EUROPA IZNUTRA I IZVANA 2018-2019
Ulomak iz romana “Leksikon svjetla i tame” Simona Strangera
.
A
A kao akuzator.
A kao ausvajz.
A kao arestiranje.
A kao ama baš sve što će nestati i pasti u zaborav. Ama baš sve uspomene i osjećaji. Ama baš svi predmeti i sve što posjedujemo. Ama baš sve što tvori okvir jednog života. Stolci na kojima je netko sjedio i krevet u kojemu je netko spavao bit će odneseni u neki tuđi dom. Tanjure će na stol stavljati neke druge ruke, a čaše će doticati usne drugih ljudi, koji će otpiti gutljaj vode ili vina pa nastaviti razgovor s drugom osobom. Predmeti bremeniti poviješću izgubit će jednog dana svoje značenje i pretvoriti se u čistu formu, poput klavira viđena očima jelena ili kukca.
To će se zbiti jednog dana. Svima nama doći će posljednji dan, a nećemo znati kada će, ni kako, naš život završiti. Ne znam hoću li posljednje trenutke života dočekati u staračkom domu, gušeći se od kašlja i blijede, mlohave kože što visi s nadlaktica poput tijesta sa žlice, ili ću pak umrijeti iznenadno, neočekivano u 45. ili 46. godini. Možda me udari kamion koji skrene u suprotan smjer baš dok mu idem ususret i tijelo mi bude odbačeno ustranu i zgnječeno u kabini automobila. Ležat ću tako među zgužvanim čelikom i okrvavljenim krhotinama stakla dok se drugi vozači skupljaju oko mjesta nesreće. Slučajni prolaznici podsjetit će se na trenutak da je svatko od nas u svakom trenutku na korak od ponora, samo što smo rijetko svjesni te činjenice: sve što jesmo i imamo može nestati usred najobičnije svakodnevice.
U židovskoj tradiciji postoji izreka da čovjek umre dvaput. Prvi je put kada srce prestane kucati, a sinapse u mozgu ugase se poput gradske rasvjete kad nestane struje.
Drugi je put kad se ime pokojnika izgovori, pročita ili netko na njega pomisli posljednji put – pedeset, stotinu ili četiri stotine godina poslije. Tek tada ta osoba zaista nestane, izbrisana iz zapisa života na zemlji. Ta druga smrt nadahnula je njemačkog umjetnika Guntera Demniga kad je došao na zamisao da izlije pločice od bronce, u njih ugravira imena Židova koje su nacisti ubili tijekom Drugog svjetskog rata i ugradi ih u pločnik pred zgradama gdje su te obitelji nekoć živjele. Nazvao je svoje instalacije Stolpersteine – kamenje spoticanja. Ta umjetnička intervencija pokušaj je da se odgodi druga smrt jer upisivanjem imena žrtava u pločnik umjetnik se pobrinuo da prolaznici čitaju njihova imena u desetljećima koja dolaze i tako zadrže te mrtve na životu; istodobno je to i pokušaj da se uspomena na jedno od najgorih poglavlja u europskoj povijesti sačuva poput primjetna ožiljka na licu grada. Dosad je diljem europskih gradova postavljeno 67 tisuća tih kamenova spoticanja.
Jedan je od njih tvoj.
Na jednom takvom kamenu stoji tvoje ime, a postavljen je na pločniku ispred mjesta gdje si nekoć stanovao, u norveškome gradu Trondheimu. Prije nekoliko godina moj je sin čučnuo kraj tvoga kamena i svojom rukavicom otro šljunak i prašinu s njega. Zatim je pročitao natpis naglas.
„Ovdje je živio Hirsch Komissar.“
Moj je sin tad imao deset godina. On je jedno od tvoje prapraunučadi. Kao i moja kći, koja je tog proljeća imala šest godina i stalno mi se vješala oko vrata. Moja supruga Rikke stajala je uz mene. Među okupljenima bila je i moja punica Grete i njezin muž Steinar. Okupili smo se na polaganju urne.
„Da, to je bio moj djed“, rekla je Grete. „Živio je tu na trećem katu“, dodala je, okrenula se prema zgradi iza nas i pokazala na prozor s kojega si nekoć gledao. Bilo je to neko drugo doba i drugi su ljudi tada živjeli. Kći mi je i dalje visjela oko vrata, a sin je čitao natpis ugraviran u kamen spoticanja.
OVDJE JE ŽIVIO
HIRSCH KOMISSAR
ROĐEN 1887.
UHIĆEN 12. 1. 1942.
ODVEDEN U LOGOR FALSTAD
UBIJEN 7. 10. 1942.
Grete je spomenula iznenadnu invaziju, prepričala kako je njezin otac odjednom ugledao vojnike ujutro 9. travnja 1940. Prolazili su u sivo-modrim kaputima, a bat njihovih čizama odjekivao je ulicom u taktu. Rikke je ustala da se uključi u razgovor, a moja kćerkica uvukla joj se u naručje. Jedino smo sin i ja nastavili sjediti pored tog kamena. Obrisao je prašinu i s posljednjeg retka pa me pogledao.
„Zašto su ga ubili, tata?“
„Jer je bio Židov“, odvratio sam.
„Da, ali zašto?“
Primijetio sam Rikkein pogled; istodobno je sudjelovala u obama razgovorima.
„Pa... nacisti su htjeli pobiti sve koji su bili drukčiji. A Židove su mrzili.“
Moj je sin utihnuo.
„Jesmo li i mi Židovi?“ upitao je. Njegove smeđe, bistre oči gledale su me usredotočeno.
Zatreptao sam nekoliko puta nastojeći se sjetiti što on sve zna o obiteljskoj povijesti. Što moja djeca uopće znaju o židovskom podrijetlu? Vjerojatno smo razgovarali o tome kako su njihovi prapradjed i praprabaka s majčine strane doselili ovamo iz Rusije prije više od stotinu godina. Razgovarali smo o ratu i bijegu njihova pradjeda Gersona, kojega su oboje uspjeli upoznati prije nego što je umro.
Rikke je zaustila da nešto kaže, no Grete ju je ponovno uvukla u razgovor, a mene je sin pogledao u oči.
„Ti si Norvežanin“, rekoh mu, znajući da time zapravo donekle izbjegavam odgovor. Primijetio sam da me Rikke gleda. „Dijelom si i Židov, ali mi nismo religiozni“, rekao sam i ustao nadajući se da će se Rikke ili Grete uključiti u naš razgovor, da će mu moći dati bolji odgovor, no one su promijenile temu, njihov je razgovor logikom asocijacije već otišao u neke sasvim druge vode.
Zašto su ga ubili, tata?
To pitanje progonilo me još mjesecima. Teško je na njega dati odgovor i uglavnom se zadovoljimo time da ga prepustimo zaboravu, koji guta prošlost. Svejedno, pretraživanjem raznih arhiva i razgovorima o prošlosti s drugim članovima obitelji, događaji iz prošlosti polako su isplivali na površinu.
Uskoro, pred sobom sam vidio snijegom zameteno središte Trondheima.
Paru od daha ljudi koji prolaze pored naherenih drvenih kućica.
Pred očima, ubrzo sam imao početak tvoga kraja, te srijede ujutro jednog sasvim običnog dana.
Datum je 12. siječnja 1942. Stojiš za pultom butika koji vodite ti i tvoja žena, okružen vješalicama sa šeširima i lutkama odjevenim u kapute i haljine. Upravo ti je došla prva mušterija toga dana i dok si joj govorio što imate u ponudi, zazvonio je telefon i morao si ostaviti cigaretu i knjigu narudžbi.
„Pariz-Beč, izvolite?“ javiš se automatski kao tisuću puta prije.
„Guten Morgen“, kaže čovjek s druge strane linije i nastavi na njemačkom. „Jesam li dobio Komissara?“
„Jeste“, odvratiš također na njemačkom, misleći na trenutak da te zove dobavljač iz Hamburga zbog ponovnih problema na carini. Možda je riječ o ljetnim haljina koje si naručio, no to je očito neki novi zaposlenik, jer glas ti nije poznat.
„Hirsch Komissar, suprug Marie Komissar?“
„Da... A s kime razgovaram?“
„Zovem iz Gestapove službe sigurnosti.“
„Da?“
Digneš pogled s narudžbenice i vidiš po mušteriji da primjećuje da nešto nije u redu pa se okreneš prema zidu dok ti je bilo ubrzano. Gestapo?
„Želimo razgovarati s vama“, tiho će onaj.
„Tako dakle?“ odvratiš, pa s oklijevanjem zaustiš da pitaš o čemu je riječ kad te glas iz slušalice prekine.
„Molim vas da dođete na saslušanje u Misijski hotel danas u 14h“, reče ovaj s druge strane.
Misijski hotel. Saslušanje? Zašto bih, zaboga, išao na saslušanje, razmišljaš okrenut zidu. Ima li to neke veze s Marieinim bratom Davidom i njegovim simpatiziranjem komunista? Vrh jednog čavlića bez glave viri iz okvira vrata. Prisloniš palac o metalni čavlić, pritisneš kožu o vrh i sklopiš oči.
„Halo?“ začuje se nestrpljivi glas s druge strane. „Čujete li me?“
„Čujem, čujem...“ odvratiš, odvojiš palac od čavlića i promatraš bijelu točku na mjestu gdje se krv povukla od pritiska. Mušterija u butiku stoji pored vješalica s haljinama i premeće uzorke tkanine kad se okreneš prema njoj.
„Neki moji kolege smatraju da previše riskiram ovako...“ reče glas i začuješ kresanje upaljača tik uz slušalicu.
„Smatraju da bih trebao poslati automobil i smjesta vas privesti da ne biste pokupili svoje sinove i umakli. Ipak ste vi Židovi...“ reče naglašavajući posljednju riječ pa nastavi tišim, gotovo zavjereničkim tonom. „Međutim, znam da vaša supruga Marie leži u bolnici... Pala je na ledu, je li tako?“
„Točno... Poskliznula se na ledu prije nekoliko dana i slomila... Kost pri kuku“, odvratiš jer se ne možeš sjetiti kako se kaže vrat bedrene kosti na njemačkom. Ne znaš ni jesi li ikada znao taj izraz. Svejedno, jasno je na što misliš.
