Prevođenje iznutra i izvana: Una Krizmanić Ožegović

U sklopu projektnog programa Europa iznutra i izvana 2020. – 2021. u studenom 2020. smo objavili roman Bivše stvari portugalskog autora Bruna Vieire Amarala, a u ožujku 2021. roman Potpirivanje irske autorice Jan Carson.  Oba je djela za nas fantastično prevela Una Krizmanić Ožegović, prevoditeljica s portugalskoga i engleskoga jezika. U razgovoru s našom dugogodišnjom suradnicom pročitajte o njezinu iskustvu prevođenja ovih prekrasnih romana, ali i drugim zanimljivim temama!

1. Prevodiš s engleskog i portugalskog već dugi niz godina. Odakle interes za književno prevođenje, kako si ušla u taj svijet, što te je potaklo da se počneš baviti prijevodima i koliko ti je to važan dio života?
Nakon završenog studija 2008., radila sam sve što sam mogla u godinama koje će mnogima ostati u sjećanju kao teške, pogotovo po pitanju zapošljavanja. Krenula sam na književne radionice u Centru za kreativno pisanje i ubrzo počela prevoditi za Festival kratke priče. Kratka priča je zaista osebujna forma, a ja se volim osebujno izražavati, tako da je to sjajan spoj. Ubrzo sam dobila priliku prevoditi za tadašnji Profil, a sada nekoliko godina surađujem s Henom.

Prva knjiga koju sam prevela brojala je oko 800 stranica u izvorniku, danas stvarno više ne brojim stranice, možda one broje mene, što god to značilo. Prevođenje me prati kroz život i kakav god tekst da mi dođe pod ruke, nije mi teško uhvatiti se za nešto iz čega mogu naučiti, rasti, za nešto što me tjera na razmišljanje, smijeh,... nastavi niz. Nemam velik broj prijevoda iza sebe, no kad sam počela prevoditi, nisam mogla ni zamisliti da će svaki prijevod biti kao vremenska kapsula i svjedočiti o meni, koliko god bila nevidljiva u cijelom procesu. To me podjednako usrećuje i sablažnjava.

2. Pamtiš li svoj prvi književni prijevod? Postoji li neki koji ti je posebno drag? Pamtim, bio je prijevod prijevoda i voditelj radionice mi je rekao da se to ne radi. Toliko o tome.
Ima par kratkih priča koje sam prevela za FEKP, najmoćnije su mi i dan-danas one Hassana Blasima, teško je, naravno, izdvojiti samo par. Najnoviji prijevod, roman Potpirivanje, Jan Carson, zbilja je čaroban, odnosno, knjiga je čarobna, a ja se šlepam za njom.

3. Često i rado putuješ, sad možda manje zbog pandemije, ali znamo da ti ni daleke zemlje nisu strane. Bila si u Koreji, Kanadi, Brazilu… Kakvo je to iskustvo Brazila bilo za tebe i koliko je bilo važno za tvoj profesionalni put?

Dosta ljubomorno čuvam sjećanja na sva ta putovanja, jedva da sam mrdnula iz Zagreba preko godinu dana. Puno toga se pokrenulo kad sam se vratila iz Brazila, kao da je to putovanje bio okidač da mi se život malo ljepše posloži, i na tome sam neizmjerno zahvalna. Brazil je golema zemlja, često to čujemo, znamo za te goleme zemlje, ali pravo mjerilo stvari stvarno se može pojmiti tek kad se dođe tamo. Mogu reći da sam vidjela najljepše slapove na svijetu, ali i svjedočila siromaštvu kakvo mi ovdje ne poznajemo. Dojmovi su snažni i oprečni, tako da, kad razmišljam o Brazilu, pokušavam prihvatiti proturječje kao prirodno stanje.

4. Roman Bivše stvari impresivan su splet abecednim redom posloženih crtica o jednoj portugalskoj zajednici. Kako je bilo prevoditi taj roman? Što je bilo najizazovnije, a što najzabavnije?
Roman ima zadanu strukturu i to me spasilo da se ne odam očaju. Ponekad bih prevela par crtica odmah, ponekad mi je za crticu od jedne stranice trebalo tjedan dana, na primjer, Gastronomiju u kojoj se samo nabrajaju jela za koja možemo reći da ih nema u hrvatskom.  Zapravo to najviše i volim, kad nečega „nema“. Cijeli roman prožet je finom ironijom, ima čak jedna crtica koja ne prati abecedni red jer je posvećena osobi koja je eto tako, vangabaritna i ne sluša, tako da grohota nije nedostajalo.

5. Naslov romana svakako je simboličan. Koje su to – bivše stvari?
To je sjajno pitanje i nadam se da će čitatelji/ce sami naći odgovor na njega. Knjiga nudi inventar likova, mjesta, događaja jednog lisabonskog kvarta i ono što ih čini bivšima je izrazito složeno: oni su na margini, sjećaju se bivšeg Portugala i grade život u novom, o njima svjedoči pripovjedač koji je isto bivši, propao, razveden, bez posla. Kako nešto čega nema, što je bivše, još uvijek utječe na život? Kako majka oplakuje svoga sina? Kako siromašan kvart leluja na vjetrometini povijesnih događaja globalnih razmjera? Užasno važna pitanja, pogotovo za trenutak u kojem živimo.

6. U romanu Potpirivanje čitatelji će se susresti sa zaista nesvakidašnjom prozom, ne samo zbog komponente magičnoga realizma već i zbog autoričina briljanta stila, izbrušenih rečenica obojenih dobrom dozom humora. Je li ti bilo zahtjevno prenijeti takav stil na hrvatski? Kako si pristupila takvome tekstu?
Jan je sjajna spisateljica, upoznala sam je prije par godina na Festivalu kratke priče. Duboko sam uvjerena da je snaga toga teksta i stila toliko jaka da bi se probila bez obzira na prevoditeljicu. Rečenice su izlazile iz mene i priče koje su pričale o Belfastu ne razlikuju se toliko od podjela koje imamo u Hrvatskoj. Nisam skromna kad kažem da je Jan odradila najveći dio posla.

7. Roman prati dvojicu očeva, svakog u svojoj brizi, i prodire duboko u obiteljske odnose i pitanje roditeljstva. Kako si priču, i njegove likove, doživjela kao čitateljica?
Bila sam možda i preuživljena u sudbine tih ljudi i lako sam prepoznala ne samo sebe, nego i meni drage osobe u likovima kako očeva, tako i u onim sporednim.

8. Imaš li uzor u prevođenju? Čije bi prijevode istaknula kao važne?
Posebno sam slaba na prevoditelje koji su ujedno i književnici, Samuel Beckett, Jorge Luis Borges mi padaju na pamet. Pratim i Lyu Wyler, brazilsku prevoditeljicu koja ima tako maestralan opus, od Harryja Pottera do trilera Stephena Kinga. Ona je rijetkost u prevoditeljskom svijetu, prava zvijezda.

9. Što misliš da je ključno da bi se bilo dobar prevoditelj? Što bi savjetovala nekome tko tek kreće u sve to?
Puno strpljenja i minimum ega. Nekome tko kreće savjetovala bih da napravi par oglednih prijevoda i brusi ih do iznemoglosti, po mogućnosti uz pomoć svojih kolega/ica kao pričuvnih lektora/urednika. Prijevod nikad, ama baš nikad, nije gotov.

10. Što čitaš u slobodno vrijeme? Koji bi Henin roman preporučila čitateljima?
Jako sam slaba s čitanjem u zadnje vrijeme, predivna mi je zbirka crtica Blizina svega A.Z. Stolice, došla mi je nakon što sam prevela Bivše stvari, tako da me sad crtice prate, čitam i Fafarikul Đurđice Čilić, opet crtice. Što se preporuka tiče, jedan od naslova koji me izbio iz cipela bio je Što smo izgubili u vatri, u prijevodu uvijek sjajne Ele Varošanec Krsnik. Na popisu mi je i Slani mrak Lore Tomaš.

Prevođenje iznutra i izvana: Boris Vidović

Romani Hodočašće estonskog autora Tiita Aleksejeva i Primalja finske autorice Katje Kettu, dva su nova izdanja u našem izdavačkom programu. Riječ je o dvama književnim draguljima, ne samo zbog njihova sadržaja, već i zbog toga što su prevedeni s dvaju jezika – finskog i estonskog –  čijih je govornika u Hrvatskoj izrazito malo, a proze prevedene s tih jezika još manje.

Romane je za nas na hrvatski jezik preveo naš dugogodišnji suradnik Boris Vidović, prevoditelj s finskoga i estonskoga, koji već dugi niz godina živi i radi u Finskoj. O osobitosti jezika s kojih prevodi te o zahtjevnosti tih prijevoda, pročitajte u nastavku.

1. Jedan ste od zaista rijetkih prevoditelja s finskoga jezika na hrvatski, a možda ste i jedini aktivni prevoditelj estonske proze. Odakle interes za tim jezicima? S kojega ste počeli prevoditi prije, i koji je, u načelu, zahtjevniji?
Da, zapravo s finskog je malo tko prevodio, a s estonskog sam, koliko znam, apsolutno prvi i jedini. Kad sam u Zagrebu završio komparativnu i filozofiju tamo negdje 1984., shvatio sam da sam neiživljeni lingvist. U to sam vrijeme prevodio s engleskog i pomalo s talijanskog, pa sam htio učiti nešto potpuno drugačije. I tako sam došao na finski. Kasnije je došla i finska družica, preselio sam se u Helsinki – a ostalo je sadašnjost.

Teži mi je estonski. Jezici su srodni, ali finski je, zapravo, vrlo jednostavan i do boli pravilan jezik. A estonski je ipak kompliciraniji. Osim toga, estonski sam počeo učiti relativno kasno, finski mi je jači.

