Što nam sve svijetli u kolovozu

Svjetlost u kolovozu naslov je romana glasovitog američkog pisca Williama Faulknera, jednog od rodonačelnika moderne proze čijim tragom i danas kroče važni svjetski prozaici. Nobelovac s američkog Juga u njemu se bavi krizom međuratnog društva i fokusira se na likove odbačenih i potlačenih, prezrenih i otuđenih pojedinaca i skupina. Gotovo stotinu godina poslije, u kolovozu 2024. Hena com objavljuje prijevode triju sjajnih romana čija je radnja smještena na trima različitim kontinentima, ali im je zajedničko nešto što dijele i s tim Faulknerovim djelom: duboko humana briga o onima koji su i dan-danas u raznim dijelovima svijeta i na razne načine ugnjeteni i marginalizirani. Briga izražena u vrhunskoj prozi koja se čita bez daha.    

* * *

Roman suvremene belgijske spisateljice Gaeae Schoeters (čitaj: Hea Skuters) o kojoj će se zasigurno još čuti, Trofej pripovijeda o imućnom američkom mešetaru koji odlazi u Afriku na safari, u pohod na posljednju od „big five“ – pet zvijeri koje svaki lovac od kalibra mora imati.

Dugo nismo čitali prozu koja se tako zavlači pod kožu, pismo koje baštini ono najbolje od zapadnog romanopisanja, roman koji nas vodi u srce tame i srce svjetlosti, u primordijalne porive, u sam iskon ljudskoga roda... Trofej je i višeslojna pustolovina i vrhunski triler i esej o etičkim dvojbama, o ljudskom i animalnom. Knjiga kojoj je suđeno da postane klasik.

Što god čitatelj ili čitateljica mislila o lovu, Schoeters će se pobrinuti da joj se i misli i osjećaji u vezi s time i još koječime izokreću iz stranice u stranicu dok bude s Hunterom Whiteom i afričkim starosjediocima stupala nepreglednom i neukrotivom savanom u potrazi za velikim plijenom. A koji će to plijen naposljetku biti, teško je i zamisliti.

Dugo nismo čitali prozu koja se tako zavlači pod kožu, pismo koje baštini ono najbolje od zapadnog romanopisanja, roman koji nas vodi u srce tame i srce svjetlosti, u primordijalne porive, u sam iskon ljudskoga roda... Trofej je i višeslojna pustolovina i vrhunski triler i esej o etičkim dvojbama, o ljudskom i animalnom. Knjiga kojoj je suđeno da postane klasik.

Roman možemo čitati u vrsnom prijevodu Svetlane Grubić Samaržija s nizozemskoga.

„Posvećeno Africi, što god to bilo.

Posvećeno pravdi, što god to bilo.

Posvećeno književnosti, što god to bilo.“

* * *

Drveće je jedno od najnovijih proznih djela nagrađivanog američkog meštra Percivala Everetta, koji je također s američkog Juga i čiji se roman zbiva upravo u Faulknerovu Mississippiju. Mjesto radnje: Money – vjerovali ili ne, postojeći gradić. U blizini nalazimo, recimo, i mjesto po imenu Small Change.

Ispisan najvećim dijelom u formi živih, iskričavih dijaloga, Drveće je roman koji ne okoliša i izravno gađa svoje mete. A mete su rasizam i šovinizam, uskogrudnost, učmalost i licemjerje, među ostalim. I ako nam se na prvu učini da se tu radi samo o američkom Jugu, i ako se počnemo smijati i/ili zgražati nad živopisnim likovima tog kraja, nad nekim tamo slikovitim seljačinama, ti bi nam likovi, kako radnja romana odmiče, mogli postajati sve bliži – a možda bismo, naposljetku, to mogli biti i mi sami, ili bismo barem od tih likova mogli u sebi nositi mnogo više nego što nam se isprva činilo.

Everettov je roman, kako stoji u kritici objavljenoj u Guardianu, „moćna satira na račun američkog rasizma“. I to satira koja ni u jednom trenutku ne navlači rukavice: autor se bez uvijanja obara na mentalitet koji proizvodi strahote tlačeći manjine i s vremenom možda mijenja ruho, ali ne i ćud.

Ispisan najvećim dijelom u formi živih, iskričavih dijaloga, Drveće je roman koji ne okoliša i izravno gađa svoje mete. A mete su rasizam i šovinizam, uskogrudnost, učmalost i licemjerje, među ostalim. I ako nam se na prvu učini da se tu radi samo o američkom Jugu, i ako se počnemo smijati i/ili zgražati nad živopisnim likovima tog kraja, nad nekim tamo slikovitim seljačinama, ti bi nam likovi, kako radnja romana odmiče, mogli postajati sve bliži – a možda bismo, naposljetku, to mogli biti i mi sami, ili bismo barem od tih likova mogli u sebi nositi mnogo više nego što nam se isprva činilo.

Drveće pokazuje kako su mogući Trump, trampovci i trampizam. Možda više nema javnog linča, možda je manje poželjno u javnosti vrijeđati „obojene“, ali suština se, nažalost, ne mijenja i ne ostaje u prošlosti. Ono što je dovelo do pojave jednog Ku Klux Klana i dalje je i te kako živo i prisutno. Čitatelj počesto ne zna bi li se smijao ili plakao.

Roman je s engleskoga prevela Tatjana Radmilo.

„Obitelji su se suočavale sa svojim povijestima. Bili su poput vremenske nepogode. Ustanite. Bili su oblak. Bili su fronta, fronta mrtvog zraka. Preživjeli su izvještavali da je zrak bio gust i težak uoči i nakon njihova odlaska, nasjeo bi na tlo kao maglica suhog leda. Bilo je oblačno u Alabami, Arkansasu, Floridi, svugdje, tako se činilo. Oblaci su se stapali u veće oblake, zvuk jauka postajao je glasniji sa svakim korakom, sa svakom smrću. Ustanite.“

* * *

I nebom teku rijeke već je deseti naslov proslavljene britansko-turske spisateljice Elif Shafak što ga objavljuje Hena com. Autorica u njemu još jednom demonstrira zašto je jedan Hanif Kuresihi zove „jednom od najboljih spisateljica današnjice“ i zašto je Arundhati Roy jednako svesrdno preporučuje za čitanje.

Pred nama se razvija očaravajuća pripovijest o trima likovima koji žive na dvjema rijekama, a svi u sjeni jednog od najvećih svjetskih epova. Rijeke su Tigris i Temza, slavni ep je Ep o Gilgamešu, a vremena i mjesta radnje protežu se od drevne Mezopotamije preko Londona 1840. godine i Turske 2014. pa sve do Londona u sasvim nedavnoj, 2018. godini.

U svojoj najnovijoj pripovjedačkoj majstoriji Shafak isprepliće svoje likove-autsajdere s jednom jedinom kapi vode, koja je jednoga davnog dana kao kišna kap pala na glavu glasovitome asirskom kralju Ašurbanipalu.

Pred nama se razvija očaravajuća pripovijest o trima likovima koji žive na dvjema rijekama, a svi u sjeni jednog od najvećih svjetskih epova. Rijeke su Tigris i Temza, slavni ep je Ep o Gilgamešu, a vremena i mjesta radnje protežu se od drevne Mezopotamije preko Londona 1840. godine i Turske 2014. pa sve do Londona u sasvim nedavnoj, 2018. godini.

Kap je to koja blista kroz vjekove, a njezine rijeke nadilaze i povijest i ljudske sudbine.

I kao što Gaea Schoeters pripovijeda o usudu afričkih Bušmana i Masaija u srazu s bijelim čovjekom koji bez skrupula stupa na njihov teren, a Percival Everett piše o najnovijim utjelovljenjima rasizma uperenog spram „obojenih“ u Sjedinjenim Državama, tako se Elif Shafak s osobitom empatijom bavi nesretnom sudbinom Jezida, naroda koji od 12. stoljeća do današnjih dana trpi udarce i diskriminaciju te mu sa svih strana odriču pravo na vjeru, teritorij pa i samo postojanje.   

Prijevod potpisuje Mirna Čubranić.

„Ovaj je svijet škola, a mi smo njegovi učenici. Dok prolazimo kroz njega, svatko od nas nešto nauči. Neki nauče ljubav i dobrotu. Drugi, bojim se, grubost i okrutnost. Ali najbolji su učenici oni koji iz svojih susreta s nedaćama i surovošću nauče velikodušnost i suosjećanje. Oni koji izaberu ne nanijeti drugima patnje koje su sami pretrpjeli. A ono što naučiš, sa sobom nosiš u grob.“

„Zašto nas ljudi toliko mrze?“

„Mržnja je otrov poslužen u tri čaše. U prvoj je mržnja prema onima za kojima žudimo jer ih želimo imati u svom vlasništvu. Mržnja iz prevelikog ponosa! U drugoj je mržnja prema onima koje ne razumijemo. Mržnja od straha! Ali postoji i treća vrsta mržnja, a to je mržnja prema onima koje smo povrijedili.“

„Zašto bismo njih mrzili?“

„Zato što stablo pamti ono što sjekira zaboravi.“

„Što to znači?“

„To znači da ožiljke ne nosi onaj tko je zlo nanio, nego onaj kojem je naneseno. Naš narod ima samo sjećanje. Ako želiš znati tko si, moraš naučiti priče svojih predaka. Jezidi su od pamtivijeka bili pogrešno shvaćeni, klevetani, zlostavljani. Naša povijest povijest je boli i progona. Doživjeli smo sedamdeset dva pokolja. Tigris je pocrvenio od naše krvi, tlo se sasušilo od naše tuge, ali još nas nisu prestali mrziti.“

D.T.

Ulomak iz romana “I nebom teku rijeke”

.

I.
Kišna kap

Uz rijeku Tigris, u stara vremena

Poslije, kad prođe oluja, svi će govoriti o pustoši koju je ostavila iza sebe, ali nitko, čak ni sam kralj, neće se sjećati da je sve započelo jednom kišnom kapi. Poslijepodne je ranoga ljeta u Ninivi, nebo je natečeno od kiše koja prijeti. Na grad se spustila neka neobična, sumorna tišina; ptice od zore nisu zapjevale, leptiri i vilini konjici sakrili su se, žabe su napustile svoja mrjestilišta, guske utihnule osjećajući opasnost. Čak su i ovce nijeme i često mokre od straha. U zraku se osjeća neki drukčiji, oštar i slan miris. Na horizontu se cijeli dan skupljaju tamne sjene, kao utaborena, sve brojnija neprijateljska vojska. Iz daljine izgledaju neobično nepomično i mirno, ali to je optička iluzija, varka oka; tjerani snažnim vjetrom, oblaci se nepokolebljivo valjaju i sve više približavaju, odlučni natopiti svijet i iznova ga uobličiti. U ovome kraju, u kojem duga ljeta pale svojom vrućinom, hirovite rijeke ne praštaju, a sjećanje na posljednju poplavu još nije izblijedjelo, voda je preteča života i glasnik smrti.

Niniva je mjesto kao nijedno drugo: najveći i najbogatiji grad na svijetu. Sagrađen u prostranoj ravnici na istočnoj obali Tigrisa, toliko je blizu rijeke da mala djeca navečer ne tonu u san uz uspavanku nego uz zvuk valova koji oplakuju obalu. Niniva je prijestolnica moćnog carstva, citadela koju štite čvrsti tornjevi, veličanstveni bedemi, obrambeni jarci, utvrđeni bastion i divovski zidovi, visoki dvadeset pet metara ili više. Sa stanovništvom od sto sedamdeset pet tisuća duša, ona je urbani dragulj na stjecištu prosperitetnih brda na sjeveru i plodnih nizina Kaldeje i Babilonije na jugu. Četrdesete su godine sedmoga stoljeća prije Krista i ovaj drevni kraj, koji obiluje mirisnim vrtovima, žuboravim izvorima i kanalima za navodnjavanje, ali će ga budući naraštaji zaboraviti i odbaciti kao neplodnu pustinju i bijednu pustopoljinu, naziva se Mezopotamija.

Jedan od oblaka koji se ovog poslijepodneva približavaju gradu veći je, tamniji i nestrpljiviji od ostalih. Juri beskrajnim nebeskim svodom prema svom odredištu. A kad stigne onamo, polako se zaustavi i lebdi tisućama stopa iznad veličanstvene građevine ukrašene stupovima od cedrovine, natkrivenim trjemovima i golemim kipovima. To je Sjeverna palača, u kojoj prebiva kralj u svoj svojoj moći i slavi. Masa kondenzirane pare smješta se iznad kraljeve palače i baca sjenu na nju. Jer za razliku od ljudi, voda nema obzira prema društvenom položaju i kraljevskim titulama.

