Ulomak iz romana “Dječak koji je crtao sjene”

Prolog

Auschwitz, 21. prosinca 1943.

„Eins, zwei!“

Gioele je na njemačkom brojio korake koji su odvajali spavaonicu od ureda liječnika. Zvuk potplata odzvanjao je među hladnim zidovima, i odjekivao do stropa koji je pod reflektorskim svjetlima sablasno pomodrio.

„Drei, vier!“

Odskakutao je do jedinog prozora koji se mogao otvoriti, na kraju hodnika, s čvrsto stisnutim crtaćim papirom u rukama. Gotovo svaki prozor Bloka 10 bio je zabarikadiran teškom drvenom daskom, ali taj nije: s njega su se vidjele ogoljene i zabijeljene breze niz aleju, ograda od bodljikave žice koja je bljeskala pod svjetlošću reflektora, u daljini kućica s dimnjakom koji je pućkao dim.

Podigao se na prste.

Snijeg je uporno tapkao po staklima. Kuckao je ledeno i tiho,zatim je skliznuo da prekrije cijelu aleju, drveće i lijehe, blokove i stražarske tornjeve. Mogao je vidjeti stražara na osmatračnici. Njegov topao dah gubio se u gustim oblacima u zraku i činilo se da drhti poput lista dok stoji mirno na studeni pred strojnicom. Tko zna želi li šalicu tople juhe, zanimalo je Gioelea, kamin s rasplamsanim drvenim ogrjevom ili obitelj okupljenu oko vatre koja pucketa.

Nastavio je skakutati.

„Fünf, sechs!“

Zaustavio se kad se našao pred uredom strike Mengelea. Pokušao je otvoriti vrata, ali ručka je bila zaglavljena, a žaluzine su se samo zatresle uz muklo lupkanje o staklo.

Na zidu iznad pisaćeg stola, pored zbirke očnih jabučica, nalazili su se i njegovi crteži. Nije trebao otvoriti vrata da ih vidi jer je Gioele sada već znao tu prostoriju napamet. Mengele mu je dopuštao da ide kamo želi, čak i u njegovu privatnu radnu sobu. Postupao je s njim drukčije nego s ostalom djecom. Na primjer, dopuštao mu je da crta i posvuda je vješao njegove radove, darivao ih bolničarkama ili drugim liječnicima, s velikim ih ponosom pokazivao SS-ovcima.

Kada je slikarica iz Birkenaua došla skicirati blizance, Gioele ju je cijelo vrijeme gledao razjapljenih usta. Opčinjavalo ga je kad bi primijetio da iz zamršenih i čađavih zavrzlama olovke izbijaju oči i usne, uobličavaju se lica kao da su živa. Dina je nadilazila bilo kojeg drugog slikara kojeg je ikada u životu vidio. Tog je jutra zatražio da mu daruju papir i komadić ugljena i nacrtao je aleju ispred kuhinje. Bolničarka je objesila njegovu skicu na zid i striko Mengele se razdražio. No zatim ju je pogledao bolje i razvukao jedva primjetan, ali zadovoljan smiješak. Poslijepodne se vratio s blokom papira i bojicama marke Lyra. Gioele nikada nije imao kutiju tako skupocjenih bojica. Otada se ono krilo Bloka 10 ispunjavalo njegovim crtežima.

„Sieben, acht!“ nastavio je ostavivši za sobom Mengeleovu radnu sobu.

Hodnik je bio dugačak i mračan. Ljudi primljeni u Blok bojali su ga se jer su se sobe s obje strane otvarale poput gladnih usta u kojima su se događale strahote. Ponekad su se čuli strašni krikovi. Najviše su plašila mrmljanja u noći, koraci poput prigušenih otkucaja, jadikovke koje su izazivale trnce. Netko je rekao da su to duhovi ljudi umrlih tijekom liječničkih vizita. Zgrada je vrvjela njima i mogli su se primijetiti noću, s njihovim mliječnim plaštem koji je klizio niz zidove i češao se o prozore naglo ih ovlaživši. Ili su se mogli primijetiti u žmirkanju žarulja koje su u Bloku neprestano treperile.

Gioele je skupio hrabrost.

„Neun.“

Ukipio se pred širom otvorenim vratima. Unutra je svjetlo bilo ugašeno, uz iznimku blagog sjaja u stražnjem dijelu prostorije, a prag se doimao poput tamnog oka koji ga ustrajno netremice gleda. Podigao je pogled i u polusjeni opazio natpis SIGISMUND BRAUN na pločici pored dovratnika.

Vrata su se pomaknula uz zlokobnu škripu, možda zbog otvorenog prozora. Gioele si nije mogao pomoći a da ne pomisli kako bi priče o duhovima najzad mogle biti istinite. U ruci je stisnuo crtaći papir i položio ga na prsa kako bi ušutkao lupanje srca koje mu se popelo u grlo. Umjesto da se okrene i pobjegne, zabio je nos u prokuljalu tamu prostorije.

Majka mu je često ponavljala, dok su bili u vlaku i dok je on dozivao SS-ovce s prozora da bi vježbao njemački: „Prepametno si i preznatiželjno dijete, Gioele, i to će te uvaliti u nevolje. Donijet će ti nesreću.“ No otkad se nalazio u logoru, spašavao se samo zbog te svoje pameti i znatiželje, zbog one genijalnosti koja ga je razlikovala od drugih blizanaca, čak i od njegova brata Gabrielea. Bio je nagrađivan kockicama šećera, čokoladom i svako toliko rabljenom igračkom. On i brat spavali su u Bloku 10 zajedno s ono malo odabranih, a ne u birkenauškim blokovima za koje su mu rekli da su prljavi i tijesni, da vrve ušima. Nosili su odjeću u kojoj su došli u logor i nisu bili prisiljeni svakoga dana prelaziti kilometre polja, iz baraka u laboratorije Auschwitza, kako bi ih se mjerilo i proučavalo. To je bila sreća, pomislio je.

„Zehn!“

Gioele je prizvao svu svoju hrabrost. Jednim jedinim, junačkim korakom prešao je crtu koja je odvajala polusjenu od tame prostorije. Učinilo mu se da je uskočio u mračan i prijeteći ponor.

Unutra se ništa nije vidjelo.

Potražio je prekidač, pritisnuo ga, a hladna je svjetlost nadrla u ordinaciju. Bila je toliko snažna da je morao zaškiljiti prije nego što je išta ugledao. Zaklonio je oči dlanom i ogledao se. Taj je laboratorij bio kao i svi ostali u Bloku. Pod treperavom svjetiljkom prepoznao je granitni pod i zidove od bijelih pločica, svih istovjetnih. Pogledom je prešao preko čeličnih kolica, neobične opreme i stolova od pločica. Zaustavio se kod ormarića punih lijekova, blistava umivaonika i na zidu obješene fotografije Führera koji ga je mrko gledao.

Prozor je bio otvoren, ali zrakom je lebdio čudan miris. Nije to bio ni dezinficijens ni formalin kojima su liječnici održavali svoje instrumente. Učinilo mu se da ga je već osjetio negdje drugdje, ovdje u logoru, ali i kod kuće, u Bologni. Preplavilo ga je nezaustavljivo sjećanje i Gioele se iznenada rastužio, bolno nostalgičan.

Hodao je središtem prostorije u tišini.

Fuge između pločica na nekim su mjestima bile ispunjene skorenom krvlju. Podigao je pogled prema policama i nazreo prozirne staklenke u kojima su plutali srce, mozak, bubrezi. Bio je ondje i fetus koji je plutao kao da spava u maminu trbuhu, kao i košara crvenih jabuka, od kojih je ogladnio.

Gioele je potražio stolicu na koju se može popeti kako bi uzeo jednu, ali pažnju mu je privukla prostorija koja se nalazila nasuprot ordinaciji i iz koje je dopirala slabašna svjetlost.

Približio se i ušao.

Radna soba bila je osvijetljena prigušenom jantarnom svjetlošću stolne svjetiljke koja je na zid odražavala šareno cvijeće vitraja. U zraku se čulo zujanje, poput električne jadikovke koja je prodirala kroz zidove. Bio je to ritmičan, šuštav zvuk koji nije davao naznake da će prestati. Gioele je pogledom prešao preko pisaćeg stola, mikroskopa, baršunastih naslonjača, zidnog sata i police s knjigama. U kutu, gramofon je vrtio bez prestanka. Igla je dotad već došla do kraja ploče i iz mjedenog roga više nije izlazio nikakav zvuk, samo pucketavo grebanje, slično muhi koja nikako da se umiri.

Pogledao je na tlo. Pažnju mu je privukla izgrižena jabuka koja se dokotrljala tko zna otkud. Gioele je osjetio kako mu je srce zapelo u grlu kada je nazreo svijetao obris između pisaćeg stola i božićnog drvca. Liječnička kuta, bačena u kut.

Duhovi nose bijelu plahtu, pomislio je.

Gotovo je pobjegao, ali nešto ga je zadržalo, ukipio se na mjestu. Osjetio je kako nadire tjeskoba i kako otkucaji srca odzvanjaju cijelim tijelom, čak i u vršcima prstiju. Ono nije bila samo kuta bačena na pod. U toj je kuti bio čovjek.

