RAZGOVORI UGODNI: Sara Kopeczky Bajić

Upravo ti je izašla nova zbirka priča pod zanimljivim naslovom „Više ne znam tko si“. Ovo je već tvoja četvrta knjiga, iza tebe su i priznanja i nagrade. Koliko je mladim piscima poput tebe teško dobiti priliku?

Biti mladi pisac na našoj književnoj sceni vrlo je zahvalno, naime, naši pisci mladi su do penzije Šalu na stranu, ja jesam, sa svojih trideset, još uvijek u kategoriji mladih pisaca, ali sam isto tako i pisac koji više od deset godina aktivno piše, uređuje priče i šalje ih na različite natječaje. Istina, kad sam napisala prvu knjigu i poslala je na natječaj za neobjavljeni rukopis, trebalo je tu i malo sreće, ali sreća vjerojatno ne bi odigrala značajnu ulogu bez uloženog truda. Tako da, ako je pitanje: koliko je mladim piscima poput mene teško dobiti priliku, rekla bih da mladim piscima koji godinama rade na svojim tekstovima i uz to imaju malo sreće, i nije toliko teško.

Zbirka istražuje različite međuljudske odnose i točke u kojima ti odnosi pucaju ili se značajno mijenjaju.

Teme kojima se baviš u novoj zbirci vrlo su raznolike, no čini se da u mnogima zaplet počiva na nesporazumu, nekoj vrsti buke u komunikacijskom kanalu... Jesi li krenula s jasnom koncepcijom ili je riječ o slučajnosti?

Sve slučajnosti u ovoj knjizi su namjerne. Zbirka istražuje različite međuljudske odnose i točke u kojima ti odnosi pucaju ili se značajno mijenjaju. Jedan od ključnih motiva zbirke upravo je motiv pogleda i neprepoznavanja, stvarnog i metaforičkog. Znamo da je svaki pogled u nekoj mjeri pogrešan, jer ne reflektira u potpunosti ono što se gleda. Ova knjiga usidrila se negdje na sjecištu između otuđenosti i pokušaja da je se nadvlada. Naslovno "tko smo" u mnogočemu ovisi o tome tko to pitanje postavlja i kad, što donosi dodatnu prtljagu u prostor percepcije. Upravo u tim bukama u komunikacijskim kanalima nastaju zablude i iskliznuća, koja su udahnula život ovoj knjizi.

Od domaćih autora najdraže su mi priče Magdalene Blažević, Olje Savičević Ivančević, Tanje Mravak...

Imaš li književne uzore među kratkopričašima? Tko te, i na koji način, osobito nadahnjuje?

Od klasika, najdraže su mi kratke priče Raymonda Carvera i Ernesta Hemingwaya, a od suvremenih pisaca volim priče Ljudmile Ulicke, Olge Tokarczuk, Samante Schweblin, Frode Grytten... Od domaćih autora najdraže su mi priče Magdalene Blažević, Olje Savičević Ivančević, Tanje Mravak, itd.

U kojima uvjetima najbolje i najradije pišeš?

U miru i tišini, uz džezvu crne turske kave. Doduše, u tim uvjetima najbolje radim većinu stvari.

Kad bi na pusti otok mogla ponijeti samo jednu knjigu – koja bi to bila?

Vjerojatno Carverova sabrana djela, jer svaki put kad ga čitam, otkrivam novi sloj značenja.
Ili neku lošu, koju mi ne bi bilo žao zapaliti.