Prevođenje iznutra i izvana: Duška Gerić Koren

Zahtjevnost teksta ovisi o autoru. Ako je autor jasan, nije teško prevoditi čak ni ako je stilski zahtjevniji.

Prevodite s tri jezika i iza Vas je ogromno iskustvo u prevođenju. Čestitamo na tome, ali uvijek je zanimljivo čuti što Vas je, kao mladu osobu, potaknulo na studiranje španjolskog i francuskog jezika?
Oduvijek su me zanimali jezici i odabir studija došao je nekako sam po sebi, bez previše razmišljanja. Zašto baš španjolski i francuski? Ne znam, jednostavno volim romanske jezike, njihovu melodioznost, volim književnost napisanu na tim jezicima.

Za potrebe našeg europskog projekta preveli ste knjigu Dimitrija Rouchon-Borieja pod nazivom Demon s Vučjeg brda. Dimitri je francuski pisac, ali i novinar koji se bavio „crnom kronikom“. Slijedom toga napisao je spomenuti roman koji je zapravo ispovijest jednog ubojice. S kakvim ste se izazovima nosili prevodeći ga?
Riječ je o hrabro napisanom, potresnom romanu koji nije lako čitati. Ne samo zbog teške teme kojom se bavi – zlostavljanim djetetom koje na kraju počini strašan zločin – nego i zbog jezika kojim nam se obraća. Moram priznati da mi je prva pomisao prije nego što sam počela prevoditi roman bila – a što sad? Kako na hrvatski vjerno prenijeti te nanizane misli prenesene specifičnim, samo njegovim jezikom? Svaka rečenica u romanu, pa i svaka riječ, bila je poseban izazov.

Ne znam, jednostavno volim romanske jezike, njihovu melodioznost, volim književnost napisanu na tim jezicima.

Jezik kojim govori glavni lik Duke ponekad je nespretan, ali nikad nije nesuvisao. On se teško izražava, ali uvijek je posve jasno što želi reći. Duke pokušava ispripovijedati svoj život pišući na starom pisaćem stroju, ali piše "iz glave", niže misli bez zastajanja i ispravljanja i zato su njegove rečenice morale biti na neki način grube i neizbrušene, a opet jasne i tek ponekad dvosmislene. A tu su i interpunkcije, koje su u ovoj knjizi posebna priča. Zareza u tekstu gotovo uopće nema, možda tek na nekoliko mjesta. Postoje samo točke koje označavaju kraj misli pa je trebalo složiti rečenice tako da taj nedostatak zareza ne otežava čitanje.

Glavni lik u romanu neobrazovani je mladić koji je kao dijete bio zlostavljan. Njegov je jezik rudimentaran i kao takav izazov za prijenos na hrvatski. Koliko je bilo teško naći uvjerljivo rješenje za njegov izraz?
Dukeov je govor ograničen, rječnik siromašan i bazičan. Odabir vokabulara i način na koji sam slagala rečenice morao je odavati neukog, ali ne i neinteligentnog čovjeka. Izmučenu dušu koja pokušava shvatiti što mu se dogodilo, čovjeka koji ne razumije svijet oko sebe i ne zna se najbolje izraziti, a onda s druge strane čita Ispovijesti sv. Augustina i upušta se u gotovo filozofske rasprave.

Volim tekstove koji imaju neku posebnost u jeziku kao što je roman Demon s Vučjeg brda, tekstove s kojima se mogu igrati, one za koje mi se isprva čini da s njima nikad neću izići na kraj.

Pritom taj njegov siromašni rječnik i grube rečenice u sebi nose i tračak poezije. Njegov je jezik iskrivljen, neke riječi upotrebljava u pogrešnom značenju, ali to ne smije ispasti smiješno – i to je možda najveća zamka koju sam morala izbjeći. Osim toga, trebalo je jezikom pokazati i njegov razvoj, drukčiji je dok govori o djetinjstvu, šturiji i jednostavniji, a drukčiji dok govori o sebi kao tinejdžeru ili odrasloj osobi.

S kojeg od dva jezika iz kojih ste stekli diplomu više volite prevoditi i zašto? Koji je jezik zahtjevniji za vas kao prevoditelja?
Zapravo mi je svejedno, nemam favorita i ne bih rekla da je jedan zahtjevniji od drugoga. Zahtjevnost teksta ovisi o autoru. Ako je autor jasan, nije teško prevoditi čak ni ako je stilski zahtjevniji.

Kakve vrste tekstova najviše volite prevoditi, i postoji li određeni žanr ili tema koja vam je posebno bliska?
Volim tekstove koji imaju neku posebnost u jeziku kao što je roman Demon s Vučjeg brda, tekstove s kojima se mogu igrati, one za koje mi se isprva čini da s njima nikad neću izići na kraj. I hvala urednicima u Heni što me u tom smislu nisu "štedjeli". Dragi su mi tekstovi koji govore u nekom drugom dijelu svijeta, o nama manje poznatim kulturama, ali volim i dobar krimić, posebno ako je smješten u stvarne povijesne događaje ili ako su u radnju upletene stvarne osobe.

Često se problematizira teza da je prevoditelj u neku ruku i koautor djela u prijevodu. Što mislite o tome? Koja je zapravo uloga prevoditelja jednoga romana?
Slažem se s tvrdnjom da je prevoditelj koautor prevedenoga djela. Za prevođenje književnoga djela nije dovoljno poznavati samo jezik, moraš prepoznati autorov stil, čuti ritam njegove rečenice, ali i prijevodom pokazati po čemu je taj autor poseban. Moraš odabrati pravu riječ, pronaći način na koji ćeš izvornik pretočiti na jezik prijevoda kako se ne bi izgubilo ništa od vrijednosti romana.

Prevoditelj romana mora čitatelju prenijeti svu ljepotu izvornika, njegova stilska obilježja, probuditi u čitatelju prijevoda isti dojam koji stječe čitatelj izvornika, približiti mu sve segmente toga djela.

I tu do izražaja dolaze prevoditeljeva kreativnost i njegova umjetnička crta jer nije dovoljno prenijeti samo značenje teksta. Prevoditelj romana mora čitatelju prenijeti svu ljepotu izvornika, njegova stilska obilježja, probuditi u čitatelju prijevoda isti dojam koji stječe čitatelj izvornika, približiti mu sve segmente toga djela.

Poznajemo Vas kao prevoditeljicu koja puno istražuje dok prevodi. Kojim se alatima i izvorima najviše služite pri tom i kakvi su benefiti od istraživačkog rada?
Služim se svim dostupnim izvorima – knjigama, priručnicima, tiskanim i onima dostupnim na internetu, ali i konzultiranjem stručnjaka i osoba upućenijih u neku temu od mene.

Dok sam, na primjer, prevodila romane Leonarda Padure danima sam proučavala kartu Havane, pretraživala slike, detaljno proučavala kako izgleda Hemingwayeva kuća ili kojim se ulicama u Mexicu kretao Ramón Mercader kada je išao ubiti Trockog.

U istraživanje me vuče moja znatiželja, jednostavno moram znati kako izgleda mjesto na kojemu se odvija radnja, kako teku ulice u tom gradu, kako zvuči glazba koja se spominje. Dok sam, na primjer, prevodila romane Leonarda Padure danima sam proučavala kartu Havane, pretraživala slike, detaljno proučavala kako izgleda Hemingwayeva kuća ili kojim se ulicama u Mexicu kretao Ramón Mercader kada je išao ubiti Trockog. Trebalo je, naravno istražiti i povijesne činjenice i okolnosti u kojima se odvijaju radnje tih romana. Prevodeći nedavno roman Brigitte Giraud proučavala sam povijest lyonskih svilana, motorističku opremu, francuske zakone iz osamdesetih. Istraživanje tih detalja pomaže mi da lakše uronim u knjigu koju prevodim, a smatram da to pridonosi i kvaliteti prijevoda.

Vaš otac Vladimir Gerić vrsni je prevoditelj i vjerojatno Vaš uzor. Koji su još prevoditelji bili vaši uzori?
Teško mi je govoriti o uzorima i bilo koga posebno izdvojiti. Otac me "gurnuo" u te vode, ali uzor su mi svi koji su me nečemu naučili – od toga da razmišljam o svakoj sitnici, svakom zarezu u tekstu do toga da uvijek tražim najbolje moguće rješenje. No svakako moram spomenuti profesora Milivoja Telećana i njegove prijevode hispanoameričkih pisaca koji su uzor svakom hispanistu.

Što je ključno da bi netko bio dobar prevoditelj?
Za početak mora čitati, posebno hrvatske pisce. Mora dobro poznavati oba jezika, onaj s kojega prevodi, ali jednako tako dobro i onaj na koji prevodi. To je preduvjet za bilo koju vrstu prijevoda, ali za književni prijevod nisu dovoljni samo dobar rječnik i poznavanje jezika, potreban je i talent za tu vrstu prevođenja. A kao i sa svakim drugim poslom, da bi u nečemu bio dobar, moraš voljeti to što radiš.

Što nam možete reći o suradnji s lektorima i urednicima, koliko Vam je važna ta suradnja i kakvu Vi, kao prevoditelj, imate korist od lektorskih i uredničkih savjeta i primjedbi?
Suradnja s lektorima i urednicima meni je iznimno važna. Oni su prvi objektivni čitatelji prijevoda, profesionalno oko koje će vidjeti ono što ja pod utjecajem originala možda i ne primjećujem. Kao i u svakom drugom poslu, bitno je uzajamno povjerenje i strpljenje da saslušamo jedni druge i argumentiramo svoje odabire. Imala sam sreću raditi s vrhunskim profesionalcima, stručnjacima u tom poslu od kojih sam puno naučila.

Prevođenje iznutra i izvana: Boris Vidović

Nikad se nitko nije obogatio prevodeći književnost.

Preveli ste roman slavnoga Tommija Kinnunena Rekla je da se ne kaje. Kako biste, u kratkim crtama, čitateljima predstavili ovaj roman?
Kao prvo, bilo bi dobro nešto znati o povijesnoj pozadini, ratu (Finci govore o ratovima, u množini) koje je Finska vodila. Prvi je bio Zimski rat: 30. 11. 1939. Sovjetski je Savez napao Finsku. Tu su Finci imali vrlo velike međunarodne simpatije, a našlo se dobrovoljaca iz mnogih zemalja. Mala zemlja uspjela se othrvati puno većem protivniku i tako je Zimski rat ušao u legendu. Rat je okončan primirjem 13. 3. 1940. Mir, pun velikih pritisaka i diplomatskih pokušaja, trajao je punih godinu dana. Slijedio je Nastavljeni rat koji je Finska vodila protiv Sovjetskog Saveza uz Njemačku, ali bez ikakvog međusobnog sporazuma. Taj je rat, u kojem je Finska izgubila dio svojih teritorija, trajao od 25. 6. 1941. do 19. 9. 1944.

Kinnunenov roman zanimljiv je upravo zbog te ženske perspektive događaja o kojima se najčešće pisalo iz perspektive muškaraca, vojnika.

