Prevođenje iznutra i izvana: Mirna Čubranić
Dugi niz godina prevodite s engleskog i talijanskog jezika. Odakle interes za književno prevođenje i što Vas je potaklo da se počnete baviti prevođenjem?
Oduvijek volim jezike i književnost, pa mi se nakon završene Klasične gimnazije studij jezika činio prirodnim odabirom, jer spajao je te dvije ljubavi. Kao studentica nisam znala čime se točno želim baviti kad diplomiram, priželjkivala sam posao uz koji ću putovati i ta želja mi se ispunila dok sam radila kao kazališna i festivalska producentica. Istodobno sam osjećala potrebu „ostati“ u jezicima i razmišljala o upisu postdiplomskog studija. Tad me našlo književno prevođenje.
Oduvijek volim jezike i književnost, pa mi se nakon završene Klasične gimnazije studij jezika činio prirodnim odabirom, jer spajao je te dvije ljubavi.
Naime, prijateljica me upoznala s urednikom jedne izdavačke kuće, koji mi je predložio da se umjesto postdiplomskog okušam u prevođenju. Slučajno ili ne, prevođenje je mene izabralo i već 24 godine u sretnoj smo ljubavnoj vezi.
Koliko Vam je bio izazovan književni prijevod romana mlade Irkinje Megan Nolan Djela iz očaja s engleskog jezika?
Izazovan mi je bio ponajviše emocionalno. Kao čitateljica, a onda i kao prevoditeljica, sklona sam uživjeti se u priču, vidjeti je, čuti i osjetiti. Meg Nolan u ovom romanu piše o djevojci bez samopoštovanja i emocionalnog uporišta, koja pristaje na emocionalno zlostavljanje svog partnera i sve se više gubi u autodestrukciji. Svjesna sam statistika o fizičkom nasilju u vezama, i prečesto čitamo o ženama koje njihovi partneri na kraju i ubiju, ali emocionalno zlostavljanje teško je prepoznati i još teže priznati kad je čovjek zaljubljen i sklon vidjeti nešto što ne postoji, a ne vidjeti nešto što postoji.
Meg Nolan u ovom romanu piše o djevojci bez samopoštovanja i emocionalnog uporišta, koja pristaje na emocionalno zlostavljanje svog partnera i sve se više gubi u autodestrukciji.
Kao žena od 55 godina, ljutila sam se na protagonistkinju, gotovo bila ogorčena njezinim odabirima, pasivnošću i bijegom u samouništenje, ali kao majka djevojke koja je samo nekoliko godina starija od junakinje romana, osjećala sam svojevrsnu mučninu i zapitala se koliko dobro poznajem svoju kćer i bi li se i njoj moglo dogoditi to isto. Zato mi je taj roman bio težak.
Kakav ste odnos imali s angažiranim romanom Kad se vratim talijanskog autora Marca Balzana, koji ste preveli s talijanskog jezika?
Roman Kad se vratim bavi se talijanskom stvarnošću, a hrvatskom skorom budućnošću, odnosno društvenim fenomenom migracije žena koje napuštaju svoju djecu i obitelj kako bi se u stranim državama brinule o tuđoj djeci i starim, nemoćnim ili bolesnim roditeljima, i pogubnim posljedicama koje takav život ima na više generacija iste obitelji. O tim stvarima ne znamo i ne razmišljamo, iako živimo u društvu koje se, najblaže rečeno, nedovoljno brine za one najranjivije. Marcov roman skrenuo mi je pažnju na stvarnost pred kojom svjesno ili nesvjesno zatvaramo oči. I kad sam ga prevela [Kad se vratim], malo sam dublje istražila tu temu, pročitala brojne članke i statističke podatke i shvatila da je „bolest Italije“ bolest suvremenog europskog društva, pa tako i našeg.
Što za Vas znači činjenica da iza sebe imate preko dvije stotine prijevoda? Sjećate li se uopće svog prvog prijevoda, je li bilo treme pri preuzimanju te obaveze?