Gioele ga je odmah prepoznao. Rukavi doktora Sigismunda Brauna bili su zavrnuti do lakata, kao da je upravo završio s poslom, a tirkizne oči bile su mu razrogačene. Usta su mu bila otvorena u tihom kriku, a jezik mu je visio vani, kao psima SS-ovaca kad su bili žedni. Modri podljev zatamnio mu je visoko čelo s uvučenom linijom kose.

Gioele se približio na vršcima prstiju. Protresao ga je, ali ovaj se nije pomaknuo.

Bio je mrtav mrtvacat.

Stoga je sjeo ispred njega prekriženih nogu, oblizao usne i položio na koljena crtaći blok. Iako je imao dojam da pri svakom gutljaju sline guta vatru, i unatoč rukama koje su mu se tresle, bacio se na crtanje. Nije moglo biti ljepšeg crteža od mrtvog Herr Doktora Brauna, pomislio je.

Ulomak iz knjige “Priče iz Alhambre”

.

Palača Alhambra

Putniku ispunjenom osjećajem za povijest i poeziju, toliko isprepletenima u ljetopisima o romanesknoj Španjolskoj, Alhambra je jednako predmet štovanja kao što je Kaba ili Ćaba svim istinskim muslimanima. Kolike li su legende i predanja, istinita i izmišljena, kolike pjesme i balade, arapske i španjolske, o ljubavi i ratu i viteštvu povezane s ovom orijentalnom palačom! Bila je ona prebivalište maurskih kraljeva koji su, okruženi sjajem i krasotama azijatske raskoši vladali zemaljskim rajem, kako su se hvalisali, i gdje su se posljednji put borili za svoje carstvo u Španjolskoj. Kraljevska je palača tek dio tvrđave čije se zidine optočene tornjevima nepravilno rasprostiru opkolivši cijeli hrbat brda, izdanka Sierra Nevade iliti Snježnoga gorja, i pružaju pogled na grad. Izvana se doima tek kao gruba nakupina tornjeva i bedema, lišena pravilnosti tlocrta ili arhitektonskog sklada, nimalo ne odajući sklad i ljepotu koji vladaju u njoj.

Za maurske je vladavine tvrđava mogla u vanjskim postajama okupiti vojsku od četrdeset tisuća ljudi, a povremeno bi poslužila i kao obrana vladara od pobunjenih podanika. Nakon što je kraljevstvo prešlo u kršćanske ruke, Alhambra je nastavila biti u kraljevskom posjedu te su u njoj povremeno obitavali kastiljski monarsi. Car Karlo V. počeo je graditi raskošnu palaču unutar njenih zidina, ali su ga u njenom dovršenju omeli opetovani zemljotresi. Posljednji kraljevski stanari bili su Filip V. i njegova prekrasna kraljica Elizabeta od Parme početkom osamnaestoga stoljeća. Njihovu dolasku prethodile su velike pripreme. Palača i vrtovi počeli su se obnavljati, a podignut je i niz novih smještaja koje su ukrašavali talijanski umjetnici. Boravak ovih vladara bio je kratkoga daha, tako da je palača nakon njihova odlaska opet ostala prazna. Ipak, donekle ju je održavala vojska. Odmah nakon krune preuzeo ju je guverner, čija se jurisdikcija protezala sve do predgrađa i bila neovisna od general-kapetana Granade. Držao se tamo i oveći garnizon. Guverner je imao smještaj u prednjem dijelu stare maurske palače i nikad nije silazio u Granadu bez vojne parade. Ustvari je tvrđava bila gradić za sebe, s nekoliko blokova kuća unutar zidina, franjevačkim samostanom i župnom crkvom.

Odlazak dvora je, međutim, zadao smrtni udarac Alhambri. Njezine prekrasne dvorane postale su puste, a neke su i propale. Vrtovi su bili uništeni, a fontane presušile. Malo-pomalo stambene je zgrade počeo naseljavati puk odan bezakonju: krijumčari koji su iskoristili neovisnu jurisdikciju da nastave sve bezobzirnije širiti posao, a zatim lopovi i lupeži svih vrsta, koji su Alhambru pretvorili u svoje utočište, otkud su mogli napadati Granadu i okolicu. S vremenom se upetljala čvrsta vladarska ruka i potpuno je očistila od tih stanara. Ostali su samo oni čiste savjesti i zakonskog prava na smještaj. Većina je kuća razrušeno, tako da je ostalo tek mjestašce sa župnom crkvom i franjevačkim samostanom. Za nedavnih nemira u Španjolskoj, dok je Granada bila u francuskim rukama, Alhambra je udomila francuski garnizon i, povremeno, njegova zapovjednika. Zahvaljujući prosvjetiteljskim sklonostima koje su razlikovale francuske osvajače od ostalih, ovaj je spomenik maurskoj eleganciji i veličanstvenosti spašen od potpunog razaranja i pustošenja koje mu je prijetilo. Krovovi su popravljeni, saloni i galerije zaštićeni od vremenskih nepogoda, vrtovi oživjeli, vodotokovi obnovljeni, a iz fontana je ponovo počela prskati bistra voda. Španjolska stoga može zahvaliti svojim osvajačima što su sačuvali njene najljepše i najzanimljivije povijesne spomenike.

Povlačeći se, Francuzi su digli u zrak nekoliko tornjeva na vanjskim zidinama i ostavili tvrđave nebranjenima. Od tog vremena one nemaju svoju vojnu važnost. Garnizon danas čini tek šačica invalidnih vojnika, kojima je glavna dužnost čuvati pojedine vanjske tornjeve, a koji povremeno služe kao državni zatvor. Napustivši visoki položaj na brdu Alhambre, guverner se pak preselio u središte Granade radi lakšeg obavljanja dužnosti. Ne mogu zaključiti ovu kratku bilješku o stanju tvrđave, a da i sam ne posvjedočim časnim naporima sadašnjeg zapovjednika, Don Francisca de Serne, koji je sve svoje ograničene resurse usmjerio na obnavljanje palače, a što je, zahvaljujući njegovoj razboritosti, nakratko zaustavilo njeno neumitno propadanje. Da su njegovi prethodnici obavljali svoju dužnost s podjednakom posvećenosti, Alhambra je mogla ostati netaknuta u svojoj ljepoti. Da mu je vlada omogućila sredstva sukladna njegovoj revnosti, ova bi relikvija možda još generacijama ostala sačuvana kao ukras zemlje i privlačila znatiželjnike i prosvijećene ljude iz svih krajeva svijeta.

Prvo što smo si dali u zadatak narednoga jutra po dolasku bilo je posjetiti tu drevnu građevinu. Toliko su je, međutim, često i podrobno opisali mnogi putnici namjernici da se ovdje neću upuštati u opsežno i detaljno prepričavanje, već ću navesti tek nekoliko crtica vezanih uz pojedine njene dijelove i događaje povezane s njima.

Napustivši našu posadu i prošavši slavni Trg Vivarrambla, na kojem su nekoć Mauri održavali kopljanička natjecanja i viteške turnire, a sad služi kao mnogoljudna tržnica, nastavili smo hodati duž Zacatina, glavne ulice Velikog pazara iz maurskoga doba u kojem su maleni dućani i uski prolazi sačuvali njegov orijentalni duh. Prešavši jednu čistinu ispred palače general-kapetana, uspeli smo se uskom i vijugavom ulicom čije nas je ime podsjetilo na viteške dane Granade. Zove se Calle iliti Ulica Gomeres, po maurskoj obitelji opjevanoj u kronikama i pjesmama. Ulica nas je odvela do Puerta de las Granadas, masivnih dveri starogrčkog stila koje je dao sagraditi Karlo V., koje su vodile u posjed Alhambre.

Kod dveri su na kamenoj klupi drijemala tri odrpana i jako ostarjela vojnika, nasljednici Zegrisa i Abencerragesa, dok je visoki, mršavi sluga, čija je hrđavo-smeđa kabanica očito prikrivala bijedno stanje odjeće pod njom, odmarao na suncu i razglabao o nečemu s prastarim stražarom na dužnosti. Pridružio nam se na vratima dok smo ulazili i ponudio usluge vodiča kroz tvrđavu.

Kao putnik nesklon sam samozvanim vodičima, a njegovo mi se ruho nije nimalo svidjelo.

– Pretpostavljam da dobro poznajete ovo mjesto?

– Ninguno mas; pues señor, soy hijo de la Alhambra! (Bolje od ostalih, gospodine; ja sam Alhambrin sin!)

Običan španjolski puk zna se neobično poetski izražavati. "Alhambrin sin!" Taj me naziv odmah kupio. Ono iskrzano bijedno ruho novoga poznanika dobilo je na čestitosti u mojim očima. Simboliziralo je sudbu same palače i pristajalo potomstvu ruševine.

Postavio sam mu još nekoliko pitanja i shvatio da opravdava svoj naziv. Obitelj mu je generacijama živjela u utvrdi, još od njezina osvajanja. Zvao se Mateo Ximenes. – Pretpostavljam onda – rekao sam – da ste potomak slavnoga kardinala Ximenesa?

