Ulomak iz romana “Agni” Boruta Kraševca

Što čitamo u kolovozu?

Vijetnam, Irska i Hrvatska naoko nemaju mnogo zajedničkog. Bez dubljeg istraživanja, vidljivo je jedino to da sve tri države imaju izlaze na more: Vijetnam oplakuje Južno kinesko more, Irsku Atlantik, Irsko i Keltsko more, a Hrvatsku naš lijepi Jadran.

Čitanje treba biti užitak, a tri romana u našoj kolovoškoj ponudi pružit će vam upravo to: čisti gušt.

Mi smo si uzeli slobodu i spojili spisateljska iskustva s tih triju prostora u svoj ljetni program. Spojili smo malo poznatog, malo nepoznatog. Čitanje treba biti užitak, a tri romana u našoj kolovoškoj ponudi pružit će vam upravo to: čisti gušt. Dvoje ste autora, Borisa Škifića i Nguyễn Phan Quế Mai, imali priliku upoznati kroz prethodne knjige. S Megan Nolan tek slijedi susret. Uvjereni smo da nećete očajavati, već, naprotiv, biti zadovoljni Djelima iz očaja.

Boris Škifić, autor pohvaljenih Pisama iz Vinogradske, brzo nas je razveselio novim, sjajnim romanom  Kamen, cvijet i amen. Omiljeni, a odnedavno i umirovljeni splitski profesor, u novom se romanu ne libi izmiksati sve što se žanrovski uklapa u jednu veliku priču. Uz to što je riječ o romanu o odrastanju, to je i miks ljubavnog i krimižanra, ali i mješavina otočke i urbane proze: nakon što jednog dana dobije poruku koja ga trgne iz letargije, obiteljski čovjek, zatočen monotonim poslom, odjednom se nađe u doživotnom zatvoru...

S premisom da je samo ljubav lijepa i nedostižna, Kamen, cvijet i amen velika je priča iz koje se „dimi“ na sve strane.

Škifić među koricama okuplja zagonetnu Bandu velikih pušača, lokalnog svećenika i učiteljicu, kriminalce i dilere, seksualne radnice i korumpirane odvjetnike. S premisom da je samo ljubav lijepa i nedostižna, Kamen, cvijet i amen velika je priča iz koje se „dimi“ na sve strane. Čitajte i uživajte!

Željno iščekivani roman Dijete prašine Vijetnamke Nguyễn Phan Quế Mai veoma je lijepa priča kojom ova nagrađivana autorica ponovno, kao i u Planine pjevaju, promiče snažnu antiratnu poruku. Iz perspektive junaka čitatelj saznaje o strahotama Vijetnamskog rata, o ljudima na svim zaraćenim stranama, i o svima onima koje je taj rat na bilo koji način dotaknuo i oštetio.

Romanom Dijete prašine Que Mai još je jednom dokazala koliko je angažirana u promociji mira i svog voljenog Vijetnama.

Riječ je emocijama nabijenoj priči o ljubavi i gubicima, o grijesima iz mladosti i o iskupljenju. Upoznat ćete sestre Trang i Quỳnh i njihov barski život u Saigonu, Phonga, sina vijetnamske majke i američkog vojnika koji grčevito traga za ocem, te američkog pilota Dana koji se sa suprugom Lindom vraća u Vijetnam ne bi li pronašao bivšu djevojku. Njihove su sudbine potresne i dirljive, potrage ispunjene mnogim razočaranjima, a romanom Dijete prašine Que Mai još je jednom dokazala koliko je angažirana u promociji mira i svog voljenog Vijetnama. Za ljubitelje nježnog, toplog literarnog tkanja, ovo je pravi odabir, knjiga koju ćete pamtiti cijeli život!

Što je sve jedna žena spremna žrtvovati da bi bila voljena, čitajte u kolovoškom highlightu, Djelima iz očaja Irkinje Megan Nolan. U svom uvjerljivu debiju ona je brutalno iskrena u prikazu jednog toksičnog ljubavnog odnosa i opsesije drugim.

Mladoj Nolan uspjelo je dojmljivo i sugestivno progovoriti o potisnutoj seksualnosti, o tjelesnom užitku i iluziji ljubavi koja traje do buđenja i puca na svom katarzičnom svršetku.

Jer zaista postoje žene koje su, poput glavne junakinje, uime ljubavi spremne učiniti sve, trpjeti poniženja, dozvoliti bespoštedno kritiziranje, ići do krajnjih granica u popuštanju drugoj strani. Mladoj Nolan uspjelo je dojmljivo i sugestivno progovoriti o potisnutoj seksualnosti, o tjelesnom užitku i iluziji ljubavi koja traje do buđenja i puca na svom katarzičnom svršetku. Ovim ljubavno neljubavnim romanom u kolovozu izbijamo klin klinom. Vrele dane gasimo vrelim štivom. Posegnite jer uzbuđenja nikad dosta!

Što čitamo u srpnju?

Jeste li čuli za Knjižnicu budućnosti u Oslu? (Psst… tajanstveno nam je zdanje otkrila novinarka Karmela Devčić.)

Jedinstvena je ideja pala na pamet škotskoj umjetnici Katie Paterson: u sljedećih će stotinu godina svjetski poznati autori ovoj neobičnoj knjižnici darivati posebne rukopise: manuskripte djela koja će biti objavljena tek 2114. godine! Među njima su i književnici koje dobro poznajete iz Henine biblioteke, poput Elif Shafak, Han Kang i Oceana Vuonga. Možete li zamisliti: u Sobi tišine norveške knjižnice pohranjivat će se stranice koje će čitati tek naši unuci! Sve će biti tiskane na papiru dobivenu od tek posađenih stabala u okolici glavnoga norveškog grada. Uostalom, tko zna hoće li digitalni formati kakve danas poznajemo preživjeti…
A papir, kažu, trpi sve.

Nama koji danas na police slažemo najdraže naslove, sadržaj ovih svezaka ostat će zauvijek nepoznat; naime, autori o knjigama koje ostavljaju budućim generacijama ne smiju otkriti ama baš ništa. Hoće li kojem nezajažljivom čitatelju pasti na pamet da rekreira popularnu seriju „Kuća od papira“ i ušulja se kako bi se dokopao ovih, najdragocjenijih papira?

Mi vam ipak preporučujemo da ne pokušavate, već da se zadovoljite mnoštvom sjajnih knjiga koje ovoga ljeta možete naći u knjižnicama i knjižarama. A naša srpanjska pošiljka knjiga upravo je stigla, i jednostavno je neodoljiv spoj ozbiljnog i neozbiljnog, komičnog i tragičnog, zemaljskog i – zamislite – svemirskog.

Da vas poškakljamo pitanjima: što mislite, koliko se toga krije u sitnim detaljima naših života? Kako se čita roman koji napiše nagrađivani redatelj i scenarist? Koje nas životne okolnosti mogu natjerati na suradnju sa zločincima? I  možda najvažnije pitanje u današnjem svijetu: razara li kapitalizam i ljudskost i empatiju?

I kao bonus pitanje za najvjernije pratitelje naših izdanja: možete li pogoditi koju smo vrijednu knjigu nanovo otisnuli zbog velika interesa čitatelja?

Odgonetnite na koje se djelo odnosi svako od naših pitanja i izaberite ono na koje biste željeli saznati odgovor…U svim knjižnicama i na web-shopu čekaju vas divne, mirisne nove stranice na koje ne morate čekati stotinu godina.

