12
tra 2022
tra 2022
Četvrti kalendarski mjesec, travanj, prvi je cjeloviti proljetni mjesec. Mjesec je to u kojem priroda propupa i procvjeta – jednostavno poludi od boja i mirisa, pa nam se život i svijet učine ljepši i optimističniji. Iako tradicionalno otpočinje šalama i bezopasnim smicalicama, mi si taj bezazleni luksuz neozbiljnosti ne možemo priuštiti. Sve što vam nadalje kažemo istina je ‒ i samo istina. Henini travanjski „izdanci“ knjige su kao stvorene da ih ponesete u prirodu i izvaljeni na dekici uživate u čitanju, da ih ponudite kao štivo za book klub i raspravljate o njemu na nekoj osunčanoj terasi. Možete ih pokloniti, o njima možete i pisati, citirati ih. Za svakoga ponešto!
Skrećemo vam pozornost na novi ‒ a stari! ‒ roman omiljene Elif Shafak. Riječ je o Pogledu, djelu napisanom davne 1999. godine. Svi se kritičari slažu da je riječ o autoričinu najneobičnijem djelu. Nećemo vam otkriti mnogo, osim da je Elif u ovoj priči svoje oko sokolovo, svoju nezaustavljivu maštu i senzibilitet, bogat jezik i pripovjedačko umijeće usmjerila na promatrače i promatrane, na percepciju i sve predrasude koje se rađaju iz viđenog. A nije ih malo, bolne su i itekako traumatične… Pritom nas vodi kroz prostore i vrijeme, kroz države i stoljeća, i upoznaje s najčudnovatijim likovima u najbizarnijim situacijama, potičući nas na procjenu tuđih, ali istodobno i vlastitih stavova. The Independent knjigu opisuje kao: „Hiperaktivno, urnebesno putovanje, farsično, tajanstveno, strastveno…“ Nije li već to dovoljno intrigantno da zavirite u Pogled?
Od pomalo halucinantne proze glavu je dobro odmoriti starim dobrim krimićem, nastalim (kako zanimljivo!) u ´90-ima, baš kao i roman koji smo maločas najavili. Priča nas vodi na Kubu, koja je, osim po cigarama, uglancanim limuzinama i zadrtom komunizmu, poznata i po svom najboljem živućem piscu – Leonardu Paduri, autoru romana. Padurin policijski inspektor, Mario Conde, u Savršenoj prošlosti rješava novi slučaj: nestanak prijatelja i šulkolege, Rafaela Morine, a u krimipriču upliće se i ljubavna jer su obojica voljela istu ženu. Riječ je o klasičnoj noir fikciji, pomalo sporovoznoj, međutim, Padurina briljantna naracija, raskošne rečenice i odlična psihološka karakterizacija savršen su bonus takvoj prozi. Zamislite samo, Kuba u travnju!, uz Paduru kao strastvenog vodiča po ovoj tropskoj meki: zakukuljena policijska istraga, La Habana Vieja, uske ulice, sieste, barovi, izvrsna glazba, rum i cigare, a sve to po cijeni – Savršene prošlosti.
No ako ste od onih koje proljeće „smlavi“, ako ste skloni proljetnom umoru i duge vam forme sišu posljednje atome snage, ne brinite se! Rješenje je na vidiku. Priče skupljene pod zajedničkim nazivnikom Više ne znam tko si u zbirci mlade (1992.) i (već) nagrađivane Sare Kopeczky Bajić duge su tek nekoliko kartica, a kvalitetom će zadovoljiti i najzahtjevnije čitatelje. Ima ih ukupno 26, taman dovoljno da uz nekoliko dana pauze popunite travanjsku normu. Više ne znam tko si? pitanje je koje u suvremenosti titra na usnama često, bilo da to pitamo druge ili sami sebe, a Sara Kopeczky u svojim je pripovjednim opservacijama o temi otuđenja, loših odnosa i zataškavanja problema pokazala začudnu zrelost i snagu.
Ne propustite provjeriti točnost gornjih tvrdnji, naše novitete možete naći u dobrim, boljim i najboljim knjižarama diljem Hrvatske, a naša online knjižara otvorena vam je non-stop!