S ruba tog olujnog oblaka visi jedna kišna kap, ne veća od zrna graha i lakša od zrna slanutka. Malena, okrugla i preplašena, neko vrijeme nesigurno drhti. Zastrašujuće je gledati kako se zemlja ispod tebe otvara kao samotni cvijet lotosa. Nije joj prvi put da se popela u nebo, spustila na zemlju i ponovno vinula u nebesa, ali taj pad još uvijek je plaši.

Zapamtite tu kap, iako je možda beznačajna u usporedbi s veličinom svemira. U svojoj minijaturnoj kugli ona čuva tajnu vječnosti, svoju jedinstvenu priču. Kad najzad skupi hrabrost, skoči u eter. Sad pada – brzo, brže. Sila teža uvijek pomaže. Strmoglavljuje se s visine od tri tisuće osamdeset stopa. Trebat će joj samo tri minute da stigne do tla.

Dolje u Ninivi, kralj prolazi kroz dvokrilna vrata i izlazi na terasu. Ispruži glavu preko kićene ograde pa promatra bogatstvo grada koji se proteže pred njim dokle pogled seže. Uređena imanja, veličanstveni akvadukti, impozantni hramovi, rascvjetani voćnjaci, dražesni javni parkovi, zelena polja i kraljevska menažerija s gazelama, jelenima, nojevima, leopardima, risovima i lavovima. Taj prizor ispunjava ga ponosom. Posebno voli vrtove, pune stabala u cvatu i aromatičnog bilja: badema, datulja, draguna, dudova, dunja, jablana, jela, krušaka, maslina, mušmula, narova, oraha, ružina drveća, smokava, šljiva, tamarisa, terebinta, vrba… On ne vlada samo tom zemljom i njezinim stanovnicima nego i rijekama i njihovim pritocima. Usmjerivši rijeku Tigris kroz zamršenu mrežu kanala, brana i nasipa, pohranjujući vodu u cisterne i rezervoare, on i njegovi preci pretvorili su ovaj kraj u raj.

Ime je tog kralja Ašurbanipal. Brada mu je kovrčava i njegovana, čelo široko iznad gustih obrva, a tamne oči okruglih kapaka iscrtane crnim kajalom. Šiljasto ukrasno pokrivalo na njegovoj glavi puno je dragulja koji svjetlucaju kao daleke zvijezde svaki put kad ih svjetlo obasja. Njegova halja, tamno plave boje i istkana od najfinijeg lana, izvezena je zlatnim i srebrnim nitima i ukrašena stotinama sjajnih perli, poludragim kamenjem i amajlijama. Na lijevom zapešću za sreću i zaštitu nosi narukvicu s cvjetnim motivom. Vlada kraljevstvom koje je toliko veliko da ga nazivaju „kraljem četiriju četvrtina svijeta“. Jednog dana pamtit će ga i štovati kao „kralja knjižničara“, „obrazovanog monarha“, „učenog vladara mezopotamije“, a ljudi će zbog tih titula zaboraviti da, iako je možda bio visoko obrazovan i načitan, nije bio nimalo manje okrutan od svojih prethodnika.

Nagnuvši glavu u stranu da promotri grad ispred sebe, Ašurbanipal udahne. Ne primijeti odmah da se u daljini sprema oluja. Pažnja mu je posve zaokupljena miomirisom koji se širi iz vrtova i voćnjaka. Polako podigne pogled prema olovnom nebu i njegovo snažno tijelo zadrhti, a misli mu zaskoče sumorna upozorenja i mračni predosjećaji. Neki vidovnjaci predvidjeli su da će Niniva biti napadnuta, opljačkana i spaljena do temelja; čak će i njezino kamenje biti odneseno. Rekli su da će taj veličanstveni grad biti izbrisan s lica zemlje i sve preklinjali da odu iz njega. Kralj se pobrinuo da ti zloguki proroci budu ušutkani, naredivši da im se usta zašiju nitima od ovčjih crijeva. Ali sad mu osjećaj zle slutnje kao podvodni vir kovitla utrobu. Što ako se ta proročanstva obistine?

Ašurbanipal odagna taj zloslutni osjećaj. Ima mnogo neprijatelja, među kojima je i njegov rođeni brat, ali nema razloga za zabrinutost. Dok su bogovi na njegovoj strani, ništa ne može uništiti ovu veličanstvenu prijestolnicu, a on nimalo ne sumnja da će bogovi, iako hiroviti i nepostojani u svojim odnosima sa smrtnicima, uvijek priteći u obranu Ninive.

Ona kišna kap tek što nije stigla na zemlju. Dok se približava tlu, načas se osjeća toliko slobodnom i laganom, da joj se čini da bi mogla sletjeti gotovo gdje god želi. S njezine lijeve strane nalazi se visoko stablo bez grana – palma datulje – čiji bi listovi bili lijepo mjesto za slijetanje. S desne strane polje je jednog seljaka, kroz koje prolazi kanal za navodnjavanje u kojem bi ta kap bila srdačno dočekana i pomogla rastu ovogodišnjeg uroda. Mogla bi se zaustaviti i na stubama obližnjeg zigurata posvećenog Ištar, božici ljubavi, seksa, ljepote, strasti, rata i grmljavinskih oluja. To bi bilo prikladno odredište. Kap oklijeva i još nije odlučila kamo će pasti, ali to nije važno, jer vjetar će odlučiti umjesto nje. Nenadano zapuše, podigne je i onako laganu odnese je ravno prema muškarcu koji stoji na obližnjoj terasi.

Sekundu poslije kralj osjeti da mu je nešto mokro palo na vlasište i ugnijezdilo mu se u kosi. Zlovoljan, pokuša to obrisati rukom, ali smeta mu kićeno pokrivalo za glavu. Lagano se namršti i ponovno pogleda nebo. Kad iz njega počne ozbiljno pljuštati, okrene leđa pogledu i vrati se u sigurnost svoje palače.

Bijesno hoda dugim hodnicima, osluškujući odjek svojih koraka. Njegovi sluge kleče pred njim, ne usuđujući se pogledati ga u oči. Na objema stranama hodnika zapaljene baklje trepere visoko u držačima od lijevana željeza i svojim sablasnim svjetlom osvjetljavaju plitke gipsane reljefe živih boja, postavljene na zidove. Na nekima kralj odapinje krilate strijele, lovi divlje životinje ili ubija svoje neprijatelje. Na drugima vozi ceremonijalna bojna kola na dva kotača, bičuje konje čija je orma ukrašena s tri kićanke. A na trećima izlijeva žrtve ljevanice na ubijene lavove, ponuđene bogovima u zamjenu za njihovu podršku i zaštitu. Sve te slike prikazuju sjaj Asirije, superiornost muškaraca i veličanstvenost njezina vladara. Gotovo se nigdje ne vidi nijedna žena. Jedina je iznimka slika na kojoj Ašurbanipal i njegova supruga piju vino u idiličnom vrtu, a s debele grane obližnjeg stabla među zrelim plodovima visi odrubljena glava njihova neprijatelja, elamskog kralja Teummana.

Nesvjestan one kišne kapi koja mu je još u kosi, kralj hoda dalje. Brzo prolazi kroz raskošno opremljene odaje i stiže pred vrata ukrašena pomnim rezbarijama. Ovo je njegov najdraži dio palače – knjižnica. Njegova knjižnica nije samo nasumična zbirka tekstova; ona je njegova dika i ponos, njegova cjeloživotna ambicija, postignuće kojem nema ravna po opsegu i raznovrsnosti. Više od svega drugog što je postigao, važnija čak i od njegovih vojnih osvajanja i političkih pobjeda, ona će biti njegova ostavština budućim naraštajima, intelektualni spomenik kakav svijet dosad nije vidio.

Uz vrata knjižnice dva su divovska kipa: hibridna stvorenja, napola ljudi, napola životinje. Lamasui su duhovi zaštitnici. Isklesani iz gromade vapnenca, ti kipovi imaju glavu čovjeka, krila orla i krupno tijelo bika ili lava. Obdareni najboljim osobinama svake od triju vrsta kojih su križanci, predstavljaju ljudsku inteligenciju, ptičju moć opažanja i bikovsku ili lavovsku snagu. Oni su čuvari vrata koja vode u druge svjetove.

Većina lamasua u palači ima pet nogu i zato gledani sprijed naizgled mirno stoje, ali gledani sa strane gaze naprijed, spremni pregaziti čak i najstrašnijeg protivnika. U tom stanju mogu se suočiti s neželjenim posjetiteljima i odbiti svako zlo koje vreba u tami. Iako to nikom nije rekao, u njihovoj se blizini kralj osjeća sigurnije i opuštenije, i zato je nedavno naručio još desetak takvih kipova. Zaštite nikad previše.

S tim mislima u glavi, Ašurbanipal uđe u biblioteku. U svim prostorijama zidovi su od poda do stropa prekriveni policama s tisućama savršeno poredanih glinenih pločica, razvrstanih prema temi. Sakupio ih je iz raznih krajeva. Neke je spasio od nebrige, druge za sitne pare kupio od njihovih prijašnjih vlasnika; ali velik dio njih silom je oteo. Sadržavaju svakojake informacije, od trgovačkih dogovora do sastojaka za ljekovite pripravke, od pravnih ugovora do karata neba. Jer taj kralj zna da za vladanje drugim kulturama nije dovoljno oteti samo njihovu zemlju, urode i imovinu; potrebno je oduzeti im njihovu kolektivnu maštu, zajednička sjećanja.

Ubrzavši korak, Ašurbanipal zaobiđe dijelove svoje knjižnice posvećene pretkazanjima, čarolijama, obredima, lijekovima, kletvama, litanijama, lamentacijama, mističnim formulama, pjesmama bogovima, pričama, poslovicama i elegijama, sakupljenima iz svih kutaka carstva. Prolazi kroz veliku zbirku tekstova o upotrebi utrobe žrtvenih životinja u proricanju sudbina ljudi i spletki bogova. Vjeruje u važnost haruspicije i redovito daje zaklati ovce i koze kako bi proroci pročitali sudbinu iz njihovih jetara i žučnih mjehura, ali danas neće proučavati predznake. Umjesto toga odlazi u prostoriju na samom kraju knjižnice, napola skrivenu iza teške zavjese. U to skrovito područje ne smije ući nitko osim Ašurbanipala i njegova glavnog savjetnika, izvanredno učenog muškarca koji mu je od dječačke dobi bio učitelj, mentor i drugi otac.

U nišama na ulazu u to privatno područje spirale dima vijugaju iz brončanih svjetiljaka u kojima gori sezamovo ulje. Kralj izabere jednu i navuče zavjesu iza sebe. Unutra je neobično tiho, kao da police susprežu dah čekajući ga.

Ona kišna kap zadrhti. Bez prozora i žeravnika, u toj prostoriji toliko je hladno da se boji da će se stvrdnuti u kristale leda. Kako se tek nedavno promijenila iz pare u tekućinu, ne želi prijeći u čvrsto stanje dok se ne nauživa ove nove faze u svom životu. Ali to nije jedini razlog zašto drhti. Uznemiruje ju ovo mjesto, koje ne pripada ni ovom ni podzemnom svijetu i, kao međuprostor između zemaljskog i nezemaljskog, negdje je na pola puta između stvari koje je lako vidjeti i onih koje nisu samo nevidljive, nego bi takve trebale i ostati.

Ašurbanipal uđe u tu prostoriju odlučnim, iskusnim korakom. Na sredini se nalazi stol i na njemu kutija od cedrovine. Kralj odloži svjetiljku i svjetlo ukleše sjene u njegovo lice, produbi bore u kutovima njegovih očiju. Kao u snu, prstima miluje drvo iz kojeg se još širi miris šume iz koje je došlo. Kako su četinari takve kakvoće rijetki u Mezopotamiji, moraju se posjeći na planini Taurus pa zavezati za splavi i gurnuti niz Tigris.

U kutiji od cedrovine nalazi se jedna pjesma. Dio epa toliko starog i popularnog da se neprestano recitirao diljem Mezopotamije, Anatolije, Perzije i Levanta; unuci su ga učili od svojih baka dugo prije nego što su ga pisari zapisali. To je priča o junaku koji se zvao Gilgameš.