Najesen 1944. potpisan je mir između zaraćenih strana, a jedan od uvjeta bio je i protjerivanje Nijemaca iz Finske. Tada počinji Laponski rat u koji se vodio između Finske i Njemačke. Njemačka je prilikom povlačenja palila gradove i sela po Laponiji, tako je i glavni grad finske Laponije Rovaniemi bio do temelja spaljen. Kinnunenov roman govori o manje spominjanim sudbinama žena u ratu: djelomično žrtve propagande, djelomično u portazi za poslom i boljim životom, junakinje romana radile su „ženske“ poslove u službi njemačke vojske. Treba znati i to da je tijekom rata Finska bila strateški podijeljena: otprilike južna polovica bila je pod nadzorom pretežno finske vojske. Sjevera Finska, Laponija i sjeverni dio Norveše bili su uglavnom pod njemačkom kontrolom. Nakon što su Nijemci od prijatelja i poslodavaca postali neprijatelji, lokalno stanovništvo i vlasti odlučili su kazniti žene zbog kolaboracije, otprilike kao što se to događalo nakon rata u višijevskoj Francuskoj. Junakinje romana vraćaju se s dalekog svojim kućama, nastoje preživjeti u teškim okolnostima, te nekako samima sebi objasniti što se zapravo tijekom rata dogodilo, i njima i njihovoj domovini. Kinnunenov roman zanimljiv je upravo zbog te ženske perspektive događaja o kojima se najčešće pisalo iz perspektive muškaraca, vojnika.

Ovo je već drugi Kinnunenov roman iz vaše prevoditeljske radionice, pred nekoliko godina preveli ste sjajni Na križanju četiriju cesta. Kako uspoređujete iskustvo rada na tim dvama prilično različitim romanima?
Oba su romana zanimljiva svaki na svoj način, a mislim da i nisu baš tako jako različiti. Oba pokrivaju otprilike isto povijesno razdoblje i bave se ljudima koji su na ovaj ili onaj način bili gurnuti u pozadinu. U oba romana postoje jaki ženski likovi koji, uprkos nedaćama, nastoje izboriti svoje mjesto pod suncem. U Križanju imamo i lik homoseksualca, dakle još jednog marginalca koji zbog svoje seksualnosti ima velikih problema.

Kinnunen, inače, piše dobro i jasno, tako da ni čitateljima ni prevoditeljima razumijevanje njegove proze ne zahtijeva neki posebni napor.

Oba romana govore i o šutnji, o onome što se u konzervativnoj sredini ne može nikome reći. Ratne okolnosti, naravno, samo pogoršavaju tu tešku situaciju. Kinnunen, inače, piše dobro i jasno, tako da ni čitateljima ni prevoditeljima razumijevanje njegove proze ne zahtijeva neki posebni napor.

Živite u Finskoj već doista dugi niz godina, kakve su čitateljske navike u finskome društvu? Možete li situaciju usporediti s Hrvatskom?
Kao i posvuda u svijetu, i u Finskoj se čita sve manje. Naravno, puno više nego u Hrvatskoj, ali trend je takav kakav je. Sistem knjižnica ovdje je sjajan, sve je besplatno i lako dostupno i u najudaljenijim krajevima – treba imati na umu da je Finska vrlo velika zemlja, od južne obale do sjevernog vrška ima više od 1300 km. Ljudi posuđuju knjige, za mnoge domaće uspješnice se ponekadčeka i mjesecima.

Osobno volim kad tekst nije lagan – više naučim, a često se mogu i poigravati jezikom. Imam sreću i privilegiju što prevodim s malih, „teških“ jezika pa sam tako našao neku svoju „nišu“.

Knjige se i kupuju puno više, ali još uvijek manje nego nekada ili no što bi ljudi u orbiti izdavačke industrije (pisci, izdavači, prevoditelji...) htjeli. Nekako mi se čini da je situacija oko izdavaštva i odnosa prema knjizi uopće bolja u, npr. Estoniji gdje se u tom poslu vrti manje novca, ali se književnost ipak više cijeni. Estonci imaju, recimo, desetak književnih časopisa (na nekih 1 300 000 stavnovnika), a to je puno više od broja književnih časopisa u Finskoj (gdje živi više od 5,5 milijuna ljudi).

Koje biste prevoditeljsko iskustvo istaknuli u svome radu?
Posljednjih godina počeo sam prevoditi i s estonskog, pa bih svakako htio istaknuti svoj prijevod klasika estonske književnosti A. H. Tammsaarea Novi Vrag u selu. Uskori će izaći (ili su upravo izašla) i dva kratka romana finske suvremene književnice Leene Krohn: Tainaron i Hotel Sapiens. Godinama sam pokušavao zainteresirati nekoga za njezinu prozu, i sad se konačno našao izdavač koji ju je otkrio i bez mojeg došaptavanja.

Imate li savjet za one koji tek počinju s književnim prevođenjem?
Čitajte, prevodite. Čovjek sa svakom novom knjigom nešto nauči. Neka vam posao bude zabavan. Nemojte se plašiti, poigravajte se riječima. Ima, naravno, i teških stvari, djela, trenutaka, ali ako vam je to preteško na pogrešan način – radite nešto drugo. Osobno volim kad tekst nije lagan – više naučim, a često se mogu i poigravati jezikom. Imam sreću i privilegiju što prevodim s malih, „teških“ jezika pa sam tako našao neku svoju „nišu“. Ljudi koji prevode s velikih jezika, engleskog, francuskog, talijanskog, imaju puno veću konkurenciju i može im biti teško naći neki svoj profil, ali vrijedi pokušati. I na kraju upozorenje: nikad se nitko nije obogatio prevodeći književnost. Ako ne uživate u ovom poslu ili ako imate neke druge prioritete – ne isplati se gnjaviti sebe i okolinu.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Prevođenje iznutra i izvana: Suzana Kos

Moja najveća ljubav i dalje ostaje Zvuk sunčanog sata Hane Andronikove.

Prevodite s češkoga već dugi niz godina. Posljednji Vam je prijevod suvremeni roman izvrsne češke autorice Lucie Falerove Spašavanje smrti. Kako biste, u najkraćim crtama, opisali taj roman?
Možda ovo neće zvučati kao dobar uvod, ali kao i na dosadašnjim promocijama i u razgovorima na ovu temu  na početku moram istaknuti da se radi o romanu koji nije za svakoga, i to prvenstveno zbog ozbiljne, bolne i teške teme kojom se bavi, a to je samoubojstvo i način na koji se i koliko uspješno možemo nositi s traumom odlaska drage i bliske osobe i osjećajem krivnje.

Lucie Faulerová, i sama vrlo mlada autorica, uspješno se uhvatila u koštac s temom od koje zaziru i stariji i iskusniji autori, i to s odmjerenom dozom ironije i humora te je stoga, usprkos temi, roman dobio i dašak lepršavosti, možemo reći čak i vrckavosti.

Glavna junakinja vodi nas kroz svoju prošlost i odrastanje obilježeno obiteljskim traumama, a njezina mladost samo još više naglašava dubinu provalije s kojom se suočava. Lucie Faulerová, i sama vrlo mlada autorica, uspješno se uhvatila u koštac s temom od koje zaziru i stariji i iskusniji autori, i to s odmjerenom dozom ironije i humora te je stoga, usprkos temi, roman dobio i dašak lepršavosti, možemo reći čak i vrckavosti. Roman je formalno promišljen do zadnjeg detalja, a iza njega stoji i velika količina istraživačkog rada. Valja spomenuti i jezičnu razigranost i reference na suvremeni svijet u kojem se krećemo, zbog čega ovaj roman  može dobro komunicirati i sa starijim, ali i s mlađim generacijama čitatelja.

Recepcija je toga romana vrlo dobra, naši čitatelji oduševljeni su načinom na koji autorica obrađuje jedan mračan unutarnji svijet protagonistkinje. Kakvo je Vaše čitateljsko iskustvo te knjige, ono koje dolazi prije prevoditeljskoga?
Kada sam krenula čitati roman, bila sam dosta skeptična, autorica na prvi pogled nerazumljiv, ali inovativan način raščlanjuje tekst. Glavna junakinja putuje vlakom, a zvukovi kretanja, zaustavljanja ili pak skretanja vlaka čine prekretnice u pripovijedanju.

Ovo je tek drugi roman Lucie Faulerove, no više je nego jasno da se radi o iznimno talentiranoj mladoj spisateljici koja se odvažila 'iskočiti iz tračnica' dominantnih književnih trendova.

No kako radnja odmiče, postaje vam jasan smisao tih formalnih rješenja, a i činjenica da autorica apsolutno u svakom trenutku potpuno kontrolira i usmjerava tekst. To rezultira gotovo filmskom dinamikom, brzim izmjenama scena, prošlosti i sadašnjosti, svijeta izvan i unutar glavne junakinje. Ovo je tek drugi roman Lucie Faulerove, no više je nego jasno da se radi o iznimno talentiranoj mladoj spisateljici koja se odvažila 'iskočiti iz tračnica' dominantnih književnih trendova.

Na čemu trenutno radite?
Trenutno prevodim roman Jaroslava Rudiša Nebo pod Berlinom. Sretna sam što je Hena prihvatila moj prijedlog i odlučila se za prijevod ovog romana odličnog češkog suvremenog autora koji je uvelike obilježio devedesete godine i početak našeg tisućljeća, a do sada nije prevođen kod nas. Rudiša sad već možemo svrstati i u klasike postranzicijske češke književnosti, a stilom se nastavlja na velike češke autore, poput Hašeka i Hrabala. On je tipično češki pripovjedni žanr gostioničarske anegdote osuvremenio u skladu s novim generacijskim trendovima, tekst je izrazito ritmičan i prožet referencama na suvremenu punk i rock glazbu, zbog čega ga kritičari često nazivaju i punk Hrabalom.

Imate li svoj omiljeni prijevod?
Moram priznati da sam dosad imala sreće i prevodila u pravilu tekstove koje bih i sama predložila za prijevod, no moja najveća ljubav i dalje ostaje Zvuk sunčanog sata Hane Andronikove. O tom sam romanu već pričala za ovaj projekt, ali moram još jednom istaknuti ovu nažalost prerano preminulu autoricu kao jednu od najboljih pripovjedačica s kojima sam se u svom čitateljskom i prevodilačkom stažu susrela.

Koji biste savjet dali budućim prevoditeljima s češkog, koji se u tome tek trebaju okušati?
Smatram da je za svakog prevoditelja važno da osvijesti važnost svoje uloge u komunikaciji između dvije kulture. Književno prevođenje važan je most koji doprinosi boljem razumijevanju i razvoju odnosa između dalekih i bliskih društava, a upoznajući druge bolje upoznajemo i same sebe.

Književno prevođenje važan je most koji doprinosi boljem razumijevanju i razvoju odnosa između dalekih i bliskih društava, a upoznajući druge bolje upoznajemo i same sebe.

Svaki budući prevoditelj također mora jako dobro poznavati svoj materinji jezik i svoju kulturu, a da bi se to postiglo, savjetovala bih svima da što više čitaju. Češki jezik i kultura su nam bliski i opća je predodžba da se lako razumijemo, no upravo u tome često leže zamke, stoga treba dobro otvoriti oči. I rječnike.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Prevođenje iznutra i izvana: Una Krizmanić Ožegović

Tema Dugih noći u Caxiasu bolna je i sumorna, ali i potrebna, kao podsjetnik na velike ljudske kapacitete.

Prevodiš s engleskoga i portugalskoga, prevela si velik broj suvremenih beletrističkih naslova. Kada podvučeš crtu, kojem se jeziku radije vratiš u prijevodu?
Ne mogu reći da imam favorita, dovoljno sam znatiželjna, tako da me oba jezika podjednako iznenađuju.

