Prevođenje iznutra i izvana: Boris Vidović

Romani Hodočašće estonskog autora Tiita Aleksejeva i Primalja finske autorice Katje Kettu, dva su nova izdanja u našem izdavačkom programu. Riječ je o dvama književnim draguljima, ne samo zbog njihova sadržaja, već i zbog toga što su prevedeni s dvaju jezika – finskog i estonskog –  čijih je govornika u Hrvatskoj izrazito malo, a proze prevedene s tih jezika još manje.

Romane je za nas na hrvatski jezik preveo naš dugogodišnji suradnik Boris Vidović, prevoditelj s finskoga i estonskoga, koji već dugi niz godina živi i radi u Finskoj. O osobitosti jezika s kojih prevodi te o zahtjevnosti tih prijevoda, pročitajte u nastavku.

1. Jedan ste od zaista rijetkih prevoditelja s finskoga jezika na hrvatski, a možda ste i jedini aktivni prevoditelj estonske proze. Odakle interes za tim jezicima? S kojega ste počeli prevoditi prije, i koji je, u načelu, zahtjevniji?
Da, zapravo s finskog je malo tko prevodio, a s estonskog sam, koliko znam, apsolutno prvi i jedini. Kad sam u Zagrebu završio komparativnu i filozofiju tamo negdje 1984., shvatio sam da sam neiživljeni lingvist. U to sam vrijeme prevodio s engleskog i pomalo s talijanskog, pa sam htio učiti nešto potpuno drugačije. I tako sam došao na finski. Kasnije je došla i finska družica, preselio sam se u Helsinki – a ostalo je sadašnjost.

Teži mi je estonski. Jezici su srodni, ali finski je, zapravo, vrlo jednostavan i do boli pravilan jezik. A estonski je ipak kompliciraniji. Osim toga, estonski sam počeo učiti relativno kasno, finski mi je jači.

2. Preveli ste roman Hodočašće estonskog laureata Nagrade Europske unije za književnost, povjesničara Tiita Aleksejeva. To je prvi prijevod suvremene estonske proze na hrvatski jezik. Kako Vam se roman svidio kao čitatelju?
I sâm tek odnedavno otkrivam estonsku književnost, tako da mi je bilo vrlo zanimljivo nakon nekoliko estonskih slikovnica baciti se na „pravi“ roman. Kao komparatist čitam, naravno, sve što mogu i stignem, ali povijesni romani (uz nekoliko izuzetaka) mi ipak nisu omiljeni žanr. Hodočašće je pisano tako živo i suvremeno da me uvukao u svoj svijet već nakon desetak stranica.

3. Hodočašće je zanimljivo i stoga što se sadržajem ne bavi estonskom kulturom per se, već je riječ o povijesnim sukobima križarskih ratova, konkretno Prvoga križarskog rata. Budući da je Aleksejev gotovo deset godina istraživao povijesnu građu da bi u romanesknom svijetu bio što autentičniji, roman obiluje terminima za koje je, vjerujemo, nekad bilo teško pronaći ekvivalente na hrvatskome. Jeste li se i sami morali upustiti u istraživanje srednjovjekovnog svijeta?
Da, morao sam se dobrano potruditi da pronađem termine na hrvatskom. I to od kojekakvih toponima i vlastitih imena (u romanu se pojavljuje podosta povijesnih ličnosti) koji se u svakom jeziku zovu malo drugačije, pa do, recimo, nazivlja oružja i kojekakvih srednjovjekovnih sprava za koje ranije često nisam ni čuo. Ali bilo je to zanimljivo putovanje u vrijeme 1. križarskog rata. S obzirom na to da se radi o trilogiji, nadam se da ćemo nastaviti suradnju i projekt dovesti do logičnog kraja.

4. Estonska književna produkcija slabo nam je, iz očitih razloga, poznata. Čemu, tematski i sadržajno, gravitiraju suvremeni estonski književnici? Čitate li estonsku književnost?
Estonska je književnost relativno mlada, prvi izvorni književni tekstovi na estonskom nastali su tek prije nekih dvjestotinjak godina. Kao svi mali i često ugnjetavani narodi, puno se bave svojom povješću. Estonci su imali jedno kratko razdoblje samostalnosti između dvaju svjetskih ratova, onda su se tijekom 2. svjetskog rata smjenjivale njemačka i sovjetska okupacija, s tim da je sovjetska na koncu trajala sve do 1991. godine. S obzirom na to da se o nacionalnim temama za vrijeme socijalizma nije moglo direktno pistati, razvio se žanr povijesnog romana koji je neizravno govorio i o suvremenom trenutku i problemima bivajući istovremeno lučonošom nacionalne svijesti. Jedan on najvećih estonskih pisaca, Jaan Kross, majstor je upravo takve književnosti. Danas ima dosta mlađih pisaca koji se bave suvremenom urbanom tematikom što je svojevrsni kontrast književnosti od prije stotinjak godina koja je najčešće na realističan način opisivala život na selu. Osim toga, čini mi se da Estonci posjeduju i priličnu naklonost književnom eksperimentu, poigravanju jezikom i formom, a mislim da se to, barem djelomično, može primijetiti i u Hodočašću. Mislim da je i uloga (ili barem čitanost) poezije puno veća nego, usudio bih se reći, bilo gdje u svijetu.