Kako je Marie mogla biti tako glupa da nosi čizme s visokim potpeticama na ledu, pomisliš. Tako neprecizna, uvijek elegantna i s nepopustljivom potrebom da sve odluke donosi sama. Ako samo napomeneš da bi trebala postupati drukčije, da bi možda mogla biti malo opreznija, da joj možda nije najpametnije što piše novinske članke i što kod kuće organizira simpozije na kojima se raspravlja o političkim pitanjima, Marie samo frkne nosom na tvoje primjedbe. Padne joj mrak na oči i jasno ti da do znanja da kani postupiti kako je naumila. I ovaj je put bila ista pjesma i gle do čega je to dovelo, razmišljaš dok stojiš za pultom, s telefonskom slušalicom i dalje u ruci. Mušterija ti se nasmiješi i ode iz butika. Iz telefona se opet začuje glas.
„Vrat bedrene kosti, da...“ reče neznanac s druge strane linije podsjećajući te kako se to kaže na njemačkom. „Računam stoga da vi ni vaši sinovi ne kanite nikamo pobjeći, je li tako? Bilo kako bilo, moramo se pobrinuti za nju.“
Pobrinuti se za nju. Šutke kimneš, premda se govor tijela ne može prenijeti preko telefona, prije nego što odgovoriš da nitko od vas ne kani nikamo otići.
„Dobro, gospodine Komissare. Dođite ovamo danas u 14 h. Znate kamo trebate doći?“
„Misijski hotel? Znam gdje se nalazi, dakako.“
„Dobro. Doviđenja.“
Začuje se klik s druge strane, a ti ostaneš stajati za pultom dok ti se misli roje poput jata ptica koje prestrašeno polijeće sa stabla. Što da radiš? Pogledaš na sat. Imaš dovoljno vremena do 14 h. Dovoljno vremena da pobjegneš od svega toga, pomisliš, i na trenutak razmotriš mogućnost da se odšuljaš u stražnju prostoriju i šmugneš kroz skladište. Da se izgubiš u ulicama i samo trčiš koliko te noge nose, da ne zastajkuješ, ne obraćaš pozornost na okus krvi u ustima, na poglede neznanaca ni to što su ti noge izubijane od penjanja po brdima. Mogao bi trčati sve dok ne stigneš u šumu, sakriti se među borovima i odande prijeći granicu sa Švedskom, gdje tvoja kći Lillemor već živi na sigurnom. Moglo bi upaliti, pomisliš, a istodobno znaš da su to puste tlapnje. Jer što s Marie? Što s vašom dvojicom sinova, Gersonom i Jacobom? Pobjegneš li, iskalit će se na njima, pomisliš i zaklopiš knjigu narudžbi slobodnom rukom. Čak i da uspiješ upozoriti Jacoba da pobjegne i skloni se kod jednog tvog znanca s fakulteta, nikako ne možeš doći do Gersona; on je na izletu s kolegama studentima i pitanje je što bi se dogodilo s njime da se vrati s izleta u grad i zatekne Nijemce kako ga čekaju pred studentskim domom. A što bi tek učinili s Marie?
Jesu li istinite te glasine koje kolaju po dućanima, za večerama i u sinagogi? Da Židove otpremaju u posebne logore u inozemstvu? Ili su to samo pretjerivanja i umišljaji, poput svih onih sablasti koje si kao dijete viđao u mraku?
Nazoveš svoju zaposlenicu, koja inače radi na pola radnog vremena, i pitaš je bi li te mogla doći zamijeniti u butiku. Kažeš joj da ideš na saslušanje i zamoliš da, u najgorem slučaju, preuzme sav posao na nekoliko dana ako se stvar otegne. Zatim nazoveš Jacoba, javiš mu što se dogodilo i zamoliš ga da pokuša nekako doći do Gersona. Jacob počne mucati, kao i inače kad se uznemiri, pa ga pokušaš umiriti, kažeš mu da će sve biti u redu, da sigurno nije ništa ozbiljno te da ćeš ponovno navratiti u bolnicu da kažeš Marie. Tvoja pomoćna djelatnica uskoro stigne, također ozbiljna, gotovo bolna izraza lica, pa je moraš umirivati i bagatelizirati cijelu situaciju. Zatim navučeš kaput, pozdraviš se s njom i kreneš prema bolnici.
O čemu točno žele razgovarati? Možda je riječ samo o nekoj besmislenoj optužbi, nečemu zbog čega te ne mogu uhititi, razmišljaš dok ideš uzbrdo. Oprezno koračaš po ugaženu snijegu i držiš se za rukohvat da se ne bi okliznuo na kamenim stubama, gdje nabrekle nakupine leda nalikuju na skliske staklene meduze.
Nije nužno riječ o nečemu ozbiljnom; pa zar si išta skrivio? Baš ništa. To je vjerojatno samo formalnost, možda nekakvo popisivanje židovskog stanovništva ili, u najgorem slučaju, žele informacije o Marieinu bratu, razmišljaš dok ideš oko ugla prema bolnici.
Nekoliko sati poslije sjediš na saslušanju u Misijskom hotelu. Prostorije vrve mladićima u vojnim odorama. Gomila vojnika koji razgovaraju, puše, prenose poruke. Čovjek koji sjedi nasuprot tebi za pisaćim stolom lupka drugim krajem olovke po spisima na stolu i gleda te hladnim, bešćutnim očima.
„Čujem da ste vi iz Rusije. Je li to točno?“
„Jest.“
„I govorite pet ili šest jezika?“
„Da...“ odvratiš, ne znajući na što cilja.
„Neobično... Iškolovali ste se za inženjera, studirali u nekoliko zemalja – Engleskoj, Njemačkoj, Bjelorusiji... A unatoč tomu vodite najobičniji butik s odjećom zajedno sa svojom ženom?“
„Točno. Ovaj...“ započneš, ali on te prekine.
„...i k tome ste Židov“, reče on i zavali se na stolcu. „U kakvu ste odnosu s Davidom Wolfsohnom?“ upita ovaj.
„To je moj šogor“, odgovoriš. Znao si da će te pitati za njega, no onda uslijedi iznenađenje.
„Svjesni ste da je protuzakonito slušati BBC?“
„Jesam“, odvratiš i primijetiš kako kršiš prste.
„Znate da nije dopušteno širiti vijesti iz Engleske?“
Kimneš.
„I znate da ste dužni prijaviti one koji krše te propise?“
Odakle znaju za to? pitaš se i očajnički se nastojiš sjetiti na kojim si sve mjestima čuo da se razgovara o najnovijim vijestima iz Engleske, no ne možeš se sjetiti ni gdje ni od koga si ih čuo.
„Imamo dokaze da se takve vijesti šire u kafiću... Kaffistova.“
Eto ti odgovora. Dakako. Kaffistova.
„Znamo također da često svraćate u luku. Možete li objasniti zašto?“ nastavi ovaj.
„Preuzimam robu“, kažeš. Očito te netko slijedio. Netko je prisluškivao tvoje razgovore i razgovore u Kaffistovi. Netko tko dobro vlada norveškim. Ali tko?
„Ostat ćete tu dok pobliže ne istražimo stvar“, kaže čovjek za pisaćim stolom i dâ ti znak rukom da ustaneš dok istodobno pogleda u jednog od vojnika na vratima.
„To je to zasad, gospodine Komissar“, reče on, skloni tvoj dosje i zamoli stražare da te otprate u ćeliju u podrumu.
Sutradan ujutro još vjeruješ da će te pustiti, da će netko u sustavu uvidjeti da nisi nikakva opasnost za Treći Reich, da im je jednostavnije i jeftinije pustiti te da živiš, no tada u tvoju ćeliju uđu trojica vojnika, srdačno te pozdrave, a potom zamole da staviš ruke na leđa. Željezne lisičine hladne su na koži.
„Kamo idemo?“ upitaš na njemačkom.
„Ovuda“, odvrati jedan stražar i povede te uza stube, kroz neki hodnik pa na dvorište, gdje pada snijeg. Ondje stoji crni automobil uključena motora i čeka te. Uvučeš se na stražnje sjedište. Vozite se izvan grada. Tek nakon nekog vremena sine ti kamo idete.
U logor Falstad.
Jedan sat vožnje od Trondheima. Bijelo, zidano zdanje s dvorištem u sredini, okruženo drvenim barakama i ogradama od bodljikave žice, a snijeg leži kao tanak bijeli sloj povrh isprepletenih metalnih niti.
Otvore se ulazna vrata i vode kroz portirnicu, pored ogoljela stabla breze, u zgradu pa na drugi kat. Vidiš vrata zatvoreničkih ćelija kako se protežu u nizu. Drvena vrata sa zavijenim rešetkama. Iza rešetaka pojavi se jedno lice. Također zatvorenik. Dvojica stražara stoje i gledaju dok se svlačiš ispred ćelije, a potom te zatvore u jednu od njih. Riječ je o izduljenoj sobi s prozorom na drugom kraju i krevetom na kat. Čuješ kako se brava zaključava za tobom i počne te obuzimati tjeskoba jer shvaćaš da ne možeš pobjeći. Tjeskoba od pomisli da je ovo kraj i da sve činiš posljednji put. Ozbiljnost na licu onog drugog zatvorenika. Apatija pukog sjedenja i zurenja u zid.
A kao alkohol, koji će ti nedostajati prvih tjedana u logoru, čežnja za opijenošću koja ublažava okolnosti i misli, dopuštanje da zbunjenost, srdžba i strah obamru, uspavaju se i utonu u svojevrstan zaborav..
A kao asocijacije koje se najedanput nižu dok ideš na prisilni rad, u kantinu ili u šumu. Trenuci iznenadnih, neočekivanih uspomena, kao da je sve bilo samo uvod u nešto drugo.
Tragovi kamionskih kotača na tlu ispred logora odjednom te vrate na blatnjave staze tvoga djetinjstva u carskoj Rusiji, kad su svijetlosmeđe kokoši kljucale po dvorištima, a ti si uvijek u širokom luku zaobilazio jednog šugavog psa.
Prizor stražara ljeti, kako zabacuje glavu i žmiri, odjednom te vrati u studentske dane u Njemačkoj, u trenutke radosti dok si sjedio naslonjen na klupi u stankama između predavanja, u zemlji kojom tada još nisu bili zavladali nacisti.
Svježe oprana košulja što se suši ispred baraka i napinje poput jedra na vjetru podsjeti te na poduzeće koje ste Marie i ti pokrenuli od nule ili na izbjeglički logor kod Uppsale, koji ste tako naivno napustili, gdje se odjeća sušila na konopima ispred kuća, a djeca su trčkarala uokolo.