– Dios sabe! Sam Bog zna, gospodine! Možda je tako. Mi smo najstarija obitelj u Alhambri, Cristianos viejos, stari kršćani, neokaljani krvlju Maura ili Židova. Znam da pripadamo ovoj ili onoj velikoj obitelji, ali se ne sjećam kojoj. Sve o tome zna moj otac: on drži štit s grbom na zidu svoje kolibe, gore u tvrđavi.

Nema tog Španjolca, ma kako siromašan bio, da ne svojata neko visoko podrijetlo, no ovaj me je odrpani uglednik kupio već svojom prvom titulom, tako da sam rado prihvatio uslugu "Alhambrina sina".

Zašli smo potom u duboki uski usjek s prekrasnim nasadima i strmim prolazom s mnoštvom pješačkih staza koje su vijugale kroza nj, omeđenima kamenim klupama i uređenim fontanama. Nama slijeva, iznad naših glava ugledali smo isturene tornjeve Alhambre, a zdesna, na suprotnoj strani usjeka podjednako velebne tornjeve na kamenoj starini. To su, rečeno nam je, Torres Vermejos ili Crvene kule, koje su naziv dobile po svojoj rumenoj boji. Nitko ne zna otkud potječu. Mnogo su starije od same Alhambre, a neki smatraju da su ih sagradili još Rimljani. Drugi, pak, vele da potječu od neke lutajuće feničke kolonije. Penjući se strmim i zasjenjenim prolazom, stigli smo u podnožje ogromnoga četvrtastog maurskog tornja u obliku barbakana koji je služio kao glavni ulaz u tvrđavu. U barbakanu nas je dočekala još jedna skupina vojnih invalida. Jedan je držao stražu na vratima, dok su ostali, umotani u svoje iskrzane kabanice, spavali na kamenim klupama. Ove se dveri nazivaju Vrata pravde po brzim suđenjima za sitne prekršaje koja su se održavala na trijemu za muslimanske vladavine. Običaj je to bio raširen među orijentalnim narodima, a na koji se mjestimično ukazuje i u Svetom pismu: "U svakom gradu koji ti dade Jahve, Bog tvoj, postavi suce i nadglednike za svoja plemena da narodom pravedno upravljaju."

Ulaz u veliko predvorje ili trijem na vratima visoki je arapski luk u obliku potkove koji se izdiže do polovice visine tornja. Na njegovom zaglavnom kamenu uklesana je divovska šaka. U stražnjem dijelu predvorja na zaglavnom kamenu vrata stoji sličan uklesani divovski ključ. Oni koji smatraju da donekle poznaju muhamedanske simbole tvrde da je šaka simbol doktrine. Pet prstiju predstavlja pet glavnih zapovijedi islamske vjere: post, hodočasništvo, milodar, abluciju i rat protiv nevjernika. Ključ je, po predanju, simbol vjere ili moći – ključ Dautov iliti Davidov koji je došao do Poslanika. "Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti" (Izaija 22,22). Rekli su da je ključ krasio muslimanski stijeg nasuprot križu kršćanskome kad je pokorena Španjolska ili Andaluzija. Bio je znak osvajačke moći Poslanikove. "Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti" (Otkrivenja 3,7).

Zakoniti sin Alhambrin dao je, međutim, drugačije tumačenje ovih simbola – ono više u skladu s pučkim poimanjem koje svemu maurskome daje na tajnovitosti i čaroliji i gaji svakovrsna praznovjerja vezana uz ovu staru muslimansku utvrdu. Mateo kaže da je riječ o predanju koje potječe još od najstarijih stanovnika i koje je on čuo od svog oca i djeda, a to je da su ruka i ključ čarolija o kojoj je ovisila sudbina Alhambre. Maurski kralj koji ju je dao sagraditi bio je veliki čarobnjak, odnosno, kako su neki vjerovali, čovjek koji je prodao dušu vragu i cijelu tvrđavu začarao. Tako je ona opstala stotinama godina prkoseći olujama i zemljotresima, dok su sve ostale maurske građevine nestajale u ruševinama. Ta će čarolija, nastavlja pučko predanje, trajati sve dok ruka na vanjskom luku ne dosegne ključ, kad će se cijela palača urušiti i otkriti sva maurska blaga zakopana pod njom.

Zanemarivši zloguko pretkazanje, odvažili smo se proći kroz začarani ulaz osjećajući se donekle zaštićeni od čarolije Blaženom Djevicom čiji smo kip ugledali iznad vrata.

Prošavši barbakan, uspeli smo se uskom i krivudavom stazom među zidinama i izbili na esplanadu unutar tvrđave imena Plaza de los Algibes iliti Trg cisterni po velikim podzemnim cisternama usječenima u živi kamen kako bi primile vodu dovedenu iz rijeke Darro i opskrbljivale utvrdu. Tu se nalazi i nevjerojatno dubok bunar s najčišćom i najledenijom vodom – još jedan spomenik profinjenom ukusu Maura koji nisu štedjeli truda da se domognu ovog elementa kristalne čistoće.

Pred ovom esplanadom nalazi se blistava palača čiju je gradnju započeo Karlo V., navodno u namjeri da zasjeni prebivalište maurskih kraljeva. Dobar je dio prvotne orijentalne građevine namijenjene zimovanju porušen da se napravi mjesta toj masivnoj zgradi. Veliki je ulaz zapriječen, tako da se u maursku palaču ulazi kroz prosta i gotovo skromna vrata na uglu. Ma koliko veličanstveno masivna i arhitektonski vrijedna bila palača Karla V., nama je djelovala kao nabusiti uljez. Prolazeći pored nje s osjećajem prezira, pozvonili smo na muslimanska vrata.

Čekajući da nas prime, naš samozvani vodič Mateo Ximenes obavijestio nas je da je kraljevska palača dana na skrb plemenitoj staroj dami imena Dona Antonia-Molina, no koju su, prema španjolskom običaju, zvali prisnijim imenom Tia Antonia (Teta Antonia), a koja je održavala maurske dvorane i vrtove i pokazivala ih strancima. I dok smo tako razgovarali, vrata otvori niska i obla crnooka Andalužanka kojoj se Mateo obrati imenom Dolores, mada su njen vedar izgled i držanje zaslužili veselije neko ime. Mateo mi došapne da je ona nećaka Tije Antonije. Shvatio sam da je riječ o dobroj vili koja će nas provesti kroz začaranu palaču. Čim smo na njen poziv prešli prag, zakoračili smo, kao čarolijom, u druga vremena i carstvo Orijenta, zašavši u scene iz arapskih priča. Ništa nije u tolikoj opreci s ovim prizorom pred našim očima od vanjštine palače.

Našli smo se na ogromnom dvorištu ili peristilu dugom sto i pedeset stopa i širokom osamdeset, popločanom bijelim mramorom i ukrašenom s obje strane svijetlim maurskim trijemovima, od kojih je jedan podupirao drvenu ornamentalnu galeriju. Duž krovnih vijenaca nizali su se grbovi i šifre te kufijska i arapska pismena u visokom reljefu, ponavljajući izreke muslimanskih monarha, graditelja Alhambre ili slaveći njihovu veličinu i velikodušnost. Duž sredine dvorišta protezao se veliki bazen (estanque) dug dvadeset i četiri stope i širok dvadeset i sedam, dubine pet stopa, koji se punio vodom iz dvije mramorne vaze. Otud mu i ime Dvorište Alberca (od al Beerkah, jezerce ili bazen na arapskom). U njemu je blistalo mnoštvo zlatnih ribica, a omeđen je bio ružičnjakom.

Izlazeći iz Dvorišta Alberca kroz maurski luk, ušli smo u slavno Lavlje dvorište. Ništa ne daje potpuniju sliku izvorne ljepote palače od tog dvorišta, jer je gotovo potpuno ostalo sačuvano od zuba vremena. U njegovu središtu stoji vodoskok opjevan u priči i pjesmi. Alabasterne školjke još se prelijevaju dijamantnim kapima, a onih dvanaest lavova još ih nose i daju dvorištu ime, izbacujući kristalne mlazove kao u Boabdilovo vrijeme. Lavovi, međutim, ne zaslužuju toliku slavu, jer je kiparski posao bijedan, vjerojatno nekog kršćanskog zatočenika. Dvorište je uređeno cvijetnjacima umjesto izvornim i prikladnijim mramornim pločama. Tu su promjenu, u napadaju lošeg ukusa, donijeli francuski osvajači Granade. Sa sve četiri strane dižu se svijetle arapske arkade s otvorenim filigranskim radom poduprtim tankim stupovima od bijela mramora koji je, navodno, izvorno bio pozlaćen. Arhitektura se, kao i u većem dijelu unutrašnjosti palače, više diči elegancijom nego veličanstvenosti, odajući profinjen i graciozan ukus te sklonost prepuštanju užitku. S obzirom na vilinski stil peristila i naizgled krhku drvenu rezbariju, teško je povjerovati da je toliko toga preživjelo habanje kroz stoljeća, udare potresa, nasilje rata i potihu, ali time ne i manje pogubnu krađu posjetitelja. Već sama ta činjenica gotovo je dovoljna da opravda pučko predanje kako je cijela palača zaštićena čarolijom.

