivih dana, dajući mi jasno na znanje da se nikad neću osloboditi njihove kontrole ako se nastavim tako ponašati.
   „Yu-jine.“
   Majčin glas iznenada mi je zazvonio u glavi. Čuo sam ga, blaga, ali jasna, točno prije nego što sam se probudio. No sad nisam mogao čuti ni kako se kreće na donjoj etaži. Bilo je tako tiho. Zaglušujuće Moja soba bila je u mraku; možda je još uvijek bilo rano, prije izlaska sunca. Možda je još uvijek spavala. Onda bih mogao dobiti napadaj i završiti s time a da ona za to i ne sazna, kao i noć prije.
   Stajao sam zadihan blizu valobrana oko ponoći vraćajući se strčanja iz Zvjezdarnice Mliječna staza u Morskom parku Gundo. Trčao sam kad bi me spopao nemir i osjećao kako mi mišići trzaju od energije. Smatrao sam to „sindromom nemirna tijela“. Ponekad bih trčao usred noći; ne bi bilo pretjerano nazvati to luđačkim porivom.
   Ulice su bile puste, kao i uvijek u to doba. Yongi’s, ulični stand s palačinkama punjenim šećerom, bio je zatvoren. Trajektno pristanište ispod bilo je obavijeno tamom. Gusta magla progutala je šesterotračnu cestu duž valobrana. Prosinački vjetar bio je oštar i jak, kiša je lijevala kao iz kabla. Većina bi to smatrala nepovoljnim uvjetima, ali ja sam se osjećao kao da lebdim. Sjajno. Mogao sam odlebdjeti do doma. Moglo je biti savršeno da nije bilo slatkog mirisa krvi koji je prožeo vjetar, najavljujući skori napadaj. Djevojka je sišla s posljednjeg autobusa za Ansan i doteturala do mene noseći otvoreni kišobran u naletu vjetra. Morao sam otići kući; nisam se htio svaliti na pod i bacakati, zgrčen kao lignja na žaru pred potpunom neznankom.
   Nisam se mogao sjetiti što se dogodilo nakon toga. Sigurno sam legao čim sam došao u svoju sobu, nisam se potrudio ni presvući. Vjerojatno sam zaspao hrčući. Bio je to treći napadaj u mome životu, ali sad sam prvi put predosjetio još jedan tako brzo nakon prethodnog. I miris je bio sasvim drugi par rukava: koža me peckala, nos me škakljao, bio sam smušen. Napadaj koji se spremao činio se kao da bi mogao biti najjači do sad.
   Nisam bio zabrinut zbog težine napadaja; bilo da rominja ili lije, smočit ću se. Samo sam htio da dođe brzo, tako da to odradim prije nego se majka probudi. Sklopio sam oči i ostao miran. Okrenuo sam glavu u stranu da spriječim moguće probleme s disanjem. Opustio sam tijelo i duboko disao. Jedan, dva… Kad sam došao do pet, bežični telefon na mom noćnom ormariću zazvonio je, trgnuvši me iz priprema. Lecnuo sam se, znajući da će zvoniti i dolje u dnevnom boravku. Majka će se naglo probuditi. Tko to bezobrazno zove usred noći?
   Telefon je prestao zvoniti. Samostojeći sat preuzeo je štafetu i zazvonio jednom u dnevnom boravku. Osim što je zvonio svaki puni sat, zvonio je i jednom svakih trideset minuta. Posegnuo sam za budilicom i škicnuo u ekran: 5:30. Rana buđenja bila su ostavština iz mojih plivačkih dana. Kad god bih zaspao, budio bih se sat vremena prije treninga. To je značilo da je majka sjedila za pisaćim stolom u svojoj sobi, recitirajući Zdravomarije pred kipom Djevice.
   Nakon molitve majka bi se otuširala. Osluškivao sam ne bih li čuo povlačenje stolice po podu ili vodu kako teče, ali čuo sam samo glasnu zvonjavu. Ovog puta bio je to moj mobitel. Možda je i onaj prethodni poziv bio meni namijenjen.
   Podignuo sam ruku iznad glave i tapkao duž jastuka tražeći mobitel. Gdje sam ga ostavio? Na stolu? U kupaonici? Prestao je zvoniti. Potom se opet oglasio fiksni telefon. Trznuo sam glavom I podignuo slušalicu.
   „Halo?“
   „Spavaš?“
   Hae-jin. Naravno. Tko bi me drugi zvao u ovo doba?
   „Budan sam.“
   „Što radi majka?“
   Kako čudno pitanje. Zar se nije vratio kući nakon jučerašnjeg sastanka s filmskim studijem?
   „Nisi doma?“ pitao sam.
   „Molim? Zašto bih te zvao da sam doma? U Sangam-dongu sam.“ Redatelj Privatnog sata, filma na kojem je Hae-jin radio prošloga ljeta, našao mu je novi posao, rekao je. Da bi proslavili potpisivanje ugovora, otišli su na makgeolli, rižino vino, a onda je on otišao do prijateljeva studija i montirao snimku proslave šezdesetog rođendana koju je snimio tijekom dana, pa zaspao. „Samo sam se probudio i vidio da je majka zvala usred noći. Mislio sam da je to malo čudno – trebala je spavati.“ Dodao je da je mislio da smo sad već budni, ali da se zabrinuo kad mu se nitko nije javljao. „Sve je okej, jel’ da?“
   Tada sam shvatio da sam prekriven nekim skorenim mrljama. „Zašto ne bi bilo?“ odgovorio sam odsutno dok sam se primio za svoju krutu, zamršenu kosu.
   „Zašto se onda ne javlja? Nije se javila ni na kućni ni na mobitel.“
   „Vjerojatno se moli. Ili je u kupaonici ili vani na balkonu.“ Popipao sam svoja prsa, pa trbuh, onda noge. Nosio sam istu odjeću kao i sinoć, ali imao sam osjećaj da je sasvim drukčija. Moj mekani, prozračni džemper bio je krut. Hlače su bile skorene, kao sirova koža. Podignuo sam stopalo; i na njemu se skupio kruti talog.
   „Aha, onda je sve u redu?“
   Promrmljao sam živčano. Što ne bi bilo u redu, osim što sam valjda bio prekriven blatom?
   „Ako si toliko zabrinut, samo je nazovi kasnije.“
   „Ne, uskoro ću doći kući.“
   Dobro.“ Zašto sam bio blatnjav? Jesam li pao po putu? Ali gdje je bilo blata? Jesam li išao duljim putem, pokraj novog gradilišta? Jesam li se možda poskliznuo, pokušavajući preskočiti cvjetnu gredicu?
   „Idem se otuširati. Doma sam najkasnije do devet“, rekao je Hae-jin i razgovor je završio.
   Uspravio sam se u sjedeći položaj, odložio telefon natrag na noćni ormarić i upalio svjetlo kod uzglavlja.
   Yu-jine!“ u ušima je odzvanjao majčin vrisak. Ali nije bio stvaran – u stanu je bilo tiho.
   Pogledom sam obišao sobu. Dah mi je zapeo u grlu, počeo sam se daviti i kašljati, lupati po prsima, dok sam padao u krevet, suze su mi navirale.
   Jednom kad sam osvojio zlatnu medalju u utrci na 1500 metara novinar me upitao: „Što biste rekli koje su vaše prednosti?“ Skromno, onako kako me majka uputila, odgovorio sam da imam relativno stabilno disanje. Kad su to isto pitanje postavili mom treneru, rekao je nešto manje skromno: „Ima najveći kapacitet pluća od svih koje sam ikada trenirao.“ Malo je toga moglo utjecati na moj nevjerojatni kapacitet pluća; uključivalo je dvije žene koje su me koristile umjesto jastuka za sjedenje i torpedo koji je eksplodirao u mome grlu dok sam sada gledao po svojoj sobi.
   Krvavi tragovi i otisci stopala bili su posvuda po srebrnkastom mramornom podu. Počinjali su kod vrata, nastavljali se preko sobe i završavali u dnu kreveta. Pod pretpostavkom da osoba koja je ostavila tragove nije hodala unatrag, što god da se dogodilo, odvilo se izvan moje spavaće sobe. Krevet mi je bio natopljen krvlju – plahte, pokrivači i jastuk. Spustio sam pogled. Ugrušci su mi visjeli s crnog džempera, donjeg dijela trenirke i čarapa. Okus krvi koji me trgnuo iz sna nije bio nagovještaj napadaja; bio je stvaran.

