Prevođenje iznutra i izvana: Edin Badić

Prevođenje iznutra i izvana: Edin Badić

Potražnja je velika, „bukiran“ sam po godinu-dvije unaprijed.

Povodom objavljivanja romana Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo danske autorice Annette Bjergfeldt, razgovarali smo s našim sjajnim prevoditeljem Edinom Badićem. Premda je diplomirao prije tek pet godina, Edin iza sebe ima dvanaestak prevedenih knjiga, član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Europskog društva za prevoditeljstvo, a k tomu još i apsolvent na poslijediplomskom studiju u Zadru. I već je mentor prevoditeljima početnicima!

Iz tvoje se biografije čini da si odavno znao čime se želiš baviti. Je li to samo varka koja izvire iz biografije, ili ti je zanat književnoga prevoditelja bio san još dok si „bio mali“?
Nije varka! Jezici su mi oduvijek išli. Počeo sam s njemačkim, učio ga od prvog razreda osnovne škole, poslije sam dobio i engleski, oba nastavio učiti u gimnaziji, a tada se nekako i iskristalizirala moja želja da se profesionalno bavim jezicima. Sjećam se da mi je još u drugom razredu gimnazije profesorica engleskoga sugerirala da bih se mogao usmjeriti prema filologiji, a meni se i nekako spontano javila želja da se bavim prevođenjem. Doduše, tada mi je na um više padao posao sudskog tumača, a ne književno prevođenje. Pamtim i da je profesorica fizike navijala da upišem FER ili PMF i ostala vidno razočarana kad sam se, unatoč podjednakom zanimanju i za prirodoslovne i za društveno-humanističke predmete, ipak odlučio za filološke studije na FFZG-u. I nisam požalio! Engleski mi je oduvijek bio draži, a njemački je, doduše, zamijenio jedan novi germanski jezik, predivni švedski!

Pamtim i da je profesorica fizike navijala da upišem FER ili PMF i ostala vidno razočarana kad sam se, unatoč podjednakom zanimanju i za prirodoslovne i za društveno-humanističke predmete, ipak odlučio za filološke studije.

Na studiju sam se, na oba svoja prevodilačka smjera, imao prilike upoznati s čarima književnog prevođenja i, premda nisam nužno mislio da ću se u tom pravcu razvijati odmah poslije diplome, tako se „potrefilo“. Potražnja je velika, „bukiran“ sam po godinu-dvije unaprijed i zasad sam prilično zadovoljan.

Prevodiš s norveškog, švedskog i danskog jezika. Kolika je razlika među tim jezicima? Često se  čuje da je razlika, po prilici, kao između hrvatskog i srpskoga jezika. Koliko je to (ne)točno?
Razlike između pisanog švedskog, norveškog i danskog nisu velike, pa bih rekao da se govornici svih triju jezika napismeno mogu sporazumjeti bez većih teškoća. Pisani danski i norveški, primjerice, podosta su slični jer dijele zajedničku povijest. Do problema dolazi pretežito u govoru. U razumijevanju švedskoga izgovora veliku ulogu igra pravilno naglašavanje riječi i rečenična melodija, slično je i s norveškim koji je, doduše, nešto manje melodičan, dok je danski izgovorom najspecifičniji zbog izrazito razvijenog fonološkog sustava koji preferira samoglasnike.

Jedno je istraživanje pokazalo da danska djeca u dobi od 15 mjeseci u svom jezičnom repertoaru imaju 84 riječi, a njihovi hrvatski vršnjaci čak 150!

Čak ih je devet, a neki tvrde da je samoglasničkih fonema i do 40 (!), što danskoj djeci nerijetko otežava učenje novih riječi. Jedno je istraživanje pokazalo da danska djeca u dobi od 15 mjeseci u svom jezičnom repertoaru imaju 84 riječi, a njihovi hrvatski vršnjaci čak 150! Usto se u danskom suglasnici često „gutaju“ – prozodija je osebujna, postoji i taj zloglasni stød, glas koji se, naprimjer, pojavljuje na kraju pojedinih riječi ili u slogovima s dugim samoglasnicima, a ostvaruje se (ne)potpunim zatvaranjem glasnica. Time se izgovor određene riječi „prekida“, a slog obično skraćuje, što zvukom podsjeća na štucanje ili pucanje glasa. Tako da Šveđani i Norvežani, koji se i u govoru mogu sporazumjeti, često ne razumiju govor svog južnog susjeda, a situacija vrijedi i obrnuto. Rekao bih da razlike između tih triju jezika, ni jezičnopolitički ni povijesno gledano, nisu osobito usporedive s razlikama između hrvatskog i srpskog jezika.

