Hena com – izdavačka postaja na kojoj se vrijedi zaustaviti!

 Susret strasti, znanja i inspiracije!

Interliber, najveći i najvažniji sajam knjiga u Hrvatskoj, već desetljećima je prava meka za sve ljubitelje pisane riječi. Njegovi šareni štandovi, miris novih knjiga i gužva strastvenih čitatelja stvaraju posebnu atmosferu u kojoj se svakodnevica lako zaboravlja, a svijet mašte preuzima glavnu riječ. Sajmovi knjiga, poput Interlibera, predstavljaju mnogo više od prilike za kupnju knjiga po sniženim cijenama; oni su susret strasti, znanja i inspiracije, mjesta gdje se brišu granice između autora, izdavača i čitatelja. Ovi događaji oživljavaju kulturu čitanja, potiču kreativnost i pozivaju sve generacije da pronađu zadovoljstvo u listanju stranica i otkrivanju novih priča. U vremenu kada digitalna tehnologija sve više dominira našim životima, sajmovi knjiga poput Interlibera podsjećaju nas koliko je iskustvo čitanja neprocjenjivo i koliko nas knjige mogu povezati s drugima i s nama samima.

Pozivamo vas, stoga, na Interliber 2024. Nadamo se da ga s nestrpljenjem iščekujete, da ste pripremili liste naslova kojima će obogatiti svoje kućne biblioteke i uživati u čitanju narednih nekoliko mjeseci, sve dok ne potrošite zalihe. Nama svaki sajam, a Interliber osobito, donosi novo uzbuđenje i priliku za susret s čitateljima, svima koji nas prate na društvenim mrežama i koji s nama dijele veselje oko svake nove objavljene knjige. Iz tog smo razloga i ove godine pripremili bogat program domaćih i stranih naslova, a da biste se lakše snašli u pronalaženju željene literature nudimo vam pregled ovogodišnjih izdanja.

U vremenu kada digitalna tehnologija sve više dominira našim životima, sajmovi knjiga poput Interlibera podsjećaju nas koliko je iskustvo čitanja neprocjenjivo i koliko nas knjige mogu povezati s drugima i s nama samima.

I ova je, 2024., godina Henine bogate produkcije koja će biti zapamćena po nekoliko knjiga koje su odmah po lansiranju postale hitovi. Nakon duge pauze od nekoliko godine, u proljeće nas je novim romanom „Nada“ obradovao hitmejker Ante Tomić, zatim je početkom vrućeg kolovoza stigao novi, željno iščekivan roman Elif Shafak „I nebom teku rijeke“. No to nije bio kraj, da ni jesen ne bi ostala bez znamena, Nobelova nagrada za književnost 2024. u listopadu je dodijeljena korejskoj, a našoj, spisateljici Han Kang. Autorica, čija smo dva najznačajnija romana, „Vegetarijanku“ i „Ljudska djela“ bili ranije objavili, dolazi u žižu interesa, a nas tjera u nove izazove i reizdanja tih dviju uspješnica. Budući da se o spomenutim knjigama već puno pisalo, nećemo vas dodatno upućivati u njihov sadržaj. Svi koji su odlučili nabaviti ih u studenom, Interliber je prava prilika, dođite na Henine štandove u paviljonu 5. i 7. i ugrabite svoje primjerke po sajamskim cijenama. Sve spomenute knjige raznovrsnog su sadržaja uz neke ćete se smijati, uz druge plakati, ali sve će vam pružiti užitak čitanja i novih spoznaja.

Osim gore spomenutih zvučnih imena, Hena com je u 2024. godini objavila i niz sjajnih naslova različitih žanrova i tema, donoseći hrvatskim čitateljima široku lepezu novih književnih iskustava.

Među njima nalaze se autori koji su vam poznati, poput naše sjajne Lore Tomaš, Korejke Kyung-Sook Shin i Kanađanke Jocelyne Saucier. No svake godine otkrivamo vam i nova imena domaće i svjetske literarne scene pa ni ova godina nije izuzetak. Vrijedi zaviriti u korice debitantskih romana Dragana Markovine i Marina Bukljaša kao i dobro znanog Marka Gregura koji svakim novim romanom opravdava svoj status vrhunskog romanopisca s vrijednim nagradama iza sebe.

Nobelova nagrada za književnost 2024. u listopadu je dodijeljena korejskoj, a našoj, spisateljici Han Kang. Autorica, čija smo dva najznačajnija romana, „Vegetarijanku“ i „Ljudska djela“  bili ranije objavili

Svi koji pamte knjigu „Molim te, pazi na mamu“ napokon će moći uživati u novom romanu, svojevrsnom nastavku te kultne knjige. „Očima mog oca“ dirljiva je priča kojom nas Kyung-Sook Shin ponovno baca u okrilje obitelji, ali ovaj je put riječ o dirljivom i emocijama nabijenom odnosu oca i kćeri. „Vrt večernjih magli“ Tana Twana Enga, vrhunska je proza i veliki svjetski bestseler koji nas vodi u Malaju, u čudesan japanski vrt i neobičan, tragedijom obilježen odnos između Kineskinje i Japanca. „Gospodari rudnika“ Jocelyne Saucier, fascinantna je priča o obitelji koja broji čak dvadeset i jedno dijete, o izoliranom rudarskom gradiću i nezaboravnim sudbinama njezinih junaka. Češku prozu predstavit ćemo romanom „Nebo pod Berlinom“ Jaroslava Rudiša, urbanom pričom o prijateljstvu, ljubavi i glazbi u dinamičnom berlinskom metrou. I omiljena „Knjižničarka na konju“ Kim Michele Richardson dobila je nastavak pa će se "Knjižničarkina kći" na sajmu moći nabaviti po popustu, a autoričini poklonici moći će guštati u priči o hrabrim ženama koje su svojim radom i ljubavi prema knjigama obilježile dramatično doba u kojem su djelovale. Klasik poslijeratne književnosti „Žena na stupu srama“ Brigitte Reimann, njemačke spisateljice svjetskoga glasa, potresna je priča o zabranjenoj ljubavi, zaluđenosti ideologijom te važnosti milosrđa i u najtežim uvjetima. „Čaroban komadić umjetničke imaginacije“ po riječima iz Süddeutsche Zeitunga, roman je proslavljene njemačke autorice Iris Wolff „Treperenje svijeta“, koji na pozadini burne povijesti europskog 20. stoljeća, plete priču o majčinstvu, prijateljstvu, o ljubavi i smrti. Melankolične slike banatskog sela u ovoj knjizi bonus su za sve ljubitelje vrhunske proze.

Ljubitelji suvremene, angažirane proze bit će oduševljeni romanom "I ne znaš da je tu" Daniela Glattauera koji se lucidno, britko i gorko-humorno fokusira na austrijske bogate društvene slojeve čiji je odnos prema migrantima opterećen brojnim stereotipima. Suvremena proza „Bijes koji ostaje“ Mareike Fallwickl bombastična je priča o ženama i djevojkama pritisnutima teretom patrijarhata, ali i priča o osveti i emocionalnim turbulencijama. Hena Com je također ove godine objavila beskrajno šarmantan epistolarni roman "Savršeni dani" Španjolca Jacoba Bergarechea. Dva su pisma u njemu, jedno namijenjeno ljubavnici, drugo supruzi, a među njima minglaju se zanimljive Faulknerove epistole fatalnoj Meti Carpenter. Ovo je španjolski bestseler i knjiga nakon koje ćete pokušati izbrojati koliko je vama svršenih dana donio život. Za ljubitelje napetih povijesnih drama "Posljednji dani u Berlinu" Palome Sánchez-Garnice odličan je izbor jer je riječ o djelu koje nas baca u ratni vihor, špijunažu i intrigantan ljubavni trokut. Američki rasizam i društvena klima američkog juga skriva se u britkoj satiri „Drveće“ Percivala Everetta koji je usto knjigu nakrcao zločinima i istražiteljima pa je preporučujemo ljubiteljima vrhunske literature kao i poklonicima dobrih napetica. Ne zaboravimo da je Everett okrunjen brojnim nagradama, finalist je Bookera i Pulitzera, a po jednom njegovom prethodnom romanu snimljen je i Oskarom nagrađen film. Gaea Schoeters je belgijska svestrana umjetnica, a njezina adrenalinska kapsula „Trofej“ je snažna, duboko mračna priča o kolonijalizmu, lovu na "big five" trofeje, roman koji otkriva odnos Afrike i Zapada i nesmiljeno uništavanje majke Zemlje.

Pripremili smo popuste i sniženja starijih naslova do čak 70 %. Nekolicina će autora na Heninu štandu potpisivati svoje knjige, pratite nas na društvenim mrežama i organizirajte svoje vrijeme dolaska.

Nismo zaboravili ni domaće perjanice pa vam Hena com donosi sjajne naslove poput „Maršala na Poljudu“ Dragana Markovine, koji piše o Titu, Splitu i Poljudu, ali i događajima koji su obilježili dane s kraja 80-ih godina prošlog stoljeća. „Vatra svete Katarine“ debi je mladog i talentiranog Marina Bukljaša. Roman je to ceste, roman visoke napetosti, prepun izdaja, avantura, glazbe i seksa koji nam evocira uspomene na zagrebački potres, ali istodobno vodi na putovanje Lijepom našom, od Opatije do Dubrovnika.

Od domaćih autora ističemo „Ekspoziciju tame“ nagrađivanog Marka Gregura, roman koji istražuje skrivene slojeve društva i tamnu stranu ljudske prirode, a sve kroz doživljaje slijepog glavnog protagonista Mračnjaka. Poklonici Lore Tomaš mogu napokon uživati u njezinu novom romanu „Papiru tvoje kože“, filigranski ispisanom štivu koje nas vodi u Indiju. Tomaš ponovno majstorski plete priču iz prošlosti i sadašnjosti, otvara čudesne svjetove davnih putnica, putopiskinja i žrtava obiteljskog nasilja, a sve je u službi propitivanja toksičnih odnosa, te sjećanja i traume.

Ne zaboravimo ni „Džine“ Fatme Aydemir, potresnu obiteljsku storiju o identitetu i potrazi za pripadnošću. Usto valja spomenuti „Badem“ Korejke Won-Pyung Sohn, emotivnu priču o bolu, prijateljstvu i iskupljenju te „Dječaka koji je crtao sjene“ Oriane Ramunno, uzbudljiv povijesni triler smješten u najzloglasniji koncentracijski logor Drugog svjetskog rata.

Filozofske misli pronalazimo u knjizi "Minifilozofija" Jonnyja Thomsona, dok povijesne crtice i čarobni opisi Andaluzije dolaze kroz "Priče iz Alhambre" Washingtona Irvinga, klasika koji je sada dostupan hrvatskim čitateljima. Ljubitelji horora i fantastike ne bi smjeli propustiti roman "Naš dio noći" Mariane Enríquez, koji nudi mračne, nadnaravne elemente u fascinantnoj i složenoj priči o obitelji, kultovima i ljubavi.

