Ulomak iz knjige “OK je što niste OK” Megan Devine

Pristup tugovanju u našoj kulturi potpuno je pogrešan. Mislila sam da znam mnogo o tugovanju, odnosno žalovanju; ipak sam već gotovo deset godina radila kao psihoterapeutkinja. Radila sam sa stotinama ljudi: od onih koji su se borili s ovisnošću ili beskućništvom do klijenata koji su u moju privatnu praksu dolazili zbog trauma, zlostavljanja u djetinjstvu ili gubitka voljene osobe. Radila sam na eduka­ cijama o seksualnom nasilju i zalaganju za žrtve seksualnog nasilja, pri čemu sam ljudima pomagala da se nose s jednim od najgorih iskustava u svom životu. Proučavala sam najnovije znanstvene spoznaje o emoci­ onalnoj pismenosti i otpornosti. Bilo mi je iznimno stalo do mog rada i smatrala sam da je važan i vrijedan.

A onda mi se jednog sasvim običnog, sunčanog ljetnog dana 2009. godine partner utopio pred očima. Matt je bio snažan, zdrav i u sjajnoj formi. Od 40. rođendana dijelila su ga samo tri mjeseca. S obzirom na njegove sposobnosti i iskustvo, nije postojao ama baš nikakav razlog da se utopi. Bilo je to potpuno nasumično i neočekivano i svijet mi se nakon toga raspao.

Nakon što je Matt poginuo, htjela sam nazvati sve svoje klijente i ispričati im se zbog svog neznanja. Iako sam imala iskustva s dubokim radom na emocijama, Mattova mi je smrt otkrila jedan posve drugi svijet. Ništa što sam znala nije bilo primjenjivo na tako velik gubitak. S obzirom na sve moje iskustvo i obrazovanje, ako je itko mogao biti spreman nositi se s takvim gubitkom, to sam trebala biti ja. Ali na to me ništa nije moglo pripremiti. Ništa od onoga što sam naučila nije bilo važno.

I nisam bila sama u tome.

Tijekom prvih godina nakon Mattove smrti polako sam počela otkrivati zajednicu ožalošćenih, tugujućih ljudi. U svom smo pro­ fesionalnom životu bili pisci, aktivisti, profesori, socijalni radnici i znanstvenici, a u družinu mladih udovica, udovaca i roditelja koji su ostali bez djece povezalo nas je naše zajedničko iskustvo boli. Ali nije nam samo to bilo zajedničko. Svatko se od nas osjećao kao da nas drugi osuđuju, posramljuju i ispravljaju u našem tugovanju. Pričali smo jedni drugima o tome kako nas ljudi potiču da „prebolimo”, zaboravimo prošlost i prestanemo govoriti o onima koje smo izgubili. Upozoravali su nas da bismo trebali krenuti dalje i govorili nam da nam te smrti trebaju kako bismo naučili što je u životu važno. Čak i oni koji su nam pokušavali pomoći na kraju bi nas samo povrijedili. Floskule i savjeti, i kad su bili dobronamjerni, zvučali su kao da se nji­ ma naprosto odbacuju naši osjećaji, a naša velika bol svodi na šuplje fraze iz čestitaka.

Upravo onda kad su nam najviše trebali ljubav i podrška, svi smo se mi osjećali usamljeno, neshvaćeno, kritizirano i odbačeno. Ljudi oko nas nisu bili okrutni; naprosto nisu znali kako da nam pomognu. Kao i mnogi tugujući ljudi, prestali smo razgovarati o svojoj boli s prijateljima i obitelji. Bilo nam je lakše pretvarati se da je sve OK nego neprestano braniti i objašnjavati svoju bol onima koji je ne mogu shvatiti. Utjehu smo potražili među drugima koji tuguju jer su samo oni znali kakvo je tugovanje zapravo.

Gubitak i tugovanje zadese svakoga. Svi smo se mi u bolnim periodima života ponekad osjećali neshvaćeno. Također smo i bespomoćno gledali druge kako pate. Svi smo mi nespretno nastojali pronaći prave riječi, iako smo znali da ništa što kažemo to ne može popraviti. Tu nema pobjednika: ožalošćeni se osjećaju neshvaćeno, a njihovi se prija­ telji i obitelj pred njihovim žalovanjem osjećaju bespomoćno i glupo. Znamo da nam treba pomoć, ali ne znamo što da zapravo zatražimo od drugih. A kad pokušamo pomoći onima koji proživljavaju najgori period u svom životu, samo im to još više otežamo. Naše se najbolje namjere izjalove.

Nismo mi krivi za to. Svi se mi u svom tugovanju želimo osjećati voljeno i podržano i svi mi želimo pomoći onima koje volimo. Pro­ blem je u tome što smo tomu naučili pogrešno pristupati.

Naša kultura tugu smatra bolešću; to je zastrašujuća, zbrkana emocija koju treba što prije razriješiti i krenuti dalje. Zbog toga imamo zastarjela uvjerenja o tome koliko bi tugovanje trebalo trajati i kako bi trebalo izgledati. Smatramo ga nečim što treba savladati ili ispra­ viti, a ne podržati. Čak se i psihijatre uči da tugovanje tumače kao poremećaj, a ne kao na prirodnu reakciju na velik gubitak. Kad se ni profesionalci ne znaju nositi s gubitkom, kako da mi ostali reagiramo vješto i dostojanstveno?

Između onoga što najviše želimo i suvremene kulture dubok je jaz. Ne možemo ga premostiti svojim trenutnim pristupima tugovanju. Naše kulturne i stručne ideje o tome kako bi tugovanje trebalo izgledati onemogućavaju nam da vodimo brigu o samima sebi dok tugujemo i da podržavamo one koje volimo. A što je još gore, te zastarjele ideje otežavaju prirodnu, normalnu bol dodavanjem nepotrebne patnje.

Postoji drugi način.

Otkad je Matt poginuo, preko svoje sam internetske stranice Refuge in Grief radila s tisućama tugujućih ljudi. Proteklih sam godina skupljala stručna znanja o tome što zapravo pomaže tijekom dugog, teškog procesa tugovanja. Usput sam postala poznata kao jedna od vodećih američkih stručnjakinja za pomoć u tugovanju, ali i općenito za suosjećajnije, vještije povezivanje s drugima.

Moje teorije o tugovanju, ranjivosti i emocionalnoj pismenosti temelje se na mom osobnom iskustvu i na pričama i iskustvima tisuća ljudi koji daju sve od sebe kako bi se probili kroz krajobraz tugovanja. Na temelju iskustava tugujućih ljudi i njihovih obitelji i prijatelja koji ne znaju kako bi im pomogli, otkrila sam pravi problem: u našoj nas se kulturi naprosto ne uči kako da tugovanju pristupamo s vještinama koje nam trebaju da bismo uistinu bili od pomoći.

Ako želimo bolje voditi brigu jedni o drugima, moramo tugovanje iznova učiniti normalnim dijelom ljudskog postojanja. Moramo raz­ govarati o njemu. Moramo ga poimati kao prirodan, normalan proces, a ne kao nešto što treba izbjegavati, požurivati ili prikazivati u lošem svjetlu. Moramo početi razgovarati o pravim vještinama koje nam trebaju da bismo se nosili sa životom koji je uslijed gubitka nepovratno izmijenjen.

U ovoj se knjizi predstavlja novi pristup tugovanju, novi model koji nije smislio neki profesor koji u svom uredu proučava tugovanje, već netko tko ga je proživio. Prošla sam to. Bila sam ona osoba koja leži na podu i zavija od boli, koja ne može jesti ni spavati, koja ne može izaći iz stana na više od nekoliko minuta. Sjedila sam nasuprot psihoterapeutu i slušala zastarjele i posve irelevantne priče o fazama tugovanja i moći pozitivnog razmišljanja. Patila sam od fizičkih poslje­ dica tugovanja (gubitak pamćenja, kognitivne promjene, anksioznost) i pronašla metode koje mi pomažu. Kombiniranjem svojih kliničkih vještina i osobnog iskustva otkrila sam razliku između rješavanja boli i podržavanja boli. Iz prve sam ruke naučila zašto je štetno pokušavati riječima izvući nekoga iz tugovanja i zašto je to posve drukčije od po­ maganja toj osobi da živi sa svojom boli.

U ovoj se knjizi nudi način da promijenimo svoj odnos prema tugovanju. Čitatelje potičemo da svoje tugovanje smatraju prirodnom reakcijom na smrt i gubitak, a ne abnormalnim stanjem uma koje treba promijeniti. U ovoj se knjizi tugovanje ne predstavlja kao problem koji treba riješiti, već kao iskustvo koje treba podržati; na taj način čitatelju pružamo ono što i mi sami najviše priželjkujemo: razumijevanje, suosjećanje, prihvaćanje i put kroz bol.

U ovoj se knjizi čitateljima pokazuje kako da se prema svom tugo­ vanju postave vješto i suosjećajno, ali ona nije samo za one koji tuguju: cilj je ove knjige da svima bude bolje. Svi ćemo mi jednom u životu doživjeti veliku bol i gubitak. Svi ćemo mi poznavati nekoga koga je zadesio težak gubitak. Gubitak je univerzalno ljudsko iskustvo.