Ašurbanipalu je cijeli taj ep poznat kao linije na njegovim dlanovima. Proučava ga otkad je bio kraljević. Kao treći kraljev sin, najmlađi nasljednik, nije trebao postati kralj. I zato je, za razliku od svoje braće koja su učila borilačke vještine, ratne strategije i diplomatske taktike, dobio veliku naobrazbu iz filozofije, povijesti, jezika, književnosti i proricanja iz ulja. Na kraju su se svi, a i on s njima, iznenadili kad ga je otac izabrao za svog nasljednika. Zato se Ašurbanipal popeo na prijestolje kao najobrazovaniji i najnačitaniji vladar kojeg je to carstvo ikad imalo. Od mnogih pisanih djela koja je proučio otkad je bio dječak, Ep o Gilgamešu bio mu je i ostao najdraži.

Kralj otvori kutiju u kojoj je samo jedna pločica. Za razliku od svih drugih u njegovoj biblioteci, ova je intenzivne boje; plave boje nemirnih rijeka. Riječi nisu urezane u crveno-smeđu glinu, nego u komad lapis lazulija, izvanrednog kamena koji bogovi čuvaju za sebe. Znakovi su uredni i savršeno urezani. Kralj ih oprezno i nježno dodiruje, gotovo kao da ih miluje. Polako uroni u stihove koje je pročitao nebrojeno puta, ali mu još diraju srce kao da ih prvi put čita.

Sve je vidio on…
Iznio je na svjetlo tajne i skrivene stvari,
mudrost, kao ponor duboka, bila mu je jasna.
Donio je vijesti iz vremena prije potopa.

Neki kraljevi vole zlato i rubine, drugi svile i tapiserije; treći, pak, vole tjelesne užitke. Ašurbanipal voli priče. Misli da čovjek, kako bi bio uspješan vođa, ne mora krenuti na opasno putovanje kao Gilgameš. Niti mora postati mišićavi, hrabri ratni osvajač. Ne mora prijeći planine, pustinje i šume iz kojih se rijetki vrate. Treba mu samo nezaboravna priča, priča koja ga prikazuje kao junaka.

Ali iako taj kralj cijeni priče, pripovjedačima ne vjeruje. Njihova je mašta kao Tigris u proljeće; nesposobna smiriti se na jednome mjestu, posve nepredvidljivo mijenja smjer, vijuga u sve širim okukama i zavija u nasumičnim petljama, divlja i nepripitomljena do samoga kraja. Kad je izgradio ovu knjižnicu, znao je da postoje i druge inačice Epa o Gilgamešu. Pisari su ga stoljećima prepisivali i neizbježno je dobivao nove varijante. Kako bi ih sve sakupio pod svoj krov, Ašurbanpal je u sve kutke svog velikog kraljevstva poslao izaslanike da mu ih donesu. Siguran je da je izvršio taj nevjerojatno teški zadatak. Ali pločica koju čuva u kutiji od cedrovine drukčija je od svih ostalih u njegovoj zbirci, ne samo zato što tekst nije urezan u glinu nego u dragocjeni kamen, već i stoga što je okaljana bogohuljenjem.

Držeći kamen blizu svjetiljke, kralj proučava poznati tekst. Pisar koji ga je urezao, tko god je bio, svoj posao obavio je kako se moglo očekivati, osim bilješke na kraju.

Ovo je djelo jednog mlađeg pisara,
jednog od brojnih pjesnika, pjevača
i pripovjedača koji hodaju zemljom
i od svakog daha tkaju stihove, pjesme i priče.
Ne zaboravite nas.

Prilično je neobično za jednog pisara dodati takvo što, ali još više uznemiruje posveta koja slijedi:

Sada i uvijek,
hvaljena bila Nisaba

Dok čita te posljednje riječi, kralj se namrgodi. Čelo mu se namršti, u sljepoočnicama mu pulsira od bijesa.

Nisaba – božica pripovijedanja – božanstvo je iz prošlog vremena, ime predano zaboravu. Njezini su dani završeni, iako je u dalekim kutcima kraljevstva još štuju malobrojne, neuke žene koje ustraju uz staru predaju. Davno ju je istisnulo drugo božanstvo. Danas su sve pločice u carstvu posvećene moćnom muškarcu Nabuu umjesto eteričnoj ženi Nisabi. Kralj vjeruje da tako treba biti. Pisanje je muški posao i zahtijeva muževnog zaštitnika, muškog boga. Nabu je postao službeni zaštitnik pisara i čuvar sveg znanja koje je vrijedno sačuvati. Učenici u školama svoje pločice moraju završiti primjerenom posvetom:

Hvaljen bio Nabu

Da je ta plava kamena ploča bila stara, ostatak prošlosti, posveta na njoj ne bi bila prijeporna. Ali kralj je siguran da je suvremeno djelo jer je način pisanja nov. Inzistiranjem na štovanju jedne zaboravljene i zabranjene božice i neuvažavanjem Nabuova autoriteta, a time i kraljevih naredbi, pisar koji je prepisao taj dio Epa o Gilgamešu svjesno je prkosio pravilima. Ašurbanipal je mogao dati razbiti tu ploču, ali nešto u njemu nije mu dopustilo da to učini. Zato je taj uvredljivi predmet morao biti skriven u ovoj prostoriji, odvojen od ostatka njegove knjižnice, gdje ga neupućene mase neće vidjeti. Svaka napisana riječ nije namijenjena očima svih čitatelja, kao što ni svaku izgovorenu riječ ne mora čuti svatko tko prisluškuje. Javnost nikad ne smije saznati za tu plavu pločicu jer i oni mogu biti zavedeni na pogrešan put. Ako se ne zaustavi i ne kazni, pobuna jednog čovjeka može osmjeliti brojne nezadovoljnike.

Srpanj odnosno nepodnošljiva lakoća čitanja

Ljeto je vrijeme kad priroda zrači punim sjajem i poziva nas da predahnemo, da se odmorimo od svakodnevice. Morske uvale, planine i jezera postaju idilična utočišta za bijeg od rutine i uživanje u njihovim čarima. Usto vam i dobra knjiga treba biti pri ruci.

Dok udišete svjež zrak uz obalu jezera ili se odmarate nakon šetnje planinskim stazama, knjige postaju vaši tihi, nenametljivi suputnici koje vas usto mogu odvesti na nove destinacije i u nesvakidašnje avanture.

Zamislite mirno jezero okruženo bujnim zelenilom ili planinsku stazu koja vas vodi do vrhova s kojih puca nevjerojatan pogled. Upravo u tim trenucima, kad se sjedinite s prirodom, čitanje postaje poseban ritual, otvarajući vrata mašti i novim svjetovima. Dok udišete svjež zrak uz obalu jezera ili se odmarate nakon šetnje planinskim stazama, knjige postaju vaši tihi, nenametljivi suputnici koje vas usto mogu odvesti na nove destinacije i u nesvakidašnje avanture. Dopustite si luksuz da se izgubite u njihovim pričama i uživajte u svakom trenutku ovog ljeta, okruženi prirodom i sjajnim književnim djelima.

Upravo za takve prilike iz naše naklade stižu tri romana, potpuno različita, a svaki odličan na svoj način.

Šarmantni i intrigantni Savršeni dani Jacoba Bergarechea vode vas na putovanje ljubavi i samoispitivanja, gdje svaki dan nudi priliku za otkrivanje nečeg novog i lijepog. Taj se suvremeni španjolski pisac poslužio efektnom epistolarnom formom kojom nas duhovitim preispitivanjem braka, prebrojavanjem sretnih dana i pikantnim erotskim crticama podsjeća da ljubav traje onoliko dugo koliko traje – maštanje udvoje.

Odličan je to izbor za sve koje vole pametno, a razigrano i tečno štivo, i koji priželjkuju zastati u čitanju da bi preispitali svoje viđenje ljubavi, bračne i vanbračne statuse i izbrojali, možebitno, vlastite savršene dane.

Usto, ta izvrsna proza sadrži i pisma slavnoga Williama Faulknera Meti Carpenter, pisma koja prate njihov ljubavni odnos od početna zanosa do hladna razlaza. Odličan je to izbor za sve koje vole pametno, a razigrano i tečno štivo, i koji priželjkuju zastati u čitanju da bi preispitali svoje viđenje ljubavi, bračne i vanbračne statuse i izbrojali, možebitno, vlastite savršene dane. Prijevod potpisuje Željka Somun.

Važno je sjećanje na to kako se odvijao taj savršeni dan, ali još je važnije dati mu šansu, krenuti pravim putem kad iskrsne prilika za kakav poseban dan. Znam da će se većina dana koji nas čekaju sastojati od preslagivanja obaveza, jogurta i voća za doručak, s djecom do škole, u ured, malo televizije ili knjiga, pri čemu zaspiš prije ponoći, ali ta vrata moraju ostati otvorena, ne zato da bi nam dan bio dobar, već da budemo sposobni zajedno zamišljati da ćemo ga ostvariti.

Još se jedna vrsna Španjolka našla na književnom srpanjskom meniju. Paloma Sánchez Garnica nudi nešto sasvim drugačije: opsežnu povijesnu sagu prepunu intriga, tajni i ljubavnih odnosa. Njezine nagrađene Posljednje dane u Berlinu nećete ispuštati iz ruku, a od stranice do stranice ova će vas priča furiozna tempa odvesti u ratni Berlin, pa zatim u Španjolsku i Sovjetski Savez, u dramatične dane Drugog svjetskog rata, kad su tajne službe, špijuni svih fela i neumoljive ideologije nadzirali i upravljali ljudskim životima.

Njezine nagrađene Posljednje dane u Berlinu nećete ispuštati iz ruku, a od stranice do stranice ova će vas priča furiozna tempa odvesti u ratni Berlin, pa zatim u Španjolsku i Sovjetski Savez, u dramatične dane Drugog svjetskog rata, kad su tajne službe, špijuni svih fela i neumoljive ideologije nadzirali i upravljali ljudskim životima. 

Revolucija, ljubav, rat; jedan muškarac, dvije žene i mračna sjena nacizma – ima li bolje formule za sve ljubitelje lijepe književnosti, koji usto vole napetosti i uzbuđenja. Knjigu je prevela Duška Gerić Koren.

Raskoš, udobnost i blagostanje u kojima su živjeli Miguel Santacruz i njegova obitelj posve su isparili. Postavši neprijatelji naroda, proglašeni oholim i sebičnim buržujima, optuženi i osuđeni kao delinkventi zbog same činjenice da pripadaju određenoj društvenoj klasi, Santacruzovi su se morali naučiti neprimjetno kretati, izbjegavati susrete s onima koji su bijesno raspirivali stoljećima nakupljanu mržnju. Propustili su priliku napustiti Rusiju i vratiti se u Španjolsku s većinom osoblja kada je, u ljeto 1918., malo poslije smaknuća cara Nikolaja II. i carske obitelji Romanov, veleposlanstvo zatvorilo misiju.

Može li ljeto proći bez domaće proze? Ne može, naravno! Na našoj se domaćoj listi pojavljuje jedno novo ime: Marin Bukljaš i njegov roman Vatra svete Katarine, koji svesrdno preporučujemo ljubiteljima turbodinamičnih i filmičnih priča. To je suvremeni roman ceste kojim ćete proputovati Lijepom našom jer kad glavna junakinja Katarina sjedne u auto i krene kao pratnja na turneji jednom osebujnom muzičaru iz Berlina, i vama je proputovati od Zagreba preko Osijeka, Varaždina, Raba, Paga, Splita, Dubrovnika sve do Pule.

Na našoj se domaćoj listi pojavljuje jedno novo ime: Marin Bukljaš i njegov roman Vatra svete Katarine, koji svesrdno preporučujemo ljubiteljima turbodinamičnih i filmičnih priča.

Ne manjka u romanu ni nevolja opasnih po život, ni trilerskih napetosti, a sve zbog jednog greškom zamijenjenog ruksaka, zbog kojeg se Katarini na vrat natovari narkomafija pa sa svakim kilometrom uzbuđenje raste i ne da vam mira. Izdaja, avantura, poraz i seks miks je privlačnih elemenata ove proze u čijim se dubinama, zapravo, skriva intimna potraga za samim sobom. Obratite stoga pažnju na Marina Bukljaša i Vatru svete Katarine, nećete požaliti.