Ovogodišnji Interliber, kao i uvijek, nudi bogatu ponudu, a Hena com se pobrinula ponuditi raznovrstan spektar knjiga, književne poslastice vrhunske kvalitete među kojima će svatko naći svoje omiljeno štivo. Pripremili smo popuste i sniženja starijih naslova do čak 70 %. Nekolicina će autora na Heninu štandu potpisivati svoje knjige, pratite nas na društvenim mrežama i organizirajte svoje vrijeme dolaska.

Nadamo se da su vam naše preporuke bile od koristi i da ćete se u našoj književnoj gozbi lako snaći i počastiti onim što najviše volite. Izaberite najbolje za sebe i uronite u svijet slova, priča i nezaboravnih likova. Ili ukratko: Čitajte knjige koje se pamte!

Predstavljanje knjige “Trofej” Gaee Schoeters

Nakladnička kuća Hena com poziva vas na predstavljanje knjige Gaee Schoeters "Trofej" koja će se održati u zagrebačkoj Knjižari Znanje, Gajeva 1,  22.10.2024. u 18 sati.

Sudjeluju:
Gaea Schoeters, autorica
Nermina Husković, glavna urednica
Svetlana Grubić Samaržija, prevoditeljica
Toni Bandov, konsekutivni prevoditelj

Gaea Schoeters (1976.) suvremena je belgijska spisateljica. Debitirala je putopisnom knjigom Meisjes, moslims en motoren (2008.) o sedmomjesečnu putovanju motociklom kroz Iran, Srednju Aziju i Arapski poluotok, a dosad je napisala i romane Diggers (2011.), De kunst van het vallen (2014), Zonder titel #1 (2018.) te objavila zbirku intervjua Het Einde (2020.) i novelu Cargo (2022.). Svestrana i sklona eksperimentu, Schoeters je dramatičarka i libretistica nekoliko nagrađivanih opera i glazbeno-scenskih djela. Piše kolumne i eseje za razne novine i časopise, strastvena je performerica i kustosica. Voditeljica je Dead Ladies Showa, kabareta u kojem se bavi zaboravljenim ženama. Njezin najpoznatiji roman, Trofej (2020.), osvojio je nagradu „Sabam“ za književnost i posebno priznanje Nagrade Europske unije za književnost te ušao u uži izbor za druge nagrade. Preveden je na desetak jezika.

Roman "Trofej" suvremeni je klasik koji iznenađuje iz stranice u stranicu. Napetom, gotovo trilerski orkestriranom naracijom, autorica pripovijeda o Africi koju ne vidimo. O ljudima koji vodu traže i onima koji je piju. O ljudima koji love i onima koji su plijen. O poštovanju i poniženju Majke Zemlje. O smrti koja omogućuje život.

Pridružite nam se na druženju s autoricom!

www.hena-com.hr

Subvencionirano sredstvima EUPL-a,  Kreativne Europe i Flanders Literature.
 

Jesen je drugo proljeće

Jesen sa sobom donosi ne samo promjenu u prirodi, već i priliku za refleksiju, nove početke i unutarnju obnovu. Albert Camus jednom je rekao: "Jesen je drugo proljeće u kojem je svaki list cvijet." Ove riječi savršeno dočaravaju suptilnu ljepotu u prirodi, koja nas mami i zove na druženje, na rad i aktivnost. Njezina nam se ljepota zrcali u očima, na prirodu i okoliš u jesen nitko ne može ostati ravnodušan. Istodobno, kraći i hladniji dani neumitno svjedoče da je ljeto iza nas i svaki se čovjek ima potrebu zadržati u toplini doma, u udobnosti mekih fotelja.

Spojili smo u jesenskom setu četiri fascinantna glasa koji dolaze iz udaljenih krajeva Azije i Kanade, a među njima se popuno ravnopravno našao i češki autor Jaroslav Rudiš, koji upravo svojim romanom razbija postojani niz te unosi živost i humornu češku dimenziju u listopadska izdanje.

Upravo takvi trenuci idealni su za zaranjanje u knjige koje će nas atmosferom odnijeti u nove i neistražene svjetove. Jesen je doba raskoši i melankolije, a naša su jesenska izdanja upravo takva: raskošna, tiha i melankolična. U ovom jesenskom četverolistu na najbolji su mogući način prezentirana složena ljudska iskustva, glasovi snažnih protagonista, sudbine koje prkose logici i slike nepoznatih krajolika. Spojili smo u jesenskom setu četiri fascinantna glasa koji dolaze iz udaljenih krajeva Azije i Kanade, a među njima se popuno ravnopravno našao i češki autor Jaroslav Rudiš, koji upravo svojim romanom razbija postojani niz te unosi živost i humornu češku dimenziju u listopadska izdanje.

Uronili smo u ljepotu Malezije s Tan Twan Engovim "Vrtom večernjih magli", gdje Teoh Yun Ling, ispunjena bolnim uspomenama iz ratnog zarobljeništva, pokušava stvoriti vrt kao most prema izgubljenoj sestri.

Malajska magla, tišina i rituali vrtlarstva isprepliću se s dubokom potragom za mirom, poput prozračnog jutra koje obećava novi početak.

Malajska magla, tišina i rituali vrtlarstva isprepliću se s dubokom potragom za mirom, poput prozračnog jutra koje obećava novi početak.

„Otmjen i nezaboravan roman o ratu, umjetnosti i pamćenju.“
The Independent

„Ovaj roman trza mnoge žice: teme su mu ozbiljne, povijesno utemeljenje čvrsto, struktura pomno osmišljena, a staromodna ornamentacija vrijedna poštovanja.“
Kapka Kassabova, The Guardian

„Aritomo, fascinantan lik, utjelovljenje rječitog misterija ovog romana, nije samo vrtlarski majstor nego i umjetnik, meštar ukiyo-ea, gravura ‘plutajućeg svijeta’, koje su i same izrazi prolazne ljepote i nepostojanosti.“
Dominique Browning, The New York Times

S druge strane, u Južnoj Koreji, Kyung-Sook Shin nam u "Očima mog oca" otkriva slojeve obiteljske prošlosti, dok se junakinja vraća u selo svoje mladosti. Ta potraga za korijenima osjeća se poput jesenje nostalgije, kad se prošlost osjeti u svakom dašku vjetra i svakoj ispranoj boji sjećanja.

Kyung-Sook Shin nam u "Očima mog oca" otkriva slojeve obiteljske prošlosti.

Ovo je priča o tome kako se vraćamo na mjesta koja su nas oblikovala, kako bi razumjeli i sebe i one koje smo voljeli.

„...Očima mog oca spor je i duboko introspektivan roman, prožet sjećanjima.”
Jung Yun, The Washington Post

„Očima mog oca zanimljivo je djelo koje istražuje život čovjeka koji je proživio jedno od najburnijih razdoblja u povijesti Koreje, kao i podsjetnik mladima (i ne tako mladima) da su stariji ljudi, naši roditelji i bake i djedovi, živjeli svoje živote i imaju priče koje vrijedi poslušati.“
Tony Malone

„Ovo je knjiga koja nas podsjeća da svi patimo od istih rana, da nijedna osoba nije slobodna od boli svoga zavičaja i da se najveći gubici mogu izliječiti samo tamo gdje su i započeli.“
Defne Suman, autorica knjige Za doručkom

Daleko na sjeveru, u kanadskoj divljini, Jocelyne Saucier nas vodi među ´gospodare rudnika´, gdje upoznajemo obitelj Cardinal, koja tvori pravu pravcatu prirodnu silu usred divlje prirode i koja broji ni više ni manje nego dvadeset jedno dijete.

Saucierina Kanada postaje mistično mjesto gdje se vrijeme zaustavlja, a svaka priča odjekuje kao jesenji vjetar među stablima.

Ovdje se susreću neukrotiva priroda i ljudska potreba za slobodom, a Saucierina Kanada postaje mistično mjesto gdje se vrijeme zaustavlja, a svaka priča odjekuje kao jesenji vjetar među stablima.

„Sa svojom eksplozivnom, dirljivom, smiješnom i tragičnom pričom i nezaboravnim likovima, Gospodari rudnika važan su roman. (…) Kroz sudbinu te velike obitelji autorica govori o Abitibiju, gdje živi, o tamošnjim propalim snovima i prevarenim radnicima, o slijepoj moći multinacionalki, o nestajanju selā i desetkovanju obitelji. Njezini protagonisti imaju osobine junaka, sazdani su tako da odlijevaju nedaćama; oni su možda lokalni junaci, ali njihova je borba univerzalna.“
Voir

„Prožet crnim humorom i dubinskim poznavanjem građe o kojoj pripovijeda, ovaj roman pokazuje talent Jocelyne Saucier (...). Ovaj nevelik, gusto ispisan roman maestralno kazuje veliku priču, punu mračnih tajni i društvenih komentara.“
Publishers Weekly

„Zadivit će vas dar Jocelyne Saucier kao pripovjedačice i njezin izrazit spisateljski ukus kad iznosi prisjećanja na dječje bjegove. Slika pogoleme obitelji, njezinih običaja, bratsko-sestrinskih rivalstava i jezičnih osobitosti, nadasve je točna. Potresna drama promeće se u obiteljsku tajnu koja truje većinu mladih Cardinala.“
Onlalu.com

Jeste li čuli za sablasni vlak koji kruži berlinskim podzemljem? Na tom vlaku koji povezuje nesretne duše slučajno završava mladi učitelj iz Praga, koji u potrazi za promjenom dolazi u Berlin, ostavivši za sobom dosadan posao.

Ovaj roman prepun je crnog češkog humora, ritmova punk rocka i nostalgije za starim vremenima.

Naoružan gitarom, upoznaje neobične likove i osniva punk bend s luckastim vršnjakom Panchem Dirkem. U njihovim nespretnim pokušajima proboja, put im se križa s duhom Bertrama, nekadašnjim putnikom koji je život završio na tračnicama. Ovaj roman prepun je crnog češkog humora, ritmova punk rocka i nostalgije za starim vremenima. Poput putovanja kroz zapetljane staze berlinskog podzemlja, vodi čitatelja kroz Berlin pun kontrasta i neispričanih priča.

„Knjiga u kojoj ćete pronaći nebo i podzemlje, žive i mrtve, jedan veliki zid, ljubavnu priču i nepodnošljivu gorčinu tonova glazbenih nadanja.“
Bára Gregorová, iLiteratura

„Rudiš uspješno slijedi hrabalovskotřešňákovsku liniju pripovijedanja, autentično bilježi tijek života - udah-izdah, ulaz-izlaz... O sudbini vlastitog benda, o nepodnošljivoj gorčini što nije svoj, ali i mnogim drugim, ‘lijepo tužnim’ osobama čiji se putovi ukrštaju s njegovim i čije duše ‘tvore tihi, škripavi ton’ priča s ugodnom lakoćom, pronicljivošću i duhovito. I također sa znatnom dozom ironije (…)“
Marta Ljubková

„(…) Rudiš u svemu tome ipak zadržava dvije važne narativne snage. S jedne stranepomalo ironičnu distancu, zahvaljujući kojoj sve svoje likove predstavlja kako u svjetlu u kojem se daju sagledati, tako i u onom skrivenom ispod površinskog dojma. S druge je strane možda i enciklopedijska upućenost u gotovo sve o čemu piše, bočno, neupadljivo umetanje događaja u povijesne ili kulturne kontekste…“
Pavel Mandys, Týden

U ovoj smo jeseni spojili suptilnu melankoliju Azije, tišinu kanadskih šuma i snagu intimnih putovanja, stvarajući mapu priča koje nas vode od Malajskog poluotoka do kanadskih bespuća, od bujnih rižinih polja u J.Koreji do berlinske podzemne željeznice. I dok listovi padaju, ove priče ostaju, svijetleći poput zvijezda koje probijaju oblake na jesenjem nebu.

