EUROPA IZNUTRA I IZVANA 2018-2019
O romanu: Gertraud Klemm, “Hippocampus”
.
„Ovo brdo pelena odradila je 1963. supruga gradonačelnika Mosslechnera dok je gradonačelnik gradio ovaj mjesni vodovod.“
Na književnom polju regije odnedavno se vode sve žešće bitke za bolju vidljivost autorica – osobito kad je riječ o književnim nagradama. Brojevi su isplivali na vidjelo, i u najboljem je slučaju odnos dodijeljenih priznanja „fifti-fifti“. Najčešće su, ipak, autorice debelo podzastupljene, da ne kažemo ignorirane…
Književnomu polju kao onome koje uglavnom žanju muški kombajni, čitav je roman posvetila austrijska spisateljica Gertraud Klemm, koja se i u nizu ranijih svojih djela bavila raznovrsnim aspektima ženske (ne)ravnopravnosti. Njezino je zadnje djelo, Hippocampus, roman ceste kojim putuju jedna starija, ljutita predstavnica prvog poslijeratnog naraštaja feministica i jedan zbunjeni, apolitični i anemični mladac. Elvira i Adrian na posebnome su zadatku: skrnave spomenike „velikim očevima“ Austrije, kite ih šarenim perikama i uljepšavaju maketama vulvi, sve kako bi upozorili na nepravde nanesene sada već mrtvoj Elvirinoj prijateljici, spisateljici Helene Schulze, godinama prešućivanoj i ignoriranoj. I ne samo njoj. Na tome će putu doći do Italije, čije „svetinje“ također neće poštedjeti…
Hippocampus, roman ceste kojim putuju jedna starija, ljutita predstavnica prvog poslijeratnog naraštaja feministica i jedan zbunjeni, apolitični i anemični mladac.
Međutim, ovo nije samo roman o književnome miljeu; kroz Elvirine solilokvije, koji donose priču o životu nesretne Helene, Klemm ne zadire samo u područje ženske emancipacije, nego i uz nju neraskidivo vezano pitanje klasne podjele. Koliko žene doista rade? Koliko im vremena ostaje za umni rad nakon nekoliko godina i tisuću opranih, povješanih i opeglanih hlača, košulja, pelena? Koliko udovoljavanje društvenim standardima i zasnivanje obitelji utječe na stvaralačku energiju žena?
Klemm iznosi na vidjelo i druge aspekte neravnopravnosti muškaraca i žena, čiji uzrok leži duboko u temeljima zapadnjačke kulture, betoniranima sveprisutnim kultom mladosti.
Stavljajući u središte radnje zbližavanje starije žene i vrlo mlada muškarca, Klemm iznosi na vidjelo i druge aspekte neravnopravnosti muškaraca i žena, čiji uzrok leži duboko u temeljima zapadnjačke kulture, betoniranima sveprisutnim kultom mladosti. Žensko starenje i njihovu nevidljivost čim prijeđu pedesetu godinu te društvene konvencije koje bi trebale poštovati zbog svoje dobi, Klemm vješto provlači kroz Adrianova zapažanja na samome početku romana:
Promatra tu staru ženu tako detaljno, kako još nikada nije promatrao neku staru ženu. Pritom je uopće ne želi promatrati tako detaljno, uopće nije naviknut na toliko kože u toj dobi, ni toliko usta, toliko usana, ali možda im se nikada nije toliko približio, starim ženama s kojima u svakodnevici i tijekom rada jednostavno nema mnogo posla. Uglavnom stoje uokolo, uvijek predebelo obučene, na tramvajskim stanicama pored njega, na blagajni u Billi ispred njega, ili samo prođu pored njega. Osim njegove majke, stare žene neka su vrsta pozadinske buke. Ovako blizak susret, osobito pred kamerom, rijetko mu se s njima događa. A onda su odjevene diskretnije i s visokim ovratnicima.
Prijateljstvo koje se među njima polako i mukotrpno pojavljuje, pa iščezava, da bi se pretočilo u dublju emociju, ujedno je i polagano buđenje Adriana iz djetinjastog jednolinijskog poimanja stvari, ali i djelomičnog izlaska iz „muške kože“.
Treba naglasiti da se Klemm pritom ni najmanje ne trudi svoje ženske likove učiniti simpatičnima niti izazvati čitateljevo suosjećanje; naprotiv, vješto hoda po žici između satire i groteske. Britka u opisu Elvire, i još oštrija pri ulaženju u njezinu svijest, kao da nam daje do znanja da za ispravljanje nepravde ne trebamo izliku: ni tople i nježne „jake žene“, ni priče o žrtvovanju za druge, ni jeftinu sentimentalnost. Iskreno i bez dlake na jeziku austrijska spisateljica iznosi ono što svi misle, ali se ne usude reći. I to čini duhovito, živahno i s ironijom koja izaziva više od smiješka. Na tome možemo zahvaliti prijevodu Stjepanke Pranjković, koji ne iznevjerava duh originala.
Od 300 spomenika u gradu Zagrebu, u čast ženama podignuto je samo devet.
I kao mali epilog: je li nam potreba ova knjiga, i ovakve knjige uopće? Prema istraživanju Sanje Horvatinčić iz Instituta za povijest iz 2015. godine, od 300 spomenika u gradu Zagrebu, u čast ženama podignuto je samo devet koji nose imena i prezimena stvarnih osoba. Svi su ostali u spomen nekakvim neodređenim „majkama“ i „kumicama“, a ni njih nije mnogo. Svedene na uloge, žene su kao važne povijesne ličnosti kod nas uglavnom zaboravljene. Ili, kako to duhovito kaže Gertraud Klemm: „žene obavljaju dužnosti, a muškarci su dužnosnici“. Uz dvije-tri časne iznimke, možda ih zato nema ni u nazivima književnih nagrada, a kamoli među dobitnicima.
Ulomak iz romana “Bit ću ondje” Kyung-sook Shin
.
Prolog
Mogu li doći k tebi?
Nazvao me prvi put nakon osam godina.
Odmah sam prepoznala njegov glas. Čim je rekao: „Zdravo“, upitala sam: „Gdje si?“ Nije odgovorio. Osam godina nije malo vremena. Da ih podijelim na sate, dobila bih nezamislivo velik broj. Kažem da je prošlo osam godina, ali razgovarati smo prestali i prije. Jednom smo se, na nekom okupljanju s prijateljima, cijelo vrijeme izbjegavali pogledati, i tek kad su svi odlazili, kratko smo se uhvatili za ruke kad nitko nije gledao. To je bilo sve.
Ne sjećam se gdje smo bili. Sjećam se samo da je već bila prošla ponoć, da je bilo ljeto i da smo stajali ispred nekog strmog stubišta u skrivenom kutku grada. U blizini se očito nalazio štand s voćem, jer miris koji je lebdio u vlažnom zraku podsjetio me na miris šljive kad je zagrizeš. Uhvatiti njegovu ruku i zatim je brzo pustiti bio je moj način da se oprostim s njime. Nisam znala što misli, ali sve riječi koje sam mu htjela reći sakupile su se u meni kao niska bisera. Nisam se mogla natjerati da kažem zbogom ili vidimo se. Da sam otvorila usta i izgovorila ijednu riječ, sve ostale riječi kojima je istekao rok trajanja zakotrljale bi se za njom i rasule po tlu, kao da je puknula nit koja ih drži na okupu. Još uvijek sam pamtila naše zajedničko odrastanje i sazrijevanje, i ljutila me pomisao da neću moći obuzdati svoje osjećaje jednom kad nagrnu iz mene. Ali izvana sam glumila smirenost. Nisam željela pokvariti uspomene na vrijeme kad smo jedno drugome bili oslonac.
Vrijeme ni prema kome nije pravedno i popustljivo – nije sad, nije bilo prije osam godina. Kad sam ga mirno upitala gdje je, iako mi se svih tih godina nijednom nije javio, shvatila sam da riječi koje mu tad nisam mogla reći više nisu zatomljene u meni. I nisam se morala pretvarati da sam dobro kako bih prikrila buru osjećaja. Kad kažem da sam mu to pitanje smireno postavila, ne lažem. Što se dogodilo s onim riječima zbog kojih sam nekoć besciljno lutala ispunjena sumnjom i tugom? Što se dogodilo s onom gorčinom? Onom čežnjom koja mi je probadala srce kad god bih bila sama? Gdje su na kraju završile da se sad tako dobro držim? Je li to život? Je li zato neumoljivi protok vremena blagoslov i prokletstvo u isti mah? Kad sam bila uhvaćena u kovitlac iz kojeg nisam mogla isplivati, netko koga sam otad zaboravila rekao mi je: „I to će proći.“ Ovo je valjda bio dokaz. Taj savjet primjenjiv je i na one koji se muče i na one kojima je život ispunjen obiljem. Prvima daje snagu da izdrže, drugima da budu ponizni.
Tišina između nas produžila se. Prekasno sam shvatila da nisam primjereno reagirala. Kad je nazvao i rekao zdravo, i ja sam trebala reći zdravo. Ali to mi se činilo čudnim. Reći da se dugo nismo čuli ili pitati što ima nova činilo se previše nezgrapnim. I mada sam zaključila da sam ga iznenadila odmah upitavši gdje je, još uvijek se nisam osjećala dovoljno opušteno da ga upitam kako je. Pitati nekoga gdje je istoga časa kad odgovoriš na njegov telefonski poziv ima smisla samo ako s tom osobom provodiš mnogo vremena. Ali on je bio na jednom kraju linije, a ja na drugom prvi put u osam godina. Vrijeme nas uvijek pritišće; bez obzira na to, da sam u mladosti shvatila da nikad ne možemo dvaput proživjeti isti trenutak, možda bi stvari ispale drukčije. Da sam to shvatila, nekom nikad ne bih bila rekla zbogom i netko drugi možda bi još uvijek bio živ. Da sam barem znala da u trenutku kad misliš da je sve završilo počinje nešto novo.
Okrenula sam se i pogledala kroz prozor.
Zimsko jutarnje svjetlo polako se širilo u prostoriju. Jučer su na vremenskoj prognozi rekli da će danas padati snijeg, ali nisam vjerovala predviđanjima meteorologa. Bilo je rano, svjetlo zore još je oklijevalo. Ono doba dana kad bi se čovjek ustručavao nazvati nekog tko mu nije obitelj ili s kim nije jako blizak. Telefonski pozivi u taj sat obično su hitni ili donose lošu vijest. „Profesor je u bolnici“, napokon je rekao.
„Profesor Yoon?“
„Mislio sam da bih ti trebao reći.“
Trepnula sam i okrenula glavu od prozora. Njegove riječi –mislio sam da bih ti trebao reći – zakovitlale su mi se pred očima kao snježne pahulje. Usredotočila sam se na njegov glas, čvrsto se uhvatila za njega i stisnula svoje zamagljene oči u tanke proreze. Na moje iznenađenje, snježne pahulje bacale su sjene na spuštene rolete.
„Već je tri mjeseca u bolnici.“
Nisam imala pojma.