CRVOTOČINA, Davor Žmegač
Leš predsjedničkoga kandidata Viktora Radana, zatučenog tupim predmetom i sa slikom Ante Pavelića pričvršćenom pribadačom na majicu, nađen je u Ljetnom kinu Tuškanac, što nužno alarmira i javnost i policiju, a po privatnoj narudžbi udovice Radan i bivšeg policajca, danas privatnog detektiva sumnjive reputacije, Tibora Dombaja. Tiborovoj grupici agenata priključit će se i street-art umjetnica, njegova bipolarna kći Kaja, koja bi voljela biti Lisbeth Salander i koja će tijekom svoje neortodoksno vođene istrage ostvariti neočekivano žensko prijateljstvo. Kada se pojavi još jedan leš označen poglavnikovom sličicom, široka se istraga počinje sužavati i svi putovi vode u crvotočinu koja spaja vremena i ljude, osumnjičene i žrtve, fragmente domaće filmske povijesti i montažere života.
Prvi krimiroman iskusna filmskog režisera i scenarista Davora Žmegača Crvotočina pokazuje složenost svijeta, njegovih privida koji se mogu mjeriti s filmskima, otvara niz moralnih pitanja, od onih o pasivnosti u doba velikog zla do pitanja o nasljeđivanju krivnje i dosezima osvete. Ovo je roman koji se čita u slow motionu, a vuče vas na fast forward.
Kruno Lokotar

REKLA JE DA SE NE KAJE, Tommi Kinnunen
Stotinama kilometara dug povratak kući bit će dramatično i mukotrpno iskustvo za pet žena koje su puštene iz norveškog zarobljeničkog logora u proljeće 1945. Bez prikladne obuće i hrane, obrijanih glava koje su znamen i kazna za suradnju s nacistima, s teretom vlastitih misli o odlukama koje su onomad donijele, one pješače svojim domovima kroz spaljenu i ratom uništenu Laponiju. Uz strepnju o neizvjesnoj budućnosti koja ih čeka, a koja neprestano tinja u njihovim glavama, ove će odvažne pješakinje razviti nevjerojatno međusobno razumijevanje i solidarnost. No hoće li to biti dovoljno da ožiljci nestanu, da se razlozi njihovih odluka razvodne i da sve one prevladaju strahove koji ih obuzimaju zbog povratka?

Nakon Na križanju četiriju cesta, novi roman Tommija Kinnunena, Rekla je da se ne kaje, surovo je istinita proza o svim onim tihim i nevidljivim ženama, sudionicama rata izvan bojišnice. Riječ je dirljivoj posveti ženskoj odlučnosti i nevjerojatnoj hrabrosti i snazi ljudskog duha u turobnim vremenima, a njihovo je pješačenje emotivno putovanje u mračne dubine dvojbenih odluka koje su ih zauvijek obilježile.

DETALJI, Ia Genberg
Žena u vrućici poseže za jednim romanom da bi na prvim stranicama pronašla posvetu iz mladosti. Tekst što je pred njom odmah, kao eho prošlosti, otvara snolik put dohvaćanja sasvim sitnih detalja iz memorije, razasuta mozaika bliskih odnosa. Groznica traje, bujica navire, a konture četvero ljudi – Johanne, Niki, Alejandra i Birgitte – polako se izoštravaju u suptilnoj kompleksnosti, postajući tako emocionalna čvorišta čitava jednog vijeka, obilježena i pronalaskom i gubicima.

Prestižnim švedskim Augustom nagrađen roman Detalji gotovo da je književna studija života samog. U maniri velikih kanonskih književnica, Ia Genberg poseže za svakodnevnim kad traži smisao, za prošlošću kad razabire sadašnjost, a za slojevitim kada oblikuje jednostavno. Svaki od književnih portreta koje u romanu prikazuje riznica je za sebe, a onda i štivo nad kojim se dugo promišlja što to, zapravo, u životu vrijedi.

ZAPOSLENICI, Olga Ravn
Zemlja je izgubljena. Brod postaje mjesto na kojem ljudi i humanoidi žive i proizvode luksuznu robu za veliku i anonimnu tvrtku. No neobični predmeti pronađeni na obližnjem planetu u njima počinju buditi bolna sjećanja na izgubljene obitelji, ljubav i život na matičnom planetu. U humanoidima se, pak, bude ljudski osjećaji… Odbor tvrtke dolazi ispitati situaciju i utvrditi jedinu važnu stvar: opada li produktivnost zaposlenika? I je li na pomolu revolucija?

Roman finalistice „Booker Internationala“ Olge Ravn neobičan je niz svjedočanstava pojedinaca čiji je jedini smisao postojanja njihov posao. Mameći nas na čitanje kolažiranjem različitih sudbina, Ravn rasijeca samu srž kapitalizma koji u svom najgorem obliku uništava ljudskost i empatiju. Koketiranje sa SF-om, pak, tek je izlika za razmatranje stanja čovjeka u suvremenome svijetu i jedne od mogućih vizija budućnosti. Obasut pohvalama kritike i preveden na mnogobrojne jezike, roman Zaposlenici kratko je štivo za dugo promišljanje.

ČOVJEK KOJI JE VOLIO PSE, Leonardo Padura
Jedan od najbrutalnijih atentata dvadesetoga stoljeća ubojstvo je ideologa komunističke revolucije, Lava Trockog. Smrt ga je snašla u Meksiku 1940.; po nalogu ruske vrhuške, ubio ga je španjolski komunist Ramón Mercader. Ovaj monumentalni povijesni i psihološki triler rasvjetljava taj događaj iz perspektive ubojice, ubijenog i slučajnog prolaznika Ivána Cárdenasa. 1977. godine u šetnji havanskom plažom Iván susreće stranca u društvu dvaju borzoja. Muškarce poveže ljubav prema plemenitim ruskim hrtovima, o kojima Iván mnogo zna jer radi kao korektor veterinarskog časopisa, premda je u mladosti bio velika književna nada. No spisateljski mu je uspon režimski zaustavljen i otada životari u strahu. Susret s misterioznim strancem iz temelja mijenja njegov život, ali Iván uviđa da se u njemu krije nešto mračno i opasno...

Kritika je roman odmah smjestila u latinoamerički kanon; uz iscrpnu sliku o životu Trockoga u izgnanstvu, autor analitički razlaže mentalni sklop vrhunski obučenog ubojice. Jednako je snažna slika rastakanja Mercaderove ideološke zamračenosti kada otkrije sve tajne planove monstruozna Staljinova uma. Padura kroz Ivánov glas otkriva i totalitarizmom pritisnutu kubansku zbilju koja svoje građane sabija u siromaštvo i strah. Čovjek koji je volio pse amalgamski je spoj faktografije i psihološke proze koji se čita kao vrhunska špijunska fikcija.

Ulomak iz romana “Zemlja kratkih rečenica” Stine Pilgaard

.

Dragi Poštanski Sandučiću,

žena sam, imam četrdeset i tri godine, i nalazim se pred velikim izazovom. Svim srcem želim upoznati onog pravog i godinama ga već povećalom tražim. U početku svi izgledaju obećavajuće, ali često sam već bila žrtva nevjere i laži. Kako da prozrem te muškarce i već ih od prvog spoja razlikujem, tako da ne stignem biti povrijeđena?

Lijep pozdrav
žrtva

Draga naivna,

ne pitaj za koga se želiš udati, pitaj od koga bi se mogla razvesti. Zamisli sve skupa: slomljene snove, terapiju za parove, kutije za preseljenje, odlazak na općinu, u najboljem slučaju možda se može nešto srediti preko e-građana. Razmisli hoće li ti reći da slobodno zadržiš kauč jer si ga uvijek voljela ili će ga rasporiti u izljevu bijesa, hoće li poredati djecu u dva reda i ustrajati na tome da on prvi bira. Kako ćeš izgledati u njegovim anegdotama? Hoće li ostaviti vaša sjećanja na miru ili ćeš se pretvoriti u onu bivšu kojoj se smiju u bračnom krevetu, dok jedu kajganu i slaninu, okruženi djecom velikih očiju nad kojom sada dijelite skrbništvo? Ne možeš procjenjivati ljude po tome kako se ponašaju prema tebi kada ste na spoju jer tada svi prikazuju najbolju verziju sebe. Prvi su znakovi po kojima se možeš ravnati vrlo jednostavni. Gledaj kako se osoba s kojom si na spoju ponaša prema drugima. Ako se sprda s konobarom, ako je arogantna, ako uvija glas kada naručuje hranu. Ako izbjegava kontakt očima i promatra konobara poput mikrofona u koji govori, samo kao cijev čiji je drugi kraj u kuhinji, i misli da će sve magično rezultirati hranom na tanjurima. Ako se taksistu obraća kao GPS-u, onom kada moraš samo naglas izgovoriti adresu i on te već vozi kući. Ili se možda ipak nasmiješi, kratko a ljubazno, kada kaže gdje stanuje. Ne mislim sada na velike napojnice, duge povjerljive razgovore tijekom vožnje kroz grad, dovoljna je najobičnija pristojnost, pedesetak kruna napojnice u restoranu. Draga naivna. Promatraj kako se osoba s kojom si na spoju ponaša prema ljudima u uslužnim djelatnostima jer to pokazuje kakva je doista. S time sve počinje i završava. S taksistima i konobarima. Zaboravi vjenčanje, sjeti se razvoda.

