Ulomak iz romana “Zemlja kratkih rečenica” Stine Pilgaard

.

Dragi Poštanski Sandučiću,

žena sam, imam četrdeset i tri godine, i nalazim se pred velikim izazovom. Svim srcem želim upoznati onog pravog i godinama ga već povećalom tražim. U početku svi izgledaju obećavajuće, ali često sam već bila žrtva nevjere i laži. Kako da prozrem te muškarce i već ih od prvog spoja razlikujem, tako da ne stignem biti povrijeđena?

Lijep pozdrav
žrtva

Draga naivna,

ne pitaj za koga se želiš udati, pitaj od koga bi se mogla razvesti. Zamisli sve skupa: slomljene snove, terapiju za parove, kutije za preseljenje, odlazak na općinu, u najboljem slučaju možda se može nešto srediti preko e-građana. Razmisli hoće li ti reći da slobodno zadržiš kauč jer si ga uvijek voljela ili će ga rasporiti u izljevu bijesa, hoće li poredati djecu u dva reda i ustrajati na tome da on prvi bira. Kako ćeš izgledati u njegovim anegdotama? Hoće li ostaviti vaša sjećanja na miru ili ćeš se pretvoriti u onu bivšu kojoj se smiju u bračnom krevetu, dok jedu kajganu i slaninu, okruženi djecom velikih očiju nad kojom sada dijelite skrbništvo? Ne možeš procjenjivati ljude po tome kako se ponašaju prema tebi kada ste na spoju jer tada svi prikazuju najbolju verziju sebe. Prvi su znakovi po kojima se možeš ravnati vrlo jednostavni. Gledaj kako se osoba s kojom si na spoju ponaša prema drugima. Ako se sprda s konobarom, ako je arogantna, ako uvija glas kada naručuje hranu. Ako izbjegava kontakt očima i promatra konobara poput mikrofona u koji govori, samo kao cijev čiji je drugi kraj u kuhinji, i misli da će sve magično rezultirati hranom na tanjurima. Ako se taksistu obraća kao GPS-u, onom kada moraš samo naglas izgovoriti adresu i on te već vozi kući. Ili se možda ipak nasmiješi, kratko a ljubazno, kada kaže gdje stanuje. Ne mislim sada na velike napojnice, duge povjerljive razgovore tijekom vožnje kroz grad, dovoljna je najobičnija pristojnost, pedesetak kruna napojnice u restoranu. Draga naivna. Promatraj kako se osoba s kojom si na spoju ponaša prema ljudima u uslužnim djelatnostima jer to pokazuje kakva je doista. S time sve počinje i završava. S taksistima i konobarima. Zaboravi vjenčanje, sjeti se razvoda.

Srdačan pozdrav
Poštanski Sandučić

Dečko i ja gotovo haluciniramo od nedostatka sna. Kada nas netko pita kako smo, u očima nam se pojavi zvjerski bljesak i vrlo iscrpno stanemo izlagati kako nam je protekla noć. Nema te teme koju ne možemo okrenuti na san. Svi su obrasci spavanja različiti, kaže patronažna sestra kada je nazovemo. Izgubila sam sposobnost sricanja, odjednom se više ne mogu sjetiti kako izgledaju najobičnije riječi. Kada nam sin napokon i zaspi, sanjam da se budi i pojurim k njemu u krevetac dok mi srce luđački lupa. Lutam kao mjesečar i trzam se i na najmanji zvuk, u strahu da će se svijet urušiti na mene. Obraćam se ravnateljici koja ima dvije odrasle kćeri. Iziđemo van u polja, vjetar nam mrsi kosu. Kaže da su tada bila druga vremena. Mnoge su žene pušile u trudnoći, nije bilo monitora za bebe, i djeca su bila sastavni dio života. Navečer bi spojila dva stolca i djevojčice bi usnule u predavaonici, uz zvukove glazbe i plesa. Bilo je to prije trideset godina, kažem, možda si zaboravila neke detalje. Ravnateljica misli da nije, sjećanje joj je oduvijek bilo besprijekorno. Pitam je misli li da je taj opušteni i slobodni odgoj stvorio današnje neurotične roditelje kakve posvuda viđa. Ravnateljica zaključi da sve generacije rade stvari na svoj način, i da tako i treba biti. Zamisli da živimo u kamenom dobu, kažem, podižući i spuštajući kolica jer pokušavam naciljati neravni dio na rubu ceste, da mi kolica što više poskakuju. Moj sin nakratko sklopi oči, ali ih otvori istog trenutka kad prestanem treskati kolicima. Ravnateljica kaže da bi u tom slučaju pleme napustilo mog dečka i mene, i ostali bismo sami s vrištećim djetetom koje privlači divlje životinje. Prije nekoliko tjedana pozvala nas je na ručak jer su učilište posjetili neki islandski umjetnici. Njezin je muž pripremio pet sljedova hrane i upalio svijeće. Ja sam pokušala provući četkicu za maskaru među kapke, a moj se dečko istuširao. Držala sam sina u naručju, smiješio se, očito očaran ukrasnom salatom. Kako je sladak, rekao je jedan od uzvanika. Nije, rekli smo dečko i ja uglas. To je trebalo biti smiješno, ali mislim da smo oboje ostali iznenađeni time koliko smo ogorčeno zvučali. Ipak, nismo mogli prestati. Zbijali smo šale kako ćemo ga dati na posvajanje ili naći neku ljubaznu udomiteljsku obitelj u Vellingu, smijali smo se, glasno, prodorno, sve sam to čula, ali nisam mogla prestati. Cijelu smo večer sve teme vraćali na spavanje, što je uistinu bio pothvat jer su uzvanici inače bili vrlo zainteresirani za sve aspekte danskog društva. Nakon dužeg razmatranja jesu li za nesanicu krive svijetle zavjese ili možda neki gastrointestinalni problem ili, pak, buka s ceste, shvatili smo da su svi zašutjeli. Kada bismo ga barem mogli nagovoriti na dudu, promrmljao je moj dečko. Tiha iscrpljenost ocrtavala se na licima šestero uzvanika, ravnateljica je gostima u visoke čaše točila vino i smiješila im se u znak isprike. Pogledala sam dečku u oči i u tom smo trenutku bili jedini ljudi na svijetu, ali ne kao onaj put kada smo se upoznali. Sada smo bili dvije osobe koje su u istom djeliću sekunde shvatile da griješe u nečemu vrlo ozbiljnom, da su toliko opasne da ih treba zatvoriti prije no što zaraze druge. U predsoblju smo sina ubacili u kolica i sklopili torbu za pelene. Čuli smo kako se razgovor polako opet zahuktao, i tek kada se netko glasno nasmijao, shvatila sam da su se svi ljudi oko nas bili prestali smijati. Uspavanke su te noći poprimile agresivan ton, puls nam je skočio, predavali smo si sina u naručje kao da je pokal koji nitko ne želi podići. Očajnički smo guglali, prvo: Kako natjerati dijete da spava?, a daleko iza ponoći i: Koliko se rano može uočiti poremećaj ličnosti? Otvoreno smo razgovarali o svojim osvetničkim mislima. Kako ćemo za šesnaest godina sina probuditi velikim gongovima, i to kad bude mamuran. Kako ćemo hodati po kući svirajući trubu nakon što je cijelu noć proveo gejmajući i jedući čips. U bljesku čiste pakosti poželjeli smo da i on jednoga dana dobije zdravo i divno dijete koje nikada ne spava. Kada jednog dana shvati što je učinio i nazove nas da nam se ispriča, mi ćemo duboko uzdahnuti i reći: ah, davno su bile te noći. Pokazat ćemo kako smo velikodušni, poentirati da ništa ne zamjeramo, ali ćemo mu i savršeno jasno dati do znanja da očekujemo ugodnu starost. Brojne posjete u staračkom domu i suvenire sa svih putovanja. Meku postelju kada za to dođe vrijeme, tihe pjesme i bezuvjetnu ljubav dok i sami ne sklopimo oči.