Dobivam šaku u lice, prije nego se uspijevam snaći. Udarac u trbuh podiže me u zrak. Čujem kako svila puca. Snažna me ruka povlači za kosu. Pokušavam nešto reći, ali njegov dlan na ustima me sprečava. Vuče me u mračan prolaz na drugoj strani ulice. Mutno mi je pred očima, ne uspijevam se fokusirati. Teturamo u tom smjeru, ali pločnik mi se huljski izmakne, posrćem na cestu i jedva održavam ravnotežu. Mršavo me lice podiže. Grabi me za ruksak, ali mu se otimam. Hvata me za vrat i zavrće mi ruku iza leđa. Nastavljamo dalje. Ulaz u pakao sve je bliže. Ne smijem ući, ne smijem.

A za sve one koji još nisu pročitali Tri Evine kćeri Elif Shafak objavili smo reizdanje ovog izvanrednog romana snažnih dihotomija u kojem se neizbježno sudaraju i isprepliću Istok i Zapad, ateizam i teizam i tradicija i modernitet. Kao i u svim svojim knjigama i u ovoj Shafak proniče u samu srž čovjeka kao pojedinca koji svoje istinsko ja može spoznati samo kroz prihvaćanje i jasno viđenje drugoga. Junakinje ove knjige tri su izvanredne žene, potpuno različite ali istinske prijateljice, no jedan karizmatični profesor, predavač kontraverznog kolegija o Bogu, izazvat će niz neočekivanih reakcija koje će unijeti pomutnju u njihov odnos.

Biznismen je preuzeo tvornicu čokolade koja je bankrotirala. U dar za godišnjicu braka, supruzi je prepustio proizvodnju i marketing. Ime tvornice promijenila je u Atelier, a brand nazvala Les Bonbons du harem. Turski kupci nisu mogli izgovoriti to ime, ali njegov francuski, europski, drukčiji štih bio je dovoljan da proizvod postane poželjan, sofisticiran, pomodan.
Sad je domaćica oduševljeno izjavila: „Probajte barem jednu, za prste su polizati.“
Gosti su se nagnuli da prouče slastice, uredno složene na podloške od čipkastog papira. „Nazvali smo ih prema svjetskim gradovima. S jagodom je Amsterdam. S marcipanom, Madrid. U Berlinu je krema od piva i đumbira. U Londonu, stari viski. Ne štedimo na sastojcima.
Ohrabrena, poslovna žena je nastavila: „Venecija, s likerom od višnje. Milano smo napravili s amarettom. Zürich, s konjakom i marakujom. A Pariz sa šampanjcem!“
„Objasni im svoju marketinšku strategiju“, ponukao ju je biznismen.
„Imamo dvije linije: za pijanice i za trezvenjake“, objasnila je poslovna žena. „Ista kutija, različiti proizvodi. U Europu i Rusiju izvozimo čokoladne bombone s alkoholom. Na BliskiIstok one bez njih. Pametno, zar ne?“
„Imaju li i halal čokoladice svoja imena?“ upitao je novinar.
„Naravno, dragi.“ Poslovna žena uperila je prst u sljedeći kristalni tanjur. „Medina, s datuljama. Dubai, s kremom od kokosa. Amman, s karamelom i lješnjacima. A onaj ružičasti s ružinom vodicom je Isfahan.“

Ulomak iz knjige “Minifilozofija”

.

Camus
o apsurdu

Jeste li ikad toliko pokisli da ste se samo počeli smijati? Je li vam u životu ikad nešto toliko pošlo po zlu, ispalo tako katastrofalno, da vam nije preostalo ništa doli da se nasmiješite, prihvatite to i uživate u svakom trenu? To je ono što je Albert Camus nazvao „apsurdnost svijeta”.
Camus je bio francuski egzistencijalist čija je polazišna točka bila jednostavna tvrdnja da u životu ne postoje nikakva objektivna pravila kojima bismo se mogli voditi. Ljudi nemaju „svrhu” (kao što je tvrdio Aristotel), ne postoji nikakav moralni zakon (kao što je mislio Kant), niti postoji život nakon smrti kojem se možemo radovati. Prilično sumorno.
U svom eseju „Mit o Sizifu” iz 1942. godine Camus izlaže ideju o apsurdnosti svijeta. Sizif je, zbog neke uvrede koju je nanio grčkim bogovima, osuđen da na vrh planine vječno valja ogroman kamen, a da bi se on zatim skotrljao natrag dolje.
Isto tako i mi ljudi stalno nešto radimo, iako duboko u sebi znamo da od toga na kraju neće biti ništa; i najveći i najmanji od nas jednog će dana biti samo prah. Sve je apsurdno i Koliko se god mi skrivali iza rutina ili bombastičnih podviga, i dalje znamo da će sve jednom nestati. Život je besmislen pothvat. Svi mi samo sviramo dok brod tone, poput glazbenika na Titanicu.
Camus je napisao: „Postoji samo jedan uistinu ozbiljan filozofski problem, a to je samoubojstvo”, ali nije na tome stao; to bi značilo odati se nihilizmu, a to nipošto ne smijemo učiniti.
Apsurdnost svijeta problem je samo ako joj se protivimo. Sizif prezire svoju zadaću samo zato što je uspoređuje sa životom koji je nekoć imao. Žudi za postojanjem koje mu više nije dostupno. Mi ljudi očajavamo samo utoliko ukoliko se naivno držimo ideje o predahu, o rješenju, o lijeku. Zbog svog smo traganja za smislom vječno nesretni. „Rješenje” apsurdnosti nije ignorirati je, već prigrliti je. Jednom kada to shvatimo te vedro i nasmijano prihvatimo to stanje kao najbolje što nam se nudi, možemo čak i iznova pronaći sreću u životu.
Camus je napisao: „Nepodnošljive se istine rasplinu kada ih se prihvati.” Čak i tragedija apsurdnosti svijeta može se savladati ako je pogledamo ravno u oči i nasmijemo joj se u lice.

Wabi-Sabi
i nesavršena ljepota

Nešto što je na bilo koji način manjkavo može biti nadasve lijepo. Stari atrij s kipovima prekrivenim mahovinom, šumarak pun usahlih stabala, ruševni zamak... Sve njih krasi određena ganutljivost koja nas dira negdje duboko u duši. Ono što je staro, oronulo, napuknuto, neskladno, kvrgavo ili iskrivljeno može u nama pobuditi čeznutljiv osjećaj ljepote. Taj je osjećaj veoma teško objasniti ili shvatiti.
Upravo je o tome riječ u japanskom konceptu wabi-sabi. Wabi-sabi je stanje uma u kojem prepoznajemo i cijenimo nesavršenost ili prolaznost života, no ujedno obuhvaća i način na koji se postavljamo prema tome, kako bismo i sebe poimali kao dio te prolaznosti.
Estetska tradicija na Zapadu korijene vuče iz antičke Grčke, čiji su ideali bili ljepota i savršenstvo. S druge strane, u budizmu, a naročito u japanskoj kulturi, naglašavaju se nestalnost, nepotpunost i krhkost svega što postoji. To je poput kontra sta između mramornog kipa Adonisa i okrhnute porculanske šalice, između ideala i stvarnosti.
Ako je wabi-sabi uopće poznat izvan Japana, uglavnom ga se povezuje s dizajnom. Može ga se naći u oronuloj ruševini, izlizanom, rustičnom stolu, ili asimetričnim stupovima drevne građevine. Često ga se upotrebljava kao pridjev, naprimjer: „Ona je klupa wabi-sabi.” I premda to jest sastavni dio wabi-sabija, ne obuhvaća njegov glavni aspekt.
Wabi-sabi više je nalik odnosu između promatrača i predmeta koji on promatra. Predmet sam po sebi zapravo ne može biti wabi-sabi, već pobuđuje wabi-sabi u nama. Kad u napuknutom nadgrobnom spomeniku prekrivenom mahovinom pronađem ljepotu, to je zato što me taj prizor podsjeća na moju vlastitu smrtnost, na nesavršenost i prolaznost svega što postoji. U jednoj bi osobi stari lav pun ožiljaka mogao pobuditi wabi-sabi, a u drugoj bi on mogao proizaći iz glazbe Jeffa Buckleyja ili posljednje riječi pročitana romana.
Japanci su iznimno svjesni izmjene godišnjih doba (dapače, imaju nazive za 72 različita vrlo kratka godišnja doba) i wabi-sabi je povezan s time. On znači uviđati neizbježnost jeseni i dugotrajnu hladnoću zime. Znači i uživati u životnosti proljeća i vrhuncu ljeta, a istodobno biti svjestan da će to, kao i sve drugo, jednom proći. Sve će jednom izblijedjeti, oštetiti se, uvenuti i propasti, a iskusiti wabi-sabi znači prepoznati to u bilo čemu.
Dakle, sljedeći put kad vidite nešto razbijeno ili nakrivljeno, prepoznajte ganutljivu ljepotu koja se u tome može naći. Ništa ne traje vječno, ništa nikad nije dovršeno i ništa nije savršeno, a svijet nam to pokazuje na svakom koraku.

De Grouchy
o brižnim roditeljima

Sve se vraća na naše roditelje. Ne morate čupkati bradu i pušiti cigaru u Beču da biste znali koliki trag roditelji ostave na nas. Oni nas pripremaju za svijet, uče kako da se ponašamo, oblače nas, hrane i vode brigu o nama. No najvažnija je sama činjenica da smo ih imali. Nitko se ne rodi sam na planini. Nama ljudima mjesto je u čoporu. Trebamo jedni drugima.
To jednostavno opažanje navelo je Sophie de Grouchy, francusku filozofkinju iz 18. stoljeća, na zaključak da se naša moralna načela razvijaju samo u suradnji s drugima. Ljubav koju primamo od prvih trenutaka života, kaže ona, određuje i oblikuje naš čitav pogled na svijet.
Čim dođemo na svijet, ovisimo o drugima. Ljudska beba ne može preživjeti bez brige, podrške i ljubavi skrbnika. Taj je skrbnik često djetetov roditelj, no isto tako može biti i dadilja, rođak, pa čak i državni službenik. Ljudska su bića „osuđena na strogu ovisnost o svima drugima”.
Zbog toga svi mi od samog početka naučimo da čovjek „samo svoje postojanje duguje” svima drugima te da si ne možemo priuštiti da jedni drugima okrenemo leđa, da živimo na osami, ili da „budemo indiferentni” prema tuđim patnjama i užicima. Prva nam je lekcija u životu to da nam, ako patimo, drugi mogu pomoći. I stoga smo prirodno usklađeni s onima oko nas te naše suosjećanje, moralnost i dobrota proizlaze iz tih spona nastalih već u kolijevci.
Adam Smith (kojeg je de Grouchy htjela opovrgnuti) tvrdio je da se suosjećanje temelji isključivo na vlastitim interesima, da svoje želje i osjećaje projiciramo na druge. De Grouchy je smatrala da to promašuje samu ljudsku bit. Vjerovala je da suosjećamo s tuđom boli i patnjom zato što su nam prvi trenuci života obilježeni povezanošću s drugima. Osjećamo to jer drugi to osjećaju.
Dakle, ako naša suosjećajnost proizlazi iz naših najranijih odnosa, bit će srazmjerna kvaliteti tih odnosa. Drugim riječima, što smo na početku života više povezani, zbrinuti i voljeni, to ćemo više suosjećati s drugima. S obzirom na to, svi naši zakoni u vezi s obrazovanjem i skrbi za djecu, kao i socijaliziranje u prvim godinama života, trebali bi biti usmjereni na poticanje takve povezanosti.
De Grouchy je u povijesnim knjigama uvelike zanemarena, kao i mnoge druge filozofkinje. No iz njezinih tekstova i ideja vidi se da je bila ispred svog vremena i da je shvaćala ono što je moderna psihologija neosporivo dokazala: da ljubav nastaje u ljubavi, da iz brižnosti izrastaju brižni ljudi i da je roditeljska skrb neophodna za razvoj zrelog, sretnog i moralnog ljudskog bića.

Ljetni knjigosticij

Koliko često obraćamo pažnju na one koji čine manjinu? Kako izgleda svijet kada nemate straha, kada nemate domovinu, kada nemate vid? Tri Henina romana iz lipanjskog izdanja bave se zakinutim junacima. Netko bi rekao: uh, mračne teme. No dobre knjige ne bježe od mraka: oni ga svojim riječima rasvjetljuju. Iz naših lipanjskih štiva izvire duh optimizma, nada i snaga – sve ono što izlazi na površinu tek u teškim trenucima. Ukratko, pred vama je nevjerojatno inspirativno štivo! Dvije sjajne autorice i jedan domaći, već uvelike poznat autor svojim će izbrušenim stilom, uzbudljivom naracijom i originalnošću zasigurno privući različite generacije čitatelja.