A kao amalgam lica članova tvoje obitelji, koja ti zaigraju pred očima uvečer kad u logoru zavlada tišina, a ti ležiš u ćeliji sklopljenih očiju.
A kao „‘Ajmo!“ u radosnoj ciki djece što se sanjkaju dok ideš na prisilni rad u Falstadsku šumu: na jednoj uskoj padini ispred seoskog imanja, malena dječja tijela izbrusila su crne tragove tla i kamenja klizeći na sanjkama, obraza rumenih od hladnoće.
A kao ama baš sve priče skrivene pod kamenjem spoticanja, koje su izašle na svjetlo dana posljednjih godina. Ispod njih izvire nevjerojatna količina priča, poput kukaca koji bi izmiljeli ispod kamenja koje si podizao kao dijete.
Dragi Hirsch. Ovo je pokušaj odgađanja druge smrti, izbjegavanje zaborava, jer iako ja nikada neću moći ispričati pravu priču o tebi, mogu barem sakupiti njezine dijelove, spojiti ih i u život vratiti ono što je nestalo. Ja nisam Židov, no moja djeca, tvoja prapraunučad, imaju židovske krvi. Tvoja je priča i njihova priča. Kako im ja kao otac mogu objasniti toliku mržnju?
To prijepodne uz kamen spoticanja odvelo me ubrzo u gradiće i mjesta koja nikad nisam posjetio, u arhive, razgovore, knjige i obiteljske albume. A ponajviše, odvelo me u priču o jednoj posebnoj kući na rubu Trondheima. Ta je priča toliko zlokobna i jeziva da je isprva nisam smatrao mogućom, jer ta samostojeća kuća povezuje priču o našoj obitelji s pričom o Henryju Oliveru Rinnanu, mladiću koji se prometnuo u jednog od najgorih, najsurovijih nacista u Norveškoj.
Naziv te kuće počinjao je slovom B.
„Bandin kloštar
Što čitamo u kolovozu?
I eto nas na vrhuncu ljeta – u kolovozu, pravom ljetnom mjesecu. Tragajući za šlagvortom za uvod u blog, nailazimo na zgodnu narodnu izreku o kolovozu: „Bilo ti u klasu klasato, u busu busato, u trsu trsato, u gumnu hrpato, u hambaru mnogo, a u kući hajer i berićet!“ Slijedom toga, nama kao da je netko nabajao „Bilo vam u knjigama knjigato!“ jer je naša kolovoška programska dionica okupila čak tri romana triju fantastičnih autorica.
Korejsku autoricu Kyung-sook Shin već ste upoznali romanom „Molim te, pazi na mamu“, čija se internacionalna popularnost prelila i u Hrvatsku, pa godinu i pol ova knjiga nije silazila s ljestvica čitanosti i prodaje. Djelom „Bit ću ondje“ Kyung-sook Shin ostaje vjerna svojem meditativnom izričaju kojim prati troje studenata i jednog profesora u vremenu nezadovoljstva i korozivnih društvenih odnosa.
I ovim je romanom Kyung-sook Shin potvrdila svoje literarno umijeće.
Priča nas vodi na sveučilište dok traju studentski nemiri te na dirljiv i jednostavan način progovara o prijateljstvu, ljubavi i prisnim odnosima. I ovim je romanom Kyung-sook Shin potvrdila svoje literarno umijeće, zbog čega je i stekla tako veliku popularnost.
Dina Rubina izraelska je ruskojezična književnica velikog opusa i značaja u ruskom kulturnom prostoru. Potpisnica je pedesetak knjiga za koje je primila važne nagrade. Najistaknutiji svoj roman „Na sunčanoj strani ulice“ posvetila je rodnom gradu – Taškentu. Riječ je o nježnoj, atmosferičnoj odi mjestu rođenja, natopljenoj nostalgijom.
Istančanim okom za detalje, Dina Rubina minuciozno tka priču o umjetnosti, o gradu i njegovim ljudima.
Knjiga je krcata živopisnim uvidima u tradiciju te društvenu i kulturnu scenu Taškenta. Pored te vibrantne dionice, druga se linija bavi neobičnim sudbinama dviju jakih žena: majke Katje i kćeri Vere. Obje su vrsne umjetnice: jedna u krijumčarenju, a druga u slikarstvu. Pred nama je divan roman, na tragu ruskih klasika, koji otvara egzotičan azijski prostor u njegovoj dojmljivoj, sinestetičkoj raskoši. Istančanim okom za detalje, ova cijenjena autorica minuciozno tka priču o umjetnosti, o gradu i njegovim ljudima, spretno ispreplićući fikciju s autobiografskim elementima.
Svoju vruću kolovošku priču zaključujemo jednako vrućim „Hippocampusom“ austrijske spisateljice Gertraud Klemm, koji ima potencijala da raspiri već razgorenu polemiku o neravnopravnosti žena i muškaraca.
Ova briljantna proza satiričan je, provokativan i duhovit roman ceste, kojim Klemm na sav glas viče da je car gol.
Klemm se ovom aktivističkom prozom žestoko isprsila, podmetnuvši leđa u borbi za prava žena, točnije – prava književnica. Dvoje će protagonista u kamperu krenuti u borbu s petrificiranim normama po kojima „žene obavljaju dužnosti, a muškarci su dužnosnici“. Niz diverzantskih akcija uključuje potragu za spomenicima konjanika i slavnih muškaraca koje će unerediti i na njima ostaviti pečat svoga revolta. Ova briljantna proza satiričan je, provokativan i duhovit roman ceste, kojim Klemm na sav glas viče da je car gol. Slijedom svega navedenog, očekujemo pravi vatromet diskusija i polemika, posebice kada autorica stigne u posjet Zagrebu.
Što čitamo u srpnju?
Mjesec u kojem se novinski stupci pune preporukama za ljetno štivo vjerojatno i jest onaj u kojem, zahvaljujući godišnjim odmorima, većina čita možda više nego obično. Zato ni ovoga mjeseca nismo štedjeli papir, donoseći vam naslove koji će vas trgnuti iz omare i fjake. Srpanj je ujedno u Heni u znaku prvoga romana iz treće edicije projekta „Europa iznutra i izvana“, koji smo pokrenuli prije nekoliko godina; u prijevodima prokušanih jezičara čitat ćete nagrađivane autore iz svih zakutaka Staroga kontinenta. Pa započnimo…
Roman je ujedno autobiografski inspirirana posveta autora svima onima koji su nevini stradali, da ih se ne bi zaboravilo.
Norveški književnik Simon Stranger svojim je opusom već zaslužio priznanje skandinavske kritike i simpatije publike, a njegov roman Leksikon svjetla i tame donosi zanimljivu priču o tamnoj strani povijesti. Roman slijedi životni put nacističkog zločinca Henryja Olivera Rinnana, koji je tijekom Drugoga svjetskog rata svoj zloglasni stožer, mjesto torture i smaknuća, smjestio u podrum jedne vile u Trondheimu. No nakon svršetka rata i Rinnanova uhićenja u kuću se useljava židovska obitelj čiji su članovi stradali tijekom pogroma. Mračna atmosfera kuće i njezina prošlost opsjedaju ih, sve dok se i njihovi odnosi ne počnu raspadati…
Napisan poput abecedarija, u kojem svako poglavlje započinje riječima-ključevima, roman je ujedno autobiografski inspirirana posveta autora svima onima koji su nevini stradali, da ih se ne bi zaboravilo. Naime, prema židovskoj predaji čovjek doista umire tek onda kada se posljednji put izgovori – njegovo ime.
Za blistav prijevod Leksikona svjetla i tame zaslužan je dovitljivi i iskusni skandinavist Mišo Grundler.
Napisan majstorski smjelo, sa zapletima koji vas zavode i finim humorom koji precizno sjecka utrobu društvene stvarnosti, ovaj je kriminalistički roman protkan i ezoterijom i glazbom.
I dok jedni odlaze i nestaju s lica zemlje, neki se katkad zahvaljujući tome – ponovno rode. U romanu Strano tijelo plodna domaćeg autora Franje Janeša, jedno je srce u tome odigralo glavnu ulogu. Kako je umrla Agna, komu je pripalo njezino srce i – zajedno s njime – njezina sjećanja? Napisan majstorski smjelo, sa zapletima koji vas zavode i finim humorom koji precizno sjecka utrobu društvene stvarnosti, ovaj je kriminalistički roman protkan i ezoterijom i glazbom. Janeš nije odolio ni poigravanju formom: poglavlja možete čitati i napreskokce, sve ovisno o tome do kakva kraja – ili početka – želite stići. Samo trebate baciti kocku. A znamo da je u životu, uz pamet, najvažnije imati sreće…
Koprivnica
Pustio je ime grada da mu se otkotrlja preko jezika: „Ko-pri-vni-ca. Koprivnica.“
U fokusu naših Književnih razglednica našao se gradić Koprivnica, sjedište Koprivničko-križevačke županije, a sve zahvaljujući nagrađenu romanu Vošicki književnika Marka Gregura. Ako nas je pandemijsko razdoblje na nešto potaklo, onda je to na obilazak vlastite zemlje. Umjesto kompliciranih procedura kojima smo bili izloženi prilikom putovanja u inozemstvo, mnogi su pribjegli jednostavnijem rješenju: putovali su Hrvatskom i vidjeli neke lijepe destinacije koje možda nikada ne bi vidjeli da nije bilo virusa.
Ako nas je pandemijsko razdoblje na nešto potaklo, onda je to na obilazak vlastite zemlje.
Gradovi su, nebrojeno smo to puta rekli, česti junaci u knjigama, a kritičari se slažu da je u spomenutoj romansiranoj biografiji Vinka Vošickog, Čeha koji se 1909. iskrcao iz vlaka na koprivnički kolodvor, jedan od protagonista upravo grad Koprivnica.
Kondukter je prošao uz kompoziciju izvikujući ime grada. Vošicki je uzeo kofer i izašao na peron. […] Sjeo je na klupu i čekao. Negdje blizu zakukurikao je pijetao. Počelo mu se spavati, sad kad se više nije tresao, pa je ustao i prošetao uz lijepu kolodvorsku zgradu, koja kao da je bila prevelika za ovaj grad. […] Prošao je kroz zgradu i izašao na drugu stranu. Ispred su bile dvije kočije. Pripadale su hotelima – jedna je bila iz Zlatnog križa, a druga iz K caru austrijanskomu. Oba su mu kočijaša ponudila prijevoz po jeftinijoj cijeni, predosjećajući da je posljednji putnik, pa polako krenula blatnjavom cestom pošto ih je odbio. Zavukao je ruku u unutarnji džep kaputa te izvukao hrvatsko-češki rječnik koji je sastavio Stjepan Radić.