Zurim kroz vjetrobran automobila i slušam radijski program o povijesti jazza. Sa sjedalice straga gleda me veliki plišani zeko, na potiljku osjećam njegove nestrpljive staklene oči. Ja sam se zagledala u jednu kuću, mislim da gledam u kuhinju. Neka prilika ustane, kreće se. Podiže ruke prema nekim policama, nešto pretače, ali ne vidim točno što. Pogledi nam se susretnu kroz dva prozora. Iziđem, mašem, pokazujem na automobil i podižem ruke prema nebu. Anders Agger izlazi iz kuće. Samo mi je stao, kažem, glas mi zvuči čudno. U redu, kaže on i sjedne u automobil. Anders Agger okrene ključ i pokaže na upravljačku ploču. Možda to ima veze s tim što se akumulator ispraznio, pokaže na ikonicu. Kvragu, kažem, možda sam zaboravila ugasiti svjetlo kada sam stala da se javim na mobitel. Kažem da samo što nisam dobila vozačku dozvolu, pa da se malo za vježbu vozikam mirnim ulicama. Polako kimne i iziđe iz automobila. Hoću reći, nisam neki bolesni stalker, kažem. Nego što si? pita Anders Agger. Šljunak mi škripi pod stopalima i slegnem ramenima. Radiš li to zato što imaš neku ideju za dokumentarac? pita Anders Agger, kojeg često zaustavljaju ljudi opsjednuti time da usmjeri svjetla reflektora na neku određenu temu. Odmahnem glavom i kažem da sam ja samo najobičnija doseljenica kojoj je u Vellingu vrlo teško voditi razgovore s lokalcima. Anders Agger prizna da imaju drukčiji flow, i da on, za razliku od drugih ljudi, ipak ima mogućnost iz programa izrezati pauze. Jeftin trik, kažem i kritiziram ga što predstavlja izobličenu sliku stvarnosti. Iskreno, smatram da ljudi ovdje imaju aljkav stav prema komunikaciji, kažem. Ili samo drukčiji od tvog, kaže Anders Agger. Čak su i imena gradova kratka, dodam: Tim, Hee, Noe, Bur, Lem, Spjald, Tarm. Vemb, Asp, Tvis, Skjern, nadopuni Anders Agger i zabubnja prstima po krovu automobila. U Vellingu većina ljudi radi s vjetrom, zemljom ili životinjama, kaže. Priroda nema jezik, a to je zarazno za ljude koji ovdje žive. Ne možeš prevesti zaljev, nastavlja Anders Agger, samo se prostire. Smatra da je to usporedivo s ljubavlju, kada je ljudi žele definirati, zalutaju u džunglu metafora. Nemoguće je formulirati snagu zbog koje tinejdžer legne na tračnice vlaka i zbog koje pametni ljudi guguću dječjim jezikom. Ali ti tako glatko komuniciraš s ljudima, kažem, i sastružem malo ptičjeg izmeta s vjetrobrana, htjela sam samo pitati bi li mi mogao dati nekoliko savjeta. Anders Agger mi se nasmiješi i lijepo mu pristaje što se ne buni. Mislim da se meni ljudi jednostavno sviđaju, kaže. Sviđam li ti se i ja? pitam. Mislim da da, odgovori Anders Agger, ali moraš me prestati uhoditi, to postaje malo prečudno. Nazdravimo kavom u to ime, kažem. Anders Agger kaže da prvo mora napraviti kavu.

Dragi Poštanski Sandučiću,

žena sam, dvadeset i šest godina, i imam veliki problem. Imam prijateljicu koja mi je već više puta obznanila da se osjeća izdanom. Ona se non-stop na nešto žali, i meni se teško opustiti u njezinu društvu. Ne usudim joj se to spomenuti jer je trenutačno u teškom životnom razdoblju. Prije tri tjedna zaboravila sam njezin rođendan i sada me pitala hoćemo li u nedjelju prošetati oko Nørresøa, ali ja nemam snage slušati njezine prigovore. Jesam li loša prijateljica i kako da prekinem taj začarani krug?

Puno pozdrava od izgubljene

Draga izgubljena,

pazi se Nørresøa i općenito jezera. Ima nečeg u vodi, u koncentričnim krugovima, što ljude navodi na razgovore koje ne žele voditi u svojim domovima. Jezera jamče povjerenje i intimu, jezera obećavaju rješenje problema. Osobno su mi jezera uvijek nezgodna jer privlače ljude poput tvoje prijateljice. Ne bi ovdje trebala biti riječ o meni, ali znam kroz što prolaziš. Imala sam jednom prijatelja koji se zvao Kasper. Bio je vrlo osjetljiv i mnogo razmišljao o stvarima. Kada me nazvao i pitao da se nađemo kod jezera Sortedamssøen, znala sam koliko je sati. Glas mu je tada znao zvučati neobično, bili su to lagano cvileći zvukovi na podlozi nečeg odlučnog. Uvijek bih jasno čula da mu se taj razgovor već odvio u glavi, stanke su bile promišljene, replike već unaprijed dobro odvagane. Znala sam da sam sigurno rekla nešto bezosjećajno ili da prolazi kroz neku osobnu krizu čije razmjere nisam shvatila. Ne kažem da sam nedužna. Kao i većina postmodernih ljudi, i ja sam dobra prijateljica samo onda kada mi je dosadno ili mi trebaju drugi. Ipak, moram reći da je Kasper bio pun osjećaja. Morao ih je prošetati na zraku kao leglo neposlušnih štenaca, bio je toliko preosjetljiv da su osjećaji skakutali za njim i sve uništili kada bi naposljetku nekamo stigao. Ponašali su se kao divlja mladež, njegovi su osjećaji imali spolne odnose bez zaštite i razmnožavali se, osnivali ulične bande koje napadaju nedužne i ostavljaju žrtve bespomoćnima. Ponekad sam ih pokušavala zaustaviti. Oprosti, rekla bih. Oprosti što nisam bila tu za tebe kada ti je umro praujak, nisam znala da ste bili bliski. Oprosti što sam se smijala knjizi koju si mi darovao za rođendan. Znam da sam elitistica i snob i to je bilo vrlo ružno od mene, oprosti. Draga izgubljena. Drži se svoje putanje, a podalje od Nørresøa. Priroda nije neutralna, ima svoju volju, a jezera u Danskoj depresivan su plač ponedjeljka, pun maskare i razmrljana pudera. Jezera koketiraju s idejom da budu čista, netaknuta svijetom, ali svi dobro znamo da je većina jezera umjetna. Priroda se ovdje kiti perjem u pet do dvanaest, Zemlja se zadnji put nakašlje prije nego što joj je vrijeme umrijeti. Ali, jasno, čovjek postane sentimentalan kada počne razmišljati o prolaznosti života. Polako se prestrojiš u sporiju traku. Piješ crno vino, slušaš Anne Linnet i odjednom ti se čini da baš lijepo pjevaš, pitaš se treba li joj možda pratnja. Ona ima jednu pjesmu, riječi idu: Jesmo li nekada bili prijatelji, jer ja sam i dalje tu, pjevamo je za ljetnih noći kraj krjesova. Netko svira gitaru, i zasuze ti oči jer osjećaš kako Kasperu sve opraštaš, i već sutra ga nazoveš. I on zvuči sretno, samo što počne razmišljati o tome kako se doista osjeća, ako malo bolje razmisli. Pa popijemo još jednu rundu s drugima. Promatramo ljude koji se upoznaju i rastaju, stvaramo drame i rješavamo ih. Duboko udišemo, labudovi plivaju, sunce sja, znamo da ima jezera dovoljno za svakoga, i riječi dokle god ti pogled seže.

Srdačan pozdrav

Poštanski Sandučić

Što čitamo u lipnju?

U lipnju je kod nas uzbudljivo, kako se i pristoji razdoblju prije godišnjih odmora. Mogli bismo vam sad napričati svašta o divotama morskih i kontinentalnih godišnjih odmora, čitanju na plaži i svemu onome što nam izaziva ljetne trnce oduševljenja, no nećemo se bacati u klišeje. Ipak, imajte na umu: pripremili smo vam senzacionalna štiva. Neka knjige govore same za sebe!

Ako se pitate kako je to ondje gdje nema ni knjižnice ni bibliobusa, a kamoli knjižare, upućujemo vas na Knjižničarku na konju autorice Kim Michele Richardson. Svjetska književna senzacija donosi snažnu priču mlade žene neobične plave boje kože, koja se uspijeva spasiti od braka punog nasilja i zaposliti – kako naslov kaže – kao knjižničarka na konju…

Ako se pitate kako je to ondje gdje nema ni knjižnice ni bibliobusa, a kamoli knjižare, upućujemo vas na Knjižničarku na konju autorice Kim Michele Richardson.

Smješten u Kentucky tijekom Velike depresije, ovaj sjajni povijesni roman pustolovan je i živahan, no ujedno je i vrijedan doprinos razumijevanju prošlosti, odnosa između klasa i rasa, koji ističe ljubav prema knjigama i moć pisane riječi.  

Jeste li čuli za hygge? Vraćajući se u suvremenost, nasmijat ćemo se duhovitoj parodiji danske filozofije sretna života.

Zemlja kratkih rečenica, hit danske autorice Stine Pilgaard, istražuje izazove prilagodbe mlade žene u malom gradiću, u zajednici u kojoj žive vrlo šutljivi i rezervirani stanovnici.

Zemlja kratkih rečenica, hit danske autorice Stine Pilgaard, istražuje izazove prilagodbe mlade žene u malom gradiću, u zajednici u kojoj žive vrlo šutljivi i rezervirani stanovnici. Ipak, ona će kanal za svoj temperament, drskost i rječitost prokopati u lokalnim novinama, u kojima kao kolumnistica odgovara na raznovrsna pitanja čitatelja… 

I onda knjiga koja je mnogima od nas uistinu nasušno potrebna: OK je što niste OK. Knjiga za sve one koje je pogodio težak gubitak bliske osobe. Ruka pomoćnica svima onima koji nastoje pomoći ožalošćenima. Psihoterapeutkinja Megan Devine nudi radikalno drugačiji pristup tuzi i gubitku, suprotstavljajući se nametnutim kulturnim normama i pružajući podršku onima koji moraju nositi svoju bol.

Psihoterapeutkinja Megan Devine nudi radikalno drugačiji pristup tuzi i gubitku.

I sama mlada udovica, Megan Devine proces tugovanja sagledava iz osobnog i stručnog kuta i nudi jednostavne načine kako se nositi s vlastitom boli – i boli onih koje volimo.

Na kraju, vrijedi se prije godišnjih odmora podsjetiti i sjajnih naših naslova iz prethodnih mjeseci i godina, a većina njih dostupna je u našoj velikoj ljetnoj prodajnoj akciji Put oko svijeta s 20 Heninih ljetnih paketa, obavezno zavirite i pronađite paket baš za sebe.