Istaknimo da bi mladoj čitateljskoj publici mogao iznimno svidjeti roman „Badem“ nagrađivane korejske spisateljice, redateljice i scenaristice Won-pyung Sohn. Protagonist, mladi Yunjae, ne osjeća strah, a ne prepoznaje ni druge emocije – niti svoje niti tuđe… Na njegovo iznenađenje, pomoći će mu iznimno problematični vršnjak – koji, pak, svoje emocije nije u stanju suspregnuti. Ovo je divna priča o tinejdžerskom životu, prvoj ljubavi i ljekovitosti prijateljstva. Izvrstan prijevod potpisuje Dado Čakalo.

A što je s onima u potrazi za domovinom? U slikovitoj istanbulskoj četvrti, prožetoj mirisima lahmacuna, nekadašnji gastarbajter Hüseyin očekuje dolazak svojih najbližih, s kojima će ovdje provesti sanjane umirovljeničke dane. No već dan nakon useljenja on naglo umire u svom novom domu… Roman „Džini“ Fatma Aydemir ispisala je objektivno i bez zadrške, opisujući stanje nacije u Njemačkoj osamdesetih godina, odnos prema Turcima, položaj djevojaka u turskim obiteljima, a sve to kroz vrlo uzbudljivu obiteljsku priču čiji su članovi sve jedan različitiji od drugog. Laži, zakopane tajne, netrpeljivosti – ali i ljubav, predanost, nježnost – sve će izaći na vidjelo kad jednom umre nesretni pater familias. Roman je dočekan ovacijama i nagradama „Robert Gernhardt“ i „LiteraTour Nord“ 2023., a mi vam ga srdačno preporučujemo u sjajnu prijevodu Dalibora Jolera.

Posljednja na ovom predljetnom popisu knjiga je „Ekspozicija tame“ Marka Gregura, dobitnika najvažnijih hrvatskih književnih nagrada. Ljubitelji povijesne proze isprepletene zanimljivim društvenopolitičkim opservacijama stanja nacije doći će na svoje u neobičnu romanu o slijepu dječaku, odličnu pijanistu, koji odrasta u podravskome selu tijekom predratnih i ratnih godina. Na junaka i na sve one koje voli neminovno utječu historijske prilike: kraj Prvoga svjetskog rata, raspad Kraljevine Jugoslavije, nastanak NDH i Drugi svjetski rat, uspostava SFRJ... I premda on nema vid, jasno mu je da se oko njega zapravo događaju najrazličitiji ratovi – ne samo oni svjetski. Nažalost, odrasli oko njega slijepi su ‒ kod zdravih očiju.

Dragi čitatelji, pogledajte svijet oko sebe novim očima, produžite lipanjski solsticij knjigama!

Vaša Hena

Ulomak iz romana “Dječak koji je crtao sjene”

Prolog

Auschwitz, 21. prosinca 1943.

„Eins, zwei!“

Gioele je na njemačkom brojio korake koji su odvajali spavaonicu od ureda liječnika. Zvuk potplata odzvanjao je među hladnim zidovima, i odjekivao do stropa koji je pod reflektorskim svjetlima sablasno pomodrio.

„Drei, vier!“

Odskakutao je do jedinog prozora koji se mogao otvoriti, na kraju hodnika, s čvrsto stisnutim crtaćim papirom u rukama. Gotovo svaki prozor Bloka 10 bio je zabarikadiran teškom drvenom daskom, ali taj nije: s njega su se vidjele ogoljene i zabijeljene breze niz aleju, ograda od bodljikave žice koja je bljeskala pod svjetlošću reflektora, u daljini kućica s dimnjakom koji je pućkao dim.

Podigao se na prste.

Snijeg je uporno tapkao po staklima. Kuckao je ledeno i tiho,zatim je skliznuo da prekrije cijelu aleju, drveće i lijehe, blokove i stražarske tornjeve. Mogao je vidjeti stražara na osmatračnici. Njegov topao dah gubio se u gustim oblacima u zraku i činilo se da drhti poput lista dok stoji mirno na studeni pred strojnicom. Tko zna želi li šalicu tople juhe, zanimalo je Gioelea, kamin s rasplamsanim drvenim ogrjevom ili obitelj okupljenu oko vatre koja pucketa.

Nastavio je skakutati.

„Fünf, sechs!“

Zaustavio se kad se našao pred uredom strike Mengelea. Pokušao je otvoriti vrata, ali ručka je bila zaglavljena, a žaluzine su se samo zatresle uz muklo lupkanje o staklo.

Na zidu iznad pisaćeg stola, pored zbirke očnih jabučica, nalazili su se i njegovi crteži. Nije trebao otvoriti vrata da ih vidi jer je Gioele sada već znao tu prostoriju napamet. Mengele mu je dopuštao da ide kamo želi, čak i u njegovu privatnu radnu sobu. Postupao je s njim drukčije nego s ostalom djecom. Na primjer, dopuštao mu je da crta i posvuda je vješao njegove radove, darivao ih bolničarkama ili drugim liječnicima, s velikim ih ponosom pokazivao SS-ovcima.

Kada je slikarica iz Birkenaua došla skicirati blizance, Gioele ju je cijelo vrijeme gledao razjapljenih usta. Opčinjavalo ga je kad bi primijetio da iz zamršenih i čađavih zavrzlama olovke izbijaju oči i usne, uobličavaju se lica kao da su živa. Dina je nadilazila bilo kojeg drugog slikara kojeg je ikada u životu vidio. Tog je jutra zatražio da mu daruju papir i komadić ugljena i nacrtao je aleju ispred kuhinje. Bolničarka je objesila njegovu skicu na zid i striko Mengele se razdražio. No zatim ju je pogledao bolje i razvukao jedva primjetan, ali zadovoljan smiješak. Poslijepodne se vratio s blokom papira i bojicama marke Lyra. Gioele nikada nije imao kutiju tako skupocjenih bojica. Otada se ono krilo Bloka 10 ispunjavalo njegovim crtežima.

„Sieben, acht!“ nastavio je ostavivši za sobom Mengeleovu radnu sobu.

Hodnik je bio dugačak i mračan. Ljudi primljeni u Blok bojali su ga se jer su se sobe s obje strane otvarale poput gladnih usta u kojima su se događale strahote. Ponekad su se čuli strašni krikovi. Najviše su plašila mrmljanja u noći, koraci poput prigušenih otkucaja, jadikovke koje su izazivale trnce. Netko je rekao da su to duhovi ljudi umrlih tijekom liječničkih vizita. Zgrada je vrvjela njima i mogli su se primijetiti noću, s njihovim mliječnim plaštem koji je klizio niz zidove i češao se o prozore naglo ih ovlaživši. Ili su se mogli primijetiti u žmirkanju žarulja koje su u Bloku neprestano treperile.

Gioele je skupio hrabrost.

„Neun.“

Ukipio se pred širom otvorenim vratima. Unutra je svjetlo bilo ugašeno, uz iznimku blagog sjaja u stražnjem dijelu prostorije, a prag se doimao poput tamnog oka koji ga ustrajno netremice gleda. Podigao je pogled i u polusjeni opazio natpis SIGISMUND BRAUN na pločici pored dovratnika.

Vrata su se pomaknula uz zlokobnu škripu, možda zbog otvorenog prozora. Gioele si nije mogao pomoći a da ne pomisli kako bi priče o duhovima najzad mogle biti istinite. U ruci je stisnuo crtaći papir i položio ga na prsa kako bi ušutkao lupanje srca koje mu se popelo u grlo. Umjesto da se okrene i pobjegne, zabio je nos u prokuljalu tamu prostorije.

Majka mu je često ponavljala, dok su bili u vlaku i dok je on dozivao SS-ovce s prozora da bi vježbao njemački: „Prepametno si i preznatiželjno dijete, Gioele, i to će te uvaliti u nevolje. Donijet će ti nesreću.“ No otkad se nalazio u logoru, spašavao se samo zbog te svoje pameti i znatiželje, zbog one genijalnosti koja ga je razlikovala od drugih blizanaca, čak i od njegova brata Gabrielea. Bio je nagrađivan kockicama šećera, čokoladom i svako toliko rabljenom igračkom. On i brat spavali su u Bloku 10 zajedno s ono malo odabranih, a ne u birkenauškim blokovima za koje su mu rekli da su prljavi i tijesni, da vrve ušima. Nosili su odjeću u kojoj su došli u logor i nisu bili prisiljeni svakoga dana prelaziti kilometre polja, iz baraka u laboratorije Auschwitza, kako bi ih se mjerilo i proučavalo. To je bila sreća, pomislio je.

„Zehn!“

Gioele je prizvao svu svoju hrabrost. Jednim jedinim, junačkim korakom prešao je crtu koja je odvajala polusjenu od tame prostorije. Učinilo mu se da je uskočio u mračan i prijeteći ponor.

Unutra se ništa nije vidjelo.

Potražio je prekidač, pritisnuo ga, a hladna je svjetlost nadrla u ordinaciju. Bila je toliko snažna da je morao zaškiljiti prije nego što je išta ugledao. Zaklonio je oči dlanom i ogledao se. Taj je laboratorij bio kao i svi ostali u Bloku. Pod treperavom svjetiljkom prepoznao je granitni pod i zidove od bijelih pločica, svih istovjetnih. Pogledom je prešao preko čeličnih kolica, neobične opreme i stolova od pločica. Zaustavio se kod ormarića punih lijekova, blistava umivaonika i na zidu obješene fotografije Führera koji ga je mrko gledao.

Prozor je bio otvoren, ali zrakom je lebdio čudan miris. Nije to bio ni dezinficijens ni formalin kojima su liječnici održavali svoje instrumente. Učinilo mu se da ga je već osjetio negdje drugdje, ovdje u logoru, ali i kod kuće, u Bologni. Preplavilo ga je nezaustavljivo sjećanje i Gioele se iznenada rastužio, bolno nostalgičan.

Hodao je središtem prostorije u tišini.

Fuge između pločica na nekim su mjestima bile ispunjene skorenom krvlju. Podigao je pogled prema policama i nazreo prozirne staklenke u kojima su plutali srce, mozak, bubrezi. Bio je ondje i fetus koji je plutao kao da spava u maminu trbuhu, kao i košara crvenih jabuka, od kojih je ogladnio.

Gioele je potražio stolicu na koju se može popeti kako bi uzeo jednu, ali pažnju mu je privukla prostorija koja se nalazila nasuprot ordinaciji i iz koje je dopirala slabašna svjetlost.

Približio se i ušao.

Radna soba bila je osvijetljena prigušenom jantarnom svjetlošću stolne svjetiljke koja je na zid odražavala šareno cvijeće vitraja. U zraku se čulo zujanje, poput električne jadikovke koja je prodirala kroz zidove. Bio je to ritmičan, šuštav zvuk koji nije davao naznake da će prestati. Gioele je pogledom prešao preko pisaćeg stola, mikroskopa, baršunastih naslonjača, zidnog sata i police s knjigama. U kutu, gramofon je vrtio bez prestanka. Igla je dotad već došla do kraja ploče i iz mjedenog roga više nije izlazio nikakav zvuk, samo pucketavo grebanje, slično muhi koja nikako da se umiri.

Pogledao je na tlo. Pažnju mu je privukla izgrižena jabuka koja se dokotrljala tko zna otkud. Gioele je osjetio kako mu je srce zapelo u grlu kada je nazreo svijetao obris između pisaćeg stola i božićnog drvca. Liječnička kuta, bačena u kut.

Duhovi nose bijelu plahtu, pomislio je.

Gotovo je pobjegao, ali nešto ga je zadržalo, ukipio se na mjestu. Osjetio je kako nadire tjeskoba i kako otkucaji srca odzvanjaju cijelim tijelom, čak i u vršcima prstiju. Ono nije bila samo kuta bačena na pod. U toj je kuti bio čovjek.

Gioele ga je odmah prepoznao. Rukavi doktora Sigismunda Brauna bili su zavrnuti do lakata, kao da je upravo završio s poslom, a tirkizne oči bile su mu razrogačene. Usta su mu bila otvorena u tihom kriku, a jezik mu je visio vani, kao psima SS-ovaca kad su bili žedni. Modri podljev zatamnio mu je visoko čelo s uvučenom linijom kose.

Gioele se približio na vršcima prstiju. Protresao ga je, ali ovaj se nije pomaknuo.

Bio je mrtav mrtvacat.

Stoga je sjeo ispred njega prekriženih nogu, oblizao usne i položio na koljena crtaći blok. Iako je imao dojam da pri svakom gutljaju sline guta vatru, i unatoč rukama koje su mu se tresle, bacio se na crtanje. Nije moglo biti ljepšeg crteža od mrtvog Herr Doktora Brauna, pomislio je.