U svijetu koji nam govori da je tugovanje zbog smrti voljene osobe zapravo bolest koju treba izliječiti, ova knjiga nudi drukčije gledište, koje nas potiče da preispitamo svoj odnos prema ljubavi, gubitku, duševnoj boli i zajedništvu. Ako počnemo uistinu shvaćati pravu narav tugovanja, u svojoj ćemo kulturi nailaziti na više podrške, pomoći i brižnosti. Dobit ćemo ono što svi mi najviše želimo: moći ćemo pomagati jedni drugima kad nam zatreba pomoć i osjećati se voljeno i podržano usred svih užasa koji nam se u životu mogu dogoditi. Kad promijenimo način na koji razgovaramo o tugovanju, svima će nam biti bolje.

Ono što nam je svima zajedničko (i prava motivacija za pisanje ove knjige), naša je želja da bolje volimo. Da volimo sami sebe kad patimo i da volimo jedni druge kad bol ljudskog postojanja postane prevelika da je itko sam podnese. U ovoj ćete knjizi naći vještine koje vam tre­ baju da biste ostvarili takvu ljubav.

Hvala vam što ste ovdje i što ste voljni čitati, slušati i učiti. Zajedno svaku situaciju možemo promijeniti nabolje, čak i kad je ne možemo ispraviti.

RAZGOVORI UGODNI: Ozren Majerić

Upravo je objavljena tvoja prva knjiga, zbirka priča „Skriveno“. Što te potaknulo na pisanje?
Što uopće potiče na pisanje? Neka unutarnja glad za vlastitom artikulacijom? Taština? Slaganje svojih misli po emocionalnim policama radi bolje samospoznaje? Terapija? Zaista nemam pojma, ali u mom slučaju, po malo od svega navedenog.

Temelj je bila priča Nasljeđe s kojom sam 2018. ušao u finale europskog festivala kratke priče.

Unutra su tekstovi koje sam strpljivo povezivao u labavu formu romana i nastajale su godinama kako su mi nailazile. Temelj je bila priča Nasljeđe s kojom sam 2018. ušao u finale europskog festivala kratke priče i nju sam polako nadograđivao baveći se temama koje su mi zanimljive.

Profesionalno se baviš fotografijom. Inspiriraju li te iste stvari i za fotografiranje i za pisanje?
Pa, na neki način i da. U obje discipline me primarno inspiriraju ljudi. Društveno funkcioniram kao introvert i u nekom trenutku sam shvatio da mi objektiv fotoaparata dopušta da zaštićen njime nesmetano promatram i primjećujem i to bez da obavezno imam odgovornost stvarnog stupanja u kontakt s objektima svog interesa. U funkciji fotografa dobivam vrijeme i prostor koji mi je potreban da u ulozi svjedoka crtam svoju personaliziranu kartu svijeta i nekako lakše pronađem lokaciju čije koordinate sam zauzimam.

U funkciji fotografa dobivam vrijeme i prostor koji mi je potreban da u ulozi svjedoka crtam svoju personaliziranu kartu svijeta.

Pisanje je intelektualno i psihološko modificiranje fotografiranja, fino ugađanje tog nastojanja da detektiram vlastiti mentalni prostor te se istovremeno spojim i odvojim od ljudi oko sebe. I da, ono bitno što ih također povezuje je zadovoljstvo koje čini sama kreacija stvaranja. Trenutak kratkotrajnog buđenja unutar uspavljujuće životne svakodnevnice. Obožavam to.

Pišeš li svakodnevno ili kad uhvatiš slobodnog vremena?
Svakodnevno ako uhvatim slobodnog vremena. Pisanje je postalo jako bitan dio mojeg života i gotovo da osjećam grižnju savjesti ako ne pišem, a vremenski sam mogao. Ne radim samo na kratkim pričama, nego zbog ljubavi prema putovanjima često opisujem zabavne putopisne epizode, zbog obožavanja knjiga pišem i književne osvrte o onima koje su mi se svidjele, a pošto uz književnost nastojim gurati i fotografiju, stvaram i tekstove čija je svrha dati moj opis doživljaja onoga što sam na fotografiji ovjekovječio. Puno više o tome se može popratiti na mom instagramu (why not now1000), web stranici (www.ozrenmajericphotography.com) ili faceu na Ozren Majerić.

Kome prvo daješ rukopis na čitanje? Jesi li osjetljiv na kritike?
Dugo su rukopisi samo moji. Tokom vremena sam shvatio da doslovno u svakom novom čitanju gotovog uratka nešto popravim i promijenim. Gotovo podjednako u četvrtom i trideset i četvrtom. Što je pomalo frustrirajuće, ali i logično jer se svakodnevno mijenjamo, pa zašto se ne bi mijenjao i pogled na vlastitu kreaciju? To me naučilo da nakon što završim neko poglavlje ili priču, ostavim da odstoji bar desetak dana pa isprintam, te onda krećem s čišćenjem i uređivanjem. I tako bar desetak puta prije nego što je nekome dam da pročita.

Bitan mi je dojam drugih ljudi jer je sve napisano izašlo iz moje osobnosti, iz onoga što jesam.

U pravilu je prvi čitatelj svega moja supruga i ona tada često odredi smjer u kojem pri daljnjim korekcijama trebam ići. Što se kritika tiče, najviše sam osjetljiv na tišinu. Reci mi bilo što, artikuliraj i argumentiraj svoj stav, osjećaj, dojam. Samo nešto reci, dobro ili loše. Ako nije pozitivno, možda ću korigirati, a možda i neću ako se ne složim s onim zbog čega je mišljenje stvoreno. Bitan mi je dojam drugih ljudi jer je sve napisano izašlo iz moje osobnosti, iz onoga što jesam, i potrebno mi je dobiti informaciju  kako si to oni izvana prevode te koliko je to pisanje razumljivo izvan moje glave. Nije mi toliko bitno da li se nekome sviđa ili ne sviđa nego na koji način su shvatili ono što sam napisao. Dojam ionako ide iz naših trenutačnih potreba. Uglavnom, baš ne volim one "mudre" šutljivce.

I za kraj, kakav si kao čitatelj? Što najviše voliš čitati i imaš li omiljenog pisca?
Opsesivan bi bio adekvatan opis mene kao čitatelja. Od svoje petnaeste vodim evidenciju pročitanih knjiga i sad sam već došao do bizarno visokih brojki. Jednostavno, čitanje je moja ovisnost i doslovno ne postoji dan kad ne uzmem knjigu. Pazi, naprimjer, putujem u Indiju na dvadesetak dana i nosim sa sobom bar pet, šest knjiga. Hej! Indija gdje ću promijeniti četiri, pet lokacija, znači aerodromi, prtljaga, vlakovi, busovi, tuk-tukovi i ja cijelo vrijeme teglim te knjige.

U ovom trenutku bih iz gomile odličnih autora izvukao Oceana Vuonga i njegovu knjigu Na zemlji smo nakratko predivni koja mi doslovno služi kao inspiracija prije pisanja.

Totalni ovisnik, kažem ti. Još se sjećam kad nam je u Vijetnamu, na otoku Cat Ba, zbog tajfuna, poplavila soba i doslovno smo se usred noći probudili, a soba je plivala u pet centimetara vode. Još pamtim pogled na odjeću, obuću, foto ruksak i treći dio Knausgardove Moje borbe, koju sam tada čitao. Ležali su u tom sobnom jezeru poput riba. Nisam baš bio oduševljen .
Što se omiljenih pisaca tiče, mijenjaju se s vremenom, ali u ovom trenutku bih iz gomile odličnih autora izvukao Oceana Vuonga i njegovu knjigu Na zemlji smo nakratko predivni koja mi doslovno služi kao inspiracija prije pisanja. Uzmem, otvorim je negdje nasumce pa pročitam nekoliko stranica i zatim otvorim svoj dokument. I ponekad, ispadne kao da ne pišem sam. Neke od rečenica se čine poput produkta nekog poetičnijeg, dubljeg, potpunijeg mene. Onog s istim neredom, ali nekako svjesnijeg i puno pomirenijeg s time.

Što čitamo u svibnju?

Ruski pjesnik i nobelovac, Josif Aleksandrovič Brodski, navodno je rekao da je od spaljivanja knjiga gore zlo samo njihovo nečitanje. A statistike nam, bome, ne idu u prilog. Najnovije istraživanje o čitanosti i kupovini knjiga u Hrvatskoj donijelo je porazne rezultate. Šezdeset posto hrvatskih građana u protekloj godini nije pročitalo nijednu knjigu. Nijednu.

Najviše čitaju žene, najviše se čita beletristika, a knjižnice su i dalje hramovi knjige jer najviše je pročitanog posuđeno u njima.

Istraživanje je provela agencija Kvaka povodom Noći knjige, a prenijeli mnogobrojni mediji i književni portali. Najviše čitaju žene, najviše se čita beletristika, a knjižnice su i dalje hramovi knjige jer najviše je pročitanog posuđeno u njima. Osobe u dobi od 26 do 35 godina najviše kupuju pročitane knjige, a starije osobe najčešće ih dobivaju na dar. Premda rezultati nisu ohrabrujući, mjesta za popravak uvijek ima! Mi smo, pak, upregli sve svoje potencijale da u godišnjem programu skupimo vrijedne knjige koje će vas zaintrigirati i u kojima ćete uživati.

