.

I.
Kišna kap

Uz rijeku Tigris, u stara vremena

Poslije, kad prođe oluja, svi će govoriti o pustoši koju je ostavila iza sebe, ali nitko, čak ni sam kralj, neće se sjećati da je sve započelo jednom kišnom kapi. Poslijepodne je ranoga ljeta u Ninivi, nebo je natečeno od kiše koja prijeti. Na grad se spustila neka neobična, sumorna tišina; ptice od zore nisu zapjevale, leptiri i vilini konjici sakrili su se, žabe su napustile svoja mrjestilišta, guske utihnule osjećajući opasnost. Čak su i ovce nijeme i često mokre od straha. U zraku se osjeća neki drukčiji, oštar i slan miris. Na horizontu se cijeli dan skupljaju tamne sjene, kao utaborena, sve brojnija neprijateljska vojska. Iz daljine izgledaju neobično nepomično i mirno, ali to je optička iluzija, varka oka; tjerani snažnim vjetrom, oblaci se nepokolebljivo valjaju i sve više približavaju, odlučni natopiti svijet i iznova ga uobličiti. U ovome kraju, u kojem duga ljeta pale svojom vrućinom, hirovite rijeke ne praštaju, a sjećanje na posljednju poplavu još nije izblijedjelo, voda je preteča života i glasnik smrti.

Niniva je mjesto kao nijedno drugo: najveći i najbogatiji grad na svijetu. Sagrađen u prostranoj ravnici na istočnoj obali Tigrisa, toliko je blizu rijeke da mala djeca navečer ne tonu u san uz uspavanku nego uz zvuk valova koji oplakuju obalu. Niniva je prijestolnica moćnog carstva, citadela koju štite čvrsti tornjevi, veličanstveni bedemi, obrambeni jarci, utvrđeni bastion i divovski zidovi, visoki dvadeset pet metara ili više. Sa stanovništvom od sto sedamdeset pet tisuća duša, ona je urbani dragulj na stjecištu prosperitetnih brda na sjeveru i plodnih nizina Kaldeje i Babilonije na jugu. Četrdesete su godine sedmoga stoljeća prije Krista i ovaj drevni kraj, koji obiluje mirisnim vrtovima, žuboravim izvorima i kanalima za navodnjavanje, ali će ga budući naraštaji zaboraviti i odbaciti kao neplodnu pustinju i bijednu pustopoljinu, naziva se Mezopotamija.

Jedan od oblaka koji se ovog poslijepodneva približavaju gradu veći je, tamniji i nestrpljiviji od ostalih. Juri beskrajnim nebeskim svodom prema svom odredištu. A kad stigne onamo, polako se zaustavi i lebdi tisućama stopa iznad veličanstvene građevine ukrašene stupovima od cedrovine, natkrivenim trjemovima i golemim kipovima. To je Sjeverna palača, u kojoj prebiva kralj u svoj svojoj moći i slavi. Masa kondenzirane pare smješta se iznad kraljeve palače i baca sjenu na nju. Jer za razliku od ljudi, voda nema obzira prema društvenom položaju i kraljevskim titulama.

S ruba tog olujnog oblaka visi jedna kišna kap, ne veća od zrna graha i lakša od zrna slanutka. Malena, okrugla i preplašena, neko vrijeme nesigurno drhti. Zastrašujuće je gledati kako se zemlja ispod tebe otvara kao samotni cvijet lotosa. Nije joj prvi put da se popela u nebo, spustila na zemlju i ponovno vinula u nebesa, ali taj pad još uvijek je plaši.

Zapamtite tu kap, iako je možda beznačajna u usporedbi s veličinom svemira. U svojoj minijaturnoj kugli ona čuva tajnu vječnosti, svoju jedinstvenu priču. Kad najzad skupi hrabrost, skoči u eter. Sad pada – brzo, brže. Sila teža uvijek pomaže. Strmoglavljuje se s visine od tri tisuće osamdeset stopa. Trebat će joj samo tri minute da stigne do tla.