Ulomak iz knjige “Priče iz Alhambre”

.

Palača Alhambra

Putniku ispunjenom osjećajem za povijest i poeziju, toliko isprepletenima u ljetopisima o romanesknoj Španjolskoj, Alhambra je jednako predmet štovanja kao što je Kaba ili Ćaba svim istinskim muslimanima. Kolike li su legende i predanja, istinita i izmišljena, kolike pjesme i balade, arapske i španjolske, o ljubavi i ratu i viteštvu povezane s ovom orijentalnom palačom! Bila je ona prebivalište maurskih kraljeva koji su, okruženi sjajem i krasotama azijatske raskoši vladali zemaljskim rajem, kako su se hvalisali, i gdje su se posljednji put borili za svoje carstvo u Španjolskoj. Kraljevska je palača tek dio tvrđave čije se zidine optočene tornjevima nepravilno rasprostiru opkolivši cijeli hrbat brda, izdanka Sierra Nevade iliti Snježnoga gorja, i pružaju pogled na grad. Izvana se doima tek kao gruba nakupina tornjeva i bedema, lišena pravilnosti tlocrta ili arhitektonskog sklada, nimalo ne odajući sklad i ljepotu koji vladaju u njoj.

Za maurske je vladavine tvrđava mogla u vanjskim postajama okupiti vojsku od četrdeset tisuća ljudi, a povremeno bi poslužila i kao obrana vladara od pobunjenih podanika. Nakon što je kraljevstvo prešlo u kršćanske ruke, Alhambra je nastavila biti u kraljevskom posjedu te su u njoj povremeno obitavali kastiljski monarsi. Car Karlo V. počeo je graditi raskošnu palaču unutar njenih zidina, ali su ga u njenom dovršenju omeli opetovani zemljotresi. Posljednji kraljevski stanari bili su Filip V. i njegova prekrasna kraljica Elizabeta od Parme početkom osamnaestoga stoljeća. Njihovu dolasku prethodile su velike pripreme. Palača i vrtovi počeli su se obnavljati, a podignut je i niz novih smještaja koje su ukrašavali talijanski umjetnici. Boravak ovih vladara bio je kratkoga daha, tako da je palača nakon njihova odlaska opet ostala prazna. Ipak, donekle ju je održavala vojska. Odmah nakon krune preuzeo ju je guverner, čija se jurisdikcija protezala sve do predgrađa i bila neovisna od general-kapetana Granade. Držao se tamo i oveći garnizon. Guverner je imao smještaj u prednjem dijelu stare maurske palače i nikad nije silazio u Granadu bez vojne parade. Ustvari je tvrđava bila gradić za sebe, s nekoliko blokova kuća unutar zidina, franjevačkim samostanom i župnom crkvom.

Odlazak dvora je, međutim, zadao smrtni udarac Alhambri. Njezine prekrasne dvorane postale su puste, a neke su i propale. Vrtovi su bili uništeni, a fontane presušile. Malo-pomalo stambene je zgrade počeo naseljavati puk odan bezakonju: krijumčari koji su iskoristili neovisnu jurisdikciju da nastave sve bezobzirnije širiti posao, a zatim lopovi i lupeži svih vrsta, koji su Alhambru pretvorili u svoje utočište, otkud su mogli napadati Granadu i okolicu. S vremenom se upetljala čvrsta vladarska ruka i potpuno je očistila od tih stanara. Ostali su samo oni čiste savjesti i zakonskog prava na smještaj. Većina je kuća razrušeno, tako da je ostalo tek mjestašce sa župnom crkvom i franjevačkim samostanom. Za nedavnih nemira u Španjolskoj, dok je Granada bila u francuskim rukama, Alhambra je udomila francuski garnizon i, povremeno, njegova zapovjednika. Zahvaljujući prosvjetiteljskim sklonostima koje su razlikovale francuske osvajače od ostalih, ovaj je spomenik maurskoj eleganciji i veličanstvenosti spašen od potpunog razaranja i pustošenja koje mu je prijetilo. Krovovi su popravljeni, saloni i galerije zaštićeni od vremenskih nepogoda, vrtovi oživjeli, vodotokovi obnovljeni, a iz fontana je ponovo počela prskati bistra voda. Španjolska stoga može zahvaliti svojim osvajačima što su sačuvali njene najljepše i najzanimljivije povijesne spomenike.

Povlačeći se, Francuzi su digli u zrak nekoliko tornjeva na vanjskim zidinama i ostavili tvrđave nebranjenima. Od tog vremena one nemaju svoju vojnu važnost. Garnizon danas čini tek šačica invalidnih vojnika, kojima je glavna dužnost čuvati pojedine vanjske tornjeve, a koji povremeno služe kao državni zatvor. Napustivši visoki položaj na brdu Alhambre, guverner se pak preselio u središte Granade radi lakšeg obavljanja dužnosti. Ne mogu zaključiti ovu kratku bilješku o stanju tvrđave, a da i sam ne posvjedočim časnim naporima sadašnjeg zapovjednika, Don Francisca de Serne, koji je sve svoje ograničene resurse usmjerio na obnavljanje palače, a što je, zahvaljujući njegovoj razboritosti, nakratko zaustavilo njeno neumitno propadanje. Da su njegovi prethodnici obavljali svoju dužnost s podjednakom posvećenosti, Alhambra je mogla ostati netaknuta u svojoj ljepoti. Da mu je vlada omogućila sredstva sukladna njegovoj revnosti, ova bi relikvija možda još generacijama ostala sačuvana kao ukras zemlje i privlačila znatiželjnike i prosvijećene ljude iz svih krajeva svijeta.

Prvo što smo si dali u zadatak narednoga jutra po dolasku bilo je posjetiti tu drevnu građevinu. Toliko su je, međutim, često i podrobno opisali mnogi putnici namjernici da se ovdje neću upuštati u opsežno i detaljno prepričavanje, već ću navesti tek nekoliko crtica vezanih uz pojedine njene dijelove i događaje povezane s njima.

Napustivši našu posadu i prošavši slavni Trg Vivarrambla, na kojem su nekoć Mauri održavali kopljanička natjecanja i viteške turnire, a sad služi kao mnogoljudna tržnica, nastavili smo hodati duž Zacatina, glavne ulice Velikog pazara iz maurskoga doba u kojem su maleni dućani i uski prolazi sačuvali njegov orijentalni duh. Prešavši jednu čistinu ispred palače general-kapetana, uspeli smo se uskom i vijugavom ulicom čije nas je ime podsjetilo na viteške dane Granade. Zove se Calle iliti Ulica Gomeres, po maurskoj obitelji opjevanoj u kronikama i pjesmama. Ulica nas je odvela do Puerta de las Granadas, masivnih dveri starogrčkog stila koje je dao sagraditi Karlo V., koje su vodile u posjed Alhambre.

Kod dveri su na kamenoj klupi drijemala tri odrpana i jako ostarjela vojnika, nasljednici Zegrisa i Abencerragesa, dok je visoki, mršavi sluga, čija je hrđavo-smeđa kabanica očito prikrivala bijedno stanje odjeće pod njom, odmarao na suncu i razglabao o nečemu s prastarim stražarom na dužnosti. Pridružio nam se na vratima dok smo ulazili i ponudio usluge vodiča kroz tvrđavu.

Kao putnik nesklon sam samozvanim vodičima, a njegovo mi se ruho nije nimalo svidjelo.

– Pretpostavljam da dobro poznajete ovo mjesto?

– Ninguno mas; pues señor, soy hijo de la Alhambra! (Bolje od ostalih, gospodine; ja sam Alhambrin sin!)

Običan španjolski puk zna se neobično poetski izražavati. "Alhambrin sin!" Taj me naziv odmah kupio. Ono iskrzano bijedno ruho novoga poznanika dobilo je na čestitosti u mojim očima. Simboliziralo je sudbu same palače i pristajalo potomstvu ruševine.

Postavio sam mu još nekoliko pitanja i shvatio da opravdava svoj naziv. Obitelj mu je generacijama živjela u utvrdi, još od njezina osvajanja. Zvao se Mateo Ximenes. – Pretpostavljam onda – rekao sam – da ste potomak slavnoga kardinala Ximenesa?

– Dios sabe! Sam Bog zna, gospodine! Možda je tako. Mi smo najstarija obitelj u Alhambri, Cristianos viejos, stari kršćani, neokaljani krvlju Maura ili Židova. Znam da pripadamo ovoj ili onoj velikoj obitelji, ali se ne sjećam kojoj. Sve o tome zna moj otac: on drži štit s grbom na zidu svoje kolibe, gore u tvrđavi.

Nema tog Španjolca, ma kako siromašan bio, da ne svojata neko visoko podrijetlo, no ovaj me je odrpani uglednik kupio već svojom prvom titulom, tako da sam rado prihvatio uslugu "Alhambrina sina".

Zašli smo potom u duboki uski usjek s prekrasnim nasadima i strmim prolazom s mnoštvom pješačkih staza koje su vijugale kroza nj, omeđenima kamenim klupama i uređenim fontanama. Nama slijeva, iznad naših glava ugledali smo isturene tornjeve Alhambre, a zdesna, na suprotnoj strani usjeka podjednako velebne tornjeve na kamenoj starini. To su, rečeno nam je, Torres Vermejos ili Crvene kule, koje su naziv dobile po svojoj rumenoj boji. Nitko ne zna otkud potječu. Mnogo su starije od same Alhambre, a neki smatraju da su ih sagradili još Rimljani. Drugi, pak, vele da potječu od neke lutajuće feničke kolonije. Penjući se strmim i zasjenjenim prolazom, stigli smo u podnožje ogromnoga četvrtastog maurskog tornja u obliku barbakana koji je služio kao glavni ulaz u tvrđavu. U barbakanu nas je dočekala još jedna skupina vojnih invalida. Jedan je držao stražu na vratima, dok su ostali, umotani u svoje iskrzane kabanice, spavali na kamenim klupama. Ove se dveri nazivaju Vrata pravde po brzim suđenjima za sitne prekršaje koja su se održavala na trijemu za muslimanske vladavine. Običaj je to bio raširen među orijentalnim narodima, a na koji se mjestimično ukazuje i u Svetom pismu: "U svakom gradu koji ti dade Jahve, Bog tvoj, postavi suce i nadglednike za svoja plemena da narodom pravedno upravljaju."

Ulaz u veliko predvorje ili trijem na vratima visoki je arapski luk u obliku potkove koji se izdiže do polovice visine tornja. Na njegovom zaglavnom kamenu uklesana je divovska šaka. U stražnjem dijelu predvorja na zaglavnom kamenu vrata stoji sličan uklesani divovski ključ. Oni koji smatraju da donekle poznaju muhamedanske simbole tvrde da je šaka simbol doktrine. Pet prstiju predstavlja pet glavnih zapovijedi islamske vjere: post, hodočasništvo, milodar, abluciju i rat protiv nevjernika. Ključ je, po predanju, simbol vjere ili moći – ključ Dautov iliti Davidov koji je došao do Poslanika. "Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti" (Izaija 22,22). Rekli su da je ključ krasio muslimanski stijeg nasuprot križu kršćanskome kad je pokorena Španjolska ili Andaluzija. Bio je znak osvajačke moći Poslanikove. "Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti" (Otkrivenja 3,7).

Zakoniti sin Alhambrin dao je, međutim, drugačije tumačenje ovih simbola – ono više u skladu s pučkim poimanjem koje svemu maurskome daje na tajnovitosti i čaroliji i gaji svakovrsna praznovjerja vezana uz ovu staru muslimansku utvrdu. Mateo kaže da je riječ o predanju koje potječe još od najstarijih stanovnika i koje je on čuo od svog oca i djeda, a to je da su ruka i ključ čarolija o kojoj je ovisila sudbina Alhambre. Maurski kralj koji ju je dao sagraditi bio je veliki čarobnjak, odnosno, kako su neki vjerovali, čovjek koji je prodao dušu vragu i cijelu tvrđavu začarao. Tako je ona opstala stotinama godina prkoseći olujama i zemljotresima, dok su sve ostale maurske građevine nestajale u ruševinama. Ta će čarolija, nastavlja pučko predanje, trajati sve dok ruka na vanjskom luku ne dosegne ključ, kad će se cijela palača urušiti i otkriti sva maurska blaga zakopana pod njom.