Ne mogu vjerovati da ih je već toliko. Ali s druge strane, od 2005. godine, kad sam dobila status slobodnog umjetnika, bavim se isključivo književnim prevođenjem i imam tu sreću da mi posla ne manjka. Više od broja prijevoda znače mi reakcije čitateljica (jer žene statistički više čitaju!), poruke koje dobivam od njih i potvrda da moj posao itekako ima smisla.
I kad sam ga prevela [Kad se vratim], malo sam dublje istražila tu temu, pročitala brojne članke i statističke podatke i shvatila da je „bolest Italije“ bolest suvremenog europskog društva, pa tako i našeg.
Sretna sam kad čujem da su uživale u nekom mom prijevodu i kad pitaju što prevodim i kad mogu očekivati da će biti objavljeno. Sjećam se svog prvog prijevoda, bio je to roman Mikea Gaylea Sat, telefon, one i ja. Radila sam ga bez pritiska roka, ali sam strepila od reakcija lektora, Milovana Tatarina, profesora na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku. On mi je potvrdio da imam „ono nešto“ potrebno za prevođenje i na tome sam mu neizmjerno zahvalna.
S kojeg od dvaju jezika volite više prevoditi i zašto?
Ne mogu reći da s jednog jezika volim prevoditi više nego s drugog, ali prevela sam mnogo više knjiga s engleskog nego s talijanskog, pa mi je talijanski svaki put veći izazov. Nažalost, rijetko ga imam priliku koristiti i zato mi je prevođenje s talijanskog uvijek prilika da osvježim svoje znanje tog jezika i naučim nešto novo. I već nakon dvadesetak stranica shvatim da je „moj talijanski“ izronio iz onog pretinca u mozgu u koji sam ga davno spremila.
Hrvatska je imala veliki broj vrsnih prevoditelja od kojih se itekako moglo učiti. Koji su Vaši prevoditeljski uzori? Jeste li ikada zatrebali pomoć iskusnijeg kolege?
Neki od tih vrsnih prevoditelja bili su mi profesori na fakultetu (na primjer, Frano Čale i Mladen Machiedo). Odrasla sam na sjajnim prijevodima hrvatskih književnika, pjesnika i intelektualaca (Tin Ujević, Josip Torbarina, Iso Velikanović, Zlatko Crnković, Vjera Balen, Vladimir Gerić, da spomenem samo neke) i oni su mi na određeni način postavili ljestvicu, čak i ako ne prevodim klasike svjetske književnosti nego ljubavne romane. Svakom prijevodu pristupam jednako posvećeno, razmišljajući o onima koji će ga čitati i ništa što prevodim ne prevodim s „figom u džepu“. Hrvatska i danas ima mnogo vrsnih prevoditelja, ali radije ne bih nikog istaknula, da nekog ne propustim spomenuti. Kolege iz Društva hrvatskih književnih prevodilaca uvijek su spremni pomoći, ali dosad sam prevodilačke dileme i probleme rješavala sama, uglavnom kad bih radila nešto drugo, na primjer, kuhala, pa bi mi najednom sinulo rješenje.
Koja je razlika u prevođenju fikcijskog djela i scenarija?
Jako volim filmove i na svoju veliku sreću već dugi niz godina surađujem s nekoliko filmskih producentskih kuća. Filmski scenarij jedna je posebna forma, koja riječima pokušava prenijeti ono što će se na platnu vidjeti. Mnogi romani napisani su „filmski“, odnosno tako da čitatelj jasno može vidjeti okruženje i atmosferu u kojoj se nešto događa.
Svakom prijevodu pristupam jednako posvećeno, razmišljajući o onima koji će ga čitati i ništa što prevodim ne prevodim s „figom u džepu“.