Sajamsko i cehovsko mjestašce koje je početkom 20. stoljeća brojilo tek oko osam tisuća stanovnika, neasfaltiranih ulica i trgova, Vinko Vošicki odabrao je za mjesto u kojem će živjeti i raditi. Upravo je tu odlučio osnovati tiskaru i baviti se izdavaštvom. Zaljubljenik u knjige, Vinko će biti zapamćen po objavljivanju djela Karla Maya, Augusta Cesarca i Miroslava Krleže. Sve do svoje smrti 1957. taj će se iznimni idealist i veliki vizionar boriti s vjetrenjačama – malim i uglavnom nepismenim čitateljstvom:
Vođen snažnom vizijom o izdavačkom prosperitetu i nepokolebljivom voljom, Vošicki je u Koprivnici ´20-ih godina ugostio i mladog Miroslava Krležu.
„Jesu nepismeni?“
„Uglavnom. A i ovima koji su pismeni baš se ne da čitati, trebalo bi im popodne da pročitaju dopis.“,
a zadesit će ga i čak dva svjetska rata, te društvene i političke mijene tog turbulentnog razdoblja. Pred jednim tiskarom i izdavačem, koji je svoje djelovanje smjestio u zaostali kraj, hrvatsku periferiju, svakodnevno su nicale poteškoće i prepreke. No taj se brkati Čeh nije dao pokolebati, grabio je naprijed pun entuzijazma, ne prihvaćajući poraz, iako je bilo nebrojeno razloga za odustajanje:
Dođe mu da plače, koliko je to uzalud potrošenog papira, a tako ga je teško nabaviti i to po suludim cijenama. Kad je sedamnaeste praktički preko noći poskupio 250%, rekli su da je to kraj, sad će stabilizacija, ali brus, kako ovdje kažu. Samo raste i raste. Najviše ga bole neprodani primjerci. Polizao bi dolje tintu, samo kad bi se dalo, ako bi to značilo čiste, upotrebljive listove. Svaki taj primjerak šesnaest je stranica neke knjige koju neće otisnuti. Nije to njegov papir, posve mu je jasno, ali ipak. Gura nekako Svjetsku biblioteku, došao je do dvadesetog sveščića, zadnja je Crosbyjeva Tolstojeva nauka, koja se nikako ne prodaje (također ju je preveo, i to loše, njegov prijatelj Rakoš), a navukao je i nekoliko naslova u Zbirci glasovitih djela, ali sve je to ništa, barem u odnosu na planove i nade koje je imao na frontu, kad se sve nekako pokrenulo onim Rakoševim javljanjem. Knjiga je skupa, a prodaja slaba. Potrudio se ubaciti taj Horvatov članak, gdje ovaj spominje gotovo 21% nepismenih muškaraca, ali zna da neće biti koristi.
Vođen snažnom vizijom o izdavačkom prosperitetu i nepokolebljivom voljom, Vošicki je u Koprivnici ´20-ih godina ugostio i mladog Miroslava Krležu koji mu, u gradić osamdesetak kilometara udaljen od Zagreba, dolazi „na noge“:
Prepoznao ga je izdaleka, prije nego što se dalo sasvim razaznati zakrivljenu liniju korpulentnog tijela. Mogao je osjetiti energiju čovjeka koji čvrsto i bez zadrške grabi prema onome što mu je važno. Veseli se susretu i pomalo može razumjeti da je mladi pisac Miroslav Krleža već i sam silazak s vlaka na ovdašnjem kolodvoru doživio kao uvredu i neugodan poraz.
Krleža gleda gradsku vijećnicu pogledom iscrpljenog, febrilnog kamatara, koji po tko zna koji put mora uložiti ogroman napor i doći nekamo kamo ni po čemu ne pripada kako bi uzeo ono što mu pripada. Čuo je mnogo o njemu, s raznih strana.
Vošickog iritira što Krleža pokazuje koliko mu je biti ovdje ispod časti, s dozom gađenja ili indignacije promatrajući ovo ili ono, ali uglavnom sve.
Vošicki je ovjenčan nagradom „Fric“ (2019/2020) te državnom nagradom „Vladimir Nazor“ kao najbolji roman u 2020. godini.
Pa ako je veliki i onodobni Krleža s omalovažavanjem gledao na Koprivnicu, danas nema razloga za takve predrasude. U sjedištu bilogorsko-kalničkog kraja smjestila se najveća tvornica hrane u regiji, čuvena Podravka, s Vegetom kao svojim planetarno poznatim brendom. Ako odlučite obići grad, obavezno svratite u Podravkin muzej prehrane te Muzej grada Koprivnice. Župna crkva sv. Nikole svojim se zvonikom iz 17. stoljeća ističe u središtu grada. Na glavnom, Zrinskom trgu, pogled privlače kuće s arkadama u prizemlju, poput obrtničke, u kojoj je danas Pivnica Podravka. U dubokoj hladovini njezine unutrašnjosti možete se odmoriti i počastiti odličnim gulašom, a nakon toga obići i koprivnički park s prekrasnim Paviljonom te posjetiti Knjižnicu i čitaonicu „Fran Galović“, u kojoj je svoje mjesto našla i knjiga koja nas je povela na put u ovaj pitoreskni gradić.
Roman Vošicki najbolja je povijesna priprema za taj grad.
Romani uistinu otvaraju bezbrojne i nepoznate svjetove. Vošicki nam je tako otvorio svijet „pravog čovjeka u krivim vremenima.“ Koliko je to dobro napravio autor romana Marko Gregur, potvrđuju i dvije velike nagrade: Vošicki je ovjenčan nagradom „Fric“ (2019/2020) te državnom nagradom „Vladimir Nazor“ kao najbolji roman u 2020. godini.
Ako odlučite obići Koprivnicu, tada je roman Vošicki najbolja povijesna priprema za taj grad, a obilazak će samo upotpuniti suvremenu sliku grada uz čije se ime vežu mnoge znamenite ličnosti koje su djelovale na području gospodarstva, politike, umjetnosti i znanosti.
Što čitamo u lipnju?
Jeste li znali da smo upravo ušli u međunarodni mjesec muškaraca – koji neobičnom kontradikcijom svoj latinski naziv nosi po ženi – božici Junoni? Jureći ususret ljetu, koje kalendarski još nije, ali temperaturno itekako jest počelo, donosimo vam i božanstvene naslove, ponešto pretežući na stranu autora. Ipak je njihov mjesec!
Prednost ipak dajemo damama: prvi je u nizu bestseler „Pačinko“ korejsko-američke autorice Min Jin Lee, roman koji je dosad osvojio mnogobrojne nagrade i ušao u finale nagrade National Book Award. Ovu višegeneracijsku obiteljsku sagu kao protagonistica nosi mlada Korejka Sunja, čija će nesretna ljubav prema yakuzi Koh Hansuu i selidba u Japan posve promijeniti dotad predvidljiv tijek njezina života. Dojmljiv roman o ženskoj snazi i integritetu, u čijoj je pozadini malo nam poznata povijest japansko-korejskih odnosa, svoju temu najavljuje već prvom rečenicom – „Povijest nas je iznevjerila, ali nema veze.“ Istražujući pitanja identiteta, domovine i pripadnosti, Min Jin Lee donosi dirljive sudbine triju generacija zainichija – korejskih imigranata u Japanu, koje pratimo gotovo kroz cijelo XX. stoljeće.
Dojmljiv roman o ženskoj snazi i integritetu, u čijoj je pozadini malo nam poznata povijest japansko-korejskih odnosa, svoju temu najavljuje već prvom rečenicom – „Povijest nas je iznevjerila, ali nema veze.“
Isprepleten nizom zanimljivih kulturalija – od azijskoga jelovnika do svadbenih običaja – ovo će sjajno napisano djelo zasigurno zainteresirati ne samo ljubitelje dobre beletristike, nego i one žedne znanja o Dalekom istoku.
Na drugome se mjestu ustoličio drugi dio Myttingove norveške trilogije, „Tapiserija sestara Hekne“. Svi oni koji su s nestrpljenjem čekali nastavak „Sestrinskih zvona“, sad će se najzad moći baciti na čitanje ovog književnog bisera: kritika kaže da rijetko kome uspije drugi dio napisati bolje od prvoga, ali Larsu Myttingu to je uspjelo. Kakav poguranac! I zaista je riječ o piscu izvanredna glasa i jezika, koji je u stanju nadmašiti samoga sebe. Pred nama je uvjerljiva fabula prepuna starinskih vjerovanja i legendi, i čvrsto usidrena u norveški folklor i mitologiju.
Pred nama je uvjerljiva fabula prepuna starinskih vjerovanja i legendi, i čvrsto usidrena u norveški folklor i mitologiju. Kad tomu dodamo zanimljive likove koji su u stanju opčiniti čitatelja, tada je uspjeh zagarantiran.
Kad tomu dodamo zanimljive likove koji su u stanju opčiniti čitatelja, tada je uspjeh zagarantiran. Dio je junaka u novome romanu već poznat, ali na scenu stupaju i novi, poput Jehansa Heknea, Astridina preživjela sina i pokretača dinamične radnje u kojoj će biti novih ljubavi i prijateljstava, čudesnih iznenađenja i zanimljivih obrata. Ukratko, riječ je bogatoj književnoj tapiseriji čiji tvorac zaslužuje gromoglasan aplauz.
Za kraj vam nudimo duhovnu hranu, knjigu koja uči kako se otvoriti sebi, svijetu i – partneru. Na tragu svoga bestselera „Put vrhunskog muškarca“, proslavljeni učitelj David Deida u svojoj novoj knjizi „Plava istina“ nudi svjež pristup stvarnosti i, osobito, ljubavnome odnosu, potičući nas da pronađemo put do svoje istinske biti, do vlastite svrhe, strasti i neprigušene ljubavi. Izravno i jednostavno, ovaj nas praktični životni vodič uči kako mudro ploviti kroz sva emotivna stanja – ljutnju, ljubomoru, strah, požudu – jednostavnim otvaranjem svim iskustvima.
Za kraj vam nudimo duhovnu hranu, knjigu koja uči kako se otvoriti sebi, svijetu i – partneru.
Za početak – otvorite naše nove knjige!
RAZGOVORI UGODNI: Boris Škifić
Nedavno si objavio novi roman „Pisma iz Vinogradske“. Ima li u njemu mnogo autobiografskog?
