Ima nekih knjiga koje susrećete kamo god pođete. Upadaju vam nepozvane u vidno polje, bliješte na plakatima, sebično se šire po izlozima knjižara, vijore i zastavice s njihovim naslovima, a autori im iskaču iz novinskih stupaca s mudrim mislima o svemu i svačemu. Naprosto iritantno. Na kraju čovjek kupi knjigu da to skine s dnevnog reda. I oduševi se, jasno.

A onda, ima i knjiga šutljivica. O njima se malo piše. O njima se malo govori. Negdje su u dalekim krajevima možda i popularne, možda ondje koga zaskakuju iza ugla. Dobile su ugledne nagrade. O njima se pisalo, opet negdje daleko. Ili, pak, nije. Takve „introvertirane“ knjige nisu za svakoga – baš kao i introvertirani ljudi zahtijevaju da u njih dublje zavirite. Da budete pažljivi. Da ne hrlite naprijed, nego da se zaustavite nad pokojom rečenicom. Kao kad jedete nešto uistinu fino. Okus takvih knjiga dugo se zadržava. Zato ih vrijedi čitati.

Jedna je od takvih knjiga zasigurno roman njemačke pjesnikinje i prozaistice Anje Kampmann poetična naslova Duboke se vode dižu. Nakon godina teškog rada na naftnoj platformi usred nemirna, hladna i onečišćena Atlantika i pogibije svoga prijatelja, protagonist Waclaw odande – bježi. Na putu, po ljetom uspavanoj Europi, kroz prekrasne pejzaže Italije i planinske obronke Alpa, Waclaw spoznaje svoje životne gubitke i prisjeća se lijepih trenutaka iz prošlosti.

„Introvertirane“ knjige nisu za svakoga – baš kao i introvertirani ljudi zahtijevaju da u njih dublje zavirite. Da budete pažljivi. Da ne hrlite naprijed, nego da se zaustavite nad pokojom rečenicom.

Anja Kampmann budi tiho oduševljenje zgusnutim, poetičnim pripovijedanjem o jednom običnom životu: životu prosječna čovjeka koji je pošao trbuhom za kruhom, da bi na kraju shvatio kako je ostao lišen istinskog, punokrvnog življenja. Naftna platforma prijeteći se ukazuje kao oltar civilizacije, na kojem se žrtvuju i čovjek i priroda. Roman je to o prekarnom radu, o čovjekovu odnosu prema prirodi i o ljubavi, bez koje je život daleko siromašniji. I šteta je, naprosto pogubna šteta, što se o tome romanu u nas govorilo tako malo. Treba ga čitati.

Tiho i bez pompe prošao je i roman francusko-korejske spisateljice Elise Shua Dusapin, Zima u Sokchu. A riječ je o vrhunskoj književnosti, što potvrđuju u nagrade kojima je ovjenčana: među stotinama kandidata za američki „National Book Award“ za stranu fikciju, pobijedila je Zima u Sokchu. Atmosferičan je to i kratak roman o jednome gradiću, ljetnoj turističkoj destinaciji, koji zimi izgleda neveselije negoli ijedno naše jadransko mjestašce.

Anja Kampmann budi tiho oduševljenje zgusnutim, poetičnim pripovijedanjem o jednom običnom životu: životu prosječna čovjeka koji je pošao trbuhom za kruhom, da bi na kraju shvatio kako je ostao lišen istinskog, punokrvnog življenja.

Ondje mlada i obrazovana djevojka, čiji je otac, Francuz, odavno napustio njezinu majku, radi beznačajne poslove u otrcanu pansionu. Snijeg pada, zemlja se smrzava, ulice su puste. No dolaskom starijeg francuskog crtača stripova sve se mijenja. Što on traži, i kakve veze junakinja ima s time, saznat ćete ako pročitate ovu lijepu, hipnotičnu knjigu o sudaru dviju kultura i korejskoj svakodnevici.