Han Kang: Glas Koreje koji odjekuje svijetom

Jučerašnji dan, odnosno deseti dan listopada, bio je poseban i važan, možda i najvažniji u literarnom svijetu, dan dodjele Nobelove nagrade za književnost.

Odlukom Švedske akademije tu prestižnu nagradu za 2024. dobila je korejska spisateljica Han Kang. I cijeli se svijet, u djeliću sekunde, okrenuo prema Južnoj Koreji podržavajući odabir (koji nije uvijek unison) i slaveći snagu njezinih djela te umjetničku moć Han Kang.

Odlukom Švedske akademije tu prestižnu nagradu za 2024. dobila je korejska spisateljica Han Kang. I cijeli se svijet, u djeliću sekunde, okrenuo prema Južnoj Koreji podržavajući odabir (koji nije uvijek unison) i slaveći snagu njezinih djela te umjetničku moć Han Kang.

Ova iznimna autorica koja je svojom prozom osvojila srca čitatelja zasluženo se našla među literarnim velikanima, a njeno prepoznatljivo pero, kojime je ispisala kompleksne i bolne priče o ljudskom postojanju, i službeno je ovjenčano priznanjem o kojem sanjaju mnogi nacionalni bardovi.

Njezine romane Vegetarijanka koji smo objavili 2018. godine i Ljudska djela objavljen 2019. godine uskoro ćete ponovno moći čitati na hrvatskom jeziku.

O autorici: Han Kang

Han Kang rođena je 1970. godine u Gwangjuu, gradu koji je obilježen traumom i poviješću otpora, a upravo je to snažno utjecalo na njezin književni rad. Poznata je po svojoj specifičnoj sposobnosti da u svojim djelima istražuje duboke, često bolne teme, poput nasilja, gubitka i ljudske ranjivosti. Njezino pisanje karakterizira minimalistički, ali izrazito emocionalan stil, koji spaja jednostavnost jezika s kompleksnošću unutarnjih stanja likova. U svojim romanima, često postavlja pitanja o ljudskoj prirodi, tijelu i odnosu pojedinca prema svijetu i obrnuto.

Studirala je književnost na Sveučilištu Yonsei u Seoulu, a na literarnu scenu kročila je kao pjesnikinja 1993. Prvi roman, Red Anchor, objavila je 1994., a do danas je objavila još nekoliko romana, novela i kratkih priča. Engleski prijevod romana Vegetarijanka (2015.) ostvario je golem međunarodni uspjeh te 2016. osvojio nagradu Man Booker International. Motivski naslonjen na prethodno objavljenu novelu, hvalospjevi književne kritike pozicionirali su ovaj roman u sam kanon suvremene književnosti. Uslijedio je roman Ljudska djela (2016.) i The White Book (2017.), žanrovski hibridna autobiografska meditacija. Od ostalih priznanja za Hanin opus, ističu se književne nagrade Yi Sang, Manha i Korejska književna nagrada za roman. Živi u Seoulu gdje predaje kreativno pisanje na Umjetničkoj akademiji.

Han Kang je autorica koja se ne boji prodrijeti u najmračnije dijelove ljudske psihe, uvijek tražeći ljepotu i suosjećanje unutar bola.

Nobelova nagrada za književnost 2024.: Prepoznavanje izvanredne moći

Nobelova nagrada nije samo priznanje za njeno dosadašnje djelo, već i potvrda važnosti njezinog doprinosa suvremenoj književnosti.

Han Kang je autorica koja se ne boji prodrijeti u najmračnije dijelove ljudske psihe, uvijek tražeći ljepotu i suosjećanje unutar bola.

Romani, koji istražuju tišinu i potisnute glasove, nasilje i suosjećanje, sada su joj prepoznati kao djela koja oblikuju našu percepciju o društvu i nama samima.

U svom govoru, Han Kang je naglasila važnost književnosti kao prostora u kojem možemo istovremeno promatrati i stvarati svjetove, u kojem možemo suosjećati s drugima i pronaći snagu u našoj ranjivosti. Njezine riječi odjekuju daleko izvan granica Koreje, podsjećajući nas da u svakom činu čitanja i pisanja postoji nada, kao i prostor za razumijevanje i pomirenje.

Ovogodišnja dodjela Nobelove nagrade Han Kang nije samo slavlje za ljubitelje književnosti, već i trenutak u kojem svijet postaje malo tiši, pažljiviji – spreman da čuje glas koji ispisuje velika djela o boli, gubitku, ali i onom tankom svjetlu koje nikada ne prestaje tinjati, čak ni u najmračnijim trenucima.

Han Kang i dalje nas poziva da se suočimo s onim što je najdublje i najteže u nama samima, ali i da nađemo ljepotu čak i u najkrhkijim dijelovima naše ljudskosti.

Njezine knjige zaista su knjige koje se pamte.

U našem izdanju:

VEGETARIJANKA
Sve što znamo o Yeong-hye, glavnoj junakinji ovog romana, dolazi iz usta njezina supruga, šogora i sestre. Iz njihovih vizura doznajemo da je riječ o sasvim prosječnoj, čak i dosadno apatičnoj figuri čiji život ni na koji način ne pobuđuje zanimanje, sve do pojave grotesknih učestalih košmara koji je iz temelja mijenjaju. Ponukana snovima, Yeong-hye prestaje jesti meso pokrećući lavinu zgražanja i otpora svoje obitelji i okoline, koja kulminira njezinom težnjom za preobrazbom u biljku. Niz događaja koji će uslijediti i zauvijek promijeniti njihove živote oslikava sve dublju psihičku i fizičku metamorfozu čiji krajnji cilj titra na međi samouništenja i samospasenja.

Težnja za napuštanjem vlastita tijela stara je koliko i čovječanstvo samo, ali rijetko ovako inteligentno tematizirana u suvremenoj prozi. Autorica se latila ovog zahtjevnog zadatka istražujući različite oblike rubnog ponašanja, posebice nasilja i seksa koji su dominantno prisutni kao motiv, i za Han gotovo jednoznačni. Nasilje je secirano u svim svojim oblicima, bilo kao tankoćutna psihička submisivnost, bilo kao krvoločni izljevi bijesa. Ova tročinka maestralno prodire u najzakučastije slojeve ljudske duše i otvara polemike karakteristične ne samo za korejsko već i moderno zapadnjačko društvo. Ne čudi stoga da je engleski prijevod Vegetarijanke šokirao i oduševio svjetsku književnu kritiku i čitatelje, ali i uzrokovao brojne kontroverze zbog niza mogućih interpretacija.

LJUDSKA DJELA
Najednom se zapitaš: kad tijelo umre, što se dogodi s dušom? Koliko se dugo zadrži uz svoj nekadašnji dom?
U jeku krvlju ugušenog studentskog ustanka u Gwangjuu 1980., petnaestogodišnji dječak Dong Ho nemilosrdno je ubijen. Njegova smrt u romanu figurira kao ulazna i izlazna rana, a kroz vizure njegova prijatelja, urednice koja se bori s cenzurom, bivšeg zatvorenika i tugom shrvane dječakove majke rasplest će se Dong Hoova priča, ali i sudbine mnogih drugih zahvaćenih ovom povijesnom epizodom krutog režima, političke brutalnosti i nehumanosti. Pitanje koje se neizbježno nameće jest: kako dijametralno suprotna ljudska djela – nasilje i dostojanstvo – mogu supostojati?

Ovaj briljantni roman, premda posve tematski drukčiji od prethodne Vegetarijanke, nastavak je autoričine poetike nasilja. Iako je pritisnuta bremenom stvarnih povijesnih događaja, riječ je o punokrvnoj priči koja se čita više kao izvrsno ispisana kolektivna povijest nasilja negoli kao politička kritika.

„Zadivljujuće čitak, univerzalno važan i duboko rezonantan roman… Razdire, proganja, sanja i žaluje… Ljudska djela podjednako su predivno i važno djelo.“ 
New York Times Review

„Novi roman Han Kang, Ljudska djela, oslikava isti onaj talent za pisanje o fizičkom nasilju, ovaj put u kontekstu ustanka u Gwangjuu 1980.“ 
TIME Magazine

„Han Kang istražuje proširenu traumu izazvanu političkom brutalnošću, impresivno nijansirajući i s prodornom emocionalnom istinom isprepletenom s majstorskom fikcijom… divlje ispisano, duboko uznemirujuće i predivno čovječno djelo.“ 
Kirkus Reviews

„Inventivno, intenzivno i provokativno… djelo zadivljujuće hrabrosti… Ljudska djela snažan su protest u svojoj suštini.“ 
Newsday

„Hanina Ljudska djela usredotočena su na korejski ustanak u Gwangjuu 1980., kada su mještani uzeli oružje u ruke da osvete pokolj studenata koji su protestirali. Kang nastoji rasplesti ‘dvije nerješive zagonetke’ – preklapanje dviju urođenih ljudskih sklonosti koje su vrlo različite, a to su sposobnost za okrutnost s jedne, i nesebičnost i dostojanstvo s druge strane.“
The Millions

„Uznemirujuće djelo… Roman Han Kang pokušaj je da se verbalizira ono neizrecivo. Ona humanizira stravične zločine i usredotočuje se na svakodnevnije aspekte: njegovanje i prijevoz leševa te pokušaj žrtava da rade običan posao godinama kasnije. Smještajući čitatelja u sjećanja na Dong Hoa, sačuvana kroz njegovu obitelj i prijatelje, Han je dala glas onima koji su izgubljeni.“ 
Publishers Weekly

Roman “James” Percivala Everetta u finalu dviju prestižnih svjetskih književnih nagrada

Veselimo se objaviti da je roman "James" Percivala Everetta u finalu dviju prestižnih svjetskih književnih nagrada Booker 2024. i National Book Award 2024. u kategoriji fikcije. Kakav god ishod bio ovaj izvanredan roman uskoro ćete moći čitati i na hrvatskom jeziku, u izdanju HENA COM-a.

"James" je već preveden na mnoge svjetske jezike, a trenutna lista broji čak 26 zemalja diljem svijeta. Dok s nestrpljenjem iščekujemo proglašenje dobitnika nagrade, preporučujemo da zavirite u Everettov roman "Drveće", koji smo objavili ovoga ljeta.