„Mislim da mu nije dugo ostalo.“
Tri mjeseca? Duboko sam uzdahnula. Ljutnja na profesora Yoona nabujala je u meni i splasnula. Nisam ga vidjela tri godine. Kad je njegova bolest uznapredovala, inzistirao je da bude sam i odbijao posjete, jednako kao moja majka. Postao je samotni lik u prostoriji do koje se moglo doći kroz bezbrojna zatvorena vrata. Pred licem smrti želio je biti nepopustljivo sam.
Prije tri godine krenula sam mu u posjet, rano jednog zimskog jutra, ali nisam ga posjetila. Nakon toga više nikad nisam pokušala. Tog jutra, prvog dana nove godine, imala sam osjećaj da mu idem u blagdanski posjet. Znala sam da teško diše i da ne može dugo sjediti, ali željela sam ga vidjeti, makar nakratko. Nisam bila dobra vozačica. Kad s automobilom nešto nije bilo u redu, uvijek bih pretpostavljala da sam ja kriva. Nebo je bilo mračno tog jutra, padale su krupne pahulje snijega i puhao je sjevernjak. Automobil je počeo kliziti i završio je u snježnom nanosu. Kako kuća profesora Yoona nije bila daleko, ostavila sam automobil gdje je bio i odlučila pješačiti ostatak puta. Obrazi su mi se zaledili, a s rubova hlača visjele su mi tanke sige. Dok sam hodala, osvrnula sam se i vidjela da su obronci planina prekriveni bjelinom. Vjetar je podizao snijeg u zrak i vraćao ih u pregibe planina. Vidljivost se smanjivala. Rekla sam si da moram nastaviti hodati, ali sve sam se više bojala. Svaki put kad bih čula da je neka snijegom prekrivena grana pukla i pala na šumsko tlo, moj želudac potonuo bi zajedno s njom. Na kraju, kad veliko mrtvo stablo više nije moglo izdržati težinu snijega i srušilo se s glasnim treskom, okrenula sam se i poraženo vratila do automobila.
Što me spriječilo da stignem do njegove kuće? Ni vratiti se nije bilo nimalo lakše. Nakon što sam odustala toga dana, više nikad nisam našla hrabrosti pokušati ponovno. Svaki put kad bih razmišljala o njemu, pomisao da nikad neću uspjeti stići do njega proširila bi se mojim umom kao sjena. I činilo se da nisam jedina. Jedan prijatelj rekao mi je da je usred noći sjeo u automobil da ga posjeti, ali kad se približio selu u kojem je profesor živio, nije se mogao natjerati da prijeđe ostatak puta, i prije nego što se vratio u grad, odvezao se na vrh brda i s njega gledao svjetla u kući. Nekoliko puta provezao se oko kuće i otišao grizući usnu. Zašto nismo mogli jednostavno banuti na profesorova vrata kao u stara vremena? S telefonom još uvijek u ruci, ustala sam od stola, prišla prozoru i podignula rolete.
Vani su padale bijele pahulje.
Nisam se iznenadila kad sam čula da je profesor na samrti. Nervozno sam očekivala dan kad ću primiti tu vijest. Samo nisam znala da će taj dan biti danas. Kad je počelo sniježiti, snijeg je padao u rijetkim pahuljama koje sam mogla pojedinačno izbrojiti; ali dok sam stajala ispred prozora, postao je gušći. U dvorištu kuće sučelice mojoj himalajski cedar koji je i zimi ostajao raskošno zelen postajao je bijel. Vani nikog nije bilo. Lokalni autobus, kojim se u četiri godine koliko sam stanovala ondje nijednom nisam vozila, oprezno je klizio snijegom prekrivenim bočnim ulicama.
Iako sam sklona pobrkati nešto što se dogodilo jučer s nečim što se dogodilo prije deset godina i često stojim ispred otvorena hladnjaka i pokušavam se sjetiti po što sam došla, a onda smeteno samo zatvorim vrata okupavši se u hladnu zraku, dan kad sam prvi put vidjela profesora Yoona pamtim kao da je bio jučer. Imala sam dvadeset godina i bilo mi je dovoljno da vidim naslov neke knjige da se sjetim desetak drugih koje su s njom povezane. Tog prvog dana fakulteta ožujsko sunčevo svjetlo razlijevalo se predavaonicom kad je profesor Yoon ušao u nju. Dok je prolazio pokraj mene, glava mi je bila na klupi i pogled su mi privukle njegove cipele. Bile su mu toliko velike da su njegove pete sa svakim korakom izlazile iz njih. Kao da je obuo tuđe. Znatiželjna, podignula sam glavu i zaprepastila se. Kako itko može biti tako mršav? Problem nisu bile cipele. Nijedne cipele na svijetu ne bi mu odgovarale. Izgledao je kao kostur od gipsa.
Zaustavila sam pogled na njegovim očima. Prodorno su blistale iza naočala. Okrenuo se prema prozoru. Povici studenata koji su prosvjedovali ispred fakulteta ometali su predavanja. Suzavac je strujao u prostoriju nošen još hladnim ožujskim vjetrom. Prije početka predavanja netko je uzalud pokušao zatvoriti teške prozore. Profesor Yoon dugo je stajao uz prozor i promatrao prosvjednike. Nije se micao, pa smo mu se jedan po jedan i mi pridružili. Interventna policija naganjala je skupinu studenata. U hladnu zraku iznad njihovih glava ljuljuškali su se bijeli oblaci. Tog dana profesor Yoon za nas je imao samo jedno pitanje: „Koja je svrha umjetnosti u današnje vrijeme?“ Nisam znala je li to pitanje bilo namijenjeno nama ili njemu samome, ali vidjela sam tugu u njegovim prodornim očima i osjetila bolno, dotad nepoznato probadanje u srcu. Kako sam tad mogla znati što nas čeka? Ili da ću to neobično probadanje koje sam tada osjetila osjećati i nakon svih ovih godina? Moja sjećanja na naše zajedničko vrijeme izblijedjela su i izgubila oštrinu, ali njegove oči još uvijek me proganjaju. Svaki put kad ih zamislim, vrati se ona ista stara bol, probode mi srce na tisuću mjesta, probije se kroz kožu i izrešeta me istim pitanjem.
Što radiš sa svojim životom?
Kad bih se to upitala s dvadeset godina, otišla bih s predavanja i satima hodala gradom, a oči bi me peckale od suzavca u zraku. Zar se otad ništa nije promijenilo? Čak i sad, kad zamislim njegove oči, moram izaći iz kuće i hodati; nasumce izaberem neku ulicu i hodam do njezina kraja. Ni društvo ni ja nismo se promijenili nabolje; samo smo postali nesavršeniji, na različite načine. Kad se srušio most preko rijeke koja presijeca grad a autobus s djevojčicama koje su putovale u školu sunovratio se u vodu; kad sam jednog jutra vidjela zrakoplov koji se zabio u jedan neboder na Wall Streetu; kad sam sjedila ispred televizora prvoga dana nove godine i satima u nevjerici gledala plamen koji je proždirao vrata Sungnyemun; svaki put postavila sam si isto pitanje: Što radiš sa svojim životom? Usred noći vozila sam se u krugovima oko zgarišta gradskih vrata dok nisam poželjela vratiti se kući. I sad kao i tad, uvijek kad poželim odustati, pješačim gradom. Kroz potištenost i usamljenost izranja ista misao: Da je barem on ovdje.
Tko je od nas dvoje prvi odustao?
U određenom trenutku shvatila sam da ću morati živjeti bez njega. Bila sam nervozna i preplašena, ali za mene je došlo vrijeme da nastavim sama. Čak i kasnije proganjala su me sjećanja na njega. Na primjer, sjećanje na noć koju smo proveli u selu na obali jedna zabitnog otoka. Kako smo mogli hodati cijelu noć? Usto mokri dokože od proloma oblaka? Trajekt iz Incheona odvezao nas je daleko na pučinu, ali zaboravila sam ime tog sela. Onamo smo otišli neplanirano. Iz nekog razloga samo smo uskočili u vlak podzemne željeznice, vjerojatno onaj na liniji 1, jer sjećam se da smo prošli pokraj postaje Bucheon. On je bio odjeven u bijelu košulju kratkih rukava, što znači da je bila sredina ljeta. Vlak je bio toliko krcat da je bilo teško stajati uspravno. Bila sam umorna i sigurno je bio jedan od onih dana kad nisam bila raspoložena za razgovor. Svaki put kad bi se vlak zaustavio, mnoštvo ljudi nagrnulo bi u vagon i ispunilo ga mirisom znoja. Dok se on namršteno ljuljao, predložila sam: „Hajdemo negdje daleko.“ Ili je to možda bila njegova ideja. U Incheonu smo izašli iz podzemne željeznice i autobusom se odvezli do trajektne luke. Bilo nam je svejedno kamo trajekt ide, samo da je što dalje od kopna. Dok smo udisali vjetar stojeći na bočnoj palubi broda koji nas je nosio morskim prostranstvom, razlog moje bezvoljnosti kao da više nije bio važan. Netremice smo promatrali more. Dotad nikad nisam bila tako daleko od obale. Kako je on odrastao u jednom obalnom gradu, njemu je to iskustvo vjerojatno bilo drukčije nego meni. Nije bilo lako doći na taj otok. Vožnja trajektom trajala je dva sata, a kad smo stigli, plima je već onemogućila pristup luci. Netko je sa seoskog pristaništa došao po nas malim motornim čamcem. Kad su se svi ukrcali, krenuli smo prema otoku. Vidjela sam djecu koja su pecala daleko u vodi. Namrštila sam se, zabrinuta da bi ih valovi mogli u svakom času odnijeti, ali netko je rekao da stoje na nasipu i zapravo nisu u vodi. Kad se plima povuče, vidjet ću nasip. Čamac nas je odvezao do još jednog potopljena nasipa. Podignula sam suknju, a on je zavrnuo nogavice hlača do bedara i zajedno smo gacali nasipom do otoka.
Tog dana pješačili smo otokom najdalje što smo mogli. Sigurno je bila kišna sezona, jer više je ljudi sjedilo na plaži nego plivalo u moru, i što smo se više udaljavali od pristaništa, to ih je bilo sve manje. Osjećali smo miris soli u zraku, a stabla uz plažu silovito su se tresla na vjetru. Dok je sunce poniralo u more, zagrljeni smo stajali na plaži. Grimizna kugla u hipu je nestala ispod horizonta, a on se natmurio. Kad god bih bila potištena, pokušavao me oraspoložiti, ali sad je on bio taj koji je šutio. I ja sam zašutjela. Bez riječi smo hodali plažom kad smo naišli na mrtvog galeba što su ga valovi izbacili na obalu.
„Ptica!“ tiho sam rekla.
On je počeo kopati rupu u pijesku da je zakopa.
„Čemu?“ upitala sam. „Plima će ga samo ponovno odnijeti.“
„Nema veze.“
Kad se sjetim načina na koji je to rekao, moram se nasmiješiti. Ta riječ uvijek me podsjeti na njega. Bez obzira na situaciju, rekao bi: „Nema veze, bolje je tako!“ Izvadio je bilježnicu iz svoje torbe, istrgnuo list papir i napisao: Uskrsni, draga ptico. Tad je taj papir omotao oko nekog štapa i zabio sve u tlo ispred ptičjeg groba.