Srdačan pozdrav
Poštanski Sandučić

Dečko i ja gotovo haluciniramo od nedostatka sna. Kada nas netko pita kako smo, u očima nam se pojavi zvjerski bljesak i vrlo iscrpno stanemo izlagati kako nam je protekla noć. Nema te teme koju ne možemo okrenuti na san. Svi su obrasci spavanja različiti, kaže patronažna sestra kada je nazovemo. Izgubila sam sposobnost sricanja, odjednom se više ne mogu sjetiti kako izgledaju najobičnije riječi. Kada nam sin napokon i zaspi, sanjam da se budi i pojurim k njemu u krevetac dok mi srce luđački lupa. Lutam kao mjesečar i trzam se i na najmanji zvuk, u strahu da će se svijet urušiti na mene. Obraćam se ravnateljici koja ima dvije odrasle kćeri. Iziđemo van u polja, vjetar nam mrsi kosu. Kaže da su tada bila druga vremena. Mnoge su žene pušile u trudnoći, nije bilo monitora za bebe, i djeca su bila sastavni dio života. Navečer bi spojila dva stolca i djevojčice bi usnule u predavaonici, uz zvukove glazbe i plesa. Bilo je to prije trideset godina, kažem, možda si zaboravila neke detalje. Ravnateljica misli da nije, sjećanje joj je oduvijek bilo besprijekorno. Pitam je misli li da je taj opušteni i slobodni odgoj stvorio današnje neurotične roditelje kakve posvuda viđa. Ravnateljica zaključi da sve generacije rade stvari na svoj način, i da tako i treba biti. Zamisli da živimo u kamenom dobu, kažem, podižući i spuštajući kolica jer pokušavam naciljati neravni dio na rubu ceste, da mi kolica što više poskakuju. Moj sin nakratko sklopi oči, ali ih otvori istog trenutka kad prestanem treskati kolicima. Ravnateljica kaže da bi u tom slučaju pleme napustilo mog dečka i mene, i ostali bismo sami s vrištećim djetetom koje privlači divlje životinje. Prije nekoliko tjedana pozvala nas je na ručak jer su učilište posjetili neki islandski umjetnici. Njezin je muž pripremio pet sljedova hrane i upalio svijeće. Ja sam pokušala provući četkicu za maskaru među kapke, a moj se dečko istuširao. Držala sam sina u naručju, smiješio se, očito očaran ukrasnom salatom. Kako je sladak, rekao je jedan od uzvanika. Nije, rekli smo dečko i ja uglas. To je trebalo biti smiješno, ali mislim da smo oboje ostali iznenađeni time koliko smo ogorčeno zvučali. Ipak, nismo mogli prestati. Zbijali smo šale kako ćemo ga dati na posvajanje ili naći neku ljubaznu udomiteljsku obitelj u Vellingu, smijali smo se, glasno, prodorno, sve sam to čula, ali nisam mogla prestati. Cijelu smo večer sve teme vraćali na spavanje, što je uistinu bio pothvat jer su uzvanici inače bili vrlo zainteresirani za sve aspekte danskog društva. Nakon dužeg razmatranja jesu li za nesanicu krive svijetle zavjese ili možda neki gastrointestinalni problem ili, pak, buka s ceste, shvatili smo da su svi zašutjeli. Kada bismo ga barem mogli nagovoriti na dudu, promrmljao je moj dečko. Tiha iscrpljenost ocrtavala se na licima šestero uzvanika, ravnateljica je gostima u visoke čaše točila vino i smiješila im se u znak isprike. Pogledala sam dečku u oči i u tom smo trenutku bili jedini ljudi na svijetu, ali ne kao onaj put kada smo se upoznali. Sada smo bili dvije osobe koje su u istom djeliću sekunde shvatile da griješe u nečemu vrlo ozbiljnom, da su toliko opasne da ih treba zatvoriti prije no što zaraze druge. U predsoblju smo sina ubacili u kolica i sklopili torbu za pelene. Čuli smo kako se razgovor polako opet zahuktao, i tek kada se netko glasno nasmijao, shvatila sam da su se svi ljudi oko nas bili prestali smijati. Uspavanke su te noći poprimile agresivan ton, puls nam je skočio, predavali smo si sina u naručje kao da je pokal koji nitko ne želi podići. Očajnički smo guglali, prvo: Kako natjerati dijete da spava?, a daleko iza ponoći i: Koliko se rano može uočiti poremećaj ličnosti? Otvoreno smo razgovarali o svojim osvetničkim mislima. Kako ćemo za šesnaest godina sina probuditi velikim gongovima, i to kad bude mamuran. Kako ćemo hodati po kući svirajući trubu nakon što je cijelu noć proveo gejmajući i jedući čips. U bljesku čiste pakosti poželjeli smo da i on jednoga dana dobije zdravo i divno dijete koje nikada ne spava. Kada jednog dana shvati što je učinio i nazove nas da nam se ispriča, mi ćemo duboko uzdahnuti i reći: ah, davno su bile te noći. Pokazat ćemo kako smo velikodušni, poentirati da ništa ne zamjeramo, ali ćemo mu i savršeno jasno dati do znanja da očekujemo ugodnu starost. Brojne posjete u staračkom domu i suvenire sa svih putovanja. Meku postelju kada za to dođe vrijeme, tihe pjesme i bezuvjetnu ljubav dok i sami ne sklopimo oči.

Zurim kroz vjetrobran automobila i slušam radijski program o povijesti jazza. Sa sjedalice straga gleda me veliki plišani zeko, na potiljku osjećam njegove nestrpljive staklene oči. Ja sam se zagledala u jednu kuću, mislim da gledam u kuhinju. Neka prilika ustane, kreće se. Podiže ruke prema nekim policama, nešto pretače, ali ne vidim točno što. Pogledi nam se susretnu kroz dva prozora. Iziđem, mašem, pokazujem na automobil i podižem ruke prema nebu. Anders Agger izlazi iz kuće. Samo mi je stao, kažem, glas mi zvuči čudno. U redu, kaže on i sjedne u automobil. Anders Agger okrene ključ i pokaže na upravljačku ploču. Možda to ima veze s tim što se akumulator ispraznio, pokaže na ikonicu. Kvragu, kažem, možda sam zaboravila ugasiti svjetlo kada sam stala da se javim na mobitel. Kažem da samo što nisam dobila vozačku dozvolu, pa da se malo za vježbu vozikam mirnim ulicama. Polako kimne i iziđe iz automobila. Hoću reći, nisam neki bolesni stalker, kažem. Nego što si? pita Anders Agger. Šljunak mi škripi pod stopalima i slegnem ramenima. Radiš li to zato što imaš neku ideju za dokumentarac? pita Anders Agger, kojeg često zaustavljaju ljudi opsjednuti time da usmjeri svjetla reflektora na neku određenu temu. Odmahnem glavom i kažem da sam ja samo najobičnija doseljenica kojoj je u Vellingu vrlo teško voditi razgovore s lokalcima. Anders Agger prizna da imaju drukčiji flow, i da on, za razliku od drugih ljudi, ipak ima mogućnost iz programa izrezati pauze. Jeftin trik, kažem i kritiziram ga što predstavlja izobličenu sliku stvarnosti. Iskreno, smatram da ljudi ovdje imaju aljkav stav prema komunikaciji, kažem. Ili samo drukčiji od tvog, kaže Anders Agger. Čak su i imena gradova kratka, dodam: Tim, Hee, Noe, Bur, Lem, Spjald, Tarm. Vemb, Asp, Tvis, Skjern, nadopuni Anders Agger i zabubnja prstima po krovu automobila. U Vellingu većina ljudi radi s vjetrom, zemljom ili životinjama, kaže. Priroda nema jezik, a to je zarazno za ljude koji ovdje žive. Ne možeš prevesti zaljev, nastavlja Anders Agger, samo se prostire. Smatra da je to usporedivo s ljubavlju, kada je ljudi žele definirati, zalutaju u džunglu metafora. Nemoguće je formulirati snagu zbog koje tinejdžer legne na tračnice vlaka i zbog koje pametni ljudi guguću dječjim jezikom. Ali ti tako glatko komuniciraš s ljudima, kažem, i sastružem malo ptičjeg izmeta s vjetrobrana, htjela sam samo pitati bi li mi mogao dati nekoliko savjeta. Anders Agger mi se nasmiješi i lijepo mu pristaje što se ne buni. Mislim da se meni ljudi jednostavno sviđaju, kaže. Sviđam li ti se i ja? pitam. Mislim da da, odgovori Anders Agger, ali moraš me prestati uhoditi, to postaje malo prečudno. Nazdravimo kavom u to ime, kažem. Anders Agger kaže da prvo mora napraviti kavu.

