Prevođenje iznutra i izvana: Ivica Baković

Diplomirali ste kroatistiku i slavistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Što Vas je navelo na odluku da se počnete baviti prevođenjem s makedonskog jezika?
Konkretno, mislim da sam se počeo baviti prevođenjem zbog želje da čitateljima učinim dostupnim nešto novo, uvid u jednu donekle drugačiju, ali i vrlo blisku, književnost i kulturu. Osim toga, tu vidim i neki konkretni rezultat svoga rada, osobito kad se to što sam preveo čita i dobiva recepciju kod nas.

Prevodeći književni tekst, imam osjećaj i zadovoljstvo sudjelovati u procesu nastajanja umjetničkog djela na svom jeziku, jer prevođenje je i to.

Općenito, pak, gledajući unatrag, ako moram izdvojiti najvažniji razlog zbog kojeg prevodim, rekao bih da je to ljubav prema jeziku, odnosno jezicima i prema književnosti. Prevodeći književni tekst, imam osjećaj i zadovoljstvo sudjelovati u procesu nastajanja umjetničkog djela na svom jeziku, jer prevođenje je i to.

Vi ste potpisali prijevod romana Strah od barbara makedonskog pisca Petra Andonovskog koji smo objavili početkom 2023. godine. Što nam možete reći o romanu, čime se Andonovski bavi u toj priči i kolika je njezina važnost u okviru prilika koje su trenutno na društvenoj (i političkoj) sceni?
Roman Petra Andonovskog jest aktualan na više razina, i očito je žiri Nagrade EU za književnost to prepoznao kada ga je nagradio. Osim toga, roman odlikuje svojevrsna lakoća jer je kratak, pitak, vjerujem da će privući širi krug čitatelja.

Mislim da se ovaj roman Strah od barbara dobro uklapa i u okvire nacionalne književnosti (dobro se može u njemu iščitati ono makedonsko, može se povezati s književnom tradicijom), i u šire, regionalne, europske itd.

Aktualnim ga svakako čini priča o barbarima općenito, dakle o onima koje neka većina smatra drugačijima, stranima, nastranima, tuđima, koje većina ne prihvaća. U ovom slučaju to su priče dviju žena u izuzetno patrijarhalnom društvu (a to se ne tiče samo otoka Gavdosa, nego i Makedonije, pa i nas), to je priča o strancima, doseljenicima iz Ukrajine (koji se razlikuju jezično, kulturno itd. od lokalaca), ali i o domaćima koji se u nametnuti okvir ne uklapaju. Mislim da se ovaj roman [Strah od barbara] dobro uklapa i u okvire nacionalne književnosti (dobro se može u njemu iščitati ono makedonsko, može se povezati s književnom tradicijom), i u šire, regionalne, europske itd. okvire. U ovom romanu suočavamo se s pitanjima koja su danas jako važna (i ne samo u naše vrijeme), a taj oblik angažiranosti mislim da je svojstven i drugim romanima Petra Andonovskog koji je u makedonskoj književnosti povukao hrabre poteze dajući glas i onima čiji se glas stalno utišava, osobito u posljednjim dvama romanima s LGBT tematikom.

Kao poznavatelj makedonske književnosti, jeste li zadovoljni izborom književnosti koja je kod nas prevedena ili smatrate da ima prostora za poboljšanja?
Sveukupno sam zadovoljan onime što je prevedeno na hrvatski kad je riječ o makedonskoj književnosti. Pri tome mislim i na ono što je prevedeno prije devedesetih i na ono što je prevedeno u posljednjih dvadesetak godina. Devedesetih se nije puno prevodilo, gotovo uopće (naravno, razlozi su bili politički, nažalost) i ta se praznina još uvijek osjeća (kao i druge praznine iz tog perioda). Sreća je što se prije devedesetih, tj. u Jugoslaviji, ipak redovito i sustavnije prevodilo i klasike, i nove autore, tako da sada imamo dobar korpus makedonskih književnih klasika i na hrvatskom, točnije hrvatsko-srpskom. I dok to jest dobra stvar, ipak su tada mnogi prijevodi objavljivani u Srbiji na ćirilici i ekavici, što ih danas čini teže dostupnim našim čitateljima (ne samo novim generacijama, nego i starijima).

Svima bi nam u regiji trebala biti uzor Slovenija sa svojom politikom i praksom promocije vlastite književnosti i potpore prijevoda.

Nekim su autorima čak čitavi opusi objavljeni samo u Srbiji, pa imamo situaciju da u Hrvatskoj (na hrvatskom, ijekavici, latinici) nije objavljen nijedan roman najvećeg (i po meni najzanimljivijeg) makedonskog romanopisca, Slavka Janevskog. Od drugog izvrsnog autora, Petre M. Andreevskog, samo jedan roman. Od Olivere Nikolove, primjerice, nijedan roman, a ima ih nekoliko. Nadam se da će se i to ispraviti, ima još puno posla. No pritom je potrebna prije svega promišljena politika s makedonske strane, a toga nema. Svima bi nam u regiji trebala biti uzor Slovenija sa svojom politikom i praksom promocije vlastite književnosti i potpore prijevoda. Nažalost, moram reći da je Makedonija daleko od toga i dugo nema pomaka. Što se tiče, pak, novijih prijevoda, u posljednjih dvadesetak godina tu su suvremeni autori (neki i živući klasici), od kojih 95% i jest reprezentativno i svakako je opravdano što su prevedeni. Ipak, ponavljam, nedostaje malo promišljenija i transparentnija politka prevođenja i potpore prijevoda s makedonske strane, što bi i hrvatskim izdavačima pomoglo. Najčešće su poticaji vezani uz nagrade, a one mogu biti vrlo problematične, po mom mišljenju. Međunarodne su nagrade raznolike i imaju neku svoju logiku (nerijetko političku), a domaće nagrade znaju biti još problematičnije (da ne nabrajam iz kojih sve razloga). Osim logike nagrada, kod tako „malih” književnosti često važnu ulogu igraju i osobne veze prevoditelja ili izdavača i pojedinih autora (dakle, od prijateljstava, poznanstava do prakse „ti meni – ja tebi” i slično), što je meni isto tako problematično. Naravno, potrebno je i to, ali potrebna je i transparentnija i poštenija praksa. A ponavljam, zadaća je makedonskih institucija da to omoguće.