Književnost kao umjetnost uvijek ima nešto autobiografskog u sebi, ovako ili onako, jer je književno djelo odraz pjesnikove duše, a ta duša se stvorila iz njegova življenja. Konkretno, što se tiče mog autobiografskog u „Pismima“, nema nikakve dileme da ga ima, naime, ležao sam u Vinogradskoj tri godine s malim prekidima, i to stalno na ivici između života i smrti, te jednom na nekoliko dana prešao s onu stranu života, ali taj boravak u Vinogradskoj samo je početni impuls za pisanje „Pisama“, izraz proizašao iz moje nataložene podsvijesti. „Pisma“ su umjetničko djelo, stvaranje nove univerzalne stvarnosti od postojeće realne stvarnosti, što znači, proizašla iz autobiografskog da bi se stvorilo nešto posve izvan autobiografskog kao fikcija.
Napisao si i dvije zbirke priča: koja ti je forma draža?
Proza, kao priča i roman, jednako su mi drage forme; možda mi je malo draži roman jer je sveobuhvatniji i raspojasan. Volim širinu u svakom pogledu. Dugo sam, tražeći svoj smisao pisanja, lutao između tih dviju formi dok nisam u „Pismima“ napokon došao do svoje poetike stvaranja i obje forme ujedinio u jednoj. Satkano kao čipka. Samo naizgled nepovezano i nedovršeno, međutim, kada se nakon čitanja čitatelj odmakne i svojim iskustvom dovršava roman, jasno mu je vidljiva čipka kao umjetničko djelo. Svako kratko poglavlje satkano je kao kratka priča i gotovo nevidljivim metaforičkim nitima povezana u konačnu čipku. „Pisma“ su mi bila najpogodnija za stvaranje takve poetike, poetike čipke.
Ako netko kaže da ga kritika ne zanima, laže. Što se mene tiče, sve je tu posve jednostavno, negativnu ignoriram, pozitivnoj se radujem.
Komu prvo daješ tekstove na čitanje i jesi li osjetljiv na kritike?
Potpuno mi je nerazumljivo zašto to netko čini ako je uvjeren u ljepotu koju je stvorio. To me nimalo ne zanima i nikome na svijetu ne dajem tekst na čitanje prije slanja izdavačkim kućama. Dovoljno je da ja to pročitam nakon nekoga vremena i brišem ako mi se ne svidi, a to se često događalo. Moram priznati da u slučaju „Pisama“ nisam mnogo brisao. Ako netko kaže da ga kritika ne zanima, laže. Što se mene tiče, sve je tu posve jednostavno, negativnu ignoriram, pozitivnoj se radujem. No sve to pada u vodu ako ne uspostavim ljubavni odnos s publikom, to je najbitnija mjera, a jedini je istinski kritičar vrijeme, koje će jasno odrediti hoće li moji likovi ostati živjeti i kada mene ne bude.
Svojim sam učenicima ljubavlju i uvažavanjem uspio prenijeti svašta, pa tako i ljubav prema čitanju, a sve na osnovi uzajamnog povjerenja i vjere u poštenog, plemenitog i istinoljubivog čovjeka koji voli čitati i na taj način živjeti mnoge druge živote.
Imaš li određeno mjesto ili vrijeme kada najradije pišeš?
Kako na neki način živim s likovima koje pišem, jedino moguće vrijeme je vrijeme samoće. Potpuna samoća njihova i mog svijeta u koji ne puštam nikoga dok s njima komuniciram. Mjesto je svagdje i potpuno je neodređeno, bilo gdje, potreban je samo papir i komad olovke. U konačnici sve pišem u sobi, odmaknut u potpunosti od svijeta u kojem svakodnevno živim.
Budući da si profesor, jesi li uspio svojim učenicima prenijeti ljubav prema knjizi i čitanju? I kako?
Svojim sam učenicima ljubavlju i uvažavanjem uspio prenijeti svašta, pa tako i ljubav prema čitanju, a sve na osnovi uzajamnog povjerenja i vjere u poštenog, plemenitog i istinoljubivog čovjeka koji voli čitati i na taj način živjeti mnoge druge živote. Kako sam pri kraju te priče, okrećem se od učenika prema čitalačkoj publici s namjerom da i s njom uspostavim ljubavni odnos. U slučaju da se to ne dogodi, mada vjerujem da je takav ishod gotovo nemoguć jer smo se počeli opasno zaljubljivati, uzaludno je bilo svako moje pisanje.
Na pragu čudnovata Praga
Ima gradova za koje, čim ste im prešli prag, znate da biste ondje mogli pustiti korijenje. Tko zna s čime sve to ima veze – s raspoloženjem u kojem ste doputovali? S ljudima koje odande već poznajete? Možda s genetikom, ili s prošlim nekim životom? Kako bilo, Prag je jedan od onih kojima odmah možete napipati bilo ako ste dosad živjeli, primjerice, u Zagrebu ili Varaždinu, Novom Sadu ili Budimpešti. Osjećaju da ste doma pridonosi ponajprije svima nama poznata austrougarska arhitektura, a sličnost sa Zagrebom evidentna je i iz naziva kojim naš glavni grad nazivaju – Mali Prag.
Osjećaju da ste doma pridonosi ponajprije svima nama poznata austrougarska arhitektura, a sličnost sa Zagrebom evidentna je i iz naziva kojim naš glavni grad nazivaju – Mali Prag.
No kakva je češka prijestolnica uistinu, to vam može otkriti samo pravi pravcati Pražanin, koji poznaje njegove skrivene zakutke. Jedna od takvih zacijelo je i Pavla Horáková, praška novinarka i spisateljica, koja u svome romanu Teorija čudnovatosti u skladu s naslovom iznosi neobična i oštroumna zapažanja glasom junakinje Ade, znanstvenice u Zavodu za interdisciplinarne studije čovjeka. U potrazi za temom dostojnom znanstvenog istraživanja, Ada će vam usput otkriti mnoge praške mračne tajne:
A kuriozitetima nije kraj: putem ćete pronaći čak i zanimljive činjenice o slavnim našijencima u češkoj metropoli:
Bivši Borůvkin sanatorij za bogatije ljude, osnovan 1931. u zgradi s kraja devetnaestog stoljeća, doživio je mnogo toga. U vrijeme Prve Republike navodno su ovamo dolazile lake žene na nelegalne pobačaje. U vrijeme protektorata ovdje su se liječila boležljiva njemačka djeca. Upravo je ovdje, nakon što je prebačen iz kartuzijanskog samostana u Valdicama 1950. godine, posljedicama mučenja podlegao župnik Toufar iz Čihošt’a, a devetnaest godina poslije ovdje je tri dana umirao Jan Palach. Malo previše za jednu zgradu. Ako netko traži dobro pogođen simbol moderne povijesti ove zemlje, ovdje će naći sve pod jednim krovom.
Imaju li strmoglave gradske ulice višu stopu kriminala, kakvi su praški beskućnici i koliko zagonetni genius loci utječe na živote Pražana? Stvari koje vam ne može reći turistički vodič, ma koliko dobar bio, ni onaj ukoričeni, ni onaj na dvije noge, može vam razotkriti izvrsna književnost. A kuriozitetima nije kraj: putem ćete pronaći čak i zanimljive činjenice o slavnim našijencima u češkoj metropoli:
„U ovoj je kući 1880.-1881. živio srpski znanstvenik Nikola Tesla“, čitala sam natpis na spomen ploči. Nisam imala pojma da je Tesla ikad bio u Pragu, a kamoli dulje vrijeme. „Studirao je na ovdašnjem tehničkom fakultetu. Ali ovdje nije bio sretan. Naletio je na glupu austrijsku birokraciju u češkoj izvedbi.“
Humoristična je kartografija Praga pred vama, najneobičnija i najčudnovatija koju ćete u knjižari naći.
Put pod noge, dakle, i roman u ruke! Humoristična je kartografija Praga pred vama, najneobičnija i najčudnovatija koju ćete u knjižari naći. A kad ste već u Češkoj, svakako razgledajte i druge dijelove ove zemlje, u koje su smještene radnje romana Jakube Katalpe, Hane Andronikove, Alene Mornštajnove i Petre Dvořakove…
Istanbul u knjigama
Gradovi su česti junaci u knjigama. Istanbul, jedna takva grandiozna prijestolnica, čest je protagonist u knjigama Elif Shafak, Ahmeta Ümita, ali i brojnih drugih autora. U „Rapsodiji o Bejogluu“ najpoznatiji turski pisac krimića zločin je smjestio u središte Istanbula, najužurbaniju četvrt, kojom prolazi čuvena Istiklal ulica sa stotinama tisuća prolaznika dnevno, i u kojoj život vrije doslovno dan i noć. To je živo srce grada nekada uključivalo četvrti Peru i Galatu, u koje su rado zalazile poznate ličnosti iz cijeloga svijeta. Tako je u čuvenome hotelu Pera Palace odsjedala i kraljica krimića Agatha Christie, a njezinu sobu može se i danas unajmiti, dakako, uz pristojnu cijenu. No što je to za ljubitelje krimića i osjećaj da se nalazite u prostoriji u kojoj je Agatha smišljala zaplete za „Ubojstvo u Orient Expressu“.
Ta je velebna metropola, jedina na svijetu smještena na dva kontinenta, izrasla u mit, predmet nježnih sjećanja i gorljive čežnje.
Lepršaviji odnos prema Istanbulu ima njegova dobra poznavateljica i maštovita pripovjedačica, Elif Shafak, koja ga čak rodno određuje – kao grad-ženu – ali pripisuje mu i određenu boju. U „Palači buha“, primjerice, junakinji Agripini Fjodorovnoj Antipovoj sva su važna mjesta njezina života bila povezana s nekom bojom, a ljubičasta je postala bojom Istanbula, i to: „vodenkasto ljubičasta koju blještavo sunce, što se reflektira s kupola prekrivenih olovom, stvara u mrlji, kap po kap…“ U romanu „10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu“ Elif ga duhovito naziva „neuspjelim mađioničarskim trikom“ otvarajući ga kroz mnoga njegova lica: drevni, moderni, heretički, pobožni, carski, pučki, globalni i provincijski Istanbul. No prema njezinu viđenju, postoje još i kozmopolitski, filistarski, pa čak i mačo Istanbul. Za sve one koji su ga napustili, ta je velebna metropola, jedina na svijetu smještena na dva kontinenta, izrasla u mit, predmet nježnih sjećanja i gorljive čežnje.