Dragi Poštanski Sandučiću,

žena sam, dvadeset i šest godina, i imam veliki problem. Imam prijateljicu koja mi je već više puta obznanila da se osjeća izdanom. Ona se non-stop na nešto žali, i meni se teško opustiti u njezinu društvu. Ne usudim joj se to spomenuti jer je trenutačno u teškom životnom razdoblju. Prije tri tjedna zaboravila sam njezin rođendan i sada me pitala hoćemo li u nedjelju prošetati oko Nørresøa, ali ja nemam snage slušati njezine prigovore. Jesam li loša prijateljica i kako da prekinem taj začarani krug?

Puno pozdrava od izgubljene

Draga izgubljena,

pazi se Nørresøa i općenito jezera. Ima nečeg u vodi, u koncentričnim krugovima, što ljude navodi na razgovore koje ne žele voditi u svojim domovima. Jezera jamče povjerenje i intimu, jezera obećavaju rješenje problema. Osobno su mi jezera uvijek nezgodna jer privlače ljude poput tvoje prijateljice. Ne bi ovdje trebala biti riječ o meni, ali znam kroz što prolaziš. Imala sam jednom prijatelja koji se zvao Kasper. Bio je vrlo osjetljiv i mnogo razmišljao o stvarima. Kada me nazvao i pitao da se nađemo kod jezera Sortedamssøen, znala sam koliko je sati. Glas mu je tada znao zvučati neobično, bili su to lagano cvileći zvukovi na podlozi nečeg odlučnog. Uvijek bih jasno čula da mu se taj razgovor već odvio u glavi, stanke su bile promišljene, replike već unaprijed dobro odvagane. Znala sam da sam sigurno rekla nešto bezosjećajno ili da prolazi kroz neku osobnu krizu čije razmjere nisam shvatila. Ne kažem da sam nedužna. Kao i većina postmodernih ljudi, i ja sam dobra prijateljica samo onda kada mi je dosadno ili mi trebaju drugi. Ipak, moram reći da je Kasper bio pun osjećaja. Morao ih je prošetati na zraku kao leglo neposlušnih štenaca, bio je toliko preosjetljiv da su osjećaji skakutali za njim i sve uništili kada bi naposljetku nekamo stigao. Ponašali su se kao divlja mladež, njegovi su osjećaji imali spolne odnose bez zaštite i razmnožavali se, osnivali ulične bande koje napadaju nedužne i ostavljaju žrtve bespomoćnima. Ponekad sam ih pokušavala zaustaviti. Oprosti, rekla bih. Oprosti što nisam bila tu za tebe kada ti je umro praujak, nisam znala da ste bili bliski. Oprosti što sam se smijala knjizi koju si mi darovao za rođendan. Znam da sam elitistica i snob i to je bilo vrlo ružno od mene, oprosti. Draga izgubljena. Drži se svoje putanje, a podalje od Nørresøa. Priroda nije neutralna, ima svoju volju, a jezera u Danskoj depresivan su plač ponedjeljka, pun maskare i razmrljana pudera. Jezera koketiraju s idejom da budu čista, netaknuta svijetom, ali svi dobro znamo da je većina jezera umjetna. Priroda se ovdje kiti perjem u pet do dvanaest, Zemlja se zadnji put nakašlje prije nego što joj je vrijeme umrijeti. Ali, jasno, čovjek postane sentimentalan kada počne razmišljati o prolaznosti života. Polako se prestrojiš u sporiju traku. Piješ crno vino, slušaš Anne Linnet i odjednom ti se čini da baš lijepo pjevaš, pitaš se treba li joj možda pratnja. Ona ima jednu pjesmu, riječi idu: Jesmo li nekada bili prijatelji, jer ja sam i dalje tu, pjevamo je za ljetnih noći kraj krjesova. Netko svira gitaru, i zasuze ti oči jer osjećaš kako Kasperu sve opraštaš, i već sutra ga nazoveš. I on zvuči sretno, samo što počne razmišljati o tome kako se doista osjeća, ako malo bolje razmisli. Pa popijemo još jednu rundu s drugima. Promatramo ljude koji se upoznaju i rastaju, stvaramo drame i rješavamo ih. Duboko udišemo, labudovi plivaju, sunce sja, znamo da ima jezera dovoljno za svakoga, i riječi dokle god ti pogled seže.

Srdačan pozdrav

Poštanski Sandučić

Što čitamo u lipnju?

U lipnju je kod nas uzbudljivo, kako se i pristoji razdoblju prije godišnjih odmora. Mogli bismo vam sad napričati svašta o divotama morskih i kontinentalnih godišnjih odmora, čitanju na plaži i svemu onome što nam izaziva ljetne trnce oduševljenja, no nećemo se bacati u klišeje. Ipak, imajte na umu: pripremili smo vam senzacionalna štiva. Neka knjige govore same za sebe!

Ako se pitate kako je to ondje gdje nema ni knjižnice ni bibliobusa, a kamoli knjižare, upućujemo vas na Knjižničarku na konju autorice Kim Michele Richardson. Svjetska književna senzacija donosi snažnu priču mlade žene neobične plave boje kože, koja se uspijeva spasiti od braka punog nasilja i zaposliti – kako naslov kaže – kao knjižničarka na konju…

Ako se pitate kako je to ondje gdje nema ni knjižnice ni bibliobusa, a kamoli knjižare, upućujemo vas na Knjižničarku na konju autorice Kim Michele Richardson.

Smješten u Kentucky tijekom Velike depresije, ovaj sjajni povijesni roman pustolovan je i živahan, no ujedno je i vrijedan doprinos razumijevanju prošlosti, odnosa između klasa i rasa, koji ističe ljubav prema knjigama i moć pisane riječi.  

Jeste li čuli za hygge? Vraćajući se u suvremenost, nasmijat ćemo se duhovitoj parodiji danske filozofije sretna života.

Zemlja kratkih rečenica, hit danske autorice Stine Pilgaard, istražuje izazove prilagodbe mlade žene u malom gradiću, u zajednici u kojoj žive vrlo šutljivi i rezervirani stanovnici.

Zemlja kratkih rečenica, hit danske autorice Stine Pilgaard, istražuje izazove prilagodbe mlade žene u malom gradiću, u zajednici u kojoj žive vrlo šutljivi i rezervirani stanovnici. Ipak, ona će kanal za svoj temperament, drskost i rječitost prokopati u lokalnim novinama, u kojima kao kolumnistica odgovara na raznovrsna pitanja čitatelja… 

I onda knjiga koja je mnogima od nas uistinu nasušno potrebna: OK je što niste OK. Knjiga za sve one koje je pogodio težak gubitak bliske osobe. Ruka pomoćnica svima onima koji nastoje pomoći ožalošćenima. Psihoterapeutkinja Megan Devine nudi radikalno drugačiji pristup tuzi i gubitku, suprotstavljajući se nametnutim kulturnim normama i pružajući podršku onima koji moraju nositi svoju bol.

Psihoterapeutkinja Megan Devine nudi radikalno drugačiji pristup tuzi i gubitku.

I sama mlada udovica, Megan Devine proces tugovanja sagledava iz osobnog i stručnog kuta i nudi jednostavne načine kako se nositi s vlastitom boli – i boli onih koje volimo.

