Putovati (s) knjigama: Iva Biondić s Annette Bjergfeldt – danskom autoricom koja pjeva, slika i piše

Nekim novim autorima i knjigama još uvijek i uvijek se čudim i ushite me onako djetinje kao akrobati u cirkusu ili neka predivna priroda, neko umjetničko djelo ili kao magija svakodnevice – drveće koje izgleda poput bijele ledene čipke od snijega na putu za aerodrom danas, iznenadni spas iz kaosa istambulskog prometa vodenim taksijem, odjednom mirisu mora i pogledu na palače uz Bospor prošli tjedan, okus palačinki mog najmilijeg kuhara ili divni, ludi nedavno pročitani roman „Pjesma nad pjesmama u ulici Palermo“ danske autorice Annette Bjergfeldt.

Cijeli intervju pričitajte na journal.hr

Praprizori doma

Roman mi je došao u ruke na poziv urednice izdanja koja me angažirala i za razgovor s autoricom, pristala sam iako je rok za pripremu razgovora bio kratak, a kada sam dobila u ruke roman od više od četiristo strana, pogađate koja je bila moja misao. Zašto, o zašto ja to radim sebi? Pomislila sam, a onda, naravno, otvorila roman. U svakom priručniku za pisanje pronaći ćete uputu da roman mora već prvom rečenicom uhvatiti čitatelja. Baš tako, uhvatiti, i ne pustiti ga do kraja jer to je ono što od romana tražimo, da nas uhvati, drži i ne pušta. Pomislit ćete da vas ovo podsjeća na nešto drugo, na vječnu igru privlačnosti. Pa da, postoje romani u koje se zaljubimo. Ovaj o kojemu ću sada pisati je takav.

Cijelu recenziju pročitajte na najboljeknjige.com

Recenzija: “Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo”, Annette Bjergfeldt

Kad ste potomak ruske cirkuske princeze pelikanskog pogleda i otrovnog jezika čiju je životnu ljubav progutao nilski konj, odrastate u kući u čijem se podrumu krije glasovir koji katkad samovoljno odsvira povijest u obliku nota Labuđeg jezera, a u dvorištu vam guguću golubovi s vojnim odličjima, jednostavno vam je predodređeno u genetskom kodu imati zapisanu jednu posebnu šifru, istodobno sanjarsku, vragolastu i bajkovitu. Tad i najtmurnija otočna jutra danskog Amagera odišu mirisima smirne, raspucalih plodova šipka i opojnog slatkog cimeta iz tuđine što izviru iz vječne Pjesme nad pjesmama koju je kralj Solomon prije tri tisuće godina sa zidina Jeruzalema odaslao u vječnost i koja je na kraju tih tisućljeća pala u naručje danskog trgovca Hannibala Severina Møllera, da ga učvrsti u naumu da živi u strasti i okusi Ljubav Stoljeća, čak i kad ga opora oštrina ljubljene supruge Varinke Sovalskaje, one grube ruske cirkuske princeze s početka priče, obavije tišinom što u baletnim papučicama katkad zapleše sobama njihove kuće u Ulici Palermo.

Cijelu recenziju pročitajte na literatura.hr

Nina Wähä: Oporuka

Kad je skandinavska književnost u pitanju znatiželja pred svakim novim prijevodom povelika je, jer neovisno o vrsti i žanru navikli smo očekivati puno. Oporuci („Testamente“, 2019.) privlači i informacija da knjigu kao svoju treću i dotad najuspješniju potpisuje švedska autorica mlađe generacije (1979), nagrađivana ali nama dosad nepoznata, inače predavačica kreativnog pisanja, književna urednica, glumica, pjevačica. Čitatelje će ipak ponajviše zaintrigirati već u blurbu naznačen sjevernjački egzoticizam, tj. situiranost romana u finsku nedođiju, u ruralnu dolinu na granici Finske i Švedske. Za primijetiti je da autorica spominje i mističnu Kareliju, ali i laponski Rovaniemi, grad čiju poslijeratnu rekonstrukciju potpisuje kultni finski arhitekt Alvar Aalto, a u međuvremenu je turistički populariziran kao obitavalište Djeda Mraza. U ovoj pripovijesti, datiranoj u blisku prošlost, u osamdesete, figurira taj gradić tek kao administrativno središte kamo žitelji obližnjih sela i farmi odlaze obavljati poslove ili recimo u kino, dakle, sasvim običan toponim jedne (pri)gradske kolotečine.

Cijelu recenziju pročitajte na Moderna vremena.

Ljutnja je najvažniji osjećaj jer nas jedino ona može probuditi

Austrijska književnica Gertraud Klemm, prije nego što se počela baviti pisanjem, bila je biologinja. Iako je posao u struci bio lukrativan, nije je ispunjavao. Budući da je pisanje oduvijek bilo njezin forte, posvetila mu se jednako kao i aktivizmu, pa je 2014. dobila Nagradu "Ingeborg Bachmann", a dosad je objavila pet romana - "Hippocampus", objavljen u nakladi Hena.com prvi je preveden na hrvatski jezik. Njezin roman posveta je ženskom prijateljstvu i satira na račun društva u kojem muškarci imaju istaknutiju ulogu. Kao zakleta feministkinja ističe kako danas više ne čita muške pisce, a kao majka dvojice sinova već primjećuje kako je patrijarhat odradio svoje, pa trenutačno ne pronalazi zajednički jezik s njima.