Kod prijevoda filmskog scenarija izazov je prevesti dijaloge tako da zvuče kao nešto što bi lik prirodno izgovorio, iz svog karaktera. Uživljavanje u likove i u tome mi jako pomaže i presretna sam kad mi autori scenarija kažu da sam prevela „bolje nego što su oni napisali“. Naravno, njima se to samo čini, ali dobar scenarij nadahnjuje i prevoditelja da dade najbolje od sebe.
Koliko Vam znači suradnja s lektorsko-uredničkim timom u nekoj izdavačkoj kući. Kakva su Vam iskustva na tom planu?
Suradnja s lektorima i urednicima jako mi je važna, oni su prvi koji čitaju moj prijevod i moja su „testna skupina“. Nakon dvadeset i nešto godina prevodilačkog iskustva rekla bih da imamo „neku tajnu vezu“.
S iskustvom koje sad imam, lektori i urednici moja su najveća podrška i pomoć, pogotovo kad se i sama pitam može li nešto što prevodim doprijeti do čitatelja.
Oni su moje oko sokolovo, oni mi ukazuju na rečenice koje se meni čine posve jasnima, ali možda nisu takve čitateljima, oni znaju predložiti bolja rješenja. Da u svom poslu imam luksuz prevesti neko književno djelo i vratiti mu se nakon nekoliko mjeseci prije nego što ga pošaljem nakladniku koji ga je naručio, sigurna sam da bi moj prijevod bio drukčiji. Ovako su moji lektori i urednici moji koautori, moja obitelj. Od mog prvog prijevoda do danas samo jednom nisam bila zadovoljna lektorskim izmjenama, ali tad nisam dobila na uvid promjene koje je lektorica napravila. S iskustvom koje sad imam, lektori i urednici moja su najveća podrška i pomoć, pogotovo kad se i sama pitam može li nešto što prevodim doprijeti do čitatelja. Hvala vam svima, lektorima i urednicima, sretna sam što znam da vam je najvažnija naša zajednička „beba“.
Možete li izdvojiti neki poseban trenutak ili projekt tijekom svoje karijere koji vas je osobito inspirirao ili izazvao kao prevoditeljicu?
U 24 godine književnog prevođenja bilo je mnogo izazovnih naslova. Neki su bili izazovni jezično, drugi zato što su zahtijevali veliko poznavanje određenog vremenskog razdoblja, povijesnih ili kulturoloških okolnosti. Prevela sam Johna Steinbecka, Jane Austen, Annie Proulx, Lawrencea Norfolka, JK Rowling, Elif Shafak, Celeste Ng, Oceana Vuonga, mnogo romana vrsnih književnika, ali možda sam najponosnija na Praško groblje Umberta Eca zbog svog dubokog poštovanja prema njemu.
Kako vidite budućnost prevođenja s obzirom na suvremene trendove u književnosti, filmu i kazalištu, ali i s obzirom na nove alate (poput AI) koji se ubrzano razvijaju kao pomoć u prevođenju? Je li živog prevoditelja moguće zamijeniti robotom?
Dok bude ljudi koji vole čitati i čitaju, bit će i književnih prevodilaca. Mnogi ljudi, pogotovo mlađi, jako dobro razumiju strane jezike (najviše engleski), ali književni prijevod nešto je više od samog poznavanja stranog jezika.
Novinske članke, stručnu literaturu AI može sjajno prevesti, ali nježno jezično tkivo traži nešto drugo, nešto što samo čovjek u sebi ima ili nema.
Jezik je živi organizam, svaki ima svoje idiome, svoje arhaizme, svoje stilski obojene riječi i izraze, svoj ritam i melodiju. Umjetna inteligencija velika je pomoć u mnogočemu, ali prema mom iskustvu (morala sam provjeriti što AI može u književnom prevođenju), spori mozak živog prevodioca još ne može zamijeniti, jer ne može zamijeniti ono što osoba pohrani u pamćenje cjeloživotnim čitanjem i korištenjem svog jezika. Novinske članke, stručnu literaturu AI može sjajno prevesti, ali nježno jezično tkivo traži nešto drugo, nešto što samo čovjek u sebi ima ili nema.
Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.