Na kraju, vrijedi se prije godišnjih odmora podsjetiti i sjajnih naših naslova iz prethodnih mjeseci i godina, a većina njih dostupna je u našoj velikoj ljetnoj prodajnoj akciji Put oko svijeta s 20 Heninih ljetnih paketa, obavezno zavirite i pronađite paket baš za sebe.

Eto, katkad nam je potrebna knjiga kao bijeg, katkad kao lijek, ali uvijek kao putovanje. Putujte s nama, čitajte knjige koje se pamte.

Ulomak iz knjige “OK je što niste OK” Megan Devine

Pristup tugovanju u našoj kulturi potpuno je pogrešan. Mislila sam da znam mnogo o tugovanju, odnosno žalovanju; ipak sam već gotovo deset godina radila kao psihoterapeutkinja. Radila sam sa stotinama ljudi: od onih koji su se borili s ovisnošću ili beskućništvom do klijenata koji su u moju privatnu praksu dolazili zbog trauma, zlostavljanja u djetinjstvu ili gubitka voljene osobe. Radila sam na eduka­ cijama o seksualnom nasilju i zalaganju za žrtve seksualnog nasilja, pri čemu sam ljudima pomagala da se nose s jednim od najgorih iskustava u svom životu. Proučavala sam najnovije znanstvene spoznaje o emoci­ onalnoj pismenosti i otpornosti. Bilo mi je iznimno stalo do mog rada i smatrala sam da je važan i vrijedan.

A onda mi se jednog sasvim običnog, sunčanog ljetnog dana 2009. godine partner utopio pred očima. Matt je bio snažan, zdrav i u sjajnoj formi. Od 40. rođendana dijelila su ga samo tri mjeseca. S obzirom na njegove sposobnosti i iskustvo, nije postojao ama baš nikakav razlog da se utopi. Bilo je to potpuno nasumično i neočekivano i svijet mi se nakon toga raspao.

Nakon što je Matt poginuo, htjela sam nazvati sve svoje klijente i ispričati im se zbog svog neznanja. Iako sam imala iskustva s dubokim radom na emocijama, Mattova mi je smrt otkrila jedan posve drugi svijet. Ništa što sam znala nije bilo primjenjivo na tako velik gubitak. S obzirom na sve moje iskustvo i obrazovanje, ako je itko mogao biti spreman nositi se s takvim gubitkom, to sam trebala biti ja. Ali na to me ništa nije moglo pripremiti. Ništa od onoga što sam naučila nije bilo važno.

I nisam bila sama u tome.

Tijekom prvih godina nakon Mattove smrti polako sam počela otkrivati zajednicu ožalošćenih, tugujućih ljudi. U svom smo pro­ fesionalnom životu bili pisci, aktivisti, profesori, socijalni radnici i znanstvenici, a u družinu mladih udovica, udovaca i roditelja koji su ostali bez djece povezalo nas je naše zajedničko iskustvo boli. Ali nije nam samo to bilo zajedničko. Svatko se od nas osjećao kao da nas drugi osuđuju, posramljuju i ispravljaju u našem tugovanju. Pričali smo jedni drugima o tome kako nas ljudi potiču da „prebolimo”, zaboravimo prošlost i prestanemo govoriti o onima koje smo izgubili. Upozoravali su nas da bismo trebali krenuti dalje i govorili nam da nam te smrti trebaju kako bismo naučili što je u životu važno. Čak i oni koji su nam pokušavali pomoći na kraju bi nas samo povrijedili. Floskule i savjeti, i kad su bili dobronamjerni, zvučali su kao da se nji­ ma naprosto odbacuju naši osjećaji, a naša velika bol svodi na šuplje fraze iz čestitaka.

Upravo onda kad su nam najviše trebali ljubav i podrška, svi smo se mi osjećali usamljeno, neshvaćeno, kritizirano i odbačeno. Ljudi oko nas nisu bili okrutni; naprosto nisu znali kako da nam pomognu. Kao i mnogi tugujući ljudi, prestali smo razgovarati o svojoj boli s prijateljima i obitelji. Bilo nam je lakše pretvarati se da je sve OK nego neprestano braniti i objašnjavati svoju bol onima koji je ne mogu shvatiti. Utjehu smo potražili među drugima koji tuguju jer su samo oni znali kakvo je tugovanje zapravo.

Gubitak i tugovanje zadese svakoga. Svi smo se mi u bolnim periodima života ponekad osjećali neshvaćeno. Također smo i bespomoćno gledali druge kako pate. Svi smo mi nespretno nastojali pronaći prave riječi, iako smo znali da ništa što kažemo to ne može popraviti. Tu nema pobjednika: ožalošćeni se osjećaju neshvaćeno, a njihovi se prija­ telji i obitelj pred njihovim žalovanjem osjećaju bespomoćno i glupo. Znamo da nam treba pomoć, ali ne znamo što da zapravo zatražimo od drugih. A kad pokušamo pomoći onima koji proživljavaju najgori period u svom životu, samo im to još više otežamo. Naše se najbolje namjere izjalove.

Nismo mi krivi za to. Svi se mi u svom tugovanju želimo osjećati voljeno i podržano i svi mi želimo pomoći onima koje volimo. Pro­ blem je u tome što smo tomu naučili pogrešno pristupati.

Naša kultura tugu smatra bolešću; to je zastrašujuća, zbrkana emocija koju treba što prije razriješiti i krenuti dalje. Zbog toga imamo zastarjela uvjerenja o tome koliko bi tugovanje trebalo trajati i kako bi trebalo izgledati. Smatramo ga nečim što treba savladati ili ispra­ viti, a ne podržati. Čak se i psihijatre uči da tugovanje tumače kao poremećaj, a ne kao na prirodnu reakciju na velik gubitak. Kad se ni profesionalci ne znaju nositi s gubitkom, kako da mi ostali reagiramo vješto i dostojanstveno?

Između onoga što najviše želimo i suvremene kulture dubok je jaz. Ne možemo ga premostiti svojim trenutnim pristupima tugovanju. Naše kulturne i stručne ideje o tome kako bi tugovanje trebalo izgledati onemogućavaju nam da vodimo brigu o samima sebi dok tugujemo i da podržavamo one koje volimo. A što je još gore, te zastarjele ideje otežavaju prirodnu, normalnu bol dodavanjem nepotrebne patnje.

Postoji drugi način.

Otkad je Matt poginuo, preko svoje sam internetske stranice Refuge in Grief radila s tisućama tugujućih ljudi. Proteklih sam godina skupljala stručna znanja o tome što zapravo pomaže tijekom dugog, teškog procesa tugovanja. Usput sam postala poznata kao jedna od vodećih američkih stručnjakinja za pomoć u tugovanju, ali i općenito za suosjećajnije, vještije povezivanje s drugima.

Moje teorije o tugovanju, ranjivosti i emocionalnoj pismenosti temelje se na mom osobnom iskustvu i na pričama i iskustvima tisuća ljudi koji daju sve od sebe kako bi se probili kroz krajobraz tugovanja. Na temelju iskustava tugujućih ljudi i njihovih obitelji i prijatelja koji ne znaju kako bi im pomogli, otkrila sam pravi problem: u našoj nas se kulturi naprosto ne uči kako da tugovanju pristupamo s vještinama koje nam trebaju da bismo uistinu bili od pomoći.

Ako želimo bolje voditi brigu jedni o drugima, moramo tugovanje iznova učiniti normalnim dijelom ljudskog postojanja. Moramo raz­ govarati o njemu. Moramo ga poimati kao prirodan, normalan proces, a ne kao nešto što treba izbjegavati, požurivati ili prikazivati u lošem svjetlu. Moramo početi razgovarati o pravim vještinama koje nam trebaju da bismo se nosili sa životom koji je uslijed gubitka nepovratno izmijenjen.

U ovoj se knjizi predstavlja novi pristup tugovanju, novi model koji nije smislio neki profesor koji u svom uredu proučava tugovanje, već netko tko ga je proživio. Prošla sam to. Bila sam ona osoba koja leži na podu i zavija od boli, koja ne može jesti ni spavati, koja ne može izaći iz stana na više od nekoliko minuta. Sjedila sam nasuprot psihoterapeutu i slušala zastarjele i posve irelevantne priče o fazama tugovanja i moći pozitivnog razmišljanja. Patila sam od fizičkih poslje­ dica tugovanja (gubitak pamćenja, kognitivne promjene, anksioznost) i pronašla metode koje mi pomažu. Kombiniranjem svojih kliničkih vještina i osobnog iskustva otkrila sam razliku između rješavanja boli i podržavanja boli. Iz prve sam ruke naučila zašto je štetno pokušavati riječima izvući nekoga iz tugovanja i zašto je to posve drukčije od po­ maganja toj osobi da živi sa svojom boli.