Eto, katkad nam je potrebna knjiga kao bijeg, katkad kao lijek, ali uvijek kao putovanje. Putujte s nama, čitajte knjige koje se pamte.

Ulomak iz knjige “OK je što niste OK” Megan Devine

Pristup tugovanju u našoj kulturi potpuno je pogrešan. Mislila sam da znam mnogo o tugovanju, odnosno žalovanju; ipak sam već gotovo deset godina radila kao psihoterapeutkinja. Radila sam sa stotinama ljudi: od onih koji su se borili s ovisnošću ili beskućništvom do klijenata koji su u moju privatnu praksu dolazili zbog trauma, zlostavljanja u djetinjstvu ili gubitka voljene osobe. Radila sam na eduka­ cijama o seksualnom nasilju i zalaganju za žrtve seksualnog nasilja, pri čemu sam ljudima pomagala da se nose s jednim od najgorih iskustava u svom životu. Proučavala sam najnovije znanstvene spoznaje o emoci­ onalnoj pismenosti i otpornosti. Bilo mi je iznimno stalo do mog rada i smatrala sam da je važan i vrijedan.

A onda mi se jednog sasvim običnog, sunčanog ljetnog dana 2009. godine partner utopio pred očima. Matt je bio snažan, zdrav i u sjajnoj formi. Od 40. rođendana dijelila su ga samo tri mjeseca. S obzirom na njegove sposobnosti i iskustvo, nije postojao ama baš nikakav razlog da se utopi. Bilo je to potpuno nasumično i neočekivano i svijet mi se nakon toga raspao.

Nakon što je Matt poginuo, htjela sam nazvati sve svoje klijente i ispričati im se zbog svog neznanja. Iako sam imala iskustva s dubokim radom na emocijama, Mattova mi je smrt otkrila jedan posve drugi svijet. Ništa što sam znala nije bilo primjenjivo na tako velik gubitak. S obzirom na sve moje iskustvo i obrazovanje, ako je itko mogao biti spreman nositi se s takvim gubitkom, to sam trebala biti ja. Ali na to me ništa nije moglo pripremiti. Ništa od onoga što sam naučila nije bilo važno.

I nisam bila sama u tome.

Tijekom prvih godina nakon Mattove smrti polako sam počela otkrivati zajednicu ožalošćenih, tugujućih ljudi. U svom smo pro­ fesionalnom životu bili pisci, aktivisti, profesori, socijalni radnici i znanstvenici, a u družinu mladih udovica, udovaca i roditelja koji su ostali bez djece povezalo nas je naše zajedničko iskustvo boli. Ali nije nam samo to bilo zajedničko. Svatko se od nas osjećao kao da nas drugi osuđuju, posramljuju i ispravljaju u našem tugovanju. Pričali smo jedni drugima o tome kako nas ljudi potiču da „prebolimo”, zaboravimo prošlost i prestanemo govoriti o onima koje smo izgubili. Upozoravali su nas da bismo trebali krenuti dalje i govorili nam da nam te smrti trebaju kako bismo naučili što je u životu važno. Čak i oni koji su nam pokušavali pomoći na kraju bi nas samo povrijedili. Floskule i savjeti, i kad su bili dobronamjerni, zvučali su kao da se nji­ ma naprosto odbacuju naši osjećaji, a naša velika bol svodi na šuplje fraze iz čestitaka.

Upravo onda kad su nam najviše trebali ljubav i podrška, svi smo se mi osjećali usamljeno, neshvaćeno, kritizirano i odbačeno. Ljudi oko nas nisu bili okrutni; naprosto nisu znali kako da nam pomognu. Kao i mnogi tugujući ljudi, prestali smo razgovarati o svojoj boli s prijateljima i obitelji. Bilo nam je lakše pretvarati se da je sve OK nego neprestano braniti i objašnjavati svoju bol onima koji je ne mogu shvatiti. Utjehu smo potražili među drugima koji tuguju jer su samo oni znali kakvo je tugovanje zapravo.

Gubitak i tugovanje zadese svakoga. Svi smo se mi u bolnim periodima života ponekad osjećali neshvaćeno. Također smo i bespomoćno gledali druge kako pate. Svi smo mi nespretno nastojali pronaći prave riječi, iako smo znali da ništa što kažemo to ne može popraviti. Tu nema pobjednika: ožalošćeni se osjećaju neshvaćeno, a njihovi se prija­ telji i obitelj pred njihovim žalovanjem osjećaju bespomoćno i glupo. Znamo da nam treba pomoć, ali ne znamo što da zapravo zatražimo od drugih. A kad pokušamo pomoći onima koji proživljavaju najgori period u svom životu, samo im to još više otežamo. Naše se najbolje namjere izjalove.

Nismo mi krivi za to. Svi se mi u svom tugovanju želimo osjećati voljeno i podržano i svi mi želimo pomoći onima koje volimo. Pro­ blem je u tome što smo tomu naučili pogrešno pristupati.

Naša kultura tugu smatra bolešću; to je zastrašujuća, zbrkana emocija koju treba što prije razriješiti i krenuti dalje. Zbog toga imamo zastarjela uvjerenja o tome koliko bi tugovanje trebalo trajati i kako bi trebalo izgledati. Smatramo ga nečim što treba savladati ili ispra­ viti, a ne podržati. Čak se i psihijatre uči da tugovanje tumače kao poremećaj, a ne kao na prirodnu reakciju na velik gubitak. Kad se ni profesionalci ne znaju nositi s gubitkom, kako da mi ostali reagiramo vješto i dostojanstveno?

Između onoga što najviše želimo i suvremene kulture dubok je jaz. Ne možemo ga premostiti svojim trenutnim pristupima tugovanju. Naše kulturne i stručne ideje o tome kako bi tugovanje trebalo izgledati onemogućavaju nam da vodimo brigu o samima sebi dok tugujemo i da podržavamo one koje volimo. A što je još gore, te zastarjele ideje otežavaju prirodnu, normalnu bol dodavanjem nepotrebne patnje.

Postoji drugi način.

Otkad je Matt poginuo, preko svoje sam internetske stranice Refuge in Grief radila s tisućama tugujućih ljudi. Proteklih sam godina skupljala stručna znanja o tome što zapravo pomaže tijekom dugog, teškog procesa tugovanja. Usput sam postala poznata kao jedna od vodećih američkih stručnjakinja za pomoć u tugovanju, ali i općenito za suosjećajnije, vještije povezivanje s drugima.

Moje teorije o tugovanju, ranjivosti i emocionalnoj pismenosti temelje se na mom osobnom iskustvu i na pričama i iskustvima tisuća ljudi koji daju sve od sebe kako bi se probili kroz krajobraz tugovanja. Na temelju iskustava tugujućih ljudi i njihovih obitelji i prijatelja koji ne znaju kako bi im pomogli, otkrila sam pravi problem: u našoj nas se kulturi naprosto ne uči kako da tugovanju pristupamo s vještinama koje nam trebaju da bismo uistinu bili od pomoći.

Ako želimo bolje voditi brigu jedni o drugima, moramo tugovanje iznova učiniti normalnim dijelom ljudskog postojanja. Moramo raz­ govarati o njemu. Moramo ga poimati kao prirodan, normalan proces, a ne kao nešto što treba izbjegavati, požurivati ili prikazivati u lošem svjetlu. Moramo početi razgovarati o pravim vještinama koje nam trebaju da bismo se nosili sa životom koji je uslijed gubitka nepovratno izmijenjen.

U ovoj se knjizi predstavlja novi pristup tugovanju, novi model koji nije smislio neki profesor koji u svom uredu proučava tugovanje, već netko tko ga je proživio. Prošla sam to. Bila sam ona osoba koja leži na podu i zavija od boli, koja ne može jesti ni spavati, koja ne može izaći iz stana na više od nekoliko minuta. Sjedila sam nasuprot psihoterapeutu i slušala zastarjele i posve irelevantne priče o fazama tugovanja i moći pozitivnog razmišljanja. Patila sam od fizičkih poslje­ dica tugovanja (gubitak pamćenja, kognitivne promjene, anksioznost) i pronašla metode koje mi pomažu. Kombiniranjem svojih kliničkih vještina i osobnog iskustva otkrila sam razliku između rješavanja boli i podržavanja boli. Iz prve sam ruke naučila zašto je štetno pokušavati riječima izvući nekoga iz tugovanja i zašto je to posve drukčije od po­ maganja toj osobi da živi sa svojom boli.

U ovoj se knjizi nudi način da promijenimo svoj odnos prema tugovanju. Čitatelje potičemo da svoje tugovanje smatraju prirodnom reakcijom na smrt i gubitak, a ne abnormalnim stanjem uma koje treba promijeniti. U ovoj se knjizi tugovanje ne predstavlja kao problem koji treba riješiti, već kao iskustvo koje treba podržati; na taj način čitatelju pružamo ono što i mi sami najviše priželjkujemo: razumijevanje, suosjećanje, prihvaćanje i put kroz bol.

U ovoj se knjizi čitateljima pokazuje kako da se prema svom tugo­ vanju postave vješto i suosjećajno, ali ona nije samo za one koji tuguju: cilj je ove knjige da svima bude bolje. Svi ćemo mi jednom u životu doživjeti veliku bol i gubitak. Svi ćemo mi poznavati nekoga koga je zadesio težak gubitak. Gubitak je univerzalno ljudsko iskustvo.