Budući da je iza nas period društvenih izolacija, godine smanjenog kretanja, a neizvjesno je i što će nam donijeti budućnost, vjerojatno ste se zaželjeli otputovati nekamo, pa zašto to ne bi bilo baš u Istanbul, koji Elif Shafak tako nadahnuto opisuje u knjizi „10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu“.
Tu je bio i Istanbul onih koji su davno otišli, otplovili u daleke luke. Za njih će ovaj grad zauvijek biti metropola sačinjena od sjećanja, mitova i mesijanskih čežnji, zauvijek neuhvatljiv kao lice ljubavnika koje nestaje u magli.
„Istanbul je bio iluzija. Neuspjeli mađioničarski trik. Istanbul je bio san koji je postojao samo u glavama asasina. Istanbuli su bili mnogostruki i borili se, nadmetali, sukobljavali, svaki smatrajući da na kraju samo jedan od njih može preživjeti.
Na primjer, postojao je drevni Istanbul zamišljen da ga propješačiš ili oploviš – grad putujućih derviša, gatara, provodadžija, pomoraca, drndara, klofera i nosača s pletenim košarama na leđima… Postojao je moderni Istanbul – na sve strane raširena gradska naselja preplavljena automobilima i motociklima koji jure amo-tamo, kamionima nakrcanima građom za još trgovačkih centara, nebodera, industrijskih postrojenja… Carski Istanbul nasuprot pučkom Istanbulu; globalni Istanbul nasuprot provincijalnom Istanbulu; kozmopolitski Istanbul nasuprot filistarskom Istanbulu; heretički Istanbul nasuprot pobožnom Istanbulu; mačo Istanbul nasuprot ženskom Istanbulu koji je je uzeo Afroditu – božicu želje, ali i razdora – za svoj simbol i zaštitnicu… Tu je bio i Istanbul onih koji su davno otišli, otplovili u daleke luke. Za njih će ovaj grad zauvijek biti metropola sačinjena od sjećanja, mitova i mesijanskih čežnji, zauvijek neuhvatljiv kao lice ljubavnika koje nestaje u magli.
Svi ti Istanbuli živjeli su i disali jedan u drugom, kao žive babuške. Ali čak i da ih zli čarobnjak uspije izvaditi jednog iz drugog i poredati kao za policijsko prepoznavanje, nigdje u toj nepreglednoj vrsti postrojenih sumnjivaca ne bi našao dio grada za kojim se više žudi, koji se više demonizira i denuncira od jedne određene četvrti: Pere. Središte meteža i kaosa, Pera se stoljećima povezivala s liberalizmom, raskalašenošću i pozapadnjenjem – tri sile koje su mlade Turke zavele na pogrešan put. Ime je dobila po grčkoj riječi za nešto „na drugoj strani“, ili jednostavno „prijeko“ ili „iza“. Prijeko Zlatnog roga.“
Ulomak iz romana “Tapiserija sestara Hekne” Larsa Myttinga
.
Nož koji su iskovali patuljci
Rijeka Laugen čitavom je dužinom bila zaleđena, saonice su lako klizile, pa je Eiriku Hekneu i njegovim kćerkama od Butangena do Dovrea trebalo samo tri dana. Bilo je to hiljadu šesto jedanaeste godine i u dolini je bilo samo uskih cesta u lošem stanju, zaleđenom se rijekom putovalo lakše, a nerijetko i vedrije. Ljudi koje su susretali u snježnoj vijavici mislili su da su se sestre, umotane sobovim krznom, stisnule jedna uz drugu ne bi li se ugrijale, ali one nisu silazile sa saonica čak ni dok bi se konji odmarali. Kada bi ih tko priupitao koliko im je godina, odgovorile bi da su rođene hiljadu petsto devedeset i pete godine, samo što je Halfrid rođena ljeti, a Gunhild oko Božića. Znatiželjnici bi se nato zabezeknuli, a oni produžili svojim putem, i kada bi se saonice udaljile dovoljno da ih više nitko ne može čuti, i otac i djevojke prasnuli bi u smijeh. Smijeh bi taj dvojako odzvanjao, bio je dvostran kao i sve u njihovim životima: razuzdan dok poriče sve što one jesu, ali manje bolan od onog kratkog hihota kada bi jedna nešto poželjela, a druga joj odgovorila da si slobodno sama ode po to.
Potjerali su konje dalje na sjever i u sumrak se zaustavili kraj imanja Sel, gdje su živjeli obiteljski poznanici. Ondje su se djevojke iskobeljale iz saonica i istodobno na tlo spustile četiri stopala. Prvo su popravile pregaču koju su nosile, toliko široku da su je mogle zavezati preko oba struka, a onda su se dogegale do drvene kuće u kojoj je bio smješten posebno širok krevet.
Sutradan su ustali u osvit zore, ali sunce je nestalo kada su stigli do klanaca u Rostenu, ondje je sve bilo u sjeni, i okolna su brda bila toliko zlokobna da nije bilo sumnje da ih je raskomadao neki bijesni div. Zrake sunca nikada nisu dopirale do dna klanaca, i ljetni dani u Rostenu navodno nisu bili topliji od prosječnih listopadskih dana. Jedino što je ovdje preživljavalo bila su stvorenja kojima svjetlo nije trebalo, ili ga ionako nisu ni podnosila. Planina koja ih je okruživala zaranjala je u kanjone u kojima se voda nikada nije smrzavala, već sveudilj pjenila. Eirik je potjerao konje, a oni su se uspeli uza strmine, probijajući se kroz duboki snijeg i urušene kamene gromade. Oca, konje, kćerke i saonice zabijelila je zapjenjena rijeka kroz koju su se probijali, u tolikoj gromoglasnoj buci da se ništa nije moglo čuti, ali ništa se nije moralo ni reći jer se svatko u Rostenu pitao samo jedno, i to koliko još ima puta prije no što izbije iz Rostena.
Tada se krajolik izravnao i vidjeli su da još postoji sunce. I konjima i ljudima pao je kamen sa srca kada su stigli do drvenih kuća na imanju Lie, gdje ih je dočekala tetka sestara. Tetka je nazočila dugotrajnom porodu onomad u Butangenu, koji je završio smrću njezine sestre, a okupile su se ondje i brojne žene da vide čudo izraslo u utrobi Astrid Hekne Starije: dvije djevojčice sraštene od kukova nadolje.
Tim je djevojkama sada bilo šesnaest godina i namjeravale su se nastaniti u brvnari na obroncima nad imanjem Lie, na prikladnoj udaljenosti od ljudi, na stazi kojom se malotko služio. Drvena je kuća radi njih i izgrađena, bila je to lijepa brvnara otporna na vjetar, s glatkim unutarnjim zidovima koji su zlaćano svjetlucali i mirisali na svježu borovinu, te je imala jednu spavaću i jednu radnu sobu. Same su se brinule o sebi i šalile se kao i inače. Kada je Halfrid zamolila Gunhild da naloži drva, sestra je odgovorila:
„‘Oću, a ti odi po vodu.“
Djevojke su od malih nogu iznenađivale i uveseljavale obitelj Hekne tapiserijama. Ali Butangen i okolna sela držali su se u tkanju kućne radinosti i jednostavnih motiva, a Eirik je htio da se upoznaju s istančanim umijećem tkanja starim stotinama godina za koje je znao da ga njeguju nešto sjevernije od Butangena. Kod tetke su mogle upoznati najstarije majstorice iz Bøverdalena, Lesja i sela između njih. Bile su to isključivo žene, mrmljave i pažljive, pogurene i često zajedljive, nositeljice znanja, stoljećima prenošenih s koljena na koljeno, znanja o vuni, biljnim bojama i uzorcima koji su poslije u Norveškoj postali popularni, ali tada još nisu imali ni imena. Sve se to izrađivalo na načine koji se nisu mogli opisati glasom ili nacrtati znakovima; tko ih je htio naučiti, morao je sjediti kraj majstorica i tjednima ih promatrati, upijati pa vježbati iz dana u dan.
Premda same toga nisu bile svjesne, mnoge su žene iz Sjevernog Gudbrandsdalena bile među najvještijim majstoricama tkalačkog umijeća u Europi. Provele su mjesece pred uspravnim tkalačkim stanovima, okvirima s kojih su niti visjele na utezima od kamenja. U drugim je zemljama cehovskim pravilima, a ponegdje i zakonima, taj zanat bio rezerviran za muškarce, i u Europi su tapiserije kakve su se radile u Sjevernom Gudbrandsdalenu bile poznate kao flamanske. Ali kako se što nazivalo ili radilo na drugim mjestima, nije ih se ticalo kao ni lanjski snijeg, i sve da se tko i usprotivio, brzo bi opazio da žene iz Gudbrandsdalena, ni siromašne ni bogate, ne poznaju tradiciju pokornog ponašanja, pa bi i najobazrivijim muškarcima znale prirediti živi pakao.
Mjesecima su majstorice zanata pohodile sestre Hekne. Tkale bi sve dok bi bilo danjeg svjetla, a navečer bi prele pred kaminom jer bi toplina omekšala mast u vuni. Podučavale su djevojke naj- rjeđim metodama bojena biljnim bojama, a također su im – tako se barem govorkalo – u polumraku dozvolile vidjeti tapiserije iz pretkršćanskih vremena, tapiserije koje su drevne nordijske priče prikazivale zagonetnim simbolima, metamorfima i stvorenjima napola životinjama napola ljudima.
No te su tapiserije isključivo pripadale noćnim lekcijama, a ujutro bi djevojke s prvim zrakama sunca ponovno bile spremne tkati tapiserije s kršćanskim motivima. Zauvijek bok uz bok, jedna uz drugu, s onom širokom, lijepo izvezenom pregačom koja im je prekrivala struk i bedra, spretnošću ruku koju su već dokazale pletući jedna drugoj u zoru uvijek raznolike pletenice, i tugom koju su zacijelo nosile u sebi, premda ili još nije sazrela ili su se odavno s njom već pomirile.