Je li prevođenje s triju sličnih jezika teže nego s posve različitih? Kolike su interferencije, „lažni prijatelji“? Koliko ti znanje triju skandinavskih jezika otežava, a koliko olakšava prevođenje?
Ponekad mi je pravi izazov „prešaltati se“ u sekundi s jednog jezika na drugi, iako je švedski moj primarni skandinavski jezik – učio sam ga najduže i najčešće ga rabim i u govoru i u pismu. Interferencije nisu velike, ali „lažni prijatelji“ katkad znaju biti vrlo varljivi. Ima ih podosta, klasični su primjeri pridjev „rolig“ koji na švedskom znači „zabavan, šaljiv“, a na danskom i norveškom „smiren, miran“, i imenica „by“ koja na švedskom označava „selo“, a na norveškom i danskom „grad“. O tim i sličnim mnogobrojnim razlikama valja uvijek voditi računa, osobito tijekom prevođenja.

Norveška i švedska književnost kod nas su relativno popularne i poznate, pogotovu otkad su se pojavili svima privlačni švedski kriminalistički romani. Međutim, o suvremenoj danskoj književnosti naša čitateljska publika, čini se, malo zna. Koje teme i ideje osobito okupiraju danske književnike? Kakva je danska čitateljska publika?
Mislim da je u Danskoj već nekoliko godina zaredom za najomiljeniju spisateljicu proglašena kraljica krimića Sara Blædel. Njoj je uz bok svakako i u nas jednako poznati Jussi Adler-Olsen. Autori su to koji kroz prizmu naizgled jednostavnog formata kritički progovaraju o aktualnim društvenim problemima. Međutim, kad je riječ o danskoj književnosti općenito, moram priznati da se većina književnih dragulja tek otkriva, tako da do brojnih autora novije danske književnosti mi u Hrvatskoj još nismo ni stigli.

Ponekad mi je pravi izazov „prešaltati se“ u sekundi s jednog jezika na drugi, iako je švedski moj primarni skandinavski jezik – učio sam ga najduže i najčešće ga rabim i u govoru i u pismu.

Izuzev klasičnog Andersena, prevođenog preko jezika posrednika, s kojim se redovito upoznajemo u sklopu osnovnoškolske lektire, tek su nedavno prvi put na hrvatski, i to izravno s danskoga, prevedene dvije važne autorice koje bismo ubrojili u kanon danske književnosti: Tove Ditlevsen, čija izvanredna autobiografska trilogija progovara o odrastanju, identitetu i položaju žene u modernom danskom društvu, i umješna pjesnikinja-eksperimentalistica Inger Christensen. Prilično je eksperimentalna i zbirka „svjedočanstava“ jedne autorice mlađe generacije koju upravo prevodim za Henu, ali zasad još ne bih previše otkrivao.
Od svježijih danskih naslova, u nakladi Hene objavljen je, primjerice, sjajan roman Proroci fjorda Vječnost Kima Leinea koji, smještajući većinu radnje na Grenland, bespoštedno tematizira mračnu dansku kolonijalnu prošlost. Teme su odvažne i raznolike, a neotkrivenih pisaca još mnogo. Mislim da smo tek zagrebli po površini!

Koje bi knjige iz danske književnosti volio prevesti? Imaš li listu favorita?
Nemam popis, ali mnoga djela svjetski priznatih autora nisu prevedena na hrvatski. Tako je i s tri danska nobelovca iz prve polovice 20. stoljeća – Karlom Gjellerupom, Henrikom Pontoppidanom i Johannesom V. Jensenom.

Od svježijih danskih naslova, u nakladi Hene objavljen je, primjerice, sjajan roman Proroci fjorda Vječnost Kima Leinea koji, smještajući većinu radnje na Grenland, bespoštedno tematizira mračnu dansku kolonijalnu prošlost. Teme su odvažne i raznolike, a neotkrivenih pisaca još mnogo. Mislim da smo tek zagrebli po površini!

Ne znam, doduše, koliko bi njihov opus danas bio atraktivan na našem tržištu koje ne preferira isključivo kvalitetu, a slabo se prevode i utjecajni spisatelji i spisateljice poput Klausa Rifbjerga, Karen Blixen ili Jakoba Ejersboa. Sve su to u međuvremenu postala velika djela danske književnosti koja zavređuju hrvatske prijevode.

Za Henu si nedavno preveo debitantski roman poznate danske kantautorice Annette Bjergfeldt, Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo. Je li ti njezin glazbeni izričaj – a posebice tekstovi pjesama kojima se proslavila – bio poznat otprije? Izguglaš li autora od A do Ž prije negoli se upustiš u prijevod?
Iskreno, nije! Ne stižem pratiti dansku glazbenu scenu, ali kad sam njezin debi dobio na prijevod, informirao sam se i o njezinu glazbenom izričaju. Ta mi je priprema pomogla i za samo prevođenje ovog izvrsnog romana.

Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo – kako bi je opisao budućim čitateljima? U čemu si najviše uživao prevodeći ovu knjigu, a što se u tekstu postavilo kao pravi problemski zadatak?
Kao jedan od romana koji vas vodi kroz rollercoaster emocija, u jednom vas času rastuži, a u drugom nasmije do suza!

Nema ničeg boljeg nego kad tekst prevodiš s osmijehom na licu.

Rijetki su danas romani s dobrom, zrelom, ali svježom dozom humora. U ovom sam potonjem najviše uživao, nema ničeg boljeg nego kad tekst prevodiš s osmijehom na licu. Posebno bih istaknuo Varinkin nesvakidašnji humor koji je na trenutke bilo zahtjevno prenijeti na hrvatski tako da funkcija i uloga koje on ima u danskom izvorniku bude odgovarajuća i u hrvatskom prijevodu. Ali mislim da mi je to pošlo za rukom!

U kojoj je mjeri danas hrvatskim prevoditeljima lakše – a što je, pak, teže  – nego što je to bilo njihovim prethodnicima prije globalizacije i pristupa internetu?
Hrvatskim je prevoditeljima danas lakše utoliko što su im sve informacije nadohvat ruke. Ali to gotovo ništa ne znači ako informacije nisu u stanju pravilno rastumačiti i učinkovito upotrijebiti u svom radu.

Nas upornih i pomalo sanjarskih skandinavista koji ostajemo u prevođenju i dalje je prilično malo, traženi smo, pa mogu reći da od (književnog) prevođenja donekle možemo pristojno živjeti.

Ta je dostupnost, nažalost, otvorila mnoga vrata ljudima raznih nefiloloških profila koji se prevođenjem počinju baviti iz hobija ili „sa strane“, što je posljedično dovelo do dumpinga cijena, lošijih radnih uvjeta, općenite neprepoznatosti i zamjenjivosti prevoditelja kao izuzetno važnih karika u književno-izdavačkom lancu, a to dugoročno šteti ugledu struke. Naročito je to uočljivo kod prijevoda s velikih svjetskih jezika, stoga rijetko prihvaćam naslove s anglofonog jezičnog područja, naknade su zaista mizerne. Nas upornih i pomalo sanjarskih skandinavista koji ostajemo u prevođenju i dalje je prilično malo, traženi smo, pa mogu reći da od (književnog) prevođenja donekle možemo pristojno živjeti.

Imaš li među prevoditeljima uzora, ljudi čiji je način rada, pristup književnosti i prevođenju za tebe bio osobito nadahnjujući?
Pripadam generaciji bolonjaca – diplomiranih prevoditelja, pa sam prijevode i prevođenje imao priliku izučiti i na teorijskoj i na praktičnoj razini. Na prevoditeljskim studijima anglistike i skandinavistike stekao sam čvrste temelje na koje se oslanjam prije, tijekom i poslije čina prevođenja svake vrste teksta te tako konkretna stečena znanja i vještine promišljeno primjenjujem u praksi.

Izuzetno cijenim trud i rad svih svojih kolega jer šira javnost nekako i dalje nevoljko priznaje da su prevoditelji zapravo čarobnjaci.

Smatram da je važno svako svoje rješenje znati argumentirati i moći „obraniti“ pozivajući se i na neka znanstvena uporišta. Stalno se usavršavam i razvijam kritički pristup prevođenju, a usput sam razvio i strast prema traduktološkim istraživanjima, pa kad ne prevodim, velika je vjerojatnost da nešto istražujem. Ne mogu reći da među prevoditeljima imam istinske uzore, ali izuzetno cijenim trud i rad svih svojih kolega jer šira javnost nekako i dalje nevoljko priznaje da su prevoditelji zapravo čarobnjaci.

Ima li prevoditelj uopće vremena za čitanje iz zadovoljstva, čistog užitka? Što ti je od knjiga pročitanih „iz gušta“ ostalo u osobito dobru sjećanju? Koje bi od Heninih knjiga preporučio čitateljima?
Rijetko, eventualno na godišnjem odmoru, ako se o tako čemu među nama slobodnjacima uopće može govoriti. Volim odmoriti oči od računala uz dobru knjigu, dragi su mi, primjerice, Murakami, Selimović, Roth i McCarthy. Od švedske književnosti, koju najradije biram, čitam i preporučujem, još bih izdvojio Khemirija, Anyurua, Backmana i Gardella i ovdje ću stati jer bih nabrajati mogao do prekosutra! Od novijih Heninih naslova osobito me se dojmila Oporuka Nine Wähä, zanimljiva mi je bila knjiga Poslije kiše cijenjenog Rade Šerbedžije, a već mi neko vrijeme na listi čekanja stoji Vošicki Marka Gregura. Srećom, stižu blagdani, pa se nadam da neće još dugo čekati!