Na jednoj strani dvorišta otvaraju se raskošna vrata u Dvoranu Abencerragesa, nazvanu po vitezovima ove znamenite obitelji koji su ovdje mučki ubijeni. Ima onih koji sumnjaju u cijelu tu priču, ali nam je naš smjerni vodič Mateo pokazao na sama vratašca kroz koja su, jedan za drugim, ušli u Lavlje dvorište i na bijeli mramorni vodoskok nasred dvorane pored koje su obezglavljeni. Pokazao nam je i neke crvenosmeđe mrlje na podu, tvrdeći da su to tragovi krvi koji se, prema pučkoj predaji, ne daju nikako oprati.

Stekavši dojam da ga slušamo lakovjerno, dodao je da se noću u Lavljem dvorištu često znaju čuti prigušeni zvukovi nalik žamoru gomile, a tu i tamo i slabašno, udaljeno zveckanje lanaca. Te zvukove stvaraju duhovi pobijenih Abencerragesa koji noću opsjedaju mjesto svoje patnje i zazivaju nebesku osvetu za svoga krvnika.

Da se neki zvukovi nesumnjivo čuju i sâm sam se kasnije imao priliku uvjeriti, ali je bila riječ o kapanju i žuborenju vode kroz cijevi ispod podnih ploča i kroz kanaliće koji opskrbljuju fontane. Ipak, obzirno sam prešutio tu pomisao našem smjernom kroničaru Alhambre.

Ohrabren mojom lakovjernosti, Mateo mi je ispričao sljedeće kao neospornu činjenicu, a što je čuo od svojega djeda:

Bijaše nekoć neki osakaćeni soldat kojemu je dano u zadaću da pokazuje Alhambru stranim posjetiteljima. Dok je jedne večeri u suton prolazio Lavljim dvorištem, začuo je korake u Dvorani Abencerragesa, pa pretpostavio da su se u njoj zadržali neki stranci. Krenuvši prema njima, iznenadi se kad ugleda četiri Maura u raskošnim odorama s pozlaćenim pršnjacima i scimitarima i vitkim bodežima optočenima dragim kamenjem. Hodali su po dvorani svečana koraka, ali sad zastanu i pozovu ga. Stari se, pak, soldat dade u bijeg, i više ga nitko nikad ne uspije nagovoriti da uđe u Alhambru. I tako to biva da ljudi ponekad okrenu leđa svojoj sreći jer, smatra Mateo, ti su mu Mauri kanili odati gdje se skriva njihovo blago. Nasljednik invalidnoga soldata bio je mudriji. Stigao je u Alhambru siromašan, ali je do kraja godine otišao u Malagu, kupio kuće, kola i konje i eno ga, gdje još živi kao najbogatiji i najstariji mještanin, a sve zahvaljujući tome, mudro zaključi Mateo, što je otkrio zlatnu tajnu onih maurskih utvara.

Knjige zarobljene u Pandorinoj kutiji

Oko nas vrtlozi različitih zbivanja: od ratnih tragedija, prirodnih katastrofa, otmica djece, ubojstava i pustolovina bogatih, svega onoga na što, čini se, nemamo nikakva utjecaja. Moderna vremena sapinju nas u mrežu, strmoglavljujemo se u mračna promišljanja: što će biti sutra? Je li dobrih vijesti sve manje – ili ih ne vidimo?

Optimizam u takvim uvjetima lako može ishlapjeti. To nepostojano „najdublje povjerenje u život“ naziva se - nada. Stari su Grci o njoj imali najrazličitija mišljenja: u svima znanoj priči o Pandorinoj kutiji nada je nakon svih puštenih zala ostala zarobljena u kutiji, pa je prema nekim tumačenjima najstrašnija od sviju grozota (zavaravajući nas tako da ne vidimo stvarnost), a prema drugima samo ona može izliječiti sva raspršena zla. Stoici su, pak, mislili da je jednako opasna kao i strah. Aristotel ju je, kažu, rehabilitirao, tvrdeći da je ona „iščekivanje dobra“: da iz straha niče i ujedno ga pobjeđuje.

Ta krhka svijest – ili emocija? – da će sve ipak završiti „happy endom“ (da se poslužimo popularnom terminologijom), u kršćanstvu je postala jednom od triju osnovnih postavki ispravna života, posljednja u nizu, ali nikako manje važna od vjere i ljubavi.

U svima znanoj priči o Pandorinoj kutiji nada je nakon svih puštenih zala ostala zarobljena u kutiji.

Njezin su simbol labud, golubica i sidro, a Emily Dickinson, slavna američka pjesnikinja, prekrasno ju je dočarala svojim stihom: „Hope is thing with feathers.“

Književnost, kao i svaka umjetnost, može nam izoštriti vid i ponukati nas da povratimo ovo povjerenje u život, da ipak zaplovimo, odlepršamo iz učmalosti svakodnevnih rutina i briga. Da je na horizontu uvala u kojoj ćemo se sigurno usidriti.

Ovoga smo mjeseca u svijet stoga pustili nekoliko takvih iskrica za paljenje nade: istoimeni roman Ante Tomića, dugoiščekivani, duhoviti, zabavni, zaigrani roman o otočkoj sredini, njezinim simpatičnim stanovnicima, magarcima, redikulima, turistima i urnebesno smiješnim dogodovštinama. Ljubitelji našega kolumnista i pisca doći će na svoje!

Talijanska autorica Oriana Ramunno, pak, vraća se u prošlost, nudeći nam istodobno toplu i strašnu, dirljivu i napetu priču o detektivu Hugu Fischeru, poslanome u logor Auschwitz da istraži ubojstvo jednog SS oficira.

Književnost, kao i svaka umjetnost, može nam izoštriti vid i ponukati nas da povratimo ovo povjerenje u život.

No ondje će, neočekivano, ovaj policajac sklopiti prijateljstvo s neobično oštroumnim i crtački nadarenim dječakom Gioleom. Užasnut logorskim zbivanjima, Hugo će pokušati spasiti koga se spasiti dade… Roman pod naslovom „Dječak koji je crtao sjene“ na hrvatski je prevela Hana Klak Ustolin.

Klasik koji nikada neće izaći iz mode, osobito s obzirom na sve veći interes za Španjolsku – što turistički, što jezični, što kulturološki – svakako je putopisna proza američkog književnika, biografa i povjesničara Washingtona Irvinga, pod naslovom „Priče iz Alhambre“. Napisana davne 1832. godine, ova knjiga dragocjen je vodič u Anadaluziju, koju je autor iskusio u nekoliko navrata, boraveći ondje kao diplomat.

Roman Ante Tomića, dugoiščekivani, duhoviti, zabavni, zaigrani roman o otočkoj sredini, njezinim simpatičnim stanovnicima, magarcima, redikulima, turistima i urnebesno smiješnim dogodovštinama.

Zabavne crtice o svojim španjolskim suvremenicima, stanovnicima Alhambre, Irving isprepliće s još zabavnijim legendama i predajama ovoga kraja – o Maurima i kršćanima, zatočenim djevama i njihovim vitezovima, zabranjenim ljubavima i mudracima. Začinjena prekrasnim opisima ovog čarobnog predjela, koji i danas privlači tisuće turista, bojama, okusima i mirisima juga zasigurno će razveseliti književne sladokusce željne finog štiva, koje je umješno preveo Dado Čakalo.

Da zdrav razum i nada mogu spasiti svijet, svjedoči i genijalan vodič kroz 2500  godina filozofije, koji će vas inspirirati i potaknuti na promišljanje. „Minifilozofija“ Jonnyja Thomsona objašnjava poglede velikih filozofa; od Aristotela i Platona sve do Freuda i  Foucaulta.

Zabavne crtice o svojim španjolskim suvremenicima, stanovnicima Alhambre, Irving isprepliće s još zabavnijim legendama i predajama ovoga kraja – o Maurima i kršćanima, zatočenim djevama i njihovim vitezovima.

Na šarmantan, zabavan i jednostavan način Thomson tumači što su i kako funkcioniraju naizgled neobjašnjivi pojmovi: kategorički imperativ, Pascalova oklada,  paradigma, nihilizam, Bog, priroda... „Minifilozofija“ namijenjena je svima: i onima koji misle da je filozofija „špansko selo“, i njezinim ljubiteljima. Vodeći se idejom da je ona dio života, a ne neka posve nerazumljiva znanost, autor – koji je i sam profesor filozofije – u stotinjak kratkih tekstova nudi sjajan materijal za čitanje, koji osobito preporučujemo učenicima, studentima i njihovim učiteljima.

„Minifilozofija“ namijenjena je svima: i onima koji misle da je filozofija „špansko selo“, i njezinim ljubiteljima.

Odličan prijedlog za nastavu i debatni klub! Knjigu je vješto preveo Matija Pospiš.

Mi se, pak, nadamo da ćete među našim novim naslovima pronaći sjajno štivo za sebe i više od jednog – tračka nade.

More naše sinje - ekoakcija

Prostranstvo mu je opjevano u pjesmama, boje mu se mijenjaju s godišnjim dobima i dijelovima dana, snaga mu je razorna, čipkasta pjena na žalu smirujuća... Bilo u bonaci ili za nevere, sva su njegova lica veličanstvena, magnetski privlače, i ona za utihe i ona razorno divlja, za velikih oluja. O moru je riječ, a svjetski poznata književnica Elif Shafak u svojim se romanima često osvrne upravo na njega. U jednom od njih napisala je da bi „mornari uvijek govorili da krila nad glavom znače kopno. No nisu rekli da, što se čovjek više bliži kopnu, to mu se more čvršće prihvati za dušu i ne pušta.“ Upravo ta ljubav i povezanost s morem, pogotovo našim divnim Jadranskim, nagnala nas je da se uključimo u ekoakciju s udrugom Argonauta.