I ovoga smo vam svibnja pripremili tri zanimljive knjige: Listanje kupusa, roman Igora Beleša, Demona s Vučjeg brda Dimitrija Rouchon-Boriea te Naučiti razgovarati s biljkama Marte Orriols. Premda dolaze iz različitih prostora, postoji crta koja ih povezuje. Sve su tri potresne na svoj način.

Igor Beleš u romanu Listanje kupusa opisuje odrastanje u Borovu 1991. Pet je nerazdvojnih prijatelja do te nesretne godine odrastalo gotovo idilično uz stripove, glazbu i prve ljubavi. No rat sve mijenja, a djeci se u glavi gomilaju pitanja koja ostaju bez odgovora.

Igor Beleš u romanu Listanje kupusa opisuje odrastanje u Borovu 1991.

Naposljetku se sama upuštaju u rješavanje misterija nestanka svojih prijatelja i njihovih obitelji iz naselja. Nevolje su neizbježne… Istodobno napet i dirljiv, ovo je zasigurno jedan od najzanimljivijih domaćih romana posljednjih godina, koji jednako korespondira s odraslim čitateljima i s djecom – osobito tinejdžerima.

Napetosti ne nedostaje ni u Demonu s Vučjeg brda, no ona je ovdje druge prirode. Kritičar Pierre Maury izvrsno je primijetio da je riječ o „romanu poput duga krika“.

Svjedočanstvo o ovom teškom slučaju, koje je istodobno duboko iskreno i neizmjerno bolno, čita se u jednom dahu.

Krik je to mlada, neobrazovana pojedinca koji je zbog počinjenih zala na izvršenju zatvorske kazne. Svjedočanstvo o ovom teškom slučaju, koje je istodobno duboko iskreno i neizmjerno bolno, čita se u jednom dahu. No tek kad ga se dočita, postaje jasna važnost i ljepota ovoga djela te razlog zašto se debitantski roman Dimitrija Rouchon-Borieja našao u užem izboru za „Goncourta“. Roman je francuskog prevela Duška Gerić Koren.

Kritika je roman nazvala „emocionalnim roller coasterom“; nećete pogriješiti ako se upustite u vrtoglavu emocionalnu vožnju stranicama ovoga romana.

Stručnjaci se slažu da je gubitak partnera jedan od najstresnijih događaja u životu svakog čovjeka. Katalonka Marta Orriols nudi na čitanje ganutljivu i odlično napisanu knjigu upravo o toj temi. Junakinja romana Naučiti razgovarati s biljkama, Paula, nosi se sa smrću svog voljenog Maura, no situacija je kompliciranija nego što se na prvi pogled čini… Naime, prije nesreće Mauro joj je priznao da ima drugu – i da odlazi. Kako nastaviti živjeti dok te preplavljuju tako oprečni osjećaji? A tu su još i te nesretne Maurove biljke koje su joj ostale na brigu, kao i činjenica da za Maurovu izdaju nitko osim nje ne zna. Kritika je roman nazvala „emocionalnim roller coasterom“; nećete pogriješiti ako se upustite u vrtoglavu emocionalnu vožnju stranicama ovoga romana. Prijevod s katalonskog potpisuje Nikola Vuletić.

Popravite statistike – čitajte knjige koje se pamte.

Prevođenje iznutra i izvana: Svetlana Grubić Samaržija

Da je književno prevođenje umjetnost, shvatila sam još u drugom razredu gimnazije

Diplomirala si engleski i povijest umjetnosti, a onda naknadno, nakon diplome, odlučila studirati još i nizozemski. Što te potaknulo? I zašto baš nizozemski?
Dok sam studirala povijest umjetnosti, uvijek me privlačila nizozemska umjetnost, kako ona Zlatnoga doba za vrijeme Rembrandta i Vermeera, tako i ona s kraja 19. i iz prve polovine 20. stoljeća, koja se ogledala u djelima Van Gogha i Mondriana. Stoga sam počela sve više proučavati nizozemsku umjetnost i kulturu, a samim time u meni se probudilo zanimanje i za nizozemski jezik. Tada se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu mogao upisati dvogodišnji lektorat nizozemskog jezika, koji je vodio izvorni govornik, Hans Verschoor, i na veoma nam zanimljiv način prenosio sve čari i posebnosti svoga materinskog jezika. A ubrzo se otvorila i mogućnost usavršavanja tog jezika u Belgiji i Nizozemskoj, što sam iskoristila u nekoliko navrata.

Što te privuklo književnom prevođenju?
Da je književno prevođenje umjetnost, shvatila sam još u drugom razredu gimnazije, kad sam pročitala prijevod Poeove pjesme Gavran Antuna Šoljana i Ivana Slamniga. Otada sam uvijek obraćala pozornost na to tko stoji iza prijevoda nekog djela, ali nisam mislila da ću jednog dana i ja biti prevoditeljica. To se dogodilo nekako spontano, kad se prije mnogo godina u jednoj izdavačkoj kući ukazala potreba za prevoditeljem za nizozemski jezik, pa sam uskočila.

Osim s nizozemskog, prevodiš i s engleskog jezika. Što ti je draže?
Volim prevoditi i s jednog i s drugog jezika, koji su dosta različiti, iako oba pripadaju germanskoj skupini jezika. U zadnje vrijeme dosta prevodim s nizozemskog, uglavnom malo mračnije romane, pa mi je drago kad mi u ruke dođe nešto s engleskog i unese malo svjetla u taj tmurni svijet nizozemske beletristike. Naravno, nije sva nizozemska književnost takva, ali meni se baš poklopilo nekoliko takvih djela zaredom, pa je promjena i jezika i teme uvijek dobrodošla.

Iza sebe imaš već šezdesetak knjiga, no kako je to izgledalo kad si tek započela prevoditeljsku karijeru? Gdje si i kako brusila zanat?
Isprva mi je prevođenje bilo hobi uz stalan posao u školi stranih jezika, no s vremenom sam smanjivala satnicu u školi, a povećavala onu za računalom. Započela sam s malo lakšim djelima i onda postupno išla prema težima, što mislim da je dobar put za jednog mladog prevoditelja, koji bi mogao ustuknuti pred velikim prevoditeljskim izazovom.

Započela sam s malo lakšim djelima i onda postupno išla prema težima, što mislim da je dobar put za jednog mladog prevoditelja, koji bi mogao ustuknuti pred velikim prevoditeljskim izazovom.

Prvo sam s nizozemskog prevela nekoliko književnih djela za djecu i mlade (koja također znaju biti veoma zahtjevna), a onda sam počela prevoditi i s engleskog jezika. Kao prevoditelju početniku svakako mi je koristila i radionica za prevođenje s jezika male rasprostranjenosti, u organizaciji Društva hrvatskih književnih prevodilaca, gdje sam imala priliku raditi s mentoricom Romanom Perečinec. Također mi je koristio i boravak na rezidenciji za prevoditelje u Amsterdamu, gdje sam mogla razmijeniti iskustva s prevoditeljima iz drugih europskih zemalja i riješiti neke nedoumice sa spisateljicom čiji sam roman tada prevodila.

Za Henu si najprije prevela Dvije deke, tri plahte, potresan i istodobno duhovit romanIračanina Rodaana Al Galidija, autofikciju o emigrantu koji niz godina provede u nizozemskom prihvatilištu za azilante zbog birokratskih zavrzlama i sporosti sustava. Knjiga je donekle i kritika nizozemske ksenofobije 90-ih godina. Kako si ti doživjela ovaj roman? Kakav je tvoj doživljaj Nizozemske i Nizozemaca?
Roman Dvije deke, tri plahte bilo je zanimljivo prevoditi, između ostalog i zato što ga je pisala osoba kojoj nizozemski jezik nije materinski, pa ima i dosta šala na račun tog jezika, što je valjalo približiti hrvatskim čitateljima.

Roman Dvije deke, tri plahte bilo je zanimljivo prevoditi, između ostalog i zato što ga je pisala osoba kojoj nizozemski jezik nije materinski, pa ima i dosta šala na račun tog jezika, što je valjalo približiti hrvatskim čitateljima.

No osim šala na račun jezika i samih Nizozemaca, roman je zapravo potresno svjedočanstvo o sudbinama ljudi koji su se našli u tom tromom, birokratskom sustavu koji im treba dodijeliti dozvolu boravka, u kojoj oni vide svoj spas.

Ja sam prvi put studijski boravila u Nizozemskoj 2006. godine i čini mi se da je tada Nizozemska dosta napredovala u pogledu integracije građana migrantskog porijekla u društvo, u usporedbi s onim o čemu Al Galidi piše u svojoj knjizi. Doduše, ni tada situacija nije bila idealna, a sigurno i danas ima prostora za napredak. Ali ja Nizozemsku prvenstveno doživljavam kao zemlju u kojoj ljudi nisu opterećeni egzistencijalnim problemima i u kojoj se cijene znanje i rad. I na kraju krajeva, kao zemlju koja me, kao povjesničarku umjetnosti, svaki put kad je posjetim obori s nogu vrhunskim izložbama i bogatom kulturnom ponudom.