 

Prevođenje iznutra i izvana: Sandra Ljubas

Prevođenje iznutra i izvana: Sandra Ljubas

Skandinavije se ne mogu zasititi

Sandra Ljubas, prevoditeljica iz čijih nam ruku stiže „Oporuka“ švedske autorice Nine Wähä, govori o svome iskustvu prevođenja sa skandinavskih jezika, prednostima prevodilačkog posla i hrvatskim autorima koje bi rado prevela za Skandinavce.

Studirala si njemački i švedski jezik na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, usavršavala se u danskom i norveškom, a sada i završavaš poslijediplomski studij iz jezikoslovlja. Odakle Tvoja ljubav za skandinavistiku, odakle poticaj za upis na studij švedskoga jezika? Imaš li prema tim zemljama posebno emotivan odnos, i zašto?
Moji su me radni jezici osvajali jedan po jedan. U jezičnoj sam gimnaziji učila engleski, njemački i španjolski jezik, ali baš mi je ustroj germanskih jezika uvijek bio najbliži srcu. Odgovaraju mi njemačka logika i preciznost, a švedski je usto i iznimno melodičan, pjevan jezik. Danski je, pak, na glasu kao vrlo ružan, ali ga u Hrvatskoj ne govori mnogo ljudi i to mi je bilo izazovno, kao i naučiti dva službena norveška jezika. Prvenstveno su me, dakle, vodili jezični, lingvistički razlozi, tako je bilo i za upis studija. Tek me poslije osvojila Švedska kao država i shvatila sam da mi je blizak i skandinavski mentalitet. Volim njihov minimalizam i to što svi provode mnogo vremena u prirodi, koja je prekrasna u svim godišnjim dobima.

Danski je, pak, na glasu kao vrlo ružan, ali ga u Hrvatskoj ne govori mnogo ljudi i to mi je bilo izazovno, kao i naučiti dva službena norveška jezika.

Otputujem u Švedsku barem jednom-dvaput godišnje, i proputovala sam je od krajnjeg juga do samog arktičkog kruga. Emotivan odnos proizlazi i iz spoznaje da djelujem kao most između njihove i naše kulture – pa nastojim pratiti i književnost, i skandinavsku filmografiju, politiku, aktualna događanja, to mi pomaže i u prevođenju. Skandinavije se ne mogu zasititi!

Što te privuklo upravo književnom prevođenju?
Kada sam tek diplomirala, vladala je velika potražnja za prevoditeljima sa skandinavskih jezika, i zapravo mi se književno prevođenje samo ponudilo, a ja sam ga spremno prihvatila. Bio bi mi prevelik klišej reći da sam kao strastvena čitateljica stremila samo k tome, ali rano sam promišljala prevoditeljsku ulogu u stvaranju svjetske književnosti i okretala se toj specijalizaciji. Bila je to, sve u svemu, sretna kombinacija tržišnih potreba i osobnih preferencija.

Koje su, prema tvome mišljenju, prednosti književnoga prevođenja u odnosu na druge prevoditeljske poslove?
Zapravo mi se sviđaju i druge vrste prevođenja, ali književno prevođenje pruža određene slobode – na istom se prijevodu dugo radi, pa nema potrebe za konstantnim pregovaranjima s novim naručiteljima, što zna biti iscrpljujuće, vrijeme rada u potpunosti je fleksibilno i možemo ga prilagoditi svom bioritmu, kao i uzeti godišnji odmor kada god poželimo.

Pod pokroviteljstvom Europske komisije nedavno je proveden niz istraživanja o strojnom prevođenju književnih tekstova i zaključeno je da strojni prevoditelji još nemaju kapaciteta za prevođenje kreativnih tekstova.

Uživam u tom privilegiju, pa često nekamo otputujem, odlazila sam i na prevoditeljske rezidencije, dobivala stipendije, ali pronašla vrijeme i za čitav doktorski studij i istraživački rad. Lijepo je i na kraju primiti otisnuti prijevod u ruke, kada nosi tvoje ime i na njega imaš autorska prava. No ima ta sloboda i svoju lošu stranu, naravno. Stalna radna mjesta donose sigurnost o kakvoj mi možemo samo maštati, a i drugi prevoditelji bolje zarađuju!

Baviš se prevođenjem i kao znanstvenica: koliko smo napredovali kad je u pitanju strojno prevođenje, i misliš li da će ono jednoga dana doista moći zamijeniti prevoditelja?
U doktorskoj disertaciji iznosim tvrdnju da se ne treba pitati hoće li strojno prevođenje zamijeniti prevoditelja, već samo kako će ono promijeniti prevoditeljsku svakodnevicu. Sustavi za strojno prevođenje mogu rasteretiti prevoditelje od nekih zamornih i repetitivnih prijevodnih zadataka, i služiti kao pomoć, baš poput mrežnih rječnika ili pravopisnih provjernika, no pod pokroviteljstvom Europske komisije nedavno je proveden niz istraživanja o strojnom prevođenju književnih tekstova i zaključeno je da strojni prevoditelji još nemaju kapaciteta za prevođenje kreativnih tekstova. Čak i da se samo uređuju, strojni prijevodi znaju biti vrlo varljivi i katkad je potrebno uložiti veći kognitivni napor da ih se uredi nego da se tekst prevede od nule, pogotovo nekomu tko s njima nema dovoljno iskustva. Stoga književni prevoditelji nemaju od čega strahovati. Također, izlazni rezultati iznimno su ovisni o jezičnim kombinacijama, a hrvatski naprosto nema dovoljno digitalnih resursa da bi pomaci u kvaliteti bili streloviti.