2. Preveli ste roman Hodočašće estonskog laureata Nagrade Europske unije za književnost, povjesničara Tiita Aleksejeva. To je prvi prijevod suvremene estonske proze na hrvatski jezik. Kako Vam se roman svidio kao čitatelju?
I sâm tek odnedavno otkrivam estonsku književnost, tako da mi je bilo vrlo zanimljivo nakon nekoliko estonskih slikovnica baciti se na „pravi“ roman. Kao komparatist čitam, naravno, sve što mogu i stignem, ali povijesni romani (uz nekoliko izuzetaka) mi ipak nisu omiljeni žanr. Hodočašće je pisano tako živo i suvremeno da me uvukao u svoj svijet već nakon desetak stranica.

3. Hodočašće je zanimljivo i stoga što se sadržajem ne bavi estonskom kulturom per se, već je riječ o povijesnim sukobima križarskih ratova, konkretno Prvoga križarskog rata. Budući da je Aleksejev gotovo deset godina istraživao povijesnu građu da bi u romanesknom svijetu bio što autentičniji, roman obiluje terminima za koje je, vjerujemo, nekad bilo teško pronaći ekvivalente na hrvatskome. Jeste li se i sami morali upustiti u istraživanje srednjovjekovnog svijeta?
Da, morao sam se dobrano potruditi da pronađem termine na hrvatskom. I to od kojekakvih toponima i vlastitih imena (u romanu se pojavljuje podosta povijesnih ličnosti) koji se u svakom jeziku zovu malo drugačije, pa do, recimo, nazivlja oružja i kojekakvih srednjovjekovnih sprava za koje ranije često nisam ni čuo. Ali bilo je to zanimljivo putovanje u vrijeme 1. križarskog rata. S obzirom na to da se radi o trilogiji, nadam se da ćemo nastaviti suradnju i projekt dovesti do logičnog kraja.

4. Estonska književna produkcija slabo nam je, iz očitih razloga, poznata. Čemu, tematski i sadržajno, gravitiraju suvremeni estonski književnici? Čitate li estonsku književnost?
Estonska je književnost relativno mlada, prvi izvorni književni tekstovi na estonskom nastali su tek prije nekih dvjestotinjak godina. Kao svi mali i često ugnjetavani narodi, puno se bave svojom povješću. Estonci su imali jedno kratko razdoblje samostalnosti između dvaju svjetskih ratova, onda su se tijekom 2. svjetskog rata smjenjivale njemačka i sovjetska okupacija, s tim da je sovjetska na koncu trajala sve do 1991. godine. S obzirom na to da se o nacionalnim temama za vrijeme socijalizma nije moglo direktno pistati, razvio se žanr povijesnog romana koji je neizravno govorio i o suvremenom trenutku i problemima bivajući istovremeno lučonošom nacionalne svijesti. Jedan on najvećih estonskih pisaca, Jaan Kross, majstor je upravo takve književnosti. Danas ima dosta mlađih pisaca koji se bave suvremenom urbanom tematikom što je svojevrsni kontrast književnosti od prije stotinjak godina koja je najčešće na realističan način opisivala život na selu. Osim toga, čini mi se da Estonci posjeduju i priličnu naklonost književnom eksperimentu, poigravanju jezikom i formom, a mislim da se to, barem djelomično, može primijetiti i u Hodočašću. Mislim da je i uloga (ili barem čitanost) poezije puno veća nego, usudio bih se reći, bilo gdje u svijetu.

5. Preveli ste i Primalju, sjajan roman osebujne autorice Katje Kettu, s finskoga. Riječ je o štivu koje je s pravom bilo finskim bestselerom i koje, čini se, ne silazi s lista čitanosti već nekoliko godina zaredom. Čemu Primalja duguje takav uspjeh?
Finci su još uvijek opsjednuti 2. svjetskim ratom (zapravo ratovima – prvo Zimskim ratom, zatim Nastavkom i na kraju Laponskim ratom, kad su se morali boriti protiv dojučerašnjih zaveznika Nijemaca). I dok su se podosta bavili rato(vi)m(a) protiv Sovjeta i očuvanjem samostalnosti u teškim vremenima (ono što Estoncima nije pošlo za rukom), rat u Laponiji 1944.–1945., kad su Nijemci pri povlačenju palili sela i gradove, ostao je relativno neobrađen. Osim toga, Primalja tu daje i jednu vrlo zanimljivu žensku perspektivu. Radnja je, pored toga, smještena daleko na sjever, u kraj koji je i mnogim Fincima prilično egzotičan. Nakon 2. svjetskog rata Finska je morala Sovjetskom Savezu prepustiti veći dio Karelije, ali i izlazak na Arktički ocean i grad Petsamo. U finskoj svijesti gubitak Karelije još je uvijek traumatičan događaj, ali nekako se zaboravljaju ti sjeverni krajevi. Ako se tome dodaju i prilično drastični i grubi opisi ratnih stradanja, ubijanja i užasa logorskog života, mislim da Primalja predstavlja određenu novinu u finskoj književnosti.

6. Iskustva iz Drugog svjetskog rata i dalje su vrlo čest motiv, ali i sadržaj, mnogih suvremenih europskih romana. Kettu nam donosi osebujnu perspektivu. Roman, možemo reći, teži i tome da šokira čitatelja. Je li bilo zahtjevno prenijeti taj, u najmanju ruku, osebujan stil u hrvatski jezik?
Da, nije to bio lagan posao. Katjin jezik pun je laponskih izraza, likovi govore lokalnim narječjem koji baš nama na jugu nije uvijek jasan, pozivanja na saamski folklor, a autorica i sama stvara, „izmišlja“ svoj jezik. Prilikom prijašnjih prijevoda znao bih neki sleng ili lokalni govor prevesti odgovarajućim hrvatskim slengom. Ovdje mi je odmah na početku bilo jasno da to ne mogu učiniti – što bi bio hrvatski ekvivalent laponskom dijalektu finskog? Zato sam se uglavnom držao hrvatskog književnog jezika s tek ponekim kolokvijalnim izrazom.

7. Što čitaju Finci? Kakva književnost prolazi?
Za razliku od Estonaca koji su malo skloniji eksperimentu kako u jeziku tako i u formi, Finci više vole realistički pristup. Povijesni romani se čitaju, pogotovo oni s radnjom smještenom u dva bitna razdoblja Finske povijesti: građanski rat u vrijeme osamostaljenja (oko 1918. godine), te već spomenuto vrijeme 2. svjetskog rata. S druge strane, vrlo su popularni pisci koji se na duhoviti način bave suvremenim temama, kao npr. Kari Hotakainen, Tuomas Kyrö ili Miika Nousiainen. Spisateljice s jasnom femnističkom crtom (npr. Sofi Oksanen, Laura Lindstedt, pa i Katja Kettu) imaju također velikog uspjeha.

8. Već dugi niz godina živite i radite u Finskoj. Kakvo je iskustvo života u Finskoj?
U Finskoj živim već pola života, tako da to više ne mogu zvati nekim izdvojenim „iskustvom“. Finska je ipak sređenija, bogatija i demokratičnija zemlja od Hrvatske, tako da je i život u mnogim aspektima jednostavniji. A možda sam se samo toliko naviknuo na to kako stvari ovdje funkcioniraju da su mi neke stvari u drugim zemljama čudne, a ponekad i neshvatljivo i nepotrebno komplicirane.

9. Iza Vas je mnoštvo prijevoda. Koji biste izdvojili kao najvažniji?
Teško mi je izdvojiti jednu knjigu. Volio sam prevoditi Rosu Liksom (Kupe br. 6) jer mislim da je to sjajan roman koji nije nužno po svačijem ukusu. Važno je bilo prevesti romane svjetske zvijezde Sofi Oksanen (Čišćenje i Kad su golubice nestale). A izuzetno sam sretan što smo objavili prvi prijevod nekog estonskog romana na hrvatski, dakle Hodočašće Tiita Aleksejeva.

10. Imate li prevoditeljski uzor?
Pa mislim da prevoditelji nemaju i ne mogu imati uzora. Svaki prijevod nova je pustolovina, pa i onda kad je prevoditelj isti. Svakom novom romanu, pjesmi, pripovijesti mora se iznova prilagoditi, pronaći novi stil, navući neku drugu kožu. Moj pokojni profesor Ivan Slamnig sjajno je prevodio, isto mogu reći i za Luku Paljetka. Njegov prijevod Joyceovog Uliksa nisam čitao, ali kao mladiću onaj Zlatka Gorjana bio mi je izuzetno važan. Danas čitam u 90% slučajeva samo književnost koju mogu čitati u originalu, tako da nisam u stanju procjenjivati današnju situaciju.

Prevođenje iznutra i izvana: Mišo Grundler

U sklopu projekta Europa iznutra i izvana već nekoliko godina zaredom objavljujemo suvremene, nagrađivane romane suvremenih europskih autora kako bismo našoj publici približili književnu produkciju na različitim europskim jezicima i otvorili dijalog o važnim temama današnjega društva, a koje se u mnogim pričama likova iz tih romana na različite načine oživljavaju. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nema naših sjajnih suradnika, prevoditeljica i prevoditelja, izvrsnih jezičara, koji su nam omogućili put u nove književne svjetove, pretočivši ih maestralno u naš jezik. Ovdje pozornost skrećemo upravo na njih.