Donosimo nekoliko citata o romanu iz svjetskih mediji:
„Percival Everett je ozbiljno zaigran pisac. (...) Posrijedi je gruba, neposredna satira, komedija brzog tempa s elementima kriminalističkog romana i horora koja se izravno i na neuvijeno šokantan način bavi rasizmom. Genijalnost je ovog romana u tome da u doba reakcionarnog populizma ide u ofenzivu služeći se popularnim književnim formama kako bi se dubokim političkim problemom pozabavio u okvirima komičnog horora koji se ne ispušta iz ruku.“
The Guardian

„Roman koji krasi duhovitost i opakost jednog Marka Twaina.“
Mary F. Corey, Los Angeles Review of Books

„Istinski duboka proza koja obrađuje teme velikoga tragičkog i političkog značaja.”
Joyce Carol Oates

„Spoj krimića, horora, humora i kao britva oštrih uvida.“
Carole V. Bell, NPR

„Everett pokriva sve, od slapstick komedije i igara riječima do svojevrsnoga makabričnog humora pred kojim bi se crvenjeli i okorjeli vojnici, a taj je podvig tim dojmljiviji ako se ima u vidu da se u Drveću radi o nizu jezivih umorstava povezanih s dugom, užasnom poviješću (i sadašnjošću) američkog linčovanja obojenih ljudi. (...) Autor pokazuje da se ljudi po svojoj naravi ne okreću jedni protiv drugih niti automatski reagiraju sa strahom i mržnjom, nego to čine samo stoga što su proizvodi sustava koji ih manipulacijom navodi na to.“
Sandeep Sandhu, Cleveland Review of Books
 

O AUTORU:
Percival Everett (Fort Gordon, Georgia, 1956.) redoviti je profesor engleskog jezika u trajnom zvanju na Sveučilištu Južna Kalifornija. Piše romane, pripovijetke i eseje. Autor je više od trideset knjiga, uključujući Erasure (2001., godine 2023. adaptiran za film American Fiction), I Am Not Sidney Poitier (2009.), So Much Blue (2017.) i Telephone (2020.), u kojima se poigrava žanrovima u rasponu od trilera i satire do filozofske proze. Roman Drveće ušao je 2022. godine u uži izbor za nagradu Booker i dobio nagradu Bollinger Everyman Wodehouse. Bio je i finalist Pulitzerove nagrade, a 2023. dobio je nagrade PEN/Jean Stein i Windham Campbell za proznu fikciju. Posljednji mu je objavljen roman James (2024.)

Predstavljanje knjige “Savršeni dani” Jacoba Bergarechea

Nakladnička kuća Hena com i festival Lit Link - Književna karika predstavljaju jednog od ponajboljih suvremenih španjolskih pisaca, Jacoba Bergarechea. Roman "Savršeni dani" dobitnik je priznanja "Special Mention" u sklopu dodjele Nagrade Europske nagrade za književnost, a njegovo je gostovanje podržao EUPL. Ove godine festival predstavlja urednike i pisce španjolskoga govornog područja (Španjolska - Meksiko - Argentina).
Roman je na hrvatski jezik sjajno prevela Željka Somun.

Sudjeluju:
Jacobo Bergareche, autor
Ivan Sršen, izdavač, urednik i pisac
Petra Gverić, urednica
Veselimo se Vašem dolasku!

www.hena-com.hr
Subvencionirano sredstvima EUPL-a i Kreativne Europe.

Program bujan za mjesec rujan

Vrućine su popustile i uvjeti za čitanje postali su manje ili više idealni – u sobi ili šumi, na žalu ili valu. Da vam štiva ne bi ponestalo i nadahnuća uzmanjkalo, Hena com u rujnu donosi četiri nova, jaka naslova, po jedan za svaki tjedan, ovaj put u simetriji stranih i domaćih snaga, a bome i u rodnoj simetriji – točnije, po dva romana austrijskih i ovdašnjih autora, odnosno autorica. Teško je među njima izabrati bolji i najbolji, a nekoliko natuknica koje slijede pomoći će vam da se odlučite za redoslijed čitanja. Stoga: „Vežite se, polijećemo!“, kako bi rekao pokojni pjesnik svaki put kad bi otvarao jutra poezije na Gornjem gradu.       

* * *

Još od romana Dobar protiv sjevernog vjetra, objavljenog u prijevodu prije petnaestak godina, domaći čitatelji nisu imali prilike čitati sjajnog austrijskog pisca Daniela Glattauera (Beč, 1960.), i bilo je krajnje vrijeme da se to ispravi. I ne znaš da je tu naslov je romana koji nasmijava postavljajući velika pitanja, a to je nešto što malo kojem piscu polazi za rukom: nasmijati ondje gdje je nešto naprosto smiješno, a pritom ukazati na krajnju ozbiljnost situacije. Drugim riječima: jaki pisci znaju da je neozbiljno biti lišen humora.

Hvatajući se se u koštac s velikim društvenim pitanjima, upirući u bolna mjesta, Glattauer je, paradoksalno, najprecizniji onda kad karikira. Potrese vas pa nasmije, katkad učini i obrnuto, a svoj najnoviji roman možda najtočnije opisuje kao knjigu „o ljudima o kojima ne želimo znati ništa jer ih naprosto ne osjećamo“.

Trećim riječima: nema tragike bez komike i obratno. A pitanja o kojima je riječ doista su velika: koliko vrijedi ljudski život? Vrijedi li svaki jednako? Je li nam doista stalo do onih koji pate i trpe ispod radara, negdje blizu, a opet toliko daleko od nas?  

Bračni parovi Binder i Strobl-Marinek, pripadnici kreme bečkoga društva, s djecom su se otputili na luksuzan odmor u toskanskoj vili. Četrnaestogodišnjoj kćeri jednog od parova, Sophie Luise, dopustili su da sa sobom povede školsku prijateljicu Aayanu, izbjeglicu iz Somalije, kako bi joj bilo manje dosadno. Nakon rashlađivanja proseccom u idili pored bazena, nastupi katastrofa od koje će gromoglasno popadati mnoge maske. Majka Sophie Luise ugledna je političarka koja će učiniti sve da joj se ne smanje izgledi na predstojećim izborima, a njezina će kći utjehu potražiti u online komunikaciji s neobičnim dječakom čiji je internetski nadimak Pierre pour vous. 

Suočavajući nas sa spomenutim pitanjima, Glattauer ne moralizira svisoka, nego demonstrira već dokazane spisateljske vještine ispisujući iskričave dijaloge i uvjerljive, bezmalo filmske scene ispunjene živim pojedinostima. Posebnu živost dobiva umećući u tekst internetske komentare na slučaj koji je odjeknuo u medijima. Autor pritom, efektnim i oštrim potezima, duhovito ocrtava ne uvijek laskav moralni portret povlaštenoga zapadnjačkog društva, odnosno globalnog Sjevera, razotkriva njegova dvostruka mjerila i daje glas onima koji prerijetko dobiju priliku da progovore – jer ih radije ne bismo čuli. Hvatajući se se u koštac s velikim društvenim pitanjima, upirući u bolna mjesta, Glattauer je, paradoksalno, najprecizniji onda kad karikira. Potrese vas pa nasmije, katkad učini i obrnuto, a svoj najnoviji roman možda najtočnije opisuje kao knjigu „o ljudima o kojima ne želimo znati ništa jer ih naprosto ne osjećamo“.

Eva Menasse naziva Glattauera „pronicavim, verziranim, briljantno nadarenim zabavljačem“. Uvjerite se i vi da je tako. A provjerite i zašto su mu djela prevedena na više od trideset pet jezika.

Prijevod s njemačkoga potpisuje Ana Križanović Grgić.

„Ovo su stranci. Pridošlice. Izbjeglice. Žive u svojem svijetu. Nisu jedni od nas. Nemaju nikakve veze s nama. Imaju svoju prošlost, svoju pozadinsku priču, koja ih je sudbinski dovela ovamo. I to je to? – Varate se, jako se varate. Ne samo da imaju svoju pozadinsku priču, imaju priču kao i svi mi drugi.

Da, svi imamo svoju životnu priču, koja započinje rođenjem i završava tek smrću. Na nama je odluka koliki ćemo dio te priče tu i tamo otkriti. Nekima je lako govoriti o sebi i stavljati se u središte pozornosti, kao, primjerice, onom slavnom, duhovitom gospodinu odvjetniku ondje.“

„Kao da nisu među nama, nego ispod nas. Ispod naših radara. Ispod naše razine interesa. Njihovu priču ovdje ne želi nitko saslušati. A i ne mogu je ispričati. Nitko ih i ne pita. A sami od sebe ne uspijevaju se izboriti za riječ. Nedostaju im sredstva. Nedostaje im naša kultura. Nedostaje im naša izobrazba, zbog koje smo tako uobraženi. I nedostaje im prvenstveno naš jezik. Bez jezika nema razumijevanja. Bez jezika nema priče. Zar ne?“

* * *

Ostajemo u Austriji. I imamo zašto. Ali opet, dakako, nije riječ samo o Austriji. Prema riječima jedne kritičarke, Bijes koji ostaje, djelo nagrađivane spisateljice Mareike Fallwickl (Hallein, 1983.), roman je „o iscrpljenim i borbenim ženama u doba pandemije i muškarcima koji još uvijek ne žele ništa naučiti“ te pritom, riječima druge kritičarke, „obavezna lektira za naše kćeri – i sinove“.  

Zar nema soli, pitat će Johannes za večerom dok troje djece vrišti, trpa hranu rukama, tuče se i svađa. Njegova žena Helene u tome će trenu ustati i krenuti prema balkonskoj ogradi…

Krećući se na rubu tabua, Fallwickl na drastičan način dočarava što se dogodi kad jedna iscrpljena majka odustane od svega što se od nje očekuje, opisuje kakve sve jazove time ostavi za sobom i do čega sve može dovesti od davnina nagomilani gnjev. Druge dvije žene u romanu moraju naći načina da te jazove zapune, zatvore, premoste. Njihove su sudbine isprepletene u borbenom romanu o ulozi žene u našem društvu. Autorica propituje zastarjele podjele uloga i ne libi se, kao ni njezin zemljak i stariji kolega po peru, uprijeti prstom u razjapljene društvene rane.

Šokiranu udovcu u pomoć priskače Sarah, Helenina najbolja prijateljica, mučena pitanjima bez odgovora, grižnjom savjesti, tugom i – životnim partnerom koji je ne voli. A nakon što je u skejterskom parku napadnu trojica mladića, Helenina petnaestogodišnja kći Lola odlučit će svoj bijes i žalost pretočiti u borbu svim sredstvima.

Krećući se na rubu tabua, Fallwickl na drastičan način dočarava što se dogodi kad jedna iscrpljena majka odustane od svega što se od nje očekuje, opisuje kakve sve jazove time ostavi za sobom i do čega sve može dovesti od davnina nagomilani gnjev. Druge dvije žene u romanu moraju naći načina da te jazove zapune, zatvore, premoste. Njihove su sudbine isprepletene u borbenom romanu o ulozi žene u našem društvu. Autorica propituje zastarjele podjele uloga i ne libi se, kao ni njezin zemljak i stariji kolega po peru, uprijeti prstom u razjapljene društvene rane.  