Jesmo li te večeri išta jeli? Ne sjećam se da smo jeli, niti se sjećam da smo bili gladni. Hodali smo dok se mrak nije spustio na cijeli otok, kao da pokušavamo saznati gdje voda završava. Tad sam vjerojatno prvi put gledala kako more postaje crno dok pada mrak. Crna voda kotrljala se do naših stopala i povlačila.
„Jung Yoon!“ Uvijek kad bi mi se obratio prezimenom i imenom, znala sam da mu je nešto palo na pamet.
„Što je?“
„Zauvijek zapamtimo ovaj dan.“
To je to? Nimalo zadivljena, promrsila sam da čovjek mora imati neki podsjetnik ako nešto želi zapamtiti. Čula sam šuškanje u tami. Izvadio je iz torbe svoj dnevnik i stavio ga u moju ruku.
„Ovo je moja Smeđa bilježnica. U nju zapisujem svoje misli. Želim da je ti uzmeš.“
Ovio je prste oko mog zapešća i privukao me k sebi; dopustila sam mu da me zagrli. Spustio je moju ruku na svoje međunožje i rekao: „I ovo može biti tvoje.“ Zvučao je toliko ozbiljno da sam se morala nasmijati. S jednom rukom na njegovoj bilježnici i drugom na njegovu međunožju, preplavila me neka neobična tuga i šapnula sam mu na uho: „Možemo li otići negdje dalje?“ Ali znala sam da nemamo kamo otići.
Tko može predvidjeti dane koji će tek doći?
Budućnost nagrne i ne preostaje nam ništa drugo osim da krenemo naprijed sa svojim sjećanjima. Sjećanje čuva samo ono što želi. Naš život poškropljen je uspomenama, ali to ne znači da su naše ili tuđe uspomene sjećanja na stvari koje su se doista dogodile. Kad netko tvrdoglavo ustraje u tome da je nešto vidio vlastitim očima, te riječi smatram tvrdnjom pomiješanom s pustom željom. Nečime što želi vjerovati. Ali iako su sjećanja nesavršena, kad sam suočena s njima, neminovno se zamislim. Posebno kad me podsjete na to kako je bilo uvijek biti negdje gdje ne osjećaš da ti je mjesto i uvijek korak iza. Zašto mi je svakog jutra bilo tako teško otvoriti oči, zašto sam se toliko bojala odnosa s drugim ljudima i zašto sam bez obzira na to uspjela srušiti svoje zidove i naći njega?
Na prvoj godini studija svako sam jutro zurila u dvorišna vrata fakulteta i premišljala se hoću li ući. Često bih se okrenula i spustila brdom kojim sam se netom popela. Čak ni sad ne mogu reći što sa mnom nije bilo u redu. Napunivši dvadesetu godinu života, prozor svoje sobe u malome stanu koji sam dijelila sa starijom, netom udatom rođakinjom tri mjeseca sam držala prekriven crnim, debelim papirom. Staklo sam prekrila samo jednim slojem papira, ali u sobi je bilo mračno kao usred noći. U toj tami svjetlo sam uvijek ostavljala upaljeno i vrijeme provodila čitajući. Za to nije bilo razloga. Jednostavno nisam imala drugog posla i ništa drugo što me zanimalo. Pročitala sam jednu cijelu antologiju od šezdeset svezaka, a svaki od njih sadržavao je više od dvadeset kratkih priča otisnutih slovima manjim od sjemenki sezama. Kad sam završila, pogledala sam kroz prozor i shvatila da je ožujak. Sad kad se toga sjetim, čini mi se da je prošla cijela vječnost od tih dana kad je u domu sretnih mladenaca u jednoj sobi stalno bio mrkli mrak. Iz te sobe napokon sam izašla kako bih nazočila govoru koji je dekan održao brucošima prvoga dana predavanja na fakultetu, koji je za mene bilo najslobodnije mjesto u ovom gradu. Sad je profesor Yoon u bolnici, Myungsuh negdje živi život koji sa mnom nema nikakve veze, a neke ljude više nikad neću vidjeti. Ali da ih nisam upoznala ondje i onda kad sam ih upoznala, kako bih izdržala te dane?
Gledala sam kako pahulje snijega postaju sve krupnije i teže, i sabrala sam se. Podsjetila sam se da me nazvao nakon osam godina samo samo da bi mi rekao da je profesor Yoon na samrti. Promrmljala sam si da to ne smijem zaboraviti. Prije svega ostalog, morala sam otići u bolnicu. Naši putovi stalno se isprepliću, bili mi toga svjesni ili ne. Davno zaboravljena sjećanja nastavila su izvirati i čuditi me, kao da sam poslije kiše potegnula stabljiku krumpira, a iz zemlje je iskočilo mnoštvo gomolja. Čak i ako više nikad ne pomislim na njega i on mi se više nikad ne javi, činjenica da smo se povezali, makar samo nakratko, u meni je izazvala osjećaj tuge.
On je prekinuo šutnju. Ja sam samo držala slušalicu u ruci dok mi je govorio o profesoru Yoonu. Tad je upitao: „Mogu li doći k tebi?“
U ovo doba noći?
Mislila sam da je između nas sve gotovo, ali on je posve ležerno postavio to pitanje. Koliko je vremena prošlo otkad sam posljednji put čula te riječi? Dok smo bili zajedno, uvijek kad bi me nazvao, upitao bi isto. Zvao me i iz telefonskih govornica da mi kaže da dolazi. Kišan, vjetrovit, oblačan ili vedar, nijedan dan nije prošao bez tih riječi između nas. Tad smo uvijek čekali jedno drugo. Njemu nikad nije bilo prekasno da dođe k meni, a meni nikad nije bilo prekasno da ga primim u svoj stan. Viđali smo se u svako doba dana i noći. Svatko od nas dobije jedan život. Svatko se na svoj način trudi biti uspješan, voli, tuguje i izgubi svoje voljene. Nitko nije iznimka – ni ja, ni muškarac koji me nazvao, ni profesor Yoon. Imamo samo jednu priliku. Da je mladost nešto što možemo iznova proživjeti, danas ne bih stajala ovdje s telefonskom slušalicom u ruci i slušala njegov glas prvi put nakon osam godina.
Oklijevala sam trenutak pa rekla: „Ne, nešto ću smisliti.“
Uzdahnuo je i spustio slušalicu.
Osjećala sam se usamljeno nakon tih riječi. Ja sam ih izgovorila, ali zvučale su mi čudno. Trebala sam mu reći da ćemo se naći u bolnici. Bilo je grubo odgovoriti mu tim riječima. Ali i on je njima jednom davno meni odgovorio. Tad već nismo uvijek znali gdje je ovaj drugi i što radi. Upitala sam ga što namjerava učiniti oko nečeg što ga je mučilo, a on je grubo odgovorio: „Nešto ću smisliti.“ Bili mi toga svjesni ili ne, sjećanje je bodež u grudima. Tad kad mi je rekao te riječi nisam razmišljala o njima i prošlo je više nego dovoljno vremena da ih posve zaboravim, ali moja podsvijest u hipu ih je našla, isukala i uperila protiv njega. Nisam osoba koja će tako odbaciti prijatelja. I da se netko s kim sam nekoć bila bliska meni tako obrati, vjerojatno bih se klonila te osobe. Njegove riječi očito su sve ove godine lutale u meni kao izgubljeni dijelovi slagalice, prije nego što su iznova spojile u cjelinu i našle put do mojih usta.
Vratila sam se do radnog stola i jutro provela pogrbljena u stolici. Kad su teška sjećanja napokon popustila, ostao mi je hladan vjetar.
Je li bio kolovoz? Ili rujan? Brali smo divlje jabuke sa stabla u dvorištu profesora Yoona kad nas je zapuhnuo hladan vjetar, a mi se nasmijali. Malo stablo jedva je bilo dovoljno visoko da proviri preko zida, ali obilno je rodilo. Profesor Yoon gledao nas je s prozora dnevne sobe. Zaboravila sam zašto smo se, moji kolege s fakulteta i ja, okupili kod njega brati jabuke, ali ako je suditi po našem neobuzdanu smijehu, očito smo bili sretni i spokojni.
„Hoće li ikad više biti ovakvih dana?“
Osoba koja je to upitala nije mislila ništa ozbiljno, ali to pitanje sve nas je pogodilo.
„Istih ovakvih neće“, netko je tužno odgovorio.
U košaru s jabukama sakupili smo i smijeh koji se trenutak prije rasuo iz nas i da izbjegnemo međusobne poglede, pogledali smo profesora Yoona, svatko sa svojim mislima. Možda smo već tad slutili budućnost. Kad smo nabrali jabuke, vratili smo se u dnevnu sobu i sjeli u krug. Profesor Yoon zaspao je s knjigom na koljenima. Netko je pažljivo odložio knjigu na stol. Znatiželjna da vidim što je čitao, podignula sam knjigu sa stola. Čitao je Svijet tišine. Knjiga je izgledala staro; stranice su bile požutjele i savijene. S rukom na knjizi netremice sam promatrala njegove čarape, koje su mu labavo oblagale premršava stopalima.
Iako sam znala da bih trebala otići u bolnicu, nisam se mogla natjerati da ustanem iz stolice. Imala sam osjećaj da plutam i stalno sam tonula u san i budila se. Kad sam se mogla uspraviti i promotriti svoj stol, već je bilo podne. Knjige koje sam čitala bile su razbacane naokolo, a blok za bilješke ležao je preokrenut ispod eseja koje sam ispravljala. Dvije olovke bile su položene u pernici kupljenoj u Picassovu muzeju u Gotičkoj četvrti Barcelone. Zurila sam u golubicu s listom u kljunu na boku pernice i počela pospremati stol. Zatvorila sam otvorene knjige poezije i ubacila raštrkane kemijske i drvene olovke natrag u pernicu. Zgužvala sam odbačene eseje pune podcrtanih rečenica i bacila ih u smeće, izvukla utege za papir iz debelih knjiga koje sam usred čitanja gurnula u stranu i sve ih složila na rub stola, a knjige vratila na police.
Iz nekog razloga pospremanje radnog stola uvijek me podsjeti na smrt. Jednom sam ga bila pospremila i već krenula iz sobe, a onda se okrenula i pogledala njegovu čistu radnu površinu. Najednom preplašena, vratila sam se i ponovno razbacala stvari po njoj. Starenjem jedni druge nimalo bolje ne volimo i nimalo bolje ne razumijemo značenje života i smrti. Znanje ne dolazi s godinama. U usporedbi s osobom kakva sam bila u mladosti, danas teže volim druge i vijest o nečijoj nenadanoj smrti uvijek me zaprepasti i uzruja. Bez obzira na to, nadam se da ću umrijeti pišući ili čitajući neku knjigu za svojim radnim stolom kasno jedne snježne noći, i da ću samo spustiti glavu i zauvijek zatvoriti oči. Želim da to bude moja posljednja slika na ovoj zemlji. Obrisala sam tragove smrti koji su mi se zalijepili za jagodice prstiju sa svakom knjigom koju sam stavila na policu i završila s pospremanjem. Oprala sam ruke sapunom, umila se, preodjenula u čistu odjeću i provjerila svoj izgled u zrcalu. Na izlasku iz stana nesvjesno sam zastala i pogledala radni stol.