U svakom trenutku još smo živi, roman švedskog pjesnika i prozaista Toma Malmquista, koji donosi slojevitu i bolnu autobiografsku fikciju kojoj su gubitak i tragedija u središtu, objavili smo krajem prošle godine. Nazvan bijesnim remek-djelom, roman donosi isječak života pripovjedača Toma Malmquista, kojemu se trudna djevojka bori za život u švedskoj bolnici, a potom rađa kćer i umire te ga ostavlja sama u bespućima birokratske zbiljnosti samohranog roditeljstva.

Roman je na hrvatski jezik preveo naš dugogodišnji suradnik Mišo Grundler, iznimno vješt, profesionalan i hvaljen prevoditelj sa švedskog, danskog, norveškog i engleskog jezika. Mišo prevodi sada već niz godina, a kvaliteta njegovih prijevoda, koja nije strana nijednome ovdašnjem izdavaču ili čitatelju-ljubitelju nordijske književnosti, ističe se istančanim osjećajem ovog prevoditelja za fino u svim jezicima kojima u radu raspolaže, kao i vrlo pedantnim i odmjerenim pristupom leksiku,sintaksi i stilu, a onda i čitatelju.

1. Nije tajna da ste jedan od najtraženijih prevoditelja za suvremenu nordijsku književnost kod nas, a iza sebe imate već malo mnoštvo prevedenih književnih djela. Osim što prevodite književnost, radite i kao sudski tumač, ali i kao predavač skandinavske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ma kako stižete? Koliko sati traje jedan dan Miše Grundlera?
Uh, jedan moj uobičajeni dan počinje ujutro u 5, a završava obično nakon ponoći. Doduše, s radom završim već oko 22 h, da ne ispadnem sad nekakav radoholičar. Bez brige, tajna tog krampastičnog bioritma ne leži u pogonu na ilegalne supstance (realno, prevoditelji si ih ne mogu priuštiti) nego u nekoj urođenoj nesklonosti odmaranju – imam fobiju od traćenja vremena, a moje tipično ljetovanje znači sjedenje s laptopom na terasi negdje na obali.

2. Odakle zanimanje za skandinavskim jezicima?
Sve je počelo još od ranog djetinjstva – omiljena priča bila mi je Andersenova Djevojčica sa šibicama i gnjavio sam mamu da mi je čita svaki dan. To je nekako pobudilo moj interes za Skandinaviju i Skandinavce općenito. Nakon Andersena, u malo starijoj dobi zavolio sam hokej na ledu – tipičan skandinavski sport – i uvijek pratio švedsku reprezentaciju. Vikinzi i nordijska mitologija su mi, kao i mnogima, bili stalan izvor fascinacije. A u tinejdžerskim danima, kad je glazba često presudan dio identiteta, obožavao sam skandinavski heavy metal i odlučio, sasvim logično, upisati studij skandinavistike ne bih li lakše naučio tekstove tih pjesama.

3. Kada biste uspoređivali kulture i društva nordijskih zemalja, u kojoj biste se mogli zamisliti – gdje biste mogli živjeti?
Sve su mi nordijske zemlje podjednako drage i svaka ima neki svoj čar. Švedsku sam prvu pobliže upoznao, a švedski mi je, zapravo, prvi jezik i poslužio mi je kao odskočna daska za učenje norveškoga i danskoga. Norvešku književnost pak najviše čitam i dosad sam najviše knjiga preveo baš s norveškoga. Ipak, uvijek govorim da mi se Kopenhagen doima kao idealan grad za život, jer spaja tipičnu nordijsku uređenost i brigu o svakom detalju s kontinentalnim obilježjima i opuštenijim ozračjem… Ma ustvari, i dalje mi maštu golica ona sad već legendarna priča da je Niels Bohr kao nagradu za svoj doprinos znanosti dobio pivovod iz pivovare ravno do svoje kuće u Kopenhagenu. Kao predanog pivopiju, to me privlači više od ičega.

4. Skandinavsku književnost već dugi niz godina uglavnom povezujemo s velikom produkcijom kriminalističkih romana, ali produkcija i recepcija lijepe književnosti na tim prostorima ne izostaje. Što biste izdvojili kao zajedničku crtu suvremenih književnosti u recimo Danskoj, Švedskoj i Norveškoj? Jesu li tematski obrasci nalik jedni drugima?
Teško je u toliko raznovrsnim književnostima, u zemljama s velikom književnom produkcijom naći neke specifične zajedničke crte, no primjećujem, recimo, da je nakon Knausgårdova svjetskog uspjeha s Mojom borbom krenuo određeni val književnosti razotkrivanja, autobiografije i autofikcije, u kojoj autori iznose najsitnije detalje iz svog privatnog života i života ljudi oko sebe, pri čemu se ne ustežu od neugodnih, škakljivih pa i sramotnih činjenica, a nerijetko izazivaju i buru reakcija – obično ljudi koje spominju u svojim knjigama – što je u nekim slučajevima rezultiralo ogorčenim prepirkama u medijima, čak i parničnim postupcima.

5. Čitaju li Vaši studenti suvremena djela ili je, iz jasnih razloga, veći fokus na klasicima kada je u pitanju obrazovanje o književnosti i kulturi?
Iako se ja prvenstveno bavim starijom i klasičnom nordijskom književnošću, od islandskih saga i staronordijskih spjevova do Strindberga i Ibsena, na katedri se stavlja naglasak i na suvremenu nordijsku književnost, a popis literature redovno se osvježava i nadopunjuje novim naslovima i autorima – od Knausgårda i Sjóna pa do Kima Leinea, jednog od pisaca u izdanju Hena Coma. Mislim da u tom pogledu imamo vrlo dobru ravnotežu staroga i novoga.

6. Roman Toma Malmquista U svakom trenutku još smo živi zaista je odjeknuo u Švedskoj. Preveden je na preko dvadeset jezika. Kako tumačite takav golem uspjeh?
Malmquist također pripada tom valu pisaca koji pišu o vlastitu životu i tragičnoj sudbini, pri čemu ostaje ogoljen i izložen, a svoje postupke, misli i osjećaje u strašnoj životnoj situaciji, koja može zadesiti bilo koga, prepušta čitateljima na sud. Upravo ta njegova bolna iskrenost i otvaranje, bez trunke patetike i samosažaljenja, nailazi na plodno tlo kod čitateljske publike, koja se lako može prepoznati i razviti empatiju – može se reći da je Malmquistova priča ujedno samo njegova i intimna, a opet univerzalno ljudska.

7. Što biste izdvojili kao najveći izazov u prevođenju Toma Malmquista?
Malmquistov roman nije bio pretjeran izazov u jezičnom pogledu, jer piše suvremenim, pitkim i dinamičnim jezikom s određenom dozom kolokvijalizama. Izazov s tim tekstom bila je spoznaja da je riječ o ispovjednoj, autobiografskoj prozi čovjeka u očajnoj životnoj situaciji i svjedočenju njegovoj patnji, niveliranju na rubu psihičkog sloma usred borbe s dehumaniziranom birokracijom i nastojanju da se svemu tome odupre. Malmquist budi empatiju i suosjećanje kod čitatelja, a prevoditelj je samo prvi čitatelj i teško je ostati imun na tu emotivnu komponentu.

8. Birokratski košmar koji protagonist prolazi u pokušaju priznavanja vlastite izvanbračne kćeri, kao i njegovo odnos prema svemu tome, doista i previše nalikuje na ovdašnje procese u svakodnevnom životu bilo kojeg pojedinca. Švedsku obično zamišljamo kao zemlju gdje teče med i mlijeko. Zašto je tako zamišljamo?
Iz naše perspektive, Švedska i ostale skandinavske zemlje doimaju se kao svojevrsna utopija – zemlja u kojoj su ulice čiste, a otpaci u košu, gdje vlakovi uglavnom dolaze na vrijeme, radnici uredno dobivaju plaću, a država pruža konkretnu socijalnu zaštitu. To ne govori toliko o Švedskoj koliko o nama samima i onome za čime čeznemo. Švedska se općenito ne razlikuje toliko od drugih razvijenih zemalja Zapadne Europe, no nama je dovoljno udaljena i hiperborejski egzotična da smo je mogli idealizirati, lišeni predrasuda koje imamo o nekim bližim zemljama. Iako i u Švedskoj, kao i drugdje, postoje problemi i katkad nemoguća birokracija, Švedska je putem umjetnosti, glazbe, filma i dizajna izgradila globalni brend progresivne utopije – a svi mi volimo vjerovati u utopiju.

9. U malom mnoštvu prijevoda koji potpisujete, a tu su i stih i proza, neki Vam moraju biti srcu draži iz raznih književnih i izvanknjiževnih razloga, koji bi to prijevodi bili?
Već sam spomenuo Kima Leinea i roman Proroci fjorda Vječnost, koji mi nije samo jedno od najdražih prevedenih djela nego i jedna od najboljih knjiga koje sam pročitao posljednjih godina. Riječ je o povijesnom romanu, meni inače omiljenom žanru, smještenom na nama udaljeni i egzotični Grenland, pa sam tijekom prevođenja, osim uživanja u vješto istkanoj radnji, naučio mnogo toga o inuitskoj kulturi, koja mi je dotad bila uglavnom nepoznata.

Osim tog romana, posebno mi je drag i prijevod Strindbergove Gospođice Julije, koji sam napravio za potrebe Gradskog kazališta Vinkovci i HNK Osijek, a koji je nedavno dobio i luksuzno, tiskano izdanje. Još kao studentu zasmetalo mi je što je sav Strindbergov opus dostupan na hrvatskom jeziku nastao prevođenjem s njemačkog kao jezika posrednika, pri čemu su izgubljene mnogobrojne nijanse značenja i detalji koji određuju naturalističke tragedije. Tada sam već skovao plan da u nekom trenutku pokušam prevesti Strindberga izravno sa švedskoga, a sad mi se ta prilika napokon i pružila. Volio bih, dakako, da stvar ne stane samo na jednoj drami.