Prevodiš s nizozemskog, ali i s flamanskog. Kolika je razlika među njima? Nizozemski ima i niz dijalekata – koliko ih je teško razumjeti u odnosu na standardni/književni nizozemski jezik?
Nizozemski i flamanski – odnosno belgijsko-nizozemski – u pisanom se obliku uglavnom ne razlikuju mnogo, osim u upotrebi i značenju nekih riječi, i u tome što se u flamanskim tekstovima gotovo uvijek pojavljuju neke francuske riječi ili, pak, cijele rečenice. Najveća je razlika u izgovoru, što može stvoriti probleme ako se bavite audiovizualnim prevođenjem, osobito ako je riječ o nekom dijalektu. U književnim se tekstovima nisam često susretala s dijalektima, a u rijetkim prilikama kad jesam, mogla sam za savjet upitati dragu prijateljicu i kolegicu Sofie Royeaerd, izvornu govornicu koja radi kao lektor za nizozemski jezik u Brnu i koja mi uvijek pomaže kod naizgled nerješivih nizozemskih i flamanskih zavrzlama.

Mi smo svjetlost roman je nizozemske autorice Gerde Blees, koji si prevela za Henin projekt „Europa iznutra i izvana“. Riječ je o knjizi koja tematizira slijepo povođenje za lažnim guruima i kvaziznanstvenim spoznajama, pa u romanu susrećemo članove komune koji se nastoje hraniti samo svjetlošću… Kako ti se, kao čitateljici, svidjela knjiga? I u kolikoj je to mjeri tema koja s tobom korespondira?
Tema je svakako potresna, itekako aktualna u ovo doba kad su ljudi sve opterećeniji prehrambenim navikama. Mi smo svjetlost svakako bih preporučila čitateljima – ako ne zbog same teme, onda zbog originalna načina na koji je roman napisan. Naime, pisan je u prvom licu množine, a svako od dvadeset pet poglavlja ima svog pripovjedača, koji je katkad stvarna osoba (na primjer „mi smo susjedi“ ili „mi smo roditelji“), a katkad i neki apstraktan pojam (na primjer „mi smo demencija“ ili „mi smo kognitivna disonanca“).

Mi smo svjetlost svakako bih preporučila čitateljima – ako ne zbog same teme, onda zbog originalna načina na koji je roman napisan.

Svaki pripovjedač prikazuje događaj – smrt najstarije članice komune – iz svoje perspektive i otkriva nam životne priče likova, i mislim da je spisateljica tom tehnikom pisanja odlično prikazala likove, prepuštajući čitateljima da donesu sud o svakom od njih.

S kojim si se izazovima susrela tijekom prevođenja ovoga romana?
Takva struktura romana s dvadeset pet pripovjedača, naravno, nosi sa sobom određene izazove. Prvo, nikad dosad nisam prevodila knjigu koja je pisana u prvom licu množine – uglavnom je to bilo prvo ili treće lice jednine – pa mi je trebalo malo vremena da se priviknem na tu perspektivu. A onda, taman kad se priviknem na jednog pripovjedača, dođe drugi, i to u nekom sasvim drukčijem obliku, i tako od početka do kraja. No, s obzirom na dinamičnost koja je postignuta takvim načinom pisanja, zaista sam uživala prevodeći ovu knjigu.

Koliko, kao prevoditeljica koja se time profesionalno bavi, stigneš čitati iz čistog užitka?
Nažalost, manje nego što bih htjela. Popis je poduži, a vremena premalo. Kako sam uglavnom cijeli dan za računalom, na kraju radnog vremena radije odem prošetati u prirodu i malo odmoriti oči. Zadnje što sam pročitala nevezano uz posao bila je Tarantinova knjiga Once Upon a Time in Hollywood, a trenutno čitam Čudnovate zgode šegrta Hlapića jer mi kći to ima za lektiru, pa uvijek zajedno čitamo i razgovaramo o pročitanome, a ja se nadam da ću joj na taj način uspjeti prenijeti ljubav prema čitanju.

Koje bi knjige jako voljela prevesti – imaš li svoju listu želja?
Trenutno nemam listu želja, ali zato imam listu knjiga koje trebam prevesti u sljedećih godinu, dvije, i ta je lista veoma raznolika – od grafičkih romana i romana za mlade do beletristike i publicistike.

Trofej, koji je napisala flamanska spisateljica Gaea Schoeters i u kojemu se propitkuje odnos Zapadnog svijeta prema Africi, zvuči zanimljivo, a ja se veselim novom izazovu!

Među njima je i jedan roman za Henu, Trofej, koji je napisala flamanska spisateljica Gaea Schoeters i u kojemu se propitkuje odnos Zapadnog svijeta prema Africi. Zvuči zanimljivo, a ja se veselim novom izazovu!

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Predstavljanje knjige Marka Gregura, “Šalaporte”

Što čitamo u travnju?

Abril, avril, april ili talijanski aprile inačice su travnja na drugim jezicima. April je nastao od latinskog glagola aperire, što znači otvoriti se, a vjerojatno se mislilo na otvaranje latica cvjetova i lisnih pupoljaka, dok travanj, po naški, u korijenu ima travu. Kad ih ujedinimo, dobivamo potpunu proljetnu sliku četvrtog mjeseca: sve je zeleno i sve cvjeta… Proljetnim suncem ogrijani, i mi se osjećamo poletnije, o čemu, pretpostavljamo, govore i knjige koje vam nudimo na čitanje.

Pred nama je još jedan set knjiga koje se pamte:  prvu potpisuje vrsni američki klinički psiholog Christopher Willard, drugu – zbirku priča ili labavo ulančan roman – fotograf Ozren Majerić, a treću Andrew O´Hagan, osebujni škotski prozaist i novinar koji je čak triput bio u finalu prestižne nagrade Booker.

Ima svega; nešto je potpuno novo i osvježavajuće, nešto već poznato – izvrsna europska proza, a nešto je i iz domaćeg bunara. Ukratko, pred nama je još jedan set knjiga koje se pamte:  prvu potpisuje vrsni američki klinički psiholog Christopher Willard, drugu – zbirku priča ili labavo ulančan roman – fotograf Ozren Majerić, a treću Andrew O´Hagan, osebujni škotski prozaist i novinar koji je čak triput bio u finalu prestižne nagrade Booker.

Već je na početku prilika za veliku najavu: ove godine donosimo vam knjige za osobni razvoj, među kojima će svatko moći pronaći nešto za sebe. Prva pred nama znakovita je naslova Kako nas ojača ono što nas ne ubije istaknuta psihologa Christophera Willarda. On nam podnaslovom Praktične vježbe samosuosjećanja za posttraumatski rast sugerira da su naše tijelo i duh programirani za otpornost. Utemeljen na znanstvenim spoznajama, a ipak jednostavan i pristupačan, ovaj sjajni priručnik osvijestit će nam kako iz posttraumatskog stresa izvući najbolje za sebe: kako nadvladati uznemirenost i brige, postati psihički otporniji i postići potpunu svjesnost te pronaći ljepotu u sitnicama.

Utemeljen na znanstvenim spoznajama, a ipak jednostavan i pristupačan, ovaj sjajni priručnik osvijestit će nam kako iz posttraumatskog stresa izvući najbolje za sebe.

Nakon kolektivne traume koju smo proživjeli – od pandemije, potresa sve do rata u srcu Europe – pred nama je ljekovita knjiga koja potvrđuje da iz životnih teškoća rastemo u zrelije, empatičnije i duhovno bogatije ljude.

Ozren Majerić novo je ime na našoj listi domaćih pisaca. Ovaj istaknuti fotograf dosad se okušao u kratkim prozama, recenzijama i putopisima,  a njegova debitantska knjiga zbirka je priča pod naslovom Skriveno, koja se po naputku urednice može čitati i kao labavo povezan roman; vi odaberite što vam je draže. Riječ je o tekstu u kojem Majerić fotografskom preciznošću zumira život i likove iz različitih uglova i u različitim situacijama i na taj nam način otkriva bezbroj skrivenih detalja.

Riječ je o tekstu u kojem Majerić fotografskom preciznošću zumira život i likove iz različitih uglova i u različitim situacijama i na taj nam način otkriva bezbroj skrivenih detalja.

Njegovi protagonisti vole i mrze, rađaju se i umiru, bježe i vraćaju se, donose manje ili više pogrešne odluke i zahvaljujući Majerićevoj vještini polako i čudesno oživljavaju, postaju punokrvni junaci sa svim svojim manama i ishitrenim potezima, sa strastima i nadama. Najtoplije vam preporučujemo da uđete među oštre prozne kadrove ovog introvertiranog fotografa.

Za kraj vam želimo predstaviti Škota Andrewa O´Hagana i njegove vješto ispisane „Vodencvjetove“. Istaknuti britanski autor u svom se posljednjem romanu bavi muškim prijateljstvom i krhkošću života, a vraća nas u godine koje su na gotovo svim meridijanima zapamćene kao zlatne osamdesete. Pred nama je nezaboravno djelo o 1986. godini i grupi mladića  na putu za Manchester, na koncerte omiljenih im bendova.

Pred nama je nezaboravno djelo o 1986. godini i grupi mladića  na putu za Manchester, na koncerte omiljenih im bendova.

Svi su u naponu snage, prepuni bunta i mladalačkog zanosa te čvrste odluke da život prožive na svoj način. Trideset godina poslije saznajemo da baš i nije sve ispalo kako su snatrili… Dogodio im se, eto, život sa svim njegovim iznenađenjima, sudbinskim puknućima. Snažna je to knjiga u kojoj O´Hagan s razumijevanjem i empatijom piše o mladosti i zrelosti, i uz oveću dozu humora i topline razlaže živote pojedinaca u niz malih tragedija.