Posrijedi je odlično napisan roman o obitelji iz koje nestaje institucija koja se brine za sve: izvor nježnosti i ljubavi, kuharica, pralja i dadilja – majka. Štivo o kamufliranom patrijarhatu u kojem je posve normalno da brigu o svemu preuzme neka – bilo koja – žena. Priča o tome kako je jedna pandemija pokazala lice i naličje naoko sretnih obitelji. I možda najvažnije: priča o odlučnoj tinejdžerici koja će postati osvetnica svih poniženih, izranjavanih i pretučenih djevojaka.

Roman možemo čitati zahvaljujući prijevodu Stjepanke Pranjković s njemačkoga.

„'Koliko je naopako', rekla je Lola, 'što nas uče da odbijemo napad, ali dečke ne uče da ne napadaju.'“

* * *

Budući da ljeto jest na izmaku, ali nije posve izmaklo, a još možda bude i bablje ili pak didino, tko zna, red je da se preselimo malo južnije od južnog ruba germanskog svijeta, prema Mediteranu.

Dragana Markovinu poznajemo ponajprije kao povjesničara, publicista i kolumnista, iako se i u fikcijskoj prozi već okušao. No sad je položio i majstorski ispit iz proze napisavši kratak roman iliti novelu pod naslovom Maršal na Poljudu. Pred nama je u isti mah zabavno i melankolično djelce u kojem je riječ o bivšoj i sadašnjoj državi, o bivšim i sadašnjim vođama, o smjeni ideologija, o plavetnilom obojenim slikama iz djetinjstva isprepletenim s povijesnim silnicama, o nogometu, o dalmatinskoj prijestolnici i o njezinom tvrdoglavom i tvrdokornom šarmu, napokon o ljudima na odlasku koji se na razne načine mire s povijesnim porazom i pri tome bivaju i smiješni i tužni. Čitamo iskričave dijaloge i sjetne, introspektivne monologe, tokove svijesti i nesvijesti, čitamo o liderima i statistima, o patuljcima koji su htjeli biti divovi i divovima koji su rušili koliko su i gradili, doznajemo tko je to pisao da „more rokće“, tko se istome tom moru divio, tko bez njega nije mogao i tko je spram njega imao podvojen stav. Čitamo, ukratko, prozu punu šuga i šušura.     

U kolopletu priča o sasvim nedavnoj i već nešto nam davnijoj prošlosti, Maršal na Poljudu govori nam umnogome i možda ponajprije o – sadašnjosti. 

„Što bi mi falilo da sam, umjesto na Brionima, ljeta provodio u Splitu, odlazio na festival, slušao Olivera i onog ludog Tomu Bebića kako pjeva baš 'Dioklecijana'? U toj pjesmi ima više vica nego u čitavom opusu koji su mi posvetili. Ovaj moj luckasti hrvatski kadrovski promašaj misli da je, ne samo Jugoslavija nego i život sam po sebi dijalektika Hrvata i Srba, a ja sam ga potrošio uvjeren da je tajna u dijalektici između hedonizma i socijalizma, uvijek sebe kočeći na pola puta između jednog i drugog. Kad ostavimo i njih dvojicu i mene po strani, prava dijalektika ovdje je između Krleže i Meštrovića.

Čitamo iskričave dijaloge i sjetne, introspektivne monologe, tokove svijesti i nesvijesti, čitamo o liderima i statistima, o patuljcima koji su htjeli biti divovi i divovima koji su rušili koliko su i gradili, doznajemo tko je to pisao da „more rokće“, tko se istome tom moru divio, tko bez njega nije mogao i tko je spram njega imao podvojen stav. Čitamo, ukratko, prozu punu šuga i šušura.

Između glorifikacije malog dinarskog čovjeka i narodnog duha, u izvedbi jednog tipičnog antikomunista i u slabo prikrivenoj fascinaciji buržoazijom i njenim problemima, iz pera autentičnog komunista. E vidiš, zato nismo uspjeli, niti smo mogli uspjeti. S ovakvim mojim potezima ili bez njih. Kako ćemo ovako ludi uspjeti u ičemu, kad ni sami ne znamo što hoćemo ni za što se izdajemo.“

* * *

Autorica Gospođe Black u novom romanesknom pohodu!

Olja Knežević časti nas romanom pod naslovom Strada fortunata. Protagonistica ove intenzivne, lucidne i u isti mah razbarušene proze doslovce je većinom na cesti, na putu koji se proteže od Crne Gore do Zagreba, s postajama, zastojima i zastajanjima diljem Starog kontinenta, u Londonu i drugim gradovima.

U njezinoj duši stječu se poezija i pobuna, ona odrasta i raskida okove, nailazi na saveznike i na nerazumijevanje bližnjih i daljnjih. Gubi se i nalazi, posrće pa ustaje. Od sreće do nesreće i natrag. Na cesti sreće, na cesti oslobađanja.

Ona je s njim, dominantnim Vitezom, potom i s djetetom, poslije s dvoje djece. U bijegu su, u stalnom pokretu, njega traže, idu dalje, još dalje, uvijek dalje, s njim za volanom i njom na stražnjem sjedištu s djecom, u privremenim domovima, u privremenim životima. Ona mu je potpora, ali to je uloga na koju se ne želi svesti i s kojom se sve teže miri. U njezinoj duši stječu se poezija i pobuna, ona odrasta i raskida okove, nailazi na saveznike i na nerazumijevanje bližnjih i daljnjih. Gubi se i nalazi, posrće pa ustaje. Od sreće do nesreće i natrag. Na cesti sreće, na cesti oslobađanja.

„Mogla sam živjeti na stražnjem sjedištu automobila. Uostalom, bila sam mlada, još uvijek zaljubljena. Opet sam, kad u autu otvorim oči, mogla vidjeti Viteza koji me je zaveo, njegov lijepi vrat i ramena, opet me je to privuklo, i to što nas tako hrabro vozi u novi život, što mu mozak brzo radi, što upoznao je sve, znani su mu 'i jutro i podne i tama'; u tijelu mi se rađa opijajući osjećaj, duboka promjena, drugačija ja, čudna i tajanstvena. Nijedna žena ne živi poput mene, pomislila bih i to bi me uzbudilo. Zašto da ne probam uživati u ulozi žene koja živi drugačije, žene iz odmetničkog para, one koja vodi ljubav u mirisnim hotelskim apartmanima a muž joj za te prilike kupuje cipele s previsokim, tankim petama i slatke male haljine?“

DT

Ulomak iz romana “Trofej”

Hunter se odmah sjeti žirafe koju je za zaruke poklonio svojoj ženi. Na jednom putovanju Europom vidjela je primjerak na izložbi u berlinskom Wunderkammeru, gdje je kustos nekoliko prepariranih egzotičnih životinja pažljivo postavio među umjetnička djela. Svidio joj se spoj snježno bijelog pauna i jednako bijele, nejasne slike gole žene nekog umjetnika čijeg se imena Hunter ni uz najbolju volju ne može sjetiti, ali žirafa ju je očarala. Visoko postavljena, s vratom u punoj dužini, nadgledala je izložbu kao da je sve ono što se ondje može vidjeti daleko ispod njezina dostojanstva. Zato što su sve to stvorili ljudi. A ona je stajala ondje zbog onoga što uistinu jest: ona nije morala stvarati ljepotu, ona je bila utjelovljenje ljepote. To ju je činilo nadmoćnom. Barem je njegova žena tako tvrdila. Hunter nije pridavao veliku važnost tom intelektualnom objašnjenju; slutio je da je očaranost njegove žene mrtvim divom zapravo fizičke prirode. Preparirana životinja, osobito ako je riječ o velikom primjerku, u ljudima budi iskonske porive. Podsjeća ih na njihovo osvajanje divljine, na kroćenje neukrotivog. Na njihovu dominantnost. Žirafa ili, bolje rečeno, bista žirafe, jer je preparator odlučio da će je preparirati od prsa naviše, bila je veličanstven primjerak, čak i tako napola; moćna životinja koja je zračila snagom i slobodom. Njegova žena, koja mu tada još nije bila žena, kroz smijeh je rekla da bi i ona voljela kod kuće imati takav primjerak. Nekoliko mjeseci poslije ustrijelio je jednu žirafu za nju, tijekom jednog od prvih putovanja u Afriku. Kao da je trofej bio primitivan dokaz njegove muškosti, nužan kako bi osvojio svoju ženu. Njegova žudnja za njom ispreplela se s lovom, kao da nije lovio samo životinju nego i ženu; cijeli dan bio je u nekom čudnom stanju uzbuđenosti. Sa sjećanjem se vraća i taj osjećaj; tanki materijal hlača napinje mu se na međunožju. Premješta se što neprimjetnije može i ponovno gleda dječake koji se oprezno prikradaju antilopama. Sad vidi da jedan od njih ima malen, ručno rađeni luk, a drugi u travi sa sobom vuče tanko koplje; zar zaista time namjeravaju napasti antilope? Dok gleda kako napreduju, Hunter se prisjeća jedne priče svojega djeda o sličnom ritualu naroda Masai, gdje morani, mladi ratnici, love lavove kako bi dokazali da su hrabri. Napadaju te zvijeri naoružani kopljima, štitovima i kratkim lovačkim noževima; tko uspije uhvatiti lava za rep, junak je dana, tko to učini četiri puta u životu, postaje melombuki, vođa plemena. Suluda zamisao, jer se lavlji rep može toliko ukočiti da lav njime s lakoćom može odraslog muškarca baciti u zrak. Ili mu razbiti glavu. No mladići Masai toga se ne boje; lov na lavove jedna je velika, vesela fešta. Cijeli njihov način lova ima u sebi nešto suludo, kao da ne poznaju strah, i to ih dovodi u stanje mahnite ekstaze. Hunter se još uvijek točno sjeća kako je njegov djed, koji je jednom bio u takvom lovu s J. A. Hunterom, taj događaj opisao kao jedan veliki, krvavi pokolj u kojem su mladići noževima raskomadali glavu lava. Pritom su zadobili najstrašnije ozljede, ali to kao da nisu ni osjetili: sasvim pod naletom adrenalina, nastavili su bosti lava, iako im je on ogromnim kandžama razderao ramena. Jedan od njih nije posustao ni kad mu je lav s leđa otrgnuo komad mesa; Hunterov djed kasnije je pomogao zašiti ranu. Nikad mu nije bilo jasno je li njegov djed taj lov smatrao strašnim ili junačkim, ili mješavinom i jednog i drugog; kad god ga je Hunter pitao, on bi se ogradio od toga slegnuvši ramenima i rekavši „priroda je okrutna“, i tako dao do znanja da Masai, što se njega tiče, pripadaju prirodi, pa se u etičkom smislu o tome nema što reći. Čovjeka se ne tiče kako jedna životinja lovi drugu. On, pak, ne bi volio gledati kako jednog tako prekrasnog lava ubijaju na tako okrutan način, ali Hunter istovremeno gaji i veliko poštovanje prema hrabrim mladim ratnicima koji ga napadaju takoreći golim rukama. U usporedbi s tim, ovaj je lov na antilope za mlakonje; antilope ne napadaju, one bježe. Najgore što se ovim dečkima može dogoditi jest da se vrate kući praznih ruku. Ponovno se sjeti žirafe. Čak i sad, nakon više od dvadeset pet godina, kristalno se jasno sjeća svakog detalja tog lova, od sunca koje mu je žarilo vrat do mirisa baruta kad je ispalio hitac. Mužjak – starija jedinka s tamnim mrljama svjetlijeg obruba – stajao je tek petnaest metara od njega, ali nije primijetio svoje napadače; pozornost mu je bila zaokupljena stablom koje je brstio. Hunter je čekao, smatrajući da nije u redu ubiti plijen koji jede. Čim je životinja spustila glavu, on je – na znak vodiča – gađao u vratni kralježak: žirafa je na mjestu bila mrtva. No svejedno je napravila još nekoliko koraka, čak je i potrčala, a zatim je pala, urušivši se poput dimnjaka tvornice. Na tren, veoma kratko, obuzeo ga je pobjedonosni osjećaj, ali zapravo je tužno gledati kako se mužjak žirafe ruši. Nakon tog lova osjećaji su mu bili podijeljeni; mučila ga je ta nejednakost. Za razliku od ostalih krupnih životinja, kao što su bivoli i velike mačke, žirafe su relativno bezopasne i stoga sasvim bespomoćne. Ali on je imao pušku…