10. S obzirom na bogatu našu prevoditeljsku tradiciju, ali i suvremenost, koga biste izdvojili kao prevoditelja od kojeg vrijedi učiti?
Uvijek navodim da se kod mene interes za prevođenje rodio u gimnaziji, kad sam čitao Don Quijotea. Dojmio me se Tabakov iscrpan opis i objašnjenja Velikanovićevih prevoditeljskih postupaka i razlika u odnosu na starije izdanje pa od tog trenutka više nisam mogao čitati djelo sa stranog jezika a da pritom ne obraćam pozornost na prijevod i moguće zamke u tekstu. Danas imamo sreću da Hrvatska ima cijelu vojsku vrhunskih prevoditelja i teško mi je izdvojiti neke kolege, a ne izostaviti ili nezasluženo zaboraviti spomenuti druge, ali uvijek uživam čitajući prijevode Ande Bukvić Pažin, Tanje Radmilo, Igora Buljana, Anje Majnarić, Dalibora Jolera, Lee Kovács…

Prevođenje iznutra i izvana: Dalibor Joler

U sklopu projekta Europa iznutra i izvana već nekoliko godina zaredom objavljujemo suvremene, nagrađivane romane suvremenih europskih autora kako bismo našoj publici približili književnu produkciju na različitim europskim jezicima i otvorili dijalog o važnim temama današnjega društva, a koje se u mnogim pričama likova iz tih romana na različite načine oživljavaju. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nema naših sjajnih suradnika, prevoditeljica i prevoditelja, izvrsnih jezičara, koji su nam omogućili put u nove književne svjetove, pretočivši ih maestralno u naš jezik. Ovdje pozornost skrećemo upravo na njih.

Ovogodišnji projektni program započeli smo romanom Indigo mladoga austrijskog romanopisca Clemensa J. Setza – senzacije na austrijskom književnom nebu, kojega je i publika i kritika proglasila jednim od najvažnijih, čak genijalnih, suvremenih prozaika. Prijevoda tog, u najmanju ruku, složenoga romana, kako formom tako i sadržajem, za nas se poduhvatio vrstan prevoditelj s njemačkoga i francuskoga Dalibor Joler, naš dugogodišnji suradnik, inače profesor njemačkoga jezika u I. gimnaziji u Zagrebu. O tome kako se uhvatio u koštac s ovim opsežnim djelom, što za njega znači prevoditi i koliko je prevoditelj ujedno i koautor romana u prijevodu, pročitajte u prvom ovogodišnjem razgovoru o prevođenju iznutra i izvana.

1. Prevodite već dugi niz godina, uz prevođenje stručne literature i suradnju na dvojezičnim rječnicima, preveli ste čitav niz fikcionalnih romana (Brojalica Tamte Melashvilli, Kraj samoće Benedicta Wellsa itd.), pripovijetki (one npr. Hermanna Hessea), krimića (Šišmiš i Žohari Joa Nesbøa)... Koji biste žanr u književnom prevođenju izdvojili kao najveći izazov?
Mislim da nijedno djelo, nijedan žanr pa ni krimić nipošto ne treba podcijeniti upravo zato što svaki od njih ima svoje osobitosti i stoga svoje specifične zahtjeve. Želite li čitateljima ponuditi istinski užitak u čitanju žanra koji su odabrali, tada u njemu – kakav god on bio - morate biti uvjerljivi, a to je zahtjevno. U to sam se osobno uvjerio prije nekoliko godina kada mi je od mojega vrlo dragoga i cijenjenoga profesora Dragutina Horvata sa zagrebačke germanistike stigla vrlo laskava pohvala mome prijevodu Nesbøova „Šišmiša“. Moj je profesor, inače i sam prevoditelj, pozorno iščitavao, prepoznavao i cijenio sve finese također toga žanra. To mi je bio još jedan poticaj i potvrda da prevoditelj nikada ne smije podcijeniti nijedan žanr kao „lagan“. Pa ipak, najzahtjevniji su prijevodi takozvanih velikih književnih djela, velikih u smislu velikih stilista, mislilaca, pjesnika. Pritom mislim na dvojicu nobelovaca čija sam djela imao zadovoljstvo prevoditi - u prvome redu Hermanna Hessea kojega sam razmjerno mnogo prevodio, ali isto tako i Heinricha Bölla, velikoga majstora stila. Kada prevedete njihovo djelo, uvijek se pitate i strepite jeste li bili na visini zadatka. A tiskanu knjigu radije ne otvarate – jer biste uvijek još nešto malo dotjerali!

2. Roman Indigo Clemensa J. Setza formalno je iznimno kompleksan roman – riječ je o fikciji koja vrlo prisno koketira s autobiografskom ispoviješću, pri čemu je granica između autora i istoimenog glavnog lika vrlo zamućena. Sve se to u romanu između ostaloga postiže i različitim vrstama teksta koje pretendiraju biti dokazi istinitosti priče, kao što su liječnički izvještaji, izresci iz novina, enciklopedija, članaka i slično. Kako pristupate takvom tekstu? 
Clemens J. Setz zaista je osebujan autor, a prevoditi Indigo bilo je silno izazovno, zanimljivo, zabavno, pa čak i napeto. Autor se toliko poigrava fikcijom i stvarnošću čije se granice neprestano prelijevaju da kao prevoditelj uvijek morate biti na oprezu jer nikada ne znate je li nešto što upravo prevodite istina ili potpuni izmišljaj. I upravo kada pomislite da je riječ o čistoj fantaziji, Setz vas iznenadi nekom činjenicom – stvarnom pričom toliko neobičnom da vam takoreći izmakne tlo pod nogama. Priče o telefonskoj govornici usred američke pustinje ili usamljenom drvetu usred afričkoga bespuća dugo neću zaboraviti.

3. U romanu je riječ o indigo sindromu, svojevrsnoj boljki djece čije fizičke posljedice osjećaju uglavnom oni koji ih okružuju, a ne djeca sama. Indigo djeca pojavila su se kao pojam i fenomen u nekim new age teorijama kao iznimno nadarena djeca čija je aura indigo boje, međutim Setz ih smješta u jedan poseban kontekst. Kako Vam se, prvenstveno kao čitatelju, svidio pristup takvoj temi?
Ideja je zapravo zastrašujuća: djeca od koje je njihovim roditeljima, najbližima – fizički zlo pri čemu sama djeca ni po čemu nisu zločesta ili zla. Upravo je zbog toga još više zastrašujuće što se ona nekamo „relociraju“. Što se s njima zbiva, kamo nestaju, kako i zašto? To pitanje muči glavni lik romana Clemensa Setza koji kreće u neizvjesnu potragu, a čitatelj se pita je li profesoru Setzu više mučno od djece ili njihovih odgajatelja. Roman Indigo sasvim sigurno iskače iz okvira standardnoga narativa koji zadovoljava čitateljev komforni horizont očekivanja. Roman se otima jednoznačnoj interpretaciji uvodeći nas u svijet koji nakon stotinu godina nemalo podsjeća na fantazmagoriju genijalnoga Franza Kafke.

4. Što Vam je u prevođenju ovoga romana bilo najzahtjevnije?
Stilski je roman silno zahtjevan: od liječničkoga otpusnoga pisma koje mora biti leksički i stilski uvjerljivo, preko stila bajki 19. stoljeća do razgovornoga registra današnje mladeži. U svakom segmentu prijevod mora biti realističan, točan i tečan. Setz je autor širokoga znanja, velike kulture i prevoditelju ni u jednom trenutku ne dopušta da se opusti kako ne bi pao u neku zamku. Setz vas i kao prevoditelja i kao čitatelja neprestano drži u napetosti.

5. Zaista dugo prevodite. Kako biste opisali suradnju s domaćim lektorima i urednicima?
Možda se mogu zvati sretnikom, no radio sam s različitim izdavačima, lektorima i urednicima i ne mogu se požaliti ni na jedan segment te suradnje. U dobrih hrvatskih izdavača, a Hena com je tu u samome vrhu, rade profesionalci koji svoj posao znaju, cijene i vole i s kojima je zadovoljstvo surađivati. Zato sam u ovome poslu ostao ovoliko dugo.

6. Tko je za Vas prevoditeljski uzor?
Moj dragi i iznimno cijenjeni kolega Sead Muhamedagić: vrhunski prevoditelj, pjesnik, erudit, izrazito draga i srdačna osoba i usto divno skroman čovjek. Pravi uzor uvijek mora biti nedostižan, tada vas vuče prema naprijed.

7. Prevodite i s francuskog i s njemačkog, s kojega je jezika, prema Vašemu sudu, složenije prevoditi?
Smatram da zahtjevnost prijevoda u prvome redu ovisi o autoru. Ako je on dobar stilist, ako zna jasno izraziti misli, ako mu rečenica ima čvrstu i jasnu strukturu, tada jezik – barem kada je riječ o njemačkome i francuskome – nije presudno važan.