Mi vam, pak, preporučujemo da pročitate sve tri. Kako drugačije – kad je svaka od ovih divnih knjiga vrijedna svake vaše minute.

Što čitamo u ožujku?

U mjesecu ožujku, na njegov osmi dan, svake se godine u svijetu obilježava Međunarodni dan žena. Još od davne 1857., kada su žene zaposlene u industriji tekstila demonstrirale u New Yorku za bolje radne uvjete i veće plaće, na taj su datum žene nastavile protestirati zahtijevajući svoja prava. Slijedom toga, u Kopenhagenu je 1910. održana prva međunarodna ženska konferencija u organizaciji Socijalističke internacionale. Tada je ustanovljen Međunarodni dan žena, na prijedlog njemačke socijalistkinje Clare Zetkin. A mi vam na taj važan datum skrećemo pažnju na naše proljetne knjige, u kojima će, među ostalim, biti priče i o ženama i njihovoj borbi za obitelj, za ljubav, za prava…

Upravo tom problematikom bavi se Marco Balzano u svojoj novoj knjizi Kad se vratim. Budući da mu je Ostajem ovdje, objavljen prije dvije godine, izazvao oduševljenje kod čitatelja, nova proza kvalitetom  i aktualnošću nimalo ne zaostaje.

Balzanov mikrosvijet jasno je ogledalo stanja u zapadnjačkim društvima i nevjerojatno zanimljivo štivo.

Riječ je o angažiranu štivu koje se bavi migracijom rumunjskih žena u Italiju, gdje danonoćno rade kao njegovateljice. U središtu je priče jedna prosječna, siromašna rumunjska obitelj, koju majka napušta trbuhom za kruhom, u nadi da će svojoj djeci moći pružiti bolji život…

„Bolest Italije“, sindrom koji se pojavljuje u žena što se u neljudskim uvjetima posvećuju brizi za najteže bolesnike, okosnica je ove priče, u kojoj prepoznajemo i bolesti suvremenoga svijeta: manjak empatije za druge i drukčije, rasap obitelji, zapostavljanje slabih i nemoćnih, loše organiziranu skrb za djecu i starce… Ispričan iz triju očišta – majke, sina i kćeri, Balzanov mikrosvijet jasno je ogledalo stanja u zapadnjačkim društvima i nevjerojatno zanimljivo štivo.

Ožujak nam je donio i novi roman iz pera nagrađivanog književnika Marka Gregura, a iznenadila nas je bome i scenografija u koju je ovaj žestoki Podravec smjestio radnju. Naime, Šalaporte govori o povratku junaka iz „bijeloga svijeta“ na dalmatinski otok Prvić. Sigurnom rukom Marko Gregur vodi nas kroz malo misto i upoznaje s nizom živopisnih likova i pitoresknim valama.

Sigurnom rukom Marko Gregur vodi nas kroz malo misto i upoznaje s nizom živopisnih likova i pitoresknim valama.

Njegov je protagonist, pak, jedan od onih koji ne znaju kamo pripadaju, što bi sa životom i sa sobom, ali imaju niz „konceptualnih“ ideja… Što će smisliti i kako se izvući iz niza ljubavnih, financijskih i obiteljskih peripetija, vrijedi saznati u ovom duhovitom, zabavnom štivu s mirisom Mediterana.

A treći nam mjesec donosi napokon i malo poljske književnosti. Mikołaj Łoziński zanimljiva je pojava: radio je kao soboslikar, fotograf i novinar, okušao u svemu i svačemu, no čini se da mu najbolje leži – književnost.

Mikołaj Łoziński zanimljiva je pojava: radio je kao soboslikar, fotograf i novinar, okušao u svemu i svačemu, no čini se da mu najbolje leži – književnost.

Njegov roman Stramer, koji nosi ime po jednoj galicijskoj židovskoj obitelji, opisuje njihov život od početka 20. stoljeća do početka II. svjetskog rata. Višegeneracijska priča o običnim ljudima, zarobljenima u vremenu koje im je nesklono, ispripovijedana je majstorski, s mnogo humora, uranjajući u ono što nas sve prati – ljubav, tugu, gubitak, samoću, uspjeh i neuspjeh. Ostaje nam optimizam i vjera u ljudsku izdržljivost i dobrotu.

S jednako dobrim knjigama, znatiželjnim prvim visibabama i proljetnim optimizmom ostavljamo vas da izaberete jednu od – knjiga koje se pamte.

Prevođenje iznutra i izvana: Ela Varošanec Krsnik

Od prvog sam prijevoda otišla na put Transsibirskom željeznicom

Završila si studij komparativne književnosti i španjolskog jezika, već niz godina prevodiš sa španjolskoga, ali i s engleskoga jezika. Jesi li imala plan da ćeš se jednoga dana baviti književnim prevođenjem? Čime se još usto baviš?
Pa, i da i ne. Kada sam upisivala studij, znala sam da želim upisati komparativnu književnost jer mi je književnost otkako znam za sebe bila silno važna, i željela sam se njome baviti ozbiljnije, dublje. Nije imalo baš puno (ekonomskog) smisla upisivati samo komparativnu književnost, a zaključila sam da bi neki jezik uz to dobro išao. Španjolski sam učila u srednjoj i pomislila: „zašto ne?“ Bio je to gotovo usputan odabir, ali vrlo sretna slučajnost. Na faksu sam počela razmišljati o književnom prevođenju kao profesiji i igrom slučaja dobila upit za prvi prijevod.

Put do toga da se isključivo bavim prevođenjem bio je dug, trnovit i posut raznim poslovima. Od nekih administrativnih preko predavanja u školi stranih jezika, bila sam i turistički vodič, davala privatne sate jezika…

Bio je to prijevod s engleskog i mislim da je ispalo OK jer su me ponovno zvali. Već s prvom knjigom shvatila sam da je to – to, time se u životu želim baviti. Doduše, put do toga da se isključivo bavim prevođenjem bio je dug, trnovit i posut raznim poslovima. Od nekih administrativnih preko predavanja u školi stranih jezika, bila sam i turistički vodič, davala privatne sate jezika… Svašta nešto. Prošle godine dobila sam status samostalne umjetnice i otada se bavim isključivo književnim prevođenjem.

Prevela si roman španjolske autorice Elene Medel „Čudesa“, koji smo nedavno izdali u Heni. O kakvim je čudesima u romanu riječ, i je li bilo i drugih izazova koji su se nametnuli u prevođenju ovoga romana?
Elena Medel je pjesnikinja, i to se vidi u njezinu romanu prvijencu. Osim toga, Elena je s juga Španjolske, iz Córdobe, gdje govore španjolski pun dijalektizama kojima ona posipa svoj tekst. Dijalekti su uvijek izazovni. Ne samo za prevoditelje.

U nekom širem smislu čudesa su upravo te nedostižne stvari, ali mnogo više ono što one simboliziraju. Bezbrižnost, izbor, mogućnosti, u nekoj mjeri i samu sreću.

Neke riječi nisam našla u rječniku, pa sam pisala svojim španjolskim prijateljima. Bilo je i nekoliko riječi koje ni oni nikada nisu čuli jer su iz drugih dijelova Španjolske ili drugog društvenog kruga.
No, usprkos izazovima, ili, zapravo, zbog njih, bilo je sjajno prevoditi ovaj roman koji se bavi važnim temama: siromaštvom koje nam oduzima izbore, to više kada su posrijedi žene.
„Čudesa“ iz naslova odnose se konkretno na raznolike novotarije i čuda tehnike, skupu odjeću kupljenu u trgovinama poznatih brendova, a ne u dućanima rabljene robe, skupa putovanja i ostale ljepote koje može kupiti novac, a koje protagonistica romana u jednom trenutku posjeduje i time se besramno i promišljeno šepuri pred svojim kolegicama iz razreda, kojima su takve stvari posve nedostižne. U nekom širem smislu čudesa su upravo te nedostižne stvari, ali mnogo više ono što one simboliziraju. Bezbrižnost, izbor, mogućnosti, u nekoj mjeri i samu sreću.

Likovi su prilično neobični – riječ je o baki i unuci koje se nikada ne upoznaju, no pratimo njihove priče – njihova iskustva obezvrijeđenosti žena u društvu i borbe za ravnopravnost, kako klasne, tako i rodne. Kako si doživjela djelo, i na koji način ono korespondira s tvojim životnim iskustvom?
„Za sreću nije potreban novac“ jedna je od najlicemjernijih laži koje nam pokušavaju prodati. Istina je da za sreću nije potrebno mnogo novca, kao i da nije sve u novcu, u smislu da neće svatko tko ima novca biti sretan.

„Za sreću nije potreban novac“ jedna je od najlicemjernijih laži koje nam pokušavaju prodati.

No, za sreću je itekako potrebno imati toliko novca da u trgovini ne moraš uzimati samo stvari na akciji i one snižene zbog isteka roka trajanja, da u trideset i kojoj nisi prisiljena živjeti u stanu s još petero nepoznatih ljudi i zaključavati sobu lokotom od straha da će te netko silovati, da imaš autonomiju, da drugi ne odlučuju za tebe. Bez tog minimuma sreća je teško dostižna, čak i kao ideja.
Čini mi se da je biti siromašan svagdje i uvijek teško, degradirajuće i bolno, ali za žene sve to vrijedi dvostruko. Vjerujem da je to istina bilo gdje na svijetu. Ovaj roman zorno to pokazuje i ne dopušta predah ni klišeje. Ogrebe te do krvi, pa do kraja priče trga krastu.