Prevela si roman Duge noći u Caxiasu portugalske nagrađivane književnice Ane Cristine Silva. Ona je poznata i priznata zbog svojih književnih pristupa povijesnim temama. A ova je prilično teška?
Caxias je zloglasni zatvor u kojem su se provodila sustavna mučenja tijekom Salazarova režima. Upoznajemo se s Laurom, studenticom prava i aktivistkinjom, srčanom protagonisticom koja sanja o boljem i pravednijem Portugalu. Nakon što je uhite, podvrgnuta je brutalnim mučenjima. Između premlaćivanja i kroničnog nespavanja kojima je izložena danima, polako gubi razum i slama se.

Umjesto vječne teme dobra i zla, Ana Cristina Silva u prvi plan postavlja sklonost relativizaciji dobra i zla, koja je perfidno prisutna kako u romanu, tako i svugdje oko nas, te postavlja prava pitanja i glavni je „krivac” za nelagodnu i mračnu atmosferu.

Pritom njezina glavna mučiteljica marljivo odrađuje svoje smjene u kojima obožava mučiti ljude. U nizu flashbackova, pratimo dvije paralelne priče o odrastanju, s time da uranjanje u psihološki profil mučiteljice Leninhe može izazvati popriličnu mučninu. Kako se povijesne silnice i životi dvaju žena neraskidivo isprepliću, trgaju, lome i ponovno sastaju, tako idemo prema bolnom raspletu koji teško da će nekoga ostaviti ravnodušnim. Tema je bolna i sumorna, ali i potrebna, kao podsjetnik na velike ljudske kapacitete. Umjesto vječne teme dobra i zla, Ana Cristina Silva u prvi plan postavlja sklonost relativizaciji dobra i zla, koja je perfidno prisutna kako u romanu, tako i svugdje oko nas, te postavlja prava pitanja i glavni je „krivac” za nelagodnu i mračnu atmosferu.

Prevoditeljica nema druge nego saživjeti se s tekstom na kojemu radi, kakvo je iskustvo bilo prevoditi Caxias?
Mučno. S jezične strane nije bilo većih izazova, ali tema mučenja pratila me do zadnje rečenice. Trebale su mi duge pauze između pojedinih poglavlja da se saberem.

Imaš li svoj omiljeni dosadašnji prijevod?
Kako koji dan. Danas ću izdvojiti Jan Carson i  njezin roman Potpirivanje. Empatija, bujna mašta i maestralno pripovijedanje iznjedrili su nekoliko osebujnih obiteljskih priča iz Belfasta.

Danas ću izdvojiti Jan Carson i  njezin roman Potpirivanje.

Tema transgeneracijske traume sve je aktualnija, tako da bih voljela da je što više ljudi osvijesti i kroz ovu knjigu.

Kada nijedna knjiga na hrvatski ne bi bila prevedena, što bi ti prvo prevela?
Budući da bi očito bila među rijetkim preživjelima u tako jednom postapokaliptičnom scenariju, predlažem All My Friends Are Dead Averyja Monsena, zbirku ilustriranih gorko-slatkih priča za odrasle o dinosauru koji se suočava s tugom i gubitkom svojih prijatelja. 

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Prevođenje iznutra i izvana: Mišo Grundler

Da imam vremenski stroj, vratio bih vrijeme svaki dan samo da mi ostane više vremena za čitanje.

Projekt Europa iznutra i izvana, koji se uskoro bliži kraju, otvorili smo potresnim romanom Leksikon svjetla i tame norveškog autora Simona Strangera u tvom fantastičnom prijevodu. Prošlo je otad gotovo dvije godine, ali što pamtiš od baš tog prevoditeljskog iskustva?
Moram reći da Strangerov Leksikon svjetla i tame zauzima posebno mjesto u mom prevoditeljskom, ali i čitateljskom  opusu, jer se rijetko dogodi da me knjiga koju prevodim, budući da mi je prevođenje ipak struka i pristupam mu u prvom redu profesionalno, toliko dirne i potrese. Ovo je također knjiga koju ću definitivno, za koju godinu, kad malo zaboravim detalje, ponovno uzeti u ruke kao čitatelj.

Leksikon svjetla i tame zauzima posebno mjesto u mom prevoditeljskom, ali i čitateljskom  opusu, jer se rijetko dogodi da me knjiga koju prevodim, budući da mi je prevođenje ipak struka i pristupam mu u prvom redu profesionalno, toliko dirne i potrese.

Osim što je bilo divno upoznati autora Simona Strangera, fantastičnog čovjeka i pisca, s ovom sam knjigom doživio još mnogo izvanrednih iskustava: od sjajnog čitateljskog kluba u Gradskoj knjižnici Gajnice, gdje sam ostao zadivljen angažmanom knjižničarki i članova kluba čitatelja, koji su studiozno proučili tekst, postavljali izuzetno zanimljiva pitanja i općenito ostali oduševljeni romanom, pa do predstavljanja ove knjige u organizaciji Hrvatsko-norveškog društva, gdje sam imao priliku upoznati jednog gospodina koji u Hrvatskoj postavlja Stolpersteine, kamenje spoticanja u spomen na žrtve Holokausta, kojemu taj roman ima posebno osobnu, bolnu i sjetnu, komponentu. Takva iskustva govore da je autor uspio u svojoj namjeri – da se nikada ne zaborave imena nedužnih žrtava.

Mi na tu knjigu dobivamo feedback koji uključuje same pohvale, a pogotovo prevoditelju, svima je jasno da je posrijedi golem trud. Kakvo je tvoje iskustvo, javljaju li ti se čitatelji?
Imam također isto iskustvo od ljudi koje susrećem i koji mi se javljaju putem maila i društvenih mreža; svi su bez iznimke oduševljeni i ganuti tim Strangerovim humanističkim remek-djelom, koje u prvom redu poziva na ljudskost i oprost, ali i služi kao opomena što se može dogoditi kada se zlo zaboravi i relativizira.

Prijevod se uglavnom uzima zdravo za gotovo i svaki put me ugodno iznenadi kad čitatelje zanima upravo sam čin prevođenja.

Ljudi govore da su čitajući bili ganuti do suza, da odsada primjećuju kamenje spoticanja na našim ulicama, zastanu i pročitaju ime nekoga od naših sugrađana žrtava Holokausta i nastoje ga upamtiti da nikada ne bude zaboravljeno. Iznenadilo me i koliko je čitatelja svjesno da je roman u abecednoj formi leksikona bilo veoma zahtjevno prevesti i mnoge su zanimali upravo ti detalji, prevoditeljska strategija i postupci kojima je ovaj roman približen našoj publici. Prijevod se uglavnom uzima zdravo za gotovo i svaki put me ugodno iznenadi kad čitatelje zanima upravo sam čin prevođenja.

Imaš doista mnogo prevedenih knjiga iza sebe. Kad podvučeš crtu, što te najviše veseli prevoditi?
I kao čitatelju i kao prevoditelju omiljeni su mi žanrovi poezija, osobito klasična, i povijesni roman. Često kažem da bih, kad bih mogao birati, prevodio samo te žanrove i, premda jednako pristupam svakom prijevodu, osjećam da prevodeći nešto što i sam rado čitam uspijevam iz sebe izvući dodatnu trunku inspiracije.

I kao čitatelju i kao prevoditelju omiljeni su mi žanrovi poezija, osobito klasična, i povijesni roman.

U takva djela, koja bih izdvojio i koja bih odabrao kao čitatelj, svakako se ubrajaju Henini naslovi Leksikon svjetla i tame, Proroci fjorda vječnosti dansko-norveškog autora Kima Leinea te roman Arvejord (radnog naslova Naslijeđena zemlja) švedsko-finske autorice Marije Turtschaninoff, čiji prijevod vi i ja pripremamo za jesen ove godine.

Kakav je Mišo Grundler kao čitatelj, što te trenutno zaokuplja?
Uh, prevoditelj je uglavnom, bar iz mog iskustva, frustriran čitatelj, jer nakon cijelog dana rada na nekom prijevodu ostane vrlo malo vremena i energije za čitanje svega što bih želio pročitati. Obično zato započnem čitati nekoliko knjiga odjednom i nastojim čitati svaki dan, ako nikako drukčije, prije spavanja, no onda se dogodi da na noćni ormarić naslažem preveliku gomilu knjiga, koje me prijekorno gledaju jer ih nisam nekoliko dana uzeo u ruke. Da imam vremenski stroj, vratio bih vrijeme svaki dan samo da mi ostane više vremena za čitanje. A što se tiče naslova koje trenutno čitam, ili ih samo slažem pored uzglavlja kreveta, to su Duboke se vode dižu Anje Kampmann (prev. Patricija Horvat, Hena Com), Ruski prozor Dragana Velikića (Laguna) te novoobjavljenu knjigu mojih dragih prijateljica i kolegica Ande Bukvić Pažin i Marije Ott Franolić Velika važnost malih priča (Ljevak). Uvijek nastojim čitati što raznovrsnije naslove, a posljednjih sam godina više pozornosti posvetio djelima iz nama, ili barem meni, uvjetno rečeno, egzotičnih i manje poznatih kultura poput Koreje, Japana, Brazila, Argentine, Gruzije, Južne Afrike itd.

Koji bi savjet dao onima koji se žele baviti prevoditeljstvom?
Savjetovao bih im da se na to odluče ako su zaljubljeni u čitanje, ako žele svaki dan raditi nešto što vole, naučiti nešto novo i zanimljivo, iskusiti iracionalan ushit pronalaženja prave riječi u određenom kontekstu, posredno utjecati na druge ljude, kojima će možda baš neka knjiga koju su preveli promijeniti život te ako su spremni, katkad mazohistički, iz sebe izvlačiti zadnji atom energije i uložiti disproporcionalan trud da bi jedna jedina rečenica zvučala savršeno. Pritom valja paziti da ne postanu asocijalni i ne zapostave prijatelje, obitelj, bračne partnere i djecu, da ne potroše sav zarađeni honorar kod fizioterapeuta zbog bolnih leđa nakon deset, dvanaest ili šesnaest sati prevođenja dnevno te da inspiraciju ne potraže (kao ja) na dnu flaše. Književno prevođenje neće vas vjerojatno dovesti pod svjetla reflektora ni na naslovnice novina, nećete provoditi praznike na jahti u Dubaiju niti potpisivati milijunske ugovore, ali ako imate u sebi tu neku iskru nadahnuća, platonovski rečeno božanskog ludila, tad sve to blijedi i pada u drugi plan kad u ruke primite knjigu svježe izašlu iz tiska, čedo vašeg višemjesečnog truda, rada, muke i, dakako, ljubavi – taj osjećaj književnim prevoditeljima ništa ne može zamijeniti.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Prevođenje iznutra i izvana: Ivica Baković

Diplomirali ste kroatistiku i slavistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Što Vas je navelo na odluku da se počnete baviti prevođenjem s makedonskog jezika?
Konkretno, mislim da sam se počeo baviti prevođenjem zbog želje da čitateljima učinim dostupnim nešto novo, uvid u jednu donekle drugačiju, ali i vrlo blisku, književnost i kulturu. Osim toga, tu vidim i neki konkretni rezultat svoga rada, osobito kad se to što sam preveo čita i dobiva recepciju kod nas.