U svijetu koji nam govori da je tugovanje zbog smrti voljene osobe zapravo bolest koju treba izliječiti, ova knjiga nudi drukčije gledište, koje nas potiče da preispitamo svoj odnos prema ljubavi, gubitku, duševnoj boli i zajedništvu. Ako počnemo uistinu shvaćati pravu narav tugovanja, u svojoj ćemo kulturi nailaziti na više podrške, pomoći i brižnosti. Dobit ćemo ono što svi mi najviše želimo: moći ćemo pomagati jedni drugima kad nam zatreba pomoć i osjećati se voljeno i podržano usred svih užasa koji nam se u životu mogu dogoditi. Kad promijenimo način na koji razgovaramo o tugovanju, svima će nam biti bolje.

Ono što nam je svima zajedničko (i prava motivacija za pisanje ove knjige), naša je želja da bolje volimo. Da volimo sami sebe kad patimo i da volimo jedni druge kad bol ljudskog postojanja postane prevelika da je itko sam podnese. U ovoj ćete knjizi naći vještine koje vam tre­ baju da biste ostvarili takvu ljubav.

Hvala vam što ste ovdje i što ste voljni čitati, slušati i učiti. Zajedno svaku situaciju možemo promijeniti nabolje, čak i kad je ne možemo ispraviti.

RAZGOVORI UGODNI: Ozren Majerić

Upravo je objavljena tvoja prva knjiga, zbirka priča „Skriveno“. Što te potaknulo na pisanje?
Što uopće potiče na pisanje? Neka unutarnja glad za vlastitom artikulacijom? Taština? Slaganje svojih misli po emocionalnim policama radi bolje samospoznaje? Terapija? Zaista nemam pojma, ali u mom slučaju, po malo od svega navedenog.

Temelj je bila priča Nasljeđe s kojom sam 2018. ušao u finale europskog festivala kratke priče.

Unutra su tekstovi koje sam strpljivo povezivao u labavu formu romana i nastajale su godinama kako su mi nailazile. Temelj je bila priča Nasljeđe s kojom sam 2018. ušao u finale europskog festivala kratke priče i nju sam polako nadograđivao baveći se temama koje su mi zanimljive.

Profesionalno se baviš fotografijom. Inspiriraju li te iste stvari i za fotografiranje i za pisanje?
Pa, na neki način i da. U obje discipline me primarno inspiriraju ljudi. Društveno funkcioniram kao introvert i u nekom trenutku sam shvatio da mi objektiv fotoaparata dopušta da zaštićen njime nesmetano promatram i primjećujem i to bez da obavezno imam odgovornost stvarnog stupanja u kontakt s objektima svog interesa. U funkciji fotografa dobivam vrijeme i prostor koji mi je potreban da u ulozi svjedoka crtam svoju personaliziranu kartu svijeta i nekako lakše pronađem lokaciju čije koordinate sam zauzimam.

U funkciji fotografa dobivam vrijeme i prostor koji mi je potreban da u ulozi svjedoka crtam svoju personaliziranu kartu svijeta.

Pisanje je intelektualno i psihološko modificiranje fotografiranja, fino ugađanje tog nastojanja da detektiram vlastiti mentalni prostor te se istovremeno spojim i odvojim od ljudi oko sebe. I da, ono bitno što ih također povezuje je zadovoljstvo koje čini sama kreacija stvaranja. Trenutak kratkotrajnog buđenja unutar uspavljujuće životne svakodnevnice. Obožavam to.

Pišeš li svakodnevno ili kad uhvatiš slobodnog vremena?
Svakodnevno ako uhvatim slobodnog vremena. Pisanje je postalo jako bitan dio mojeg života i gotovo da osjećam grižnju savjesti ako ne pišem, a vremenski sam mogao. Ne radim samo na kratkim pričama, nego zbog ljubavi prema putovanjima često opisujem zabavne putopisne epizode, zbog obožavanja knjiga pišem i književne osvrte o onima koje su mi se svidjele, a pošto uz književnost nastojim gurati i fotografiju, stvaram i tekstove čija je svrha dati moj opis doživljaja onoga što sam na fotografiji ovjekovječio. Puno više o tome se može popratiti na mom instagramu (why not now1000), web stranici (www.ozrenmajericphotography.com) ili faceu na Ozren Majerić.

Kome prvo daješ rukopis na čitanje? Jesi li osjetljiv na kritike?
Dugo su rukopisi samo moji. Tokom vremena sam shvatio da doslovno u svakom novom čitanju gotovog uratka nešto popravim i promijenim. Gotovo podjednako u četvrtom i trideset i četvrtom. Što je pomalo frustrirajuće, ali i logično jer se svakodnevno mijenjamo, pa zašto se ne bi mijenjao i pogled na vlastitu kreaciju? To me naučilo da nakon što završim neko poglavlje ili priču, ostavim da odstoji bar desetak dana pa isprintam, te onda krećem s čišćenjem i uređivanjem. I tako bar desetak puta prije nego što je nekome dam da pročita.

Bitan mi je dojam drugih ljudi jer je sve napisano izašlo iz moje osobnosti, iz onoga što jesam.

U pravilu je prvi čitatelj svega moja supruga i ona tada često odredi smjer u kojem pri daljnjim korekcijama trebam ići. Što se kritika tiče, najviše sam osjetljiv na tišinu. Reci mi bilo što, artikuliraj i argumentiraj svoj stav, osjećaj, dojam. Samo nešto reci, dobro ili loše. Ako nije pozitivno, možda ću korigirati, a možda i neću ako se ne složim s onim zbog čega je mišljenje stvoreno. Bitan mi je dojam drugih ljudi jer je sve napisano izašlo iz moje osobnosti, iz onoga što jesam, i potrebno mi je dobiti informaciju  kako si to oni izvana prevode te koliko je to pisanje razumljivo izvan moje glave. Nije mi toliko bitno da li se nekome sviđa ili ne sviđa nego na koji način su shvatili ono što sam napisao. Dojam ionako ide iz naših trenutačnih potreba. Uglavnom, baš ne volim one "mudre" šutljivce.

I za kraj, kakav si kao čitatelj? Što najviše voliš čitati i imaš li omiljenog pisca?
Opsesivan bi bio adekvatan opis mene kao čitatelja. Od svoje petnaeste vodim evidenciju pročitanih knjiga i sad sam već došao do bizarno visokih brojki. Jednostavno, čitanje je moja ovisnost i doslovno ne postoji dan kad ne uzmem knjigu. Pazi, naprimjer, putujem u Indiju na dvadesetak dana i nosim sa sobom bar pet, šest knjiga. Hej! Indija gdje ću promijeniti četiri, pet lokacija, znači aerodromi, prtljaga, vlakovi, busovi, tuk-tukovi i ja cijelo vrijeme teglim te knjige.

U ovom trenutku bih iz gomile odličnih autora izvukao Oceana Vuonga i njegovu knjigu Na zemlji smo nakratko predivni koja mi doslovno služi kao inspiracija prije pisanja.

Totalni ovisnik, kažem ti. Još se sjećam kad nam je u Vijetnamu, na otoku Cat Ba, zbog tajfuna, poplavila soba i doslovno smo se usred noći probudili, a soba je plivala u pet centimetara vode. Još pamtim pogled na odjeću, obuću, foto ruksak i treći dio Knausgardove Moje borbe, koju sam tada čitao. Ležali su u tom sobnom jezeru poput riba. Nisam baš bio oduševljen .
Što se omiljenih pisaca tiče, mijenjaju se s vremenom, ali u ovom trenutku bih iz gomile odličnih autora izvukao Oceana Vuonga i njegovu knjigu Na zemlji smo nakratko predivni koja mi doslovno služi kao inspiracija prije pisanja. Uzmem, otvorim je negdje nasumce pa pročitam nekoliko stranica i zatim otvorim svoj dokument. I ponekad, ispadne kao da ne pišem sam. Neke od rečenica se čine poput produkta nekog poetičnijeg, dubljeg, potpunijeg mene. Onog s istim neredom, ali nekako svjesnijeg i puno pomirenijeg s time.

Što čitamo u svibnju?

Ruski pjesnik i nobelovac, Josif Aleksandrovič Brodski, navodno je rekao da je od spaljivanja knjiga gore zlo samo njihovo nečitanje. A statistike nam, bome, ne idu u prilog. Najnovije istraživanje o čitanosti i kupovini knjiga u Hrvatskoj donijelo je porazne rezultate. Šezdeset posto hrvatskih građana u protekloj godini nije pročitalo nijednu knjigu. Nijednu.

Najviše čitaju žene, najviše se čita beletristika, a knjižnice su i dalje hramovi knjige jer najviše je pročitanog posuđeno u njima.

Istraživanje je provela agencija Kvaka povodom Noći knjige, a prenijeli mnogobrojni mediji i književni portali. Najviše čitaju žene, najviše se čita beletristika, a knjižnice su i dalje hramovi knjige jer najviše je pročitanog posuđeno u njima. Osobe u dobi od 26 do 35 godina najviše kupuju pročitane knjige, a starije osobe najčešće ih dobivaju na dar. Premda rezultati nisu ohrabrujući, mjesta za popravak uvijek ima! Mi smo, pak, upregli sve svoje potencijale da u godišnjem programu skupimo vrijedne knjige koje će vas zaintrigirati i u kojima ćete uživati.

