24.03.2021.

Prevođenje iznutra i izvana: Suzana Kos

U sklopu projekta Europa iznutra i izvana već nekoliko godina zaredom objavljujemo suvremene, nagrađivane romane suvremenih europskih autora kako bismo našoj publici približili književnu produkciju na različitim europskim jezicima i otvorili dijalog o važnim temama današnjega društva, a koje se u mnogim pričama likova iz tih romana na različite načine oživljavaju. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nema naših sjajnih suradnika, prevoditeljica i prevoditelja, izvrsnih jezičara, koji su nam omogućili put u nove književne svjetove, pretočivši ih maestralno u naš jezik. Ovdje pozornost skrećemo upravo na njih.

U lipnju smo s nestrpljenjem dočekali roman Zvuk sunčanog sata češke autorice Hane Andronikove. Jedno od najboljih djela u opusu nažalost pokojne autorice za nas je prevela dr. sc. Suzana Kos, prevoditeljica s češkoga jezika i docentica na Katedri za zapadnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U trećem ovogodišnjem razgovoru o prevođenju iznutra i izvana pročitajte o češkoj književnoj produkciji te o prevođenju slojevitog i bogatog iskustva fikcionalnog svijeta koji se skriva u stranicama Zvuka sunčanog sata.

1. Radite kao docentica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri za češki jezik i književnost. Odakle ljubav prema češkom jeziku, kulturi i književnosti?

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu većina je studija dvopredmetna. Ja sam tako studij češkog jezika i književnosti zapravo upisala slučajno, tražeći što upisati uz željenu anglistiku. No kako kaže jedan od čeških književnih velikana, Karel Čapek, slučajnost ne postoji. Već na prvoj godini studija zaljubila sam se u češki jezik i kulturu, posebno u književnost. Ta ljubav traje do danas.

2. Koju biste češku literaturu ocijenili kao najzanimljiviju, najbližu studentima?

Studentima su najbliži suvremeni autori koji se srećom kod nas u zadnje vrijeme dosta i prevode. Vrlo rado čitaju i klasike iz zlatnih šezdesetih – Milana Kunderu, Bohumila Hrabala, Josefa Škvoreckog. Iznenade se i nerijetko oduševe Karelom Čapekom, njegovom svestranošću i svevremenošću. Prijevoda njegovih djela na hrvatski nam nažalost nedostaje.

3. Pamtite li svoj prvi prijevod s češkoga jezika?

Ako se dobro sjećam, bila je to pripovijetka Gradić češke autorice Ede Kriseove u sklopu antologije Baršunaste priče koja je uključivala prijevode mladih bohemista i studenata, od kojih su neki nastali u okviru vježbi i seminara. Bio je to zanimljiv projekt iz kojeg smo svi puno naučili, a slične projekte na studiju imamo i danas. Upravo je prošle godine kolega Matija Ivačić uredio blok Mlada češka pripovijetka u okviru časopisa Artikulacije s prijevodima nastalim na našem prijevodnom seminaru na diplomskom studiju.

4. Neko ste vrijeme proveli na usavršavanju u Češkoj. Kakva su Vaša iskustva s tom zemljom, što biste istaknuli kao posebnost u češkoj kulturi?

Ne poznajem nikog tko je otišao u Prag a da se nije u njega zaljubio. Na svakom koraku taj vas grad podsjeća na svoju veliku i slavnu povijest. Mene osobno oduševljava koliko Prag živi kulturu, uspio je sačuvati velik broj malih, intimnih kino dvorana u kojima se prikazuju češki i svjetski filmski klasici, kao i malih kazališnih scena, knjižaru ili antikvarijat naći ćete u svakoj drugoj ulici u centru. Nama je jako blizak poznati češki humor, stvorili smo razne predodžbe o Česima i Češkoj zahvaljujući upravo njihovoj bogatoj književnoj i filmskoj produkciji.