Prevodeći književni tekst, imam osjećaj i zadovoljstvo sudjelovati u procesu nastajanja umjetničkog djela na svom jeziku, jer prevođenje je i to.

Općenito, pak, gledajući unatrag, ako moram izdvojiti najvažniji razlog zbog kojeg prevodim, rekao bih da je to ljubav prema jeziku, odnosno jezicima i prema književnosti. Prevodeći književni tekst, imam osjećaj i zadovoljstvo sudjelovati u procesu nastajanja umjetničkog djela na svom jeziku, jer prevođenje je i to.

Vi ste potpisali prijevod romana Strah od barbara makedonskog pisca Petra Andonovskog koji smo objavili početkom 2023. godine. Što nam možete reći o romanu, čime se Andonovski bavi u toj priči i kolika je njezina važnost u okviru prilika koje su trenutno na društvenoj (i političkoj) sceni?
Roman Petra Andonovskog jest aktualan na više razina, i očito je žiri Nagrade EU za književnost to prepoznao kada ga je nagradio. Osim toga, roman odlikuje svojevrsna lakoća jer je kratak, pitak, vjerujem da će privući širi krug čitatelja.

Mislim da se ovaj roman Strah od barbara dobro uklapa i u okvire nacionalne književnosti (dobro se može u njemu iščitati ono makedonsko, može se povezati s književnom tradicijom), i u šire, regionalne, europske itd.

Aktualnim ga svakako čini priča o barbarima općenito, dakle o onima koje neka većina smatra drugačijima, stranima, nastranima, tuđima, koje većina ne prihvaća. U ovom slučaju to su priče dviju žena u izuzetno patrijarhalnom društvu (a to se ne tiče samo otoka Gavdosa, nego i Makedonije, pa i nas), to je priča o strancima, doseljenicima iz Ukrajine (koji se razlikuju jezično, kulturno itd. od lokalaca), ali i o domaćima koji se u nametnuti okvir ne uklapaju. Mislim da se ovaj roman [Strah od barbara] dobro uklapa i u okvire nacionalne književnosti (dobro se može u njemu iščitati ono makedonsko, može se povezati s književnom tradicijom), i u šire, regionalne, europske itd. okvire. U ovom romanu suočavamo se s pitanjima koja su danas jako važna (i ne samo u naše vrijeme), a taj oblik angažiranosti mislim da je svojstven i drugim romanima Petra Andonovskog koji je u makedonskoj književnosti povukao hrabre poteze dajući glas i onima čiji se glas stalno utišava, osobito u posljednjim dvama romanima s LGBT tematikom.

Kao poznavatelj makedonske književnosti, jeste li zadovoljni izborom književnosti koja je kod nas prevedena ili smatrate da ima prostora za poboljšanja?
Sveukupno sam zadovoljan onime što je prevedeno na hrvatski kad je riječ o makedonskoj književnosti. Pri tome mislim i na ono što je prevedeno prije devedesetih i na ono što je prevedeno u posljednjih dvadesetak godina. Devedesetih se nije puno prevodilo, gotovo uopće (naravno, razlozi su bili politički, nažalost) i ta se praznina još uvijek osjeća (kao i druge praznine iz tog perioda). Sreća je što se prije devedesetih, tj. u Jugoslaviji, ipak redovito i sustavnije prevodilo i klasike, i nove autore, tako da sada imamo dobar korpus makedonskih književnih klasika i na hrvatskom, točnije hrvatsko-srpskom. I dok to jest dobra stvar, ipak su tada mnogi prijevodi objavljivani u Srbiji na ćirilici i ekavici, što ih danas čini teže dostupnim našim čitateljima (ne samo novim generacijama, nego i starijima).

Svima bi nam u regiji trebala biti uzor Slovenija sa svojom politikom i praksom promocije vlastite književnosti i potpore prijevoda.

Nekim su autorima čak čitavi opusi objavljeni samo u Srbiji, pa imamo situaciju da u Hrvatskoj (na hrvatskom, ijekavici, latinici) nije objavljen nijedan roman najvećeg (i po meni najzanimljivijeg) makedonskog romanopisca, Slavka Janevskog. Od drugog izvrsnog autora, Petre M. Andreevskog, samo jedan roman. Od Olivere Nikolove, primjerice, nijedan roman, a ima ih nekoliko. Nadam se da će se i to ispraviti, ima još puno posla. No pritom je potrebna prije svega promišljena politika s makedonske strane, a toga nema. Svima bi nam u regiji trebala biti uzor Slovenija sa svojom politikom i praksom promocije vlastite književnosti i potpore prijevoda. Nažalost, moram reći da je Makedonija daleko od toga i dugo nema pomaka. Što se tiče, pak, novijih prijevoda, u posljednjih dvadesetak godina tu su suvremeni autori (neki i živući klasici), od kojih 95% i jest reprezentativno i svakako je opravdano što su prevedeni. Ipak, ponavljam, nedostaje malo promišljenija i transparentnija politka prevođenja i potpore prijevoda s makedonske strane, što bi i hrvatskim izdavačima pomoglo. Najčešće su poticaji vezani uz nagrade, a one mogu biti vrlo problematične, po mom mišljenju. Međunarodne su nagrade raznolike i imaju neku svoju logiku (nerijetko političku), a domaće nagrade znaju biti još problematičnije (da ne nabrajam iz kojih sve razloga). Osim logike nagrada, kod tako „malih” književnosti često važnu ulogu igraju i osobne veze prevoditelja ili izdavača i pojedinih autora (dakle, od prijateljstava, poznanstava do prakse „ti meni – ja tebi” i slično), što je meni isto tako problematično. Naravno, potrebno je i to, ali potrebna je i transparentnija i poštenija praksa. A ponavljam, zadaća je makedonskih institucija da to omoguće.

Koje vrste tekstova najviše volite prevoditi, i postoji li određeni žanr ili tema koja vam je posebno bliska?
Najviše sam prevodio prozu i rekao bih da u tome najviše i uživam. Volim prevoditi i dramu, koja je izdavačima ipak manje zanimljiva. S poezijom se još nisam u pravom smislu okušao, ali znam da bih kod poezije pažljivije birao, a svakako se ne bih usudio prevoditi bilo što. Što se raznih žanrova i tema tiče, nemam posebne preferencije, a i nisam o tome razmišljao jer se s makedonske književnosti ne prevodi toliko mnogo da bih se mogao opredijeliti za neki određeni žanr. Osim toga, ne mislim da sam jako puno toga dosad preveo pa još volim raznolikost. Volim da se tekstovi koje prevodim razlikuju stilski, da su i meni zanimljivi. Tako mi je prevođenje uvijek iznova izazov i gušt.

Predajete na kolegiju iz makedonske književnosti i južnoslavenskih književnosti, kazališta i filma i povremeno prevodite. Kako usklađujete svoje obaveze predavača i prevoditelja?
Pa i ne mislim da je jako teško uskladiti te obaveze, dapače, mislim da imam veliku privilegiju jer mi posao daje dovoljno prostora i vremena da se organiziram pa da mogu i prevoditi. Osim toga, imam na raspolaganju i (studentsku) publiku s kojom eventualno mogu prijevode provjeriti, komentirati, a i veliko mi je zadovoljstvo raditi sa studentima na njihovim prijevodima. Pod privilegijom mislim to da nisam prisiljen prihvatiti svaki prijevod, imam mogućnost uz pripremu nastave prevoditi i ono što (po)želim da mogu pročitati i studenti koji ne znaju makedonski (tako sam primjerice preveo kratki roman Živka Činga, Velika voda) kako bih određeni tekst mogao uvrstiti u literaturu za kolegij. Pod privilegijom mislim i na to da imam komociju prevoditi kad mi to vrijeme dopušta jer mi egzistencija ne ovisi isključivo o prevođenju. Mislim da je važno to istaknuti jer mnogim prevoditeljima to je jedini posao i izvor prihoda.

Koji su vaši omiljeni alati ili resursi koje koristite u procesu prevođenja i bez kojih bi proces prevođenja bio otežan?
Omiljen alat bio bi ozbiljan, veliki hrvatsko-makedonski i makedonsko-hrvatski rječnik, no takav rječnik ne postoji, nažalost. Alati koje koristim uglavnom su jednojezični rječnici makedonskog jezika, jedan stari, veliki rječnik makedonskog jezika sa srpsko-hrvatskim tumačenjima (naglašavam: stari!) i tako dalje. Koristim i ostale rječnike, ponekad moram konzultirati i srpske ili bugarske jednojezične rječnike, rječnike turcizama (sve što uspijem iskopati).

Ali od „alata” moram spomenuti i ljude, tj. kolege (prevoditelje), poznanike (u Makedoniji i ovdje) kojima se obraćam kad se nađem u nekom ćorsokaku.

Naime, nažalost, što se makedonskog jezika tiče, mnogo toga još nedostaje i potrebno je još dosta rada na korpusu, novim rječnicima i priručnicima, da ne spominjem ostale alate. Sada mi i ne padaju na pamet svi alati jer kod svakog prijevoda shvatim da mi je još nešto potrebno, ali od „alata” moram spomenuti i ljude, tj. kolege (prevoditelje), poznanike (u Makedoniji i ovdje) kojima se obraćam kad se nađem u nekom ćorsokaku.

Koliko poznajete makedonsku književnu scenu i surađujete li s piscima tijekom prijevoda njihovih knjiga na hrvatski jezik?
Nadam se da poznajem makedonsku književnu scenu, iako je to nikad dovršeni proces. Rekao bih da osobno poznajem malo makedonskih pisaca, ne mislim da je važno upoznati autore koje čitam (zapravo, nisam ljubitelj toga). Što se tiče pisaca koje sam prevodio, većinu sam upoznao tek kad sam ih počeo prevoditi, odnosno stupio bih u kontakt s njima putem mejla za potrebe prevođenja. S piscima koje sam prevodio uvijek sam surađivao i to mi jest važno, bilo da se radi o nejasnoćama koje mi ni rječnici, ni svi alati ne uspijevaju razjasniti, bilo da je riječ o gotovu prijevodu koji im pošaljem na uvid. Olakotna je okolnost što svi koje sam prevodio znaju hrvatski (odnosno srpski), pa mi mogu dati povratnu informaciju o prijevodu, mogu prijevod provjeriti, što je vrlo korisno. Naime, Makedonci puno, puno bolje razumiju i govore hrvatski (srpski), nego što Hrvati razumiju bilo koji drugi južnoslavenski jezik (osim onoga koji ovdje želim nazvati „našim”).

U nekoliko ste navrata bili na stipendijama i stručnom usavršavanju u Sjevernoj Makedoniji i drugdje. Kakve benefite imate od takvih boravaka?
Redovito odlazim u Makedoniju (sada češće na kraće boravke, tj. na znanstvene skupove ili na stipendije za nastavnike). To mi je važno zbog kupovanja knjiga, snabdijevanja alatima, informiranja o tome što se objavljuje. Zatim je tu i jezično usavršavanje koje je isto tako nedovršeni proces. Naravno, tu je i suradnja s kolegama, ali što se prevođenja tiče, najviše zbog istraživanja što ima novo i nabavke knjiga.