Sneak peak u novu izdavačku godinu

Naš bogati izdavački program i ove godine čine probrana djela nagrađivanih autora s domaće i svjetske književne scene, a naglasak ostaje na raznovrsnoj literaturi koja zahvaća različita životna iskustva i mnoge kulturne prostore, kako one bliske čitatelju, tako i one daleke i nepoznate. S veseljem najavljujemo neke od naslova koji će se naći na policama knjižara 2022., godine koja će, nadajmo se, biti puno bolja od prethodnih dviju. Ako je suditi prema štivu u koje ćemo uranjati, možemo biti optimistični!

Već u veljači izaći će nova drama naše nagrađivane dramatičarke Tene Štivičić, s naslovom 64.

Kada je riječ o domaćoj književnoj produkciji, uzbuđeni smo zbog cijelog niza autora koje ćemo objaviti. Već u veljači izaći će nova drama naše nagrađivane dramatičarke Tene Štivičić, s naslovom 64, a riječ je o djelu koje je u listopadu prošle godine doživjelo i kazališnu premijeru u HNK-u u Zagrebu. Dramom autorica naglasak stavlja na intenzivne obiteljske odnose, na intimu jednoga bračnog para koji se, u četrdesetim godinama života, lomi pod stresnim teretom očekivanja – onih vlastitih, ali i onih koje im nameće društvo. Za ljubitelje poezije pripremamo pravi dragulj, a riječ je o novoj zbirci  Gordane Benić, jedne od ponajboljih hrvatskih pjesnikinja, čiji će naslov Zemlja nulta oduševiti svakog ljubitelja promišljenih i zrelih pjesničkih knjiga. Ove godine pripremamo i romaneskni prvijenac redateljice, dramaturginje i prevoditeljice Hane Veček, koji nas besprijekornom, pomno osmišljenom fabulom kriminalističkog žanra odvodi u mnogim neočekivanim smjerovima. Roman Smrt, bjelokost tako nas uvlači u opsežnu istragu pod vodstvom britke inspektorice, a provodi nas i fascinantnim interijerom potresom pogođena Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, koji čuva mnoštvo svjetski poznatih umjetnina, ali i dobro skrivenih tajni.

Ljubitelji psiholoških trilera, i općenito žanrovske književnosti, doći će na svoje kad pročitaju roman Dobri sin, korejske autorice You-jeong Jeong, uspoređivane s velikim Stephenom Kingom.

Mnoštvo vrhunskih izdanja priprema se i u prijevodu, a čitatelji će već u veljači moći posegnuti za dvama romanima iz dalekih dijelova svijeta. Bambusova stabljika, roman jednoga od najpoznatijih mladih glasova arapske književnosti, Kuvajćanina Sauda Al Sanusija. Al Sanusi hrabro progovara o kuvajtskoj stvarnosti i odnosu domaćina prema Filipincima, „građanima drugog reda“, diskriminaciji i potrazi za identitetom kroz priču mladića ponikla iz miješanog braka, koji vapi za vlastitim korijenima. Ljubitelji psiholoških trilera, i općenito žanrovske književnosti, doći će na svoje kad pročitaju roman Dobri sin, korejske autorice You-jeong Jeong, uspoređivane s velikim Stephenom Kingom. U svome najpoznatijem djelu, Jeong donosi priču nabijenu tjeskobnom atmosferom i podmuklom napetošću, a u središtu je priče uzorni student prava nestabilna uma, koji se jednoga jutra, ne sjećajući se ničega od prethodne večeri, budi prekriven krvlju u svojoj sobi, da bi ubrzo potom u prizemlju pronašao beživotno majčino tijelo.

S ožujkom će čitatelji dočekati i treći roman jedne od najboljih ruskih književnica Guzel Jahine, nazvan Ešalon za Samarkand.

S ožujkom će čitatelji dočekati i treći roman jedne od najboljih ruskih književnica Guzel Jahine, nazvan Ešalon za Samarkand. U njezinu vjerojatno najboljem romanu dosad, Jahina ispisuje potresnu priču o evakuaciji djece iz Kazanja u Samarkand u doba velike gladi u Rusiji, a oblikuje ju prepoznatljivom stilskom osebujnošću, oštrinom i širinom književnog zahvata.

Prvi dio godine donijet će nam i drugi dio hvaljene norveške trilogije Hekne Larsa Myttinga. Nakon Sestrinskih zvona Tapiserija Hekne vraća nas u mistično seoce Butangen.

U kasno proljeće dočekat će nas objava fascinantnog, hvaljenog i, što se nas tiče, dugoočekivanog međunarodnog bestselera Pachinko iz pera američko-korejske zvijezde Min Jin Lee. Pachinko je preveden na više od 30 svjetskih jezika i plijeni pozornost publike diljem svijeta. Nazvan prema popularnoj japanskoj arkadnoj igri, roman je burna, vrtoglava i potresna obiteljska saga koja se prostorno proteže od Koreje do Japana, a vremenski čak kroz nekoliko stoljeća.