U Nacionalnom parku Kornati održale su se akcije ekološko-edukacijskog projekta „Eko kamp Kornati 2024.“ koje su, između ostalog, uključivale i čišćenje podmorja oko Kornata u kojem su sudjelovali vrijedni ronioci iz nekoliko ronilačkih klubova. U želji da Jadransko more bude što ljepše i čišće, a da ljude koji na tome predano rade i mi nagradimo, priključili smo se akciji i darivali im, a što drugo nego – knjige.

Tako su naša najnovija izdanja stigla na adresu udruge Argonauta na Murteru. Nadamo se da će roniocima, u predahu između hvalevrijednih i zahtjevnih akcija, dobro doći i jedan zaron u literaturu, u raznovrsne i nagrađene europske romane iz naše naklade.

Prevođenje iznutra i izvana: Duška Gerić Koren

Zahtjevnost teksta ovisi o autoru. Ako je autor jasan, nije teško prevoditi čak ni ako je stilski zahtjevniji.

Prevodite s tri jezika i iza Vas je ogromno iskustvo u prevođenju. Čestitamo na tome, ali uvijek je zanimljivo čuti što Vas je, kao mladu osobu, potaknulo na studiranje španjolskog i francuskog jezika?
Oduvijek su me zanimali jezici i odabir studija došao je nekako sam po sebi, bez previše razmišljanja. Zašto baš španjolski i francuski? Ne znam, jednostavno volim romanske jezike, njihovu melodioznost, volim književnost napisanu na tim jezicima.

Za potrebe našeg europskog projekta preveli ste knjigu Dimitrija Rouchon-Borieja pod nazivom Demon s Vučjeg brda. Dimitri je francuski pisac, ali i novinar koji se bavio „crnom kronikom“. Slijedom toga napisao je spomenuti roman koji je zapravo ispovijest jednog ubojice. S kakvim ste se izazovima nosili prevodeći ga?
Riječ je o hrabro napisanom, potresnom romanu koji nije lako čitati. Ne samo zbog teške teme kojom se bavi – zlostavljanim djetetom koje na kraju počini strašan zločin – nego i zbog jezika kojim nam se obraća. Moram priznati da mi je prva pomisao prije nego što sam počela prevoditi roman bila – a što sad? Kako na hrvatski vjerno prenijeti te nanizane misli prenesene specifičnim, samo njegovim jezikom? Svaka rečenica u romanu, pa i svaka riječ, bila je poseban izazov.

Ne znam, jednostavno volim romanske jezike, njihovu melodioznost, volim književnost napisanu na tim jezicima.

Jezik kojim govori glavni lik Duke ponekad je nespretan, ali nikad nije nesuvisao. On se teško izražava, ali uvijek je posve jasno što želi reći. Duke pokušava ispripovijedati svoj život pišući na starom pisaćem stroju, ali piše "iz glave", niže misli bez zastajanja i ispravljanja i zato su njegove rečenice morale biti na neki način grube i neizbrušene, a opet jasne i tek ponekad dvosmislene. A tu su i interpunkcije, koje su u ovoj knjizi posebna priča. Zareza u tekstu gotovo uopće nema, možda tek na nekoliko mjesta. Postoje samo točke koje označavaju kraj misli pa je trebalo složiti rečenice tako da taj nedostatak zareza ne otežava čitanje.

Glavni lik u romanu neobrazovani je mladić koji je kao dijete bio zlostavljan. Njegov je jezik rudimentaran i kao takav izazov za prijenos na hrvatski. Koliko je bilo teško naći uvjerljivo rješenje za njegov izraz?
Dukeov je govor ograničen, rječnik siromašan i bazičan. Odabir vokabulara i način na koji sam slagala rečenice morao je odavati neukog, ali ne i neinteligentnog čovjeka. Izmučenu dušu koja pokušava shvatiti što mu se dogodilo, čovjeka koji ne razumije svijet oko sebe i ne zna se najbolje izraziti, a onda s druge strane čita Ispovijesti sv. Augustina i upušta se u gotovo filozofske rasprave.

Volim tekstove koji imaju neku posebnost u jeziku kao što je roman Demon s Vučjeg brda, tekstove s kojima se mogu igrati, one za koje mi se isprva čini da s njima nikad neću izići na kraj.

Pritom taj njegov siromašni rječnik i grube rečenice u sebi nose i tračak poezije. Njegov je jezik iskrivljen, neke riječi upotrebljava u pogrešnom značenju, ali to ne smije ispasti smiješno – i to je možda najveća zamka koju sam morala izbjeći. Osim toga, trebalo je jezikom pokazati i njegov razvoj, drukčiji je dok govori o djetinjstvu, šturiji i jednostavniji, a drukčiji dok govori o sebi kao tinejdžeru ili odrasloj osobi.

S kojeg od dva jezika iz kojih ste stekli diplomu više volite prevoditi i zašto? Koji je jezik zahtjevniji za vas kao prevoditelja?
Zapravo mi je svejedno, nemam favorita i ne bih rekla da je jedan zahtjevniji od drugoga. Zahtjevnost teksta ovisi o autoru. Ako je autor jasan, nije teško prevoditi čak ni ako je stilski zahtjevniji.

Kakve vrste tekstova najviše volite prevoditi, i postoji li određeni žanr ili tema koja vam je posebno bliska?
Volim tekstove koji imaju neku posebnost u jeziku kao što je roman Demon s Vučjeg brda, tekstove s kojima se mogu igrati, one za koje mi se isprva čini da s njima nikad neću izići na kraj. I hvala urednicima u Heni što me u tom smislu nisu "štedjeli". Dragi su mi tekstovi koji govore u nekom drugom dijelu svijeta, o nama manje poznatim kulturama, ali volim i dobar krimić, posebno ako je smješten u stvarne povijesne događaje ili ako su u radnju upletene stvarne osobe.

Često se problematizira teza da je prevoditelj u neku ruku i koautor djela u prijevodu. Što mislite o tome? Koja je zapravo uloga prevoditelja jednoga romana?
Slažem se s tvrdnjom da je prevoditelj koautor prevedenoga djela. Za prevođenje književnoga djela nije dovoljno poznavati samo jezik, moraš prepoznati autorov stil, čuti ritam njegove rečenice, ali i prijevodom pokazati po čemu je taj autor poseban. Moraš odabrati pravu riječ, pronaći način na koji ćeš izvornik pretočiti na jezik prijevoda kako se ne bi izgubilo ništa od vrijednosti romana.

Prevoditelj romana mora čitatelju prenijeti svu ljepotu izvornika, njegova stilska obilježja, probuditi u čitatelju prijevoda isti dojam koji stječe čitatelj izvornika, približiti mu sve segmente toga djela.

I tu do izražaja dolaze prevoditeljeva kreativnost i njegova umjetnička crta jer nije dovoljno prenijeti samo značenje teksta. Prevoditelj romana mora čitatelju prenijeti svu ljepotu izvornika, njegova stilska obilježja, probuditi u čitatelju prijevoda isti dojam koji stječe čitatelj izvornika, približiti mu sve segmente toga djela.

Poznajemo Vas kao prevoditeljicu koja puno istražuje dok prevodi. Kojim se alatima i izvorima najviše služite pri tom i kakvi su benefiti od istraživačkog rada?
Služim se svim dostupnim izvorima – knjigama, priručnicima, tiskanim i onima dostupnim na internetu, ali i konzultiranjem stručnjaka i osoba upućenijih u neku temu od mene.

Dok sam, na primjer, prevodila romane Leonarda Padure danima sam proučavala kartu Havane, pretraživala slike, detaljno proučavala kako izgleda Hemingwayeva kuća ili kojim se ulicama u Mexicu kretao Ramón Mercader kada je išao ubiti Trockog.

U istraživanje me vuče moja znatiželja, jednostavno moram znati kako izgleda mjesto na kojemu se odvija radnja, kako teku ulice u tom gradu, kako zvuči glazba koja se spominje. Dok sam, na primjer, prevodila romane Leonarda Padure danima sam proučavala kartu Havane, pretraživala slike, detaljno proučavala kako izgleda Hemingwayeva kuća ili kojim se ulicama u Mexicu kretao Ramón Mercader kada je išao ubiti Trockog. Trebalo je, naravno istražiti i povijesne činjenice i okolnosti u kojima se odvijaju radnje tih romana. Prevodeći nedavno roman Brigitte Giraud proučavala sam povijest lyonskih svilana, motorističku opremu, francuske zakone iz osamdesetih. Istraživanje tih detalja pomaže mi da lakše uronim u knjigu koju prevodim, a smatram da to pridonosi i kvaliteti prijevoda.