Koji su Vaši prevoditeljski uzori?
Kad je o makedonskom riječ, tu valja istaknuti prevoditelje koji jako puno rade i od kojih sam učio izravno, a to su moji profesor i profesorica sa studija i kasnije kolege na Odsjeku, Borislav Pavlovski i Borjana Prošev-Oliver. Oni su me puno naučili, a i bez njih ne bi bilo mnogih prijevoda posljednjih godina. Rekao bih da je Borislav Pavlovski jedan od najplodnijih prevoditelja s makedonskog uopće, od osamdesetih godina predano prevodi i radi na promociji makedonske književnosti u Hrvatskoj. Znam iz prve ruke da je godine, desetljeća posvetio izborima, prevođenju, analizi i promišljanju tih prijevoda. Jako mi puno znače i razgovori o prevođenju koje s njim vodim.

Što se tiče prevođenja općenito, otkad prevodim, čak i kad čitam prijevod s nekog drugog jezika, redovito razmišljam o prijevodu, kako je prevoditelj došao do nekog rješenja, kako je tekstu pristupio. Nerijetko, osobito ako govorim ili donekle razumijem jezik s kojeg je nešto prevedeno, pokušam doći do izvornika i usporediti neka mjesta s prijevodom, ne zato što bih tražio greške, nego zato što me zanima i što mislim da to meni može pomoći u budućim prijevodima, a i to mi je zabavno. Iznimno cijenim rad svojih kolega, osobito starijih prevoditelja-klasika. Mogao bih izdvojiti neke s obzirom na neke njihove prijevode koji su me oduševili, recimo nezaobilazni Zlatko Crnković kojega sam najviše „upoznao” kroz prijevod meni omiljenog romana Čarobna gora Thomasa Manna, a on ovdje zastupa i one prevoditelje koji su vrsno prevodili s više jezika, među kojima bih izdvojio i Tonka Maroevića, koji mi je prvo ime kad mislim o prevođenju poezije.

Nerijetko, osobito ako govorim ili donekle razumijem jezik s kojeg je nešto prevedeno, pokušam doći do izvornika i usporediti neka mjesta s prijevodom, ne zato što bih tražio greške, nego zato što me zanima i što mislim da to meni može pomoći u budućim prijevodima, a i to mi je zabavno.

Izdvojio bih još i Gigu Gračan, Mladena Martića, Mirnu Čubranić (čiji mi je prijevod izvrsnog romana Arturov otok Else Morante najsvježiji), Anu Badurinu (jasno je da sam već dulje vrijeme u fazi čitanja prijevoda s talijanskog), Andu Bukvić Pažin (koja je isto na mene utjecala i neumorno radi na svemu što se tiče prevođenja). Moram spomenuti i prevoditeljice sa slovenskog, Anitu Peti Stantić i Jagnu Pogačnik, ili bugarskog, Kseniju Banović i Anu Vasung, s jedne strane jer sam uz te književnosti donekle i poslovno vezan. No spominjem sve ove prevoditelj/ic/e ne samo zbog kvalitete njihovih prijevoda, nego i više zbog vrsnog i promišljenog izbora onoga što prevode, čime doprinose tome da kvalitetni autori dođu do nas (čak i oni koji nisu živi, pa se ne mogu reklamirati osobno). Naime, nedostaje nam prijevoda važnih autora čak i iz tzv. velikih književnosti.

Što nam možete reći o suradnji s lektorima i urednicima, koliko Vam je važna ta suradnja i kakvu Vi, kao prevoditelj, imate korist od lektorskih i uredničkih savjeta i primjedbi?
Suradnja s urednicima zaista mi je važna i neizmjerno puno znači kada urednik pažljivo pročita knjigu i vrati rukopis s pitanjima, prijedlozima za poboljšanje i slično. Svjestan sam da u prijevodu uvijek ima mjesta koja su problematična, koja sam i ne vidim jer sam tjednima ili mjesecima uronjen u tekst toliko da ga skoro znam napamet, a dolazi i do zasićenja, pa sam onda slijep za neka mjesta. Zato mi povratna informacija od urednika znači puno.

Isto je i s lektorima, cijenim kada lektori detaljno prođu kroz tekst i upozore me na propuste i greške. Dosad sam s lektorima imao dobru suradnju i nije bilo većih razilaženja u mom prevoditeljskom i njihovom, lektorskom mišljenju. No, moram reći, ponekad nailazim na prijevode kod kojih se osjeti teška ruka lektora. Možda sam u krivu.

Općenito, nisam ljubitelj pretjeranog čišćenja jezika, inzistiranja na razlikovanju od bliskih i mrskih „varijanti” i slično. Kada prevodim, volim što uvijek iznova postajem svjestan bogatstva jezika i ne vidim smisla da se to ograničava.

Uglavnom, neki lektorski zahvati, osobito kad graniče s purizmom ili čak debelo zalaze u purizam, meni kao čitatelju mogu tekst učiniti čudnim i kod mene izazivaju zazor. Općenito, nisam ljubitelj pretjeranog čišćenja jezika, inzistiranja na razlikovanju od bliskih i mrskih „varijanti” i slično. Kada prevodim, volim što uvijek iznova postajem svjestan bogatstva jezika i ne vidim smisla da se to ograničava.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Prevođenje iznutra i izvana: Mirna Čubranić

Dugi niz godina prevodite s engleskog i talijanskog jezika. Odakle interes za književno prevođenje i što Vas je potaklo da se počnete baviti prevođenjem?
Oduvijek volim jezike i književnost, pa mi se nakon završene Klasične gimnazije studij jezika činio prirodnim odabirom, jer spajao je te dvije ljubavi. Kao studentica nisam znala čime se točno želim baviti kad diplomiram, priželjkivala sam posao uz koji ću putovati i ta želja mi se ispunila dok sam radila kao kazališna i festivalska producentica. Istodobno sam osjećala potrebu „ostati“ u jezicima i razmišljala o upisu postdiplomskog studija. Tad me našlo književno prevođenje.

Oduvijek volim jezike i književnost, pa mi se nakon završene Klasične gimnazije studij jezika činio prirodnim odabirom, jer spajao je te dvije ljubavi.

Naime, prijateljica me upoznala s urednikom jedne izdavačke kuće, koji mi je predložio da se umjesto postdiplomskog okušam u prevođenju. Slučajno ili ne, prevođenje je mene izabralo i već 24 godine u sretnoj smo ljubavnoj vezi.

Koliko Vam je bio izazovan književni prijevod romana mlade Irkinje Megan Nolan Djela iz očaja s engleskog jezika?
Izazovan mi je bio ponajviše emocionalno. Kao čitateljica, a onda i kao prevoditeljica, sklona sam uživjeti se u priču, vidjeti je, čuti i osjetiti. Meg Nolan u ovom romanu piše o djevojci bez samopoštovanja i emocionalnog uporišta, koja pristaje na emocionalno zlostavljanje svog partnera i sve se više gubi u autodestrukciji. Svjesna sam statistika o fizičkom nasilju u vezama, i prečesto čitamo o ženama koje njihovi partneri na kraju i ubiju, ali emocionalno zlostavljanje teško je prepoznati i još teže priznati kad je čovjek zaljubljen i sklon vidjeti nešto što ne postoji, a ne vidjeti nešto što postoji.

Meg Nolan u ovom romanu piše o djevojci bez samopoštovanja i emocionalnog uporišta, koja pristaje na emocionalno zlostavljanje svog partnera i sve se više gubi u autodestrukciji.

Kao žena od 55 godina, ljutila sam se na protagonistkinju, gotovo bila ogorčena njezinim odabirima, pasivnošću i bijegom u samouništenje, ali kao majka djevojke koja je samo nekoliko godina starija od junakinje romana, osjećala sam svojevrsnu mučninu i zapitala se koliko dobro poznajem svoju kćer i bi li se i njoj moglo dogoditi to isto. Zato mi je taj roman bio težak.

Kakav ste odnos imali s angažiranim romanom Kad se vratim talijanskog autora Marca Balzana, koji ste preveli s talijanskog jezika?
Roman Kad se vratim bavi se talijanskom stvarnošću, a hrvatskom skorom budućnošću, odnosno društvenim fenomenom migracije žena koje napuštaju svoju djecu i obitelj kako bi se u stranim državama brinule o tuđoj djeci i starim, nemoćnim ili bolesnim roditeljima, i pogubnim posljedicama koje takav život ima na više generacija iste obitelji. O tim stvarima ne znamo i ne razmišljamo, iako živimo u društvu koje se, najblaže rečeno, nedovoljno brine za one najranjivije. Marcov roman skrenuo mi je pažnju na stvarnost pred kojom svjesno ili nesvjesno zatvaramo oči. I kad sam ga prevela [Kad se vratim], malo sam dublje istražila tu temu, pročitala brojne članke i statističke podatke i shvatila da je „bolest Italije“ bolest suvremenog europskog društva, pa tako i našeg. 

Što za Vas znači činjenica da iza sebe imate preko dvije stotine prijevoda? Sjećate li se uopće svog prvog prijevoda, je li bilo treme pri preuzimanju te obaveze?
Ne mogu vjerovati da ih je već toliko. Ali s druge strane, od 2005. godine, kad sam dobila status slobodnog umjetnika, bavim se isključivo književnim prevođenjem i imam tu sreću da mi posla ne manjka. Više od broja prijevoda znače mi reakcije čitateljica (jer žene statistički više čitaju!), poruke koje dobivam od njih i potvrda da moj posao itekako ima smisla.

I kad sam ga prevela [Kad se vratim], malo sam dublje istražila tu temu, pročitala brojne članke i statističke podatke i shvatila da je „bolest Italije“ bolest suvremenog europskog društva, pa tako i našeg. 

Sretna sam kad čujem da su uživale u nekom mom prijevodu i kad pitaju što prevodim i kad mogu očekivati da će biti objavljeno. Sjećam se svog prvog prijevoda, bio je to roman Mikea Gaylea Sat, telefon, one i ja. Radila sam ga bez pritiska roka, ali sam strepila od reakcija lektora, Milovana Tatarina, profesora na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku. On mi je potvrdio da imam „ono nešto“ potrebno za prevođenje i na tome sam mu neizmjerno zahvalna.

S kojeg od dvaju jezika volite više prevoditi i zašto?
Ne mogu reći da s jednog jezika volim prevoditi više nego s drugog, ali prevela sam mnogo više knjiga s engleskog nego s talijanskog, pa mi je talijanski svaki put veći izazov. Nažalost, rijetko ga imam priliku koristiti i zato mi je prevođenje s talijanskog uvijek prilika da osvježim svoje znanje tog jezika i naučim nešto novo. I već nakon dvadesetak stranica shvatim da je „moj talijanski“ izronio iz onog pretinca u mozgu u koji sam ga davno spremila.