U ovoj se knjizi nudi način da promijenimo svoj odnos prema tugovanju. Čitatelje potičemo da svoje tugovanje smatraju prirodnom reakcijom na smrt i gubitak, a ne abnormalnim stanjem uma koje treba promijeniti. U ovoj se knjizi tugovanje ne predstavlja kao problem koji treba riješiti, već kao iskustvo koje treba podržati; na taj način čitatelju pružamo ono što i mi sami najviše priželjkujemo: razumijevanje, suosjećanje, prihvaćanje i put kroz bol.

U ovoj se knjizi čitateljima pokazuje kako da se prema svom tugo­ vanju postave vješto i suosjećajno, ali ona nije samo za one koji tuguju: cilj je ove knjige da svima bude bolje. Svi ćemo mi jednom u životu doživjeti veliku bol i gubitak. Svi ćemo mi poznavati nekoga koga je zadesio težak gubitak. Gubitak je univerzalno ljudsko iskustvo.

U svijetu koji nam govori da je tugovanje zbog smrti voljene osobe zapravo bolest koju treba izliječiti, ova knjiga nudi drukčije gledište, koje nas potiče da preispitamo svoj odnos prema ljubavi, gubitku, duševnoj boli i zajedništvu. Ako počnemo uistinu shvaćati pravu narav tugovanja, u svojoj ćemo kulturi nailaziti na više podrške, pomoći i brižnosti. Dobit ćemo ono što svi mi najviše želimo: moći ćemo pomagati jedni drugima kad nam zatreba pomoć i osjećati se voljeno i podržano usred svih užasa koji nam se u životu mogu dogoditi. Kad promijenimo način na koji razgovaramo o tugovanju, svima će nam biti bolje.

Ono što nam je svima zajedničko (i prava motivacija za pisanje ove knjige), naša je želja da bolje volimo. Da volimo sami sebe kad patimo i da volimo jedni druge kad bol ljudskog postojanja postane prevelika da je itko sam podnese. U ovoj ćete knjizi naći vještine koje vam tre­ baju da biste ostvarili takvu ljubav.

Hvala vam što ste ovdje i što ste voljni čitati, slušati i učiti. Zajedno svaku situaciju možemo promijeniti nabolje, čak i kad je ne možemo ispraviti.

RAZGOVORI UGODNI: Ozren Majerić

Upravo je objavljena tvoja prva knjiga, zbirka priča „Skriveno“. Što te potaknulo na pisanje?
Što uopće potiče na pisanje? Neka unutarnja glad za vlastitom artikulacijom? Taština? Slaganje svojih misli po emocionalnim policama radi bolje samospoznaje? Terapija? Zaista nemam pojma, ali u mom slučaju, po malo od svega navedenog.

Temelj je bila priča Nasljeđe s kojom sam 2018. ušao u finale europskog festivala kratke priče.

Unutra su tekstovi koje sam strpljivo povezivao u labavu formu romana i nastajale su godinama kako su mi nailazile. Temelj je bila priča Nasljeđe s kojom sam 2018. ušao u finale europskog festivala kratke priče i nju sam polako nadograđivao baveći se temama koje su mi zanimljive.

Profesionalno se baviš fotografijom. Inspiriraju li te iste stvari i za fotografiranje i za pisanje?
Pa, na neki način i da. U obje discipline me primarno inspiriraju ljudi. Društveno funkcioniram kao introvert i u nekom trenutku sam shvatio da mi objektiv fotoaparata dopušta da zaštićen njime nesmetano promatram i primjećujem i to bez da obavezno imam odgovornost stvarnog stupanja u kontakt s objektima svog interesa. U funkciji fotografa dobivam vrijeme i prostor koji mi je potreban da u ulozi svjedoka crtam svoju personaliziranu kartu svijeta i nekako lakše pronađem lokaciju čije koordinate sam zauzimam.

U funkciji fotografa dobivam vrijeme i prostor koji mi je potreban da u ulozi svjedoka crtam svoju personaliziranu kartu svijeta.

Pisanje je intelektualno i psihološko modificiranje fotografiranja, fino ugađanje tog nastojanja da detektiram vlastiti mentalni prostor te se istovremeno spojim i odvojim od ljudi oko sebe. I da, ono bitno što ih također povezuje je zadovoljstvo koje čini sama kreacija stvaranja. Trenutak kratkotrajnog buđenja unutar uspavljujuće životne svakodnevnice. Obožavam to.

Pišeš li svakodnevno ili kad uhvatiš slobodnog vremena?
Svakodnevno ako uhvatim slobodnog vremena. Pisanje je postalo jako bitan dio mojeg života i gotovo da osjećam grižnju savjesti ako ne pišem, a vremenski sam mogao. Ne radim samo na kratkim pričama, nego zbog ljubavi prema putovanjima često opisujem zabavne putopisne epizode, zbog obožavanja knjiga pišem i književne osvrte o onima koje su mi se svidjele, a pošto uz književnost nastojim gurati i fotografiju, stvaram i tekstove čija je svrha dati moj opis doživljaja onoga što sam na fotografiji ovjekovječio. Puno više o tome se može popratiti na mom instagramu (why not now1000), web stranici (www.ozrenmajericphotography.com) ili faceu na Ozren Majerić.

Kome prvo daješ rukopis na čitanje? Jesi li osjetljiv na kritike?
Dugo su rukopisi samo moji. Tokom vremena sam shvatio da doslovno u svakom novom čitanju gotovog uratka nešto popravim i promijenim. Gotovo podjednako u četvrtom i trideset i četvrtom. Što je pomalo frustrirajuće, ali i logično jer se svakodnevno mijenjamo, pa zašto se ne bi mijenjao i pogled na vlastitu kreaciju? To me naučilo da nakon što završim neko poglavlje ili priču, ostavim da odstoji bar desetak dana pa isprintam, te onda krećem s čišćenjem i uređivanjem. I tako bar desetak puta prije nego što je nekome dam da pročita.

Bitan mi je dojam drugih ljudi jer je sve napisano izašlo iz moje osobnosti, iz onoga što jesam.

U pravilu je prvi čitatelj svega moja supruga i ona tada često odredi smjer u kojem pri daljnjim korekcijama trebam ići. Što se kritika tiče, najviše sam osjetljiv na tišinu. Reci mi bilo što, artikuliraj i argumentiraj svoj stav, osjećaj, dojam. Samo nešto reci, dobro ili loše. Ako nije pozitivno, možda ću korigirati, a možda i neću ako se ne složim s onim zbog čega je mišljenje stvoreno. Bitan mi je dojam drugih ljudi jer je sve napisano izašlo iz moje osobnosti, iz onoga što jesam, i potrebno mi je dobiti informaciju  kako si to oni izvana prevode te koliko je to pisanje razumljivo izvan moje glave. Nije mi toliko bitno da li se nekome sviđa ili ne sviđa nego na koji način su shvatili ono što sam napisao. Dojam ionako ide iz naših trenutačnih potreba. Uglavnom, baš ne volim one "mudre" šutljivce.

I za kraj, kakav si kao čitatelj? Što najviše voliš čitati i imaš li omiljenog pisca?
Opsesivan bi bio adekvatan opis mene kao čitatelja. Od svoje petnaeste vodim evidenciju pročitanih knjiga i sad sam već došao do bizarno visokih brojki. Jednostavno, čitanje je moja ovisnost i doslovno ne postoji dan kad ne uzmem knjigu. Pazi, naprimjer, putujem u Indiju na dvadesetak dana i nosim sa sobom bar pet, šest knjiga. Hej! Indija gdje ću promijeniti četiri, pet lokacija, znači aerodromi, prtljaga, vlakovi, busovi, tuk-tukovi i ja cijelo vrijeme teglim te knjige.