Cijelu intervju pročitajte na gloria.hr

Otrovno duhovit feminizam

Svako oslobođenje počinje (auto)destrukcijom. Mi – žene – mislimo da počinje vikanjem i definicijom nasilja, ali kad se žrtva oslobađa ona zapravo uništava. Odnose, establišment, društvene uloge, identitet, brak, majčinstvo, priznanja i, da, umjetnost. Da bi se žena oslobodila, mora biti Šakti koja naginje prema Kali – u austrijskom patrijarhatu, na ustajaloj književnoj sceni koja favorizira žene samo ako su mlade, mršave i talentirane za baš sve, Šakti se zove Elvira. Prebacilo ju je nakon što joj je umrla prijateljica, tragična feministkinja čije je romane i drame snobovska literarna scena prezirala.

Cijelu recenziju pročitajte na najboljeknjige.com

Povratak u najmračnije razdoblje - Booksa

Bilo bi lijepo da je Leksikon svjetla i tame Simona Strangera djelo čiste fikcije, da su likovi kao što su Henry Oliver Rinnan plod autorove mašte, ali svi znamo da nije tako. Bilo bi također lijepo da u našoj povijesti nije bilo velike tragedije koja će njemačkog umjetnika Guntera Demniga nadahnuti na pokretanje projekta Stolpersteine – kamenje spoticanja, ali Holokaust se na žalost dogodio, duboko je urezan u našu povijest i Demingove brončane pločice s ugraviranim imenima Židova – žrtava nacističkog terora, razasute su, tj. ugrađene u pločnike diljem europskih gradova. Prvi kamen spoticanja u Zagrebu postavljen je prije nepune dvije godine i to ispred kuće u Gundulićevoj 29 gdje je živjela Lea Deutsch – šesnaestogodišnja židovska djevojka koja je 1943. umrla u stočnom vagonu prilikom deportacije u Auschwitz.

Iva Biondić s femme terrible austrijske suvremene književnosti Gertraud Klemm

Čitajući “Hippocampus” Gertraud Klemm bila sam malo ljuta zbog njenog bijesa. Skroz mi se svidjelo da piše bezobrazno, ono što bi se reklo – bez dlake na jeziku, ali kao deklarirana-feministica-sa zadrškom, strašno me iritira da se žene moraju protiv patrijarhata primarno buniti i boriti bijesom i agresijom. Možda je to moj patrijarhatom izazvan urođeni poremećaj, ali ja osjećam susramlje kad su žene agresivne i smatraju da će beskompromisnim, okrutnim napadom na muški rod nekako uravnotežiti silnu rodnu neravnotežu.

Cijeli intervju pročitajte na journal.hr

SIMON STRANGER: ‘Mržnja iz ere nacizma nastavlja živjeti i uzrokuje nasilje i smrt’ - Nacional

Radnja je to romana ‘’Leksikon svjetla i tame’’ norveškog književnika Simona Strangera koju je Hena-com objavila u Hrvatskoj. Priča o Rinannovoj bandi je stvarna i on je zaista bio jedan od najokrutnijih norveških kolaboracionista nacističkog pokreta. Simon Stranger rođen je u Oslu 1976., studirao je filozofiju na Sveučilištu u Oslu te završio jednogodišnji tečaj pisanja fikcije, najpoznatiju školu kreativnog pisanja u Norveškoj – Forfatterstudiet i Bø. Piše uglavnom prozu, a dosad je objavio šest romana, šest ilustriranih knjiga za djecu i tri romana za mlade. Njegova su djela prevedena na više od dvadeset jezika. Roman ‘’Leksikon svjetla i tame’’, inspiriran poviješću kuće koja je tijekom Drugog svjetskog rata služila kao sjedište Gestapa, priskrbio mu je prestižne nagrade „Norvegian Booksellers’ Prize’’ i „Riksmål Prize“, a prava su prodana u dvadeset i dvije zemlje. Njegov najnoviji roman, ‘’304 dager’’ (304 dana) izašao je 2021. godine.

Intervju pročitajte na nacional.hr

Leksikon svjetla i tame - Večernji list

Zagrebački Hena com svoje je novo, treće izdanje izdavačkog projekta Europa iznutra i izvana započeo romanom poznatog norveškog autora Simona Strangera “Leksikon svjetla i tame”. Roman je s norveškoga preveo Mišo Grundler, a uredio ga je Hrvoje Kovač. I njegov naslov može nas podsjetiti na roman Amosa Oza “Priča o ljubavi i tmini”, a sličnost tu ne staje. U svom nagrađivanom povijesnom romanu snažnog dokumentarističkog naboja Stranger se bavi židovskom obitelji iz Rusije koja se našla u Norveškoj u vrijeme Drugog svjetskog rata, a nije se na vrijeme izmakla u Švedsku. Priča počinje smrću Hirscha Komissara, rođenog 1887. godine, uhićenog u siječnju 1942. godine, a ubijenog u logoru Falstad u listopadu 1942. godine. Autor već na samom početku ove proze ističe poznatu tradicionalnu židovsku izreku prema kojoj svaki čovjek umire dvaput. Prvi put kada mu srce prestane kucati i ugase mu se sinapse u mozgu, a drugi kada mu se prestane izgovarati ime, dakle kada utone u zaborav i kada ga on prekrije.

Cijelu recenziju pročitajte na večernji.hr