Dobro si upoznata s hispanoameričkom književnom scenom, prevodila si Carlosa Fonsecu Suáreza, Eduarda Halfona, Mariane Enriquez, bila si na studijskome putovanju u Meksiko… Koliko je nama zapravo poznata suvremena književnost s tih područja? Što još smatraš nužnim prevesti i predstaviti našem čitateljstvu?
I hispanoamerička i španjolska književna scena prilično su žive, ima sjajnih mladih pisaca. Kod nas se prevodi španjolska književnost, meksička i argentinska, nešto malo čileanske, a sve je ostalo „mrak“ na mapi. Naravno, imamo Garcíju Márqueza i Vargasa Llosu, ali osim njih, i koliko je meni poznato, Bolivijci, Venezuelci, Peruanci, Kolumbijci, a da ne govorimo o Srednjoj Americi, vrlo su slabo kod nas prevođeni.

Meni je jako zanimljiv fenomen mikrofikcije, kratke forme koja, kada je dobra, izuva iz cipela. U tom smislu valjalo bi prevesti Augusta Monterrosa ili Anu Maríju Shua.

Bilo bi zanimljivo malo zaviriti u te svjetove i vidjeti da nije sve Pablo Escobar i droga.
Utopijski govoreći, bilo bi krasno kada bi se na hrvatski prevelo više hispanoameričke poezije, Octavio Paz, Ernesto Cardenal, ili meni vrlo draga Alfonsina Storni.
Usto, meni je jako zanimljiv fenomen mikrofikcije, kratke forme koja, kada je dobra, izuva iz cipela. U tom smislu valjalo bi prevesti Augusta Monterrosa ili Anu Maríju Shua.
Čini mi se da ne bi bilo zgorega i ponovno prevesti neke od klasika tzv. latinskoameričkog booma, koji su izdani osamdesetih i ne bi im škodilo osvježavanje.

Prevela si i zbirku priča sada već kultne argentinske spisateljice Mariane Enriquez, a na sebe si preuzela i njezin opsežni, iznimno hvaljeni roman "Naš dio noći", koji bi u tvom prijevodu u Heni trebao izaći potkraj godine. Kakvo je iskustvo bilo prevoditi ovu majstoricu horora, gotike i bizarnog? Što čitatelji  mogu očekivati od ovoga njezinog romana?
Zanimljivo je kako te neke knjige pronađu i slijede. Meni je prije koju godinu prijatelj koji je izdavač dao da pročitam zbirku Što smo izgubili u vatri i kažem što mislim. Zbirka mi je bila sjajna, ali mu se to na kraju nije uklopilo u izdavački plan. Prošlo je neko vrijeme i, igrom slučaja, Ana Hadžić, tadašnja urednica u Heni, pitala me bih li prevodila Marianu Enríquez. Objeručke sam skočila na priliku. Dok sam je prevodila još jednom sam se prisjetila koliko je Enríquez sjajna pripovjedačica, majstorica kratkih priča, ali i proze općenito. Svaka joj je na mjestu, nema ničeg viška, ničeg manjka.

U romanu Naš dio noći autorica ostaje vjerna svojem književnom izričaju, a čitatelji mogu očekivati strmoglavu vožnju kućom strave, u kojoj se stvarnost isprepliće s fikcijom.

To je u današnjoj hiperprodukciji istinska rijetkost. Silno sam uživala prevodeći je, ne samo zbog stila, nego i teme. Ona o društvenim problemima i strahotama svakodnevice progovara vrlo vješto prekrivajući ih plaštem gotičkog i jezivog, bizarnog. Prema vlastitim riječima, učila je od majstora horora Lovecrafta, Poa, Shirley Jackson, a meni se čini da je učenica i nadmašila učitelje. U romanu Naš dio noći autorica ostaje vjerna svojem književnom izričaju, a čitatelji mogu očekivati strmoglavu vožnju kućom strave, u kojoj se stvarnost isprepliće s fikcijom. Mislim da ni jedan ljubitelj dobrog štiva neće ostati razočaran.

Što je ključno da bi netko bio dobar prevoditelj?
Ako govorimo o književnom prevođenju, onda bi to bilo čitanje, dobro poznavanje hrvatskog (rekla bih, i važnije nego poznavanje stranog jezika) i umjetnička žica.

Sjećaš li se svog „prvog, najprvijeg“ književnog prijevoda? Kakvo je to iskustvo bilo?
Moj „prvi prvcati“ prijevod bio je s engleskog, autobiografski roman Narančasta je nova crna autorice Piper Kerman. No radije bih govorila o svome prvom prijevodu sa španjolskog. Bio je to roman Labirint duhova Carlosa Ruiza Zafóna, i bio je sasvim nezaboravno iskustvo. Naime, Ruiz Zafón tada je bio jedan od mojih najdražih španjolskih pisaca, njegove su knjige među prvima koje sam pročitala na španjolskom, i kada me urednik nazvao i pitao bih li to željela prevoditi, umalo sam pala u nesvijest. Vjerojatno i bih da me prije toga nije nazvao prijatelj i rekao da me preporučio za neki prijevod, pa će me možda uskoro netko nazvati. Tako sam barem očekivala poziv, ako već ne i knjigu. Osim toga, bilo je to zaista vatreno krštenje – roman ima 800 stranica i bila sam zarobljena u tom labirintu više od šest mjeseci. U nekim trenucima zaista nisam bila sigurna hoću li uopće pronaći izlaz. Neću puno pretjerati ako kažem da sam do kraja prijevoda bila već luda od Zafóna i njegove gotičke vizije svijeta, filigranskog jezika i katalonskih fraza umetnutih u španjolski tekst, za koje tjednima nisam mogla pronaći prijevod. Ipak, moram reći da sam imala puno sreće jer su mi poklonili povjerenje, pa sam dobila priliku prevoditi takvu svjetsku uspješnicu, ali i raditi sa sjajnim urednikom od kojeg sam puno naučila i s kojim i danas jako volim raditi. A od honorara sam otišla na put Transsibirskom željeznicom, pa mi je i u tom smislu taj roman nezaboravno iskustvo. Tako se nekako sve zakotrljalo, a ja se posve „navukla“ na književno prevođenje.

Kojeg ti je autora i djelo bilo najteže prevoditi i zašto?
Najteže je od svega prevoditi loše tekstove, one u kojima se čini da ni pisac ne zna što je htio reći, one u kojima je jezik čisti kič, prazne lijepe fraze bez ikakva značenja, one u kojima je tekst prenapučen besmislenim metaforama. Kada se nađeš pred takvim tekstom, ne znaš što da s njim počneš. Srećom, s malo sam se takvih prijevoda morala uhvatiti u koštac.
Od prijevoda koji su bili teški, ali i „teški“ gušt, katarzična iskustva, istaknula bih Manuela Vilasa. Naime, on je pjesnik i njegovi su tekstovi često pjesme u prozi, nema ni jedne riječi viška ni manjka.

Najteže je od svega prevoditi loše tekstove, one u kojima se čini da ni pisac ne zna što je htio reći, one u kojima je jezik čisti kič, prazne lijepe fraze bez ikakva značenja, one u kojima je tekst prenapučen besmislenim metaforama.

Postoji priča, ali jezik igra glavnu ulogu, pa sam se dobrano namučila dok nisam pogodila ton i stil. Prema reakcijama hrvatskim čitatelja, rekla bih da sam uspjela. No ovdje ponovno moram spomenuti urednika. Za mene je knjiga uvijek zajednički napor, ali i zajednička sreća.
Nakon Vilasa došla je još jedna španjolska pjesnikinja, Elena Medel. Njezina je estetika drugačija i priča je izraženija, ali moram reći da mi ju je ipak bilo mnogo lakše prevoditi nakon što sam „pregrmjela“ Vilasa, a i njezina Čudesa nekako su mi bila bliža. Možda zato što je „ženska“ priča, možda i generacijsko prepoznavanje.
No, zanimljivo je uz ovo dvoje bilo primijetiti kako i „težina“ teksta katkad ovisi o trenutku života u kojem te prijevod zatekne.

Kako književno djelo čita jedna prevoditeljica? Je li ti bitno da ti se djelo sviđa, ili ti emocionalni angažman otežava prevođenje?
Ja roman uvijek prvo pročitam kao „obična“ čitateljica. Uzmem knjigu u ruke i čitam, ne bilježim, ne tražim riječi, ne zamaram se nemogućim sintagmama, uživam u čitanju. Da, mnogo mi je lakše kada mi se djelo svidi, kada korespondira sa mnom, kada me vuče da ga prevedem. No, čak se i s onim djelima koja mi se ne svide na prvu najčešće tijekom prijevoda tako intimno upoznam da im opraštam sve mane, a vrline postaju vidljivije. Mislim da je to nekako obostrano. Kao u kakvoj varijanti štokholmskog sindroma: nakon što koji mjesec budem zarobljena s tekstom, zauvijek postaje dio mene.

Sve je snažnija kampanja za vidljivost prevoditelja. Što još priželjkuješ za sebe i svoje kolege u idućim godinama?
Poštene uvjete rada i bolje honorare, isplaćene na vrijeme. Da imamo novca, ne previše, ali dovoljno za sreću. Tek toliko da možemo otići u trgovinu i s police uzeti što nam se prohtije, bez razmišljanja.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Što čitamo u veljači?