8. Književno je prevođenje težak i, nekad se čini, nedovoljno cijenjen zanat. Često se problematizira teza da je prevoditelj u neku ruku i koautor djela u prijevodu. Što mislite o tome? Koja je zapravo uloga prevoditelja jednoga romana?
Ulogu prevoditelja sasvim sigurno treba cijeniti i adekvatno honorirati, no ne treba ju precijeniti u smislu suautorstva. Prevoditelj ipak nije autor i ne stoji rame uz rame s autorom, no silno je važan u prijenosu poruke, misli, stila, glazbe, ukupnoga dojma djela na drugi jezik. O prevoditelju ovisi kako će čitatelj doživjeti autora i njegovo djelo. Prevoditelj tu može biti izrazito uspješan, tada govorimo dobrome, izvrsnome ili čak kongenijalnome prijevodu, no poznati su i drugačiji ishodi. Čitatelj u svojem dojmu o (prevedenome) djelu i autoru u velikoj mjeri ovisi o prevoditelju – o njegovu znanju, talentu, vještini. Zato o prijevodima i njihovoj kvaliteti treba govoriti upravo da bi se osvijestila važnost prevoditelja u tom transferu. Posljednjih je godina DHKP učinio izrazito mnogo na vidljivosti prevoditelja, ali i izdavači koji se trude predstavljati prevoditelje.

9. Budući da često prevodite suvremenu književnost, kako biste ocijenili svjetsku književnu produkciju danas? Što primjećujete, što joj zamjerate?
Bio bih preuzetan kada bih htio ocijeniti svjetsku književnu produkciju danas jer ju ne stignem pratiti dovoljno detaljno da bih ju mogao meritorno komentirati. Prije mi se čini da je došlo do komercijalizacije literature – doduše nisam siguran što je uzrok, a što posljedica – pa čitatelji radije posežu za „lakšim“ temama i naslovima negoli za klasicima ili suvremenim ali zahtjevnijim autorima.

10. I za kraj, koji biste Henin naslov, a koji ste sami preveli, ovom prigodom istaknuli?
Svi naslovi koje sam preveo za Henu dragi su mi na svoj način jer su zaista vrlo posebna djela. No ako moram istaknuti jedan roman u kojemu sam najviše uživao i kao čitatelj i kao prevoditelj, onda je to Benedict Wells i njegov Kraj samoće: rijetko lijepa i tužna obiteljska saga, priča o prijateljstvu i ljubavi, o životnim usponima i padovima, udarcima sudbine i unatoč svemu – odškrinutim vratima nade. U prijevodu jedva da možete uživati više nego prevodeći Wellsov Kraj samoće.

Prevođenje iznutra i izvana: Maja Weikert

U sklopu projekta Europa iznutra i izvana već nekoliko godina zaredom objavljujemo suvremene, nagrađivane romane suvremenih europskih autora kako bismo našoj publici približili književnu produkciju na različitim europskim jezicima i otvorili dijalog o važnim temama današnjega društva, a koje se u mnogim pričama likova iz tih romana na različite načine oživljavaju. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nema naših sjajnih suradnika, prevoditeljica i prevoditelja, izvrsnih jezičara, koji su nam omogućili put u nove književne svjetove, pretočivši ih maestralno u naš jezik. Ovdje pozornost skrećemo upravo na njih.

Noćni roditelji drugi je roman, uz Mi i ja, Saskije de Coster, belgijske književnice i audiovizualne umjetnice, koji je objavljen u našoj izdavačkoj kući. Radnja romana prati mladi lezbijski par i njihovo nastojanje da budu roditelji, unatoč svim preprekama koje im staju na put. Stilski, formalno i sadržajno inovativan, a time i prevoditeljski iznimno zahtjevan, roman je ovjenčan mnogim priznanjima, kako publike tako i kritike. Kako se u koštac s Noćnim roditeljima uhvatila Maja Weikert Lozica, naša dugogodišnja suradnica i prevoditeljica mnogih romana s nizozemskoga jezika, pročitajte u nastavku.

1. Prevodite suvremena književna djela s nizozemskog jezika već dugi niz godina, potpisujete prijevode kod nas objavljenih romana Saskije de Coster, Lize Spit, Esther Gerritsen ili Renate Dorrestein. Odakle interes za prevođenjem s nizozemskoga jezika?

Teško je objasniti što je to što me toliko snažno povezuje s Nizozemskom, ali od onog dana kad sam prvi put kročila na nizozemsko tlo, osjećala sam se kao kod kuće. U Flandriju sam prvi put otputovala dosta kasnije, ali i ta me zemlja, iako potpuno drukčija od Nizozemske unatoč istom jeziku, privlači na sličan način kao Nizozemska. Dio odgovora možda se nalazi u naslovu prezentacije obiju zemalja na Sajmu knjiga u Frankfurtu 1993. Nizozemska i Flandrija: otvorene prema svijetu. Iako se obje zemlje mogu pohvaliti bogatom i raznovrsnom klasičnom književnošću, tek sam se na tom Sajmu knjiga, na kojem su Nizozemska i Flandrija bile zemlje domaćini, suočila sa suvremenom literaturom na nizozemskom jeziku.

Od trenutka kada sam, sa četiri godine, naučila čitati, još uvijek nisam prestala gutati knjige, ali ni za vrijeme studija anglistike, slavistike i germanistike, ni nakon, nisam razmišljala o književnom prevođenju. Književnost na nizozemskom jeziku me je, međutim, u tolikoj mjeri opčinila da sam shvatila da hrvatsku čitateljsku publiku želim upoznati s njom. I ne samo s literaturom, nego i sa sveobuhvatnom kulturom, s načinom mišljenja; željela sam sve ono što mene fascinira u Nizozemskoj i Flandriji pokušati prenijeti hrvatskom čitateljstvu. Do stvarnog početka prevođenja proteklo je međutim još nekoliko godina: osim što sam se htjela temeljitije upoznati s nizozemskom i flamanskom literaturom, nije bilo jednostavno pronaći nakladnika zainteresiranog za objavljivanje knjiga jedne „male“ književnosti, koja je u našoj zemlji bila nepoznanica. Koliko sam upućena, do tog vremena je u Hrvatskoj bila prevedena samo jedna jedina nizozemska knjiga – a prijevod je bio s njemačkog jezika. Ta se situacija na sreću s vremenom znatno promijenila. Promjena se, pretpostavljam, dogodila jednim dijelom preko njemačkog jezika: i u Njemačkoj su se nakon 1993. pojačano počele objavljivati knjige s nizozemskog jezičnog područja, i na taj je način nekolicina naših nakladnika saznala za te knjige preko svojih kontakata s njemačkim nakladnicima (godišnje se u svijetu prosječno prevede 575 naslova s nizozemskog jezičnog područja, četvrtina tog broja prevodi se na njemački jezik).

2. Već dugi niz godina živite izvan Hrvatske, radili ste kao lektorica za hrvatski jezik u različitim institucijama i kao sudski tumač za hrvatski jezik – koristi li prevoditelju iskustvo boravka izvan države? 

Život izvan države u kojoj se govori ciljni jezik dvosjekli je mač. S jedne je strane za prevoditelja jako važno proširiti vlastiti horizont, svakodnevno biti suočen s različitim stanovištima, različitim perspektivama. S druge se strane jezik u Hrvatskoj, kao i u zemljama, razvija, a ja nisam svakodnevno suočena s njime. No na sreću godišnje provodim i po nekoliko mjeseci u Hrvatskoj, a kao lektorica hrvatskog jezika na sveučilištu svakodnevno sam bila suočena s jezikom i književnošću u raznim oblicima. Veći problem predstavlja život u Njemačkoj, a ne u Nizozemskoj ili Flandriji, dakle na trećem jezičnom području, što znači nedostatak intenzivnijeg kontakta s izvornim jezikom književnosti koju prevodim. No tu na sreću na scenu stupaju Nizozemska i Flamanska književna zaklada, koje prevoditeljima omogućavaju boravak u zemlji izvornog jezika. Zahvaljujući tome, svake godine provodim više tjedana u Nizozemskoj odnosno Flandriji, ne uključujući i ono vrijeme koje inače privatno provodim u tim zemljama.

3. Budući da živite i u Hrvatskoj i u Njemačkoj, što nam možete reći o recepciji suvremene hrvatske književnosti vani. Čitaju li se naši autori?

Što se tiče recepcije hrvatske suvremene književnosti , situacija u Njemačkoj nedvojbeno se razlikuje od situacije u Nizozemskoj. U Njemačkoj ima relativno manje čitateljske publike nego u Nizozemskoj, a stariji prijevodi hrvatskih klasika na njemački jezik vrlo su loši, tako da netko tko je čitao loš prijevod Krleže neće tako brzo posegnuti za nekom drugom hrvatskom knjigom. Na sreću su se posljednjih godina pojavili novi, izuzetno dobri prevoditelji s hrvatskog, tako da se novija hrvatska književnost može pohvaliti dobrim prijevodima, i ljudi je počinju čitati. Recepcija suvremene hrvatske književnosti, u onim uskim krugovima u kojima se ona čita, jako je dobra. U Nizozemskoj se znatno više čita, i književnosti različitih slavenskih zemalja dobro su poznate čitateljskoj publici. Uobičajeno je u određenim vremenskim razmacima iznova prevoditi npr - ruske klasike. Nizozemska književna zaklada čak objavljuje časopis u kojem se predstavljaju dosad neprevedene knjige iz književnosti koje u Nizozemskoj nisu toliko poznate. Nizozemska je mala zemlja, a broj književnih prevoditelja s hrvatskog jezika vrlo je ograničen, no svi su jako dobri, tako da ovdje nema onih problema s lošim prijevodima koji postoje na njemačkom govornom području. Recepcija suvremene hrvatske književnosti vrlo je dobra. O recepciji u Flandriji na žalost ne znam previše.

4. Preveli ste roman Noćni roditelji Saskije de Coster, što je već drugi roman te autorice koji ste preveli (prvi je Mi i ja). Saskia je u svijetu flamanske književnosti poznato ime, a prati je glas izvrsne suvremene pripovjedačice koja nerijetko eksperimentira s formom i sadržajem. Je li Vam bilo zahtjevno prevoditi njezine romane?