Naši su štioci nekako oprezni kad je u pitanju hrvatska knjiga. Zašto i kako, o tom – potom, kad provedemo cjelovitu i opsežnu anketu, no kad je riječ o Sari Kopeczky Bajić, on je uistinu suvišan. Premda je tek ušla u tridesetu, ova je hrvatska spisateljica već izdala nekoliko knjiga, a zbirka Više ne znam tko si zadivljuje zrelošću dobro strukturiranih priča, bizarnim situacijama i profiliranim likovima, pred čime bi se postidio i kakav afirmirani stari majstor. Od cirkusanta koji na čuvanje dobije lava pa do žene koja kuha obroke osuđenicima na smrt, u dvadeset šest kratkih priča autorica je uspješno dočarala komadiće različitih života.

Na ovome bi popisu „stidljivaca“ bilo nepravedno zaobići Kubanca Leonarda Paduru, u nas inače poznata po romanu Čovjek koji je volio pse. Ove smo godine izdali njegov roman Savršena prošlost, detektivsku priču iz serijala o inspektoru Mariju Condeu. Netipičan krimić koji se bavi nestankom staroga Condeova šulkolege, više je roman o Kubi kakva je bila – i kakva je danas, s galerijom neobičnih likova. Ipak, suspense je neupitan, pa će goditi i onima koji vole dobru i intrigantnu kriminalističku priču, kao i poklonicima latinskoameričke književnosti – svim ljubiteljima iznimne literature.

A dok se naši nogometaši kuhaju u Katru, skoknut ćemo u obližnji Kuvajt da vas podsjetimo na još jedno skriveno Henino blago – roman Bambusova stabljika Sauda Al Sanusija.

Premda je tek ušla u tridesetu, ova je hrvatska spisateljica već izdala nekoliko knjiga, a zbirka Više ne znam tko si zadivljuje zrelošću dobro strukturiranih priča, bizarnim situacijama i profiliranim likovima, pred čime bi se postidio i kakav afirmirani stari majstor.

Riječ je o nagrađenu arapskom autoru, koji se u ovome djelu bavi potragom za identitetom, odnosom Kuvajćana i Filipinaca, problemom imigracije i diskriminacije u rodnome mu Kuvajtu. Iznimno zanimljiva i lako čitljiva, priča je to o mladome Filipincu koji u Kuvajt dolazi kako bi pronašao oca i njegovu obitelj, no ne nailazi na dobrodošlicu… 

I na samome kraju jedan prošlogodišnji biser, koji iz tko zna kojega razloga nije stigao pod povećalo medija: Vojske kolumbijskoga književnika Evelija Rosera. I premda je u Kolumbiji zvijezda, a u Latinskoj Americi jedan od ponajboljih suvremenih pisaca, i premda ga je i Ujedinjeno Kraljevstvo nagradilo prestižnom nagradom „International Foreign Fiction“, ovdje kod nas malotko za njega zna.

Vojske su roman koji se nastavlja na tradiciju magijskoga realizma i književnost punu putenosti i humora: glavni je junak stari profesor u mirovini, koji radost pronalazi u promatranju lijepih žena, no idiličnu svakodnevicu počinju potresati borbe narkokartela.

Njegove su Vojske roman koji se nastavlja na tradiciju magijskoga realizma i književnost punu putenosti i humora: glavni je junak stari profesor u mirovini, koji radost pronalazi u promatranju lijepih žena, no idiličnu svakodnevicu počinju potresati borbe narkokartela, koje se bliže profesorovu selu. Eros se u ovoj genijalno ispisanoj prozi isprepliće s tanatosom: u potresno opisanu razaranju u kojem stradavaju nevini, nestaje profesorova supruga, njegova životna družica…

Naravno, ne odričemo vam pravo – dapače, potičemo vas – da čitate i one knjige o kojima svi govore. I one su se s razlogom izborile za svoje mjesto u medijima i književnim krugovima. Nećete valjda ostati bez teme za konverzaciju! Uzmite, stoga, u ruke i kultnu Elif Shafak i njezine čarobne romane, sjajnu Min Jin Lee i njezina Pačinka, kao i dansku feel-good prozu Pjesma nad pjesmama u Ulici Palermo Anette Bjergfeldt. Ne zaboravite ni Guzel Jahinu s filmskom pričom o spašavanju djece, Ešalon za Samarkand, kao ni Hippocampus Gertraud Klemm.

Sve su to knjige – koje se pamte.