Prvi dio godine donijet će nam i drugi dio hvaljene norveške trilogije Hekne Larsa Myttinga. Nakon Sestrinskih zvona Tapiserija Hekne vraća nas u mistično seoce Butangen, gdje drevna legenda, čak i nakon smrti Astrid Hekne, nastavlja silovito i neobjašnjivo utjecati na svakodnevne živote seljana i njihova pastora, suočenih sa sve intenzivnijim prodorom moderniteta i novih životnih prilika. Uz to,  objavit ćemo i dvije, našim čitateljima dosad nepoznate, ali nagrađivane i hvaljene autorice, čiji romani predstavljaju oštre ženske glasove u suvremenosti. Elena Medel, jedna od najvažnijih španjolskih pjesnikinja nove generacije, u debitantskom se romanu Čudesa fokusira na klasno pitanje u Madridu, gledano iz očišta dviju radnica udaljenih nekoliko desetljeća, dok se Gertraud Klemm, zvjerka austrijske književne scene, u romanu Hipokampus obrušava na toksičnu rodnu nejednakost u kulturi, a prvenstveno u književnosti.

Kao i prijašnjih godina, i strani i domaći program zahvaćaju podjednako i naslove afirmiranih književnica i književnika i izvrsne debitantske ostvaraje koje vrijedi čitati, i to s guštom!

Kako dobiti dozvolu za život

U jednoj od svojih crtica, „Pred zakonom“, koja je naknadno postala i dio romana „Proces“, Franz Kafka stavlja nas u poziciju promatrača smrtnika koji čeka pred vratima zakona. Koji čeka – pravdu? Rješenje? Zaključenje predmeta? Što god čekao – a mi to ne saznajemo – čekanje se oteže u beskraj, i napokon, kada ga ondje sustiže smrt, čovjek koji čeka skupit će hrabrosti i zapitati vratara – gdje su svi ostali? Zar nema nikoga osim mene?

Roman Rodaana Al Galidija „Dvije deke, tri plahte“ kao da je produžetak Kafkine parabole, moguća adaptacija „Procesa“ za suvremenu kazališnu scenu. Protagonist Galidijeva romana itekako zna odgovor na posljednje pitanje Kafkina junaka: s njime, naime, čeka još petstotinjak ljudi u Centru za tražitelje azila. A znamo i što: dozvolu boravka.

Mjesto je radnje Nizozemska, vrijeme radnje devedesete godine 20. stoljeća, a trajanje radnje… Kako za koga:

Čim sam kročio u centar za tražitelje azila, ugledao sam izraze lica kakve nikad prije nisam vidio. Ni tijekom četiri rata koja sam proživio, ni u svim onim zemljama kojima sam putovao nakon što sam pobjegao iz Iraka i prije nego što sam stigao u Europu. Bio je to izraz koji nije nalikovao ni na veliku tugu, ni na smrtonosnu bolest, ni na užasan strah. Nije nalikovao ni na što. Tek sam nakon nekoliko godina shvatio što je to: čekanje. Ljudi su ondje ponekad čekali godinama. Katkad deset godina, katkada pet ili osam. Najdulje čekanje u tome centru trajalo je više od šesnaest godina.

Riječ je o autofikciji, ili, kako sam autor na početku navodi, o priči koja bi mogla biti i njegova. Iračanin Rodaan Al Galidi također je, naime, u Nizozemsku, bježeći od Sadamova režima, utekao najprije u Jordan, prošvercao se u Tajvan, proputovao Vijetnam, i napokon se dokopao Europe. Napokon? Pa, sve je relativno – a život se, iščitavamo između redaka, često urekne starom kletvom „pazi što želiš…“

Centar za tražitelje azila podijeljen je na oštro omeđene sekcije, kvadrate označene bojama – čini se, baš onako kako je podijeljen i život njegovih stanovnika. To nije zatvor, piše Galidi, iz njega se može izaći – no oni rijetko izlaze.

Dok čekaju dozvolu, odrasli imigranti u Nizozemskoj nemaju pravo na formalno obrazovanje. Nemaju pravo na rad. Nemaju kamo otići. Ali imaju beskrajno mnogo slobodnog vremena, koje prolazi u čekanju. Njihov se Godot skriva u pošti – jer u centru se ne čeka na čovjeka, već na pismo od kojega ćete ponovno postati čovjek.

Centar za tražitelje azila podijeljen je na oštro omeđene sekcije, kvadrate označene bojama – čini se, baš onako kako je podijeljen i život njegovih stanovnika. To nije zatvor, piše Galidi, iz njega se može izaći – no oni rijetko izlaze. Vani ste, opisuje pripovjedač, pod stalnom prismotrom nizozemskih domorodaca. Bolje je ostati u sigurnosti omeđenoj linijom jutarnjeg prijavka i večernjeg gašenja svjetla, u pravocrtnome kretanju od kuhinje do zajedničkoga toaleta, sobe „za igru“ do dvorišta.

Galidi nas tako naizgled vodi hodnicima centra, a zapravo zakučastim hodnicima nizozemske birokracije, suočavajući nas s bezizražajnim licima odvjetnika pro bono i ispadima nervoznih šalteraša, apsurdima imigracijskih služba, ali i onim najšokantnijim: kulturološkom nepismenošću civiliziranog zapada koji pojma o istoku nema.

„Dakle“, rekla je odlučnim glasom. „Rekli ste da prvi srpnja nije vaš pravi datum rođenja. Imate dva rođendana?“

„Da, imam dva datuma rođenja, onaj pravi koji ne znam, i ovaj prvoga srpnja, koji mi je dala vlast“, odgovorio sam. Djelatnik u službi za useljenike morao bi znati da više od pola starijih Iračana kao datum rođenja ima naveden prvi srpnja, pomislio sam. Druga polovina ima prvi siječnja. (…)

„Dakle, to nije vaš pravi datum rođenja.“

„Tako je.“

„Onda to ne mogu zapisati.“

Ipak, razoružava nas njegova objektivnost: naime, on ne štedi ni svoje sumigrante, uviđajući promjene koje čak i jednoj multikulturnoj zemlji donose novi useljenici:

Kad nam se približila, pozvala je psa, pokazala prstom, na što je pas sjeo, a ona mu je stavila povodac. Vidio sam da ga je skratila. (…) Kad su prošli farmu, vidio sam kako se djevojka saginje, skida povodac i pušta psa. Da budem iskren, tog prizora uvijek se sjetim kad pomislim što su Nizozemska, ljudi i psi izgubili zbog nas, tražitelja azila: bezbrižnost.