Književnim se prevođenjem baviš nekoliko godina, no iza tebe je već gotovo 20 knjiških naslova. Kako uspijevaš držati takav tempo, u čemu je tvoja tajna?
Književno prevođenje nije mi „drugi posao“ ili „plaćeni hobi“, već posljednje četiri godine, praktički od diplome, živim od njega. Tako se i skupilo prijevoda, moram priznati da su to uglavnom i poprilično opsežne knjige, ali nadam se nastaviti u tom smjeru. Interes za skandinavsku književnost ne jenjava, samo da nas inflacija ne natjera u profitabilnije vode.

S kojega ti je jezika najdraže prevoditi?
Sa švedskoga, bez razmišljanja. Uvijek sa svoja četiri jezika imam dovoljno raznovrsnosti, ali švedskom se najradije vraćam.

Za Henu si, među ostalim, prevela roman „Oporuka“ švedske autorice Nine Wähä, u sklopu projekta „Europa iznutra i izvana“. Po čemu je ova autorica specifična i čime se, iz pozicije prevoditelja, u švedskome književnom korpusu ističe njezina proza?
Švedski su krimići toliko popularni da se pod njih katkad iz marketinških razloga gura i što im pripada, i što ne. Baš me nasmijalo kada sam i „Oporuku“ jednom kod nas vidjela među preporukama za krimiće. Istina, netko u romanu umire, ali Nina Wähä ne pretvara ovo u roman otkrivanja slučaja. Ona je i spisateljica, i glumica, i pjevačica, navikla je iznositi priču kroz razne medije. Stil joj je vrckav i razigran, ali teme su mračne.

Uočila sam da se kod nas često ponavljaju brojni mitovi o prevođenju koji su bez uporišta. Možda sam zato stasala u prevoditeljicu bez uzora.

Neke su ključne rečenice ovlaš izrečene, namjerno nedorečene, čitatelju bolne istine o likovima gotovo mogu promaknuti. Mislim da je to vrlo specifično za podneblje u kojemu se odvija radnja, humorom se izbjegava progovarati o problemima. Zato je vjerojatno tako dobro prihvaćen u Švedskoj, i ne mislim da ga mogu usporediti i s jednim drugim suvremenim švedskim romanom.

Roman je ispripovijedan glasom sveznajućega pripovjedača, no svaki od čak 12 likova – mahom djece jedne velike i disfunkcionalne obitelji – zapravo iznosi svoje viđenje, svoju priču.  Koliko je bilo teško naći glas i izraz za svako od njih?
Nina Wähä potvrdila je da je zapravo i počela pisati zbirku novela, svaku iz perspektive jednog lika, što se poslije stopilo u veliki roman. To se i vidi – iako se vještim pisanjem ostavlja dojam da čitamo toliko različitih glasova, na kraju je sve to u priču povezao naš sveznajući pripovjedač. Prevoditeljski sam tu samo trebala pratiti autoričine korake, takoreći stati u iste stope u snijegu, a i čitateljski mi se to najviše svidjelo – vjerujem da koju godinu nakon čitanja ovog romana možda nećemo pamtiti svu radnju, ali još ćemo se pitati što je bilo s likovima, kao da su stvarni i da njihovi životu teku dalje nakon zatvaranja korica.

Roman obiluje i dirljivim i potresnim prizorima, poput stradanja djeteta. Kad prevodiš, koliko te emocionalni doživljaj ometa u prevođenju, a koliko ti pomaže?
Drukčije procesuiram knjige kao prevoditeljica nego kao čitateljica. Dok čitam, lako pustim suzu, ali kada prevodim, usredotočena sam samo na pronalazak pravih riječi.

Postoje li knjige koje su ti ostale u sjećanju kao nečiji sjajni prijevodi?
Iz perspektive teorije prevođenja, da bi znao je li neki prijevod sjajan, moraš ga usporediti s izvornikom, nezahvalno je vrijednosne sudove donositi naslijepo. No ja rado posežem za hrvatskom prijevodnom književnošću, što znači da prevoditeljima pristupam s povjerenjem. Mogu potvrditi i da su mi odlični dosadašnji prijevodi mojih skandinavskih kolega u Heni!