Hrvatska je imala veliki broj vrsnih prevoditelja od kojih se itekako moglo učiti. Koji su Vaši prevoditeljski uzori? Jeste li ikada zatrebali pomoć iskusnijeg kolege?
Neki od tih vrsnih prevoditelja bili su mi profesori na fakultetu (na primjer, Frano Čale i Mladen Machiedo). Odrasla sam na sjajnim prijevodima hrvatskih književnika, pjesnika i intelektualaca (Tin Ujević, Josip Torbarina, Iso Velikanović, Zlatko Crnković, Vjera Balen, Vladimir Gerić, da spomenem samo neke) i oni su mi na određeni način postavili ljestvicu, čak i ako ne prevodim klasike svjetske književnosti nego ljubavne romane. Svakom prijevodu pristupam jednako posvećeno, razmišljajući o onima koji će ga čitati i ništa što prevodim ne prevodim s „figom u džepu“. Hrvatska i danas ima mnogo vrsnih prevoditelja, ali radije ne bih nikog istaknula, da nekog ne propustim spomenuti. Kolege iz Društva hrvatskih književnih prevodilaca uvijek su spremni pomoći, ali dosad sam prevodilačke dileme i probleme rješavala sama, uglavnom kad bih radila nešto drugo, na primjer, kuhala, pa bi mi najednom sinulo rješenje.

Koja je razlika u prevođenju fikcijskog djela i scenarija?
Jako volim filmove i na svoju veliku sreću već dugi niz godina surađujem s nekoliko filmskih producentskih kuća. Filmski scenarij jedna je posebna forma, koja riječima pokušava prenijeti ono što će se na platnu vidjeti. Mnogi romani napisani su „filmski“, odnosno tako da čitatelj jasno može vidjeti okruženje i atmosferu u kojoj se nešto događa.

Svakom prijevodu pristupam jednako posvećeno, razmišljajući o onima koji će ga čitati i ništa što prevodim ne prevodim s „figom u džepu“.

Kod prijevoda filmskog scenarija izazov je prevesti dijaloge tako da zvuče kao nešto što bi lik prirodno izgovorio, iz svog karaktera. Uživljavanje u likove i u tome mi jako pomaže i presretna sam kad mi autori scenarija kažu da sam prevela „bolje nego što su oni napisali“. Naravno, njima se to samo čini, ali dobar scenarij nadahnjuje i prevoditelja da dade najbolje od sebe.

Koliko Vam znači suradnja s lektorsko-uredničkim timom u nekoj izdavačkoj kući. Kakva su Vam iskustva na tom planu?
Suradnja s lektorima i urednicima jako mi je važna, oni su prvi koji čitaju moj prijevod i moja su „testna skupina“. Nakon dvadeset i nešto godina prevodilačkog iskustva rekla bih da imamo „neku tajnu vezu“.

S iskustvom koje sad imam, lektori i urednici moja su najveća podrška i pomoć, pogotovo kad se i sama pitam može li nešto što prevodim doprijeti do čitatelja. 

Oni su moje oko sokolovo, oni mi ukazuju na rečenice koje se meni čine posve jasnima, ali možda nisu takve čitateljima, oni znaju predložiti bolja rješenja. Da u svom poslu imam luksuz prevesti neko književno djelo i vratiti mu se nakon nekoliko mjeseci prije nego što ga pošaljem nakladniku koji ga je naručio, sigurna sam da bi moj prijevod bio drukčiji. Ovako su moji lektori i urednici moji koautori, moja obitelj. Od mog prvog prijevoda do danas samo jednom nisam bila zadovoljna lektorskim izmjenama, ali tad nisam dobila na uvid promjene koje je lektorica napravila. S iskustvom koje sad imam, lektori i urednici moja su najveća podrška i pomoć, pogotovo kad se i sama pitam može li nešto što prevodim doprijeti do čitatelja. Hvala vam svima, lektorima i urednicima, sretna sam što znam da vam je najvažnija naša zajednička „beba“.

Možete li izdvojiti neki poseban trenutak ili projekt tijekom svoje karijere koji vas je osobito inspirirao ili izazvao kao prevoditeljicu?
U 24 godine književnog prevođenja bilo je mnogo izazovnih naslova. Neki su bili izazovni jezično, drugi zato što su zahtijevali veliko poznavanje određenog vremenskog razdoblja, povijesnih ili kulturoloških okolnosti. Prevela sam Johna Steinbecka, Jane Austen, Annie Proulx, Lawrencea Norfolka, JK Rowling, Elif Shafak, Celeste Ng, Oceana Vuonga, mnogo romana vrsnih književnika, ali možda sam najponosnija na Praško groblje Umberta Eca zbog svog dubokog poštovanja prema njemu.

Kako vidite budućnost prevođenja s obzirom na suvremene trendove u književnosti, filmu i kazalištu, ali i s obzirom na nove alate (poput AI) koji se ubrzano razvijaju kao pomoć u prevođenju? Je li živog prevoditelja moguće zamijeniti robotom?
Dok bude ljudi koji vole čitati i čitaju, bit će i književnih prevodilaca. Mnogi ljudi, pogotovo mlađi, jako dobro razumiju strane jezike (najviše engleski), ali književni prijevod nešto je više od samog poznavanja stranog jezika.

Novinske članke, stručnu literaturu AI može sjajno prevesti, ali nježno jezično tkivo traži nešto drugo, nešto što samo čovjek u sebi ima ili nema.

Jezik je živi organizam, svaki ima svoje idiome, svoje arhaizme, svoje stilski obojene riječi i izraze, svoj ritam i melodiju. Umjetna inteligencija velika je pomoć u mnogočemu, ali prema mom iskustvu (morala sam provjeriti što AI može u književnom prevođenju), spori mozak živog prevodioca još ne može zamijeniti, jer ne može zamijeniti ono što osoba pohrani u pamćenje cjeloživotnim čitanjem i korištenjem svog jezika. Novinske članke, stručnu literaturu AI može sjajno prevesti, ali nježno jezično tkivo traži nešto drugo, nešto što samo čovjek u sebi ima ili nema.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Prevođenje iznutra i izvana: Emilio Nuić

Godine 2009. diplomirali ste bohemistiku i polonistiku na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Odakle interes za taj studij i što Vas je potaklo da se počnete baviti prevođenjem?
Ljubav prema slavenskim jezicima moja je stara ljubav; godinu sam dana studirao u Pragu (animaciju i multimediju), gdje sam došao u kontakt i s poljskim jezikom, tako da se po povratku u Zagreb odabir bohemistike i polonistike činio kao sasvim prirodan izbor studija. Od samih sam početaka studija znao da se želim baviti književnim prevođenjem.

Za potrebe našeg projekta preveli ste povijesni roman Stramer, mladog poljskog autora Mikołaja Łozińskog. Recite nam ukratko o čemu Łoziński piše u romanu i je li vas emocionalno pogodila priča o malim ljudima na vjetrometini turbulentnih povijesnih zbivanja?
Ne znam koliko je „Stramer“ sensu stricto povijesni roman – on je smješten u jedan specifičan povijesni kontekst (između dvaju svjetskih ratova), no prije svega je tu riječ o jednom obiteljskom romanu, obiteljskoj sagi, moglo bi se reći, koja prati živote jedne mnogobrojne, siromašne židovske obitelji između Prvog i Drugog svjetskog rata u poljskom gradu Tarnówu.

Od samih sam početaka studija znao da se želim baviti književnim prevođenjem.

Priča romana završava negdje na samome početku Drugog svjetskog rata, a većina radnje odvija se u međuraću. Ne bih rekao da me je roman „pogodio“ – prije me je [roman] razgalio svojom ljudskošću, toplinom, živošću i slikovitošću svojih likova, okružja u kojem su oni rasli, obitavali, živjeli. Tu je Łoziński odradio majstorski posao. To je roman koji se – dok se čita – ujedno i gleda.

Što ste iz svog iskustva prevođenja naučili o trendovima unutar suvremene češke, a što unutar poljske književnosti?
To me pitajte kroz jedno dvadeset-trideset godina.

S kojeg od dvaju jezika, poljskog ili češkog, radije prevodite? Koja Vam je književnost bliža?
Obje su mi bliske, ali, objektivno gledano, više prevodim poljsku književnost. A što se tiče pitanja koju radije prevodim – najradije prevodim dobra, lijepa, kvalitetna književna djela. U tom mi je slučaju onda gotovo nebitno koja je književnost posrijedi.

Hrvatska ima zaista izvrsne poloniste i puno se poljske književnosti kod nas prevodi. Glede toga, imate li Vi prevoditeljske uzore? Jeste li ikada zatrebali pomoć iskusnijeg kolege?
Pokojna profesorica Dubravka Dorotić Sesar bila je i ostala moj književno-prevoditeljski uzor, ali tu su i mnogi drugi prevoditelji starije i srednje generacije (od Mioča i Malića, preko Blažine pa sve do Martića i Cvitanovića).

Najradije prevodim dobra, lijepa, kvalitetna književna djela. U tom mi je slučaju onda gotovo nebitno koja je književnost posrijedi.

Doista, imamo vrhunskih prevoditelja, ali zasad se još nisam susreo s tekstom zbog kojeg bih trebao pomoć iskusnijih i boljih od mene (što, naravno, ne znači da se neće dogoditi).

Strastveni ste zaljubljenik u engleski i slavenske jezike, ali i u čitanje, prevođenje, likovnu, književnu, filmsku i glazbenu umjetnost, pa nas zanima kad sve to stignete i koliko je presudna organizacijska disciplina u svemu što radite?
U svemu što čovjek radi dobro je ako je discipliniran i organiziran, a kad se nešto voli – onda se nađe i vremena i volje.

Možete li izdvojiti neki prijevod koji vas je osobito inspirirao ili izazvao kao prevoditelja? I kakve su naravi bili ti izazovi?
Bilo je prijevoda koji su bili (jezično) izazovni, kao što je, primjerice, moj prvi prijevod s poljskog jezika – Poljskom šakom u rusku bulju književnice Dorote Masłowske. Izazovan mi je na trenutke bio i Jerzy Pilch u svome romanu K pijanom anđelu. Međutim, što je tekst teži i izazovniji, to mi je draži.

Kako vidite budućnost prevođenja s obzirom na suvremene trendove u književnosti, ali i s obzirom na nove alate (poput AI) koji se ubrzano razvijaju kao pomoć u prevođenju? Je li živog prevoditelja moguće zamijeniti robotom?
Svaka je pomoć u prevođenju dobrodošla. Pitanje je samo na koji se način koristimo alatima koji su nam dostupni.

U svemu što čovjek radi dobro je ako je discipliniran i organiziran, a kad se nešto voli – onda se nađe i vremena i volje.

Nisam siguran da je (još) moguće zamijeniti književnog prevoditelja „robotom“, odnosno ne bih rekao da je posve moguće prevesti književni tekst koristeći se alatom kao što je umjetna inteligencija. Kad takvo što postane moguće (ako postane moguće), čitatelji će – baš kao i nakladnici – imati izbor: žele li čitati prijevod koji je stvorila umjetna inteligencija ili žele čitati prijevod koji je napisao prevoditelj, čovjek od krvi i mesa. Pa bujrum – tko voli, nek' izvoli.

Koliko Vam vremena tijekom prevođenja odnese istraživački rad? Čitate li knjigu prije negoli se upustite u prijevod?
Istražujem tijekom samoga procesa prevođenja i da – dosad bih uvijek prvo pročitao knjigu prije nego što bih je krenuo prevoditi. Općenito uzevši, prevoditelji imaju premalo vremena za prijevod (što uključuje i istraživački rad, promišljanje, popravljanje, prokrastinaciju, povratak tekstu – dakle, svemu onom što jest, ili bi barem trebao biti, sastavni dio prevoditeljskog čina), ali to je tema za jedan zaseban intervju.