Starice su zamijetile kako žustro i precizno njih dvije rade. Svojom jedinstvenom četveroručnošću zatezale su niti brže i od koga drugog, i svi koji su ih promatrali točno su shvaćali zašto je druga riječ za paučinu upravo pređa. Majstorice su usto zamijetile i izniman kontakt između sestara. Refleksi su im bili čvrsto povezani, svaka od njih osjetila bi već i sjenu misli one druge, kad bi jednoj što palo na um, druga joj je već priskakala u pomoć, no kada se oko nečega ne bi složile, svemu bi tome došao kraj, radile bi jedna protiv druge, ali nijedna ništa nije mogla napraviti a da je druga u hipu ne spriječi ili joj uništi rad, a lako su i predviđale i kakve će im klipove ona druga baciti pod noge, i znale su kako se osvetiti, pa si tako nikada ne bi uistinu uzvratile, nikada ne bi odista izbacile iz sebe ozlojeđenost, samo bi se besciljno laktarile dok ih drugi ne bi prekinuli, da se ne uništi lijepo započeto djelo.
U to su vrijeme djevojke malokad tkale vlastite uzorke i nisu još osmislile one zagonetne motive po kojima su poslije postale poznate i koji su dosegli vrhunac u djelu upamćenom kao tapiserija sestara Hekne – a koje je prikazivalo Skråpånattu, zadnji dan poznatog nam svijeta, dan kada će od Zemlje ostati još samo golet, i svi će živi i mrtvi biti dovedeni pred sud. Čitavu su zimu tkale tri kralja, i mudre i lude djevice, i bile su sretne kada je došlo proljeće i ljeto hiljadu šesto dvanaeste, ljeto koje je jedne nedjelje krajem kolovoza i dalje bilo na vrhuncu.
Jedna se nedjelja istaknula u povijesti. Sve bi bilo drukčije da se ovaj događaj odvio u subotu, ali nedjeljom su se svi seljani okupljali u crkvi. Svi osim dviju sestara koje zbog svoje urođene mane nisu voljele izlaziti među toliku svjetinu.
Zato nisu saznale da je policijski načelnik iz Dovrea učinio nešto nečuveno: uletio u crkvu i prekinuo misu, i ne samo to, čak nije ni odložio bojnu sjekiru u predvorju crkve, nego je s njom prišao propovjedaonici i tri puta kundakom udario o pod da obznani da je u zemlji započeo rat. Otad nadalje Norveška je bila u ratu.
Policijski je načelnik rekao da je u Romsdalen pristigla trupa od nekoliko stotina škotskih plaćenika, da su već prošli sela oko Lesja na putu do Dovrea, i da su već poslani svici s porukom na sjever i jug doline te svim pokrajnjim dolinama. Pastor je prekinuo misu i ljudi su izišli iz crkve, i tijekom tog dana svako je imanje predalo jednog vojnika, a ostali su redom napuštali imanja, bježeći na pašnjake i za sobom ostavljajući samo po jedno zavezano tele. Ljudi su znali da vojnici tog doba i inače grabe sve što im treba, bilo da su to hrana, smještaj ili žene, ali kružile su glasine da su ti Škoti prodali duše Vragu, pa da stoga ubijaju sve ljude na putu i pale kuće iz kojih ti ljudi bježe, a imali su i pse koji znaju rastrgati bjegunce. Nekad bi čak kravama muzarama iz čiste zabave odsjekli papke i pustili ih da krvare i posrću uokolo, i zato je najbolje bilo na imanju ostaviti zavezano jedno tele, ostaviti sva vrata otvorena i nadati se da će im hrana i smještaj dovoljno prijati da poštede imanje.
Djevojke Hekne zaostale su za drugima. Nitko im nije bio dovoljno blizak da bi se saznalo jesu li ostale zato što su htjele zaštititi neku dragocjenu tapiseriju ili zato što su se tako sporo kretale da bi bile lak plijen ako bi ih neprijatelj slijedio do pašnjaka, ili možda jednostavno zato što nisu htjele bježati, naslućujući već tada buduće događaje.
Sutradan je kroz Dovre protutnjila bučna trupa s više od tristo vojnika. Najprije psi, zatim časnici na konjima, s kacigama, mačevima i po dva pištolja, a ostatak je činila šarolika sljedba iskusnih i mladih pješadinaca, pa zatim još i žene, pa oružari i sedlari, i na samom začelju postrojeni veterani koji bi za sobom povlačili zalutale.
Vojnici su se dolinom uspinjali upravo onom uskom stazom i ubrzo su se našli kraj brvnare sestara Hekne. Morale su one čuti to stupanje vojnika, konja i neprekidni žamor. Trupa je gotovo već bila i prošla kada je jedan časnik zaustavio konja i izdana je zapovijed. Dvojica mladića dobila su svaki po jedan mač, iskoračila iz trupe i približila se brvnari dok su ih čekali oni sa začelja.
Ušli su bez kucanja.
Zadržali se neobično dugo.
Toliko dugo da je časnik taman za njima htio poslati ljude, ali tada su izašli, spuštenih mačeva i s dvjema kožnim vrećama napunjenim pitkom vodom.
Koje su riječi toga dana njih četvero uputili jedni drugima u kućici sestara Hekne, znaju samo oni. Pouzdano je samo da su vojnici oprezni, a često i uplašeni ljudi, i vrlo je lako zamislivo da su ona dvojica vojnika prvo pomislila da za tapiserijom sjede mitološke Norne, božice sudbine koje pletu životne niti svakog čovjeka, jer drevna su nordijska vjerovanja itekako bila poznata na otocima s kojih su došli.
Zacijelo ih je iznenadilo i to što su se mogli sporazumjeti na istom jeziku. Časnici su bili Škoti, ali vojnici su dovedeni s Orkneyjskog i Shetlandskog otočja, koji su duže od šesto godina bili pod Norveškom, i gdje se još mogao čuti norveški govor, premda su otoci u međuvremenu pripojeni Škotskoj.
Vojska je nastavila svojim putem i te su se večeri utaborili na brežuljcima Kråkvoldena, sat vremena marša južno od brvnare sestara Hekne. Ondje su upalili krjesove i otišli se opijati i obarati ruke, što su sve bili naslijeđeni običaji od njihovih norveških predaka.
Ono što Norvežani nisu znali jest da vojnici uopće nisu planirati napasti Norvešku. Bili su na putu u Švedsku, htjeli su se boriti u Kalmarskom ratu kao plaćenici švedskog kralja. Ništa nisu palili i nikoga nisu ubijali na svom putu, makar su im dobro poslužile glasine da su neljudi. Jer većina je vojnika zapravo bila nenaoružana, tek ponetko je već imao iskustva u bitkama, a većina njih bili su prisilno unovačeni siromasi, mladići otkupljeni iz zatvora ili jednostavno potjerani u vojsku.
Zapovjednik vojske zvao se Ramsay, a pod njim je bio pukovnik Sinclair, koji je svako jutro na dlanu palio barut kako bi po obliku dima zaključio kakve će im opasnosti donijeti predstojeći dan. Nije da su se bojali Norvežana. Marširali su kroz Norvešku jer je to bilo manje rizično nego da brodom preplove tjesnac Skagerrak. Norveška je bila opustošena, bijedna zemlja, puna sirotinjskih zabiti čiji bi se žitelji skrivali čim bi ugledali strance, a dosadašnje putovanje upravo je to i dokazalo, nije li? Nigdje neprijatelja na vidiku!
Samo što su se vijesti u to vrijeme sporo širile. Ono što Ramsay i Sinclair nisu znali bilo je da je kralj Christian u Kopenhagenu samo osam godina prije toga izgubio vjeru u to da bi plaćenici mogli braniti njegovu hladnu i surovu zemlju na sjeveru, pa je odlučio uspostaviti red tako što je obvezao seljake ne samo na to da zemlji ustupe vojnike, već i na to da svako imanje posjeduje oružje. Vijest je proputovala zemljom po strogo određenim rutama, a svitke su nazvali vojnim strijelama: na jednom kraju bili su spaljeni, a na drugom su bile pričvršćene male omče, da ih podsjete da će svaki vlasnik gospodarstva koji se ogluši na zapovijed biti obješen na krovu vlastita doma, dok će mu oko njega gorjeti kuća i čitavo imanje.
Zato su se vojnici okupili.
Već su u utorak vojne strijele stigle u svaki, pa i najzabačeniji kutak Gudbrandsdalena, i pet stotina vojnikaseljaka okupilo se na dan marša južnije od Škota, u Kringenu, gdje je planina strmo zaranjala u Laugen, i jedini prohodan put činila je jedna krivudava stazica. Škoti su u klanac stigli u srijedu, a puteljak je bio toliko uzak da njime nisu mogli proći dvoje po dvoje, tako da se trupa morala razvući po čitavoj dužini, i tada se začuo hitac te se srušio pukovnik Sinclair. U čelo ga je pogodilo dugme jakne napravljeno od nasljednog srebra, ali sažvakano u oblik metka, ispaljeno iz gotovo dva metra dugačke puške koju je držao strijelac iz Ringebua, čovjek koji je znao da samo srebro može ubiti one što šuruju s Vragom. Jedina je utjeha Sinclairu bila to što su ga, jer je jahao na čelu, još stoljećima pamtili kao zapovjednika škotske vojske.
Škoti su napadnuti odozgo, s puškama, kopljima i dugačkim bojnim sjekirama. Tri sata trebalo im je da ubiju polovicu plaćenika. Pala je samo nekolicina Norvežana. Preživjeli su odvedeni na jug i zatvoreni u štagalj. Policijski načelnici naredili su da ih treba odvesti do utvrde Akershus u Kristianiji, i ondje ih prepustiti kraljevim ljudima. Međutim, bio je kolovoz, doba kada ima najviše posla, i dok su Norvežani navečer dijelili rakiju, mrmljali su kako će biti potreban čitav niz stražara da tako daleko prati zarobljenike, i trebat će im mnogo hrane, i to će toliko dugo trajati da će pšenica i sijeno istrunuti na poljima, pa će zimi pak svi gladovati; je li to kraljeva zahvala za to što su mu obranili zemlju?
Sljedećeg jutra bilo je pokušaja bijega i izbijale su svađe među stražarima i zarobljenicima, a poslije i svađe među samim stražarima. Završilo je tako da su zarobljenike dvoje po dvoje izveli iz štaglja i pogubili metcima i kopljima.
U tišini koja je uslijedila osjetili su sramotu i užas.
Bože, pomozi. Što smo to učinili. Gospode. Što smo učinili.
Uplašili su se samih sebe. Uplašili su se otkrivene surovosti u sebi.
To smo bili u stanju učiniti. Ja sam bio u stanju učiniti to. I ti isto.