„Vidi kako je pristojna, stavila je povodac psu da nas ne ugrize“, rekao je Sadžad, tražitelj azila s juga Iraka.

„Ta kuja to je napravila zato da ne fućkamo za njom. Zar nisi vidio koliko su joj mišići bili napeti?“ primijetio je Bašir iz Bagdada.

„Možda se boji zato što izgledamo kao zombiji“, rekao je Muhamed iz Sudana.

Galerija živopisnih korisnika Centra ima samo jedan cilj: dobiti dozvolu boravka.  Za to je spremna učiniti sve: kuhati za sve službenike u Centru, pristati na nezadovoljavajuću ljubavnu vezu, pa i preobratiti se na kršćanstvo:

 „Je li Husein Aga Husein dobio dozvolu boravka zato što se preobratio na kršćanstvo?“ pitao sam pastora.

„Dozvola boravka nije važna“, odgovorio je sa smiješkom na licu. „Važniji je put prema Kristu.“

„Prolazi li taj put kroz Službu za imigraciju i naturalizaciju?“

Da se ne varamo: nije riječ o humoresci, ali ni o mračnoj priči koja će vas sasvim deprimirati. Premda su mnoge sudbine „zatočenika“ Službe za imigraciju i naturalizaciju doista potresne, premrežujući tekst suhim i gorkim humorom te urnebesno smiješnim montipajtonovskim situacijama, pripovjedač uza sav čemer zadržava dozu topline i optimizma.

Roman Rodaana Al Galidija čita se i kao svjedočanstvo ovoga vremena; premda je od autorova bijega u Europu prošlo tridesetak godina, valovi emigracije uzrokovane sukobima na Bliskome istoku ne jenjaju ni dok čitamo ove retke.

Galidi je roman sročio asketski jednostavnim izrazom: leksik mu je siromašan, a rečenica kratka i reska, a na prvi pogled korespondira s djelom slične tematike, proslavljenim romanom Broken German autora Tomera Gardija. Nemojte da vas to zavara: Galidi je prije proze napisao devet zbirki pjesama na nizozemskome jeziku, koji je izvrsno naučio tijekom boravka u centru za azilante. Namjera je jasna: destruktivna ispraznost života u centru, prisilno svedenog na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, svoju refleksiju tako nalazi u jeziku, u koji povremeno umeće polomljeni, „azilantski“ nizozemski, baš kao da poručuje: ovo je jezik zemlje koja nas nije mogla prihvatiti - kao ni mi njegove leksičke i gramatičke finese:

„Baback Maastricht, Baback dobro. Baback Maastricht, Baback jede pije spava, jede pije spava, jede pije spava, jede pije spava, jede pije spava.“ Dakle: „Treba mi dnevna karta za odlazak u Maastricht, ali ne znam koliko dugo ću ondje ostati.“ Zamolio sam ga da mi ponovi što je rekao, da mogu izbrojiti koliko je puta rekao „jede pije spava“.

Roman Rodaana Al Galidija čita se i kao svjedočanstvo ovoga vremena; premda je od autorova bijega u Europu prošlo tridesetak godina, valovi emigracije uzrokovane sukobima na Bliskome istoku ne jenjaju ni dok čitamo ove retke. U Nizozemskoj je vrijeme čekanja na dozvolu boravka, ipak, nešto kraće – i sustav je s vremenom omekšao – no problem integracije perzistira kao goruće pitanje. Ne samo za one koji dolaze. Kulturne barijere bile bi, ipak, zasigurno lakše premostive kad bi isti sustav kontinuirano i jednako efikasno radio na edukaciji koliko i na tiskanju obrazaca i formulara.

Međutim, ne morate biti imigrant da bi vas sustav pokušao obeshrabriti u vašim naumima, ili vas samljeo tupim zubima zakona, propisa, paragrafa i članaka. Poslovično nemilosrdne, hrvatske ralje od biljega zagrizle su i u domaće pisce; jedan je od njih i Marko Gregur, nedavno nagrađen „Fricom“ i „Vladimirom Nazorom“ za roman „Vošicki“. U svome ranijem romanu, „Mogla bi se zvati Leda“, donosi priču o mladome paru koji nastoji dobiti dijete na bilo koji način - umjetnom oplodnjom, posvajanjem, udomljavanjem - i njihovoj borbi sa sustavom što napuštenu djecu u domovima – one čiji su biološki roditelji često naprosto nevoljni da se za njih brinu – teško daje na posvojenje. Sudbina te djece, o kojoj smo u bezbroj navrata čitali u novinama, žalosno nalikuje na sudbinu azilanata iz Galidijeva romana: i oni, u sličnome centru, s desecima drugih čekaju da napokon započnu „normalan“ život. No roman Marka Gregura pisan je iz perspektive muža i budućeg oca, koji se obraća zamišljenom, nerođenom, neposvojenom djetetu – djetetu kojega još nema.

Međutim, ne morate biti imigrant da bi vas sustav pokušao obeshrabriti u vašim naumima, ili vas samljeo tupim zubima zakona, propisa, paragrafa i članaka. Poslovično nemilosrdne, hrvatske ralje od biljega zagrizle su i u domaće pisce; jedan je od njih i Marko Gregur, nedavno nagrađen „Fricom“ i „Vladimirom Nazorom“ za roman „Vošicki“.

Protkan lirskim fragmentima i prošaran humorom, otvara važnu, aktualnu temu, boljku ne samo hrvatskoga društva, u kojem propisi i pravila ne idu u prilog neutaživoj ljudskoj želji za iskustvom roditeljstva – za ljubavlju i pripadanjem. Na sličnome je tragu i djelo „U svakom trenutku još smo živi“ Toma Malmquista, autobiografski roman uglednog švedskog autora. Naime, kad  nakon porođaja izgubi suprugu, junaku ostaje kćer. Točnije, on misli da mu ona ostaje… dok se stvari – u hvaljenom i veličanom švedskom sustavu – ne zakompliciraju. U borbi s birokratskom nemani povremeno gubi nadu da će njegova kći moći odrasti s njime.