Kao da me čekao, telefon je ponovno zazvonio.
Ulomak iz romana “Leksikon svjetla i tame” Simona Strangera
.
A
A kao akuzator.
A kao ausvajz.
A kao arestiranje.
A kao ama baš sve što će nestati i pasti u zaborav. Ama baš sve uspomene i osjećaji. Ama baš svi predmeti i sve što posjedujemo. Ama baš sve što tvori okvir jednog života. Stolci na kojima je netko sjedio i krevet u kojemu je netko spavao bit će odneseni u neki tuđi dom. Tanjure će na stol stavljati neke druge ruke, a čaše će doticati usne drugih ljudi, koji će otpiti gutljaj vode ili vina pa nastaviti razgovor s drugom osobom. Predmeti bremeniti poviješću izgubit će jednog dana svoje značenje i pretvoriti se u čistu formu, poput klavira viđena očima jelena ili kukca.
To će se zbiti jednog dana. Svima nama doći će posljednji dan, a nećemo znati kada će, ni kako, naš život završiti. Ne znam hoću li posljednje trenutke života dočekati u staračkom domu, gušeći se od kašlja i blijede, mlohave kože što visi s nadlaktica poput tijesta sa žlice, ili ću pak umrijeti iznenadno, neočekivano u 45. ili 46. godini. Možda me udari kamion koji skrene u suprotan smjer baš dok mu idem ususret i tijelo mi bude odbačeno ustranu i zgnječeno u kabini automobila. Ležat ću tako među zgužvanim čelikom i okrvavljenim krhotinama stakla dok se drugi vozači skupljaju oko mjesta nesreće. Slučajni prolaznici podsjetit će se na trenutak da je svatko od nas u svakom trenutku na korak od ponora, samo što smo rijetko svjesni te činjenice: sve što jesmo i imamo može nestati usred najobičnije svakodnevice.
U židovskoj tradiciji postoji izreka da čovjek umre dvaput. Prvi je put kada srce prestane kucati, a sinapse u mozgu ugase se poput gradske rasvjete kad nestane struje.
Drugi je put kad se ime pokojnika izgovori, pročita ili netko na njega pomisli posljednji put – pedeset, stotinu ili četiri stotine godina poslije. Tek tada ta osoba zaista nestane, izbrisana iz zapisa života na zemlji. Ta druga smrt nadahnula je njemačkog umjetnika Guntera Demniga kad je došao na zamisao da izlije pločice od bronce, u njih ugravira imena Židova koje su nacisti ubili tijekom Drugog svjetskog rata i ugradi ih u pločnik pred zgradama gdje su te obitelji nekoć živjele. Nazvao je svoje instalacije Stolpersteine – kamenje spoticanja. Ta umjetnička intervencija pokušaj je da se odgodi druga smrt jer upisivanjem imena žrtava u pločnik umjetnik se pobrinuo da prolaznici čitaju njihova imena u desetljećima koja dolaze i tako zadrže te mrtve na životu; istodobno je to i pokušaj da se uspomena na jedno od najgorih poglavlja u europskoj povijesti sačuva poput primjetna ožiljka na licu grada. Dosad je diljem europskih gradova postavljeno 67 tisuća tih kamenova spoticanja.
Jedan je od njih tvoj.
Na jednom takvom kamenu stoji tvoje ime, a postavljen je na pločniku ispred mjesta gdje si nekoć stanovao, u norveškome gradu Trondheimu. Prije nekoliko godina moj je sin čučnuo kraj tvoga kamena i svojom rukavicom otro šljunak i prašinu s njega. Zatim je pročitao natpis naglas.
„Ovdje je živio Hirsch Komissar.“
Moj je sin tad imao deset godina. On je jedno od tvoje prapraunučadi. Kao i moja kći, koja je tog proljeća imala šest godina i stalno mi se vješala oko vrata. Moja supruga Rikke stajala je uz mene. Među okupljenima bila je i moja punica Grete i njezin muž Steinar. Okupili smo se na polaganju urne.
„Da, to je bio moj djed“, rekla je Grete. „Živio je tu na trećem katu“, dodala je, okrenula se prema zgradi iza nas i pokazala na prozor s kojega si nekoć gledao. Bilo je to neko drugo doba i drugi su ljudi tada živjeli. Kći mi je i dalje visjela oko vrata, a sin je čitao natpis ugraviran u kamen spoticanja.
OVDJE JE ŽIVIO
HIRSCH KOMISSAR
ROĐEN 1887.
UHIĆEN 12. 1. 1942.
ODVEDEN U LOGOR FALSTAD
UBIJEN 7. 10. 1942.
Grete je spomenula iznenadnu invaziju, prepričala kako je njezin otac odjednom ugledao vojnike ujutro 9. travnja 1940. Prolazili su u sivo-modrim kaputima, a bat njihovih čizama odjekivao je ulicom u taktu. Rikke je ustala da se uključi u razgovor, a moja kćerkica uvukla joj se u naručje. Jedino smo sin i ja nastavili sjediti pored tog kamena. Obrisao je prašinu i s posljednjeg retka pa me pogledao.
„Zašto su ga ubili, tata?“
„Jer je bio Židov“, odvratio sam.
„Da, ali zašto?“
Primijetio sam Rikkein pogled; istodobno je sudjelovala u obama razgovorima.
„Pa... nacisti su htjeli pobiti sve koji su bili drukčiji. A Židove su mrzili.“
Moj je sin utihnuo.
„Jesmo li i mi Židovi?“ upitao je. Njegove smeđe, bistre oči gledale su me usredotočeno.
Zatreptao sam nekoliko puta nastojeći se sjetiti što on sve zna o obiteljskoj povijesti. Što moja djeca uopće znaju o židovskom podrijetlu? Vjerojatno smo razgovarali o tome kako su njihovi prapradjed i praprabaka s majčine strane doselili ovamo iz Rusije prije više od stotinu godina. Razgovarali smo o ratu i bijegu njihova pradjeda Gersona, kojega su oboje uspjeli upoznati prije nego što je umro.
Rikke je zaustila da nešto kaže, no Grete ju je ponovno uvukla u razgovor, a mene je sin pogledao u oči.
„Ti si Norvežanin“, rekoh mu, znajući da time zapravo donekle izbjegavam odgovor. Primijetio sam da me Rikke gleda. „Dijelom si i Židov, ali mi nismo religiozni“, rekao sam i ustao nadajući se da će se Rikke ili Grete uključiti u naš razgovor, da će mu moći dati bolji odgovor, no one su promijenile temu, njihov je razgovor logikom asocijacije već otišao u neke sasvim druge vode.
Zašto su ga ubili, tata?
To pitanje progonilo me još mjesecima. Teško je na njega dati odgovor i uglavnom se zadovoljimo time da ga prepustimo zaboravu, koji guta prošlost. Svejedno, pretraživanjem raznih arhiva i razgovorima o prošlosti s drugim članovima obitelji, događaji iz prošlosti polako su isplivali na površinu.
Uskoro, pred sobom sam vidio snijegom zameteno središte Trondheima.
Paru od daha ljudi koji prolaze pored naherenih drvenih kućica.
Pred očima, ubrzo sam imao početak tvoga kraja, te srijede ujutro jednog sasvim običnog dana.
Datum je 12. siječnja 1942. Stojiš za pultom butika koji vodite ti i tvoja žena, okružen vješalicama sa šeširima i lutkama odjevenim u kapute i haljine. Upravo ti je došla prva mušterija toga dana i dok si joj govorio što imate u ponudi, zazvonio je telefon i morao si ostaviti cigaretu i knjigu narudžbi.
„Pariz-Beč, izvolite?“ javiš se automatski kao tisuću puta prije.
„Guten Morgen“, kaže čovjek s druge strane linije i nastavi na njemačkom. „Jesam li dobio Komissara?“
„Jeste“, odvratiš također na njemačkom, misleći na trenutak da te zove dobavljač iz Hamburga zbog ponovnih problema na carini. Možda je riječ o ljetnim haljina koje si naručio, no to je očito neki novi zaposlenik, jer glas ti nije poznat.
„Hirsch Komissar, suprug Marie Komissar?“
„Da... A s kime razgovaram?“
„Zovem iz Gestapove službe sigurnosti.“
„Da?“
Digneš pogled s narudžbenice i vidiš po mušteriji da primjećuje da nešto nije u redu pa se okreneš prema zidu dok ti je bilo ubrzano. Gestapo?
„Želimo razgovarati s vama“, tiho će onaj.
„Tako dakle?“ odvratiš, pa s oklijevanjem zaustiš da pitaš o čemu je riječ kad te glas iz slušalice prekine.
„Molim vas da dođete na saslušanje u Misijski hotel danas u 14h“, reče ovaj s druge strane.
Misijski hotel. Saslušanje? Zašto bih, zaboga, išao na saslušanje, razmišljaš okrenut zidu. Ima li to neke veze s Marieinim bratom Davidom i njegovim simpatiziranjem komunista? Vrh jednog čavlića bez glave viri iz okvira vrata. Prisloniš palac o metalni čavlić, pritisneš kožu o vrh i sklopiš oči.
„Halo?“ začuje se nestrpljivi glas s druge strane. „Čujete li me?“
„Čujem, čujem...“ odvratiš, odvojiš palac od čavlića i promatraš bijelu točku na mjestu gdje se krv povukla od pritiska. Mušterija u butiku stoji pored vješalica s haljinama i premeće uzorke tkanine kad se okreneš prema njoj.
„Neki moji kolege smatraju da previše riskiram ovako...“ reče glas i začuješ kresanje upaljača tik uz slušalicu.
„Smatraju da bih trebao poslati automobil i smjesta vas privesti da ne biste pokupili svoje sinove i umakli. Ipak ste vi Židovi...“ reče naglašavajući posljednju riječ pa nastavi tišim, gotovo zavjereničkim tonom. „Međutim, znam da vaša supruga Marie leži u bolnici... Pala je na ledu, je li tako?“
„Točno... Poskliznula se na ledu prije nekoliko dana i slomila... Kost pri kuku“, odvratiš jer se ne možeš sjetiti kako se kaže vrat bedrene kosti na njemačkom. Ne znaš ni jesi li ikada znao taj izraz. Svejedno, jasno je na što misliš.
Kako je Marie mogla biti tako glupa da nosi čizme s visokim potpeticama na ledu, pomisliš. Tako neprecizna, uvijek elegantna i s nepopustljivom potrebom da sve odluke donosi sama. Ako samo napomeneš da bi trebala postupati drukčije, da bi možda mogla biti malo opreznija, da joj možda nije najpametnije što piše novinske članke i što kod kuće organizira simpozije na kojima se raspravlja o političkim pitanjima, Marie samo frkne nosom na tvoje primjedbe. Padne joj mrak na oči i jasno ti da do znanja da kani postupiti kako je naumila. I ovaj je put bila ista pjesma i gle do čega je to dovelo, razmišljaš dok stojiš za pultom, s telefonskom slušalicom i dalje u ruci. Mušterija ti se nasmiješi i ode iz butika. Iz telefona se opet začuje glas.