Taman kad smo pomislili da će nas ove godine mimoići oštra zima, stiže nam prevrtljiva veljača i pokaza svoje zube. Nisu ovo neki odveć zubati dani, meteorološki izvještaji bilježe puno dublje minuse u povijesti, no hladno je i treba se povući na toplo i opskrbiti hranom za dušu – knjigom, naravno.

Ako je, kako se čini, veljačka ćud hirovita, mi nismo ni najmanje. Dokaz su tomu i naše prve ovogodišnje „bebice“. Četiri knjige, četvero književnika, dva pisca, dvije spisateljice, jedna zbirka poezije, tri romana, jedni poznati, drugi nepoznati, zemljopisni i jezični raspon obuhvaća Nizozemsku, Sjevernu Makedoniju i Tursku, a poetskim ćemo krilima dobaciti do Vijetnama i Sjedinjenih Američkih Država. Teme? Ima svega, ali treba apostrofirati da drugi kalendarski mjesec krasi najljepša svjetska suvremena lirika te raznolikost i angažiranost knjiških sadržaja.

Četiri knjige, četvero književnika, dva pisca, dvije spisateljice, jedna zbirka poezije, tri romana, jedni poznati, drugi nepoznati, zemljopisni i jezični raspon obuhvaća Nizozemsku, Sjevernu Makedoniju i Tursku, a poetskim ćemo krilima dobaciti do Vijetnama i Sjedinjenih Američkih Država.

Uz neka ćete djela uživati u majstorskom pripovijedanju, neka će vas potresti i uznemiriti, ima napetica i onih koja će vas potaknuti na razmišljanje, ali sva će vas oplemeniti i učiniti zimske dane toplijima. Ravnodušnost ćete gurnuti pod tepih.

Krenimo redom, od najbližeg nam makedonskog prostora, gdje živi i piše Petar Andonovski. Njegov kratak, ali dojmljiv roman Strah od barbara krase Nagrada Europske unije za književnost i mnogi prijevodi. Andonovski u svoju priču uranja dvije žene: Grkinju Pinelopi i Ukrajinku Oksanu, koje se na izoliranu otoku Gavdosu suočavaju s rastućim animozitetom lokalnog stanovništva. Što će ove dvije junakinje učiniti, preostaje da otkrijete sami. Ono što sigurno znamo, jest da ćete čitati neobičnu knjigu o nadi i snovima s odjecima bogate makedonske pripovjedačke tradicije.

Defne Suman je onima koji su čitali njezino Posuđeno vrijeme poznata. Ta izvrsna knjiga mogla bi biti razlogom da posegnete i za njezinim novim romanom Za doručkom.

Andonovski u svoju priču uranja dvije žene: Grkinju Pinelopi i Ukrajinku Oksanu, koje se na izoliranu otoku Gavdosu suočavaju s rastućim animozitetom lokalnog stanovništva.

Suman će čitatelja majstorski nahraniti gusto isprepletenom pričom, junacima i sudbinama, složenim odnosima unutar jedne obitelji, koja se okuplja na  svečanu doručku u čast stotog rođendana slavne slikarice Širin Sake. Na vidjelo izlaze tuge i radosti, ljubavi, razočaranja i tajne iz prošlosti. Pa tko se ne bi počastio!?

Hrane ima i u angažiranu romanu Mi smo svjetlost Nizozemke Gerde Blees. I dok je junacima romana suđeno gladovati, vi ćete se nahraniti raritetnim literarnim iskorakom, koliko izvrsnim toliko i nužnim za trenutak koji živimo. Upoznat ćete grupicu čudaka: Melodie, Muriel, Petrusa i Elisabeth, koji se suzdržavaju od hrane crpeći energiju iz sunčeve svjetlosti. Poznato, ha? Sve to izgleda dobro dok Elisabeth ne umre od posljedica pothranjenosti i ne započne istraga o ubojstvu. Tada se roman pretvara u napeto štivo puno bizarnih obrata, koje se čita kao triler.

Upoznat ćete grupicu čudaka: Melodie, Muriel, Petrusa i Elisabeth, koji se suzdržavaju od hrane crpeći energiju iz sunčeve svjetlosti.

Ova je polemična i nezaobilazna knjiga štivo za svakoga, a u čitateljskim klubovima mogla bi izazvati kvalitetne diskusije o problematičnim društvenim i prehrambenim trendovima i naputcima svakojakih sumnjivih gurua. Gerda Blees ne osuđuje, tek potiče na promišljanje o društvenoj odgovornosti.

Hladne vam dane začinjamo iznimnom zbirkom pjesama, zbirkom kojom je mladi Ocean Vuong osvojio kritiku i postao poznat širom svijeta. Iznimno smo ponosni što vas nakon Na zemlji smo nakratko predivni častimo i njegovom poezijom pod naslovom Noćno nebo s izlaznim ranama, o kojoj kao da su se svjetski mediji natjecali pohvalama.

Hladne vam dane začinjamo iznimnom zbirkom pjesama, zbirkom kojom je mladi Ocean Vuong osvojio kritiku i postao poznat širom svijeta.

„Snažan emocionalni prizvuk ovih pjesama izvire iz iskrenosti i otvorenosti gospodina Vuonga te iz njegove sposobnosti da uhvati određene trenutke u vremenu fotografskom oštrinom i osjećajem za prolaznost svega zemaljskoga“ pisao je „The New York Times“. I da je samo to, a nije, bilo bi dovoljna preporuka da čitate mladog gospodina Vuonga i njegove stihove. 

I na kraju, završimo u revijalnom tonu:
Prolazi sve (čak i veljača),
sva ljeta, zime sve,
al’ naša ljubav (prema knjigama), zar ne,
nikada neće proć’.
Uživajte u veljačkoj seriji knjiga koje se pamte!

Što nas čeka u 2023. godini?

Kratki vodič kroz Henina novogodišnja izdanja

Janus, božanstvo po kojem je prvi mjesec u godini dobio ime, bog je s dva lica, glavom koja gleda unatrag i unaprijed. Vrijeme je za rezime: dobitci i gubitci, porazi i pobjede. No jednako je tako doba novih pothvata! Najdepresivniji mjesec u godini ne mora biti takav ako se imamo čemu veseliti. A nama u Heni posebno je siječanjsko veselje najaviti vam nove knjige kojima ćemo vas obasuti u 2023. godini. Nećemo vam ovdje predstaviti baš sve, nešto bismo sačuvali i kao iznenađenje… premda nam je teško čuvati tajne kad želimo podijeliti radost!

Novu ćemo godinu – romantično! – otvoriti poezijom: već u veljači izlazi iznimno hvaljena zbirka pjesama američko-vijetnamskoga književnika Oceana Vuonga Noćno nebo s izlaznim ranama. Naši ga čitatelji zacijelo pamte po neobičnu romanu Na zemlji smo nakratko predivni, koji smo objavili prije koju godinu. Kao i za roman, i za ovaj je pjesnički dragulj autor dobio niz nagrada, među kojima i prestižnu pjesničku nagradu „T. S. Eliot“ 2017. godine. Ljubiteljima poezije svesrdno preporučujemo ove suvremene stihove koji rastvaraju teme ljubavi, tjelesnosti, odrastanja i potrage za vlastitim korijenima. Prijevod smo povjerili tankoćutnoj i svestranoj Lori Tomaš.

Novu ćemo godinu – romantično! – otvoriti poezijom: već u veljači izlazi iznimno hvaljena zbirka pjesama američko-vijetnamskoga književnika Oceana Vuonga Noćno nebo s izlaznim ranama.

Regionalnu književnost otvaramo izvrsnim Petrom Andonovskim, mladim makedonskim piscem, i njegovim čudnovatim romanom Strah od barbara. Radnjom smješten na izoliranu grčkom otoku, na kojem došljaci nisu baš dobrodošli, isprepliće sudbine dviju žena: nesretno udane lokalne Grkinje i Ukrajinke obilježene tragičnom sudbinom. Atmosferičan i bizaran, s galerijom likova, ovaj je kratki roman poslastica za svakog knjigoljupca, bez obzira na čitateljske preferencije. Prijevod potpisuje Ivica Baković, maestro riječi.

Čuvena suvremenog škotskog pisca i publicista Andrewa O'Hagena, trostrukoga finalista nagrade „Booker“, hrvatskoj javnosti predstavljamo prvi put. Među njegovim mnogobrojnim knjigama odabrali smo roman Mušice, koji govori o jednome muškom prijateljstvu i odrastanju u osamdesetim godinama XX. stoljeća. Protkane glazbom i atmosferom 80-ih, Mušice su sjajan podsjetnik na jedno uzbudljivo desetljeće. Na prijevodu romana radi izvrsna Una Krizmanić Ožegović.

Protkane glazbom i atmosferom 80-ih, Mušice su sjajan podsjetnik na jedno uzbudljivo desetljeće.