Noćni roditelji zapravo je treći roman Saskije de Coster koji sam prevela, jedan raniji roman (Heroj) prevela sam na bosanski. U svakom je slučaju, zbog njegove kompleksnosti, bilo najzahtjevnije prevoditi roman Noćni roditelji.

5. U roman Noćni roditelji De Coster problematizira temu o kojoj se ne govori često, a to su loše strane bivanja dobrim roditeljem u današnjem svijetu. Kako ste doživjeli roman prvenstveno kao čitateljica?

I sama sam roditelj, pa sam u romanu susrela razmišljanja koja su mi dobro poznata iz vlastitog iskustva. Tematiziranje pitanja roditeljstva vrlo je važno, mi smo svi nekako odrastali u uvjerenju da je dovoljno dobiti dijete kako bi čovjek bio dobar roditelj, često sam čula izjave da majka nikad ne može pogriješiti u odgoju djeteta, što liječnička, policijska i psihijatrijska praksa itekako pobijaju. To automatsko udjeljivanje apsolucije majčinstvu potpuno je nerealno, ali ipak rasprostranjeno. Mislim da je hrabro od Saskije što tematizira svoju bojazan da neće moći voljeti dijete s kojim nema nikakvu biološku vezu, što isprva to dijete na neki način promatra kao prepreku za svoju vezu s djetetovom majkom. Kad bi na njezinom mjestu bio muškarac koji nije biološki otac djeteta, čitateljima bi njegove nedoumice bile shvatljivije, ali od žene se na neki način automatski očekuje bezuvjetno prihvaćanje djeteta i dobro roditeljstvo.

6. Osim što dotiče spomenute teme koje su gotovo tabu, otkrivajući sve sumnje koje jedan roditelj može imati u odgoju djeteta, Saskia u prvi plan postavlja lezbijski par koji umjetnim putem dobiva svoga sina. Zašto su glasovi manjina potrebni danas u književnosti?

Glasovi manjina predugo su bili zataškavani ili čak tabuizirani u književnosti, i ne samo u književnosti, ali se u novije vrijeme puno češće čuju. Vrlo je važno da književnost ne prikazuje svijet onakvim kakvim bi ga određeni broj čitatelja možda želio vidjeti, nego onakvim kakav jest, pa su glasovi manjina neobično važni za tu cjelokupnu sliku društva. Da ni jedan čovjek nije otok, znamo već odavno, i krajnje je vrijeme da i pripadnici većine napokon shvate od čega je satkan kontinent kojega smo svi mi dio.

7. Prilikom prevođenja bili ste u kontaktu s autoricom. Kako biste opisali taj tip suradnje? Jesu li autori i inače voljni surađivati s prevoditeljima njihovih djela?

Za razliku od prevođenja njezinih prijašnjih romana, prilikom prevođenja romana Noćni roditelji zbog njegove sam kompleksnosti relativno često bila u kontaktu s autoricom. Saskia de Coster uvijek je bila spremna odgovoriti na sva moja pitanja i pomoći mi kod svih mojih nedoumica. To je uglavnom bio slučaj sa svim nizozemskim i flamanskim autorima koje sam do sada prevodila, s nekima sam se toliko zbližila da se sastajem s njima svaki put kad dođem u Amsterdam ili Antwerpen. Vrlo su rijetki autori koji nisu spremni pomoći prevoditelju. U konačnici, u njihovu je interesu da se njihove misli prenesu na drugi jezik onako kako su ih oni sami zamislili („da se zna što je pjesnik želio reći). Smatram velikom privilegijom da mi koji prevodimo suvremenu književnost imamo tu mogućnost kontaktiranja autora, i to ne samo u slučaju nedoumica prilikom prevođenja.

8. Budući da prevodite suvremenu književnu produkciju s nizozemskoga, što nam možete reći o suvremenim romanima pisanim na nizozemskome jeziku? Koje teme prevladavaju, prema Vašemu sudu, u jednoj Belgiji i u jednoj Nizozemskoj? Ima li podudarnosti?

Književnost na nizozemskom jeziku toliko je bogata i sveobuhvatna da je teško izdvojiti nekoliko tema koje prevladavaju. Iako je nedugo nakon Drugog svjetskog rata objavljen cijeli niz knjiga s tematikom okupacije, proganjanja Židova, njihova skrivanja i sl. (među kojima najprevođenija knjiga ikad napisana na nizozemskom jeziku Dnevnik Anne Frank), zanimljivo je da je u posljednjih nekoliko godina ponovno objavljeno dosta romana s tom tematikom. Razlog tome je što je nizozemsko, a donekle i flamansko društvo počelo diferenciranije promatrati klišej skrivanja Židova i tematiku nacizma, i općenito izdaje, u vlastitim redovima. Jedna od važnijih tema u Nizozemskoj jest obračun sa strogim kalvinističkim protestantizmom koji vlada u određenom broju zajednica, i koji je traumatizirao cijeli niz autora. Ta tematika u katoličkoj Flandriji, naravno, ne postoji. Isto je tako u Nizozemskoj vrlo važna tema kolonijalne prošlosti. Ona nije nova, kritika kolonijalizma tema je, među ostalim, najznačajnijeg nizozemskog romana, Max Havelaar, napisanog još za vrijeme kolonijalizma. Nakon osamostaljenja Indonezije objavljen je priličan broj knjiga nizozemskih autora rođenih u Indoneziji koji su tu zemlju smatrali svojom domovinom, i sad su je odjednom izgubili (mislim da prekrasna knjiga Helle S. Haase Oeroeg još uvijek nije prevedena na hrvatski, što je velika šteta). No u posljednje je vrijeme objavljen cijeli niz romana autora podrijetlom iz bivših kolonija koji na kolonijalizam gledaju iz sasvim različite perspektive. U novije se vrijeme također sve učestalije čuju glasovi i drugih autora iz migrantskih obitelji koji pišu iz svoje perspektive – perspektive stranca u zemlji u kojoj žive.

To su više-manje teme specifične za Nizozemsku, a u manjoj mjeri za Flandriju. Kao i u drugim europskim književnostima, i u književnosti nizozemskog jezičnog područja učestale su teme o migraciji, integraciji, sudbinama izbjeglica, krizi demokracije, populizmu i sl., ali u toj književnosti ipak glavnu ulogu igraju općeljudske teme, teme prepoznatljive diljem svijeta. Veličina književnosti nizozemskog jezičnog područja jest u tome što to nije nizozemska ili flamanska književnost, nego jednostavno književnost. Prema jednoj izjavi iz 1997. godine, books don't have nationalities.

9. Koga biste izdvojili kao uzor u prevoditeljskome svijetu?

Osobno zapravo nemam pravog uzora u prevoditeljskom svijetu. Divim se kolegama Davidu Colmeru i Samu Garettu koji prevode s nizozemskog na engleski i čiji su prijevodi prava remek-djela. Oni su postigli ono čemu ja težim, a to je da prijevod ne zvuči kao prijevod. U vrijeme dok sam predavala hrvatsku književnost na sveučilištu često sam vodila seminare o književnom prevođenju, i tom sam prilikom došla u doticaj s izvrsnim prijevodima naših prevoditelja posebice s njemačkog; ovdje bih na prvom mjestu htjela istaknuti savršene prijevode njemačke klasične poezije (na pr. prijevode Dobriše Cesarića, Vesne Parun, Mihovila Kombola i dr.). Najviše me se dojmio prijevod Fausta Tita Strozzija, jasno vidi da je prevodio glumac, koji prevedene riječi izgovara na sceni.

10. Što sami čitate u slobodno vrijeme? Koji biste Henin naslov preporučili čitateljima?

Prvo treba definirati pojam slobodnog vremena. Dok sam bila docentica, hrvatske sam knjige čitala iz perspektive nastave. Kad čitam nizozemske i flamanske knjige, jedan ih dio mozga automatski prevodi, a drugi ocjenjuje bi li mogle biti zanimljive hrvatskom čitatelju. Tu se dakle ne može govoriti o slobodnom vremenu. Osim klasika koje sam već pročitala, vrlo rijetko čitam njemačke knjige. U slobodno vrijeme dakle čitam knjige na engleskom. I uživam u njima.

Hena objavljuje velik broj knjiga prevedenih s takozvanih „malih“ jezika, i na taj način približava hrvatskom čitatelju kulture koje bi mu inače ostale skrivene. A da bi knjiga bila vrhunske kvalitete, ne mora biti napisana na engleskom, i ne mora biti međunarodni bestseler. Čitatelju bih svakako preporučila obje knjige Renate Dorrestein, Kameno srce i Bez milosti, koje sam prevela za Henu.

Prevođenje iznutra i izvana: Suzana Kos

U sklopu projekta Europa iznutra i izvana već nekoliko godina zaredom objavljujemo suvremene, nagrađivane romane suvremenih europskih autora kako bismo našoj publici približili književnu produkciju na različitim europskim jezicima i otvorili dijalog o važnim temama današnjega društva, a koje se u mnogim pričama likova iz tih romana na različite načine oživljavaju. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nema naših sjajnih suradnika, prevoditeljica i prevoditelja, izvrsnih jezičara, koji su nam omogućili put u nove književne svjetove, pretočivši ih maestralno u naš jezik. Ovdje pozornost skrećemo upravo na njih.

U lipnju smo s nestrpljenjem dočekali roman Zvuk sunčanog sata češke autorice Hane Andronikove. Jedno od najboljih djela u opusu nažalost pokojne autorice za nas je prevela dr. sc. Suzana Kos, prevoditeljica s češkoga jezika i docentica na Katedri za zapadnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U trećem ovogodišnjem razgovoru o prevođenju iznutra i izvana pročitajte o češkoj književnoj produkciji te o prevođenju slojevitog i bogatog iskustva fikcionalnog svijeta koji se skriva u stranicama Zvuka sunčanog sata.