Dolje u Ninivi, kralj prolazi kroz dvokrilna vrata i izlazi na terasu. Ispruži glavu preko kićene ograde pa promatra bogatstvo grada koji se proteže pred njim dokle pogled seže. Uređena imanja, veličanstveni akvadukti, impozantni hramovi, rascvjetani voćnjaci, dražesni javni parkovi, zelena polja i kraljevska menažerija s gazelama, jelenima, nojevima, leopardima, risovima i lavovima. Taj prizor ispunjava ga ponosom. Posebno voli vrtove, pune stabala u cvatu i aromatičnog bilja: badema, datulja, draguna, dudova, dunja, jablana, jela, krušaka, maslina, mušmula, narova, oraha, ružina drveća, smokava, šljiva, tamarisa, terebinta, vrba… On ne vlada samo tom zemljom i njezinim stanovnicima nego i rijekama i njihovim pritocima. Usmjerivši rijeku Tigris kroz zamršenu mrežu kanala, brana i nasipa, pohranjujući vodu u cisterne i rezervoare, on i njegovi preci pretvorili su ovaj kraj u raj.

Ime je tog kralja Ašurbanipal. Brada mu je kovrčava i njegovana, čelo široko iznad gustih obrva, a tamne oči okruglih kapaka iscrtane crnim kajalom. Šiljasto ukrasno pokrivalo na njegovoj glavi puno je dragulja koji svjetlucaju kao daleke zvijezde svaki put kad ih svjetlo obasja. Njegova halja, tamno plave boje i istkana od najfinijeg lana, izvezena je zlatnim i srebrnim nitima i ukrašena stotinama sjajnih perli, poludragim kamenjem i amajlijama. Na lijevom zapešću za sreću i zaštitu nosi narukvicu s cvjetnim motivom. Vlada kraljevstvom koje je toliko veliko da ga nazivaju „kraljem četiriju četvrtina svijeta“. Jednog dana pamtit će ga i štovati kao „kralja knjižničara“, „obrazovanog monarha“, „učenog vladara mezopotamije“, a ljudi će zbog tih titula zaboraviti da, iako je možda bio visoko obrazovan i načitan, nije bio nimalo manje okrutan od svojih prethodnika.

Nagnuvši glavu u stranu da promotri grad ispred sebe, Ašurbanipal udahne. Ne primijeti odmah da se u daljini sprema oluja. Pažnja mu je posve zaokupljena miomirisom koji se širi iz vrtova i voćnjaka. Polako podigne pogled prema olovnom nebu i njegovo snažno tijelo zadrhti, a misli mu zaskoče sumorna upozorenja i mračni predosjećaji. Neki vidovnjaci predvidjeli su da će Niniva biti napadnuta, opljačkana i spaljena do temelja; čak će i njezino kamenje biti odneseno. Rekli su da će taj veličanstveni grad biti izbrisan s lica zemlje i sve preklinjali da odu iz njega. Kralj se pobrinuo da ti zloguki proroci budu ušutkani, naredivši da im se usta zašiju nitima od ovčjih crijeva. Ali sad mu osjećaj zle slutnje kao podvodni vir kovitla utrobu. Što ako se ta proročanstva obistine?

Ašurbanipal odagna taj zloslutni osjećaj. Ima mnogo neprijatelja, među kojima je i njegov rođeni brat, ali nema razloga za zabrinutost. Dok su bogovi na njegovoj strani, ništa ne može uništiti ovu veličanstvenu prijestolnicu, a on nimalo ne sumnja da će bogovi, iako hiroviti i nepostojani u svojim odnosima sa smrtnicima, uvijek priteći u obranu Ninive.

Ona kišna kap tek što nije stigla na zemlju. Dok se približava tlu, načas se osjeća toliko slobodnom i laganom, da joj se čini da bi mogla sletjeti gotovo gdje god želi. S njezine lijeve strane nalazi se visoko stablo bez grana – palma datulje – čiji bi listovi bili lijepo mjesto za slijetanje. S desne strane polje je jednog seljaka, kroz koje prolazi kanal za navodnjavanje u kojem bi ta kap bila srdačno dočekana i pomogla rastu ovogodišnjeg uroda. Mogla bi se zaustaviti i na stubama obližnjeg zigurata posvećenog Ištar, božici ljubavi, seksa, ljepote, strasti, rata i grmljavinskih oluja. To bi bilo prikladno odredište. Kap oklijeva i još nije odlučila kamo će pasti, ali to nije važno, jer vjetar će odlučiti umjesto nje. Nenadano zapuše, podigne je i onako laganu odnese je ravno prema muškarcu koji stoji na obližnjoj terasi.