Vaš otac Vladimir Gerić vrsni je prevoditelj i vjerojatno Vaš uzor. Koji su još prevoditelji bili vaši uzori?
Teško mi je govoriti o uzorima i bilo koga posebno izdvojiti. Otac me "gurnuo" u te vode, ali uzor su mi svi koji su me nečemu naučili – od toga da razmišljam o svakoj sitnici, svakom zarezu u tekstu do toga da uvijek tražim najbolje moguće rješenje. No svakako moram spomenuti profesora Milivoja Telećana i njegove prijevode hispanoameričkih pisaca koji su uzor svakom hispanistu.

Što je ključno da bi netko bio dobar prevoditelj?
Za početak mora čitati, posebno hrvatske pisce. Mora dobro poznavati oba jezika, onaj s kojega prevodi, ali jednako tako dobro i onaj na koji prevodi. To je preduvjet za bilo koju vrstu prijevoda, ali za književni prijevod nisu dovoljni samo dobar rječnik i poznavanje jezika, potreban je i talent za tu vrstu prevođenja. A kao i sa svakim drugim poslom, da bi u nečemu bio dobar, moraš voljeti to što radiš.

Što nam možete reći o suradnji s lektorima i urednicima, koliko Vam je važna ta suradnja i kakvu Vi, kao prevoditelj, imate korist od lektorskih i uredničkih savjeta i primjedbi?
Suradnja s lektorima i urednicima meni je iznimno važna. Oni su prvi objektivni čitatelji prijevoda, profesionalno oko koje će vidjeti ono što ja pod utjecajem originala možda i ne primjećujem. Kao i u svakom drugom poslu, bitno je uzajamno povjerenje i strpljenje da saslušamo jedni druge i argumentiramo svoje odabire. Imala sam sreću raditi s vrhunskim profesionalcima, stručnjacima u tom poslu od kojih sam puno naučila.

S ARGONAUTOM ZA ČISTO PODMORJE

Proljeće oduvijek simbolizira neku vrstu buđenja, promišljanja, novih početaka. Dani postaju dulji, sunca je sve više, a vremena za pozitivne promjene napretek. Kao izdavač koji se svojim knjigama oduvijek trudi potaknuti na razmišljanje, ponuditi drugačiji kut gledanja na društvene fenomene, probleme i teškoće, ovog smo proljeća odlučili pomaknuti granice svojeg promišljanja i djelovanja.

Odlučili smo se stoga, simbolično i koliko je u našoj moći, pridružiti izvrsnoj Udruzi Argonauta, koja već godinama radi na pozitivnim promjenama u društvu. Tko za njih još nije čuo, njemu na znanje da je riječ o udruzi koja se prije svega trudi doprinositi održivom razvoju lokalne i regionalne zajednice pronalaženjem inovativnih rješenja u vrednovanju baštine, poticanju volonterstva, međusektorske suradnje i razvoja društvenog poduzetništva. Rezultate njihovih sjajnih aktivnosti, projekata i akcija možete popratiti na njihovoj web stranici (https://argonauta.hr/) i društvenim mrežama.

U svibnju ove godine Argonauta organizira Eko kamp Kornati 2024, u sklopu kojega će, uz pomoć vrijednih ronilaca volontera, čistiti podmorski okoliš Kornatskog otočja od otpada i istražiti u njemu prisutnost štetnih algi, a uz to će širu javnost informirati o velikoj važnosti zaštite i očuvanja morskoga okoliša.

Budući da smo itekako svjesni važnosti njihova djelovanja, i zahvalni na tome što rade, odlučili smo njihovim volonterima donirati svoje knjige, da u pauzi od spašavanja svijeta pronađu još inspiracije za dobrotu! Svi naslovi uključeni u donaciju dio su izdavačkog programa Europa iznutra i izvana, kojim se već godinama trudimo čitateljima ponuditi presjek nagrađivane europske književnosti koja je izvan mainstreama, a prikazuje mnoge probleme s kojima se kao društvo suočavamo.

Čast nam je što smo, barem na ovaj način, dio te predivne priče, a vas potičemo da svakako popratite hvalevrijedan rad Udruge Argonauta!

Prevođenje iznutra i izvana: Boris Vidović

Nikad se nitko nije obogatio prevodeći književnost.

Preveli ste roman slavnoga Tommija Kinnunena Rekla je da se ne kaje. Kako biste, u kratkim crtama, čitateljima predstavili ovaj roman?
Kao prvo, bilo bi dobro nešto znati o povijesnoj pozadini, ratu (Finci govore o ratovima, u množini) koje je Finska vodila. Prvi je bio Zimski rat: 30. 11. 1939. Sovjetski je Savez napao Finsku. Tu su Finci imali vrlo velike međunarodne simpatije, a našlo se dobrovoljaca iz mnogih zemalja. Mala zemlja uspjela se othrvati puno većem protivniku i tako je Zimski rat ušao u legendu. Rat je okončan primirjem 13. 3. 1940. Mir, pun velikih pritisaka i diplomatskih pokušaja, trajao je punih godinu dana. Slijedio je Nastavljeni rat koji je Finska vodila protiv Sovjetskog Saveza uz Njemačku, ali bez ikakvog međusobnog sporazuma. Taj je rat, u kojem je Finska izgubila dio svojih teritorija, trajao od 25. 6. 1941. do 19. 9. 1944.

Kinnunenov roman zanimljiv je upravo zbog te ženske perspektive događaja o kojima se najčešće pisalo iz perspektive muškaraca, vojnika.

Najesen 1944. potpisan je mir između zaraćenih strana, a jedan od uvjeta bio je i protjerivanje Nijemaca iz Finske. Tada počinji Laponski rat u koji se vodio između Finske i Njemačke. Njemačka je prilikom povlačenja palila gradove i sela po Laponiji, tako je i glavni grad finske Laponije Rovaniemi bio do temelja spaljen. Kinnunenov roman govori o manje spominjanim sudbinama žena u ratu: djelomično žrtve propagande, djelomično u portazi za poslom i boljim životom, junakinje romana radile su „ženske“ poslove u službi njemačke vojske. Treba znati i to da je tijekom rata Finska bila strateški podijeljena: otprilike južna polovica bila je pod nadzorom pretežno finske vojske. Sjevera Finska, Laponija i sjeverni dio Norveše bili su uglavnom pod njemačkom kontrolom. Nakon što su Nijemci od prijatelja i poslodavaca postali neprijatelji, lokalno stanovništvo i vlasti odlučili su kazniti žene zbog kolaboracije, otprilike kao što se to događalo nakon rata u višijevskoj Francuskoj. Junakinje romana vraćaju se s dalekog svojim kućama, nastoje preživjeti u teškim okolnostima, te nekako samima sebi objasniti što se zapravo tijekom rata dogodilo, i njima i njihovoj domovini. Kinnunenov roman zanimljiv je upravo zbog te ženske perspektive događaja o kojima se najčešće pisalo iz perspektive muškaraca, vojnika.

Ovo je već drugi Kinnunenov roman iz vaše prevoditeljske radionice, pred nekoliko godina preveli ste sjajni Na križanju četiriju cesta. Kako uspoređujete iskustvo rada na tim dvama prilično različitim romanima?
Oba su romana zanimljiva svaki na svoj način, a mislim da i nisu baš tako jako različiti. Oba pokrivaju otprilike isto povijesno razdoblje i bave se ljudima koji su na ovaj ili onaj način bili gurnuti u pozadinu. U oba romana postoje jaki ženski likovi koji, uprkos nedaćama, nastoje izboriti svoje mjesto pod suncem. U Križanju imamo i lik homoseksualca, dakle još jednog marginalca koji zbog svoje seksualnosti ima velikih problema.

Kinnunen, inače, piše dobro i jasno, tako da ni čitateljima ni prevoditeljima razumijevanje njegove proze ne zahtijeva neki posebni napor.

Oba romana govore i o šutnji, o onome što se u konzervativnoj sredini ne može nikome reći. Ratne okolnosti, naravno, samo pogoršavaju tu tešku situaciju. Kinnunen, inače, piše dobro i jasno, tako da ni čitateljima ni prevoditeljima razumijevanje njegove proze ne zahtijeva neki posebni napor.

Živite u Finskoj već doista dugi niz godina, kakve su čitateljske navike u finskome društvu? Možete li situaciju usporediti s Hrvatskom?
Kao i posvuda u svijetu, i u Finskoj se čita sve manje. Naravno, puno više nego u Hrvatskoj, ali trend je takav kakav je. Sistem knjižnica ovdje je sjajan, sve je besplatno i lako dostupno i u najudaljenijim krajevima – treba imati na umu da je Finska vrlo velika zemlja, od južne obale do sjevernog vrška ima više od 1300 km. Ljudi posuđuju knjige, za mnoge domaće uspješnice se ponekadčeka i mjesecima.

Osobno volim kad tekst nije lagan – više naučim, a često se mogu i poigravati jezikom. Imam sreću i privilegiju što prevodim s malih, „teških“ jezika pa sam tako našao neku svoju „nišu“.

Knjige se i kupuju puno više, ali još uvijek manje nego nekada ili no što bi ljudi u orbiti izdavačke industrije (pisci, izdavači, prevoditelji...) htjeli. Nekako mi se čini da je situacija oko izdavaštva i odnosa prema knjizi uopće bolja u, npr. Estoniji gdje se u tom poslu vrti manje novca, ali se književnost ipak više cijeni. Estonci imaju, recimo, desetak književnih časopisa (na nekih 1 300 000 stavnovnika), a to je puno više od broja književnih časopisa u Finskoj (gdje živi više od 5,5 milijuna ljudi).