1. Radite kao docentica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri za češki jezik i književnost. Odakle ljubav prema češkom jeziku, kulturi i književnosti?

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu većina je studija dvopredmetna. Ja sam tako studij češkog jezika i književnosti zapravo upisala slučajno, tražeći što upisati uz željenu anglistiku. No kako kaže jedan od čeških književnih velikana, Karel Čapek, slučajnost ne postoji. Već na prvoj godini studija zaljubila sam se u češki jezik i kulturu, posebno u književnost. Ta ljubav traje do danas.

2. Koju biste češku literaturu ocijenili kao najzanimljiviju, najbližu studentima?

Studentima su najbliži suvremeni autori koji se srećom kod nas u zadnje vrijeme dosta i prevode. Vrlo rado čitaju i klasike iz zlatnih šezdesetih – Milana Kunderu, Bohumila Hrabala, Josefa Škvoreckog. Iznenade se i nerijetko oduševe Karelom Čapekom, njegovom svestranošću i svevremenošću. Prijevoda njegovih djela na hrvatski nam nažalost nedostaje.

3. Pamtite li svoj prvi prijevod s češkoga jezika?

Ako se dobro sjećam, bila je to pripovijetka Gradić češke autorice Ede Kriseove u sklopu antologije Baršunaste priče koja je uključivala prijevode mladih bohemista i studenata, od kojih su neki nastali u okviru vježbi i seminara. Bio je to zanimljiv projekt iz kojeg smo svi puno naučili, a slične projekte na studiju imamo i danas. Upravo je prošle godine kolega Matija Ivačić uredio blok Mlada češka pripovijetka u okviru časopisa Artikulacije s prijevodima nastalim na našem prijevodnom seminaru na diplomskom studiju.

4. Neko ste vrijeme proveli na usavršavanju u Češkoj. Kakva su Vaša iskustva s tom zemljom, što biste istaknuli kao posebnost u češkoj kulturi?

Ne poznajem nikog tko je otišao u Prag a da se nije u njega zaljubio. Na svakom koraku taj vas grad podsjeća na svoju veliku i slavnu povijest. Mene osobno oduševljava koliko Prag živi kulturu, uspio je sačuvati velik broj malih, intimnih kino dvorana u kojima se prikazuju češki i svjetski filmski klasici, kao i malih kazališnih scena, knjižaru ili antikvarijat naći ćete u svakoj drugoj ulici u centru. Nama je jako blizak poznati češki humor, stvorili smo razne predodžbe o Česima i Češkoj zahvaljujući upravo njihovoj bogatoj književnoj i filmskoj produkciji.

5. Uočavate li u suvremenoj češkoj književnoj produkciji teme koje najčešće prevladavaju?

Prvo desetljeće 21. stoljeća obilježila je smjena generacija i novi trendovi na češkoj književnoj sceni. Jedan od trendova bilo je okretanje velikim povijesnim temama, umjetnička refleksija nerazriješenih trauma iz češke prošlosti, poput Drugog svjetskog rata, političkih progona iz 50-ih godina 20. stoljeća i razdoblja normalizacije. S druge strane, pojavio se niz autora mlađe generacije koji su svoje proze smještali u strano okruženje i egzotične prostore. Na taj trend nadovezuje se i najmlađa generacija čeških autora kod kojih bijeg iz domaće sredine otvara prostor za samorefleksiju, propitivanje globaliziranog društva i multikulturalizma, aktualnih problema poput migrantske krize. Vječna i neiscrpna inspiracija i dalje ostaje i svakodnevica i međuljudski odnosi.

6. Roman koji ste preveli za naše čitatelje, Zvuk sunčanog sata, osebujan je i slojevit, i na formalnoj i na sadržajnoj razini. Što biste u prevođenju romana istaknuli kao najveći izazov?

Bila mi je velika želja prevesti ovaj roman i stvarno sam bila jako uzbuđena kad sam krenula s prevođenjem. Roman obiluje gotovo opipljivim opisima i bilo je izazovno te žive slike dočarati hrvatskim čitateljima. Zvuk sunčanog sata je i roman o pričanju priča, lirske rečenice Andronikove oslikavaju atmosferu i emocije razrađene do njihovih najfinijih nijansi. Jedan od glavnih likova građevinski je inženjer što je zahtijevalo i podosta istraživanja stručne građevinske terminologije, dio radnje odvija se u Indiji, pa je bilo potrebno zaroniti i u indijsku kulturu, običaje, mitologiju.

7. Hana Andronikova bila je zaista poznata i hvaljena češka spisateljica, ali nažalost preminula je nakon dugotrajne borbe s rakom dojke. Svijet koji je stvorila s pravom je ovjenčan brojnim priznanjima. Kako ste doživjeli Hanu Andronikovu, prvenstveno kao čitateljica?

Hana Andronikova napustila nas je uistinu prerano, ostavila je iza sebe kvantitativno malen, ali kvalitativno značajan opus. Njezini romani formalno su složeni i promišljeni, iza njih stoji temeljit istraživački rad. No Andronikova je prije svega fantastična pripovjedačica, sugestivno prenosi složene ljudske emocije i uvlači nas u priču, čitatelj zajedno s likovima proživljava njihova razočaranja, bijes, ushit i tugu. Mene je osobno kao čitateljicu osvojio nevjerojatan duh i prkos koji izviru iz njezinih romana, neuništiva želja za životom. 

8. Kako biste interpretirali naslov romana Zvuk sunčanog sata?

Sunce kao simbol života i ljubavi provlači se kroz cijeli roman. Glavni lik kao dječak obožava slušati majčine priče o bogovima Sunca, na odlasku u Terezín majka mu objašnjava da su sunčeve zrake kuriri boga Sunca i da će putem njih komunicirati, njegov otac izrađuje sunčani sat na koji ucrtava njihove zodijačke simbole, odnos njegovih roditelja sažet je u jednu metaforu – on je bio njezin sunčani sat, a ona je bila Sunce, jedno bez drugog nisu postojali. Roman je njihova ljubavna priča, ona ih je nadživjela, sunčani sat odjekuje i dalje. 

9. Koga biste od književnih prevoditelja s naših prostora istaknuli kao uzor?

Bilo bi jako teško i nepravedno navesti samo jednog. Imamo uistinu sjajnih prevoditelja s različitih jezika čije je prijevode užitak čitati.

10. U pogledu književne produkcije Češka je zaista zemlja koja se mnogočime može dičiti. Kako biste usporedili književnu scenu u Hrvatskoj i u Češkoj?

Teško je povlačiti takve paralele bez dubinske analize. Češka je veće tržište i ima izuzetno bogatu književnu produkciju koju je gotovo nemoguće pratiti, no i naša je scena živa i raznolika. Štafetnu palicu u oba slučaja preuzeli su autori srednje i mlađe generacije kod kojih, moj je dojam, dominiraju kratke pripovjedne forme koje bolje odgovaraju trenutku u kojem živimo. I na češkoj i na hrvatskoj sceni sve je više novih snažnih ženskih pripovjednih glasova, što mene posebno veseli. 

Prevođenje iznutra i izvana: Daria Lazić

U sklopu projekta Europa iznutra i izvana već nekoliko godina zaredom objavljujemo suvremene, nagrađivane romane suvremenih europskih autora kako bismo našoj publici približili književnu produkciju na različitim europskim jezicima i otvorili dijalog o važnim temama današnjega društva, a koje se u mnogim pričama likova iz tih romana na različite načine oživljavaju. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nema naših sjajnih suradnika, prevoditeljica i prevoditelja, izvrsnih jezičara, koji su nam omogućili put u nove književne svjetove, pretočivši ih maestralno u naš jezik. Ovdje pozornost skrećemo upravo na njih.

U lipnju smo objavili roman Dvoslojno staklo islandske književnice Halldóre Thoroddsen. Riječ je o vrlo kratkom, ali intenzivnom romanu, koji je ovjenčan i Nagradom Europske unije za književnost. Roman je za nas fantastično prevela Daria Lazić, prevoditeljica s islandskoga jezika i mlada znanstvenica, zaposlena na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U razgovoru s našom novom suradnicom pročitajte o njezinu iskustvu prevođenja ovoga odličnog romana, ali i specifičnostima islandskoga jezika, svakodnevice i kulture.

1. Osim što prevodiš s islandskoga, znanstveno se baviš jezikom u radu na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje između ostaloga predaješ o islandskome jeziku i kulturi. Odakle interes za islandski jezik?

Interes za islandski javio se tijekom studija švedskog jezika i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim švedskoga, veoma su me zanimali i ostali nordijski jezici, sličnosti i razlike među njima te njihov povijesni razvoj. U tom smislu islandski je osobito zanimljiv jer je zbog svoje arhaičnosti blizak staronordijskomu iz kojeg su se razvili suvremeni jezici, stoga na neki način predstavlja ključ za razumijevanje odnosa među njima. Bila mi je velika želja naučiti ga, no to nije bilo moguće u Hrvatskoj, stoga sam bila veoma sretna kad sam zahvaljujući stipendiji islandske vlade dobila priliku za studij islandskoga na Islandu.

2. Odakle želja za književnim prevođenjem?

Dio mojega jezičnog obrazovanja odnosio se i na upoznavanje s nordijskim književnostima te sam vrlo rano počela razmišljati o tome da bih voljela doprinijeti tomu da se barem dio tog bogatstva učini dostupnim hrvatskoj publici. U nekom trenutku pojavila se ideja da bih voljela prevoditi i staronordijsku književnost, što je, naravno, veoma ambiciozan plan, no možda se jednom i ostvari.