„Vrat bedrene kosti, da...“ reče neznanac s druge strane linije podsjećajući te kako se to kaže na njemačkom. „Računam stoga da vi ni vaši sinovi ne kanite nikamo pobjeći, je li tako? Bilo kako bilo, moramo se pobrinuti za nju.“
Pobrinuti se za nju. Šutke kimneš, premda se govor tijela ne može prenijeti preko telefona, prije nego što odgovoriš da nitko od vas ne kani nikamo otići.
„Dobro, gospodine Komissare. Dođite ovamo danas u 14 h. Znate kamo trebate doći?“
„Misijski hotel? Znam gdje se nalazi, dakako.“
„Dobro. Doviđenja.“
Začuje se klik s druge strane, a ti ostaneš stajati za pultom dok ti se misli roje poput jata ptica koje prestrašeno polijeće sa stabla. Što da radiš? Pogledaš na sat. Imaš dovoljno vremena do 14 h. Dovoljno vremena da pobjegneš od svega toga, pomisliš, i na trenutak razmotriš mogućnost da se odšuljaš u stražnju prostoriju i šmugneš kroz skladište. Da se izgubiš u ulicama i samo trčiš koliko te noge nose, da ne zastajkuješ, ne obraćaš pozornost na okus krvi u ustima, na poglede neznanaca ni to što su ti noge izubijane od penjanja po brdima. Mogao bi trčati sve dok ne stigneš u šumu, sakriti se među borovima i odande prijeći granicu sa Švedskom, gdje tvoja kći Lillemor već živi na sigurnom. Moglo bi upaliti, pomisliš, a istodobno znaš da su to puste tlapnje. Jer što s Marie? Što s vašom dvojicom sinova, Gersonom i Jacobom? Pobjegneš li, iskalit će se na njima, pomisliš i zaklopiš knjigu narudžbi slobodnom rukom. Čak i da uspiješ upozoriti Jacoba da pobjegne i skloni se kod jednog tvog znanca s fakulteta, nikako ne možeš doći do Gersona; on je na izletu s kolegama studentima i pitanje je što bi se dogodilo s njime da se vrati s izleta u grad i zatekne Nijemce kako ga čekaju pred studentskim domom. A što bi tek učinili s Marie?
Jesu li istinite te glasine koje kolaju po dućanima, za večerama i u sinagogi? Da Židove otpremaju u posebne logore u inozemstvu? Ili su to samo pretjerivanja i umišljaji, poput svih onih sablasti koje si kao dijete viđao u mraku?
Nazoveš svoju zaposlenicu, koja inače radi na pola radnog vremena, i pitaš je bi li te mogla doći zamijeniti u butiku. Kažeš joj da ideš na saslušanje i zamoliš da, u najgorem slučaju, preuzme sav posao na nekoliko dana ako se stvar otegne. Zatim nazoveš Jacoba, javiš mu što se dogodilo i zamoliš ga da pokuša nekako doći do Gersona. Jacob počne mucati, kao i inače kad se uznemiri, pa ga pokušaš umiriti, kažeš mu da će sve biti u redu, da sigurno nije ništa ozbiljno te da ćeš ponovno navratiti u bolnicu da kažeš Marie. Tvoja pomoćna djelatnica uskoro stigne, također ozbiljna, gotovo bolna izraza lica, pa je moraš umirivati i bagatelizirati cijelu situaciju. Zatim navučeš kaput, pozdraviš se s njom i kreneš prema bolnici.
O čemu točno žele razgovarati? Možda je riječ samo o nekoj besmislenoj optužbi, nečemu zbog čega te ne mogu uhititi, razmišljaš dok ideš uzbrdo. Oprezno koračaš po ugaženu snijegu i držiš se za rukohvat da se ne bi okliznuo na kamenim stubama, gdje nabrekle nakupine leda nalikuju na skliske staklene meduze.
Nije nužno riječ o nečemu ozbiljnom; pa zar si išta skrivio? Baš ništa. To je vjerojatno samo formalnost, možda nekakvo popisivanje židovskog stanovništva ili, u najgorem slučaju, žele informacije o Marieinu bratu, razmišljaš dok ideš oko ugla prema bolnici.
Nekoliko sati poslije sjediš na saslušanju u Misijskom hotelu. Prostorije vrve mladićima u vojnim odorama. Gomila vojnika koji razgovaraju, puše, prenose poruke. Čovjek koji sjedi nasuprot tebi za pisaćim stolom lupka drugim krajem olovke po spisima na stolu i gleda te hladnim, bešćutnim očima.
„Čujem da ste vi iz Rusije. Je li to točno?“
„Jest.“
„I govorite pet ili šest jezika?“
„Da...“ odvratiš, ne znajući na što cilja.
„Neobično... Iškolovali ste se za inženjera, studirali u nekoliko zemalja – Engleskoj, Njemačkoj, Bjelorusiji... A unatoč tomu vodite najobičniji butik s odjećom zajedno sa svojom ženom?“
„Točno. Ovaj...“ započneš, ali on te prekine.
„...i k tome ste Židov“, reče on i zavali se na stolcu. „U kakvu ste odnosu s Davidom Wolfsohnom?“ upita ovaj.
„To je moj šogor“, odgovoriš. Znao si da će te pitati za njega, no onda uslijedi iznenađenje.
„Svjesni ste da je protuzakonito slušati BBC?“
„Jesam“, odvratiš i primijetiš kako kršiš prste.
„Znate da nije dopušteno širiti vijesti iz Engleske?“
Kimneš.
„I znate da ste dužni prijaviti one koji krše te propise?“
Odakle znaju za to? pitaš se i očajnički se nastojiš sjetiti na kojim si sve mjestima čuo da se razgovara o najnovijim vijestima iz Engleske, no ne možeš se sjetiti ni gdje ni od koga si ih čuo.
„Imamo dokaze da se takve vijesti šire u kafiću... Kaffistova.“
Eto ti odgovora. Dakako. Kaffistova.
„Znamo također da često svraćate u luku. Možete li objasniti zašto?“ nastavi ovaj.
„Preuzimam robu“, kažeš. Očito te netko slijedio. Netko je prisluškivao tvoje razgovore i razgovore u Kaffistovi. Netko tko dobro vlada norveškim. Ali tko?
„Ostat ćete tu dok pobliže ne istražimo stvar“, kaže čovjek za pisaćim stolom i dâ ti znak rukom da ustaneš dok istodobno pogleda u jednog od vojnika na vratima.
„To je to zasad, gospodine Komissar“, reče on, skloni tvoj dosje i zamoli stražare da te otprate u ćeliju u podrumu.
Sutradan ujutro još vjeruješ da će te pustiti, da će netko u sustavu uvidjeti da nisi nikakva opasnost za Treći Reich, da im je jednostavnije i jeftinije pustiti te da živiš, no tada u tvoju ćeliju uđu trojica vojnika, srdačno te pozdrave, a potom zamole da staviš ruke na leđa. Željezne lisičine hladne su na koži.
„Kamo idemo?“ upitaš na njemačkom.
„Ovuda“, odvrati jedan stražar i povede te uza stube, kroz neki hodnik pa na dvorište, gdje pada snijeg. Ondje stoji crni automobil uključena motora i čeka te. Uvučeš se na stražnje sjedište. Vozite se izvan grada. Tek nakon nekog vremena sine ti kamo idete.
U logor Falstad.
Jedan sat vožnje od Trondheima. Bijelo, zidano zdanje s dvorištem u sredini, okruženo drvenim barakama i ogradama od bodljikave žice, a snijeg leži kao tanak bijeli sloj povrh isprepletenih metalnih niti.
Otvore se ulazna vrata i vode kroz portirnicu, pored ogoljela stabla breze, u zgradu pa na drugi kat. Vidiš vrata zatvoreničkih ćelija kako se protežu u nizu. Drvena vrata sa zavijenim rešetkama. Iza rešetaka pojavi se jedno lice. Također zatvorenik. Dvojica stražara stoje i gledaju dok se svlačiš ispred ćelije, a potom te zatvore u jednu od njih. Riječ je o izduljenoj sobi s prozorom na drugom kraju i krevetom na kat. Čuješ kako se brava zaključava za tobom i počne te obuzimati tjeskoba jer shvaćaš da ne možeš pobjeći. Tjeskoba od pomisli da je ovo kraj i da sve činiš posljednji put. Ozbiljnost na licu onog drugog zatvorenika. Apatija pukog sjedenja i zurenja u zid.
A kao alkohol, koji će ti nedostajati prvih tjedana u logoru, čežnja za opijenošću koja ublažava okolnosti i misli, dopuštanje da zbunjenost, srdžba i strah obamru, uspavaju se i utonu u svojevrstan zaborav..
A kao asocijacije koje se najedanput nižu dok ideš na prisilni rad, u kantinu ili u šumu. Trenuci iznenadnih, neočekivanih uspomena, kao da je sve bilo samo uvod u nešto drugo.
Tragovi kamionskih kotača na tlu ispred logora odjednom te vrate na blatnjave staze tvoga djetinjstva u carskoj Rusiji, kad su svijetlosmeđe kokoši kljucale po dvorištima, a ti si uvijek u širokom luku zaobilazio jednog šugavog psa.
Prizor stražara ljeti, kako zabacuje glavu i žmiri, odjednom te vrati u studentske dane u Njemačkoj, u trenutke radosti dok si sjedio naslonjen na klupi u stankama između predavanja, u zemlji kojom tada još nisu bili zavladali nacisti.
Svježe oprana košulja što se suši ispred baraka i napinje poput jedra na vjetru podsjeti te na poduzeće koje ste Marie i ti pokrenuli od nule ili na izbjeglički logor kod Uppsale, koji ste tako naivno napustili, gdje se odjeća sušila na konopima ispred kuća, a djeca su trčkarala uokolo.
A kao amalgam lica članova tvoje obitelji, koja ti zaigraju pred očima uvečer kad u logoru zavlada tišina, a ti ležiš u ćeliji sklopljenih očiju.
A kao „‘Ajmo!“ u radosnoj ciki djece što se sanjkaju dok ideš na prisilni rad u Falstadsku šumu: na jednoj uskoj padini ispred seoskog imanja, malena dječja tijela izbrusila su crne tragove tla i kamenja klizeći na sanjkama, obraza rumenih od hladnoće.
A kao ama baš sve priče skrivene pod kamenjem spoticanja, koje su izašle na svjetlo dana posljednjih godina. Ispod njih izvire nevjerojatna količina priča, poput kukaca koji bi izmiljeli ispod kamenja koje si podizao kao dijete.
Dragi Hirsch. Ovo je pokušaj odgađanja druge smrti, izbjegavanje zaborava, jer iako ja nikada neću moći ispričati pravu priču o tebi, mogu barem sakupiti njezine dijelove, spojiti ih i u život vratiti ono što je nestalo. Ja nisam Židov, no moja djeca, tvoja prapraunučad, imaju židovske krvi. Tvoja je priča i njihova priča. Kako im ja kao otac mogu objasniti toliku mržnju?