I ovoga smo vam svibnja pripremili tri zanimljive knjige: Listanje kupusa, roman Igora Beleša, Demona s Vučjeg brda Dimitrija Rouchon-Boriea te Naučiti razgovarati s biljkama Marte Orriols. Premda dolaze iz različitih prostora, postoji crta koja ih povezuje. Sve su tri potresne na svoj način.

Igor Beleš u romanu Listanje kupusa opisuje odrastanje u Borovu 1991. Pet je nerazdvojnih prijatelja do te nesretne godine odrastalo gotovo idilično uz stripove, glazbu i prve ljubavi. No rat sve mijenja, a djeci se u glavi gomilaju pitanja koja ostaju bez odgovora.

Igor Beleš u romanu Listanje kupusa opisuje odrastanje u Borovu 1991.

Naposljetku se sama upuštaju u rješavanje misterija nestanka svojih prijatelja i njihovih obitelji iz naselja. Nevolje su neizbježne… Istodobno napet i dirljiv, ovo je zasigurno jedan od najzanimljivijih domaćih romana posljednjih godina, koji jednako korespondira s odraslim čitateljima i s djecom – osobito tinejdžerima.

Napetosti ne nedostaje ni u Demonu s Vučjeg brda, no ona je ovdje druge prirode. Kritičar Pierre Maury izvrsno je primijetio da je riječ o „romanu poput duga krika“.

Svjedočanstvo o ovom teškom slučaju, koje je istodobno duboko iskreno i neizmjerno bolno, čita se u jednom dahu.

Krik je to mlada, neobrazovana pojedinca koji je zbog počinjenih zala na izvršenju zatvorske kazne. Svjedočanstvo o ovom teškom slučaju, koje je istodobno duboko iskreno i neizmjerno bolno, čita se u jednom dahu. No tek kad ga se dočita, postaje jasna važnost i ljepota ovoga djela te razlog zašto se debitantski roman Dimitrija Rouchon-Borieja našao u užem izboru za „Goncourta“. Roman je francuskog prevela Duška Gerić Koren.

Kritika je roman nazvala „emocionalnim roller coasterom“; nećete pogriješiti ako se upustite u vrtoglavu emocionalnu vožnju stranicama ovoga romana.

Stručnjaci se slažu da je gubitak partnera jedan od najstresnijih događaja u životu svakog čovjeka. Katalonka Marta Orriols nudi na čitanje ganutljivu i odlično napisanu knjigu upravo o toj temi. Junakinja romana Naučiti razgovarati s biljkama, Paula, nosi se sa smrću svog voljenog Maura, no situacija je kompliciranija nego što se na prvi pogled čini… Naime, prije nesreće Mauro joj je priznao da ima drugu – i da odlazi. Kako nastaviti živjeti dok te preplavljuju tako oprečni osjećaji? A tu su još i te nesretne Maurove biljke koje su joj ostale na brigu, kao i činjenica da za Maurovu izdaju nitko osim nje ne zna. Kritika je roman nazvala „emocionalnim roller coasterom“; nećete pogriješiti ako se upustite u vrtoglavu emocionalnu vožnju stranicama ovoga romana. Prijevod s katalonskog potpisuje Nikola Vuletić.

Popravite statistike – čitajte knjige koje se pamte.

Prevođenje iznutra i izvana: Svetlana Grubić Samaržija

Da je književno prevođenje umjetnost, shvatila sam još u drugom razredu gimnazije

Diplomirala si engleski i povijest umjetnosti, a onda naknadno, nakon diplome, odlučila studirati još i nizozemski. Što te potaknulo? I zašto baš nizozemski?
Dok sam studirala povijest umjetnosti, uvijek me privlačila nizozemska umjetnost, kako ona Zlatnoga doba za vrijeme Rembrandta i Vermeera, tako i ona s kraja 19. i iz prve polovine 20. stoljeća, koja se ogledala u djelima Van Gogha i Mondriana. Stoga sam počela sve više proučavati nizozemsku umjetnost i kulturu, a samim time u meni se probudilo zanimanje i za nizozemski jezik. Tada se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu mogao upisati dvogodišnji lektorat nizozemskog jezika, koji je vodio izvorni govornik, Hans Verschoor, i na veoma nam zanimljiv način prenosio sve čari i posebnosti svoga materinskog jezika. A ubrzo se otvorila i mogućnost usavršavanja tog jezika u Belgiji i Nizozemskoj, što sam iskoristila u nekoliko navrata.

Što te privuklo književnom prevođenju?
Da je književno prevođenje umjetnost, shvatila sam još u drugom razredu gimnazije, kad sam pročitala prijevod Poeove pjesme Gavran Antuna Šoljana i Ivana Slamniga. Otada sam uvijek obraćala pozornost na to tko stoji iza prijevoda nekog djela, ali nisam mislila da ću jednog dana i ja biti prevoditeljica. To se dogodilo nekako spontano, kad se prije mnogo godina u jednoj izdavačkoj kući ukazala potreba za prevoditeljem za nizozemski jezik, pa sam uskočila.

Osim s nizozemskog, prevodiš i s engleskog jezika. Što ti je draže?
Volim prevoditi i s jednog i s drugog jezika, koji su dosta različiti, iako oba pripadaju germanskoj skupini jezika. U zadnje vrijeme dosta prevodim s nizozemskog, uglavnom malo mračnije romane, pa mi je drago kad mi u ruke dođe nešto s engleskog i unese malo svjetla u taj tmurni svijet nizozemske beletristike. Naravno, nije sva nizozemska književnost takva, ali meni se baš poklopilo nekoliko takvih djela zaredom, pa je promjena i jezika i teme uvijek dobrodošla.

Iza sebe imaš već šezdesetak knjiga, no kako je to izgledalo kad si tek započela prevoditeljsku karijeru? Gdje si i kako brusila zanat?
Isprva mi je prevođenje bilo hobi uz stalan posao u školi stranih jezika, no s vremenom sam smanjivala satnicu u školi, a povećavala onu za računalom. Započela sam s malo lakšim djelima i onda postupno išla prema težima, što mislim da je dobar put za jednog mladog prevoditelja, koji bi mogao ustuknuti pred velikim prevoditeljskim izazovom.

Započela sam s malo lakšim djelima i onda postupno išla prema težima, što mislim da je dobar put za jednog mladog prevoditelja, koji bi mogao ustuknuti pred velikim prevoditeljskim izazovom.

Prvo sam s nizozemskog prevela nekoliko književnih djela za djecu i mlade (koja također znaju biti veoma zahtjevna), a onda sam počela prevoditi i s engleskog jezika. Kao prevoditelju početniku svakako mi je koristila i radionica za prevođenje s jezika male rasprostranjenosti, u organizaciji Društva hrvatskih književnih prevodilaca, gdje sam imala priliku raditi s mentoricom Romanom Perečinec. Također mi je koristio i boravak na rezidenciji za prevoditelje u Amsterdamu, gdje sam mogla razmijeniti iskustva s prevoditeljima iz drugih europskih zemalja i riješiti neke nedoumice sa spisateljicom čiji sam roman tada prevodila.

Za Henu si najprije prevela Dvije deke, tri plahte, potresan i istodobno duhovit romanIračanina Rodaana Al Galidija, autofikciju o emigrantu koji niz godina provede u nizozemskom prihvatilištu za azilante zbog birokratskih zavrzlama i sporosti sustava. Knjiga je donekle i kritika nizozemske ksenofobije 90-ih godina. Kako si ti doživjela ovaj roman? Kakav je tvoj doživljaj Nizozemske i Nizozemaca?
Roman Dvije deke, tri plahte bilo je zanimljivo prevoditi, između ostalog i zato što ga je pisala osoba kojoj nizozemski jezik nije materinski, pa ima i dosta šala na račun tog jezika, što je valjalo približiti hrvatskim čitateljima.

Roman Dvije deke, tri plahte bilo je zanimljivo prevoditi, između ostalog i zato što ga je pisala osoba kojoj nizozemski jezik nije materinski, pa ima i dosta šala na račun tog jezika, što je valjalo približiti hrvatskim čitateljima.

No osim šala na račun jezika i samih Nizozemaca, roman je zapravo potresno svjedočanstvo o sudbinama ljudi koji su se našli u tom tromom, birokratskom sustavu koji im treba dodijeliti dozvolu boravka, u kojoj oni vide svoj spas.

Ja sam prvi put studijski boravila u Nizozemskoj 2006. godine i čini mi se da je tada Nizozemska dosta napredovala u pogledu integracije građana migrantskog porijekla u društvo, u usporedbi s onim o čemu Al Galidi piše u svojoj knjizi. Doduše, ni tada situacija nije bila idealna, a sigurno i danas ima prostora za napredak. Ali ja Nizozemsku prvenstveno doživljavam kao zemlju u kojoj ljudi nisu opterećeni egzistencijalnim problemima i u kojoj se cijene znanje i rad. I na kraju krajeva, kao zemlju koja me, kao povjesničarku umjetnosti, svaki put kad je posjetim obori s nogu vrhunskim izložbama i bogatom kulturnom ponudom.

