Prevođenje iznutra i izvana: Mišo Grundler

U sklopu projekta Europa iznutra i izvana već nekoliko godina zaredom objavljujemo suvremene, nagrađivane romane suvremenih europskih autora kako bismo našoj publici približili književnu produkciju na različitim europskim jezicima i otvorili dijalog o važnim temama današnjega društva, a koje se u mnogim pričama likova iz tih romana na različite načine oživljavaju. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nema naših sjajnih suradnika, prevoditeljica i prevoditelja, izvrsnih jezičara, koji su nam omogućili put u nove književne svjetove, pretočivši ih maestralno u naš jezik. Ovdje pozornost skrećemo upravo na njih.

U svakom trenutku još smo živi, roman švedskog pjesnika i prozaista Toma Malmquista, koji donosi slojevitu i bolnu autobiografsku fikciju kojoj su gubitak i tragedija u središtu, objavili smo krajem prošle godine. Nazvan bijesnim remek-djelom, roman donosi isječak života pripovjedača Toma Malmquista, kojemu se trudna djevojka bori za život u švedskoj bolnici, a potom rađa kćer i umire te ga ostavlja sama u bespućima birokratske zbiljnosti samohranog roditeljstva.

Roman je na hrvatski jezik preveo naš dugogodišnji suradnik Mišo Grundler, iznimno vješt, profesionalan i hvaljen prevoditelj sa švedskog, danskog, norveškog i engleskog jezika. Mišo prevodi sada već niz godina, a kvaliteta njegovih prijevoda, koja nije strana nijednome ovdašnjem izdavaču ili čitatelju-ljubitelju nordijske književnosti, ističe se istančanim osjećajem ovog prevoditelja za fino u svim jezicima kojima u radu raspolaže, kao i vrlo pedantnim i odmjerenim pristupom leksiku,sintaksi i stilu, a onda i čitatelju.

1. Nije tajna da ste jedan od najtraženijih prevoditelja za suvremenu nordijsku književnost kod nas, a iza sebe imate već malo mnoštvo prevedenih književnih djela. Osim što prevodite književnost, radite i kao sudski tumač, ali i kao predavač skandinavske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ma kako stižete? Koliko sati traje jedan dan Miše Grundlera?
Uh, jedan moj uobičajeni dan počinje ujutro u 5, a završava obično nakon ponoći. Doduše, s radom završim već oko 22 h, da ne ispadnem sad nekakav radoholičar. Bez brige, tajna tog krampastičnog bioritma ne leži u pogonu na ilegalne supstance (realno, prevoditelji si ih ne mogu priuštiti) nego u nekoj urođenoj nesklonosti odmaranju – imam fobiju od traćenja vremena, a moje tipično ljetovanje znači sjedenje s laptopom na terasi negdje na obali.

2. Odakle zanimanje za skandinavskim jezicima?
Sve je počelo još od ranog djetinjstva – omiljena priča bila mi je Andersenova Djevojčica sa šibicama i gnjavio sam mamu da mi je čita svaki dan. To je nekako pobudilo moj interes za Skandinaviju i Skandinavce općenito. Nakon Andersena, u malo starijoj dobi zavolio sam hokej na ledu – tipičan skandinavski sport – i uvijek pratio švedsku reprezentaciju. Vikinzi i nordijska mitologija su mi, kao i mnogima, bili stalan izvor fascinacije. A u tinejdžerskim danima, kad je glazba često presudan dio identiteta, obožavao sam skandinavski heavy metal i odlučio, sasvim logično, upisati studij skandinavistike ne bih li lakše naučio tekstove tih pjesama.