Napeto prati napredovanje mladića, koji se oprezno prikradaju svom plijenu. Kroz visoku travu kreću se metar po metar, mukotrpno sporo. Hunter ima osjećaj da gleda prizor iz nekog drugog vremena, iz daleke prošlosti, prizor koji je zaboravio, ali kojeg se njegovo tijelo sjeća; osjeća napetost njihovih mišića, pumpanje njihove krvi. Njihovu nestrpljivu želju za plijenom, koji im je takoreći nadohvat ruke. Automatski se sjeti svog prvog lova na jelene; na neki način, i to je bio obred prijelaza. Nešto za čim je žudio, o čemu je sanjao, čemu se radovao: napokon će moći u praksi primijeniti sve ono što ga je djed naučio. Pokazati da je dostojan toga da bude lovac. Da je dostojanstven lovac. I dobar strijelac, koji će svoj plijen usmrtiti brzo i bezbolno. (…)

Što nam sve svijetli u kolovozu

Svjetlost u kolovozu naslov je romana glasovitog američkog pisca Williama Faulknera, jednog od rodonačelnika moderne proze čijim tragom i danas kroče važni svjetski prozaici. Nobelovac s američkog Juga u njemu se bavi krizom međuratnog društva i fokusira se na likove odbačenih i potlačenih, prezrenih i otuđenih pojedinaca i skupina. Gotovo stotinu godina poslije, u kolovozu 2024. Hena com objavljuje prijevode triju sjajnih romana čija je radnja smještena na trima različitim kontinentima, ali im je zajedničko nešto što dijele i s tim Faulknerovim djelom: duboko humana briga o onima koji su i dan-danas u raznim dijelovima svijeta i na razne načine ugnjeteni i marginalizirani. Briga izražena u vrhunskoj prozi koja se čita bez daha.    

* * *

Roman suvremene belgijske spisateljice Gaeae Schoeters (čitaj: Hea Skuters) o kojoj će se zasigurno još čuti, Trofej pripovijeda o imućnom američkom mešetaru koji odlazi u Afriku na safari, u pohod na posljednju od „big five“ – pet zvijeri koje svaki lovac od kalibra mora imati.

Dugo nismo čitali prozu koja se tako zavlači pod kožu, pismo koje baštini ono najbolje od zapadnog romanopisanja, roman koji nas vodi u srce tame i srce svjetlosti, u primordijalne porive, u sam iskon ljudskoga roda... Trofej je i višeslojna pustolovina i vrhunski triler i esej o etičkim dvojbama, o ljudskom i animalnom. Knjiga kojoj je suđeno da postane klasik.

Što god čitatelj ili čitateljica mislila o lovu, Schoeters će se pobrinuti da joj se i misli i osjećaji u vezi s time i još koječime izokreću iz stranice u stranicu dok bude s Hunterom Whiteom i afričkim starosjediocima stupala nepreglednom i neukrotivom savanom u potrazi za velikim plijenom. A koji će to plijen naposljetku biti, teško je i zamisliti.

Dugo nismo čitali prozu koja se tako zavlači pod kožu, pismo koje baštini ono najbolje od zapadnog romanopisanja, roman koji nas vodi u srce tame i srce svjetlosti, u primordijalne porive, u sam iskon ljudskoga roda... Trofej je i višeslojna pustolovina i vrhunski triler i esej o etičkim dvojbama, o ljudskom i animalnom. Knjiga kojoj je suđeno da postane klasik.

Roman možemo čitati u vrsnom prijevodu Svetlane Grubić Samaržija s nizozemskoga.

„Posvećeno Africi, što god to bilo.

Posvećeno pravdi, što god to bilo.

Posvećeno književnosti, što god to bilo.“

* * *

Drveće je jedno od najnovijih proznih djela nagrađivanog američkog meštra Percivala Everetta, koji je također s američkog Juga i čiji se roman zbiva upravo u Faulknerovu Mississippiju. Mjesto radnje: Money – vjerovali ili ne, postojeći gradić. U blizini nalazimo, recimo, i mjesto po imenu Small Change.

Ispisan najvećim dijelom u formi živih, iskričavih dijaloga, Drveće je roman koji ne okoliša i izravno gađa svoje mete. A mete su rasizam i šovinizam, uskogrudnost, učmalost i licemjerje, među ostalim. I ako nam se na prvu učini da se tu radi samo o američkom Jugu, i ako se počnemo smijati i/ili zgražati nad živopisnim likovima tog kraja, nad nekim tamo slikovitim seljačinama, ti bi nam likovi, kako radnja romana odmiče, mogli postajati sve bliži – a možda bismo, naposljetku, to mogli biti i mi sami, ili bismo barem od tih likova mogli u sebi nositi mnogo više nego što nam se isprva činilo.

Everettov je roman, kako stoji u kritici objavljenoj u Guardianu, „moćna satira na račun američkog rasizma“. I to satira koja ni u jednom trenutku ne navlači rukavice: autor se bez uvijanja obara na mentalitet koji proizvodi strahote tlačeći manjine i s vremenom možda mijenja ruho, ali ne i ćud.

Ispisan najvećim dijelom u formi živih, iskričavih dijaloga, Drveće je roman koji ne okoliša i izravno gađa svoje mete. A mete su rasizam i šovinizam, uskogrudnost, učmalost i licemjerje, među ostalim. I ako nam se na prvu učini da se tu radi samo o američkom Jugu, i ako se počnemo smijati i/ili zgražati nad živopisnim likovima tog kraja, nad nekim tamo slikovitim seljačinama, ti bi nam likovi, kako radnja romana odmiče, mogli postajati sve bliži – a možda bismo, naposljetku, to mogli biti i mi sami, ili bismo barem od tih likova mogli u sebi nositi mnogo više nego što nam se isprva činilo.

Drveće pokazuje kako su mogući Trump, trampovci i trampizam. Možda više nema javnog linča, možda je manje poželjno u javnosti vrijeđati „obojene“, ali suština se, nažalost, ne mijenja i ne ostaje u prošlosti. Ono što je dovelo do pojave jednog Ku Klux Klana i dalje je i te kako živo i prisutno. Čitatelj počesto ne zna bi li se smijao ili plakao.

Roman je s engleskoga prevela Tatjana Radmilo.

„Obitelji su se suočavale sa svojim povijestima. Bili su poput vremenske nepogode. Ustanite. Bili su oblak. Bili su fronta, fronta mrtvog zraka. Preživjeli su izvještavali da je zrak bio gust i težak uoči i nakon njihova odlaska, nasjeo bi na tlo kao maglica suhog leda. Bilo je oblačno u Alabami, Arkansasu, Floridi, svugdje, tako se činilo. Oblaci su se stapali u veće oblake, zvuk jauka postajao je glasniji sa svakim korakom, sa svakom smrću. Ustanite.“

* * *

I nebom teku rijeke već je deseti naslov proslavljene britansko-turske spisateljice Elif Shafak što ga objavljuje Hena com. Autorica u njemu još jednom demonstrira zašto je jedan Hanif Kuresihi zove „jednom od najboljih spisateljica današnjice“ i zašto je Arundhati Roy jednako svesrdno preporučuje za čitanje.

Pred nama se razvija očaravajuća pripovijest o trima likovima koji žive na dvjema rijekama, a svi u sjeni jednog od najvećih svjetskih epova. Rijeke su Tigris i Temza, slavni ep je Ep o Gilgamešu, a vremena i mjesta radnje protežu se od drevne Mezopotamije preko Londona 1840. godine i Turske 2014. pa sve do Londona u sasvim nedavnoj, 2018. godini.

U svojoj najnovijoj pripovjedačkoj majstoriji Shafak isprepliće svoje likove-autsajdere s jednom jedinom kapi vode, koja je jednoga davnog dana kao kišna kap pala na glavu glasovitome asirskom kralju Ašurbanipalu.

Pred nama se razvija očaravajuća pripovijest o trima likovima koji žive na dvjema rijekama, a svi u sjeni jednog od najvećih svjetskih epova. Rijeke su Tigris i Temza, slavni ep je Ep o Gilgamešu, a vremena i mjesta radnje protežu se od drevne Mezopotamije preko Londona 1840. godine i Turske 2014. pa sve do Londona u sasvim nedavnoj, 2018. godini.

Kap je to koja blista kroz vjekove, a njezine rijeke nadilaze i povijest i ljudske sudbine.

I kao što Gaea Schoeters pripovijeda o usudu afričkih Bušmana i Masaija u srazu s bijelim čovjekom koji bez skrupula stupa na njihov teren, a Percival Everett piše o najnovijim utjelovljenjima rasizma uperenog spram „obojenih“ u Sjedinjenim Državama, tako se Elif Shafak s osobitom empatijom bavi nesretnom sudbinom Jezida, naroda koji od 12. stoljeća do današnjih dana trpi udarce i diskriminaciju te mu sa svih strana odriču pravo na vjeru, teritorij pa i samo postojanje.   

Prijevod potpisuje Mirna Čubranić.