Sekundu poslije kralj osjeti da mu je nešto mokro palo na vlasište i ugnijezdilo mu se u kosi. Zlovoljan, pokuša to obrisati rukom, ali smeta mu kićeno pokrivalo za glavu. Lagano se namršti i ponovno pogleda nebo. Kad iz njega počne ozbiljno pljuštati, okrene leđa pogledu i vrati se u sigurnost svoje palače.

Bijesno hoda dugim hodnicima, osluškujući odjek svojih koraka. Njegovi sluge kleče pred njim, ne usuđujući se pogledati ga u oči. Na objema stranama hodnika zapaljene baklje trepere visoko u držačima od lijevana željeza i svojim sablasnim svjetlom osvjetljavaju plitke gipsane reljefe živih boja, postavljene na zidove. Na nekima kralj odapinje krilate strijele, lovi divlje životinje ili ubija svoje neprijatelje. Na drugima vozi ceremonijalna bojna kola na dva kotača, bičuje konje čija je orma ukrašena s tri kićanke. A na trećima izlijeva žrtve ljevanice na ubijene lavove, ponuđene bogovima u zamjenu za njihovu podršku i zaštitu. Sve te slike prikazuju sjaj Asirije, superiornost muškaraca i veličanstvenost njezina vladara. Gotovo se nigdje ne vidi nijedna žena. Jedina je iznimka slika na kojoj Ašurbanipal i njegova supruga piju vino u idiličnom vrtu, a s debele grane obližnjeg stabla među zrelim plodovima visi odrubljena glava njihova neprijatelja, elamskog kralja Teummana.

Nesvjestan one kišne kapi koja mu je još u kosi, kralj hoda dalje. Brzo prolazi kroz raskošno opremljene odaje i stiže pred vrata ukrašena pomnim rezbarijama. Ovo je njegov najdraži dio palače – knjižnica. Njegova knjižnica nije samo nasumična zbirka tekstova; ona je njegova dika i ponos, njegova cjeloživotna ambicija, postignuće kojem nema ravna po opsegu i raznovrsnosti. Više od svega drugog što je postigao, važnija čak i od njegovih vojnih osvajanja i političkih pobjeda, ona će biti njegova ostavština budućim naraštajima, intelektualni spomenik kakav svijet dosad nije vidio.

Uz vrata knjižnice dva su divovska kipa: hibridna stvorenja, napola ljudi, napola životinje. Lamasui su duhovi zaštitnici. Isklesani iz gromade vapnenca, ti kipovi imaju glavu čovjeka, krila orla i krupno tijelo bika ili lava. Obdareni najboljim osobinama svake od triju vrsta kojih su križanci, predstavljaju ljudsku inteligenciju, ptičju moć opažanja i bikovsku ili lavovsku snagu. Oni su čuvari vrata koja vode u druge svjetove.

Većina lamasua u palači ima pet nogu i zato gledani sprijed naizgled mirno stoje, ali gledani sa strane gaze naprijed, spremni pregaziti čak i najstrašnijeg protivnika. U tom stanju mogu se suočiti s neželjenim posjetiteljima i odbiti svako zlo koje vreba u tami. Iako to nikom nije rekao, u njihovoj se blizini kralj osjeća sigurnije i opuštenije, i zato je nedavno naručio još desetak takvih kipova. Zaštite nikad previše.

S tim mislima u glavi, Ašurbanipal uđe u biblioteku. U svim prostorijama zidovi su od poda do stropa prekriveni policama s tisućama savršeno poredanih glinenih pločica, razvrstanih prema temi. Sakupio ih je iz raznih krajeva. Neke je spasio od nebrige, druge za sitne pare kupio od njihovih prijašnjih vlasnika; ali velik dio njih silom je oteo. Sadržavaju svakojake informacije, od trgovačkih dogovora do sastojaka za ljekovite pripravke, od pravnih ugovora do karata neba. Jer taj kralj zna da za vladanje drugim kulturama nije dovoljno oteti samo njihovu zemlju, urode i imovinu; potrebno je oduzeti im njihovu kolektivnu maštu, zajednička sjećanja.