Različitost problema s kojima se pojedinci suočavaju, nezadovoljavajuće pokrivaju i zakoni, i propisi, i paragrafi, i članci, čemu svjedočimo i u ovome trenutku, dok nas pandemija drži u svojoj klopci. Odgovor koji, na kraju Kafkine pripovijetke vratar napokon daje onomu koji čeka pred vratima zakona, glasi:  

„Nitko drugi ovdje nije mogao dobiti pristup jer je ulaz bio namijenjen samo tebi.“

RAZGOVORI UGODNI: Renato Baretić

1. Nedavno si objavio novi roman „Zadnja ruka“. O kakvu je djelu riječ?

Heh, teško je išta kazati, a da ne bude „spoiler“... Recimo zato tek da je posrijedi priča o piscu i novinaru koji se našao na nekoliko životnih raskrižja istovremeno, a najgore mu je kad se opusti i osjeća dobro. Zato mora, da bi se osjećao barem donekle podnošljivo, raditi na tome da mu bude - loše. Zeznuta situacija, ali ako ništa drugo, barem se lako čita. I ostavlja zahtjevnijem čitatelju mogućnost da se zapita živi li on doista ovo što mu se događa, ili je i sam neki lik o kojem godinama piše nekakav tamo pisac.

Napisao sam u međuvremenu gomilicu drugih stvari, bavio se koječime, čak i ne bez uspjeha, ali očito je da se od mene ipak najviše očekivao roman. Nadam se da se većini čitateljstva „Zadnje ruke“ to čekanje barem u nekoj mjeri isplatilo.

2. Dugo se čekao novi roman - prošlo je 13 godina od objave zadnjeg romana „Hotel Grand“. Hoćeš li nam otkritišto je razlog ovako dugoj pauzi?

Neću, jer nije riječ o samo jednom razlogu, nego o cijelom koktelu okolnosti koje suonemogućavale onaj tip koncentracije koji - barem meni - treba za pisanje romana. Napisao sam u međuvremenu gomilicu drugih stvari, bavio se koječime, čak i ne bez uspjeha, ali očito je da se od mene ipak najviše očekivao roman. Nadam se da se većini čitateljstva „Zadnje ruke“ to čekanje barem u nekoj mjeri isplatilo.

3. Tvoji romani prevedeni su na nekoliko jezika. Veseli li te činjenica da se tvoja djela čitaju i u inozemstvu?

Naravno da me veseli. Teme i motivi mojih triju prvih romana, pa i „Zadnje ruke“, posvuda su razumljivi, iako je riječ o posve različitim pričama. Volio bih da su prevedeni i na još više jezika, ne zbog svoje materijalne dobiti jer ona je jedva spomena vrijedna, nego zato što vjerujem da su posrijedi zbilja zanimljive knjige, uglavnom i vesele, ne samo za Hrvate i srodnogovoreće susjede.

A što se vremena tiče, uglavnom pišem noću, kad ostatak obitelji zalegne, pa mogu lakše komunicirati s tišinom oko sebe i bjelinom na monitoru.

4. Imaš li određeno mjesto ili vrijeme kada najradije pišeš?

Nemam baš neki naročit izbor: ili radni sobičak u mojem stanu, ili prizemlje kuće moje šogorice na jednom otoku, koji se trudim prikriti - i njega od javnosti, i sebe na njemu - ali brojni su me već prokužili. A što se vremena tiče, uglavnom pišem noću, kad ostatak obitelji zalegne, pa mogu lakše komunicirati s tišinom oko sebe i bjelinom na monitoru.

5. Što bi poručio ljudima koji ne čitaju?

- Da će zacijelo nadživjeti nas koji i dalje barem malo čitamo, ali da tada više neće znati što bi sa sobom. Njih potom neće dotući ni virus niti asteroid, nego potpuno atrofirana sposobnost za strpljivu znatiželju.

RAZGOVORI UGODNI: Olja Knežević

1. Osim što već godinama pišeš, za to imaš i svojevrsnu „legitimaciju“ - studirala si kreativno pisanje u Londonu, magistrirala summa cum laude. Kod nas se na spomen uvođenja takvoga studija još nailazi na kontroverzne reakcije. Koliko takav studij doista pomogne osobi koja ima aspiracija postati pisac? Može li se „naučiti“ pisati?

Ne vidim razlog za bilo kakvu reakciju na studij kreativnog pisanja, premda sam odavno shvatila da ljudi najviše vole reagirati na osobne odabire drugih ljudi, a teže se pokrenu baš tamo gdje bi bilo poželjno reagirati, recimo - kad je u pitanju smjer kojim se kreće društvo. No, dobro. Moj me je studij kreativnog pisanja vratio samoj sebi, kad mi je to bilo najpotrebnije, u onih nekoliko godina krize kad su djeca mala a grad u kojem si još uvijek nisi napravila svojim, kada sam bila do te mjere iskočila iz svog centra da nisam ni shvaćala što mi je, samo sam, tako, živjela na “ler”, dok se nisam potpuno ispraznila. A kada sam upisala taj postdiplomski studij kreativnog pisanja, London mi se otvorio poput škrinje s blagom. Najviše zbog osoba koje sam tamo upoznala, s kojima sam i danas bliska prijateljica. Već je i to dovoljno, pronaći svoju grupu podrške, svoju grupu čudaka, ljude koji od života u tom trenu traže nešto slično kao i mi, pa o tome, ako treba, možemo danima konstruktivno razgovarati. Što se tiče “učenja” pisanja, negdje sam pročitala zaključak da se “...pisanje ne može predavati, ali se može naučiti.” Predavač nam ne može prenijeti način na koji promatramo, čujemo i osjećamo svijet, iz njega pišemo poeziju ili prozu, ne može nam usaditi svjetonazor, glas i iskustvo, ali, da, može se naučiti gdje (p)ostajemo nejasni ili površni, gdje griješimo u strukturi, žurimo ili odugovlačimo. Drugim riječima, mentor i grupa tijekom studija kreativnog pisanja naši su urednici i novi par očiju onda kada nam je to potrebno, a ne znamo ni kako, ni otkud početi tražiti.

Priznanja i kritike važni su u smislu izgradnje reputacije jednog pisca, posebno u manjim zemljama, gdje se ne mogu očekivati veliki tiraži.

2. Za svoj magistarski rad osvojila si Overall Prize, roman „Katarina, velika i mala” na natječaju izdavačke kuće Tisak medije i V.B.Z-a proglašen je najboljim romanom 2019. godine. Koliko su ovakva priznanja piscu važna?                                                           

Priznanja i kritike važni su u smislu izgradnje reputacije jednog pisca, posebno u manjim zemljama, gdje se ne mogu očekivati veliki tiraži. Neki pisci, na pamet mi pada John Le Carre, unaprijed su, recimo, odbili sve nagrade i priznanja, i gradili reputaciju pišući samo za publiku, ne i za kritiku. Le Carre, dakako, piše genijalno i na engleskom jeziku, tako da njemu ništa od kritika i osvrta na djelo nije ni bilo potrebno. No, što su tržište i njegov jezik manji, to je i u umjetnosti teže isčupati se iz plemenskog načina funkcioniranja, najbolje opisanog sintagmom “ja tebi - ti meni.” Natječaj izdavačke kuće Tisak medije i V.B.Z-a najveći je anonimni natječaj u regionu, to mi priznanje mnogo znači. Zahvaljujući njemu, moj roman “Katarina, velika i mala”, preveden je na engleski jezik, dobio odlične kritike, a sve to skupa pravi je podstrek u danima obeshrabrenja, koje svi imamo, kada se pitamo zašto nas nije zadesio nekakav, bilo kakav, drugi dar i poziv, nego baš ovo kopanje po sebi u osami.