Novost je i čitateljima dosad nepoznata ruska književnica Narine Abgaryan, čiji je roman Tri jabuke s neba pale osvojio prestižnu nagradu „Jasna Poljana“. Smještena u zabačeno planinsko selo Maran, radnja prati galeriju likova na mjestu gdje se snovi, kletve i čuda shvaćaju vrlo ozbiljno. Usko povezana zajednica svađa se, smije i ogovara, netaknuta protokom vremena, a Anadolija, koja ondje živi cijeli život, sretna je sve dok se jednog dana ne probudi potpuno uvjerena da umire… Svakako se latite ovog zabavnog i dirljivog štiva u vještu prijevodu Tanje Radmilo.

Nešto potpuno drukčije čitat ćemo iz pera francuskoga autora Dimitrija Rouchon-Boriea. Iznimno napet i mračan, roman Demon na Vučjem brdu, kao stvoren za ljubitelje knjiga i filmova o serijskim ubojicama, donosi uvjerljiv portret jednoga zločinca, napisan preciznim i oštrim perom ovoga francuskog novinara, koji je iskustvo stekao prateći sudske procese. Borieov debitantski prvijenac osvojio je i francusku kritiku, te dobio nagradu Belgijske radiotelevizije i ušao u finale Goncourtove nagrade za književnost. Prevođenje smo povjerili prokušanoj Duški Gerić Koren.

Iznimno napet i mračan, roman Demon na Vučjem brdu kao stvoren je za ljubitelje knjiga i filmova o serijskim ubojicama.

Nedavno dodijeljena ugledna švedska nagrada „August“ za 2022. godinu pripala je novoj Heninoj autorici Iji Genberg i njezinu romanu Detalji. Riječ je o izvrsnoj knjizi zanimljive koncepcije, u kojoj se protagonistica u stanju vrućice prisjeća odnosa i ljudi koje je izgubila te melankolično i duhovito iznosi detalje života koje s lakoćom guramo pod tepih. Detalje prevodi sjajna Sara Profeta.

Vraćamo se nešto južnije, u Češku, i našoj publici poznatoj književnici Aleni Mornštajnovoj, koja je nedavno izdala novi roman pod naslovom Studeni. Ovoga puta Mornštajnová se laća distopije: u alternativnoj stvarnosti, u kojoj Željezna zavjesa nije pala, teče život jedne majke i jedne djevojčice. Prva je politička zatvorenica, druga je siroče. Što ih povezuje, i kako, otkrijte u odličnu prijevodu Sanje Milićević Armade.

Ovoga puta Mornštajnová se laća distopije: u alternativnoj stvarnosti, u kojoj Željezna zavjesa nije pala, teče život jedne majke i jedne djevojčice.

Pred nama je i još jedan roman koji pripada azijskom književnom krugu: novo djelo Vijetnamke Nguyễn Phan Quế Mai, koja se u Hrvatskoj proslavila romanom Planine pjevaju. Djelo Dijete prašine prati sudbinu djece vijetnamskih majki i američkih vojnika, začetih tijekom Vijetnamskoga rata, koja su u ondašnjem korejskome društvu često napuštana i stigmatizirana kao „djeca izdajica“. Prijevod potpisuje Morana Mazor.

Dobitnica međunarodnog Bookera 2022. godine naša je najnovija autorica – riječ je o indijskoj književnici Geetanjali Shree, koja je romanom Grobnica od pijeska oduševila Bookerov žiri. Kako revidirati vlastiti život u dobi od osamdeset godina, koliku važnost imaju naša sjećanja, i kakav je položaj žena u Pakistanu, čitajte u ovom toplom, originalnom i nadasve duhovitom romanu. Prijevod nam donosi iskusna Vera Vujović.

Dobitnica međunarodnog Bookera 2022. godine naša je najnovija autorica – riječ je o indijskoj književnici Geetanjali Shree.

Nakon međunarodnim „Bookerom“ nagrađenih Nebeskih tijela, pripremamo i sljedeći roman omiljene omanske autorice Jokhe al-Harthi Stablo gorke naranče, dirljivu i toplu priču u čijem je središtu odnos mlade protagonistice i njezine bake. U ispreplitanju fragmenata bakine prošlosti sa sadašnjošću mlade britanske imigrantice duboko je istraživanje društvenog statusa, ljubavi i ženske ustrajnosti, napisano izbrušenim stilom. Jednako će izbrušen biti i prijevod Antonije de Castro Burice.

Kao šećer na kraju ovoga izbora stoji roman Živjeti brzo Brigitte Giraud, ovogodišnje laureatkinje najuglednije francuske nagrade – Goncourta.

Kao šećer na kraju ovoga izbora stoji roman Živjeti brzo Brigitte Giraud, ovogodišnje laureatkinje najuglednije francuske nagrade – Goncourta. U autofikcijskoj priči o gubitku voljene osobe autorica dešifrira događaje koji su prethodili preuranjenoj smrti njezina supruga i oživljava njihove zajedničke trenutke. Sjajno štivo, kakvo i očekujemo od vrhunske francuske književnosti, koje smo povjerili Duški Gerić Koren.

DOMAĆA KNJIŽEVNOST

Dugoiščekivani, novi rukopis Marka Gregura pod naslovom Šalaporte socijalni je roman koji se likom i sudbinom jednoga povratnika na hrvatski otok dotiče tema parazitstva, uhljebništva, korupcije i klijentelizma. Gregur i u ovome romanu pokazuje sjajan smisao za društvenu satiru. Ljubitelji njegova Trombetassicza i Vošickog doći će na svoje.

Legendarnu splitskom gimnazijskom profesoru i piscu Borisu Škifiću u novoj godini izlazi roman Kamen, cvijet i amen, žanrovska kombinacija romana o odrastanju s elementima kriminalističke fabule i jakim kritičkim nabojem prema zbilji.

Legendarnu splitskom gimnazijskom profesoru i piscu Borisu Škifiću u novoj godini izlazi roman Kamen, cvijet i amen, žanrovska kombinacija romana o odrastanju s elementima kriminalističke fabule i jakim kritičkim nabojem prema zbilji. Roman slikama idiličnog djetinjstva na otoku dočarava život mladih iz otočke „bande“, koji se ipak ne uspijevaju odmaknuti od metaforičke i stvarne morske nemani, čudovišta koje će ih u konačnici i uništiti. Škifić pomno ocrtava otočku atmosferu, a njezinu prividnu idiličnost suprotstavlja uskogrudnosti, primitivizmu i kriminalu stvarnog svijeta.

Novi roman Olje Knežević Magdalena: strada fortunata priča je o ženi, o braku, o majčinstvu i osobito – o povratku sebi, vraćanju na „tvorničke postavke“ u zrelim, srednjim godinama. Ozbiljno, a ipak humoristično, zabavno i pronicavo, Olja Knežević piše štivo koje korespondira s modernom ženom.

Sat koji otkucava samo tik istaknuta dramatičara i prozaika Ivana Vidića roman je o ljubavi Julija i Lujze, koja se nakon preljuba pretvara u osvetu i zločin.

Sat koji otkucava samo tik istaknuta dramatičara i prozaika Ivana Vidića roman je o ljubavi Julija i Lujze, koja se nakon preljuba pretvara u osvetu i zločin. Vidić pritom tematizira terorizam kao fenomen do kojeg dovode strasti i osjećaji bez kontrole te preklapanja osobne i povijesne besperspektivnosti. Kroz sjajno izbalansirane slojeve ozbiljnosti i farse, humora i strahote, Vidić pripovijeda ljubavnu priču koju jednako određuju protagonisti kao i vrijeme u kojem žive.

KNJIGE ZA OSOBNI RAZVOJ

Nakon teških pandemijskih godina, koje su na svima nama ostavile blaže ili teže posljedice, i zbog kojih prema procjenama psihologa cijela nacija boluje od neke vrste kolektivne traume (pojačane ratom u Ukrajini i recesijom koja nam ne steže samo džepove, nego i snove), odlučili smo se i za objavljivanje priručnika za samopomoć. Izabrali smo hvaljena djela uglednih psihologa i psihijatara, koja nude strategije za preživljavanje u teškim životnim prilikama. Hrabro je priznati da trebamo pomoć, a ove nam knjige otkrivaju ne samo kako da pomognemo sebi, nego i onima oko nas.

Izabrali smo hvaljena djela uglednih psihologa i psihijatara, koja nude strategije za preživljavanje u teškim životnim prilikama.

Prva je u nizu knjiga kliničkog psihologa Christophera Willarda Kako rastemo kroz ono što prolazimo, koja se bavi načinom na koji nam teški trenuci mogu pomoći da budemo bolje, zrelije, empatičnije te duhovno bogatije osobe. „U svakom zlu neko dobro“, kaže poslovica, a ova nas knjiga stručno i samopouzdano vodi prema drukčijoj percepciji teških trenutaka.

Sljedeća je knjiga U redu je što nisi u redu autorice Megan Devine, priručnik koji donosi uvid u tugovanje nakon gubitka bliskih osoba i upozorava na suvremeno, štetno poimanje žalovanja kao nečega što treba „brzo odraditi“. Ujedno je prikladan vodič svima onima koji nastoje pomoći osobama što su doživjele tragediju, upućujući ih na načine iskazivanja brige i empatije.

Paul Conti, ugledni američki psihijatar, u svome djelu Trauma kao nevidljiva epidemija, pak, kroz primjere iz svoje terapeutske prakse govori o traumi kao korijenu našega ponašanja i predlaže načine na koje ju možemo pretvoriti u pogonsko gorivo za bolje shvaćanje sebe i svijeta, te promjenu načina života i svojih odnosa s drugima.