Zanemarivši zloguko pretkazanje, odvažili smo se proći kroz začarani ulaz osjećajući se donekle zaštićeni od čarolije Blaženom Djevicom čiji smo kip ugledali iznad vrata.

Prošavši barbakan, uspeli smo se uskom i krivudavom stazom među zidinama i izbili na esplanadu unutar tvrđave imena Plaza de los Algibes iliti Trg cisterni po velikim podzemnim cisternama usječenima u živi kamen kako bi primile vodu dovedenu iz rijeke Darro i opskrbljivale utvrdu. Tu se nalazi i nevjerojatno dubok bunar s najčišćom i najledenijom vodom – još jedan spomenik profinjenom ukusu Maura koji nisu štedjeli truda da se domognu ovog elementa kristalne čistoće.

Pred ovom esplanadom nalazi se blistava palača čiju je gradnju započeo Karlo V., navodno u namjeri da zasjeni prebivalište maurskih kraljeva. Dobar je dio prvotne orijentalne građevine namijenjene zimovanju porušen da se napravi mjesta toj masivnoj zgradi. Veliki je ulaz zapriječen, tako da se u maursku palaču ulazi kroz prosta i gotovo skromna vrata na uglu. Ma koliko veličanstveno masivna i arhitektonski vrijedna bila palača Karla V., nama je djelovala kao nabusiti uljez. Prolazeći pored nje s osjećajem prezira, pozvonili smo na muslimanska vrata.

Čekajući da nas prime, naš samozvani vodič Mateo Ximenes obavijestio nas je da je kraljevska palača dana na skrb plemenitoj staroj dami imena Dona Antonia-Molina, no koju su, prema španjolskom običaju, zvali prisnijim imenom Tia Antonia (Teta Antonia), a koja je održavala maurske dvorane i vrtove i pokazivala ih strancima. I dok smo tako razgovarali, vrata otvori niska i obla crnooka Andalužanka kojoj se Mateo obrati imenom Dolores, mada su njen vedar izgled i držanje zaslužili veselije neko ime. Mateo mi došapne da je ona nećaka Tije Antonije. Shvatio sam da je riječ o dobroj vili koja će nas provesti kroz začaranu palaču. Čim smo na njen poziv prešli prag, zakoračili smo, kao čarolijom, u druga vremena i carstvo Orijenta, zašavši u scene iz arapskih priča. Ništa nije u tolikoj opreci s ovim prizorom pred našim očima od vanjštine palače.

Našli smo se na ogromnom dvorištu ili peristilu dugom sto i pedeset stopa i širokom osamdeset, popločanom bijelim mramorom i ukrašenom s obje strane svijetlim maurskim trijemovima, od kojih je jedan podupirao drvenu ornamentalnu galeriju. Duž krovnih vijenaca nizali su se grbovi i šifre te kufijska i arapska pismena u visokom reljefu, ponavljajući izreke muslimanskih monarha, graditelja Alhambre ili slaveći njihovu veličinu i velikodušnost. Duž sredine dvorišta protezao se veliki bazen (estanque) dug dvadeset i četiri stope i širok dvadeset i sedam, dubine pet stopa, koji se punio vodom iz dvije mramorne vaze. Otud mu i ime Dvorište Alberca (od al Beerkah, jezerce ili bazen na arapskom). U njemu je blistalo mnoštvo zlatnih ribica, a omeđen je bio ružičnjakom.

Izlazeći iz Dvorišta Alberca kroz maurski luk, ušli smo u slavno Lavlje dvorište. Ništa ne daje potpuniju sliku izvorne ljepote palače od tog dvorišta, jer je gotovo potpuno ostalo sačuvano od zuba vremena. U njegovu središtu stoji vodoskok opjevan u priči i pjesmi. Alabasterne školjke još se prelijevaju dijamantnim kapima, a onih dvanaest lavova još ih nose i daju dvorištu ime, izbacujući kristalne mlazove kao u Boabdilovo vrijeme. Lavovi, međutim, ne zaslužuju toliku slavu, jer je kiparski posao bijedan, vjerojatno nekog kršćanskog zatočenika. Dvorište je uređeno cvijetnjacima umjesto izvornim i prikladnijim mramornim pločama. Tu su promjenu, u napadaju lošeg ukusa, donijeli francuski osvajači Granade. Sa sve četiri strane dižu se svijetle arapske arkade s otvorenim filigranskim radom poduprtim tankim stupovima od bijela mramora koji je, navodno, izvorno bio pozlaćen. Arhitektura se, kao i u većem dijelu unutrašnjosti palače, više diči elegancijom nego veličanstvenosti, odajući profinjen i graciozan ukus te sklonost prepuštanju užitku. S obzirom na vilinski stil peristila i naizgled krhku drvenu rezbariju, teško je povjerovati da je toliko toga preživjelo habanje kroz stoljeća, udare potresa, nasilje rata i potihu, ali time ne i manje pogubnu krađu posjetitelja. Već sama ta činjenica gotovo je dovoljna da opravda pučko predanje kako je cijela palača zaštićena čarolijom.

Na jednoj strani dvorišta otvaraju se raskošna vrata u Dvoranu Abencerragesa, nazvanu po vitezovima ove znamenite obitelji koji su ovdje mučki ubijeni. Ima onih koji sumnjaju u cijelu tu priču, ali nam je naš smjerni vodič Mateo pokazao na sama vratašca kroz koja su, jedan za drugim, ušli u Lavlje dvorište i na bijeli mramorni vodoskok nasred dvorane pored koje su obezglavljeni. Pokazao nam je i neke crvenosmeđe mrlje na podu, tvrdeći da su to tragovi krvi koji se, prema pučkoj predaji, ne daju nikako oprati.

Stekavši dojam da ga slušamo lakovjerno, dodao je da se noću u Lavljem dvorištu često znaju čuti prigušeni zvukovi nalik žamoru gomile, a tu i tamo i slabašno, udaljeno zveckanje lanaca. Te zvukove stvaraju duhovi pobijenih Abencerragesa koji noću opsjedaju mjesto svoje patnje i zazivaju nebesku osvetu za svoga krvnika.

Da se neki zvukovi nesumnjivo čuju i sâm sam se kasnije imao priliku uvjeriti, ali je bila riječ o kapanju i žuborenju vode kroz cijevi ispod podnih ploča i kroz kanaliće koji opskrbljuju fontane. Ipak, obzirno sam prešutio tu pomisao našem smjernom kroničaru Alhambre.

Ohrabren mojom lakovjernosti, Mateo mi je ispričao sljedeće kao neospornu činjenicu, a što je čuo od svojega djeda:

Bijaše nekoć neki osakaćeni soldat kojemu je dano u zadaću da pokazuje Alhambru stranim posjetiteljima. Dok je jedne večeri u suton prolazio Lavljim dvorištem, začuo je korake u Dvorani Abencerragesa, pa pretpostavio da su se u njoj zadržali neki stranci. Krenuvši prema njima, iznenadi se kad ugleda četiri Maura u raskošnim odorama s pozlaćenim pršnjacima i scimitarima i vitkim bodežima optočenima dragim kamenjem. Hodali su po dvorani svečana koraka, ali sad zastanu i pozovu ga. Stari se, pak, soldat dade u bijeg, i više ga nitko nikad ne uspije nagovoriti da uđe u Alhambru. I tako to biva da ljudi ponekad okrenu leđa svojoj sreći jer, smatra Mateo, ti su mu Mauri kanili odati gdje se skriva njihovo blago. Nasljednik invalidnoga soldata bio je mudriji. Stigao je u Alhambru siromašan, ali je do kraja godine otišao u Malagu, kupio kuće, kola i konje i eno ga, gdje još živi kao najbogatiji i najstariji mještanin, a sve zahvaljujući tome, mudro zaključi Mateo, što je otkrio zlatnu tajnu onih maurskih utvara.

Knjige zarobljene u Pandorinoj kutiji

Oko nas vrtlozi različitih zbivanja: od ratnih tragedija, prirodnih katastrofa, otmica djece, ubojstava i pustolovina bogatih, svega onoga na što, čini se, nemamo nikakva utjecaja. Moderna vremena sapinju nas u mrežu, strmoglavljujemo se u mračna promišljanja: što će biti sutra? Je li dobrih vijesti sve manje – ili ih ne vidimo?

Optimizam u takvim uvjetima lako može ishlapjeti. To nepostojano „najdublje povjerenje u život“ naziva se - nada. Stari su Grci o njoj imali najrazličitija mišljenja: u svima znanoj priči o Pandorinoj kutiji nada je nakon svih puštenih zala ostala zarobljena u kutiji, pa je prema nekim tumačenjima najstrašnija od sviju grozota (zavaravajući nas tako da ne vidimo stvarnost), a prema drugima samo ona može izliječiti sva raspršena zla. Stoici su, pak, mislili da je jednako opasna kao i strah. Aristotel ju je, kažu, rehabilitirao, tvrdeći da je ona „iščekivanje dobra“: da iz straha niče i ujedno ga pobjeđuje.

Ta krhka svijest – ili emocija? – da će sve ipak završiti „happy endom“ (da se poslužimo popularnom terminologijom), u kršćanstvu je postala jednom od triju osnovnih postavki ispravna života, posljednja u nizu, ali nikako manje važna od vjere i ljubavi.

U svima znanoj priči o Pandorinoj kutiji nada je nakon svih puštenih zala ostala zarobljena u kutiji.

Njezin su simbol labud, golubica i sidro, a Emily Dickinson, slavna američka pjesnikinja, prekrasno ju je dočarala svojim stihom: „Hope is thing with feathers.“

Književnost, kao i svaka umjetnost, može nam izoštriti vid i ponukati nas da povratimo ovo povjerenje u život, da ipak zaplovimo, odlepršamo iz učmalosti svakodnevnih rutina i briga. Da je na horizontu uvala u kojoj ćemo se sigurno usidriti.

Ovoga smo mjeseca u svijet stoga pustili nekoliko takvih iskrica za paljenje nade: istoimeni roman Ante Tomića, dugoiščekivani, duhoviti, zabavni, zaigrani roman o otočkoj sredini, njezinim simpatičnim stanovnicima, magarcima, redikulima, turistima i urnebesno smiješnim dogodovštinama. Ljubitelji našega kolumnista i pisca doći će na svoje!

Talijanska autorica Oriana Ramunno, pak, vraća se u prošlost, nudeći nam istodobno toplu i strašnu, dirljivu i napetu priču o detektivu Hugu Fischeru, poslanome u logor Auschwitz da istraži ubojstvo jednog SS oficira.

Književnost, kao i svaka umjetnost, može nam izoštriti vid i ponukati nas da povratimo ovo povjerenje u život.

No ondje će, neočekivano, ovaj policajac sklopiti prijateljstvo s neobično oštroumnim i crtački nadarenim dječakom Gioleom. Užasnut logorskim zbivanjima, Hugo će pokušati spasiti koga se spasiti dade… Roman pod naslovom „Dječak koji je crtao sjene“ na hrvatski je prevela Hana Klak Ustolin.

Klasik koji nikada neće izaći iz mode, osobito s obzirom na sve veći interes za Španjolsku – što turistički, što jezični, što kulturološki – svakako je putopisna proza američkog književnika, biografa i povjesničara Washingtona Irvinga, pod naslovom „Priče iz Alhambre“. Napisana davne 1832. godine, ova knjiga dragocjen je vodič u Anadaluziju, koju je autor iskusio u nekoliko navrata, boraveći ondje kao diplomat.

Roman Ante Tomića, dugoiščekivani, duhoviti, zabavni, zaigrani roman o otočkoj sredini, njezinim simpatičnim stanovnicima, magarcima, redikulima, turistima i urnebesno smiješnim dogodovštinama.

Zabavne crtice o svojim španjolskim suvremenicima, stanovnicima Alhambre, Irving isprepliće s još zabavnijim legendama i predajama ovoga kraja – o Maurima i kršćanima, zatočenim djevama i njihovim vitezovima, zabranjenim ljubavima i mudracima. Začinjena prekrasnim opisima ovog čarobnog predjela, koji i danas privlači tisuće turista, bojama, okusima i mirisima juga zasigurno će razveseliti književne sladokusce željne finog štiva, koje je umješno preveo Dado Čakalo.

Da zdrav razum i nada mogu spasiti svijet, svjedoči i genijalan vodič kroz 2500  godina filozofije, koji će vas inspirirati i potaknuti na promišljanje. „Minifilozofija“ Jonnyja Thomsona objašnjava poglede velikih filozofa; od Aristotela i Platona sve do Freuda i  Foucaulta.