3. Niz godina živjela si u inozemstvu. Kakvo je tvoje iskustvo pisanja na stranome jeziku? Koliko to širi, a koliko sužava spisateljske želje i ambicije, teme i registar?

Svoj prvi roman “Milena & druge društvene reforme” napisala sam prvo na engleskom jeziku. Kad se toga sjetim odmah moram prileći, i odmoriti od navale naknadnog osjećaja iscrpljenosti. A nije mi teško palo dok sam ga pisala, jer tad sam živjela u Londonu i svakog drugog tjedna morala mentoru i onoj grupi s post-diplomskog studija slati barem 3000 novih riječi. Na jeziku potpuno drugačijem od materinskog može se izgraditi svoj prepoznatljiv glas i stil. To je kao udar groma koji polovi drvo. Stvara se nešto novo, ali ga baš i ne priželjkujemo. A znate li da je teško pisati i na jeziku koji je skoro isti kao materinski, ali nije? Tu su razlike male, društveno-politički ponekad prihvatljive, a ponekad ne. To je također ograničavajuće...

 Imam književne uzore, naravno, a to su žene pisci koje pišu iz sebe, o svojim proživljenim iskustvima, ne plaše se pisati o temama koje se ne smatraju “velikim” i egzistencijalističkim...

4. Upravo ti je objavljeno hrvatsko izdanje romana “Gospođa Black”. Naslov na prvu loptu asocira na slavni roman Virginije Wolf, Gospođa Dalloway, a nakon čitanja romana učinilo mi se da sličnost nije slučajna… Je li Virginia imala prste u nastanku tvoga romana, i koji su – ako ih imaš – tvoji književni uzori?                                    

Virginia je svakako uzor. Ne poznajem spisateljicu kojoj Virginia nije jedan od uzora. Vječiti naklon. A, istina je, njenu sam Gospođu Dalloway više puta čitala, naročito taj genijalni početak dok ona hoda Londonom. “Gospođa Dalloway rekla je da će sama kupiti cvijeće” - jedna je od onih rečenica koje vas odmah smjeste u vrijeme, mjesto, glas, ton... a ne znate kako se to dogodilo, pa to je samo jedna obična rečenica. Njen je utjecaj ogroman: Toni Morrison, George Saunders, David Foster Wallace, Samuel Beckett, Zadie Smith, Rachel Cusk, Gabriel Garcia Marquez... Milsim da sam odgovorila na to je li Virginia imala prste u nastajanju romana “Gospođa Black.” Nisam do sada ni znala da jeste, ali kada se sve ovako fino posloži... Da, da. Imam književne uzore, naravno, a to su žene pisci koje pišu iz sebe, o svojim proživljenim iskustvima, ne plaše se pisati o temama koje se ne smatraju “velikim” i egzistencijalističkim, i to čine prepoznatljivim stilom, ili čak i inovativno, kao u slučaju Rachel Cusk.

Postoje krize svake dobi, nekome su one u mladosti teže od onih u pravoj srednjoj dobi... treba samo proći kroz njih, preživjeti, iz njih se može mnogo naučiti.

5. Tvoja naslovna junakinja, „crna gospođa“, žena je na izmaku tridesetih godina, koja preispituje svoj život. Nekoć se puno govorilo o muškoj „krizi srednjih godina“, mitološkom čudovištu kojem se pripisivalo sve i svašta. Je li gospođa Black u ženskoj krizi srednjih godina? Postoji li to uopće – ili je naprosto riječ o reevaluaciji života?

Nema ona još te srednje godine. Ja imam srednje godine, a kriza mi nije strašna, veća mi je bila kriza kroz koju sam prošla s 22, 23 godine, kada sam mislila da ta moja mladost nikamo ne vodi, a eto, već je i prošla, nema za mene ničega na ovome svijetu, i tako dalje. A Valle Black svoje je dvadesete doista potpuno izgubila na stvari nevezane za mladost. Pa morala ju je sustići reevaluacija života već na pragu četrdesetih. Postoje krize svake dobi, nekome su one u mladosti teže od onih u pravoj srednjoj dobi... treba samo proći kroz njih, preživjeti, iz njih se može mnogo naučiti.

6. Roman je napisan iz nekoliko perspektiva – izdvaja se epistolarni dio, u kojem iz očišta već odrasle kćeri promatramo gospođu Black nakon što majka doživi svojevrsni „slom živaca“. Izvrsno si ocrtala odnos majke i kćeri, premda on naizgled nije u fokusu romana. Čini li ti se da se o tom kompliciranom odnosu u domaćoj književnosti premalo piše? Imaš li u planu baviti se dublje tom temom?               

Nisam sigurna koliko je odnos majke i kćeri prisutan u domaćoj književnosti. To je svakako interesantna tema, i, ako bi bila u fokusu romana, vrlo je osjetljiva, mora se baš paziti, razvoj likova i njihovog odnosa pažljivo uskladiti s tonom romana, duboko uroniti u sebe, svoja sjećanja, u priče koje smo čuli davno, djelićem svog mladog uha. Valjda ovdje pokušavam reći kako vjerujem da se o tom odnosu ne smije lažno pisati, jer lako odluta u slatkoću, pretjerivanje, kič, patetiku. Svjesna svega toga, nisam do sada odnos majke i kćeri stavila u fokus romana. U mom poslednjem romanu, “Katarina, velika i mala”, majka na početku čak i umire - baš zato što sam morala stvoriti prostor za razvoj lika glavne junakinje, Katarine, a rad na odnosu sa živom majkom, koja je morala biti interesantna žena, činio mi se prevelik, poput rada na još jednom romanu. No, sigurno ću jednom pisati o tome, morat ću, jednostavno - odrasla sam uz veoma interesantnu i snažnu majku.