Smrti je izbjeglo osamnaest muškaraca, i trojica su odvedena u Akershus. Dolje u Kristianiji jedan je guverner zapisao čitav događaj i zatvorio mapu. Bio je to vojnički podvig iza kojeg je uslijedio pokolj, i nitko nije želio da ga se podsjeća na pokolj pred štagljem. Osamdeset je godina prošlo prije no što je zapisano nešto više o škotskoj povorci. Osamdeset godina prije no što su oživjeli u stihovima i pjesmama, gdje se čitav događaj često opisivao samo kao junačko djelo. Iznimka je bila jedna pjesma, brzo zaboravljena upravo jer se u njoj spominjao i pokolj. Jedan se stih odnosio na pošteđenog mladića. On se sam bio oslobodio i pošao prema koplju, izgovorivši na norveškom:
Recite Bogu, kad mrtve nas zatekne, da danas još sam prijatelj Halfrid Hekne.
Moglo bi se povjerovati da je to bio isti onaj mladić koji je nekoliko dana nakon bitke došao na sjever, u Lie. Imao je ružnu posjekotinu i rekao da će raditi besplatno, samo za hranu. Brat mu je navodno bio ubijen u Kringenu, bili su siromasi s Hebrida koji su došli na Shetlandsko otočje tražiti posao, kada su odjednom nahrupili časnici i prisilili ljude da idu s njima, što nije bilo ni po zakonu ni po pravdi, ali časnici su bili naoružani, a oni nisu. Mladiću su povjerovali na riječ i dali su mu da radi s kosom, sjekirom, motikom i lopatom. Svaki je dan odlazio do brvnare sestara Hekne i donosio im vodu, drva za ogrjev i hranu, ali što se točno dogodilo u rano ljeto iduće godine nije bilo poznato. Tetka je pripazila da se oko incidenta ne prošire tračevi, i jedini izvan Sjevernog Gudbrandsdalena kojemu su sve prepričali bio je Eirik Hekne kada je za Božić došao da djevojke odvede kući, a tada im je rana već gotovo zacijelila. Barem ona iz koje je potekla krv.
Teta mu je ispričala kako su iz brvnare sestara Hekne doprli krici, obje su djevojke toliko usrdno i prodorno vriskale da se čulo i dolje na imanju. Dotrčali su do sestara i zatekli ih krvave i preplašene, ali one nisu htjele odati što se dogodilo, osim što su rekle da su se posjekle i da nitko za to nije kriv. Nastala je velika strka, ranu je bilo teško privezati, i tek su poslijepodne ljudi osvijestili da je nestao onaj mladi Škot. Ukrao je dovoljno hrane da stigne do obale, ali najčudnije je bilo što su tragovi prilično jasno ukazivali na to da se bio vratio u smočnicu i ostavio dio prvotno ukradene hrane, što se pak rastumačilo kao dokaz da je bio spremio hrane za dvoje, ali je odustao i od izvornog plana i od osobe s kojom je mislio pobjeći. Rana se zatrovala i djevojke su dugo ležale u groznici, a tetka je smatrala da su preživjele samo zato što su se posjekle istim onim nožem kojim su i tkale, a njega im je dala jedna žena iz Bøverdalena. Za taj se nož ne samo govorilo da je pronađen u zemlji, odnosno da je nekome ispao na golo tlo i da je pronađen dugo nakon što već bio zaboravljen, već da ga se moglo i naoštriti kao noževe za koje su ljudi na imanju govorili da su ih iskovali patuljci, bića podzemnog svijeta. Takvih je noževa bilo u svakom selu, i slali su ih okolo da liječe bolesne životinje i ljude, a tetka je smatrala da je upravo to što su taj nož iskovali patuljci djevojkama spasilo živu glavu.
Nakon tog je događaja između sestara zavladala posvema drukčija vrsta tišine. Prvi su put u životu počele izrađivati tapiserije svaka za sebe, a prve dvije neupitno su odražavale ono što su ugledale u grozničavim snovima. Neki su tvrdili da im se jedne noći vratio onaj mladić i ostavio nešto za Halfrid, nešto što joj je priraslo srcu više i od čega drugog, ali nitko nije saznao što je to. Otac ih je odveo kući, a pod ledom kojim su putovali rijeka je Laugen žuborila prema moru, prenoseći još jednu tajnu iz Gudbrandsdalena.
Kod kuće u Butangenu uselili su se u novoizgrađenu veliku kuću na imanju Hekne. Postavili su tkalački stan da bi mogle izrađivati ono čemu su posvetile ostatak života. Kada su umrle, crkvi je poklonjena tapiserija sestara Hekne, njihovo najrazrađenije i najzagonetnije djelo. Poslije, kada su Sestrinska zvona izlivena i nazvana po njima, ljudi su počeli naslućivati odakle se crpi snaga nerazdvojnosti crkvenih zvona jer su zvona, ništa manje nego i djevojke, istinski bila nerazdvojna. Ali koliki se poriv za daljinom krije u nerazdvojnosti, nije lako mogao shvatiti nitko osim onih koji su znali što se dogodilo u sjevernoj dolini. I upravo je stoga samo šačica ljudi znala kolike su se moći oslobodile na smrtnoj postelji sestara Hekne, kada je Gunhild sklopila Halfridine ruke u svoje i rekla:
Ti ćeš trkat’ daleko, i ja ću trkat’ blizu, a kad se djelo završi, mi ćemo zajedno doć’.
Što čitamo u svibnju?
Kakav je to Praznik rada koji padne u nedjelju? A eto, dogodilo se, baš ove 2022.
No, dobro…Kada ste, dakle, prvoga svibnja svi ili bar velika većina vas, malo predahnuli od rada, ostatak ovog proljetnog mjeseca možete nastaviti u revijalnom tonu – čitajući. A mi smo se pobrinuli da vam ne manjka literature za pamćenje. Za razliku od uobičajene prednosti koju brojčano uvijek ima strana proza, majsku utakmicu ovaj su put dobili domaćini s 2:1. Hrvatski takmaci novinarski su, romaneskni i, osobito, dramski veteran Davor Špišić s distopijskim romanom „Vuk u snijegu“ i Boris Škifić, manje poznat kao književnik, a više kao omiljeni splitski profesor književnosti, s prozom znakovita naslova „Pisma iz Vinogradske“. Strane, pak, boje brani znani vam Norvežanin Lars Mytting s „Tapiserijom sestara Hekne“, nastavkom bestselera „Sestrinska zvona“. Najavljeni romani različiti su i žanrovski i stilski, ali držimo da u toj raznovrsnosti ima nešto privlačno, jer će svatko moći pronaći svoj listak gušta.
Pa krenimo redom, s domaćim piscima:
Osječanin Davor Špišić, višestruko nagrađivani dramski, scenaristički i prozni pisac, u novome romanu „Vuk na snijegu“ u lice nam baca sliku naše budućnosti, Hrvatsku ljeta 2035., koja je u diktatorskom režimu i devastirana na svim razinama, a glavni junaci, otac Danko i sin Vuk, samo što ne dotaknu dno. Kako će ga izbjeći, neka ostane tajna.
Osječanin Davor Špišić, višestruko nagrađivani dramski, scenaristički i prozni pisac, u novome romanu „Vuk na snijegu“ u lice nam baca sliku naše budućnosti, Hrvatsku ljeta 2035., koja je u diktatorskom režimu i devastirana na svim razinama, a glavni junaci, otac Danko i sin Vuk, samo što ne dotaknu dno.
Distopija je u ovome slučaju pozornica za obiteljsku priču prepunu brižnosti i ljubavi, ali i egzistencijalne borbe i rizika koji su neizbježni u tako brutalno nehumanim uvjetima. Špišićev je prethodni roman „Košer“ osvojio mnoge, pa vjerujemo da će i ova topla ljudska priča smještena u hladni futur proširiti krug ljubitelja Špišićeve poetike.
Nasuprot distopiji stoji mračna stvarnost pod nazivom „Pisma iz Vinogradske“. Nije riječ o epistolarnom romanu, iako naslov tako sugerira. Riječ je o prozi krvavoj ispod kože, duboko potresnoj i snažno proživljenoj, koja će Borisa Škifića sigurno gurnuti pod povećalo kritike i javnosti. Jer ovakvo pisanje ne može proći nezapaženo – a mi ćemo se dodatno potruditi obasjati ga promotivnim svjetlima. „Pismima“ ulazimo u sterilne bolničke hodnike i sobe zagušljive od antiseptika i ljudskih strahova, u kojima obitava glavni junak – dugogodišnji stanar urološkog odjela, kojem za vratom puše kraj.
Riječ je o prozi krvavoj ispod kože, duboko potresnoj i snažno proživljenoj, koja će Borisa Škifića sigurno gurnuti pod povećalo kritike i javnosti. Jer ovakvo pisanje ne može proći nezapaženo.
Na podiju gdje traje neprestana borba između života i smrti, Škifić nas svojim snažnim i uvjerljivim glasom zarobljava mudrim zapisima o usamljenosti, prolaznosti života i blizini odlaska, dakako, s ovog svijeta. Ne dajte se prepasti, jer bi vam zbog sasvim trivijalna razloga mogao promaknuti rijedak literarni dragulj. Šteta bi bilo!
I eto nas na kraju, gdje se ustoličio drugi dio Myttingove norveške trilogije, „Tapiserija sestara Hekne“. Svi oni koji su s nestrpljenjem čekali nastavak „Sestrinskih zvona“, sad će se najzad moći baciti na čitanje ovog književnog bisera: kritika kaže da rijetko kome uspije drugi dio napisati bolje od prvoga, ali Larsu Myttingu to je uspjelo.
Pred nama je uvjerljiva fabula prepuna starinskih vjerovanja i legendi, i čvrsto usidrena u norveški folklor i mitologiju. Kad tomu dodamo zanimljive likove koji su u stanju opčiniti čitatelja, tada je uspjeh zagarantiran.
Kakav poguranac! I zaista je riječ o piscu izvanredna glasa i jezika, koji je u stanju nadmašiti samoga sebe. Pred nama je uvjerljiva fabula prepuna starinskih vjerovanja i legendi, i čvrsto usidrena u norveški folklor i mitologiju. Kad tomu dodamo zanimljive likove koji su u stanju opčiniti čitatelja, tada je uspjeh zagarantiran. Dio je junaka u novome romanu već poznat, ali na scenu stupaju i novi, poput Jehansa Heknea, Astridina preživjela sina i pokretača dinamične radnje u kojoj će biti novih ljubavi i prijateljstava, čudesnih iznenađenja i zanimljivih obrata. Ukratko, riječ je bogatoj književnoj tapiseriji čiji tvorac zaslužuje gromoglasan aplauz.