Prevođenje iznutra i izvana: Ivica Baković
Diplomirali ste kroatistiku i slavistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Što Vas je navelo na odluku da se počnete baviti prevođenjem s makedonskog jezika?
Konkretno, mislim da sam se počeo baviti prevođenjem zbog želje da čitateljima učinim dostupnim nešto novo, uvid u jednu donekle drugačiju, ali i vrlo blisku, književnost i kulturu. Osim toga, tu vidim i neki konkretni rezultat svoga rada, osobito kad se to što sam preveo čita i dobiva recepciju kod nas.
Prevodeći književni tekst, imam osjećaj i zadovoljstvo sudjelovati u procesu nastajanja umjetničkog djela na svom jeziku, jer prevođenje je i to.
Općenito, pak, gledajući unatrag, ako moram izdvojiti najvažniji razlog zbog kojeg prevodim, rekao bih da je to ljubav prema jeziku, odnosno jezicima i prema književnosti. Prevodeći književni tekst, imam osjećaj i zadovoljstvo sudjelovati u procesu nastajanja umjetničkog djela na svom jeziku, jer prevođenje je i to.
Vi ste potpisali prijevod romana Strah od barbara makedonskog pisca Petra Andonovskog koji smo objavili početkom 2023. godine. Što nam možete reći o romanu, čime se Andonovski bavi u toj priči i kolika je njezina važnost u okviru prilika koje su trenutno na društvenoj (i političkoj) sceni?
Roman Petra Andonovskog jest aktualan na više razina, i očito je žiri Nagrade EU za književnost to prepoznao kada ga je nagradio. Osim toga, roman odlikuje svojevrsna lakoća jer je kratak, pitak, vjerujem da će privući širi krug čitatelja.
Mislim da se ovaj roman Strah od barbara dobro uklapa i u okvire nacionalne književnosti (dobro se može u njemu iščitati ono makedonsko, može se povezati s književnom tradicijom), i u šire, regionalne, europske itd.
Aktualnim ga svakako čini priča o barbarima općenito, dakle o onima koje neka većina smatra drugačijima, stranima, nastranima, tuđima, koje većina ne prihvaća. U ovom slučaju to su priče dviju žena u izuzetno patrijarhalnom društvu (a to se ne tiče samo otoka Gavdosa, nego i Makedonije, pa i nas), to je priča o strancima, doseljenicima iz Ukrajine (koji se razlikuju jezično, kulturno itd. od lokalaca), ali i o domaćima koji se u nametnuti okvir ne uklapaju. Mislim da se ovaj roman [Strah od barbara] dobro uklapa i u okvire nacionalne književnosti (dobro se može u njemu iščitati ono makedonsko, može se povezati s književnom tradicijom), i u šire, regionalne, europske itd. okvire. U ovom romanu suočavamo se s pitanjima koja su danas jako važna (i ne samo u naše vrijeme), a taj oblik angažiranosti mislim da je svojstven i drugim romanima Petra Andonovskog koji je u makedonskoj književnosti povukao hrabre poteze dajući glas i onima čiji se glas stalno utišava, osobito u posljednjim dvama romanima s LGBT tematikom.
Kao poznavatelj makedonske književnosti, jeste li zadovoljni izborom književnosti koja je kod nas prevedena ili smatrate da ima prostora za poboljšanja?
Sveukupno sam zadovoljan onime što je prevedeno na hrvatski kad je riječ o makedonskoj književnosti. Pri tome mislim i na ono što je prevedeno prije devedesetih i na ono što je prevedeno u posljednjih dvadesetak godina. Devedesetih se nije puno prevodilo, gotovo uopće (naravno, razlozi su bili politički, nažalost) i ta se praznina još uvijek osjeća (kao i druge praznine iz tog perioda). Sreća je što se prije devedesetih, tj. u Jugoslaviji, ipak redovito i sustavnije prevodilo i klasike, i nove autore, tako da sada imamo dobar korpus makedonskih književnih klasika i na hrvatskom, točnije hrvatsko-srpskom. I dok to jest dobra stvar, ipak su tada mnogi prijevodi objavljivani u Srbiji na ćirilici i ekavici, što ih danas čini teže dostupnim našim čitateljima (ne samo novim generacijama, nego i starijima).