Samo je otprilike pet književnih prevoditelja s norveškog, još nitko nije primio nikakvu nagradu za prijevod s norveškog jezika, a teško je naći i kompetentnog recenzenta – norveški se u Hrvatskoj ne može ni studirati.

Imaš li uzore među prevoditeljima?
Nemam, no od mnogih sam o prevođenju učila, pogotovo na fakultetu, a pohađala sam i razne radionice prevođenja. Studirala sam prevoditeljski smjer i upijala sve o prevođenju što mi je bilo dostupno. Ali dok sam učila teoriju prevođenja, slušala iskustva starijih prevoditelja i analizirala prijevode, uvijek sam o svemu tome i dosta kritički promišljala i razvijala vlastiti pristup. Uočila sam da se kod nas često ponavljaju brojni mitovi o prevođenju koji su bez uporišta. Možda sam zato stasala u prevoditeljicu bez uzora, ali zato s iznimnim poštovanjem za sve one koji teorijski i praktično pridonose razvoju struke.

Sjećaš li se koju ti je knjigu bilo najteže prevesti?
„Sestrinska zvona“ norveškog književnika Larsa Myttinga. Za taj sam roman žiteljima čitavog jednog sela podarila kvazidijalekt – nisam njihov starinski norveški dijalekt zamijenila nekim našim jer sam to smatrala neprirodnim rješenjem, ali sam im dosljedno obilježila vokabular i gramatiku tako da im se govor razlikuje od drugih likova u romanu. Onda je izišao nastavak – „Tapiserija sestara Hekne“ – i sve sam to morala ponoviti, pa još i proširiti. Na „Sestrinskim zvonima“ dugo sam radila i uz prijevod vodila iscrpne bilješke, bila je to moja prva suradnja s Henom i nisam znala kako će tekst proći na lekturi, a zatim sam se još brinula kako će ga dočekati publika. Mogu reći da su me na kraju preplavili pozitivni dojmovi, i da sam na taj prijevod vrlo ponosna. Žao mi je što u prevoditeljskoj zajednici nije naišao na više odjeka. Boljka je to manje 'atraktivnih' jezika, samo je otprilike pet književnih prevoditelja s norveškog, još nitko nije primio nikakvu nagradu za prijevod s norveškog jezika, a teško je naći i kompetentnog recenzenta – norveški se u Hrvatskoj ne može ni studirati. S druge strane, drago mi je što su čitatelji zadovoljni prijevodom, komentiraju ga, uživaju i zapitkuju kada će treći dio!

Kad bi među hrvatskim autorima birala, koga bi prevela na neki od skandinavskih jezika?
Ne bih se olako laćala prevođenja visoke književnosti na strane jezike, ali mislim da bi na skandinavskom tržištu, primjerice, dobro prošle „Divlje guske“ Julijane Adamović, uklopile bi se u njihovu poetiku. Inače mi se još sviđaju romani „A onda je Božo krenuo ispočetka“ Marine Vujčić i „Mileva Einstein, teorija tuge“ Slavenke Drakulić, čiji su nešto stariji romani već prevedeni na švedski. Imamo još dobrih hrvatskih romana, ali zadržat ću se ovom prilikom na autoricama!

 

Prevođenje iznutra i izvana: Stjepanka Pranjković

Prevođenje iznutra i izvana: Stjepanka Pranjković

"Žene imaju mnoštvo razloga za bijes, nijedan više za potiskivanje"
 

Stjepanka Pranjković, književna prevoditeljica s njemačkog jezika, govori o svome iskustvu prevođenja romana Hippocampus  Gertraud Klemm, izdanoga u trećem ciklusu našega projekta Europa iznutra i izvana.

Diplomirala si germanistiku, i to prevoditeljski smjer. Kako si se našla u književnoprevoditeljskim vodama, odakle zanimanje baš za taj dio prevodilačkog posla?
Odrastala sam u Njemačkoj dvojezično i, kad sam kao dijete shvatila da govorim i čitam u dva jezika, a da se na oba izdaju knjige, počela sam primjećivati imena prevoditelja u njima. Vrlo rano počela sam maštati o tome da jednom moje ime stoji na mjestu prevoditelja u kakvu romanu. Tijekom studija to je bila moja najveća želja, a prvi sam korak u tom smjeru napravila 2017. godine prijavom za sudjelovanje na Ljetnoj školi za književno prevođenje Premuda Instituta za prevođenje Sveučilišta u Beču. Poslije toga glavni mi je fokus bio na pronalasku knjige koju bih mogla ponuditi izdavačima i nakladnika koji mi je spreman povjeriti prvi književni prijevod.