5. Preveli ste i Primalju, sjajan roman osebujne autorice Katje Kettu, s finskoga. Riječ je o štivu koje je s pravom bilo finskim bestselerom i koje, čini se, ne silazi s lista čitanosti već nekoliko godina zaredom. Čemu Primalja duguje takav uspjeh?
Finci su još uvijek opsjednuti 2. svjetskim ratom (zapravo ratovima – prvo Zimskim ratom, zatim Nastavkom i na kraju Laponskim ratom, kad su se morali boriti protiv dojučerašnjih zaveznika Nijemaca). I dok su se podosta bavili rato(vi)m(a) protiv Sovjeta i očuvanjem samostalnosti u teškim vremenima (ono što Estoncima nije pošlo za rukom), rat u Laponiji 1944.–1945., kad su Nijemci pri povlačenju palili sela i gradove, ostao je relativno neobrađen. Osim toga, Primalja tu daje i jednu vrlo zanimljivu žensku perspektivu. Radnja je, pored toga, smještena daleko na sjever, u kraj koji je i mnogim Fincima prilično egzotičan. Nakon 2. svjetskog rata Finska je morala Sovjetskom Savezu prepustiti veći dio Karelije, ali i izlazak na Arktički ocean i grad Petsamo. U finskoj svijesti gubitak Karelije još je uvijek traumatičan događaj, ali nekako se zaboravljaju ti sjeverni krajevi. Ako se tome dodaju i prilično drastični i grubi opisi ratnih stradanja, ubijanja i užasa logorskog života, mislim da Primalja predstavlja određenu novinu u finskoj književnosti.

6. Iskustva iz Drugog svjetskog rata i dalje su vrlo čest motiv, ali i sadržaj, mnogih suvremenih europskih romana. Kettu nam donosi osebujnu perspektivu. Roman, možemo reći, teži i tome da šokira čitatelja. Je li bilo zahtjevno prenijeti taj, u najmanju ruku, osebujan stil u hrvatski jezik?
Da, nije to bio lagan posao. Katjin jezik pun je laponskih izraza, likovi govore lokalnim narječjem koji baš nama na jugu nije uvijek jasan, pozivanja na saamski folklor, a autorica i sama stvara, „izmišlja“ svoj jezik. Prilikom prijašnjih prijevoda znao bih neki sleng ili lokalni govor prevesti odgovarajućim hrvatskim slengom. Ovdje mi je odmah na početku bilo jasno da to ne mogu učiniti – što bi bio hrvatski ekvivalent laponskom dijalektu finskog? Zato sam se uglavnom držao hrvatskog književnog jezika s tek ponekim kolokvijalnim izrazom.

7. Što čitaju Finci? Kakva književnost prolazi?
Za razliku od Estonaca koji su malo skloniji eksperimentu kako u jeziku tako i u formi, Finci više vole realistički pristup. Povijesni romani se čitaju, pogotovo oni s radnjom smještenom u dva bitna razdoblja Finske povijesti: građanski rat u vrijeme osamostaljenja (oko 1918. godine), te već spomenuto vrijeme 2. svjetskog rata. S druge strane, vrlo su popularni pisci koji se na duhoviti način bave suvremenim temama, kao npr. Kari Hotakainen, Tuomas Kyrö ili Miika Nousiainen. Spisateljice s jasnom femnističkom crtom (npr. Sofi Oksanen, Laura Lindstedt, pa i Katja Kettu) imaju također velikog uspjeha.

8. Već dugi niz godina živite i radite u Finskoj. Kakvo je iskustvo života u Finskoj?
U Finskoj živim već pola života, tako da to više ne mogu zvati nekim izdvojenim „iskustvom“. Finska je ipak sređenija, bogatija i demokratičnija zemlja od Hrvatske, tako da je i život u mnogim aspektima jednostavniji. A možda sam se samo toliko naviknuo na to kako stvari ovdje funkcioniraju da su mi neke stvari u drugim zemljama čudne, a ponekad i neshvatljivo i nepotrebno komplicirane.

9. Iza Vas je mnoštvo prijevoda. Koji biste izdvojili kao najvažniji?
Teško mi je izdvojiti jednu knjigu. Volio sam prevoditi Rosu Liksom (Kupe br. 6) jer mislim da je to sjajan roman koji nije nužno po svačijem ukusu. Važno je bilo prevesti romane svjetske zvijezde Sofi Oksanen (Čišćenje i Kad su golubice nestale). A izuzetno sam sretan što smo objavili prvi prijevod nekog estonskog romana na hrvatski, dakle Hodočašće Tiita Aleksejeva.

10. Imate li prevoditeljski uzor?
Pa mislim da prevoditelji nemaju i ne mogu imati uzora. Svaki prijevod nova je pustolovina, pa i onda kad je prevoditelj isti. Svakom novom romanu, pjesmi, pripovijesti mora se iznova prilagoditi, pronaći novi stil, navući neku drugu kožu. Moj pokojni profesor Ivan Slamnig sjajno je prevodio, isto mogu reći i za Luku Paljetka. Njegov prijevod Joyceovog Uliksa nisam čitao, ali kao mladiću onaj Zlatka Gorjana bio mi je izuzetno važan. Danas čitam u 90% slučajeva samo književnost koju mogu čitati u originalu, tako da nisam u stanju procjenjivati današnju situaciju.