Svima bi nam u regiji trebala biti uzor Slovenija sa svojom politikom i praksom promocije vlastite književnosti i potpore prijevoda.
Nekim su autorima čak čitavi opusi objavljeni samo u Srbiji, pa imamo situaciju da u Hrvatskoj (na hrvatskom, ijekavici, latinici) nije objavljen nijedan roman najvećeg (i po meni najzanimljivijeg) makedonskog romanopisca, Slavka Janevskog. Od drugog izvrsnog autora, Petre M. Andreevskog, samo jedan roman. Od Olivere Nikolove, primjerice, nijedan roman, a ima ih nekoliko. Nadam se da će se i to ispraviti, ima još puno posla. No pritom je potrebna prije svega promišljena politika s makedonske strane, a toga nema. Svima bi nam u regiji trebala biti uzor Slovenija sa svojom politikom i praksom promocije vlastite književnosti i potpore prijevoda. Nažalost, moram reći da je Makedonija daleko od toga i dugo nema pomaka. Što se tiče, pak, novijih prijevoda, u posljednjih dvadesetak godina tu su suvremeni autori (neki i živući klasici), od kojih 95% i jest reprezentativno i svakako je opravdano što su prevedeni. Ipak, ponavljam, nedostaje malo promišljenija i transparentnija politka prevođenja i potpore prijevoda s makedonske strane, što bi i hrvatskim izdavačima pomoglo. Najčešće su poticaji vezani uz nagrade, a one mogu biti vrlo problematične, po mom mišljenju. Međunarodne su nagrade raznolike i imaju neku svoju logiku (nerijetko političku), a domaće nagrade znaju biti još problematičnije (da ne nabrajam iz kojih sve razloga). Osim logike nagrada, kod tako „malih” književnosti često važnu ulogu igraju i osobne veze prevoditelja ili izdavača i pojedinih autora (dakle, od prijateljstava, poznanstava do prakse „ti meni – ja tebi” i slično), što je meni isto tako problematično. Naravno, potrebno je i to, ali potrebna je i transparentnija i poštenija praksa. A ponavljam, zadaća je makedonskih institucija da to omoguće.
Koje vrste tekstova najviše volite prevoditi, i postoji li određeni žanr ili tema koja vam je posebno bliska?
Najviše sam prevodio prozu i rekao bih da u tome najviše i uživam. Volim prevoditi i dramu, koja je izdavačima ipak manje zanimljiva. S poezijom se još nisam u pravom smislu okušao, ali znam da bih kod poezije pažljivije birao, a svakako se ne bih usudio prevoditi bilo što. Što se raznih žanrova i tema tiče, nemam posebne preferencije, a i nisam o tome razmišljao jer se s makedonske književnosti ne prevodi toliko mnogo da bih se mogao opredijeliti za neki određeni žanr. Osim toga, ne mislim da sam jako puno toga dosad preveo pa još volim raznolikost. Volim da se tekstovi koje prevodim razlikuju stilski, da su i meni zanimljivi. Tako mi je prevođenje uvijek iznova izazov i gušt.
Predajete na kolegiju iz makedonske književnosti i južnoslavenskih književnosti, kazališta i filma i povremeno prevodite. Kako usklađujete svoje obaveze predavača i prevoditelja?
Pa i ne mislim da je jako teško uskladiti te obaveze, dapače, mislim da imam veliku privilegiju jer mi posao daje dovoljno prostora i vremena da se organiziram pa da mogu i prevoditi. Osim toga, imam na raspolaganju i (studentsku) publiku s kojom eventualno mogu prijevode provjeriti, komentirati, a i veliko mi je zadovoljstvo raditi sa studentima na njihovim prijevodima. Pod privilegijom mislim to da nisam prisiljen prihvatiti svaki prijevod, imam mogućnost uz pripremu nastave prevoditi i ono što (po)želim da mogu pročitati i studenti koji ne znaju makedonski (tako sam primjerice preveo kratki roman Živka Činga, Velika voda) kako bih određeni tekst mogao uvrstiti u literaturu za kolegij. Pod privilegijom mislim i na to da imam komociju prevoditi kad mi to vrijeme dopušta jer mi egzistencija ne ovisi isključivo o prevođenju. Mislim da je važno to istaknuti jer mnogim prevoditeljima to je jedini posao i izvor prihoda.