3. U sklopu obrazovanja određeno si vrijeme provela i usavršavajući se na Islandu, u prekrasnoj zemlji koju će mnogi opisati kao vrlo neobičnu. Kakva su tvoja iskustva s Islanda? 

O tome bi se puno toga moglo reći. Island je fascinantna zemlja u bilo kojem smislu. Krase je nevjerojatne prirodne ljepote te je jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje je na relativno malom prostoru moguće vidjeti niz rijetkih pojava kao što su vulkani, ledenjaci, gejziri… To je također zemlja duge i bogate povijesti. Islandski parlament jedan je od najstarijih na svijetu, a važnu ostavštinu čini i opsežna srednjovjekovna pismenost na vernakularu, u prvom redu islandske sage. Islanđani su na svoju povijest, kulturu i jezik veoma ponosni te je i danas zanimanje za jezik u javnosti veliko, što mi je kao jezikoslovki svakako bilo zanimljivo. Islanđani su veoma marljivi te je uobičajeno da imaju više od jednog posla, a uz to se obično bave i kakvom umjetnošću i/ili sportom, što ne ostavlja puno vremena za druženje po kafićima. Kao i u ostalim nordijskim zemljama, za bliža poznanstva potrebno je vremena te je najbolji recept za upoznavanje lokalnog stanovništva uključivanje u kakvu aktivnost, u mom slučaju to je bio zbor. Iako islandsko društvo u mnogočemu podsjeća na ostala visokorazvijena nordijska društva, stekla sam dojam da su ipak malo opušteniji, neka vrsta kombinacije nordijskog i južnjačkog mentaliteta. Tako u islandskome postoji izreka Þetta reddast., koja bi se mogla prevesti kao Sve će se to već nekako riješiti. 

4. U romanu Dvoslojno staklo čitatelji će pronaći zaista osebujnu prozu, kako formom tako i sadržajem, a otkrit će i zaista zanimljiv pogled na svakodnevicu islandskoga grada. Koliko je iskustvo te zemlje koje pronalazimo u knjizi slično onome koje si i sama imala priliku doživjeti?

Rekla bih da mu uvelike odgovara. Zanimljivo je da su dijelovi romana odvojeni kratkim mislima ili prizorima koji se često tiču islandske prirode i vremenskih uvjeta, pa se ondje spominje zimska tama, olujni vjetar, ledene kore na lokvama, pogled na more, ptice… Priroda ima važnu ulogu u životu Islanđana i nikad od nje nisu previše udaljeni, a i vremenski uvjeti poprimaju za nas ekstremne razmjere te uvelike utječu na raspoloženje i doživljaj zemlje, pa tako i njezina glavnog grada. Već sam spomenula da su Islanđani radoholičari te se suvremeni, užurbani način života u romanu propituje na više mjesta. Kao što je to u većini razvijenih društava, briga za djecu i starce prepuštena je institucijama te naraštaji sve manje komuniciraju, što produbljuje osjećaj osamljenosti. Osim toga, u romanu se spominje aktivizam i prosvjedi u vezi s financijskom krizom i ekološkim problemima povezanim s aluminijskom industrijom. Islanđani su politički veoma angažirani i nije im problem izići na ulice kako bi se suprotstavili odlukama i postupcima političara, čemu sam i sama nekoliko puta svjedočila tijekom svojeg boravka na Islandu.

5. Halldóra Thoroddsen piše vrlo istančanim stilom. Svaka se rečenica čini pomno odvagnutom, a do izražaja dolazi i jaka, specifična metaforika, gdje se pokazuje zapravo i sva raskoš kulture kojoj autorica pripada. Kako si pristupila takvome tekstu?

Priroda teksta zahtijevala je obraćanje pozornosti na detalje i puno istraživanja, proučavanja dostupnih jezičnih izvora, koji s obzirom na to da je riječ o malome jeziku često nisu dostatni, te konzultiranje s izvornim govornicima. Osobit je izazov predstavljala metaforika specifična za islandske prilike, primjerice ona s podrijetlom u islandskoj književnoj tradiciji i narodnim predajama. Primjer su toga stilske figure baštinjene iz staronordijske književnosti, neka vrsta sažetih metafora čije je značenje teško odgonetnuti samo na temelju njihova sastava. Na primjer, izraz hlaðsól, koji se pojavljuje u srednjovjekovnome islandskom pjesništvu, sastavljen je od riječi hlað, koja znači čipka, i sól, koja znači sunce, a označava, jednostavno, ženu. Jedan od problema oko kojeg sam se možda najviše namučila povezan je s islandskim folklorom i tek je jednom od Islanđana koje sam pitala za pomoć palo na pamet o čemu bi moglo biti riječ. Naime, na jednom se mjestu islandska riječ za čast (dýrð) pojavljuje u neobičnom kontekstu, uz glasanje troprstog zlatara. Prema narodnoj predaji ta ptica nije stvorena zajedno s ostalima, već ju je stvorio Isus u svome djetinjstvu, zbog čega njezino glasanje podsjeća na riječ za čast, čime izražava počast svojem stvoritelju.

6. Roman prati umirovljenu udovicu u, možemo i tako reći, posljednjim jesenima njezina života. Rijetko nailazimo na takve glavne likove, pogotovo ako uzmemo u obzir spretno i važno poniranje u svijest lika kojime se poslužila autorica. Bogato životno iskustvo jedne islandske građanke tako dolazi u prvi plan. Kako si priču, i glavni lik koji je u središtu, doživjela kao čitateljica?

Priča prenosi misli, osjećaje i uvide koji doista odražavaju bogato životno iskustvo. Stare ljude često smo skloni doživljavati kao pasivne, umorne i potrošene, što je stereotip koji junakinja romana u mnogočemu pobija. Ona se šeće gradom, odlazi na tradicionalnu čašu džina u pivnicu, druži se s vršnjacima, s izrazitom pronicljivošću promatra svijet oko sebe i želi biti njegovim dijelom, pa čak skuplja i svoje zadnje snage kako bi otišla na prosvjed. Nakon dugog oklijevanja odvažit će se i na ono što se nikako ne očekuje u njezinim godinama – novu ljubav. Kroz priču otkrivamo fragmente iz njezina života i upoznajemo je kao osobu koja je oduvijek bila aktivna i napredna za svoje vrijeme, no iako i dalje ima snažnu želju za životom, godine su učinile svoje te je snage izdaju i ne snalazi se u novom vremenu. Iako se u pozadini naziru neke islandske prilike kao što je financijska kriza, iskustvo i problemi o kojima se govori zapravo su univerzalni, poput osamljenosti, otuđenosti i manjka kontakta među naraštajima.

7. Naslov romana svakako je simboličan. S čime ga povezuješ?

Junakinju romana često zatječemo kako kroz prozor svojega stančića promatra svijet. U njoj se sukobljava želja da mu pripada i u njemu aktivno sudjeluje i svijest o tome da to više nije u potpunosti moguće. U tom smislu može se reći da je simbolika dvostrukog stakla trojaka: ono joj je poveznica sa svijetom, ali je i barijera koja ga od njega i dijeli. Osim toga, može se naslutiti da mjesto sa svoje strane dvostrukog stakla katkad doživljava i kao utočište pred naglim društvenim promjenama koje sve teže uspijeva slijediti.

8. Što bi izdvojila kao najveći izazov u prevođenju Dvoslojnog stakla?

Osim već spomenute metaforike veliku je pozornost trebalo posvetiti stilu, koji je jezgrovit i čini se, kao što je spomenuto, da je svaka rečenica pomno birana. U romanu se na zanimljiv način isprepliću lirski elementi, refleksija i humor, i to je trebalo prenijeti prijevodom. Osim toga, likovi su uglavnom osobe starije životne dobi kojima je također valjalo dati glas na uvjerljiv način.

9. Svaku od mnogih suvremenih europskih književnosti možemo prema nečemu karakterizirati kao posebnu. Po čemu se ističe islandska književna produkcija?

Književnost ima dugu tradiciju na Islandu i ima važnu ulogu u islandskom društvu i mentalitetu. Često se spominje podatak da se ondje izdaje najviše knjiga po stanovniku na svijetu te da je gotovo svaki deseti Islanđanin objavio neku vrstu knjige. Iako je islandska književnost donedavno bila relativno slabo zastupljena na svjetskim tržištima, danas se prevodi na brojne svjetske jezike, a islandski pisci često osvajaju međunarodne književne nagrade, pa je tako i Dvoslojno staklo nagrađeno Nagradom Europske unije za književnost. Književna produkcija veoma je raznolika, i tematski i žanrovski. Kao i u ostalim nordijskim zemljama ističe se kriminalistička proza nordijskog tipa, no ona čini samo dio suvremene književne produkcije. Dok neki pisci traže inspiraciju u slavnoj prošlosti opisanoj u islandskim sagama ili islandskoj prirodi, drugi je nalaze u problemima suvremenog društva. Kao opće obilježje suvremene islandske književnosti mogla bi se možda istaknuti sklonost eksperimentiranju i neuklapanju u unaprijed zadane žanrovske okvire.

10. Imaš li uzor u prevođenju?

Vjerujem da je skandinavistima moje i prethodnih generacija, kojima je još predavala, velik uzor profesorica Dora Maček, osnivačica Katedre za skandinavistiku na zagrebačkome Filozofskom fakultetu i autorica velikog broja prijevoda sa svih nordijskih jezika, uključujući i staronordijski. O njezinim prevoditeljskim zaslugama govori i činjenica da joj je 2018. dodijeljena prevoditeljska Nagrada Iso Velikanović za životno djelo.