„Ovaj je svijet škola, a mi smo njegovi učenici. Dok prolazimo kroz njega, svatko od nas nešto nauči. Neki nauče ljubav i dobrotu. Drugi, bojim se, grubost i okrutnost. Ali najbolji su učenici oni koji iz svojih susreta s nedaćama i surovošću nauče velikodušnost i suosjećanje. Oni koji izaberu ne nanijeti drugima patnje koje su sami pretrpjeli. A ono što naučiš, sa sobom nosiš u grob.“

„Zašto nas ljudi toliko mrze?“

„Mržnja je otrov poslužen u tri čaše. U prvoj je mržnja prema onima za kojima žudimo jer ih želimo imati u svom vlasništvu. Mržnja iz prevelikog ponosa! U drugoj je mržnja prema onima koje ne razumijemo. Mržnja od straha! Ali postoji i treća vrsta mržnja, a to je mržnja prema onima koje smo povrijedili.“

„Zašto bismo njih mrzili?“

„Zato što stablo pamti ono što sjekira zaboravi.“

„Što to znači?“

„To znači da ožiljke ne nosi onaj tko je zlo nanio, nego onaj kojem je naneseno. Naš narod ima samo sjećanje. Ako želiš znati tko si, moraš naučiti priče svojih predaka. Jezidi su od pamtivijeka bili pogrešno shvaćeni, klevetani, zlostavljani. Naša povijest povijest je boli i progona. Doživjeli smo sedamdeset dva pokolja. Tigris je pocrvenio od naše krvi, tlo se sasušilo od naše tuge, ali još nas nisu prestali mrziti.“

D.T.

Ulomak iz romana “I nebom teku rijeke”

.

I.
Kišna kap

Uz rijeku Tigris, u stara vremena

Poslije, kad prođe oluja, svi će govoriti o pustoši koju je ostavila iza sebe, ali nitko, čak ni sam kralj, neće se sjećati da je sve započelo jednom kišnom kapi. Poslijepodne je ranoga ljeta u Ninivi, nebo je natečeno od kiše koja prijeti. Na grad se spustila neka neobična, sumorna tišina; ptice od zore nisu zapjevale, leptiri i vilini konjici sakrili su se, žabe su napustile svoja mrjestilišta, guske utihnule osjećajući opasnost. Čak su i ovce nijeme i često mokre od straha. U zraku se osjeća neki drukčiji, oštar i slan miris. Na horizontu se cijeli dan skupljaju tamne sjene, kao utaborena, sve brojnija neprijateljska vojska. Iz daljine izgledaju neobično nepomično i mirno, ali to je optička iluzija, varka oka; tjerani snažnim vjetrom, oblaci se nepokolebljivo valjaju i sve više približavaju, odlučni natopiti svijet i iznova ga uobličiti. U ovome kraju, u kojem duga ljeta pale svojom vrućinom, hirovite rijeke ne praštaju, a sjećanje na posljednju poplavu još nije izblijedjelo, voda je preteča života i glasnik smrti.

Niniva je mjesto kao nijedno drugo: najveći i najbogatiji grad na svijetu. Sagrađen u prostranoj ravnici na istočnoj obali Tigrisa, toliko je blizu rijeke da mala djeca navečer ne tonu u san uz uspavanku nego uz zvuk valova koji oplakuju obalu. Niniva je prijestolnica moćnog carstva, citadela koju štite čvrsti tornjevi, veličanstveni bedemi, obrambeni jarci, utvrđeni bastion i divovski zidovi, visoki dvadeset pet metara ili više. Sa stanovništvom od sto sedamdeset pet tisuća duša, ona je urbani dragulj na stjecištu prosperitetnih brda na sjeveru i plodnih nizina Kaldeje i Babilonije na jugu. Četrdesete su godine sedmoga stoljeća prije Krista i ovaj drevni kraj, koji obiluje mirisnim vrtovima, žuboravim izvorima i kanalima za navodnjavanje, ali će ga budući naraštaji zaboraviti i odbaciti kao neplodnu pustinju i bijednu pustopoljinu, naziva se Mezopotamija.

Jedan od oblaka koji se ovog poslijepodneva približavaju gradu veći je, tamniji i nestrpljiviji od ostalih. Juri beskrajnim nebeskim svodom prema svom odredištu. A kad stigne onamo, polako se zaustavi i lebdi tisućama stopa iznad veličanstvene građevine ukrašene stupovima od cedrovine, natkrivenim trjemovima i golemim kipovima. To je Sjeverna palača, u kojoj prebiva kralj u svoj svojoj moći i slavi. Masa kondenzirane pare smješta se iznad kraljeve palače i baca sjenu na nju. Jer za razliku od ljudi, voda nema obzira prema društvenom položaju i kraljevskim titulama.

S ruba tog olujnog oblaka visi jedna kišna kap, ne veća od zrna graha i lakša od zrna slanutka. Malena, okrugla i preplašena, neko vrijeme nesigurno drhti. Zastrašujuće je gledati kako se zemlja ispod tebe otvara kao samotni cvijet lotosa. Nije joj prvi put da se popela u nebo, spustila na zemlju i ponovno vinula u nebesa, ali taj pad još uvijek je plaši.

Zapamtite tu kap, iako je možda beznačajna u usporedbi s veličinom svemira. U svojoj minijaturnoj kugli ona čuva tajnu vječnosti, svoju jedinstvenu priču. Kad najzad skupi hrabrost, skoči u eter. Sad pada – brzo, brže. Sila teža uvijek pomaže. Strmoglavljuje se s visine od tri tisuće osamdeset stopa. Trebat će joj samo tri minute da stigne do tla.

Dolje u Ninivi, kralj prolazi kroz dvokrilna vrata i izlazi na terasu. Ispruži glavu preko kićene ograde pa promatra bogatstvo grada koji se proteže pred njim dokle pogled seže. Uređena imanja, veličanstveni akvadukti, impozantni hramovi, rascvjetani voćnjaci, dražesni javni parkovi, zelena polja i kraljevska menažerija s gazelama, jelenima, nojevima, leopardima, risovima i lavovima. Taj prizor ispunjava ga ponosom. Posebno voli vrtove, pune stabala u cvatu i aromatičnog bilja: badema, datulja, draguna, dudova, dunja, jablana, jela, krušaka, maslina, mušmula, narova, oraha, ružina drveća, smokava, šljiva, tamarisa, terebinta, vrba… On ne vlada samo tom zemljom i njezinim stanovnicima nego i rijekama i njihovim pritocima. Usmjerivši rijeku Tigris kroz zamršenu mrežu kanala, brana i nasipa, pohranjujući vodu u cisterne i rezervoare, on i njegovi preci pretvorili su ovaj kraj u raj.

Ime je tog kralja Ašurbanipal. Brada mu je kovrčava i njegovana, čelo široko iznad gustih obrva, a tamne oči okruglih kapaka iscrtane crnim kajalom. Šiljasto ukrasno pokrivalo na njegovoj glavi puno je dragulja koji svjetlucaju kao daleke zvijezde svaki put kad ih svjetlo obasja. Njegova halja, tamno plave boje i istkana od najfinijeg lana, izvezena je zlatnim i srebrnim nitima i ukrašena stotinama sjajnih perli, poludragim kamenjem i amajlijama. Na lijevom zapešću za sreću i zaštitu nosi narukvicu s cvjetnim motivom. Vlada kraljevstvom koje je toliko veliko da ga nazivaju „kraljem četiriju četvrtina svijeta“. Jednog dana pamtit će ga i štovati kao „kralja knjižničara“, „obrazovanog monarha“, „učenog vladara mezopotamije“, a ljudi će zbog tih titula zaboraviti da, iako je možda bio visoko obrazovan i načitan, nije bio nimalo manje okrutan od svojih prethodnika.

Nagnuvši glavu u stranu da promotri grad ispred sebe, Ašurbanipal udahne. Ne primijeti odmah da se u daljini sprema oluja. Pažnja mu je posve zaokupljena miomirisom koji se širi iz vrtova i voćnjaka. Polako podigne pogled prema olovnom nebu i njegovo snažno tijelo zadrhti, a misli mu zaskoče sumorna upozorenja i mračni predosjećaji. Neki vidovnjaci predvidjeli su da će Niniva biti napadnuta, opljačkana i spaljena do temelja; čak će i njezino kamenje biti odneseno. Rekli su da će taj veličanstveni grad biti izbrisan s lica zemlje i sve preklinjali da odu iz njega. Kralj se pobrinuo da ti zloguki proroci budu ušutkani, naredivši da im se usta zašiju nitima od ovčjih crijeva. Ali sad mu osjećaj zle slutnje kao podvodni vir kovitla utrobu. Što ako se ta proročanstva obistine?

Ašurbanipal odagna taj zloslutni osjećaj. Ima mnogo neprijatelja, među kojima je i njegov rođeni brat, ali nema razloga za zabrinutost. Dok su bogovi na njegovoj strani, ništa ne može uništiti ovu veličanstvenu prijestolnicu, a on nimalo ne sumnja da će bogovi, iako hiroviti i nepostojani u svojim odnosima sa smrtnicima, uvijek priteći u obranu Ninive.

Ona kišna kap tek što nije stigla na zemlju. Dok se približava tlu, načas se osjeća toliko slobodnom i laganom, da joj se čini da bi mogla sletjeti gotovo gdje god želi. S njezine lijeve strane nalazi se visoko stablo bez grana – palma datulje – čiji bi listovi bili lijepo mjesto za slijetanje. S desne strane polje je jednog seljaka, kroz koje prolazi kanal za navodnjavanje u kojem bi ta kap bila srdačno dočekana i pomogla rastu ovogodišnjeg uroda. Mogla bi se zaustaviti i na stubama obližnjeg zigurata posvećenog Ištar, božici ljubavi, seksa, ljepote, strasti, rata i grmljavinskih oluja. To bi bilo prikladno odredište. Kap oklijeva i još nije odlučila kamo će pasti, ali to nije važno, jer vjetar će odlučiti umjesto nje. Nenadano zapuše, podigne je i onako laganu odnese je ravno prema muškarcu koji stoji na obližnjoj terasi.

Sekundu poslije kralj osjeti da mu je nešto mokro palo na vlasište i ugnijezdilo mu se u kosi. Zlovoljan, pokuša to obrisati rukom, ali smeta mu kićeno pokrivalo za glavu. Lagano se namršti i ponovno pogleda nebo. Kad iz njega počne ozbiljno pljuštati, okrene leđa pogledu i vrati se u sigurnost svoje palače.

Bijesno hoda dugim hodnicima, osluškujući odjek svojih koraka. Njegovi sluge kleče pred njim, ne usuđujući se pogledati ga u oči. Na objema stranama hodnika zapaljene baklje trepere visoko u držačima od lijevana željeza i svojim sablasnim svjetlom osvjetljavaju plitke gipsane reljefe živih boja, postavljene na zidove. Na nekima kralj odapinje krilate strijele, lovi divlje životinje ili ubija svoje neprijatelje. Na drugima vozi ceremonijalna bojna kola na dva kotača, bičuje konje čija je orma ukrašena s tri kićanke. A na trećima izlijeva žrtve ljevanice na ubijene lavove, ponuđene bogovima u zamjenu za njihovu podršku i zaštitu. Sve te slike prikazuju sjaj Asirije, superiornost muškaraca i veličanstvenost njezina vladara. Gotovo se nigdje ne vidi nijedna žena. Jedina je iznimka slika na kojoj Ašurbanipal i njegova supruga piju vino u idiličnom vrtu, a s debele grane obližnjeg stabla među zrelim plodovima visi odrubljena glava njihova neprijatelja, elamskog kralja Teummana.