Koji su vaši omiljeni alati ili resursi koje koristite u procesu prevođenja i bez kojih bi proces prevođenja bio otežan?
Omiljen alat bio bi ozbiljan, veliki hrvatsko-makedonski i makedonsko-hrvatski rječnik, no takav rječnik ne postoji, nažalost. Alati koje koristim uglavnom su jednojezični rječnici makedonskog jezika, jedan stari, veliki rječnik makedonskog jezika sa srpsko-hrvatskim tumačenjima (naglašavam: stari!) i tako dalje. Koristim i ostale rječnike, ponekad moram konzultirati i srpske ili bugarske jednojezične rječnike, rječnike turcizama (sve što uspijem iskopati).
Ali od „alata” moram spomenuti i ljude, tj. kolege (prevoditelje), poznanike (u Makedoniji i ovdje) kojima se obraćam kad se nađem u nekom ćorsokaku.
Naime, nažalost, što se makedonskog jezika tiče, mnogo toga još nedostaje i potrebno je još dosta rada na korpusu, novim rječnicima i priručnicima, da ne spominjem ostale alate. Sada mi i ne padaju na pamet svi alati jer kod svakog prijevoda shvatim da mi je još nešto potrebno, ali od „alata” moram spomenuti i ljude, tj. kolege (prevoditelje), poznanike (u Makedoniji i ovdje) kojima se obraćam kad se nađem u nekom ćorsokaku.
Koliko poznajete makedonsku književnu scenu i surađujete li s piscima tijekom prijevoda njihovih knjiga na hrvatski jezik?
Nadam se da poznajem makedonsku književnu scenu, iako je to nikad dovršeni proces. Rekao bih da osobno poznajem malo makedonskih pisaca, ne mislim da je važno upoznati autore koje čitam (zapravo, nisam ljubitelj toga). Što se tiče pisaca koje sam prevodio, većinu sam upoznao tek kad sam ih počeo prevoditi, odnosno stupio bih u kontakt s njima putem mejla za potrebe prevođenja. S piscima koje sam prevodio uvijek sam surađivao i to mi jest važno, bilo da se radi o nejasnoćama koje mi ni rječnici, ni svi alati ne uspijevaju razjasniti, bilo da je riječ o gotovu prijevodu koji im pošaljem na uvid. Olakotna je okolnost što svi koje sam prevodio znaju hrvatski (odnosno srpski), pa mi mogu dati povratnu informaciju o prijevodu, mogu prijevod provjeriti, što je vrlo korisno. Naime, Makedonci puno, puno bolje razumiju i govore hrvatski (srpski), nego što Hrvati razumiju bilo koji drugi južnoslavenski jezik (osim onoga koji ovdje želim nazvati „našim”).
U nekoliko ste navrata bili na stipendijama i stručnom usavršavanju u Sjevernoj Makedoniji i drugdje. Kakve benefite imate od takvih boravaka?
Redovito odlazim u Makedoniju (sada češće na kraće boravke, tj. na znanstvene skupove ili na stipendije za nastavnike). To mi je važno zbog kupovanja knjiga, snabdijevanja alatima, informiranja o tome što se objavljuje. Zatim je tu i jezično usavršavanje koje je isto tako nedovršeni proces. Naravno, tu je i suradnja s kolegama, ali što se prevođenja tiče, najviše zbog istraživanja što ima novo i nabavke knjiga.
Koji su Vaši prevoditeljski uzori?
Kad je o makedonskom riječ, tu valja istaknuti prevoditelje koji jako puno rade i od kojih sam učio izravno, a to su moji profesor i profesorica sa studija i kasnije kolege na Odsjeku, Borislav Pavlovski i Borjana Prošev-Oliver. Oni su me puno naučili, a i bez njih ne bi bilo mnogih prijevoda posljednjih godina. Rekao bih da je Borislav Pavlovski jedan od najplodnijih prevoditelja s makedonskog uopće, od osamdesetih godina predano prevodi i radi na promociji makedonske književnosti u Hrvatskoj. Znam iz prve ruke da je godine, desetljeća posvetio izborima, prevođenju, analizi i promišljanju tih prijevoda. Jako mi puno znače i razgovori o prevođenju koje s njim vodim.