Zašto je knjiga idealan poklon

Prije nekoliko godina, uoči blagdana, iscrpljena radnim danom, uletjela sam u knjižaru u nadi da ću iz klopke vremena ipak izaći s darovima. Jedina stvar koja mi je u tome kritičnom trenutku pala na pamet, bila je: u mojoj obitelji svi čitaju. Dobro, manje ili više, katkad s dugim pauzama, katkad samo na godišnjem odmoru ili pod lektirnom prisilom, ali – svi čitaju. Zahvaljujući vrlo susretljivu trgovcu, koji je očito bio iznimno dobro potkovan – i strpljivošću i znanjem – izašla sam iz knjižare s petnaestak knjiga. Umotanih i spremnih za uklizavanje pod bor. Vrijeme koje sam ondje provela bila su najbolja dva sata toga dana.

Dobro izabrana knjiga, knjiga kojoj je na umu ukus onoga koga darujete, mnogo je više od formalne geste.

Pitanje je samo - kako izabrati?

Za ljubitelje humora i neobičnih priča svakako preporučujem prašku autoricu Pavlu Horákovu, čiji je roman nedavno u izboru čeških novina stavljen uz bok velikom Kunderi na popisu knjiga godine. Teorija čudnovatosti nudi pogled u neobičnu svakodnevicu mlade znanstvenice, koja se bavi antropološkim istraživanjima u zastarjelu praškom institutu, svojevrsnom dinosauru socijalističke ere, kreće u potragu za ljubavlju i pokušava odgonetnuti tajne svoje luckaste obitelji. U paketu „Čudnovate priče“ s Teorijom je i roman Argentinca Rodriga Fresána,  Kensingtonski vrtovi – neobična priča o  autoru slavne „knjige za djecu“, Petra Pana.

Autobiografski roman velike francuske feministice i književnice, Nerazdvojne Simone de Beauvoir,  donosi uvid u formativne godine i dirljivu priču o dvjema djevojkama i njihovu prijateljstvu.

Tema ženskih prijateljstava u svoj njihovoj kompliciranosti široj je publici poznata po romanima Elene Ferrante, no i prije nje bilo je autorica koje su se bavile ovim aspektom međuljudskih odnosa. Autobiografski roman velike francuske feministice i književnice, Nerazdvojne Simone de Beauvoir,  donosi uvid u formativne godine i dirljivu priču o dvjema djevojkama i njihovu prijateljstvu. U paketu „Neobična prijateljstva“ još je jedna knjiga slične tematike: o drugovanju učiteljice i učenika, složenu odnosu koji donosi mnoge izazove i propituje relacije dobno i hijerarhijski odvojenih svjetova. Riječ je o kompleksnu romanu talijanske spisateljice Michele Murgie pod naslovom Chirú.

Povijesne romanse dostupne su u paketu pod nazivom „Romanse s istoka“.

A kad je riječ o pustolovini i ljubavi, povijesne romanse dostupne su u paketu pod nazivom „Romanse s istoka“. Za one koji su skloni putovanjima u prošlost, vole egzotične destinacije i gusto pripovijedanje, raskošne fabule i bijeg od svakodnevice, roman Defne Suman Posuđeno vrijeme idealna je knjiga. Prošlošću se bavi i djelo U gradu sjena i utvara Murata Gulsoya – priča o antikvarijatima, rijetkim knjigama koje vode u razotkrivanje obiteljskih tajni i Istanbul kakav je nekoć bio.  

Paketa, dakako, ima još – i njima rušimo mit o knjizi kao dosadnom i skupom poklonu „pod bor“.

Knjiga, uostalom, ne skida ambalažu. I svjetluca cijele godine.

Cijelu ponudu blagdanskih paketa ali i ostalih sniženih naslova pogledajte na poveznici
https://hena-com.hr/akcije/knjige/blagdanska-akcija-knjizevna-atrakcija

Ulomak iz romana Rodaan Al Galidija “Dvije deke, tri plahte”

„Hej, Iračaninu, dođi.“ Kroz vrata su joj virili samo glava i ruka. Prišao sam joj, ali nisam se usudio ući u sobu. Kristi je na sebi imala samo donji dio žutog bikinija. Njezine gole grudi učinile su me nervoznim. Nisam bio spreman za takvu situaciju. Ovo je bio žuti dio, u njemu su stanovale obitelji. Tu se inače čuo plač djece i zveckanje lonaca. Dok je ona gledala u kutiju na podu punu bikinija, meni je glava bila u sobi, a tijelo na hodniku.

„Uđi. Zar se bojiš da ću te poševiti ili što?“ pitala je. Zakoračio sam unutra i ostavio vrata odškrinutima, kao da inače neću moći pobjeći. Uzela je žuti gornji dio koji je tražila u kutiji, obukla ga i pogledala se u ogledalo, koje sam joj ja donio u sobu kada ga je kupila u trgovini rabljenim stvarima.

„Lijepo?“ pitala je namještajući se pred ogledalom.  „Da, lijepo. Ali podsjeća me na žutu u ovoj prokletoj zgradi. Ah, otkako sam se doselila ovamo, mrzim tu prokletu žutu.“ Skinula je žuti bikini, a ja sam pogledao u stranu. Kad sam se ponovno okrenuo prema njoj, na sebi je imala narančasti bikini iz kutije koju je za tri guldena kupila u trgovini rabljenom robom. „Što misliš, je li ovaj ljepši?“  pitala je ne pogledavši me. Ja sam pogledao njezino tijelo i osjetio kako mi tijelo gori. Samo što mi dim nije počeo izlaziti na nosnice.

„Samo ne narančasti, Kristi. Otkako živim u narančastom dijelu ove zgrade, mrzim sve što je narančasto, čak i nogometaše u narančastim dresovima i naranče. Zbog toga mi nedostaje vitamina C.“ Prasnula je u smijeh i ponovno se počela namještati pred ogledalom. Protiv svoje volje počeo sam maštati da se namješta za mene. Odjednom se okrenula prema meni i s bijesnim izrazom lica povikala: „Što ti uopće radiš ovdje? U mojoj sobi? Ja se presvlačim  i treba mi malo privatnosti, a ti mi upadneš u sobu! Stvarno si pravi prokleti tražitelj azila!“

„Ti si me pozvala“, pokušao sam joj objasniti. „Prolazio sam hodnikom, a ti si me pozvala.“         

„Ja sam te pozvala?“

„Ne znam zašto, ali da, ti si me pozvala.“

„Ali zašto si ovdje ako ne znaš zbog čega sam te pozvala? Zašto me na hodniku nisi pitao zašto te zovem unutra i što želim od tebe? Zašto si odmah uletio u sobu samohrane majke koja se presvlači? A osim toga, ti živiš u narančastom dijelu ove proklete zgrade. Što radiš u žutom?“

„Ne sjećam se“, odgovorio sam joj i pogledao njezino lijepo tijelo, kojemu uopće nije pristajalo to bijesno lice.