U ovom trenutku bih iz gomile odličnih autora izvukao Oceana Vuonga i njegovu knjigu Na zemlji smo nakratko predivni koja mi doslovno služi kao inspiracija prije pisanja.

Totalni ovisnik, kažem ti. Još se sjećam kad nam je u Vijetnamu, na otoku Cat Ba, zbog tajfuna, poplavila soba i doslovno smo se usred noći probudili, a soba je plivala u pet centimetara vode. Još pamtim pogled na odjeću, obuću, foto ruksak i treći dio Knausgardove Moje borbe, koju sam tada čitao. Ležali su u tom sobnom jezeru poput riba. Nisam baš bio oduševljen .
Što se omiljenih pisaca tiče, mijenjaju se s vremenom, ali u ovom trenutku bih iz gomile odličnih autora izvukao Oceana Vuonga i njegovu knjigu Na zemlji smo nakratko predivni koja mi doslovno služi kao inspiracija prije pisanja. Uzmem, otvorim je negdje nasumce pa pročitam nekoliko stranica i zatim otvorim svoj dokument. I ponekad, ispadne kao da ne pišem sam. Neke od rečenica se čine poput produkta nekog poetičnijeg, dubljeg, potpunijeg mene. Onog s istim neredom, ali nekako svjesnijeg i puno pomirenijeg s time.

Što čitamo u svibnju?

Ruski pjesnik i nobelovac, Josif Aleksandrovič Brodski, navodno je rekao da je od spaljivanja knjiga gore zlo samo njihovo nečitanje. A statistike nam, bome, ne idu u prilog. Najnovije istraživanje o čitanosti i kupovini knjiga u Hrvatskoj donijelo je porazne rezultate. Šezdeset posto hrvatskih građana u protekloj godini nije pročitalo nijednu knjigu. Nijednu.

Najviše čitaju žene, najviše se čita beletristika, a knjižnice su i dalje hramovi knjige jer najviše je pročitanog posuđeno u njima.

Istraživanje je provela agencija Kvaka povodom Noći knjige, a prenijeli mnogobrojni mediji i književni portali. Najviše čitaju žene, najviše se čita beletristika, a knjižnice su i dalje hramovi knjige jer najviše je pročitanog posuđeno u njima. Osobe u dobi od 26 do 35 godina najviše kupuju pročitane knjige, a starije osobe najčešće ih dobivaju na dar. Premda rezultati nisu ohrabrujući, mjesta za popravak uvijek ima! Mi smo, pak, upregli sve svoje potencijale da u godišnjem programu skupimo vrijedne knjige koje će vas zaintrigirati i u kojima ćete uživati.

I ovoga smo vam svibnja pripremili tri zanimljive knjige: Listanje kupusa, roman Igora Beleša, Demona s Vučjeg brda Dimitrija Rouchon-Boriea te Naučiti razgovarati s biljkama Marte Orriols. Premda dolaze iz različitih prostora, postoji crta koja ih povezuje. Sve su tri potresne na svoj način.

Igor Beleš u romanu Listanje kupusa opisuje odrastanje u Borovu 1991. Pet je nerazdvojnih prijatelja do te nesretne godine odrastalo gotovo idilično uz stripove, glazbu i prve ljubavi. No rat sve mijenja, a djeci se u glavi gomilaju pitanja koja ostaju bez odgovora.

Igor Beleš u romanu Listanje kupusa opisuje odrastanje u Borovu 1991.

Naposljetku se sama upuštaju u rješavanje misterija nestanka svojih prijatelja i njihovih obitelji iz naselja. Nevolje su neizbježne… Istodobno napet i dirljiv, ovo je zasigurno jedan od najzanimljivijih domaćih romana posljednjih godina, koji jednako korespondira s odraslim čitateljima i s djecom – osobito tinejdžerima.

Napetosti ne nedostaje ni u Demonu s Vučjeg brda, no ona je ovdje druge prirode. Kritičar Pierre Maury izvrsno je primijetio da je riječ o „romanu poput duga krika“.

Svjedočanstvo o ovom teškom slučaju, koje je istodobno duboko iskreno i neizmjerno bolno, čita se u jednom dahu.

Krik je to mlada, neobrazovana pojedinca koji je zbog počinjenih zala na izvršenju zatvorske kazne. Svjedočanstvo o ovom teškom slučaju, koje je istodobno duboko iskreno i neizmjerno bolno, čita se u jednom dahu. No tek kad ga se dočita, postaje jasna važnost i ljepota ovoga djela te razlog zašto se debitantski roman Dimitrija Rouchon-Borieja našao u užem izboru za „Goncourta“. Roman je francuskog prevela Duška Gerić Koren.

Kritika je roman nazvala „emocionalnim roller coasterom“; nećete pogriješiti ako se upustite u vrtoglavu emocionalnu vožnju stranicama ovoga romana.

Stručnjaci se slažu da je gubitak partnera jedan od najstresnijih događaja u životu svakog čovjeka. Katalonka Marta Orriols nudi na čitanje ganutljivu i odlično napisanu knjigu upravo o toj temi. Junakinja romana Naučiti razgovarati s biljkama, Paula, nosi se sa smrću svog voljenog Maura, no situacija je kompliciranija nego što se na prvi pogled čini… Naime, prije nesreće Mauro joj je priznao da ima drugu – i da odlazi. Kako nastaviti živjeti dok te preplavljuju tako oprečni osjećaji? A tu su još i te nesretne Maurove biljke koje su joj ostale na brigu, kao i činjenica da za Maurovu izdaju nitko osim nje ne zna. Kritika je roman nazvala „emocionalnim roller coasterom“; nećete pogriješiti ako se upustite u vrtoglavu emocionalnu vožnju stranicama ovoga romana. Prijevod s katalonskog potpisuje Nikola Vuletić.

Popravite statistike – čitajte knjige koje se pamte.

Prevođenje iznutra i izvana: Svetlana Grubić Samaržija

Da je književno prevođenje umjetnost, shvatila sam još u drugom razredu gimnazije

Diplomirala si engleski i povijest umjetnosti, a onda naknadno, nakon diplome, odlučila studirati još i nizozemski. Što te potaknulo? I zašto baš nizozemski?
Dok sam studirala povijest umjetnosti, uvijek me privlačila nizozemska umjetnost, kako ona Zlatnoga doba za vrijeme Rembrandta i Vermeera, tako i ona s kraja 19. i iz prve polovine 20. stoljeća, koja se ogledala u djelima Van Gogha i Mondriana. Stoga sam počela sve više proučavati nizozemsku umjetnost i kulturu, a samim time u meni se probudilo zanimanje i za nizozemski jezik. Tada se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu mogao upisati dvogodišnji lektorat nizozemskog jezika, koji je vodio izvorni govornik, Hans Verschoor, i na veoma nam zanimljiv način prenosio sve čari i posebnosti svoga materinskog jezika. A ubrzo se otvorila i mogućnost usavršavanja tog jezika u Belgiji i Nizozemskoj, što sam iskoristila u nekoliko navrata.

Što te privuklo književnom prevođenju?
Da je književno prevođenje umjetnost, shvatila sam još u drugom razredu gimnazije, kad sam pročitala prijevod Poeove pjesme Gavran Antuna Šoljana i Ivana Slamniga. Otada sam uvijek obraćala pozornost na to tko stoji iza prijevoda nekog djela, ali nisam mislila da ću jednog dana i ja biti prevoditeljica. To se dogodilo nekako spontano, kad se prije mnogo godina u jednoj izdavačkoj kući ukazala potreba za prevoditeljem za nizozemski jezik, pa sam uskočila.

Osim s nizozemskog, prevodiš i s engleskog jezika. Što ti je draže?
Volim prevoditi i s jednog i s drugog jezika, koji su dosta različiti, iako oba pripadaju germanskoj skupini jezika. U zadnje vrijeme dosta prevodim s nizozemskog, uglavnom malo mračnije romane, pa mi je drago kad mi u ruke dođe nešto s engleskog i unese malo svjetla u taj tmurni svijet nizozemske beletristike. Naravno, nije sva nizozemska književnost takva, ali meni se baš poklopilo nekoliko takvih djela zaredom, pa je promjena i jezika i teme uvijek dobrodošla.