Koje biste prevoditeljsko iskustvo istaknuli u svome radu?
Posljednjih godina počeo sam prevoditi i s estonskog, pa bih svakako htio istaknuti svoj prijevod klasika estonske književnosti A. H. Tammsaarea Novi Vrag u selu. Uskori će izaći (ili su upravo izašla) i dva kratka romana finske suvremene književnice Leene Krohn: Tainaron i Hotel Sapiens. Godinama sam pokušavao zainteresirati nekoga za njezinu prozu, i sad se konačno našao izdavač koji ju je otkrio i bez mojeg došaptavanja.

Imate li savjet za one koji tek počinju s književnim prevođenjem?
Čitajte, prevodite. Čovjek sa svakom novom knjigom nešto nauči. Neka vam posao bude zabavan. Nemojte se plašiti, poigravajte se riječima. Ima, naravno, i teških stvari, djela, trenutaka, ali ako vam je to preteško na pogrešan način – radite nešto drugo. Osobno volim kad tekst nije lagan – više naučim, a često se mogu i poigravati jezikom. Imam sreću i privilegiju što prevodim s malih, „teških“ jezika pa sam tako našao neku svoju „nišu“. Ljudi koji prevode s velikih jezika, engleskog, francuskog, talijanskog, imaju puno veću konkurenciju i može im biti teško naći neki svoj profil, ali vrijedi pokušati. I na kraju upozorenje: nikad se nitko nije obogatio prevodeći književnost. Ako ne uživate u ovom poslu ili ako imate neke druge prioritete – ne isplati se gnjaviti sebe i okolinu.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Prevođenje iznutra i izvana: Suzana Kos

Moja najveća ljubav i dalje ostaje Zvuk sunčanog sata Hane Andronikove.

Prevodite s češkoga već dugi niz godina. Posljednji Vam je prijevod suvremeni roman izvrsne češke autorice Lucie Falerove Spašavanje smrti. Kako biste, u najkraćim crtama, opisali taj roman?
Možda ovo neće zvučati kao dobar uvod, ali kao i na dosadašnjim promocijama i u razgovorima na ovu temu  na početku moram istaknuti da se radi o romanu koji nije za svakoga, i to prvenstveno zbog ozbiljne, bolne i teške teme kojom se bavi, a to je samoubojstvo i način na koji se i koliko uspješno možemo nositi s traumom odlaska drage i bliske osobe i osjećajem krivnje.

Lucie Faulerová, i sama vrlo mlada autorica, uspješno se uhvatila u koštac s temom od koje zaziru i stariji i iskusniji autori, i to s odmjerenom dozom ironije i humora te je stoga, usprkos temi, roman dobio i dašak lepršavosti, možemo reći čak i vrckavosti.

Glavna junakinja vodi nas kroz svoju prošlost i odrastanje obilježeno obiteljskim traumama, a njezina mladost samo još više naglašava dubinu provalije s kojom se suočava. Lucie Faulerová, i sama vrlo mlada autorica, uspješno se uhvatila u koštac s temom od koje zaziru i stariji i iskusniji autori, i to s odmjerenom dozom ironije i humora te je stoga, usprkos temi, roman dobio i dašak lepršavosti, možemo reći čak i vrckavosti. Roman je formalno promišljen do zadnjeg detalja, a iza njega stoji i velika količina istraživačkog rada. Valja spomenuti i jezičnu razigranost i reference na suvremeni svijet u kojem se krećemo, zbog čega ovaj roman  može dobro komunicirati i sa starijim, ali i s mlađim generacijama čitatelja.

Recepcija je toga romana vrlo dobra, naši čitatelji oduševljeni su načinom na koji autorica obrađuje jedan mračan unutarnji svijet protagonistkinje. Kakvo je Vaše čitateljsko iskustvo te knjige, ono koje dolazi prije prevoditeljskoga?
Kada sam krenula čitati roman, bila sam dosta skeptična, autorica na prvi pogled nerazumljiv, ali inovativan način raščlanjuje tekst. Glavna junakinja putuje vlakom, a zvukovi kretanja, zaustavljanja ili pak skretanja vlaka čine prekretnice u pripovijedanju.

Ovo je tek drugi roman Lucie Faulerove, no više je nego jasno da se radi o iznimno talentiranoj mladoj spisateljici koja se odvažila 'iskočiti iz tračnica' dominantnih književnih trendova.

No kako radnja odmiče, postaje vam jasan smisao tih formalnih rješenja, a i činjenica da autorica apsolutno u svakom trenutku potpuno kontrolira i usmjerava tekst. To rezultira gotovo filmskom dinamikom, brzim izmjenama scena, prošlosti i sadašnjosti, svijeta izvan i unutar glavne junakinje. Ovo je tek drugi roman Lucie Faulerove, no više je nego jasno da se radi o iznimno talentiranoj mladoj spisateljici koja se odvažila 'iskočiti iz tračnica' dominantnih književnih trendova.

Na čemu trenutno radite?
Trenutno prevodim roman Jaroslava Rudiša Nebo pod Berlinom. Sretna sam što je Hena prihvatila moj prijedlog i odlučila se za prijevod ovog romana odličnog češkog suvremenog autora koji je uvelike obilježio devedesete godine i početak našeg tisućljeća, a do sada nije prevođen kod nas. Rudiša sad već možemo svrstati i u klasike postranzicijske češke književnosti, a stilom se nastavlja na velike češke autore, poput Hašeka i Hrabala. On je tipično češki pripovjedni žanr gostioničarske anegdote osuvremenio u skladu s novim generacijskim trendovima, tekst je izrazito ritmičan i prožet referencama na suvremenu punk i rock glazbu, zbog čega ga kritičari često nazivaju i punk Hrabalom.

Imate li svoj omiljeni prijevod?
Moram priznati da sam dosad imala sreće i prevodila u pravilu tekstove koje bih i sama predložila za prijevod, no moja najveća ljubav i dalje ostaje Zvuk sunčanog sata Hane Andronikove. O tom sam romanu već pričala za ovaj projekt, ali moram još jednom istaknuti ovu nažalost prerano preminulu autoricu kao jednu od najboljih pripovjedačica s kojima sam se u svom čitateljskom i prevodilačkom stažu susrela.

Koji biste savjet dali budućim prevoditeljima s češkog, koji se u tome tek trebaju okušati?
Smatram da je za svakog prevoditelja važno da osvijesti važnost svoje uloge u komunikaciji između dvije kulture. Književno prevođenje važan je most koji doprinosi boljem razumijevanju i razvoju odnosa između dalekih i bliskih društava, a upoznajući druge bolje upoznajemo i same sebe.

Književno prevođenje važan je most koji doprinosi boljem razumijevanju i razvoju odnosa između dalekih i bliskih društava, a upoznajući druge bolje upoznajemo i same sebe.

Svaki budući prevoditelj također mora jako dobro poznavati svoj materinji jezik i svoju kulturu, a da bi se to postiglo, savjetovala bih svima da što više čitaju. Češki jezik i kultura su nam bliski i opća je predodžba da se lako razumijemo, no upravo u tome često leže zamke, stoga treba dobro otvoriti oči. I rječnike.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Prevođenje iznutra i izvana: Una Krizmanić Ožegović

Tema Dugih noći u Caxiasu bolna je i sumorna, ali i potrebna, kao podsjetnik na velike ljudske kapacitete.

Prevodiš s engleskoga i portugalskoga, prevela si velik broj suvremenih beletrističkih naslova. Kada podvučeš crtu, kojem se jeziku radije vratiš u prijevodu?
Ne mogu reći da imam favorita, dovoljno sam znatiželjna, tako da me oba jezika podjednako iznenađuju.

Prevela si roman Duge noći u Caxiasu portugalske nagrađivane književnice Ane Cristine Silva. Ona je poznata i priznata zbog svojih književnih pristupa povijesnim temama. A ova je prilično teška?
Caxias je zloglasni zatvor u kojem su se provodila sustavna mučenja tijekom Salazarova režima. Upoznajemo se s Laurom, studenticom prava i aktivistkinjom, srčanom protagonisticom koja sanja o boljem i pravednijem Portugalu. Nakon što je uhite, podvrgnuta je brutalnim mučenjima. Između premlaćivanja i kroničnog nespavanja kojima je izložena danima, polako gubi razum i slama se.

Umjesto vječne teme dobra i zla, Ana Cristina Silva u prvi plan postavlja sklonost relativizaciji dobra i zla, koja je perfidno prisutna kako u romanu, tako i svugdje oko nas, te postavlja prava pitanja i glavni je „krivac” za nelagodnu i mračnu atmosferu.

Pritom njezina glavna mučiteljica marljivo odrađuje svoje smjene u kojima obožava mučiti ljude. U nizu flashbackova, pratimo dvije paralelne priče o odrastanju, s time da uranjanje u psihološki profil mučiteljice Leninhe može izazvati popriličnu mučninu. Kako se povijesne silnice i životi dvaju žena neraskidivo isprepliću, trgaju, lome i ponovno sastaju, tako idemo prema bolnom raspletu koji teško da će nekoga ostaviti ravnodušnim. Tema je bolna i sumorna, ali i potrebna, kao podsjetnik na velike ljudske kapacitete. Umjesto vječne teme dobra i zla, Ana Cristina Silva u prvi plan postavlja sklonost relativizaciji dobra i zla, koja je perfidno prisutna kako u romanu, tako i svugdje oko nas, te postavlja prava pitanja i glavni je „krivac” za nelagodnu i mračnu atmosferu.