Budući da je Stramer roman uronjen u povijest, otkrijete nam na kakve ste sve leksičke probleme nailazili u tekstu. I je li ih uopće bilo? Koliko je sâm autor jezično ispoštovao vrijeme i mjesto o kojem je pisao?
Leksičkih, odnosno jezičnih izazova kao takvih bilo je doista malo.

Istražujem tijekom samoga procesa prevođenja i da – dosad bih uvijek prvo pročitao knjigu prije nego što bih je krenuo prevoditi.

Łoziński se na par mjesta poigrao jezikom i to je bio svojevrstan izazov, ali ništa što se nije dalo premostiti (i to bez fusnota) i približiti našem čitatelju, možda ga i zabaviti, a budući da je riječ o izvrsno napisanom romanu, o romanu na kojem je autor radio – ako se ne varam – gotovo osam godina (istraživanje, pisanje), sve je na svome mjestu. Stramer se ne propušta.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Prevođenje iznutra i izvana: Jagna Pogačnik

Prevođenje je kreativan posao u kojem prevodeći, nanovo, skupa s autorom pišete knjigu na drugom jeziku.

Kada ste se i kako odlučili prevoditi sa slovenskog? Koji su izazovi s kojima se susrećete prilikom prevođenja i kako se nosite s njima?
Prevoditi sam počela još za vrijeme studija; ja sam generacija „na razmeđu“ koja je upisala jugoslavistiku,  a diplomirala kroatistiku i južnoslavenske književnosti, tako da su mi slovenski jezik i književnost bili obavezni kolegiji. Kako obiteljski imam veze sa Slovenijom, slovenskim jezikom i slovenskom književnošću, iako se kod mene doma nije govorilo slovenski, meni, a i mojim prvim urednicima u studentskim časopisima, učinilo se logičnim da se u tome okušam.

Iznimno mi je stalo u svemu što radim staviti fokus upravo na književnosti iz susjedstva.

Nakon što sam dva puta otišla u ljetnu školu slovenskog jezika, književnosti i kulture u Ljubljani, doista sam se u to i upustila. Kako to nije moj jedini posao, najveći izazov s kojim se nosim jest pronalazak vremena za prevođenje, zbog čega ponekad moram neke prijevode i odbiti. Drugi je izazov nagovoriti nakladnike da objave knjigu slovenskog autora koja mi se svidjela, i kako je, nakon što izađe, učiniti vidljivom, jer riječ je o književnosti koja se lako „izgubi“ među svim tim velikim uspješnicama i jezicima, a iznimno mi je stalo u svemu što radim staviti fokus upravo na književnosti iz susjedstva.

Djelujete kao freelancer, pa nas zanima kako usklađujete mnogobrojne svoje aktivnosti sa zahtjevnom ulogom prevoditeljice?
Zapravo jako dobro, svi koji djeluju kao freelanceri znaju da je glavni preduvjet opstanka i preživljavanja dobra organizacija i planiranje. Imam neke stalne obaveze za medije s kojima surađujem, prema njima usklađujem sve ostalo, pa i prevođenje. Znam unaprijed godinu-dvije koji su mi dogovoreni prijevodi za koje sam dobila potpore i za koje imam ugovore s nakladnicima i rasporedim si vrijeme. Prevodim uglavnom popodne i navečer, kad završim druge obaveze, kad je baš frka da se nešto završi, onda i češće. Dosta prevodim ljeti, dok sam na moru i kad je drugih obaveza manje, i u tome baš uživam jer nisam tip osobe koja može ne raditi baš ništa duže od tjedan dana. Smiruje me kad si odredim neku optimalnu dnevnu normu i od toga uglavnom ne odustajem.

Koje vrste tekstova najviše volite prevoditi, i postoji li određeni žanr ili tema koja vam je posebno bliska?
Nekad sam prevodila sve što mi se nudilo, osim poezije. Prevodila sam dosta esejistike i publicistike, drame i radiodrame, priručnike, čak i jednu kuharicu, danas to činim rjeđe i fokusirala sam se na suvremenu slovensku prozu.

I inače izabirem knjige koje su bliske mom književnom ukusu jer je tada i prevođenje veći izazov i užitak. Ta se sinergija dogodila i s romanom „Agni“ Boruta Kraševca.

Nju i inače pratim i čitam i drago mi je kad prevedem neku knjigu u kojoj sam prije uživala kao čitateljica i kritičarka. Imam i neke svoje stalne pisce, a jedan od njih je svakako Andrej Blatnik, njegove sam kratke priče prevodila još na samim početcima, mislim da je to bio i prvi književni prijevod. Bliska mi je njegova poetika, pa se nekako pratimo i razvijamo zajedno. I inače izabirem knjige koje su bliske mom književnom ukusu jer je tada i prevođenje veći izazov i užitak. Ta se sinergija dogodila i s romanom „Agni“ Boruta Kraševca, iako ga nisam predložila sama, nego vaša urednica Nermina Husković. Ima, naravno, i drukčijih slučajeva, kad knjiga koju prevodite jednostavno nije vaš cup of tea, osobno mi je onda puno teže i ide sporije jer volim potpuno uroniti u tekst koji prevodim, ali ima nešto i u profesionalizmu koji tada odradi svoje.

Kao kritičarka, kako vaša iskustva u kritici književnosti utječu na vaš rad kao prevoditeljice, i obrnuto?
Naučila sam živjeti u više uloga, kritičarka je ta koja dolazi prije prevoditeljice, pa na neki način ona odabire knjige koje prevoditeljica predloži nakladnicima. U samoj fazi prevođenja teksta kritičarka se smiri pa i kad pomisli da je nešto u tekstu možda loše ili višak, zna da tu ne može ništa, osim gunđati u sebi, ali pokuša pronaći najbolja rješenja u onome što može – vlastitom prijevodu. Divno je kad je preda mnom knjiga s kojom su sretne i zadovoljne i kritičarka i prevoditeljica, onda mi prevođenje doista dođe kao odmor i utočište od ostalih obaveza.

Naučila sam živjeti u više uloga, kritičarka je ta koja dolazi prije prevoditeljice, pa na neki način ona odabire knjige koje prevoditeljica predloži nakladnicima.

U posljednje vrijeme pri izboru prijevoda nastojim baš to postići.

Kako održavate balans između očuvanja autentičnosti izvornog teksta i prilagođavanja prevedenog teksta ciljnoj publici?
Izvorni tekst mora ostati autentičan u prijevodu – stilom, glasom, tonom, značenjem... To je prvo što se trudim ne izgubiti, odnosno postaviti u prijevodu, no premda mnogi misle da je lako prevoditi sa „sličnog“ jezika, upravo to predstavlja veliki rizik i nije nimalo lako. U sličnosti je vrlo lako napraviti pogrešku. Prevođenje je kreativan posao u kojem prevodeći, nanovo, skupa s autorom pišete knjigu na drugom jeziku.

Izvorni tekst mora ostati autentičan u prijevodu – stilom, glasom, tonom, značenjem...

Naravno da je morate prilagoditi publici u drugoj sredini, dubinski razumjeti aspekte teksta koji su vezani uz način života, običaje, način izražavanja, fraze, lokacije originalnog teksta i potom pronaći kreativna rješenja da se ništa ne izgubi od originala, a sve funkcionira u prijevodu. To je najteži dio i zapravo je dosta važna pripremna faza, čitanje onoga što ćete prevoditi i detektiranje i promišljanje o takvim tricky mjestima u tekstu prije nego u prijevod krenete.

Koji su vaši omiljeni alati ili resursi koje koristite u procesu prevođenja?
Nemam neke posebne i neću biti jako originalna ako kažem da su dio alata moje znanje  i iskustvo, potom klasični rječnici, e-rječnici, osobito frazeološki rječnici i rječnici sinonima, ponekad i kolegice i kolege, prijatelji iz Slovenije i sami pisci koje prevodim jer većinu njih poznajem, pa možemo komentirati neka sporna mjesta.

Kako pristupate specifičnostima kulturnog konteksta kad prevodite tekstove, posebno kad je riječ o dijalektima, humoru ili drugim referencama koje mogu biti specifične za slovensku kulturu?
Slovenska i hrvatska kultura bliske su, geografski blizu i dijele zajedničku prošlost, pa takvih slučajeva nema toliko kao u prevođenju s nekih drugih jezika. Kada ih ima, kad je riječ o slengu ili dijalektu, trudim se pronaći adekvatnu varijantu, koja nije samo „tehnička“ nego na hrvatskom izaziva isti učinak i ima isto značenje. Humor nastojim učiniti smiješnim na hrvatskom, ako je nešto posve specifično, a ne može se pronaći adekvatna zamjena, posegnem za fusnotom, iako što manje to bolje.  Ono što me plaši jest to što mi se čini da će mlađim generacijama neke reference iz kulture susjeda biti sve manje razumljive i shvaćene kao specifičnosti, pa će biti potrebno sve više fusnota. No to već izlazi van dosega ovog pitanja.

Vjerujemo da Vam je vrijeme najveći problem, kako se nosite s rokovima koji su ipak striktno zadani i mogu se teško mijenjati?
To sam već dijelom i odgovorila, vremena je uvijek premalo za sve što bismo htjeli. Zasad je sve u dobroj organizaciji, privilegiji da mogu raditi od doma, u bilo koje vrijeme, a nešto i u tome da sam s godinama shvatila kako odrediti prioritete i kako reći ne, pregovarati oko rokova ili preporučiti nekog od kolegica i kolega kad je neizvedivo. Stalo mi je da neke knjige iz slovenske književnosti budu prevedene, prevodila ih ja ili netko drugi. Veseli me što u posljednje vrijeme ima mlađih kolegica i kolega koji se bave prevođenjem sa slovenskog jezika, u jednom se trenutku činilo da tu imamo problem.

Vremena je uvijek premalo za sve što bismo htjeli.

To prije svega treba zahvaliti Aniti Peti Stantić, koja se kao sveučilišna profesorica, mentorica, sjajna prevoditeljica sa slovenskog i moja draga kolegica, ponekad i suprevoditeljica, iznimno oko toga angažira. 

Je li Vam bilo potrebno usavršavanje u polju prevođenja i koji su vam prevoditeljski uzori?
Osim studija, ljetnih škola jezika, permanentno usavršavanje stiče se neprestanim čitanjem – na jeziku s kojega prevodite i na koji prevodite. Što se uzora tiče, mnoge bih naše vrhunske prevoditelje mogla spomenuti, ali i slučajno propustiti, pa ću ostati u svojoj niši, slovenske književnosti, i spomenuti pokojnu Mirjanu Hećimović, koja je prevela brojne važne slovenske pisce i na čije smo se prijevode mi mlađi mogli nasloniti.  