Prevodiš s nizozemskog, ali i s flamanskog. Kolika je razlika među njima? Nizozemski ima i niz dijalekata – koliko ih je teško razumjeti u odnosu na standardni/književni nizozemski jezik?
Nizozemski i flamanski – odnosno belgijsko-nizozemski – u pisanom se obliku uglavnom ne razlikuju mnogo, osim u upotrebi i značenju nekih riječi, i u tome što se u flamanskim tekstovima gotovo uvijek pojavljuju neke francuske riječi ili, pak, cijele rečenice. Najveća je razlika u izgovoru, što može stvoriti probleme ako se bavite audiovizualnim prevođenjem, osobito ako je riječ o nekom dijalektu. U književnim se tekstovima nisam često susretala s dijalektima, a u rijetkim prilikama kad jesam, mogla sam za savjet upitati dragu prijateljicu i kolegicu Sofie Royeaerd, izvornu govornicu koja radi kao lektor za nizozemski jezik u Brnu i koja mi uvijek pomaže kod naizgled nerješivih nizozemskih i flamanskih zavrzlama.

Mi smo svjetlost roman je nizozemske autorice Gerde Blees, koji si prevela za Henin projekt „Europa iznutra i izvana“. Riječ je o knjizi koja tematizira slijepo povođenje za lažnim guruima i kvaziznanstvenim spoznajama, pa u romanu susrećemo članove komune koji se nastoje hraniti samo svjetlošću… Kako ti se, kao čitateljici, svidjela knjiga? I u kolikoj je to mjeri tema koja s tobom korespondira?
Tema je svakako potresna, itekako aktualna u ovo doba kad su ljudi sve opterećeniji prehrambenim navikama. Mi smo svjetlost svakako bih preporučila čitateljima – ako ne zbog same teme, onda zbog originalna načina na koji je roman napisan. Naime, pisan je u prvom licu množine, a svako od dvadeset pet poglavlja ima svog pripovjedača, koji je katkad stvarna osoba (na primjer „mi smo susjedi“ ili „mi smo roditelji“), a katkad i neki apstraktan pojam (na primjer „mi smo demencija“ ili „mi smo kognitivna disonanca“).

Mi smo svjetlost svakako bih preporučila čitateljima – ako ne zbog same teme, onda zbog originalna načina na koji je roman napisan.

Svaki pripovjedač prikazuje događaj – smrt najstarije članice komune – iz svoje perspektive i otkriva nam životne priče likova, i mislim da je spisateljica tom tehnikom pisanja odlično prikazala likove, prepuštajući čitateljima da donesu sud o svakom od njih.

S kojim si se izazovima susrela tijekom prevođenja ovoga romana?
Takva struktura romana s dvadeset pet pripovjedača, naravno, nosi sa sobom određene izazove. Prvo, nikad dosad nisam prevodila knjigu koja je pisana u prvom licu množine – uglavnom je to bilo prvo ili treće lice jednine – pa mi je trebalo malo vremena da se priviknem na tu perspektivu. A onda, taman kad se priviknem na jednog pripovjedača, dođe drugi, i to u nekom sasvim drukčijem obliku, i tako od početka do kraja. No, s obzirom na dinamičnost koja je postignuta takvim načinom pisanja, zaista sam uživala prevodeći ovu knjigu.

Koliko, kao prevoditeljica koja se time profesionalno bavi, stigneš čitati iz čistog užitka?
Nažalost, manje nego što bih htjela. Popis je poduži, a vremena premalo. Kako sam uglavnom cijeli dan za računalom, na kraju radnog vremena radije odem prošetati u prirodu i malo odmoriti oči. Zadnje što sam pročitala nevezano uz posao bila je Tarantinova knjiga Once Upon a Time in Hollywood, a trenutno čitam Čudnovate zgode šegrta Hlapića jer mi kći to ima za lektiru, pa uvijek zajedno čitamo i razgovaramo o pročitanome, a ja se nadam da ću joj na taj način uspjeti prenijeti ljubav prema čitanju.

Koje bi knjige jako voljela prevesti – imaš li svoju listu želja?
Trenutno nemam listu želja, ali zato imam listu knjiga koje trebam prevesti u sljedećih godinu, dvije, i ta je lista veoma raznolika – od grafičkih romana i romana za mlade do beletristike i publicistike.

Trofej, koji je napisala flamanska spisateljica Gaea Schoeters i u kojemu se propitkuje odnos Zapadnog svijeta prema Africi, zvuči zanimljivo, a ja se veselim novom izazovu!

Među njima je i jedan roman za Henu, Trofej, koji je napisala flamanska spisateljica Gaea Schoeters i u kojemu se propitkuje odnos Zapadnog svijeta prema Africi. Zvuči zanimljivo, a ja se veselim novom izazovu!

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Predstavljanje knjige Marka Gregura, “Šalaporte”

Što čitamo u travnju?

Abril, avril, april ili talijanski aprile inačice su travnja na drugim jezicima. April je nastao od latinskog glagola aperire, što znači otvoriti se, a vjerojatno se mislilo na otvaranje latica cvjetova i lisnih pupoljaka, dok travanj, po naški, u korijenu ima travu. Kad ih ujedinimo, dobivamo potpunu proljetnu sliku četvrtog mjeseca: sve je zeleno i sve cvjeta… Proljetnim suncem ogrijani, i mi se osjećamo poletnije, o čemu, pretpostavljamo, govore i knjige koje vam nudimo na čitanje.

Pred nama je još jedan set knjiga koje se pamte:  prvu potpisuje vrsni američki klinički psiholog Christopher Willard, drugu – zbirku priča ili labavo ulančan roman – fotograf Ozren Majerić, a treću Andrew O´Hagan, osebujni škotski prozaist i novinar koji je čak triput bio u finalu prestižne nagrade Booker.

Ima svega; nešto je potpuno novo i osvježavajuće, nešto već poznato – izvrsna europska proza, a nešto je i iz domaćeg bunara. Ukratko, pred nama je još jedan set knjiga koje se pamte:  prvu potpisuje vrsni američki klinički psiholog Christopher Willard, drugu – zbirku priča ili labavo ulančan roman – fotograf Ozren Majerić, a treću Andrew O´Hagan, osebujni škotski prozaist i novinar koji je čak triput bio u finalu prestižne nagrade Booker.

Već je na početku prilika za veliku najavu: ove godine donosimo vam knjige za osobni razvoj, među kojima će svatko moći pronaći nešto za sebe. Prva pred nama znakovita je naslova Kako nas ojača ono što nas ne ubije istaknuta psihologa Christophera Willarda. On nam podnaslovom Praktične vježbe samosuosjećanja za posttraumatski rast sugerira da su naše tijelo i duh programirani za otpornost. Utemeljen na znanstvenim spoznajama, a ipak jednostavan i pristupačan, ovaj sjajni priručnik osvijestit će nam kako iz posttraumatskog stresa izvući najbolje za sebe: kako nadvladati uznemirenost i brige, postati psihički otporniji i postići potpunu svjesnost te pronaći ljepotu u sitnicama.

Utemeljen na znanstvenim spoznajama, a ipak jednostavan i pristupačan, ovaj sjajni priručnik osvijestit će nam kako iz posttraumatskog stresa izvući najbolje za sebe.

Nakon kolektivne traume koju smo proživjeli – od pandemije, potresa sve do rata u srcu Europe – pred nama je ljekovita knjiga koja potvrđuje da iz životnih teškoća rastemo u zrelije, empatičnije i duhovno bogatije ljude.

Ozren Majerić novo je ime na našoj listi domaćih pisaca. Ovaj istaknuti fotograf dosad se okušao u kratkim prozama, recenzijama i putopisima,  a njegova debitantska knjiga zbirka je priča pod naslovom Skriveno, koja se po naputku urednice može čitati i kao labavo povezan roman; vi odaberite što vam je draže. Riječ je o tekstu u kojem Majerić fotografskom preciznošću zumira život i likove iz različitih uglova i u različitim situacijama i na taj nam način otkriva bezbroj skrivenih detalja.

Riječ je o tekstu u kojem Majerić fotografskom preciznošću zumira život i likove iz različitih uglova i u različitim situacijama i na taj nam način otkriva bezbroj skrivenih detalja.

Njegovi protagonisti vole i mrze, rađaju se i umiru, bježe i vraćaju se, donose manje ili više pogrešne odluke i zahvaljujući Majerićevoj vještini polako i čudesno oživljavaju, postaju punokrvni junaci sa svim svojim manama i ishitrenim potezima, sa strastima i nadama. Najtoplije vam preporučujemo da uđete među oštre prozne kadrove ovog introvertiranog fotografa.

Za kraj vam želimo predstaviti Škota Andrewa O´Hagana i njegove vješto ispisane „Vodencvjetove“. Istaknuti britanski autor u svom se posljednjem romanu bavi muškim prijateljstvom i krhkošću života, a vraća nas u godine koje su na gotovo svim meridijanima zapamćene kao zlatne osamdesete. Pred nama je nezaboravno djelo o 1986. godini i grupi mladića  na putu za Manchester, na koncerte omiljenih im bendova.

Pred nama je nezaboravno djelo o 1986. godini i grupi mladića  na putu za Manchester, na koncerte omiljenih im bendova.

Svi su u naponu snage, prepuni bunta i mladalačkog zanosa te čvrste odluke da život prožive na svoj način. Trideset godina poslije saznajemo da baš i nije sve ispalo kako su snatrili… Dogodio im se, eto, život sa svim njegovim iznenađenjima, sudbinskim puknućima. Snažna je to knjiga u kojoj O´Hagan s razumijevanjem i empatijom piše o mladosti i zrelosti, i uz oveću dozu humora i topline razlaže živote pojedinaca u niz malih tragedija.