Ubrzavši korak, Ašurbanipal zaobiđe dijelove svoje knjižnice posvećene pretkazanjima, čarolijama, obredima, lijekovima, kletvama, litanijama, lamentacijama, mističnim formulama, pjesmama bogovima, pričama, poslovicama i elegijama, sakupljenima iz svih kutaka carstva. Prolazi kroz veliku zbirku tekstova o upotrebi utrobe žrtvenih životinja u proricanju sudbina ljudi i spletki bogova. Vjeruje u važnost haruspicije i redovito daje zaklati ovce i koze kako bi proroci pročitali sudbinu iz njihovih jetara i žučnih mjehura, ali danas neće proučavati predznake. Umjesto toga odlazi u prostoriju na samom kraju knjižnice, napola skrivenu iza teške zavjese. U to skrovito područje ne smije ući nitko osim Ašurbanipala i njegova glavnog savjetnika, izvanredno učenog muškarca koji mu je od dječačke dobi bio učitelj, mentor i drugi otac.

U nišama na ulazu u to privatno područje spirale dima vijugaju iz brončanih svjetiljaka u kojima gori sezamovo ulje. Kralj izabere jednu i navuče zavjesu iza sebe. Unutra je neobično tiho, kao da police susprežu dah čekajući ga.

Ona kišna kap zadrhti. Bez prozora i žeravnika, u toj prostoriji toliko je hladno da se boji da će se stvrdnuti u kristale leda. Kako se tek nedavno promijenila iz pare u tekućinu, ne želi prijeći u čvrsto stanje dok se ne nauživa ove nove faze u svom životu. Ali to nije jedini razlog zašto drhti. Uznemiruje ju ovo mjesto, koje ne pripada ni ovom ni podzemnom svijetu i, kao međuprostor između zemaljskog i nezemaljskog, negdje je na pola puta između stvari koje je lako vidjeti i onih koje nisu samo nevidljive, nego bi takve trebale i ostati.

Ašurbanipal uđe u tu prostoriju odlučnim, iskusnim korakom. Na sredini se nalazi stol i na njemu kutija od cedrovine. Kralj odloži svjetiljku i svjetlo ukleše sjene u njegovo lice, produbi bore u kutovima njegovih očiju. Kao u snu, prstima miluje drvo iz kojeg se još širi miris šume iz koje je došlo. Kako su četinari takve kakvoće rijetki u Mezopotamiji, moraju se posjeći na planini Taurus pa zavezati za splavi i gurnuti niz Tigris.

U kutiji od cedrovine nalazi se jedna pjesma. Dio epa toliko starog i popularnog da se neprestano recitirao diljem Mezopotamije, Anatolije, Perzije i Levanta; unuci su ga učili od svojih baka dugo prije nego što su ga pisari zapisali. To je priča o junaku koji se zvao Gilgameš.

Ašurbanipalu je cijeli taj ep poznat kao linije na njegovim dlanovima. Proučava ga otkad je bio kraljević. Kao treći kraljev sin, najmlađi nasljednik, nije trebao postati kralj. I zato je, za razliku od svoje braće koja su učila borilačke vještine, ratne strategije i diplomatske taktike, dobio veliku naobrazbu iz filozofije, povijesti, jezika, književnosti i proricanja iz ulja. Na kraju su se svi, a i on s njima, iznenadili kad ga je otac izabrao za svog nasljednika. Zato se Ašurbanipal popeo na prijestolje kao najobrazovaniji i najnačitaniji vladar kojeg je to carstvo ikad imalo. Od mnogih pisanih djela koja je proučio otkad je bio dječak, Ep o Gilgamešu bio mu je i ostao najdraži.

Kralj otvori kutiju u kojoj je samo jedna pločica. Za razliku od svih drugih u njegovoj biblioteci, ova je intenzivne boje; plave boje nemirnih rijeka. Riječi nisu urezane u crveno-smeđu glinu, nego u komad lapis lazulija, izvanrednog kamena koji bogovi čuvaju za sebe. Znakovi su uredni i savršeno urezani. Kralj ih oprezno i nježno dodiruje, gotovo kao da ih miluje. Polako uroni u stihove koje je pročitao nebrojeno puta, ali mu još diraju srce kao da ih prvi put čita.

Sve je vidio on…
Iznio je na svjetlo tajne i skrivene stvari,
mudrost, kao ponor duboka, bila mu je jasna.
Donio je vijesti iz vremena prije potopa.