Nesvjestan one kišne kapi koja mu je još u kosi, kralj hoda dalje. Brzo prolazi kroz raskošno opremljene odaje i stiže pred vrata ukrašena pomnim rezbarijama. Ovo je njegov najdraži dio palače – knjižnica. Njegova knjižnica nije samo nasumična zbirka tekstova; ona je njegova dika i ponos, njegova cjeloživotna ambicija, postignuće kojem nema ravna po opsegu i raznovrsnosti. Više od svega drugog što je postigao, važnija čak i od njegovih vojnih osvajanja i političkih pobjeda, ona će biti njegova ostavština budućim naraštajima, intelektualni spomenik kakav svijet dosad nije vidio.

Uz vrata knjižnice dva su divovska kipa: hibridna stvorenja, napola ljudi, napola životinje. Lamasui su duhovi zaštitnici. Isklesani iz gromade vapnenca, ti kipovi imaju glavu čovjeka, krila orla i krupno tijelo bika ili lava. Obdareni najboljim osobinama svake od triju vrsta kojih su križanci, predstavljaju ljudsku inteligenciju, ptičju moć opažanja i bikovsku ili lavovsku snagu. Oni su čuvari vrata koja vode u druge svjetove.

Većina lamasua u palači ima pet nogu i zato gledani sprijed naizgled mirno stoje, ali gledani sa strane gaze naprijed, spremni pregaziti čak i najstrašnijeg protivnika. U tom stanju mogu se suočiti s neželjenim posjetiteljima i odbiti svako zlo koje vreba u tami. Iako to nikom nije rekao, u njihovoj se blizini kralj osjeća sigurnije i opuštenije, i zato je nedavno naručio još desetak takvih kipova. Zaštite nikad previše.

S tim mislima u glavi, Ašurbanipal uđe u biblioteku. U svim prostorijama zidovi su od poda do stropa prekriveni policama s tisućama savršeno poredanih glinenih pločica, razvrstanih prema temi. Sakupio ih je iz raznih krajeva. Neke je spasio od nebrige, druge za sitne pare kupio od njihovih prijašnjih vlasnika; ali velik dio njih silom je oteo. Sadržavaju svakojake informacije, od trgovačkih dogovora do sastojaka za ljekovite pripravke, od pravnih ugovora do karata neba. Jer taj kralj zna da za vladanje drugim kulturama nije dovoljno oteti samo njihovu zemlju, urode i imovinu; potrebno je oduzeti im njihovu kolektivnu maštu, zajednička sjećanja.

Ubrzavši korak, Ašurbanipal zaobiđe dijelove svoje knjižnice posvećene pretkazanjima, čarolijama, obredima, lijekovima, kletvama, litanijama, lamentacijama, mističnim formulama, pjesmama bogovima, pričama, poslovicama i elegijama, sakupljenima iz svih kutaka carstva. Prolazi kroz veliku zbirku tekstova o upotrebi utrobe žrtvenih životinja u proricanju sudbina ljudi i spletki bogova. Vjeruje u važnost haruspicije i redovito daje zaklati ovce i koze kako bi proroci pročitali sudbinu iz njihovih jetara i žučnih mjehura, ali danas neće proučavati predznake. Umjesto toga odlazi u prostoriju na samom kraju knjižnice, napola skrivenu iza teške zavjese. U to skrovito područje ne smije ući nitko osim Ašurbanipala i njegova glavnog savjetnika, izvanredno učenog muškarca koji mu je od dječačke dobi bio učitelj, mentor i drugi otac.

U nišama na ulazu u to privatno područje spirale dima vijugaju iz brončanih svjetiljaka u kojima gori sezamovo ulje. Kralj izabere jednu i navuče zavjesu iza sebe. Unutra je neobično tiho, kao da police susprežu dah čekajući ga.

Ona kišna kap zadrhti. Bez prozora i žeravnika, u toj prostoriji toliko je hladno da se boji da će se stvrdnuti u kristale leda. Kako se tek nedavno promijenila iz pare u tekućinu, ne želi prijeći u čvrsto stanje dok se ne nauživa ove nove faze u svom životu. Ali to nije jedini razlog zašto drhti. Uznemiruje ju ovo mjesto, koje ne pripada ni ovom ni podzemnom svijetu i, kao međuprostor između zemaljskog i nezemaljskog, negdje je na pola puta između stvari koje je lako vidjeti i onih koje nisu samo nevidljive, nego bi takve trebale i ostati.

Ašurbanipal uđe u tu prostoriju odlučnim, iskusnim korakom. Na sredini se nalazi stol i na njemu kutija od cedrovine. Kralj odloži svjetiljku i svjetlo ukleše sjene u njegovo lice, produbi bore u kutovima njegovih očiju. Kao u snu, prstima miluje drvo iz kojeg se još širi miris šume iz koje je došlo. Kako su četinari takve kakvoće rijetki u Mezopotamiji, moraju se posjeći na planini Taurus pa zavezati za splavi i gurnuti niz Tigris.

U kutiji od cedrovine nalazi se jedna pjesma. Dio epa toliko starog i popularnog da se neprestano recitirao diljem Mezopotamije, Anatolije, Perzije i Levanta; unuci su ga učili od svojih baka dugo prije nego što su ga pisari zapisali. To je priča o junaku koji se zvao Gilgameš.

Ašurbanipalu je cijeli taj ep poznat kao linije na njegovim dlanovima. Proučava ga otkad je bio kraljević. Kao treći kraljev sin, najmlađi nasljednik, nije trebao postati kralj. I zato je, za razliku od svoje braće koja su učila borilačke vještine, ratne strategije i diplomatske taktike, dobio veliku naobrazbu iz filozofije, povijesti, jezika, književnosti i proricanja iz ulja. Na kraju su se svi, a i on s njima, iznenadili kad ga je otac izabrao za svog nasljednika. Zato se Ašurbanipal popeo na prijestolje kao najobrazovaniji i najnačitaniji vladar kojeg je to carstvo ikad imalo. Od mnogih pisanih djela koja je proučio otkad je bio dječak, Ep o Gilgamešu bio mu je i ostao najdraži.

Kralj otvori kutiju u kojoj je samo jedna pločica. Za razliku od svih drugih u njegovoj biblioteci, ova je intenzivne boje; plave boje nemirnih rijeka. Riječi nisu urezane u crveno-smeđu glinu, nego u komad lapis lazulija, izvanrednog kamena koji bogovi čuvaju za sebe. Znakovi su uredni i savršeno urezani. Kralj ih oprezno i nježno dodiruje, gotovo kao da ih miluje. Polako uroni u stihove koje je pročitao nebrojeno puta, ali mu još diraju srce kao da ih prvi put čita.

Sve je vidio on…
Iznio je na svjetlo tajne i skrivene stvari,
mudrost, kao ponor duboka, bila mu je jasna.
Donio je vijesti iz vremena prije potopa.

Neki kraljevi vole zlato i rubine, drugi svile i tapiserije; treći, pak, vole tjelesne užitke. Ašurbanipal voli priče. Misli da čovjek, kako bi bio uspješan vođa, ne mora krenuti na opasno putovanje kao Gilgameš. Niti mora postati mišićavi, hrabri ratni osvajač. Ne mora prijeći planine, pustinje i šume iz kojih se rijetki vrate. Treba mu samo nezaboravna priča, priča koja ga prikazuje kao junaka.

Ali iako taj kralj cijeni priče, pripovjedačima ne vjeruje. Njihova je mašta kao Tigris u proljeće; nesposobna smiriti se na jednome mjestu, posve nepredvidljivo mijenja smjer, vijuga u sve širim okukama i zavija u nasumičnim petljama, divlja i nepripitomljena do samoga kraja. Kad je izgradio ovu knjižnicu, znao je da postoje i druge inačice Epa o Gilgamešu. Pisari su ga stoljećima prepisivali i neizbježno je dobivao nove varijante. Kako bi ih sve sakupio pod svoj krov, Ašurbanpal je u sve kutke svog velikog kraljevstva poslao izaslanike da mu ih donesu. Siguran je da je izvršio taj nevjerojatno teški zadatak. Ali pločica koju čuva u kutiji od cedrovine drukčija je od svih ostalih u njegovoj zbirci, ne samo zato što tekst nije urezan u glinu nego u dragocjeni kamen, već i stoga što je okaljana bogohuljenjem.

Držeći kamen blizu svjetiljke, kralj proučava poznati tekst. Pisar koji ga je urezao, tko god je bio, svoj posao obavio je kako se moglo očekivati, osim bilješke na kraju.

Ovo je djelo jednog mlađeg pisara,
jednog od brojnih pjesnika, pjevača
i pripovjedača koji hodaju zemljom
i od svakog daha tkaju stihove, pjesme i priče.
Ne zaboravite nas.

Prilično je neobično za jednog pisara dodati takvo što, ali još više uznemiruje posveta koja slijedi:

Sada i uvijek,
hvaljena bila Nisaba

Dok čita te posljednje riječi, kralj se namrgodi. Čelo mu se namršti, u sljepoočnicama mu pulsira od bijesa.

Nisaba – božica pripovijedanja – božanstvo je iz prošlog vremena, ime predano zaboravu. Njezini su dani završeni, iako je u dalekim kutcima kraljevstva još štuju malobrojne, neuke žene koje ustraju uz staru predaju. Davno ju je istisnulo drugo božanstvo. Danas su sve pločice u carstvu posvećene moćnom muškarcu Nabuu umjesto eteričnoj ženi Nisabi. Kralj vjeruje da tako treba biti. Pisanje je muški posao i zahtijeva muževnog zaštitnika, muškog boga. Nabu je postao službeni zaštitnik pisara i čuvar sveg znanja koje je vrijedno sačuvati. Učenici u školama svoje pločice moraju završiti primjerenom posvetom:

Hvaljen bio Nabu

Da je ta plava kamena ploča bila stara, ostatak prošlosti, posveta na njoj ne bi bila prijeporna. Ali kralj je siguran da je suvremeno djelo jer je način pisanja nov. Inzistiranjem na štovanju jedne zaboravljene i zabranjene božice i neuvažavanjem Nabuova autoriteta, a time i kraljevih naredbi, pisar koji je prepisao taj dio Epa o Gilgamešu svjesno je prkosio pravilima. Ašurbanipal je mogao dati razbiti tu ploču, ali nešto u njemu nije mu dopustilo da to učini. Zato je taj uvredljivi predmet morao biti skriven u ovoj prostoriji, odvojen od ostatka njegove knjižnice, gdje ga neupućene mase neće vidjeti. Svaka napisana riječ nije namijenjena očima svih čitatelja, kao što ni svaku izgovorenu riječ ne mora čuti svatko tko prisluškuje. Javnost nikad ne smije saznati za tu plavu pločicu jer i oni mogu biti zavedeni na pogrešan put. Ako se ne zaustavi i ne kazni, pobuna jednog čovjeka može osmjeliti brojne nezadovoljnike.