Mi vam, pak, preporučujemo da pročitate sve tri. Kako drugačije – kad je svaka od ovih divnih knjiga vrijedna svake vaše minute.

Što čitamo u ožujku?

U mjesecu ožujku, na njegov osmi dan, svake se godine u svijetu obilježava Međunarodni dan žena. Još od davne 1857., kada su žene zaposlene u industriji tekstila demonstrirale u New Yorku za bolje radne uvjete i veće plaće, na taj su datum žene nastavile protestirati zahtijevajući svoja prava. Slijedom toga, u Kopenhagenu je 1910. održana prva međunarodna ženska konferencija u organizaciji Socijalističke internacionale. Tada je ustanovljen Međunarodni dan žena, na prijedlog njemačke socijalistkinje Clare Zetkin. A mi vam na taj važan datum skrećemo pažnju na naše proljetne knjige, u kojima će, među ostalim, biti priče i o ženama i njihovoj borbi za obitelj, za ljubav, za prava…

Upravo tom problematikom bavi se Marco Balzano u svojoj novoj knjizi Kad se vratim. Budući da mu je Ostajem ovdje, objavljen prije dvije godine, izazvao oduševljenje kod čitatelja, nova proza kvalitetom  i aktualnošću nimalo ne zaostaje.

Balzanov mikrosvijet jasno je ogledalo stanja u zapadnjačkim društvima i nevjerojatno zanimljivo štivo.

Riječ je o angažiranu štivu koje se bavi migracijom rumunjskih žena u Italiju, gdje danonoćno rade kao njegovateljice. U središtu je priče jedna prosječna, siromašna rumunjska obitelj, koju majka napušta trbuhom za kruhom, u nadi da će svojoj djeci moći pružiti bolji život…

„Bolest Italije“, sindrom koji se pojavljuje u žena što se u neljudskim uvjetima posvećuju brizi za najteže bolesnike, okosnica je ove priče, u kojoj prepoznajemo i bolesti suvremenoga svijeta: manjak empatije za druge i drukčije, rasap obitelji, zapostavljanje slabih i nemoćnih, loše organiziranu skrb za djecu i starce… Ispričan iz triju očišta – majke, sina i kćeri, Balzanov mikrosvijet jasno je ogledalo stanja u zapadnjačkim društvima i nevjerojatno zanimljivo štivo.

Ožujak nam je donio i novi roman iz pera nagrađivanog književnika Marka Gregura, a iznenadila nas je bome i scenografija u koju je ovaj žestoki Podravec smjestio radnju. Naime, Šalaporte govori o povratku junaka iz „bijeloga svijeta“ na dalmatinski otok Prvić. Sigurnom rukom Marko Gregur vodi nas kroz malo misto i upoznaje s nizom živopisnih likova i pitoresknim valama.

Sigurnom rukom Marko Gregur vodi nas kroz malo misto i upoznaje s nizom živopisnih likova i pitoresknim valama.

Njegov je protagonist, pak, jedan od onih koji ne znaju kamo pripadaju, što bi sa životom i sa sobom, ali imaju niz „konceptualnih“ ideja… Što će smisliti i kako se izvući iz niza ljubavnih, financijskih i obiteljskih peripetija, vrijedi saznati u ovom duhovitom, zabavnom štivu s mirisom Mediterana.

A treći nam mjesec donosi napokon i malo poljske književnosti. Mikołaj Łoziński zanimljiva je pojava: radio je kao soboslikar, fotograf i novinar, okušao u svemu i svačemu, no čini se da mu najbolje leži – književnost.

Mikołaj Łoziński zanimljiva je pojava: radio je kao soboslikar, fotograf i novinar, okušao u svemu i svačemu, no čini se da mu najbolje leži – književnost.

Njegov roman Stramer, koji nosi ime po jednoj galicijskoj židovskoj obitelji, opisuje njihov život od početka 20. stoljeća do početka II. svjetskog rata. Višegeneracijska priča o običnim ljudima, zarobljenima u vremenu koje im je nesklono, ispripovijedana je majstorski, s mnogo humora, uranjajući u ono što nas sve prati – ljubav, tugu, gubitak, samoću, uspjeh i neuspjeh. Ostaje nam optimizam i vjera u ljudsku izdržljivost i dobrotu.

S jednako dobrim knjigama, znatiželjnim prvim visibabama i proljetnim optimizmom ostavljamo vas da izaberete jednu od – knjiga koje se pamte.

Prevođenje iznutra i izvana: Ela Varošanec Krsnik

Od prvog sam prijevoda otišla na put Transsibirskom željeznicom

Završila si studij komparativne književnosti i španjolskog jezika, već niz godina prevodiš sa španjolskoga, ali i s engleskoga jezika. Jesi li imala plan da ćeš se jednoga dana baviti književnim prevođenjem? Čime se još usto baviš?
Pa, i da i ne. Kada sam upisivala studij, znala sam da želim upisati komparativnu književnost jer mi je književnost otkako znam za sebe bila silno važna, i željela sam se njome baviti ozbiljnije, dublje. Nije imalo baš puno (ekonomskog) smisla upisivati samo komparativnu književnost, a zaključila sam da bi neki jezik uz to dobro išao. Španjolski sam učila u srednjoj i pomislila: „zašto ne?“ Bio je to gotovo usputan odabir, ali vrlo sretna slučajnost. Na faksu sam počela razmišljati o književnom prevođenju kao profesiji i igrom slučaja dobila upit za prvi prijevod.

Put do toga da se isključivo bavim prevođenjem bio je dug, trnovit i posut raznim poslovima. Od nekih administrativnih preko predavanja u školi stranih jezika, bila sam i turistički vodič, davala privatne sate jezika…

Bio je to prijevod s engleskog i mislim da je ispalo OK jer su me ponovno zvali. Već s prvom knjigom shvatila sam da je to – to, time se u životu želim baviti. Doduše, put do toga da se isključivo bavim prevođenjem bio je dug, trnovit i posut raznim poslovima. Od nekih administrativnih preko predavanja u školi stranih jezika, bila sam i turistički vodič, davala privatne sate jezika… Svašta nešto. Prošle godine dobila sam status samostalne umjetnice i otada se bavim isključivo književnim prevođenjem.

Prevela si roman španjolske autorice Elene Medel „Čudesa“, koji smo nedavno izdali u Heni. O kakvim je čudesima u romanu riječ, i je li bilo i drugih izazova koji su se nametnuli u prevođenju ovoga romana?
Elena Medel je pjesnikinja, i to se vidi u njezinu romanu prvijencu. Osim toga, Elena je s juga Španjolske, iz Córdobe, gdje govore španjolski pun dijalektizama kojima ona posipa svoj tekst. Dijalekti su uvijek izazovni. Ne samo za prevoditelje.

U nekom širem smislu čudesa su upravo te nedostižne stvari, ali mnogo više ono što one simboliziraju. Bezbrižnost, izbor, mogućnosti, u nekoj mjeri i samu sreću.

Neke riječi nisam našla u rječniku, pa sam pisala svojim španjolskim prijateljima. Bilo je i nekoliko riječi koje ni oni nikada nisu čuli jer su iz drugih dijelova Španjolske ili drugog društvenog kruga.
No, usprkos izazovima, ili, zapravo, zbog njih, bilo je sjajno prevoditi ovaj roman koji se bavi važnim temama: siromaštvom koje nam oduzima izbore, to više kada su posrijedi žene.
„Čudesa“ iz naslova odnose se konkretno na raznolike novotarije i čuda tehnike, skupu odjeću kupljenu u trgovinama poznatih brendova, a ne u dućanima rabljene robe, skupa putovanja i ostale ljepote koje može kupiti novac, a koje protagonistica romana u jednom trenutku posjeduje i time se besramno i promišljeno šepuri pred svojim kolegicama iz razreda, kojima su takve stvari posve nedostižne. U nekom širem smislu čudesa su upravo te nedostižne stvari, ali mnogo više ono što one simboliziraju. Bezbrižnost, izbor, mogućnosti, u nekoj mjeri i samu sreću.

Likovi su prilično neobični – riječ je o baki i unuci koje se nikada ne upoznaju, no pratimo njihove priče – njihova iskustva obezvrijeđenosti žena u društvu i borbe za ravnopravnost, kako klasne, tako i rodne. Kako si doživjela djelo, i na koji način ono korespondira s tvojim životnim iskustvom?
„Za sreću nije potreban novac“ jedna je od najlicemjernijih laži koje nam pokušavaju prodati. Istina je da za sreću nije potrebno mnogo novca, kao i da nije sve u novcu, u smislu da neće svatko tko ima novca biti sretan.

„Za sreću nije potreban novac“ jedna je od najlicemjernijih laži koje nam pokušavaju prodati.

No, za sreću je itekako potrebno imati toliko novca da u trgovini ne moraš uzimati samo stvari na akciji i one snižene zbog isteka roka trajanja, da u trideset i kojoj nisi prisiljena živjeti u stanu s još petero nepoznatih ljudi i zaključavati sobu lokotom od straha da će te netko silovati, da imaš autonomiju, da drugi ne odlučuju za tebe. Bez tog minimuma sreća je teško dostižna, čak i kao ideja.
Čini mi se da je biti siromašan svagdje i uvijek teško, degradirajuće i bolno, ali za žene sve to vrijedi dvostruko. Vjerujem da je to istina bilo gdje na svijetu. Ovaj roman zorno to pokazuje i ne dopušta predah ni klišeje. Ogrebe te do krvi, pa do kraja priče trga krastu.