3. Kada biste uspoređivali kulture i društva nordijskih zemalja, u kojoj biste se mogli zamisliti – gdje biste mogli živjeti?
Sve su mi nordijske zemlje podjednako drage i svaka ima neki svoj čar. Švedsku sam prvu pobliže upoznao, a švedski mi je, zapravo, prvi jezik i poslužio mi je kao odskočna daska za učenje norveškoga i danskoga. Norvešku književnost pak najviše čitam i dosad sam najviše knjiga preveo baš s norveškoga. Ipak, uvijek govorim da mi se Kopenhagen doima kao idealan grad za život, jer spaja tipičnu nordijsku uređenost i brigu o svakom detalju s kontinentalnim obilježjima i opuštenijim ozračjem… Ma ustvari, i dalje mi maštu golica ona sad već legendarna priča da je Niels Bohr kao nagradu za svoj doprinos znanosti dobio pivovod iz pivovare ravno do svoje kuće u Kopenhagenu. Kao predanog pivopiju, to me privlači više od ičega.

4. Skandinavsku književnost već dugi niz godina uglavnom povezujemo s velikom produkcijom kriminalističkih romana, ali produkcija i recepcija lijepe književnosti na tim prostorima ne izostaje. Što biste izdvojili kao zajedničku crtu suvremenih književnosti u recimo Danskoj, Švedskoj i Norveškoj? Jesu li tematski obrasci nalik jedni drugima?
Teško je u toliko raznovrsnim književnostima, u zemljama s velikom književnom produkcijom naći neke specifične zajedničke crte, no primjećujem, recimo, da je nakon Knausgårdova svjetskog uspjeha s Mojom borbom krenuo određeni val književnosti razotkrivanja, autobiografije i autofikcije, u kojoj autori iznose najsitnije detalje iz svog privatnog života i života ljudi oko sebe, pri čemu se ne ustežu od neugodnih, škakljivih pa i sramotnih činjenica, a nerijetko izazivaju i buru reakcija – obično ljudi koje spominju u svojim knjigama – što je u nekim slučajevima rezultiralo ogorčenim prepirkama u medijima, čak i parničnim postupcima.

5. Čitaju li Vaši studenti suvremena djela ili je, iz jasnih razloga, veći fokus na klasicima kada je u pitanju obrazovanje o književnosti i kulturi?
Iako se ja prvenstveno bavim starijom i klasičnom nordijskom književnošću, od islandskih saga i staronordijskih spjevova do Strindberga i Ibsena, na katedri se stavlja naglasak i na suvremenu nordijsku književnost, a popis literature redovno se osvježava i nadopunjuje novim naslovima i autorima – od Knausgårda i Sjóna pa do Kima Leinea, jednog od pisaca u izdanju Hena Coma. Mislim da u tom pogledu imamo vrlo dobru ravnotežu staroga i novoga.

6. Roman Toma Malmquista U svakom trenutku još smo živi zaista je odjeknuo u Švedskoj. Preveden je na preko dvadeset jezika. Kako tumačite takav golem uspjeh?
Malmquist također pripada tom valu pisaca koji pišu o vlastitu životu i tragičnoj sudbini, pri čemu ostaje ogoljen i izložen, a svoje postupke, misli i osjećaje u strašnoj životnoj situaciji, koja može zadesiti bilo koga, prepušta čitateljima na sud. Upravo ta njegova bolna iskrenost i otvaranje, bez trunke patetike i samosažaljenja, nailazi na plodno tlo kod čitateljske publike, koja se lako može prepoznati i razviti empatiju – može se reći da je Malmquistova priča ujedno samo njegova i intimna, a opet univerzalno ljudska.

7. Što biste izdvojili kao najveći izazov u prevođenju Toma Malmquista?
Malmquistov roman nije bio pretjeran izazov u jezičnom pogledu, jer piše suvremenim, pitkim i dinamičnim jezikom s određenom dozom kolokvijalizama. Izazov s tim tekstom bila je spoznaja da je riječ o ispovjednoj, autobiografskoj prozi čovjeka u očajnoj životnoj situaciji i svjedočenju njegovoj patnji, niveliranju na rubu psihičkog sloma usred borbe s dehumaniziranom birokracijom i nastojanju da se svemu tome odupre. Malmquist budi empatiju i suosjećanje kod čitatelja, a prevoditelj je samo prvi čitatelj i teško je ostati imun na tu emotivnu komponentu.