„I što sad?“ odjednom je pitala dramatičnim glasom, kao da sam joj nakon dvadeset godina lošeg braka od života napravio nepodnošljiv pakao. „A sada… Mooooolim te, odlazi! I više me ne ometaj. To što živim u ovoj prokletoj zgradi ne znači da svatko može ući u moju sobu dok sam gola.“ Iskoristio sam priliku i otišao. Uplašio sam se da će me udariti ili početi vikati i tako privući ostale tražitelje azila.

Kad sam izašao na žuti hodnik, u meni su se sukobila dva osjećaja koja su me uznemirila. S jedne strane, htio sam se baciti na nju i voditi ljubav s njom, a s druge strane, htio sam pobjeći da je više nikada ne vidim. Napravio sam nekoliko koraka kad me ponovno pozvala. Nisam joj se javio. Dotrčala je do mene u svom narančastom bikiniju, zgrabila me za ruku i brzo me povukla natrag u svoju sobu. Potom je zaključala vrata. Ja sam bio izvan sebe, misleći da želi voditi ljubav sa mnom i da ja to prvi put nisam shvatio, pa me zato istjerala. A kako joj pogled sada više nije bijesan, nego drag, naivan i bespomoćan, osjetio sam kako me preplavljuje hrabrost. Samo da smognem još onu zadnju trunku da je dodirnem, poljubim ili spustim na pod, pa da vodimo ljubav. No prije nego što sam uspio smoći tu zadnju trunku hrabrosti, ona je dražesnim glasom rekla da se sjetila zašto me bila pozvala.

„Možeš li, molim te, otići u školu po moga sina i onda ga dovesti na plažu kod tuševa?“

„Mogu, ali hoće li mi škola to dopustiti?“

„Reci da si mu ti otac.“

„Ne mogu to reći, jer otac mu je sigurno crnac.“

„U pravu si“, rekla je i dala mi svoju iskaznicu. „Pokaži ovo učiteljici i reci joj da sam slomila ruku i da ležim u krevetu.“

„A što ako te učiteljica sutra vidi kako ležiš na plaži u svom narančastom bikiniju?“

„Ti Nizozemci su ludi“, rekla je. „Ludi i glupi. Često viđam učiteljicu u gradu i nikada me ne pozdravi, kao da me ne poznaje.“  I tako sam uzeo njezinu iskaznicu, otišao u školu i doveo Jimmyja na plažu kod tuševa.

Jimmy je također priča za sebe. Svi su mislili da je agresivan, uključujući i mene. Jedino Kristi to nije mislila. Uvijek je govorila da on nije agresivno, nego zdravo dijete koje ima puno energije, zato što je živ, a ne umrtvljen kao druga djeca. Ali tog poslijepodneva Jimmy je na plaži dokazao da je zaista agresivan i da nije riječ samo o višku energije. Zauzeo je pedeset kvadratnih metara plaže, napadao svu djecu i uzimao im stvari. Uništio je tri ili četiri kule od pijeska i rasplakao najmanje četvero djece. I to sve u prvih petnaest minuta na plaži, dok je Kristi na leđima ležala na bijelom ručniku centra, uopće ne obraćajući pozornost na maloga. Vidio sam da se Nizozemci na plaži uglavnom miču od problema, umjesto da ih riješe.

„Tvoj sin ondje vodi nekoliko ratova“, rekao sam Kristi.

„Ima puno energije, mora je potrošiti. Inače neće moći spavati“, rekla je, i ne podigavši glavu da pogleda Jimmyja. Jedino je pomicala usne i mrštila se, kao da je spavala ili baš tonula u san, a ja sam je probudio.

„Idi k njemu, igraj se s njim, kupaj se s njim. I na taj način će potrošiti energiju“, rekao sam joj.

„Idi ti“, naredila mi je.

„Ja nemam kupaće gaće.“

„Onda idi u trgovinu rabljenom robom. Kupi si kupaće za pedeset centa pa se dođi kupati s njim. Ja sam za tri guldena kupila kutiju punu bikinija. Tamo je sve jeftino.“ U tom trenutku Kristi je prišla jedna Nizozemka, držeći za ruku uplakano dijete. Bilo je jasno kako je povezala Jimmyja i Kristi, jer je Kristi bila jedina crnkinja na plaži.

„Oprostite, je li ono vaše dijete?“ pitala ju je Nizozemka.

„Molim?“ rekla je Kristi ne otvorivši oči.

„Ispričavam se“, rekla je Nizozemka kao da joj je neugodno.

„Vaše dijete uzelo je Robertov pištolj na vodu i Robert bi htio da mu ga vrati.“ Kristi je otvorila oči i podigla glavu. Glasno je pozvala Jimmyja, koji je dotrčao s pištoljem na vodu u ruci. Kad je Robert svoj pištolj na vodu vidio u Jimmyjevoj ruci, ponovno se rasplakao, a Kristi je počela na svom jeziku urlati na Jimmyja. Nizozemka se trgnula zbog bijesa u Kristinu glasu i okrenula glavu u stranu da ne mora gledati Kristino i Jimmyjevo ljutito lice. Robert je počeo još jače plakati. Kristi je sve glasnije vikala, a Jimmy joj je prišao, ovaj put uplašen. Uhvatila ga je za uho i počela pričati kroz stisnute zube. Potom ga je snažno ošamarila, zbog čega su se Robert i njegova majka jače trgnuli od Jimmyja. Robert se sakrio iza majčinih nogu, sigurno misleći da je on sljedeći na redu za šamar.

„U redu je, ne morate nam vratiti taj pištolj na vodu“, promucala je Robertova majka.

„Ne? Zašto si onda došla ovamo? I zašto se tvoj sin nije htio igrati s mojim? Zato što je moj sin crnac? I mi smo ljudi. Ako ga sada ne naučiš da se igra s mojim sinom, postat će rasist i zaposliti se u centru za tražitelje azila i ondje nam zagorčavati život. I mi smo ljudi.“ Kristi je vikala i vikala, a Nizozemka je ustuknula, pitajući se o čemu je ovdje riječ, jer samo je htjela da se njezinu sinu vrati pištolj na vodu. „I mi smo ljudi. Da, dolazimo iz Afrike, ali i mi smo ljudi. Evo. Tvoj pištolj na vodu“, rekla je Kristi, istrgnula pištolj iz Jimmyjevih ruku i bacila ga na pijesak, pred Roberta i njegovu majku. Majka se oprezno sagnula, uzela pištolj i brzo otišla do svojeg ručnika. Vidio sam je kako sprema stvari i odlazi prema parkiralištu. Nije prošlo ni sat vremena, a cijela se plaža ispraznila i Kristi i Jimmy imali su je samo za sebe.