Dobro si upoznata s hispanoameričkom književnom scenom, prevodila si Carlosa Fonsecu Suáreza, Eduarda Halfona, Mariane Enriquez, bila si na studijskome putovanju u Meksiko… Koliko je nama zapravo poznata suvremena književnost s tih područja? Što još smatraš nužnim prevesti i predstaviti našem čitateljstvu?
I hispanoamerička i španjolska književna scena prilično su žive, ima sjajnih mladih pisaca. Kod nas se prevodi španjolska književnost, meksička i argentinska, nešto malo čileanske, a sve je ostalo „mrak“ na mapi. Naravno, imamo Garcíju Márqueza i Vargasa Llosu, ali osim njih, i koliko je meni poznato, Bolivijci, Venezuelci, Peruanci, Kolumbijci, a da ne govorimo o Srednjoj Americi, vrlo su slabo kod nas prevođeni.

Meni je jako zanimljiv fenomen mikrofikcije, kratke forme koja, kada je dobra, izuva iz cipela. U tom smislu valjalo bi prevesti Augusta Monterrosa ili Anu Maríju Shua.

Bilo bi zanimljivo malo zaviriti u te svjetove i vidjeti da nije sve Pablo Escobar i droga.
Utopijski govoreći, bilo bi krasno kada bi se na hrvatski prevelo više hispanoameričke poezije, Octavio Paz, Ernesto Cardenal, ili meni vrlo draga Alfonsina Storni.
Usto, meni je jako zanimljiv fenomen mikrofikcije, kratke forme koja, kada je dobra, izuva iz cipela. U tom smislu valjalo bi prevesti Augusta Monterrosa ili Anu Maríju Shua.
Čini mi se da ne bi bilo zgorega i ponovno prevesti neke od klasika tzv. latinskoameričkog booma, koji su izdani osamdesetih i ne bi im škodilo osvježavanje.

Prevela si i zbirku priča sada već kultne argentinske spisateljice Mariane Enriquez, a na sebe si preuzela i njezin opsežni, iznimno hvaljeni roman "Naš dio noći", koji bi u tvom prijevodu u Heni trebao izaći potkraj godine. Kakvo je iskustvo bilo prevoditi ovu majstoricu horora, gotike i bizarnog? Što čitatelji  mogu očekivati od ovoga njezinog romana?
Zanimljivo je kako te neke knjige pronađu i slijede. Meni je prije koju godinu prijatelj koji je izdavač dao da pročitam zbirku Što smo izgubili u vatri i kažem što mislim. Zbirka mi je bila sjajna, ali mu se to na kraju nije uklopilo u izdavački plan. Prošlo je neko vrijeme i, igrom slučaja, Ana Hadžić, tadašnja urednica u Heni, pitala me bih li prevodila Marianu Enríquez. Objeručke sam skočila na priliku. Dok sam je prevodila još jednom sam se prisjetila koliko je Enríquez sjajna pripovjedačica, majstorica kratkih priča, ali i proze općenito. Svaka joj je na mjestu, nema ničeg viška, ničeg manjka.

U romanu Naš dio noći autorica ostaje vjerna svojem književnom izričaju, a čitatelji mogu očekivati strmoglavu vožnju kućom strave, u kojoj se stvarnost isprepliće s fikcijom.

To je u današnjoj hiperprodukciji istinska rijetkost. Silno sam uživala prevodeći je, ne samo zbog stila, nego i teme. Ona o društvenim problemima i strahotama svakodnevice progovara vrlo vješto prekrivajući ih plaštem gotičkog i jezivog, bizarnog. Prema vlastitim riječima, učila je od majstora horora Lovecrafta, Poa, Shirley Jackson, a meni se čini da je učenica i nadmašila učitelje. U romanu Naš dio noći autorica ostaje vjerna svojem književnom izričaju, a čitatelji mogu očekivati strmoglavu vožnju kućom strave, u kojoj se stvarnost isprepliće s fikcijom. Mislim da ni jedan ljubitelj dobrog štiva neće ostati razočaran.

Što je ključno da bi netko bio dobar prevoditelj?
Ako govorimo o književnom prevođenju, onda bi to bilo čitanje, dobro poznavanje hrvatskog (rekla bih, i važnije nego poznavanje stranog jezika) i umjetnička žica.

Sjećaš li se svog „prvog, najprvijeg“ književnog prijevoda? Kakvo je to iskustvo bilo?
Moj „prvi prvcati“ prijevod bio je s engleskog, autobiografski roman Narančasta je nova crna autorice Piper Kerman. No radije bih govorila o svome prvom prijevodu sa španjolskog. Bio je to roman Labirint duhova Carlosa Ruiza Zafóna, i bio je sasvim nezaboravno iskustvo. Naime, Ruiz Zafón tada je bio jedan od mojih najdražih španjolskih pisaca, njegove su knjige među prvima koje sam pročitala na španjolskom, i kada me urednik nazvao i pitao bih li to željela prevoditi, umalo sam pala u nesvijest. Vjerojatno i bih da me prije toga nije nazvao prijatelj i rekao da me preporučio za neki prijevod, pa će me možda uskoro netko nazvati. Tako sam barem očekivala poziv, ako već ne i knjigu. Osim toga, bilo je to zaista vatreno krštenje – roman ima 800 stranica i bila sam zarobljena u tom labirintu više od šest mjeseci. U nekim trenucima zaista nisam bila sigurna hoću li uopće pronaći izlaz. Neću puno pretjerati ako kažem da sam do kraja prijevoda bila već luda od Zafóna i njegove gotičke vizije svijeta, filigranskog jezika i katalonskih fraza umetnutih u španjolski tekst, za koje tjednima nisam mogla pronaći prijevod. Ipak, moram reći da sam imala puno sreće jer su mi poklonili povjerenje, pa sam dobila priliku prevoditi takvu svjetsku uspješnicu, ali i raditi sa sjajnim urednikom od kojeg sam puno naučila i s kojim i danas jako volim raditi. A od honorara sam otišla na put Transsibirskom željeznicom, pa mi je i u tom smislu taj roman nezaboravno iskustvo. Tako se nekako sve zakotrljalo, a ja se posve „navukla“ na književno prevođenje.

Kojeg ti je autora i djelo bilo najteže prevoditi i zašto?
Najteže je od svega prevoditi loše tekstove, one u kojima se čini da ni pisac ne zna što je htio reći, one u kojima je jezik čisti kič, prazne lijepe fraze bez ikakva značenja, one u kojima je tekst prenapučen besmislenim metaforama. Kada se nađeš pred takvim tekstom, ne znaš što da s njim počneš. Srećom, s malo sam se takvih prijevoda morala uhvatiti u koštac.
Od prijevoda koji su bili teški, ali i „teški“ gušt, katarzična iskustva, istaknula bih Manuela Vilasa. Naime, on je pjesnik i njegovi su tekstovi često pjesme u prozi, nema ni jedne riječi viška ni manjka.

Najteže je od svega prevoditi loše tekstove, one u kojima se čini da ni pisac ne zna što je htio reći, one u kojima je jezik čisti kič, prazne lijepe fraze bez ikakva značenja, one u kojima je tekst prenapučen besmislenim metaforama.

Postoji priča, ali jezik igra glavnu ulogu, pa sam se dobrano namučila dok nisam pogodila ton i stil. Prema reakcijama hrvatskim čitatelja, rekla bih da sam uspjela. No ovdje ponovno moram spomenuti urednika. Za mene je knjiga uvijek zajednički napor, ali i zajednička sreća.
Nakon Vilasa došla je još jedna španjolska pjesnikinja, Elena Medel. Njezina je estetika drugačija i priča je izraženija, ali moram reći da mi ju je ipak bilo mnogo lakše prevoditi nakon što sam „pregrmjela“ Vilasa, a i njezina Čudesa nekako su mi bila bliža. Možda zato što je „ženska“ priča, možda i generacijsko prepoznavanje.
No, zanimljivo je uz ovo dvoje bilo primijetiti kako i „težina“ teksta katkad ovisi o trenutku života u kojem te prijevod zatekne.

Kako književno djelo čita jedna prevoditeljica? Je li ti bitno da ti se djelo sviđa, ili ti emocionalni angažman otežava prevođenje?
Ja roman uvijek prvo pročitam kao „obična“ čitateljica. Uzmem knjigu u ruke i čitam, ne bilježim, ne tražim riječi, ne zamaram se nemogućim sintagmama, uživam u čitanju. Da, mnogo mi je lakše kada mi se djelo svidi, kada korespondira sa mnom, kada me vuče da ga prevedem. No, čak se i s onim djelima koja mi se ne svide na prvu najčešće tijekom prijevoda tako intimno upoznam da im opraštam sve mane, a vrline postaju vidljivije. Mislim da je to nekako obostrano. Kao u kakvoj varijanti štokholmskog sindroma: nakon što koji mjesec budem zarobljena s tekstom, zauvijek postaje dio mene.

Sve je snažnija kampanja za vidljivost prevoditelja. Što još priželjkuješ za sebe i svoje kolege u idućim godinama?
Poštene uvjete rada i bolje honorare, isplaćene na vrijeme. Da imamo novca, ne previše, ali dovoljno za sreću. Tek toliko da možemo otići u trgovinu i s police uzeti što nam se prohtije, bez razmišljanja.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.