Zabavne crtice o svojim španjolskim suvremenicima, stanovnicima Alhambre, Irving isprepliće s još zabavnijim legendama i predajama ovoga kraja – o Maurima i kršćanima, zatočenim djevama i njihovim vitezovima.

Na šarmantan, zabavan i jednostavan način Thomson tumači što su i kako funkcioniraju naizgled neobjašnjivi pojmovi: kategorički imperativ, Pascalova oklada,  paradigma, nihilizam, Bog, priroda... „Minifilozofija“ namijenjena je svima: i onima koji misle da je filozofija „špansko selo“, i njezinim ljubiteljima. Vodeći se idejom da je ona dio života, a ne neka posve nerazumljiva znanost, autor – koji je i sam profesor filozofije – u stotinjak kratkih tekstova nudi sjajan materijal za čitanje, koji osobito preporučujemo učenicima, studentima i njihovim učiteljima.

„Minifilozofija“ namijenjena je svima: i onima koji misle da je filozofija „špansko selo“, i njezinim ljubiteljima.

Odličan prijedlog za nastavu i debatni klub! Knjigu je vješto preveo Matija Pospiš.

Mi se, pak, nadamo da ćete među našim novim naslovima pronaći sjajno štivo za sebe i više od jednog – tračka nade.

More naše sinje - ekoakcija

Prostranstvo mu je opjevano u pjesmama, boje mu se mijenjaju s godišnjim dobima i dijelovima dana, snaga mu je razorna, čipkasta pjena na žalu smirujuća... Bilo u bonaci ili za nevere, sva su njegova lica veličanstvena, magnetski privlače, i ona za utihe i ona razorno divlja, za velikih oluja. O moru je riječ, a svjetski poznata književnica Elif Shafak u svojim se romanima često osvrne upravo na njega. U jednom od njih napisala je da bi „mornari uvijek govorili da krila nad glavom znače kopno. No nisu rekli da, što se čovjek više bliži kopnu, to mu se more čvršće prihvati za dušu i ne pušta.“ Upravo ta ljubav i povezanost s morem, pogotovo našim divnim Jadranskim, nagnala nas je da se uključimo u ekoakciju s udrugom Argonauta.

U Nacionalnom parku Kornati održale su se akcije ekološko-edukacijskog projekta „Eko kamp Kornati 2024.“ koje su, između ostalog, uključivale i čišćenje podmorja oko Kornata u kojem su sudjelovali vrijedni ronioci iz nekoliko ronilačkih klubova. U želji da Jadransko more bude što ljepše i čišće, a da ljude koji na tome predano rade i mi nagradimo, priključili smo se akciji i darivali im, a što drugo nego – knjige.

Tako su naša najnovija izdanja stigla na adresu udruge Argonauta na Murteru. Nadamo se da će roniocima, u predahu između hvalevrijednih i zahtjevnih akcija, dobro doći i jedan zaron u literaturu, u raznovrsne i nagrađene europske romane iz naše naklade.

Prevođenje iznutra i izvana: Duška Gerić Koren

Zahtjevnost teksta ovisi o autoru. Ako je autor jasan, nije teško prevoditi čak ni ako je stilski zahtjevniji.

Prevodite s tri jezika i iza Vas je ogromno iskustvo u prevođenju. Čestitamo na tome, ali uvijek je zanimljivo čuti što Vas je, kao mladu osobu, potaknulo na studiranje španjolskog i francuskog jezika?
Oduvijek su me zanimali jezici i odabir studija došao je nekako sam po sebi, bez previše razmišljanja. Zašto baš španjolski i francuski? Ne znam, jednostavno volim romanske jezike, njihovu melodioznost, volim književnost napisanu na tim jezicima.

Za potrebe našeg europskog projekta preveli ste knjigu Dimitrija Rouchon-Borieja pod nazivom Demon s Vučjeg brda. Dimitri je francuski pisac, ali i novinar koji se bavio „crnom kronikom“. Slijedom toga napisao je spomenuti roman koji je zapravo ispovijest jednog ubojice. S kakvim ste se izazovima nosili prevodeći ga?
Riječ je o hrabro napisanom, potresnom romanu koji nije lako čitati. Ne samo zbog teške teme kojom se bavi – zlostavljanim djetetom koje na kraju počini strašan zločin – nego i zbog jezika kojim nam se obraća. Moram priznati da mi je prva pomisao prije nego što sam počela prevoditi roman bila – a što sad? Kako na hrvatski vjerno prenijeti te nanizane misli prenesene specifičnim, samo njegovim jezikom? Svaka rečenica u romanu, pa i svaka riječ, bila je poseban izazov.

Ne znam, jednostavno volim romanske jezike, njihovu melodioznost, volim književnost napisanu na tim jezicima.

Jezik kojim govori glavni lik Duke ponekad je nespretan, ali nikad nije nesuvisao. On se teško izražava, ali uvijek je posve jasno što želi reći. Duke pokušava ispripovijedati svoj život pišući na starom pisaćem stroju, ali piše "iz glave", niže misli bez zastajanja i ispravljanja i zato su njegove rečenice morale biti na neki način grube i neizbrušene, a opet jasne i tek ponekad dvosmislene. A tu su i interpunkcije, koje su u ovoj knjizi posebna priča. Zareza u tekstu gotovo uopće nema, možda tek na nekoliko mjesta. Postoje samo točke koje označavaju kraj misli pa je trebalo složiti rečenice tako da taj nedostatak zareza ne otežava čitanje.

Glavni lik u romanu neobrazovani je mladić koji je kao dijete bio zlostavljan. Njegov je jezik rudimentaran i kao takav izazov za prijenos na hrvatski. Koliko je bilo teško naći uvjerljivo rješenje za njegov izraz?
Dukeov je govor ograničen, rječnik siromašan i bazičan. Odabir vokabulara i način na koji sam slagala rečenice morao je odavati neukog, ali ne i neinteligentnog čovjeka. Izmučenu dušu koja pokušava shvatiti što mu se dogodilo, čovjeka koji ne razumije svijet oko sebe i ne zna se najbolje izraziti, a onda s druge strane čita Ispovijesti sv. Augustina i upušta se u gotovo filozofske rasprave.

Volim tekstove koji imaju neku posebnost u jeziku kao što je roman Demon s Vučjeg brda, tekstove s kojima se mogu igrati, one za koje mi se isprva čini da s njima nikad neću izići na kraj.

Pritom taj njegov siromašni rječnik i grube rečenice u sebi nose i tračak poezije. Njegov je jezik iskrivljen, neke riječi upotrebljava u pogrešnom značenju, ali to ne smije ispasti smiješno – i to je možda najveća zamka koju sam morala izbjeći. Osim toga, trebalo je jezikom pokazati i njegov razvoj, drukčiji je dok govori o djetinjstvu, šturiji i jednostavniji, a drukčiji dok govori o sebi kao tinejdžeru ili odrasloj osobi.

S kojeg od dva jezika iz kojih ste stekli diplomu više volite prevoditi i zašto? Koji je jezik zahtjevniji za vas kao prevoditelja?
Zapravo mi je svejedno, nemam favorita i ne bih rekla da je jedan zahtjevniji od drugoga. Zahtjevnost teksta ovisi o autoru. Ako je autor jasan, nije teško prevoditi čak ni ako je stilski zahtjevniji.

Kakve vrste tekstova najviše volite prevoditi, i postoji li određeni žanr ili tema koja vam je posebno bliska?
Volim tekstove koji imaju neku posebnost u jeziku kao što je roman Demon s Vučjeg brda, tekstove s kojima se mogu igrati, one za koje mi se isprva čini da s njima nikad neću izići na kraj. I hvala urednicima u Heni što me u tom smislu nisu "štedjeli". Dragi su mi tekstovi koji govore u nekom drugom dijelu svijeta, o nama manje poznatim kulturama, ali volim i dobar krimić, posebno ako je smješten u stvarne povijesne događaje ili ako su u radnju upletene stvarne osobe.

Često se problematizira teza da je prevoditelj u neku ruku i koautor djela u prijevodu. Što mislite o tome? Koja je zapravo uloga prevoditelja jednoga romana?
Slažem se s tvrdnjom da je prevoditelj koautor prevedenoga djela. Za prevođenje književnoga djela nije dovoljno poznavati samo jezik, moraš prepoznati autorov stil, čuti ritam njegove rečenice, ali i prijevodom pokazati po čemu je taj autor poseban. Moraš odabrati pravu riječ, pronaći način na koji ćeš izvornik pretočiti na jezik prijevoda kako se ne bi izgubilo ništa od vrijednosti romana.

Prevoditelj romana mora čitatelju prenijeti svu ljepotu izvornika, njegova stilska obilježja, probuditi u čitatelju prijevoda isti dojam koji stječe čitatelj izvornika, približiti mu sve segmente toga djela.

I tu do izražaja dolaze prevoditeljeva kreativnost i njegova umjetnička crta jer nije dovoljno prenijeti samo značenje teksta. Prevoditelj romana mora čitatelju prenijeti svu ljepotu izvornika, njegova stilska obilježja, probuditi u čitatelju prijevoda isti dojam koji stječe čitatelj izvornika, približiti mu sve segmente toga djela.

Poznajemo Vas kao prevoditeljicu koja puno istražuje dok prevodi. Kojim se alatima i izvorima najviše služite pri tom i kakvi su benefiti od istraživačkog rada?
Služim se svim dostupnim izvorima – knjigama, priručnicima, tiskanim i onima dostupnim na internetu, ali i konzultiranjem stručnjaka i osoba upućenijih u neku temu od mene.

Dok sam, na primjer, prevodila romane Leonarda Padure danima sam proučavala kartu Havane, pretraživala slike, detaljno proučavala kako izgleda Hemingwayeva kuća ili kojim se ulicama u Mexicu kretao Ramón Mercader kada je išao ubiti Trockog.

U istraživanje me vuče moja znatiželja, jednostavno moram znati kako izgleda mjesto na kojemu se odvija radnja, kako teku ulice u tom gradu, kako zvuči glazba koja se spominje. Dok sam, na primjer, prevodila romane Leonarda Padure danima sam proučavala kartu Havane, pretraživala slike, detaljno proučavala kako izgleda Hemingwayeva kuća ili kojim se ulicama u Mexicu kretao Ramón Mercader kada je išao ubiti Trockog. Trebalo je, naravno istražiti i povijesne činjenice i okolnosti u kojima se odvijaju radnje tih romana. Prevodeći nedavno roman Brigitte Giraud proučavala sam povijest lyonskih svilana, motorističku opremu, francuske zakone iz osamdesetih. Istraživanje tih detalja pomaže mi da lakše uronim u knjigu koju prevodim, a smatram da to pridonosi i kvaliteti prijevoda.

Vaš otac Vladimir Gerić vrsni je prevoditelj i vjerojatno Vaš uzor. Koji su još prevoditelji bili vaši uzori?
Teško mi je govoriti o uzorima i bilo koga posebno izdvojiti. Otac me "gurnuo" u te vode, ali uzor su mi svi koji su me nečemu naučili – od toga da razmišljam o svakoj sitnici, svakom zarezu u tekstu do toga da uvijek tražim najbolje moguće rješenje. No svakako moram spomenuti profesora Milivoja Telećana i njegove prijevode hispanoameričkih pisaca koji su uzor svakom hispanistu.

Što je ključno da bi netko bio dobar prevoditelj?
Za početak mora čitati, posebno hrvatske pisce. Mora dobro poznavati oba jezika, onaj s kojega prevodi, ali jednako tako dobro i onaj na koji prevodi. To je preduvjet za bilo koju vrstu prijevoda, ali za književni prijevod nisu dovoljni samo dobar rječnik i poznavanje jezika, potreban je i talent za tu vrstu prevođenja. A kao i sa svakim drugim poslom, da bi u nečemu bio dobar, moraš voljeti to što radiš.

Što nam možete reći o suradnji s lektorima i urednicima, koliko Vam je važna ta suradnja i kakvu Vi, kao prevoditelj, imate korist od lektorskih i uredničkih savjeta i primjedbi?
Suradnja s lektorima i urednicima meni je iznimno važna. Oni su prvi objektivni čitatelji prijevoda, profesionalno oko koje će vidjeti ono što ja pod utjecajem originala možda i ne primjećujem. Kao i u svakom drugom poslu, bitno je uzajamno povjerenje i strpljenje da saslušamo jedni druge i argumentiramo svoje odabire. Imala sam sreću raditi s vrhunskim profesionalcima, stručnjacima u tom poslu od kojih sam puno naučila.