8. Birokratski košmar koji protagonist prolazi u pokušaju priznavanja vlastite izvanbračne kćeri, kao i njegovo odnos prema svemu tome, doista i previše nalikuje na ovdašnje procese u svakodnevnom životu bilo kojeg pojedinca. Švedsku obično zamišljamo kao zemlju gdje teče med i mlijeko. Zašto je tako zamišljamo?
Iz naše perspektive, Švedska i ostale skandinavske zemlje doimaju se kao svojevrsna utopija – zemlja u kojoj su ulice čiste, a otpaci u košu, gdje vlakovi uglavnom dolaze na vrijeme, radnici uredno dobivaju plaću, a država pruža konkretnu socijalnu zaštitu. To ne govori toliko o Švedskoj koliko o nama samima i onome za čime čeznemo. Švedska se općenito ne razlikuje toliko od drugih razvijenih zemalja Zapadne Europe, no nama je dovoljno udaljena i hiperborejski egzotična da smo je mogli idealizirati, lišeni predrasuda koje imamo o nekim bližim zemljama. Iako i u Švedskoj, kao i drugdje, postoje problemi i katkad nemoguća birokracija, Švedska je putem umjetnosti, glazbe, filma i dizajna izgradila globalni brend progresivne utopije – a svi mi volimo vjerovati u utopiju.

9. U malom mnoštvu prijevoda koji potpisujete, a tu su i stih i proza, neki Vam moraju biti srcu draži iz raznih književnih i izvanknjiževnih razloga, koji bi to prijevodi bili?
Već sam spomenuo Kima Leinea i roman Proroci fjorda Vječnost, koji mi nije samo jedno od najdražih prevedenih djela nego i jedna od najboljih knjiga koje sam pročitao posljednjih godina. Riječ je o povijesnom romanu, meni inače omiljenom žanru, smještenom na nama udaljeni i egzotični Grenland, pa sam tijekom prevođenja, osim uživanja u vješto istkanoj radnji, naučio mnogo toga o inuitskoj kulturi, koja mi je dotad bila uglavnom nepoznata.

Osim tog romana, posebno mi je drag i prijevod Strindbergove Gospođice Julije, koji sam napravio za potrebe Gradskog kazališta Vinkovci i HNK Osijek, a koji je nedavno dobio i luksuzno, tiskano izdanje. Još kao studentu zasmetalo mi je što je sav Strindbergov opus dostupan na hrvatskom jeziku nastao prevođenjem s njemačkog kao jezika posrednika, pri čemu su izgubljene mnogobrojne nijanse značenja i detalji koji određuju naturalističke tragedije. Tada sam već skovao plan da u nekom trenutku pokušam prevesti Strindberga izravno sa švedskoga, a sad mi se ta prilika napokon i pružila. Volio bih, dakako, da stvar ne stane samo na jednoj drami.

10. S obzirom na bogatu našu prevoditeljsku tradiciju, ali i suvremenost, koga biste izdvojili kao prevoditelja od kojeg vrijedi učiti?
Uvijek navodim da se kod mene interes za prevođenje rodio u gimnaziji, kad sam čitao Don Quijotea. Dojmio me se Tabakov iscrpan opis i objašnjenja Velikanovićevih prevoditeljskih postupaka i razlika u odnosu na starije izdanje pa od tog trenutka više nisam mogao čitati djelo sa stranog jezika a da pritom ne obraćam pozornost na prijevod i moguće zamke u tekstu. Danas imamo sreću da Hrvatska ima cijelu vojsku vrhunskih prevoditelja i teško mi je izdvojiti neke kolege, a ne izostaviti ili nezasluženo zaboraviti spomenuti druge, ali uvijek uživam čitajući prijevode Ande Bukvić Pažin, Tanje Radmilo, Igora Buljana, Anje Majnarić, Dalibora Jolera, Lee Kovács…