Prevoditeljica nema druge nego saživjeti se s tekstom na kojemu radi, kakvo je iskustvo bilo prevoditi Caxias?
Mučno. S jezične strane nije bilo većih izazova, ali tema mučenja pratila me do zadnje rečenice. Trebale su mi duge pauze između pojedinih poglavlja da se saberem.

Imaš li svoj omiljeni dosadašnji prijevod?
Kako koji dan. Danas ću izdvojiti Jan Carson i  njezin roman Potpirivanje. Empatija, bujna mašta i maestralno pripovijedanje iznjedrili su nekoliko osebujnih obiteljskih priča iz Belfasta.

Danas ću izdvojiti Jan Carson i  njezin roman Potpirivanje.

Tema transgeneracijske traume sve je aktualnija, tako da bih voljela da je što više ljudi osvijesti i kroz ovu knjigu.

Kada nijedna knjiga na hrvatski ne bi bila prevedena, što bi ti prvo prevela?
Budući da bi očito bila među rijetkim preživjelima u tako jednom postapokaliptičnom scenariju, predlažem All My Friends Are Dead Averyja Monsena, zbirku ilustriranih gorko-slatkih priča za odrasle o dinosauru koji se suočava s tugom i gubitkom svojih prijatelja. 

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Prevođenje iznutra i izvana: Mišo Grundler

Da imam vremenski stroj, vratio bih vrijeme svaki dan samo da mi ostane više vremena za čitanje.

Projekt Europa iznutra i izvana, koji se uskoro bliži kraju, otvorili smo potresnim romanom Leksikon svjetla i tame norveškog autora Simona Strangera u tvom fantastičnom prijevodu. Prošlo je otad gotovo dvije godine, ali što pamtiš od baš tog prevoditeljskog iskustva?
Moram reći da Strangerov Leksikon svjetla i tame zauzima posebno mjesto u mom prevoditeljskom, ali i čitateljskom  opusu, jer se rijetko dogodi da me knjiga koju prevodim, budući da mi je prevođenje ipak struka i pristupam mu u prvom redu profesionalno, toliko dirne i potrese. Ovo je također knjiga koju ću definitivno, za koju godinu, kad malo zaboravim detalje, ponovno uzeti u ruke kao čitatelj.

Leksikon svjetla i tame zauzima posebno mjesto u mom prevoditeljskom, ali i čitateljskom  opusu, jer se rijetko dogodi da me knjiga koju prevodim, budući da mi je prevođenje ipak struka i pristupam mu u prvom redu profesionalno, toliko dirne i potrese.

Osim što je bilo divno upoznati autora Simona Strangera, fantastičnog čovjeka i pisca, s ovom sam knjigom doživio još mnogo izvanrednih iskustava: od sjajnog čitateljskog kluba u Gradskoj knjižnici Gajnice, gdje sam ostao zadivljen angažmanom knjižničarki i članova kluba čitatelja, koji su studiozno proučili tekst, postavljali izuzetno zanimljiva pitanja i općenito ostali oduševljeni romanom, pa do predstavljanja ove knjige u organizaciji Hrvatsko-norveškog društva, gdje sam imao priliku upoznati jednog gospodina koji u Hrvatskoj postavlja Stolpersteine, kamenje spoticanja u spomen na žrtve Holokausta, kojemu taj roman ima posebno osobnu, bolnu i sjetnu, komponentu. Takva iskustva govore da je autor uspio u svojoj namjeri – da se nikada ne zaborave imena nedužnih žrtava.

Mi na tu knjigu dobivamo feedback koji uključuje same pohvale, a pogotovo prevoditelju, svima je jasno da je posrijedi golem trud. Kakvo je tvoje iskustvo, javljaju li ti se čitatelji?
Imam također isto iskustvo od ljudi koje susrećem i koji mi se javljaju putem maila i društvenih mreža; svi su bez iznimke oduševljeni i ganuti tim Strangerovim humanističkim remek-djelom, koje u prvom redu poziva na ljudskost i oprost, ali i služi kao opomena što se može dogoditi kada se zlo zaboravi i relativizira.

Prijevod se uglavnom uzima zdravo za gotovo i svaki put me ugodno iznenadi kad čitatelje zanima upravo sam čin prevođenja.

Ljudi govore da su čitajući bili ganuti do suza, da odsada primjećuju kamenje spoticanja na našim ulicama, zastanu i pročitaju ime nekoga od naših sugrađana žrtava Holokausta i nastoje ga upamtiti da nikada ne bude zaboravljeno. Iznenadilo me i koliko je čitatelja svjesno da je roman u abecednoj formi leksikona bilo veoma zahtjevno prevesti i mnoge su zanimali upravo ti detalji, prevoditeljska strategija i postupci kojima je ovaj roman približen našoj publici. Prijevod se uglavnom uzima zdravo za gotovo i svaki put me ugodno iznenadi kad čitatelje zanima upravo sam čin prevođenja.

Imaš doista mnogo prevedenih knjiga iza sebe. Kad podvučeš crtu, što te najviše veseli prevoditi?
I kao čitatelju i kao prevoditelju omiljeni su mi žanrovi poezija, osobito klasična, i povijesni roman. Često kažem da bih, kad bih mogao birati, prevodio samo te žanrove i, premda jednako pristupam svakom prijevodu, osjećam da prevodeći nešto što i sam rado čitam uspijevam iz sebe izvući dodatnu trunku inspiracije.

I kao čitatelju i kao prevoditelju omiljeni su mi žanrovi poezija, osobito klasična, i povijesni roman.

U takva djela, koja bih izdvojio i koja bih odabrao kao čitatelj, svakako se ubrajaju Henini naslovi Leksikon svjetla i tame, Proroci fjorda vječnosti dansko-norveškog autora Kima Leinea te roman Arvejord (radnog naslova Naslijeđena zemlja) švedsko-finske autorice Marije Turtschaninoff, čiji prijevod vi i ja pripremamo za jesen ove godine.

Kakav je Mišo Grundler kao čitatelj, što te trenutno zaokuplja?
Uh, prevoditelj je uglavnom, bar iz mog iskustva, frustriran čitatelj, jer nakon cijelog dana rada na nekom prijevodu ostane vrlo malo vremena i energije za čitanje svega što bih želio pročitati. Obično zato započnem čitati nekoliko knjiga odjednom i nastojim čitati svaki dan, ako nikako drukčije, prije spavanja, no onda se dogodi da na noćni ormarić naslažem preveliku gomilu knjiga, koje me prijekorno gledaju jer ih nisam nekoliko dana uzeo u ruke. Da imam vremenski stroj, vratio bih vrijeme svaki dan samo da mi ostane više vremena za čitanje. A što se tiče naslova koje trenutno čitam, ili ih samo slažem pored uzglavlja kreveta, to su Duboke se vode dižu Anje Kampmann (prev. Patricija Horvat, Hena Com), Ruski prozor Dragana Velikića (Laguna) te novoobjavljenu knjigu mojih dragih prijateljica i kolegica Ande Bukvić Pažin i Marije Ott Franolić Velika važnost malih priča (Ljevak). Uvijek nastojim čitati što raznovrsnije naslove, a posljednjih sam godina više pozornosti posvetio djelima iz nama, ili barem meni, uvjetno rečeno, egzotičnih i manje poznatih kultura poput Koreje, Japana, Brazila, Argentine, Gruzije, Južne Afrike itd.

Koji bi savjet dao onima koji se žele baviti prevoditeljstvom?
Savjetovao bih im da se na to odluče ako su zaljubljeni u čitanje, ako žele svaki dan raditi nešto što vole, naučiti nešto novo i zanimljivo, iskusiti iracionalan ushit pronalaženja prave riječi u određenom kontekstu, posredno utjecati na druge ljude, kojima će možda baš neka knjiga koju su preveli promijeniti život te ako su spremni, katkad mazohistički, iz sebe izvlačiti zadnji atom energije i uložiti disproporcionalan trud da bi jedna jedina rečenica zvučala savršeno. Pritom valja paziti da ne postanu asocijalni i ne zapostave prijatelje, obitelj, bračne partnere i djecu, da ne potroše sav zarađeni honorar kod fizioterapeuta zbog bolnih leđa nakon deset, dvanaest ili šesnaest sati prevođenja dnevno te da inspiraciju ne potraže (kao ja) na dnu flaše. Književno prevođenje neće vas vjerojatno dovesti pod svjetla reflektora ni na naslovnice novina, nećete provoditi praznike na jahti u Dubaiju niti potpisivati milijunske ugovore, ali ako imate u sebi tu neku iskru nadahnuća, platonovski rečeno božanskog ludila, tad sve to blijedi i pada u drugi plan kad u ruke primite knjigu svježe izašlu iz tiska, čedo vašeg višemjesečnog truda, rada, muke i, dakako, ljubavi – taj osjećaj književnim prevoditeljima ništa ne može zamijeniti.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.