Neki kraljevi vole zlato i rubine, drugi svile i tapiserije; treći, pak, vole tjelesne užitke. Ašurbanipal voli priče. Misli da čovjek, kako bi bio uspješan vođa, ne mora krenuti na opasno putovanje kao Gilgameš. Niti mora postati mišićavi, hrabri ratni osvajač. Ne mora prijeći planine, pustinje i šume iz kojih se rijetki vrate. Treba mu samo nezaboravna priča, priča koja ga prikazuje kao junaka.

Ali iako taj kralj cijeni priče, pripovjedačima ne vjeruje. Njihova je mašta kao Tigris u proljeće; nesposobna smiriti se na jednome mjestu, posve nepredvidljivo mijenja smjer, vijuga u sve širim okukama i zavija u nasumičnim petljama, divlja i nepripitomljena do samoga kraja. Kad je izgradio ovu knjižnicu, znao je da postoje i druge inačice Epa o Gilgamešu. Pisari su ga stoljećima prepisivali i neizbježno je dobivao nove varijante. Kako bi ih sve sakupio pod svoj krov, Ašurbanpal je u sve kutke svog velikog kraljevstva poslao izaslanike da mu ih donesu. Siguran je da je izvršio taj nevjerojatno teški zadatak. Ali pločica koju čuva u kutiji od cedrovine drukčija je od svih ostalih u njegovoj zbirci, ne samo zato što tekst nije urezan u glinu nego u dragocjeni kamen, već i stoga što je okaljana bogohuljenjem.

Držeći kamen blizu svjetiljke, kralj proučava poznati tekst. Pisar koji ga je urezao, tko god je bio, svoj posao obavio je kako se moglo očekivati, osim bilješke na kraju.

Ovo je djelo jednog mlađeg pisara,
jednog od brojnih pjesnika, pjevača
i pripovjedača koji hodaju zemljom
i od svakog daha tkaju stihove, pjesme i priče.
Ne zaboravite nas.

Prilično je neobično za jednog pisara dodati takvo što, ali još više uznemiruje posveta koja slijedi:

Sada i uvijek,
hvaljena bila Nisaba

Dok čita te posljednje riječi, kralj se namrgodi. Čelo mu se namršti, u sljepoočnicama mu pulsira od bijesa.

Nisaba – božica pripovijedanja – božanstvo je iz prošlog vremena, ime predano zaboravu. Njezini su dani završeni, iako je u dalekim kutcima kraljevstva još štuju malobrojne, neuke žene koje ustraju uz staru predaju. Davno ju je istisnulo drugo božanstvo. Danas su sve pločice u carstvu posvećene moćnom muškarcu Nabuu umjesto eteričnoj ženi Nisabi. Kralj vjeruje da tako treba biti. Pisanje je muški posao i zahtijeva muževnog zaštitnika, muškog boga. Nabu je postao službeni zaštitnik pisara i čuvar sveg znanja koje je vrijedno sačuvati. Učenici u školama svoje pločice moraju završiti primjerenom posvetom:

Hvaljen bio Nabu

Da je ta plava kamena ploča bila stara, ostatak prošlosti, posveta na njoj ne bi bila prijeporna. Ali kralj je siguran da je suvremeno djelo jer je način pisanja nov. Inzistiranjem na štovanju jedne zaboravljene i zabranjene božice i neuvažavanjem Nabuova autoriteta, a time i kraljevih naredbi, pisar koji je prepisao taj dio Epa o Gilgamešu svjesno je prkosio pravilima. Ašurbanipal je mogao dati razbiti tu ploču, ali nešto u njemu nije mu dopustilo da to učini. Zato je taj uvredljivi predmet morao biti skriven u ovoj prostoriji, odvojen od ostatka njegove knjižnice, gdje ga neupućene mase neće vidjeti. Svaka napisana riječ nije namijenjena očima svih čitatelja, kao što ni svaku izgovorenu riječ ne mora čuti svatko tko prisluškuje. Javnost nikad ne smije saznati za tu plavu pločicu jer i oni mogu biti zavedeni na pogrešan put. Ako se ne zaustavi i ne kazni, pobuna jednog čovjeka može osmjeliti brojne nezadovoljnike.