To prijepodne uz kamen spoticanja odvelo me ubrzo u gradiće i mjesta koja nikad nisam posjetio, u arhive, razgovore, knjige i obiteljske albume. A ponajviše, odvelo me u priču o jednoj posebnoj kući na rubu Trondheima. Ta je priča toliko zlokobna i jeziva da je isprva nisam smatrao mogućom, jer ta samostojeća kuća povezuje priču o našoj obitelji s pričom o Henryju Oliveru Rinnanu, mladiću koji se prometnuo u jednog od najgorih, najsurovijih nacista u Norveškoj.
Naziv te kuće počinjao je slovom B.
„Bandin kloštar
Što čitamo u kolovozu?
I eto nas na vrhuncu ljeta – u kolovozu, pravom ljetnom mjesecu. Tragajući za šlagvortom za uvod u blog, nailazimo na zgodnu narodnu izreku o kolovozu: „Bilo ti u klasu klasato, u busu busato, u trsu trsato, u gumnu hrpato, u hambaru mnogo, a u kući hajer i berićet!“ Slijedom toga, nama kao da je netko nabajao „Bilo vam u knjigama knjigato!“ jer je naša kolovoška programska dionica okupila čak tri romana triju fantastičnih autorica.
Korejsku autoricu Kyung-sook Shin već ste upoznali romanom „Molim te, pazi na mamu“, čija se internacionalna popularnost prelila i u Hrvatsku, pa godinu i pol ova knjiga nije silazila s ljestvica čitanosti i prodaje. Djelom „Bit ću ondje“ Kyung-sook Shin ostaje vjerna svojem meditativnom izričaju kojim prati troje studenata i jednog profesora u vremenu nezadovoljstva i korozivnih društvenih odnosa.
I ovim je romanom Kyung-sook Shin potvrdila svoje literarno umijeće.
Priča nas vodi na sveučilište dok traju studentski nemiri te na dirljiv i jednostavan način progovara o prijateljstvu, ljubavi i prisnim odnosima. I ovim je romanom Kyung-sook Shin potvrdila svoje literarno umijeće, zbog čega je i stekla tako veliku popularnost.
Dina Rubina izraelska je ruskojezična književnica velikog opusa i značaja u ruskom kulturnom prostoru. Potpisnica je pedesetak knjiga za koje je primila važne nagrade. Najistaknutiji svoj roman „Na sunčanoj strani ulice“ posvetila je rodnom gradu – Taškentu. Riječ je o nježnoj, atmosferičnoj odi mjestu rođenja, natopljenoj nostalgijom.
Istančanim okom za detalje, Dina Rubina minuciozno tka priču o umjetnosti, o gradu i njegovim ljudima.
Knjiga je krcata živopisnim uvidima u tradiciju te društvenu i kulturnu scenu Taškenta. Pored te vibrantne dionice, druga se linija bavi neobičnim sudbinama dviju jakih žena: majke Katje i kćeri Vere. Obje su vrsne umjetnice: jedna u krijumčarenju, a druga u slikarstvu. Pred nama je divan roman, na tragu ruskih klasika, koji otvara egzotičan azijski prostor u njegovoj dojmljivoj, sinestetičkoj raskoši. Istančanim okom za detalje, ova cijenjena autorica minuciozno tka priču o umjetnosti, o gradu i njegovim ljudima, spretno ispreplićući fikciju s autobiografskim elementima.
Svoju vruću kolovošku priču zaključujemo jednako vrućim „Hippocampusom“ austrijske spisateljice Gertraud Klemm, koji ima potencijala da raspiri već razgorenu polemiku o neravnopravnosti žena i muškaraca.
Ova briljantna proza satiričan je, provokativan i duhovit roman ceste, kojim Klemm na sav glas viče da je car gol.
Klemm se ovom aktivističkom prozom žestoko isprsila, podmetnuvši leđa u borbi za prava žena, točnije – prava književnica. Dvoje će protagonista u kamperu krenuti u borbu s petrificiranim normama po kojima „žene obavljaju dužnosti, a muškarci su dužnosnici“. Niz diverzantskih akcija uključuje potragu za spomenicima konjanika i slavnih muškaraca koje će unerediti i na njima ostaviti pečat svoga revolta. Ova briljantna proza satiričan je, provokativan i duhovit roman ceste, kojim Klemm na sav glas viče da je car gol. Slijedom svega navedenog, očekujemo pravi vatromet diskusija i polemika, posebice kada autorica stigne u posjet Zagrebu.
Što čitamo u srpnju?
Mjesec u kojem se novinski stupci pune preporukama za ljetno štivo vjerojatno i jest onaj u kojem, zahvaljujući godišnjim odmorima, većina čita možda više nego obično. Zato ni ovoga mjeseca nismo štedjeli papir, donoseći vam naslove koji će vas trgnuti iz omare i fjake. Srpanj je ujedno u Heni u znaku prvoga romana iz treće edicije projekta „Europa iznutra i izvana“, koji smo pokrenuli prije nekoliko godina; u prijevodima prokušanih jezičara čitat ćete nagrađivane autore iz svih zakutaka Staroga kontinenta. Pa započnimo…
Roman je ujedno autobiografski inspirirana posveta autora svima onima koji su nevini stradali, da ih se ne bi zaboravilo.
Norveški književnik Simon Stranger svojim je opusom već zaslužio priznanje skandinavske kritike i simpatije publike, a njegov roman Leksikon svjetla i tame donosi zanimljivu priču o tamnoj strani povijesti. Roman slijedi životni put nacističkog zločinca Henryja Olivera Rinnana, koji je tijekom Drugoga svjetskog rata svoj zloglasni stožer, mjesto torture i smaknuća, smjestio u podrum jedne vile u Trondheimu. No nakon svršetka rata i Rinnanova uhićenja u kuću se useljava židovska obitelj čiji su članovi stradali tijekom pogroma. Mračna atmosfera kuće i njezina prošlost opsjedaju ih, sve dok se i njihovi odnosi ne počnu raspadati…
Napisan poput abecedarija, u kojem svako poglavlje započinje riječima-ključevima, roman je ujedno autobiografski inspirirana posveta autora svima onima koji su nevini stradali, da ih se ne bi zaboravilo. Naime, prema židovskoj predaji čovjek doista umire tek onda kada se posljednji put izgovori – njegovo ime.
Za blistav prijevod Leksikona svjetla i tame zaslužan je dovitljivi i iskusni skandinavist Mišo Grundler.
Napisan majstorski smjelo, sa zapletima koji vas zavode i finim humorom koji precizno sjecka utrobu društvene stvarnosti, ovaj je kriminalistički roman protkan i ezoterijom i glazbom.
I dok jedni odlaze i nestaju s lica zemlje, neki se katkad zahvaljujući tome – ponovno rode. U romanu Strano tijelo plodna domaćeg autora Franje Janeša, jedno je srce u tome odigralo glavnu ulogu. Kako je umrla Agna, komu je pripalo njezino srce i – zajedno s njime – njezina sjećanja? Napisan majstorski smjelo, sa zapletima koji vas zavode i finim humorom koji precizno sjecka utrobu društvene stvarnosti, ovaj je kriminalistički roman protkan i ezoterijom i glazbom. Janeš nije odolio ni poigravanju formom: poglavlja možete čitati i napreskokce, sve ovisno o tome do kakva kraja – ili početka – želite stići. Samo trebate baciti kocku. A znamo da je u životu, uz pamet, najvažnije imati sreće…
Koprivnica
Pustio je ime grada da mu se otkotrlja preko jezika: „Ko-pri-vni-ca. Koprivnica.“
U fokusu naših Književnih razglednica našao se gradić Koprivnica, sjedište Koprivničko-križevačke županije, a sve zahvaljujući nagrađenu romanu Vošicki književnika Marka Gregura. Ako nas je pandemijsko razdoblje na nešto potaklo, onda je to na obilazak vlastite zemlje. Umjesto kompliciranih procedura kojima smo bili izloženi prilikom putovanja u inozemstvo, mnogi su pribjegli jednostavnijem rješenju: putovali su Hrvatskom i vidjeli neke lijepe destinacije koje možda nikada ne bi vidjeli da nije bilo virusa.
Ako nas je pandemijsko razdoblje na nešto potaklo, onda je to na obilazak vlastite zemlje.
Gradovi su, nebrojeno smo to puta rekli, česti junaci u knjigama, a kritičari se slažu da je u spomenutoj romansiranoj biografiji Vinka Vošickog, Čeha koji se 1909. iskrcao iz vlaka na koprivnički kolodvor, jedan od protagonista upravo grad Koprivnica.
Kondukter je prošao uz kompoziciju izvikujući ime grada. Vošicki je uzeo kofer i izašao na peron. […] Sjeo je na klupu i čekao. Negdje blizu zakukurikao je pijetao. Počelo mu se spavati, sad kad se više nije tresao, pa je ustao i prošetao uz lijepu kolodvorsku zgradu, koja kao da je bila prevelika za ovaj grad. […] Prošao je kroz zgradu i izašao na drugu stranu. Ispred su bile dvije kočije. Pripadale su hotelima – jedna je bila iz Zlatnog križa, a druga iz K caru austrijanskomu. Oba su mu kočijaša ponudila prijevoz po jeftinijoj cijeni, predosjećajući da je posljednji putnik, pa polako krenula blatnjavom cestom pošto ih je odbio. Zavukao je ruku u unutarnji džep kaputa te izvukao hrvatsko-češki rječnik koji je sastavio Stjepan Radić.
Sajamsko i cehovsko mjestašce koje je početkom 20. stoljeća brojilo tek oko osam tisuća stanovnika, neasfaltiranih ulica i trgova, Vinko Vošicki odabrao je za mjesto u kojem će živjeti i raditi. Upravo je tu odlučio osnovati tiskaru i baviti se izdavaštvom. Zaljubljenik u knjige, Vinko će biti zapamćen po objavljivanju djela Karla Maya, Augusta Cesarca i Miroslava Krleže. Sve do svoje smrti 1957. taj će se iznimni idealist i veliki vizionar boriti s vjetrenjačama – malim i uglavnom nepismenim čitateljstvom:
Vođen snažnom vizijom o izdavačkom prosperitetu i nepokolebljivom voljom, Vošicki je u Koprivnici ´20-ih godina ugostio i mladog Miroslava Krležu.
