Upravo je objavljena tvoja prva knjiga, zbirka priča „Skriveno“. Što te potaknulo na pisanje?
Što uopće potiče na pisanje? Neka unutarnja glad za vlastitom artikulacijom? Taština? Slaganje svojih misli po emocionalnim policama radi bolje samospoznaje? Terapija? Zaista nemam pojma, ali u mom slučaju, po malo od svega navedenog.

Temelj je bila priča Nasljeđe s kojom sam 2018. ušao u finale europskog festivala kratke priče.

Unutra su tekstovi koje sam strpljivo povezivao u labavu formu romana i nastajale su godinama kako su mi nailazile. Temelj je bila priča Nasljeđe s kojom sam 2018. ušao u finale europskog festivala kratke priče i nju sam polako nadograđivao baveći se temama koje su mi zanimljive.

Profesionalno se baviš fotografijom. Inspiriraju li te iste stvari i za fotografiranje i za pisanje?
Pa, na neki način i da. U obje discipline me primarno inspiriraju ljudi. Društveno funkcioniram kao introvert i u nekom trenutku sam shvatio da mi objektiv fotoaparata dopušta da zaštićen njime nesmetano promatram i primjećujem i to bez da obavezno imam odgovornost stvarnog stupanja u kontakt s objektima svog interesa. U funkciji fotografa dobivam vrijeme i prostor koji mi je potreban da u ulozi svjedoka crtam svoju personaliziranu kartu svijeta i nekako lakše pronađem lokaciju čije koordinate sam zauzimam.

U funkciji fotografa dobivam vrijeme i prostor koji mi je potreban da u ulozi svjedoka crtam svoju personaliziranu kartu svijeta.

Pisanje je intelektualno i psihološko modificiranje fotografiranja, fino ugađanje tog nastojanja da detektiram vlastiti mentalni prostor te se istovremeno spojim i odvojim od ljudi oko sebe. I da, ono bitno što ih također povezuje je zadovoljstvo koje čini sama kreacija stvaranja. Trenutak kratkotrajnog buđenja unutar uspavljujuće životne svakodnevnice. Obožavam to.

Pišeš li svakodnevno ili kad uhvatiš slobodnog vremena?
Svakodnevno ako uhvatim slobodnog vremena. Pisanje je postalo jako bitan dio mojeg života i gotovo da osjećam grižnju savjesti ako ne pišem, a vremenski sam mogao. Ne radim samo na kratkim pričama, nego zbog ljubavi prema putovanjima često opisujem zabavne putopisne epizode, zbog obožavanja knjiga pišem i književne osvrte o onima koje su mi se svidjele, a pošto uz književnost nastojim gurati i fotografiju, stvaram i tekstove čija je svrha dati moj opis doživljaja onoga što sam na fotografiji ovjekovječio. Puno više o tome se može popratiti na mom instagramu (why not now1000), web stranici (www.ozrenmajericphotography.com) ili faceu na Ozren Majerić.

Kome prvo daješ rukopis na čitanje? Jesi li osjetljiv na kritike?
Dugo su rukopisi samo moji. Tokom vremena sam shvatio da doslovno u svakom novom čitanju gotovog uratka nešto popravim i promijenim. Gotovo podjednako u četvrtom i trideset i četvrtom. Što je pomalo frustrirajuće, ali i logično jer se svakodnevno mijenjamo, pa zašto se ne bi mijenjao i pogled na vlastitu kreaciju? To me naučilo da nakon što završim neko poglavlje ili priču, ostavim da odstoji bar desetak dana pa isprintam, te onda krećem s čišćenjem i uređivanjem. I tako bar desetak puta prije nego što je nekome dam da pročita.

Bitan mi je dojam drugih ljudi jer je sve napisano izašlo iz moje osobnosti, iz onoga što jesam.

U pravilu je prvi čitatelj svega moja supruga i ona tada često odredi smjer u kojem pri daljnjim korekcijama trebam ići. Što se kritika tiče, najviše sam osjetljiv na tišinu. Reci mi bilo što, artikuliraj i argumentiraj svoj stav, osjećaj, dojam. Samo nešto reci, dobro ili loše. Ako nije pozitivno, možda ću korigirati, a možda i neću ako se ne složim s onim zbog čega je mišljenje stvoreno. Bitan mi je dojam drugih ljudi jer je sve napisano izašlo iz moje osobnosti, iz onoga što jesam, i potrebno mi je dobiti informaciju  kako si to oni izvana prevode te koliko je to pisanje razumljivo izvan moje glave. Nije mi toliko bitno da li se nekome sviđa ili ne sviđa nego na koji način su shvatili ono što sam napisao. Dojam ionako ide iz naših trenutačnih potreba. Uglavnom, baš ne volim one "mudre" šutljivce.

I za kraj, kakav si kao čitatelj? Što najviše voliš čitati i imaš li omiljenog pisca?
Opsesivan bi bio adekvatan opis mene kao čitatelja. Od svoje petnaeste vodim evidenciju pročitanih knjiga i sad sam već došao do bizarno visokih brojki. Jednostavno, čitanje je moja ovisnost i doslovno ne postoji dan kad ne uzmem knjigu. Pazi, naprimjer, putujem u Indiju na dvadesetak dana i nosim sa sobom bar pet, šest knjiga. Hej! Indija gdje ću promijeniti četiri, pet lokacija, znači aerodromi, prtljaga, vlakovi, busovi, tuk-tukovi i ja cijelo vrijeme teglim te knjige.

U ovom trenutku bih iz gomile odličnih autora izvukao Oceana Vuonga i njegovu knjigu Na zemlji smo nakratko predivni koja mi doslovno služi kao inspiracija prije pisanja.

Totalni ovisnik, kažem ti. Još se sjećam kad nam je u Vijetnamu, na otoku Cat Ba, zbog tajfuna, poplavila soba i doslovno smo se usred noći probudili, a soba je plivala u pet centimetara vode. Još pamtim pogled na odjeću, obuću, foto ruksak i treći dio Knausgardove Moje borbe, koju sam tada čitao. Ležali su u tom sobnom jezeru poput riba. Nisam baš bio oduševljen .
Što se omiljenih pisaca tiče, mijenjaju se s vremenom, ali u ovom trenutku bih iz gomile odličnih autora izvukao Oceana Vuonga i njegovu knjigu Na zemlji smo nakratko predivni koja mi doslovno služi kao inspiracija prije pisanja. Uzmem, otvorim je negdje nasumce pa pročitam nekoliko stranica i zatim otvorim svoj dokument. I ponekad, ispadne kao da ne pišem sam. Neke od rečenica se čine poput produkta nekog poetičnijeg, dubljeg, potpunijeg mene. Onog s istim neredom, ali nekako svjesnijeg i puno pomirenijeg s time.