5. Uočavate li u suvremenoj češkoj književnoj produkciji teme koje najčešće prevladavaju?

Prvo desetljeće 21. stoljeća obilježila je smjena generacija i novi trendovi na češkoj književnoj sceni. Jedan od trendova bilo je okretanje velikim povijesnim temama, umjetnička refleksija nerazriješenih trauma iz češke prošlosti, poput Drugog svjetskog rata, političkih progona iz 50-ih godina 20. stoljeća i razdoblja normalizacije. S druge strane, pojavio se niz autora mlađe generacije koji su svoje proze smještali u strano okruženje i egzotične prostore. Na taj trend nadovezuje se i najmlađa generacija čeških autora kod kojih bijeg iz domaće sredine otvara prostor za samorefleksiju, propitivanje globaliziranog društva i multikulturalizma, aktualnih problema poput migrantske krize. Vječna i neiscrpna inspiracija i dalje ostaje i svakodnevica i međuljudski odnosi.

6. Roman koji ste preveli za naše čitatelje, Zvuk sunčanog sata, osebujan je i slojevit, i na formalnoj i na sadržajnoj razini. Što biste u prevođenju romana istaknuli kao najveći izazov?

Bila mi je velika želja prevesti ovaj roman i stvarno sam bila jako uzbuđena kad sam krenula s prevođenjem. Roman obiluje gotovo opipljivim opisima i bilo je izazovno te žive slike dočarati hrvatskim čitateljima. Zvuk sunčanog sata je i roman o pričanju priča, lirske rečenice Andronikove oslikavaju atmosferu i emocije razrađene do njihovih najfinijih nijansi. Jedan od glavnih likova građevinski je inženjer što je zahtijevalo i podosta istraživanja stručne građevinske terminologije, dio radnje odvija se u Indiji, pa je bilo potrebno zaroniti i u indijsku kulturu, običaje, mitologiju.

7. Hana Andronikova bila je zaista poznata i hvaljena češka spisateljica, ali nažalost preminula je nakon dugotrajne borbe s rakom dojke. Svijet koji je stvorila s pravom je ovjenčan brojnim priznanjima. Kako ste doživjeli Hanu Andronikovu, prvenstveno kao čitateljica?

Hana Andronikova napustila nas je uistinu prerano, ostavila je iza sebe kvantitativno malen, ali kvalitativno značajan opus. Njezini romani formalno su složeni i promišljeni, iza njih stoji temeljit istraživački rad. No Andronikova je prije svega fantastična pripovjedačica, sugestivno prenosi složene ljudske emocije i uvlači nas u priču, čitatelj zajedno s likovima proživljava njihova razočaranja, bijes, ushit i tugu. Mene je osobno kao čitateljicu osvojio nevjerojatan duh i prkos koji izviru iz njezinih romana, neuništiva želja za životom. 

8. Kako biste interpretirali naslov romana Zvuk sunčanog sata?

Sunce kao simbol života i ljubavi provlači se kroz cijeli roman. Glavni lik kao dječak obožava slušati majčine priče o bogovima Sunca, na odlasku u Terezín majka mu objašnjava da su sunčeve zrake kuriri boga Sunca i da će putem njih komunicirati, njegov otac izrađuje sunčani sat na koji ucrtava njihove zodijačke simbole, odnos njegovih roditelja sažet je u jednu metaforu – on je bio njezin sunčani sat, a ona je bila Sunce, jedno bez drugog nisu postojali. Roman je njihova ljubavna priča, ona ih je nadživjela, sunčani sat odjekuje i dalje. 

9. Koga biste od književnih prevoditelja s naših prostora istaknuli kao uzor?

Bilo bi jako teško i nepravedno navesti samo jednog. Imamo uistinu sjajnih prevoditelja s različitih jezika čije je prijevode užitak čitati.

10. U pogledu književne produkcije Češka je zaista zemlja koja se mnogočime može dičiti. Kako biste usporedili književnu scenu u Hrvatskoj i u Češkoj?

Teško je povlačiti takve paralele bez dubinske analize. Češka je veće tržište i ima izuzetno bogatu književnu produkciju koju je gotovo nemoguće pratiti, no i naša je scena živa i raznolika. Štafetnu palicu u oba slučaja preuzeli su autori srednje i mlađe generacije kod kojih, moj je dojam, dominiraju kratke pripovjedne forme koje bolje odgovaraju trenutku u kojem živimo. I na češkoj i na hrvatskoj sceni sve je više novih snažnih ženskih pripovjednih glasova, što mene posebno veseli. 

 
 
Povratak na pregled Događanja