Roman Gertraud Klemm koji si upravo prevela, a koji je kod nas popraćen velikom pozornošću i pohvalama kritike, zove se Hippocampus. Feministički je nastrojen, a govori, među ostalim, o nepravdama učinjenima ženama na književnoj sceni. Pripadaš milenijskom naraštaju: pogađa li te osobno tema neravnopravnosti žena, i na koji način? Koliko je ta tema – tvoja tema?
Nažalost, mislim da je ta tema – tema svake žene. Ponekad imam osjećaj da sa svakom novom životnom fazom uočavam nove nepravde, neku novu neravnopravnost. Mislim da katkad nismo ni svjesne na koje nas sve načine pogađa i često pristajemo, ili nas odgoj i okolnosti prisiljavaju na to da pristanemo na patrijarhalne strukture, a nerijetko žene zahvaljujući tomu internaliziraju mizoginiju i postaju sebi i jedna drugoj vuk. Sviđa mi se što autorica u romanu tematizira žensku solidarnost, što je na površinu izvukla mnoge značajke patrijarhata koje tek trebamo osvijestiti, što govori o temama poput majčinstva, ženskog uspjeha, prava na pobačaj i što snažno kritizira miješanje klerikalnih struktura u politiku.

Ponekad imam osjećaj da sa svakom novom životnom fazom uočavam nove nepravde, neku novu neravnopravnost.

Jedan od razloga zbog kojih sam silno uživala u ovoj knjizi jest upravo to što autorica na nenametljiv, ponekad gorak, ali i duhovit način ukazuje na tolike nepravde. Žene imaju mnoštvo razloga za bijes, nijedan više za potiskivanje.

Roman se zove Hippocampus. Što on u kontekstu romana simbolizira? Jesi li poželjela da se roman zove drukčije nakon što si ga prevela?
U romanu je morski konjic, hippocampus, protagonističin znak u borbi protiv spomenutih struktura. Autorica je odabrala baš tu životinju iz veoma simboličnog razloga – ženka mužjaku ubrizgava embrije u tobolac i mužjak je odgovaran za mladunce. Osim toga, hippocampus je i naziv dijela mozga koji je zadužen za prijenos informacija iz kratkoročnog u dugoročno pamćenje. Budući da u romanu veliku ulogu igra kultura sjećanja, naslov je dvostruko prikladan. Otkako sam prvi put pročitala roman, nisam mogla zamisliti nijedan drugi naziv u prijevodu i jako mi je drago što je urednica za hrvatski tekst odlučila zadržati autoričin odabir naslova izvornika.

Što može očekivati mladi prevoditelj kad se nađe pred svojim prvim književnim prijevodima? Čime da se naoruža, što mu je – i tko – sve potrebno?
Uz potpisivanje prvog ugovora za prijevod knjige, što je meni bilo ostvarenje jedne od najvećih želja, moguća je pojava nesigurnosti, možda i straha pred povjerenim zadatkom. Ali ako se naoruža sljedećim: potrebnom literaturom (rječnici, gramatike, pravopisi, druga stručna literatura), znanjem o metodama i tehnikama prevoditeljskog zanata, mentorima koji su odlični i iskusni prevoditelji i jednako takvi ljudi, spremni pomoći kad zapne, usto podrškom bližnjih i vjerom u sebe, ne bi trebalo biti problema! Mladim bih prevoditeljima i prevoditeljicama preporučila da idu na što više prevoditeljskih, jezičnih i književnih radionica, da uče, čitaju, pišu, budu kreativni na različite načine i tako razvijaju vještine potrebne za književno prevođenje.

Mladim bih prevoditeljima i prevoditeljicama preporučila da idu na što više prevoditeljskih, jezičnih i književnih radionica, da uče, čitaju, pišu, budu kreativni na različite načine i tako razvijaju vještine potrebne za književno prevođenje.

Jedan je od mojih hobija gluma, kojom se već nekoliko godina amaterski bavim, a glavni razlog zbog koje sam je upisala bilo je učenje o ljudima i imitaciji u svrhu književnog prevođenja. Važno je znati prepoznati „glasove“ koje čitamo u djelu i reproducirati ih na drugom jeziku, a da ostanu autentični. Sa svakim sljedećim tekstom postaje lakše!

Imaš li uzora među prevoditeljicama i prevoditeljima? Možda čak i mentoricu ili mentora?
Svojim mentoricama smatram (a već su to i formalno bile na seminarima i radionicama) svoje drage prijateljice i kolegice s Ljetnog seminara književnog prevođenja Premuda, fantastične i svestrane prevoditeljice Snježanu Božin, Alidu Bremer i Maschu Dabić. Tijekom godina susreta i rada s njima mnogo sam naučila, a i danas su uvijek tu za mene kada imam pitanja, nisam sigurna što bih s nečim ili me zanima kako bi one to riješile. Nekako se dogodilo da zaredom prevodim austrijske autorice, sljedeće godine i dvojicu autora, pa imam i svoju mentoricu za Austriju – dragu prevoditeljicu Rebekku Zeinzinger koja mi često pomogne oko specifičnosti jezika ili zemlje. Osim njih, dosad sam uvijek surađivala s urednicama i lektoricama od kojih sam mnogo naučila i s kojima je suradnja bila vrlo ugodna, i zahvalna sam na tome. Što se tiče uzora, imamo mnoge vrhunske prevoditelje i prevoditeljice s različitih jezika u čijem radu uživam, teško mi je izdvojiti samo nekoliko njih.