B-C je muškarac izrazito niska rasta, a njegova voljena – izrazito pretila žena. U okrilju svog doma žive mirnim, povučenim životom, ali čim izađu na ulicu, na njih se sruči gomila pogleda teških od predrasuda. Žena ih loše podnosi, muškarac nešto bolje. Ona se tješi opsesivnim prejedanjem, a on opsesivnim traganjem za natuknicama za svoj Rječnik pogleda. Dosjete se čak zamijeniti uloge: ona se preoblači u muškarca, a on u ženu, ne bi li zavarali okolinu… No tu priči nije kraj – poći nam je dublje u prošlost i dalje u svijet, jer čovjek je svagdje i odvajkada i promatrač i promatrani, a znatiželji se ne može uteći.
Istočnjački mistična i pripovjedno zaigrana, proza u kojoj autorica meandrira kroz prostor i vrijeme, ponirući u tajne ljudskog bića oduvijek izložena pogledu, donosi nam ludičku studiju o nezaustavljivoj moći percepcije.
Ova, zasigurno najneobičnija knjiga Elif Shafak, objavljena davne 1999. godine, aktualnija je nego ikad. Napisana u doba kada nije bilo reality showova ni društvenih mreža, bavi se gledanjem i viđenim, promatračem i promatranim. Bavi se živahno, napose neobično, na momente bizarno i groteskno, poimanjem ljepote i ružnoće, emocionalnom gladi i traumom, pogledima svake namjere i izgledima svake vrste. Istočnjački mistična i pripovjedno zaigrana, proza u kojoj autorica meandrira kroz prostor i vrijeme, ponirući u tajne ljudskog bića oduvijek izložena pogledu, donosi nam ludičku studiju o nezaustavljivoj moći percepcije.
Novogodišnje jutro 1989. poručniku Mariju Condeu počinje grozno. Mamuran je, boli ga glava, ima samo jednu cigaretu, a šef ga, jasno je iz telefonskog poziva kojim ga budi iz kratka sna, ne namjerava poštedjeti – novi misterij čeka njegovu pozornost. Netragom je nestao Rafael Morín Rodríguez, uspješni i poznati Kubanac, a okolnosti njegova nestanka potpuno su mutne. Osebujni Morin pritom nije samo još jedan slučaj u nizu, on je trn u Condeovu oku još iz vremena nježne gimnazijske mladosti, kada je, uza sve uspjehe, osvojio i oženio Condeovu najveću ljubav – fatalnu Tamaru. Conde i Tamara ponovno će se sresti u opakim okolnostima, a slike iz davne prošlosti tjerat će poručnika na mnoga promišljanja, kao i na niz otkrića u još jednoj igri sjena po živim kubanskim ulicama.
Kao i Zbogom, Hemingway, i ovaj roman donosi mnogo više od užitka potrage za počiniteljem.
Savršena prošlost prvi je u nizu kriminalističkih romana velikog Leonarda Padure, s Marijem Condeom u glavnoj ulozi. Kao i Zbogom, Hemingway, i ovaj roman donosi mnogo više od užitka potrage za počiniteljem – širom otvara vrata u šaren i kulturom bogat prostor Kube osamdesetih te ocrtava život kubanskog društva u svoj njegovoj dinamičnoj raskoši.
Čak dvadeset i šest kratkih priča sačinjava drugu zbirku za odrasle, a četvrtu knjigu Sare Kopeczky Bajić Više ne znam tko si. Jasno je iz te brojke da im je tematski raspon velik, a opet, vrlo je lako i točno reći da se sve bave ljudima i njihovim odnosima: partnerskim, cijelim spektrom obiteljskih ili poslovnim. Baviti se međuljudskim odnosima znači govoriti o njihovim krizama i nedostacima, o dinamikama u kojima staro nestaje, a novo nastaje. Disfunkcionalni odnosi reproduciraju i takve ljude, pa u nekoliko priča imamo posla i s, psihijatrijski gledano, graničnim slučajevima, kojima je manipulacija izvor moći i obrambeni mehanizam.
Baviti se međuljudskim odnosima znači govoriti o njihovim krizama i nedostacima, o dinamikama u kojima staro nestaje, a novo nastaje.
Sara Kopeczky Bajić demonstrira suvereno vođenje priča i građenje dramaturgije. Za ostvarenje svojih ciljeva bira jednostavan, čist i pregledan jezik, dostupan svima, jezik koji se lako prati, a koji piše priče koje će nas zavrtjeti kao perilica uključena na program ispiranja krivnje, jer to je i najčešći motiv ovih priča.