„Jesu nepismeni?“
„Uglavnom. A i ovima koji su pismeni baš se ne da čitati, trebalo bi im popodne da pročitaju dopis.“,
a zadesit će ga i čak dva svjetska rata, te društvene i političke mijene tog turbulentnog razdoblja. Pred jednim tiskarom i izdavačem, koji je svoje djelovanje smjestio u zaostali kraj, hrvatsku periferiju, svakodnevno su nicale poteškoće i prepreke. No taj se brkati Čeh nije dao pokolebati, grabio je naprijed pun entuzijazma, ne prihvaćajući poraz, iako je bilo nebrojeno razloga za odustajanje:
Dođe mu da plače, koliko je to uzalud potrošenog papira, a tako ga je teško nabaviti i to po suludim cijenama. Kad je sedamnaeste praktički preko noći poskupio 250%, rekli su da je to kraj, sad će stabilizacija, ali brus, kako ovdje kažu. Samo raste i raste. Najviše ga bole neprodani primjerci. Polizao bi dolje tintu, samo kad bi se dalo, ako bi to značilo čiste, upotrebljive listove. Svaki taj primjerak šesnaest je stranica neke knjige koju neće otisnuti. Nije to njegov papir, posve mu je jasno, ali ipak. Gura nekako Svjetsku biblioteku, došao je do dvadesetog sveščića, zadnja je Crosbyjeva Tolstojeva nauka, koja se nikako ne prodaje (također ju je preveo, i to loše, njegov prijatelj Rakoš), a navukao je i nekoliko naslova u Zbirci glasovitih djela, ali sve je to ništa, barem u odnosu na planove i nade koje je imao na frontu, kad se sve nekako pokrenulo onim Rakoševim javljanjem. Knjiga je skupa, a prodaja slaba. Potrudio se ubaciti taj Horvatov članak, gdje ovaj spominje gotovo 21% nepismenih muškaraca, ali zna da neće biti koristi.
Vođen snažnom vizijom o izdavačkom prosperitetu i nepokolebljivom voljom, Vošicki je u Koprivnici ´20-ih godina ugostio i mladog Miroslava Krležu koji mu, u gradić osamdesetak kilometara udaljen od Zagreba, dolazi „na noge“:
Prepoznao ga je izdaleka, prije nego što se dalo sasvim razaznati zakrivljenu liniju korpulentnog tijela. Mogao je osjetiti energiju čovjeka koji čvrsto i bez zadrške grabi prema onome što mu je važno. Veseli se susretu i pomalo može razumjeti da je mladi pisac Miroslav Krleža već i sam silazak s vlaka na ovdašnjem kolodvoru doživio kao uvredu i neugodan poraz.
Krleža gleda gradsku vijećnicu pogledom iscrpljenog, febrilnog kamatara, koji po tko zna koji put mora uložiti ogroman napor i doći nekamo kamo ni po čemu ne pripada kako bi uzeo ono što mu pripada. Čuo je mnogo o njemu, s raznih strana.
Vošickog iritira što Krleža pokazuje koliko mu je biti ovdje ispod časti, s dozom gađenja ili indignacije promatrajući ovo ili ono, ali uglavnom sve.
Vošicki je ovjenčan nagradom „Fric“ (2019/2020) te državnom nagradom „Vladimir Nazor“ kao najbolji roman u 2020. godini.
Pa ako je veliki i onodobni Krleža s omalovažavanjem gledao na Koprivnicu, danas nema razloga za takve predrasude. U sjedištu bilogorsko-kalničkog kraja smjestila se najveća tvornica hrane u regiji, čuvena Podravka, s Vegetom kao svojim planetarno poznatim brendom. Ako odlučite obići grad, obavezno svratite u Podravkin muzej prehrane te Muzej grada Koprivnice. Župna crkva sv. Nikole svojim se zvonikom iz 17. stoljeća ističe u središtu grada. Na glavnom, Zrinskom trgu, pogled privlače kuće s arkadama u prizemlju, poput obrtničke, u kojoj je danas Pivnica Podravka. U dubokoj hladovini njezine unutrašnjosti možete se odmoriti i počastiti odličnim gulašom, a nakon toga obići i koprivnički park s prekrasnim Paviljonom te posjetiti Knjižnicu i čitaonicu „Fran Galović“, u kojoj je svoje mjesto našla i knjiga koja nas je povela na put u ovaj pitoreskni gradić.
Roman Vošicki najbolja je povijesna priprema za taj grad.
Romani uistinu otvaraju bezbrojne i nepoznate svjetove. Vošicki nam je tako otvorio svijet „pravog čovjeka u krivim vremenima.“ Koliko je to dobro napravio autor romana Marko Gregur, potvrđuju i dvije velike nagrade: Vošicki je ovjenčan nagradom „Fric“ (2019/2020) te državnom nagradom „Vladimir Nazor“ kao najbolji roman u 2020. godini.
Ako odlučite obići Koprivnicu, tada je roman Vošicki najbolja povijesna priprema za taj grad, a obilazak će samo upotpuniti suvremenu sliku grada uz čije se ime vežu mnoge znamenite ličnosti koje su djelovale na području gospodarstva, politike, umjetnosti i znanosti.
Što čitamo u lipnju?
Jeste li znali da smo upravo ušli u međunarodni mjesec muškaraca – koji neobičnom kontradikcijom svoj latinski naziv nosi po ženi – božici Junoni? Jureći ususret ljetu, koje kalendarski još nije, ali temperaturno itekako jest počelo, donosimo vam i božanstvene naslove, ponešto pretežući na stranu autora. Ipak je njihov mjesec!
Prednost ipak dajemo damama: prvi je u nizu bestseler „Pačinko“ korejsko-američke autorice Min Jin Lee, roman koji je dosad osvojio mnogobrojne nagrade i ušao u finale nagrade National Book Award. Ovu višegeneracijsku obiteljsku sagu kao protagonistica nosi mlada Korejka Sunja, čija će nesretna ljubav prema yakuzi Koh Hansuu i selidba u Japan posve promijeniti dotad predvidljiv tijek njezina života. Dojmljiv roman o ženskoj snazi i integritetu, u čijoj je pozadini malo nam poznata povijest japansko-korejskih odnosa, svoju temu najavljuje već prvom rečenicom – „Povijest nas je iznevjerila, ali nema veze.“ Istražujući pitanja identiteta, domovine i pripadnosti, Min Jin Lee donosi dirljive sudbine triju generacija zainichija – korejskih imigranata u Japanu, koje pratimo gotovo kroz cijelo XX. stoljeće.
Dojmljiv roman o ženskoj snazi i integritetu, u čijoj je pozadini malo nam poznata povijest japansko-korejskih odnosa, svoju temu najavljuje već prvom rečenicom – „Povijest nas je iznevjerila, ali nema veze.“
Isprepleten nizom zanimljivih kulturalija – od azijskoga jelovnika do svadbenih običaja – ovo će sjajno napisano djelo zasigurno zainteresirati ne samo ljubitelje dobre beletristike, nego i one žedne znanja o Dalekom istoku.
Na drugome se mjestu ustoličio drugi dio Myttingove norveške trilogije, „Tapiserija sestara Hekne“. Svi oni koji su s nestrpljenjem čekali nastavak „Sestrinskih zvona“, sad će se najzad moći baciti na čitanje ovog književnog bisera: kritika kaže da rijetko kome uspije drugi dio napisati bolje od prvoga, ali Larsu Myttingu to je uspjelo. Kakav poguranac! I zaista je riječ o piscu izvanredna glasa i jezika, koji je u stanju nadmašiti samoga sebe. Pred nama je uvjerljiva fabula prepuna starinskih vjerovanja i legendi, i čvrsto usidrena u norveški folklor i mitologiju.
Pred nama je uvjerljiva fabula prepuna starinskih vjerovanja i legendi, i čvrsto usidrena u norveški folklor i mitologiju. Kad tomu dodamo zanimljive likove koji su u stanju opčiniti čitatelja, tada je uspjeh zagarantiran.
Kad tomu dodamo zanimljive likove koji su u stanju opčiniti čitatelja, tada je uspjeh zagarantiran. Dio je junaka u novome romanu već poznat, ali na scenu stupaju i novi, poput Jehansa Heknea, Astridina preživjela sina i pokretača dinamične radnje u kojoj će biti novih ljubavi i prijateljstava, čudesnih iznenađenja i zanimljivih obrata. Ukratko, riječ je bogatoj književnoj tapiseriji čiji tvorac zaslužuje gromoglasan aplauz.
Za kraj vam nudimo duhovnu hranu, knjigu koja uči kako se otvoriti sebi, svijetu i – partneru. Na tragu svoga bestselera „Put vrhunskog muškarca“, proslavljeni učitelj David Deida u svojoj novoj knjizi „Plava istina“ nudi svjež pristup stvarnosti i, osobito, ljubavnome odnosu, potičući nas da pronađemo put do svoje istinske biti, do vlastite svrhe, strasti i neprigušene ljubavi. Izravno i jednostavno, ovaj nas praktični životni vodič uči kako mudro ploviti kroz sva emotivna stanja – ljutnju, ljubomoru, strah, požudu – jednostavnim otvaranjem svim iskustvima.
Za kraj vam nudimo duhovnu hranu, knjigu koja uči kako se otvoriti sebi, svijetu i – partneru.
Za početak – otvorite naše nove knjige!
RAZGOVORI UGODNI: Boris Škifić
Nedavno si objavio novi roman „Pisma iz Vinogradske“. Ima li u njemu mnogo autobiografskog?
Književnost kao umjetnost uvijek ima nešto autobiografskog u sebi, ovako ili onako, jer je književno djelo odraz pjesnikove duše, a ta duša se stvorila iz njegova življenja. Konkretno, što se tiče mog autobiografskog u „Pismima“, nema nikakve dileme da ga ima, naime, ležao sam u Vinogradskoj tri godine s malim prekidima, i to stalno na ivici između života i smrti, te jednom na nekoliko dana prešao s onu stranu života, ali taj boravak u Vinogradskoj samo je početni impuls za pisanje „Pisama“, izraz proizašao iz moje nataložene podsvijesti. „Pisma“ su umjetničko djelo, stvaranje nove univerzalne stvarnosti od postojeće realne stvarnosti, što znači, proizašla iz autobiografskog da bi se stvorilo nešto posve izvan autobiografskog kao fikcija.
Napisao si i dvije zbirke priča: koja ti je forma draža?
Proza, kao priča i roman, jednako su mi drage forme; možda mi je malo draži roman jer je sveobuhvatniji i raspojasan. Volim širinu u svakom pogledu. Dugo sam, tražeći svoj smisao pisanja, lutao između tih dviju formi dok nisam u „Pismima“ napokon došao do svoje poetike stvaranja i obje forme ujedinio u jednoj. Satkano kao čipka. Samo naizgled nepovezano i nedovršeno, međutim, kada se nakon čitanja čitatelj odmakne i svojim iskustvom dovršava roman, jasno mu je vidljiva čipka kao umjetničko djelo. Svako kratko poglavlje satkano je kao kratka priča i gotovo nevidljivim metaforičkim nitima povezana u konačnu čipku. „Pisma“ su mi bila najpogodnija za stvaranje takve poetike, poetike čipke.
Ako netko kaže da ga kritika ne zanima, laže. Što se mene tiče, sve je tu posve jednostavno, negativnu ignoriram, pozitivnoj se radujem.
Komu prvo daješ tekstove na čitanje i jesi li osjetljiv na kritike?