Za prevođenje ovoga romana dobila si i dvije stipendije za odlazak na prevodilačke rezidencije u Beč i Berlin. Koliko prevoditelju pomažu takvi, rezidencijalni boravci?
Rezidencija u Beču, nakon početnog uzbuđenja i sile emocija, dala mi je potreban mir i znatno pomogla da skupim hrabrosti, otvorim novi dokument u Wordu i prepustim se knjizi. U Beču sam upoznala i Gertraud Klemm, na samom početku procesa prevođenja; ohrabrile su me njezina podrška i spremnost da mi pomogne oko bilo kakvih nedoumica.

Volim biti kreativna, igrati se, pogotovo riječima, istraživati, i na postupak prevođenja gledam kao na igralište na kojem umjesto pješčanika imam tekst koji preslagujem poput slagalice.

U Berlinu sam prevela zadnjih petnaestak stranica knjige i posvetila se rješavanju tih nedoumica, savjetovanju s kolegicama, Gertraud, ponovnim iščitavanjem knjige i prijevoda, i lektoriranjem – onoliko koliko sam se uspjela odmaknuti od djela. Za obje rezidencije dobila sam stipendije (BMEIA i Zaklada S. Fischer), koje su mi pomogle financijski i osigurale da se tijekom boravaka u Beču i Berlinu mogu posvetiti isključivo radu na knjizi.

Ovo je tvoj drugi književni prijevod – a Klemm je zahtjevna autorica. Kako je bilo prevoditi finu ironiju kojom je cijeli tekst obojen? Je li Hippocampus pred tebe postavio i druge izazove, i kako si se nosila s njima?
Uživala sam prevodeći ironiju u tekstu, hvatajući fine nijanse, i tražeći ekvivalente u hrvatskom jeziku. Nije mi stran taj način izražavanja, osobito kada se radi o takvim temama, pa sam lako pronašla glas za protagonisticu Elviru. Na nekoliko mjesta nisam razumjela termine specifične za Austriju, a ponekad nije bilo jednostavno zadržati smisao uz nedostatak interpunkcije pri navođenju upravnog govora. Vjerojatno je bilo još izazova, ali po predaji i izlasku romana njih sam zaboravila. Sretna sam i zahvalna jer sam iz čitavog procesa mnogo naučila!

U čemu, za tebe, leži čar prevođenja?
Volim biti kreativna, igrati se, pogotovo riječima, istraživati, i na postupak prevođenja gledam kao na igralište na kojem umjesto pješčanika imam tekst koji preslagujem poput slagalice. Katkad mi ide glatko, slika se stvara gotovo sama od sebe; katkad ne uspijevam pronaći odgovarajući dio, pa odustanem, odmorim se, ili potražim još jedan par očiju. Važno mi je da zaista volim ono što radim i da uživam u tome, a prevođenje književnosti zadovoljava tu moju potrebu.

Čitaš li mnogo u slobodno vrijeme? Koji su tvoji omiljeni pisci? Koje bi Henine knjige preporučila znancima i prijateljima?
Trudim se čitati što više mogu, knjige različitih izdavača, domaću i prijevodnu književnost, ali čitam i na stranom jeziku. Čitanje mi je važno za profesionalni razvoj i učenje, a privatno mi je knjiga važan saveznik u održavanju mentalne higijene. Omiljeni pisci uvijek su oni koji me u danome trenutku oduševljavaju (raniji omiljeni imaju posebno mjesto u meni, koje se ozari kad god ih netko spomene ili ponovno pročitam nešto njihovo). Trenutačno su mi omiljene spisateljice Radmila Petrović, Delphine de Vigan i Leila Slimani. Ljetos sam pročitala dvije predivne Henine knjige koje su me oduševile: Horror vacui Staše Aras („Da bi čovjek provodio svoju volju, nije potreban nikakav poseban napor. Problem je što ljudi s različitim potrebama žive zajedno i jako teško mogu shvatiti potrebe onoga drugoga.“) i Naše sretno vrijeme i Ji-young Gong („Ali, Yu-jeong, znati ništa ne znači. Ponekad je znati gore nego ne znati. Važno je shvatiti. Ako postoji razlika između znanja i spoznaje, tad je ona u tom da za spoznaju moraš patiti“). Jako mi je drag i roman Svemirski anđeli Einara Mára Guðmundssona.