Što se tiče prevođenja općenito, otkad prevodim, čak i kad čitam prijevod s nekog drugog jezika, redovito razmišljam o prijevodu, kako je prevoditelj došao do nekog rješenja, kako je tekstu pristupio. Nerijetko, osobito ako govorim ili donekle razumijem jezik s kojeg je nešto prevedeno, pokušam doći do izvornika i usporediti neka mjesta s prijevodom, ne zato što bih tražio greške, nego zato što me zanima i što mislim da to meni može pomoći u budućim prijevodima, a i to mi je zabavno. Iznimno cijenim rad svojih kolega, osobito starijih prevoditelja-klasika. Mogao bih izdvojiti neke s obzirom na neke njihove prijevode koji su me oduševili, recimo nezaobilazni Zlatko Crnković kojega sam najviše „upoznao” kroz prijevod meni omiljenog romana Čarobna gora Thomasa Manna, a on ovdje zastupa i one prevoditelje koji su vrsno prevodili s više jezika, među kojima bih izdvojio i Tonka Maroevića, koji mi je prvo ime kad mislim o prevođenju poezije.
Nerijetko, osobito ako govorim ili donekle razumijem jezik s kojeg je nešto prevedeno, pokušam doći do izvornika i usporediti neka mjesta s prijevodom, ne zato što bih tražio greške, nego zato što me zanima i što mislim da to meni može pomoći u budućim prijevodima, a i to mi je zabavno.
Izdvojio bih još i Gigu Gračan, Mladena Martića, Mirnu Čubranić (čiji mi je prijevod izvrsnog romana Arturov otok Else Morante najsvježiji), Anu Badurinu (jasno je da sam već dulje vrijeme u fazi čitanja prijevoda s talijanskog), Andu Bukvić Pažin (koja je isto na mene utjecala i neumorno radi na svemu što se tiče prevođenja). Moram spomenuti i prevoditeljice sa slovenskog, Anitu Peti Stantić i Jagnu Pogačnik, ili bugarskog, Kseniju Banović i Anu Vasung, s jedne strane jer sam uz te književnosti donekle i poslovno vezan. No spominjem sve ove prevoditelj/ic/e ne samo zbog kvalitete njihovih prijevoda, nego i više zbog vrsnog i promišljenog izbora onoga što prevode, čime doprinose tome da kvalitetni autori dođu do nas (čak i oni koji nisu živi, pa se ne mogu reklamirati osobno). Naime, nedostaje nam prijevoda važnih autora čak i iz tzv. velikih književnosti.
Što nam možete reći o suradnji s lektorima i urednicima, koliko Vam je važna ta suradnja i kakvu Vi, kao prevoditelj, imate korist od lektorskih i uredničkih savjeta i primjedbi?
Suradnja s urednicima zaista mi je važna i neizmjerno puno znači kada urednik pažljivo pročita knjigu i vrati rukopis s pitanjima, prijedlozima za poboljšanje i slično. Svjestan sam da u prijevodu uvijek ima mjesta koja su problematična, koja sam i ne vidim jer sam tjednima ili mjesecima uronjen u tekst toliko da ga skoro znam napamet, a dolazi i do zasićenja, pa sam onda slijep za neka mjesta. Zato mi povratna informacija od urednika znači puno.
Isto je i s lektorima, cijenim kada lektori detaljno prođu kroz tekst i upozore me na propuste i greške. Dosad sam s lektorima imao dobru suradnju i nije bilo većih razilaženja u mom prevoditeljskom i njihovom, lektorskom mišljenju. No, moram reći, ponekad nailazim na prijevode kod kojih se osjeti teška ruka lektora. Možda sam u krivu.
Općenito, nisam ljubitelj pretjeranog čišćenja jezika, inzistiranja na razlikovanju od bliskih i mrskih „varijanti” i slično. Kada prevodim, volim što uvijek iznova postajem svjestan bogatstva jezika i ne vidim smisla da se to ograničava.
Uglavnom, neki lektorski zahvati, osobito kad graniče s purizmom ili čak debelo zalaze u purizam, meni kao čitatelju mogu tekst učiniti čudnim i kod mene izazivaju zazor. Općenito, nisam ljubitelj pretjeranog čišćenja jezika, inzistiranja na razlikovanju od bliskih i mrskih „varijanti” i slično. Kada prevodim, volim što uvijek iznova postajem svjestan bogatstva jezika i ne vidim smisla da se to ograničava.
Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.