Potpuno mi je nerazumljivo zašto to netko čini ako je uvjeren u ljepotu koju je stvorio. To me nimalo ne zanima i nikome na svijetu ne dajem tekst na čitanje prije slanja izdavačkim kućama. Dovoljno je da ja to pročitam nakon nekoga vremena i brišem ako mi se ne svidi, a to se često događalo. Moram priznati da u slučaju „Pisama“ nisam mnogo brisao. Ako netko kaže da ga kritika ne zanima, laže. Što se mene tiče, sve je tu posve jednostavno, negativnu ignoriram, pozitivnoj se radujem. No sve to pada u vodu ako ne uspostavim ljubavni odnos s publikom, to je najbitnija mjera, a jedini je istinski kritičar vrijeme, koje će jasno odrediti hoće li moji likovi ostati živjeti i kada mene ne bude.
Svojim sam učenicima ljubavlju i uvažavanjem uspio prenijeti svašta, pa tako i ljubav prema čitanju, a sve na osnovi uzajamnog povjerenja i vjere u poštenog, plemenitog i istinoljubivog čovjeka koji voli čitati i na taj način živjeti mnoge druge živote.
Imaš li određeno mjesto ili vrijeme kada najradije pišeš?
Kako na neki način živim s likovima koje pišem, jedino moguće vrijeme je vrijeme samoće. Potpuna samoća njihova i mog svijeta u koji ne puštam nikoga dok s njima komuniciram. Mjesto je svagdje i potpuno je neodređeno, bilo gdje, potreban je samo papir i komad olovke. U konačnici sve pišem u sobi, odmaknut u potpunosti od svijeta u kojem svakodnevno živim.
Budući da si profesor, jesi li uspio svojim učenicima prenijeti ljubav prema knjizi i čitanju? I kako?
Svojim sam učenicima ljubavlju i uvažavanjem uspio prenijeti svašta, pa tako i ljubav prema čitanju, a sve na osnovi uzajamnog povjerenja i vjere u poštenog, plemenitog i istinoljubivog čovjeka koji voli čitati i na taj način živjeti mnoge druge živote. Kako sam pri kraju te priče, okrećem se od učenika prema čitalačkoj publici s namjerom da i s njom uspostavim ljubavni odnos. U slučaju da se to ne dogodi, mada vjerujem da je takav ishod gotovo nemoguć jer smo se počeli opasno zaljubljivati, uzaludno je bilo svako moje pisanje.
Na pragu čudnovata Praga
Ima gradova za koje, čim ste im prešli prag, znate da biste ondje mogli pustiti korijenje. Tko zna s čime sve to ima veze – s raspoloženjem u kojem ste doputovali? S ljudima koje odande već poznajete? Možda s genetikom, ili s prošlim nekim životom? Kako bilo, Prag je jedan od onih kojima odmah možete napipati bilo ako ste dosad živjeli, primjerice, u Zagrebu ili Varaždinu, Novom Sadu ili Budimpešti. Osjećaju da ste doma pridonosi ponajprije svima nama poznata austrougarska arhitektura, a sličnost sa Zagrebom evidentna je i iz naziva kojim naš glavni grad nazivaju – Mali Prag.
Osjećaju da ste doma pridonosi ponajprije svima nama poznata austrougarska arhitektura, a sličnost sa Zagrebom evidentna je i iz naziva kojim naš glavni grad nazivaju – Mali Prag.
No kakva je češka prijestolnica uistinu, to vam može otkriti samo pravi pravcati Pražanin, koji poznaje njegove skrivene zakutke. Jedna od takvih zacijelo je i Pavla Horáková, praška novinarka i spisateljica, koja u svome romanu Teorija čudnovatosti u skladu s naslovom iznosi neobična i oštroumna zapažanja glasom junakinje Ade, znanstvenice u Zavodu za interdisciplinarne studije čovjeka. U potrazi za temom dostojnom znanstvenog istraživanja, Ada će vam usput otkriti mnoge praške mračne tajne:
A kuriozitetima nije kraj: putem ćete pronaći čak i zanimljive činjenice o slavnim našijencima u češkoj metropoli:
Bivši Borůvkin sanatorij za bogatije ljude, osnovan 1931. u zgradi s kraja devetnaestog stoljeća, doživio je mnogo toga. U vrijeme Prve Republike navodno su ovamo dolazile lake žene na nelegalne pobačaje. U vrijeme protektorata ovdje su se liječila boležljiva njemačka djeca. Upravo je ovdje, nakon što je prebačen iz kartuzijanskog samostana u Valdicama 1950. godine, posljedicama mučenja podlegao župnik Toufar iz Čihošt’a, a devetnaest godina poslije ovdje je tri dana umirao Jan Palach. Malo previše za jednu zgradu. Ako netko traži dobro pogođen simbol moderne povijesti ove zemlje, ovdje će naći sve pod jednim krovom.
Imaju li strmoglave gradske ulice višu stopu kriminala, kakvi su praški beskućnici i koliko zagonetni genius loci utječe na živote Pražana? Stvari koje vam ne može reći turistički vodič, ma koliko dobar bio, ni onaj ukoričeni, ni onaj na dvije noge, može vam razotkriti izvrsna književnost. A kuriozitetima nije kraj: putem ćete pronaći čak i zanimljive činjenice o slavnim našijencima u češkoj metropoli:
„U ovoj je kući 1880.-1881. živio srpski znanstvenik Nikola Tesla“, čitala sam natpis na spomen ploči. Nisam imala pojma da je Tesla ikad bio u Pragu, a kamoli dulje vrijeme. „Studirao je na ovdašnjem tehničkom fakultetu. Ali ovdje nije bio sretan. Naletio je na glupu austrijsku birokraciju u češkoj izvedbi.“
Humoristična je kartografija Praga pred vama, najneobičnija i najčudnovatija koju ćete u knjižari naći.
Put pod noge, dakle, i roman u ruke! Humoristična je kartografija Praga pred vama, najneobičnija i najčudnovatija koju ćete u knjižari naći. A kad ste već u Češkoj, svakako razgledajte i druge dijelove ove zemlje, u koje su smještene radnje romana Jakube Katalpe, Hane Andronikove, Alene Mornštajnove i Petre Dvořakove…
Istanbul u knjigama
Gradovi su česti junaci u knjigama. Istanbul, jedna takva grandiozna prijestolnica, čest je protagonist u knjigama Elif Shafak, Ahmeta Ümita, ali i brojnih drugih autora. U „Rapsodiji o Bejogluu“ najpoznatiji turski pisac krimića zločin je smjestio u središte Istanbula, najužurbaniju četvrt, kojom prolazi čuvena Istiklal ulica sa stotinama tisuća prolaznika dnevno, i u kojoj život vrije doslovno dan i noć. To je živo srce grada nekada uključivalo četvrti Peru i Galatu, u koje su rado zalazile poznate ličnosti iz cijeloga svijeta. Tako je u čuvenome hotelu Pera Palace odsjedala i kraljica krimića Agatha Christie, a njezinu sobu može se i danas unajmiti, dakako, uz pristojnu cijenu. No što je to za ljubitelje krimića i osjećaj da se nalazite u prostoriji u kojoj je Agatha smišljala zaplete za „Ubojstvo u Orient Expressu“.
Ta je velebna metropola, jedina na svijetu smještena na dva kontinenta, izrasla u mit, predmet nježnih sjećanja i gorljive čežnje.
Lepršaviji odnos prema Istanbulu ima njegova dobra poznavateljica i maštovita pripovjedačica, Elif Shafak, koja ga čak rodno određuje – kao grad-ženu – ali pripisuje mu i određenu boju. U „Palači buha“, primjerice, junakinji Agripini Fjodorovnoj Antipovoj sva su važna mjesta njezina života bila povezana s nekom bojom, a ljubičasta je postala bojom Istanbula, i to: „vodenkasto ljubičasta koju blještavo sunce, što se reflektira s kupola prekrivenih olovom, stvara u mrlji, kap po kap…“ U romanu „10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu“ Elif ga duhovito naziva „neuspjelim mađioničarskim trikom“ otvarajući ga kroz mnoga njegova lica: drevni, moderni, heretički, pobožni, carski, pučki, globalni i provincijski Istanbul. No prema njezinu viđenju, postoje još i kozmopolitski, filistarski, pa čak i mačo Istanbul. Za sve one koji su ga napustili, ta je velebna metropola, jedina na svijetu smještena na dva kontinenta, izrasla u mit, predmet nježnih sjećanja i gorljive čežnje.
Budući da je iza nas period društvenih izolacija, godine smanjenog kretanja, a neizvjesno je i što će nam donijeti budućnost, vjerojatno ste se zaželjeli otputovati nekamo, pa zašto to ne bi bilo baš u Istanbul, koji Elif Shafak tako nadahnuto opisuje u knjizi „10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu“.
Tu je bio i Istanbul onih koji su davno otišli, otplovili u daleke luke. Za njih će ovaj grad zauvijek biti metropola sačinjena od sjećanja, mitova i mesijanskih čežnji, zauvijek neuhvatljiv kao lice ljubavnika koje nestaje u magli.
„Istanbul je bio iluzija. Neuspjeli mađioničarski trik. Istanbul je bio san koji je postojao samo u glavama asasina. Istanbuli su bili mnogostruki i borili se, nadmetali, sukobljavali, svaki smatrajući da na kraju samo jedan od njih može preživjeti.
Na primjer, postojao je drevni Istanbul zamišljen da ga propješačiš ili oploviš – grad putujućih derviša, gatara, provodadžija, pomoraca, drndara, klofera i nosača s pletenim košarama na leđima… Postojao je moderni Istanbul – na sve strane raširena gradska naselja preplavljena automobilima i motociklima koji jure amo-tamo, kamionima nakrcanima građom za još trgovačkih centara, nebodera, industrijskih postrojenja… Carski Istanbul nasuprot pučkom Istanbulu; globalni Istanbul nasuprot provincijalnom Istanbulu; kozmopolitski Istanbul nasuprot filistarskom Istanbulu; heretički Istanbul nasuprot pobožnom Istanbulu; mačo Istanbul nasuprot ženskom Istanbulu koji je je uzeo Afroditu – božicu želje, ali i razdora – za svoj simbol i zaštitnicu… Tu je bio i Istanbul onih koji su davno otišli, otplovili u daleke luke. Za njih će ovaj grad zauvijek biti metropola sačinjena od sjećanja, mitova i mesijanskih čežnji, zauvijek neuhvatljiv kao lice ljubavnika koje nestaje u magli.
Svi ti Istanbuli živjeli su i disali jedan u drugom, kao žive babuške. Ali čak i da ih zli čarobnjak uspije izvaditi jednog iz drugog i poredati kao za policijsko prepoznavanje, nigdje u toj nepreglednoj vrsti postrojenih sumnjivaca ne bi našao dio grada za kojim se više žudi, koji se više demonizira i denuncira od jedne određene četvrti: Pere. Središte meteža i kaosa, Pera se stoljećima povezivala s liberalizmom, raskalašenošću i pozapadnjenjem – tri sile koje su mlade Turke zavele na pogrešan put. Ime je dobila po grčkoj riječi za nešto „na drugoj strani“, ili jednostavno „prijeko“ ili „iza“. Prijeko Zlatnog roga.“