Kako biste opisali vašu suradnju s autorima ili izdavačima tijekom procesa prevođenja, i postoje li posebni izazovi ili trenuci koje biste željeli podijeliti?
Suradnja je zaista dobra, jedan je od razloga i u tome što Slovenija i njezina Javna agencija za knjigu brinu o prijevodima svojih pisaca u inozemstvu, postoje razni natječaji i nakladnici s kojima surađujem tako mogu računati na financijske potpore za prijevod i tisak. Time je i prevoditeljica mirnija i zadovoljnija jer unaprijed zna da će biti sasvim solidno plaćena i da će honorar biti isplaćen. S autorima je suradnja uvijek bila odlična, ako ih trebate, uvijek su tu, tako sam osvijestila koliko su autorima zaista važni prijevodi i koliko su se spremni oko njih angažirati. Što bih htjela podijeliti? Pa eto, vratimo se na Blatnika. Upoznali smo se preko prijevoda njegove proze, da bi me 2022. godine, kad je bio autor u fokusu na Vilenici (slovenski međunarodni književni festival – evo tip reference gdje prevoditelj treba objasniti!), pozvao da napišem duži tekst o njegovu kompletnom opusu koji je objavljen u publikaciji festivala, pa potom kao pogovor njemačkog izdanja njegova romana Trg osvoboditve. A taj njegov roman upravo prevodim. Očekivalo bi se da će takav tekst pisati netko od slovenskih kritičara_ki i zato mi je to baš veliko priznanje i zasad najveći dokaz simbioze kritičarke i prevoditeljice u meni.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Prevođenje iznutra i izvana: Svetlana Grubić Samaržija

Da je književno prevođenje umjetnost, shvatila sam još u drugom razredu gimnazije

Diplomirala si engleski i povijest umjetnosti, a onda naknadno, nakon diplome, odlučila studirati još i nizozemski. Što te potaknulo? I zašto baš nizozemski?
Dok sam studirala povijest umjetnosti, uvijek me privlačila nizozemska umjetnost, kako ona Zlatnoga doba za vrijeme Rembrandta i Vermeera, tako i ona s kraja 19. i iz prve polovine 20. stoljeća, koja se ogledala u djelima Van Gogha i Mondriana. Stoga sam počela sve više proučavati nizozemsku umjetnost i kulturu, a samim time u meni se probudilo zanimanje i za nizozemski jezik. Tada se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu mogao upisati dvogodišnji lektorat nizozemskog jezika, koji je vodio izvorni govornik, Hans Verschoor, i na veoma nam zanimljiv način prenosio sve čari i posebnosti svoga materinskog jezika. A ubrzo se otvorila i mogućnost usavršavanja tog jezika u Belgiji i Nizozemskoj, što sam iskoristila u nekoliko navrata.

Što te privuklo književnom prevođenju?
Da je književno prevođenje umjetnost, shvatila sam još u drugom razredu gimnazije, kad sam pročitala prijevod Poeove pjesme Gavran Antuna Šoljana i Ivana Slamniga. Otada sam uvijek obraćala pozornost na to tko stoji iza prijevoda nekog djela, ali nisam mislila da ću jednog dana i ja biti prevoditeljica. To se dogodilo nekako spontano, kad se prije mnogo godina u jednoj izdavačkoj kući ukazala potreba za prevoditeljem za nizozemski jezik, pa sam uskočila.

Osim s nizozemskog, prevodiš i s engleskog jezika. Što ti je draže?
Volim prevoditi i s jednog i s drugog jezika, koji su dosta različiti, iako oba pripadaju germanskoj skupini jezika. U zadnje vrijeme dosta prevodim s nizozemskog, uglavnom malo mračnije romane, pa mi je drago kad mi u ruke dođe nešto s engleskog i unese malo svjetla u taj tmurni svijet nizozemske beletristike. Naravno, nije sva nizozemska književnost takva, ali meni se baš poklopilo nekoliko takvih djela zaredom, pa je promjena i jezika i teme uvijek dobrodošla.

Iza sebe imaš već šezdesetak knjiga, no kako je to izgledalo kad si tek započela prevoditeljsku karijeru? Gdje si i kako brusila zanat?
Isprva mi je prevođenje bilo hobi uz stalan posao u školi stranih jezika, no s vremenom sam smanjivala satnicu u školi, a povećavala onu za računalom. Započela sam s malo lakšim djelima i onda postupno išla prema težima, što mislim da je dobar put za jednog mladog prevoditelja, koji bi mogao ustuknuti pred velikim prevoditeljskim izazovom.

Započela sam s malo lakšim djelima i onda postupno išla prema težima, što mislim da je dobar put za jednog mladog prevoditelja, koji bi mogao ustuknuti pred velikim prevoditeljskim izazovom.

Prvo sam s nizozemskog prevela nekoliko književnih djela za djecu i mlade (koja također znaju biti veoma zahtjevna), a onda sam počela prevoditi i s engleskog jezika. Kao prevoditelju početniku svakako mi je koristila i radionica za prevođenje s jezika male rasprostranjenosti, u organizaciji Društva hrvatskih književnih prevodilaca, gdje sam imala priliku raditi s mentoricom Romanom Perečinec. Također mi je koristio i boravak na rezidenciji za prevoditelje u Amsterdamu, gdje sam mogla razmijeniti iskustva s prevoditeljima iz drugih europskih zemalja i riješiti neke nedoumice sa spisateljicom čiji sam roman tada prevodila.

Za Henu si najprije prevela Dvije deke, tri plahte, potresan i istodobno duhovit romanIračanina Rodaana Al Galidija, autofikciju o emigrantu koji niz godina provede u nizozemskom prihvatilištu za azilante zbog birokratskih zavrzlama i sporosti sustava. Knjiga je donekle i kritika nizozemske ksenofobije 90-ih godina. Kako si ti doživjela ovaj roman? Kakav je tvoj doživljaj Nizozemske i Nizozemaca?
Roman Dvije deke, tri plahte bilo je zanimljivo prevoditi, između ostalog i zato što ga je pisala osoba kojoj nizozemski jezik nije materinski, pa ima i dosta šala na račun tog jezika, što je valjalo približiti hrvatskim čitateljima.

Roman Dvije deke, tri plahte bilo je zanimljivo prevoditi, između ostalog i zato što ga je pisala osoba kojoj nizozemski jezik nije materinski, pa ima i dosta šala na račun tog jezika, što je valjalo približiti hrvatskim čitateljima.

No osim šala na račun jezika i samih Nizozemaca, roman je zapravo potresno svjedočanstvo o sudbinama ljudi koji su se našli u tom tromom, birokratskom sustavu koji im treba dodijeliti dozvolu boravka, u kojoj oni vide svoj spas.

Ja sam prvi put studijski boravila u Nizozemskoj 2006. godine i čini mi se da je tada Nizozemska dosta napredovala u pogledu integracije građana migrantskog porijekla u društvo, u usporedbi s onim o čemu Al Galidi piše u svojoj knjizi. Doduše, ni tada situacija nije bila idealna, a sigurno i danas ima prostora za napredak. Ali ja Nizozemsku prvenstveno doživljavam kao zemlju u kojoj ljudi nisu opterećeni egzistencijalnim problemima i u kojoj se cijene znanje i rad. I na kraju krajeva, kao zemlju koja me, kao povjesničarku umjetnosti, svaki put kad je posjetim obori s nogu vrhunskim izložbama i bogatom kulturnom ponudom.

Prevodiš s nizozemskog, ali i s flamanskog. Kolika je razlika među njima? Nizozemski ima i niz dijalekata – koliko ih je teško razumjeti u odnosu na standardni/književni nizozemski jezik?
Nizozemski i flamanski – odnosno belgijsko-nizozemski – u pisanom se obliku uglavnom ne razlikuju mnogo, osim u upotrebi i značenju nekih riječi, i u tome što se u flamanskim tekstovima gotovo uvijek pojavljuju neke francuske riječi ili, pak, cijele rečenice. Najveća je razlika u izgovoru, što može stvoriti probleme ako se bavite audiovizualnim prevođenjem, osobito ako je riječ o nekom dijalektu. U književnim se tekstovima nisam često susretala s dijalektima, a u rijetkim prilikama kad jesam, mogla sam za savjet upitati dragu prijateljicu i kolegicu Sofie Royeaerd, izvornu govornicu koja radi kao lektor za nizozemski jezik u Brnu i koja mi uvijek pomaže kod naizgled nerješivih nizozemskih i flamanskih zavrzlama.

Mi smo svjetlost roman je nizozemske autorice Gerde Blees, koji si prevela za Henin projekt „Europa iznutra i izvana“. Riječ je o knjizi koja tematizira slijepo povođenje za lažnim guruima i kvaziznanstvenim spoznajama, pa u romanu susrećemo članove komune koji se nastoje hraniti samo svjetlošću… Kako ti se, kao čitateljici, svidjela knjiga? I u kolikoj je to mjeri tema koja s tobom korespondira?
Tema je svakako potresna, itekako aktualna u ovo doba kad su ljudi sve opterećeniji prehrambenim navikama. Mi smo svjetlost svakako bih preporučila čitateljima – ako ne zbog same teme, onda zbog originalna načina na koji je roman napisan. Naime, pisan je u prvom licu množine, a svako od dvadeset pet poglavlja ima svog pripovjedača, koji je katkad stvarna osoba (na primjer „mi smo susjedi“ ili „mi smo roditelji“), a katkad i neki apstraktan pojam (na primjer „mi smo demencija“ ili „mi smo kognitivna disonanca“).

Mi smo svjetlost svakako bih preporučila čitateljima – ako ne zbog same teme, onda zbog originalna načina na koji je roman napisan.

Svaki pripovjedač prikazuje događaj – smrt najstarije članice komune – iz svoje perspektive i otkriva nam životne priče likova, i mislim da je spisateljica tom tehnikom pisanja odlično prikazala likove, prepuštajući čitateljima da donesu sud o svakom od njih.

S kojim si se izazovima susrela tijekom prevođenja ovoga romana?
Takva struktura romana s dvadeset pet pripovjedača, naravno, nosi sa sobom određene izazove. Prvo, nikad dosad nisam prevodila knjigu koja je pisana u prvom licu množine – uglavnom je to bilo prvo ili treće lice jednine – pa mi je trebalo malo vremena da se priviknem na tu perspektivu. A onda, taman kad se priviknem na jednog pripovjedača, dođe drugi, i to u nekom sasvim drukčijem obliku, i tako od početka do kraja. No, s obzirom na dinamičnost koja je postignuta takvim načinom pisanja, zaista sam uživala prevodeći ovu knjigu.

Koliko, kao prevoditeljica koja se time profesionalno bavi, stigneš čitati iz čistog užitka?
Nažalost, manje nego što bih htjela. Popis je poduži, a vremena premalo. Kako sam uglavnom cijeli dan za računalom, na kraju radnog vremena radije odem prošetati u prirodu i malo odmoriti oči. Zadnje što sam pročitala nevezano uz posao bila je Tarantinova knjiga Once Upon a Time in Hollywood, a trenutno čitam Čudnovate zgode šegrta Hlapića jer mi kći to ima za lektiru, pa uvijek zajedno čitamo i razgovaramo o pročitanome, a ja se nadam da ću joj na taj način uspjeti prenijeti ljubav prema čitanju.

Koje bi knjige jako voljela prevesti – imaš li svoju listu želja?
Trenutno nemam listu želja, ali zato imam listu knjiga koje trebam prevesti u sljedećih godinu, dvije, i ta je lista veoma raznolika – od grafičkih romana i romana za mlade do beletristike i publicistike.

Trofej, koji je napisala flamanska spisateljica Gaea Schoeters i u kojemu se propitkuje odnos Zapadnog svijeta prema Africi, zvuči zanimljivo, a ja se veselim novom izazovu!

Među njima je i jedan roman za Henu, Trofej, koji je napisala flamanska spisateljica Gaea Schoeters i u kojemu se propitkuje odnos Zapadnog svijeta prema Africi. Zvuči zanimljivo, a ja se veselim novom izazovu!

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.