Prevođenje iznutra i izvana: Boris Vidović

Nikad se nitko nije obogatio prevodeći književnost.

Preveli ste roman slavnoga Tommija Kinnunena Rekla je da se ne kaje. Kako biste, u kratkim crtama, čitateljima predstavili ovaj roman?
Kao prvo, bilo bi dobro nešto znati o povijesnoj pozadini, ratu (Finci govore o ratovima, u množini) koje je Finska vodila. Prvi je bio Zimski rat: 30. 11. 1939. Sovjetski je Savez napao Finsku. Tu su Finci imali vrlo velike međunarodne simpatije, a našlo se dobrovoljaca iz mnogih zemalja. Mala zemlja uspjela se othrvati puno većem protivniku i tako je Zimski rat ušao u legendu. Rat je okončan primirjem 13. 3. 1940. Mir, pun velikih pritisaka i diplomatskih pokušaja, trajao je punih godinu dana. Slijedio je Nastavljeni rat koji je Finska vodila protiv Sovjetskog Saveza uz Njemačku, ali bez ikakvog međusobnog sporazuma. Taj je rat, u kojem je Finska izgubila dio svojih teritorija, trajao od 25. 6. 1941. do 19. 9. 1944.

Kinnunenov roman zanimljiv je upravo zbog te ženske perspektive događaja o kojima se najčešće pisalo iz perspektive muškaraca, vojnika.

Najesen 1944. potpisan je mir između zaraćenih strana, a jedan od uvjeta bio je i protjerivanje Nijemaca iz Finske. Tada počinji Laponski rat u koji se vodio između Finske i Njemačke. Njemačka je prilikom povlačenja palila gradove i sela po Laponiji, tako je i glavni grad finske Laponije Rovaniemi bio do temelja spaljen. Kinnunenov roman govori o manje spominjanim sudbinama žena u ratu: djelomično žrtve propagande, djelomično u portazi za poslom i boljim životom, junakinje romana radile su „ženske“ poslove u službi njemačke vojske. Treba znati i to da je tijekom rata Finska bila strateški podijeljena: otprilike južna polovica bila je pod nadzorom pretežno finske vojske. Sjevera Finska, Laponija i sjeverni dio Norveše bili su uglavnom pod njemačkom kontrolom. Nakon što su Nijemci od prijatelja i poslodavaca postali neprijatelji, lokalno stanovništvo i vlasti odlučili su kazniti žene zbog kolaboracije, otprilike kao što se to događalo nakon rata u višijevskoj Francuskoj. Junakinje romana vraćaju se s dalekog svojim kućama, nastoje preživjeti u teškim okolnostima, te nekako samima sebi objasniti što se zapravo tijekom rata dogodilo, i njima i njihovoj domovini. Kinnunenov roman zanimljiv je upravo zbog te ženske perspektive događaja o kojima se najčešće pisalo iz perspektive muškaraca, vojnika.

Ovo je već drugi Kinnunenov roman iz vaše prevoditeljske radionice, pred nekoliko godina preveli ste sjajni Na križanju četiriju cesta. Kako uspoređujete iskustvo rada na tim dvama prilično različitim romanima?
Oba su romana zanimljiva svaki na svoj način, a mislim da i nisu baš tako jako različiti. Oba pokrivaju otprilike isto povijesno razdoblje i bave se ljudima koji su na ovaj ili onaj način bili gurnuti u pozadinu. U oba romana postoje jaki ženski likovi koji, uprkos nedaćama, nastoje izboriti svoje mjesto pod suncem. U Križanju imamo i lik homoseksualca, dakle još jednog marginalca koji zbog svoje seksualnosti ima velikih problema.

Kinnunen, inače, piše dobro i jasno, tako da ni čitateljima ni prevoditeljima razumijevanje njegove proze ne zahtijeva neki posebni napor.

Oba romana govore i o šutnji, o onome što se u konzervativnoj sredini ne može nikome reći. Ratne okolnosti, naravno, samo pogoršavaju tu tešku situaciju. Kinnunen, inače, piše dobro i jasno, tako da ni čitateljima ni prevoditeljima razumijevanje njegove proze ne zahtijeva neki posebni napor.

Živite u Finskoj već doista dugi niz godina, kakve su čitateljske navike u finskome društvu? Možete li situaciju usporediti s Hrvatskom?
Kao i posvuda u svijetu, i u Finskoj se čita sve manje. Naravno, puno više nego u Hrvatskoj, ali trend je takav kakav je. Sistem knjižnica ovdje je sjajan, sve je besplatno i lako dostupno i u najudaljenijim krajevima – treba imati na umu da je Finska vrlo velika zemlja, od južne obale do sjevernog vrška ima više od 1300 km. Ljudi posuđuju knjige, za mnoge domaće uspješnice se ponekadčeka i mjesecima.

Osobno volim kad tekst nije lagan – više naučim, a često se mogu i poigravati jezikom. Imam sreću i privilegiju što prevodim s malih, „teških“ jezika pa sam tako našao neku svoju „nišu“.

Knjige se i kupuju puno više, ali još uvijek manje nego nekada ili no što bi ljudi u orbiti izdavačke industrije (pisci, izdavači, prevoditelji...) htjeli. Nekako mi se čini da je situacija oko izdavaštva i odnosa prema knjizi uopće bolja u, npr. Estoniji gdje se u tom poslu vrti manje novca, ali se književnost ipak više cijeni. Estonci imaju, recimo, desetak književnih časopisa (na nekih 1 300 000 stavnovnika), a to je puno više od broja književnih časopisa u Finskoj (gdje živi više od 5,5 milijuna ljudi).

Koje biste prevoditeljsko iskustvo istaknuli u svome radu?
Posljednjih godina počeo sam prevoditi i s estonskog, pa bih svakako htio istaknuti svoj prijevod klasika estonske književnosti A. H. Tammsaarea Novi Vrag u selu. Uskori će izaći (ili su upravo izašla) i dva kratka romana finske suvremene književnice Leene Krohn: Tainaron i Hotel Sapiens. Godinama sam pokušavao zainteresirati nekoga za njezinu prozu, i sad se konačno našao izdavač koji ju je otkrio i bez mojeg došaptavanja.

Imate li savjet za one koji tek počinju s književnim prevođenjem?
Čitajte, prevodite. Čovjek sa svakom novom knjigom nešto nauči. Neka vam posao bude zabavan. Nemojte se plašiti, poigravajte se riječima. Ima, naravno, i teških stvari, djela, trenutaka, ali ako vam je to preteško na pogrešan način – radite nešto drugo. Osobno volim kad tekst nije lagan – više naučim, a često se mogu i poigravati jezikom. Imam sreću i privilegiju što prevodim s malih, „teških“ jezika pa sam tako našao neku svoju „nišu“. Ljudi koji prevode s velikih jezika, engleskog, francuskog, talijanskog, imaju puno veću konkurenciju i može im biti teško naći neki svoj profil, ali vrijedi pokušati. I na kraju upozorenje: nikad se nitko nije obogatio prevodeći književnost. Ako ne uživate u ovom poslu ili ako imate neke druge prioritete – ne isplati se gnjaviti sebe i okolinu.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.