Iza sebe imaš već šezdesetak knjiga, no kako je to izgledalo kad si tek započela prevoditeljsku karijeru? Gdje si i kako brusila zanat?
Isprva mi je prevođenje bilo hobi uz stalan posao u školi stranih jezika, no s vremenom sam smanjivala satnicu u školi, a povećavala onu za računalom. Započela sam s malo lakšim djelima i onda postupno išla prema težima, što mislim da je dobar put za jednog mladog prevoditelja, koji bi mogao ustuknuti pred velikim prevoditeljskim izazovom.

Započela sam s malo lakšim djelima i onda postupno išla prema težima, što mislim da je dobar put za jednog mladog prevoditelja, koji bi mogao ustuknuti pred velikim prevoditeljskim izazovom.

Prvo sam s nizozemskog prevela nekoliko književnih djela za djecu i mlade (koja također znaju biti veoma zahtjevna), a onda sam počela prevoditi i s engleskog jezika. Kao prevoditelju početniku svakako mi je koristila i radionica za prevođenje s jezika male rasprostranjenosti, u organizaciji Društva hrvatskih književnih prevodilaca, gdje sam imala priliku raditi s mentoricom Romanom Perečinec. Također mi je koristio i boravak na rezidenciji za prevoditelje u Amsterdamu, gdje sam mogla razmijeniti iskustva s prevoditeljima iz drugih europskih zemalja i riješiti neke nedoumice sa spisateljicom čiji sam roman tada prevodila.

Za Henu si najprije prevela Dvije deke, tri plahte, potresan i istodobno duhovit romanIračanina Rodaana Al Galidija, autofikciju o emigrantu koji niz godina provede u nizozemskom prihvatilištu za azilante zbog birokratskih zavrzlama i sporosti sustava. Knjiga je donekle i kritika nizozemske ksenofobije 90-ih godina. Kako si ti doživjela ovaj roman? Kakav je tvoj doživljaj Nizozemske i Nizozemaca?
Roman Dvije deke, tri plahte bilo je zanimljivo prevoditi, između ostalog i zato što ga je pisala osoba kojoj nizozemski jezik nije materinski, pa ima i dosta šala na račun tog jezika, što je valjalo približiti hrvatskim čitateljima.

Roman Dvije deke, tri plahte bilo je zanimljivo prevoditi, između ostalog i zato što ga je pisala osoba kojoj nizozemski jezik nije materinski, pa ima i dosta šala na račun tog jezika, što je valjalo približiti hrvatskim čitateljima.

No osim šala na račun jezika i samih Nizozemaca, roman je zapravo potresno svjedočanstvo o sudbinama ljudi koji su se našli u tom tromom, birokratskom sustavu koji im treba dodijeliti dozvolu boravka, u kojoj oni vide svoj spas.

Ja sam prvi put studijski boravila u Nizozemskoj 2006. godine i čini mi se da je tada Nizozemska dosta napredovala u pogledu integracije građana migrantskog porijekla u društvo, u usporedbi s onim o čemu Al Galidi piše u svojoj knjizi. Doduše, ni tada situacija nije bila idealna, a sigurno i danas ima prostora za napredak. Ali ja Nizozemsku prvenstveno doživljavam kao zemlju u kojoj ljudi nisu opterećeni egzistencijalnim problemima i u kojoj se cijene znanje i rad. I na kraju krajeva, kao zemlju koja me, kao povjesničarku umjetnosti, svaki put kad je posjetim obori s nogu vrhunskim izložbama i bogatom kulturnom ponudom.

Prevodiš s nizozemskog, ali i s flamanskog. Kolika je razlika među njima? Nizozemski ima i niz dijalekata – koliko ih je teško razumjeti u odnosu na standardni/književni nizozemski jezik?
Nizozemski i flamanski – odnosno belgijsko-nizozemski – u pisanom se obliku uglavnom ne razlikuju mnogo, osim u upotrebi i značenju nekih riječi, i u tome što se u flamanskim tekstovima gotovo uvijek pojavljuju neke francuske riječi ili, pak, cijele rečenice. Najveća je razlika u izgovoru, što može stvoriti probleme ako se bavite audiovizualnim prevođenjem, osobito ako je riječ o nekom dijalektu. U književnim se tekstovima nisam često susretala s dijalektima, a u rijetkim prilikama kad jesam, mogla sam za savjet upitati dragu prijateljicu i kolegicu Sofie Royeaerd, izvornu govornicu koja radi kao lektor za nizozemski jezik u Brnu i koja mi uvijek pomaže kod naizgled nerješivih nizozemskih i flamanskih zavrzlama.

Mi smo svjetlost roman je nizozemske autorice Gerde Blees, koji si prevela za Henin projekt „Europa iznutra i izvana“. Riječ je o knjizi koja tematizira slijepo povođenje za lažnim guruima i kvaziznanstvenim spoznajama, pa u romanu susrećemo članove komune koji se nastoje hraniti samo svjetlošću… Kako ti se, kao čitateljici, svidjela knjiga? I u kolikoj je to mjeri tema koja s tobom korespondira?
Tema je svakako potresna, itekako aktualna u ovo doba kad su ljudi sve opterećeniji prehrambenim navikama. Mi smo svjetlost svakako bih preporučila čitateljima – ako ne zbog same teme, onda zbog originalna načina na koji je roman napisan. Naime, pisan je u prvom licu množine, a svako od dvadeset pet poglavlja ima svog pripovjedača, koji je katkad stvarna osoba (na primjer „mi smo susjedi“ ili „mi smo roditelji“), a katkad i neki apstraktan pojam (na primjer „mi smo demencija“ ili „mi smo kognitivna disonanca“).

Mi smo svjetlost svakako bih preporučila čitateljima – ako ne zbog same teme, onda zbog originalna načina na koji je roman napisan.

Svaki pripovjedač prikazuje događaj – smrt najstarije članice komune – iz svoje perspektive i otkriva nam životne priče likova, i mislim da je spisateljica tom tehnikom pisanja odlično prikazala likove, prepuštajući čitateljima da donesu sud o svakom od njih.

S kojim si se izazovima susrela tijekom prevođenja ovoga romana?
Takva struktura romana s dvadeset pet pripovjedača, naravno, nosi sa sobom određene izazove. Prvo, nikad dosad nisam prevodila knjigu koja je pisana u prvom licu množine – uglavnom je to bilo prvo ili treće lice jednine – pa mi je trebalo malo vremena da se priviknem na tu perspektivu. A onda, taman kad se priviknem na jednog pripovjedača, dođe drugi, i to u nekom sasvim drukčijem obliku, i tako od početka do kraja. No, s obzirom na dinamičnost koja je postignuta takvim načinom pisanja, zaista sam uživala prevodeći ovu knjigu.

Koliko, kao prevoditeljica koja se time profesionalno bavi, stigneš čitati iz čistog užitka?
Nažalost, manje nego što bih htjela. Popis je poduži, a vremena premalo. Kako sam uglavnom cijeli dan za računalom, na kraju radnog vremena radije odem prošetati u prirodu i malo odmoriti oči. Zadnje što sam pročitala nevezano uz posao bila je Tarantinova knjiga Once Upon a Time in Hollywood, a trenutno čitam Čudnovate zgode šegrta Hlapića jer mi kći to ima za lektiru, pa uvijek zajedno čitamo i razgovaramo o pročitanome, a ja se nadam da ću joj na taj način uspjeti prenijeti ljubav prema čitanju.

Koje bi knjige jako voljela prevesti – imaš li svoju listu želja?
Trenutno nemam listu želja, ali zato imam listu knjiga koje trebam prevesti u sljedećih godinu, dvije, i ta je lista veoma raznolika – od grafičkih romana i romana za mlade do beletristike i publicistike.

Trofej, koji je napisala flamanska spisateljica Gaea Schoeters i u kojemu se propitkuje odnos Zapadnog svijeta prema Africi, zvuči zanimljivo, a ja se veselim novom izazovu!

Među njima je i jedan roman za Henu, Trofej, koji je napisala flamanska spisateljica Gaea Schoeters i u kojemu se propitkuje odnos Zapadnog svijeta prema Africi. Zvuči zanimljivo, a ja se veselim novom izazovu!

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Predstavljanje knjige Marka Gregura, “Šalaporte”