Koje vrste tekstova najviše volite prevoditi, i postoji li određeni žanr ili tema koja vam je posebno bliska?
Najviše sam prevodio prozu i rekao bih da u tome najviše i uživam. Volim prevoditi i dramu, koja je izdavačima ipak manje zanimljiva. S poezijom se još nisam u pravom smislu okušao, ali znam da bih kod poezije pažljivije birao, a svakako se ne bih usudio prevoditi bilo što. Što se raznih žanrova i tema tiče, nemam posebne preferencije, a i nisam o tome razmišljao jer se s makedonske književnosti ne prevodi toliko mnogo da bih se mogao opredijeliti za neki određeni žanr. Osim toga, ne mislim da sam jako puno toga dosad preveo pa još volim raznolikost. Volim da se tekstovi koje prevodim razlikuju stilski, da su i meni zanimljivi. Tako mi je prevođenje uvijek iznova izazov i gušt.

Predajete na kolegiju iz makedonske književnosti i južnoslavenskih književnosti, kazališta i filma i povremeno prevodite. Kako usklađujete svoje obaveze predavača i prevoditelja?
Pa i ne mislim da je jako teško uskladiti te obaveze, dapače, mislim da imam veliku privilegiju jer mi posao daje dovoljno prostora i vremena da se organiziram pa da mogu i prevoditi. Osim toga, imam na raspolaganju i (studentsku) publiku s kojom eventualno mogu prijevode provjeriti, komentirati, a i veliko mi je zadovoljstvo raditi sa studentima na njihovim prijevodima. Pod privilegijom mislim to da nisam prisiljen prihvatiti svaki prijevod, imam mogućnost uz pripremu nastave prevoditi i ono što (po)želim da mogu pročitati i studenti koji ne znaju makedonski (tako sam primjerice preveo kratki roman Živka Činga, Velika voda) kako bih određeni tekst mogao uvrstiti u literaturu za kolegij. Pod privilegijom mislim i na to da imam komociju prevoditi kad mi to vrijeme dopušta jer mi egzistencija ne ovisi isključivo o prevođenju. Mislim da je važno to istaknuti jer mnogim prevoditeljima to je jedini posao i izvor prihoda.

Koji su vaši omiljeni alati ili resursi koje koristite u procesu prevođenja i bez kojih bi proces prevođenja bio otežan?
Omiljen alat bio bi ozbiljan, veliki hrvatsko-makedonski i makedonsko-hrvatski rječnik, no takav rječnik ne postoji, nažalost. Alati koje koristim uglavnom su jednojezični rječnici makedonskog jezika, jedan stari, veliki rječnik makedonskog jezika sa srpsko-hrvatskim tumačenjima (naglašavam: stari!) i tako dalje. Koristim i ostale rječnike, ponekad moram konzultirati i srpske ili bugarske jednojezične rječnike, rječnike turcizama (sve što uspijem iskopati).

Ali od „alata” moram spomenuti i ljude, tj. kolege (prevoditelje), poznanike (u Makedoniji i ovdje) kojima se obraćam kad se nađem u nekom ćorsokaku.

Naime, nažalost, što se makedonskog jezika tiče, mnogo toga još nedostaje i potrebno je još dosta rada na korpusu, novim rječnicima i priručnicima, da ne spominjem ostale alate. Sada mi i ne padaju na pamet svi alati jer kod svakog prijevoda shvatim da mi je još nešto potrebno, ali od „alata” moram spomenuti i ljude, tj. kolege (prevoditelje), poznanike (u Makedoniji i ovdje) kojima se obraćam kad se nađem u nekom ćorsokaku.

Koliko poznajete makedonsku književnu scenu i surađujete li s piscima tijekom prijevoda njihovih knjiga na hrvatski jezik?
Nadam se da poznajem makedonsku književnu scenu, iako je to nikad dovršeni proces. Rekao bih da osobno poznajem malo makedonskih pisaca, ne mislim da je važno upoznati autore koje čitam (zapravo, nisam ljubitelj toga). Što se tiče pisaca koje sam prevodio, većinu sam upoznao tek kad sam ih počeo prevoditi, odnosno stupio bih u kontakt s njima putem mejla za potrebe prevođenja. S piscima koje sam prevodio uvijek sam surađivao i to mi jest važno, bilo da se radi o nejasnoćama koje mi ni rječnici, ni svi alati ne uspijevaju razjasniti, bilo da je riječ o gotovu prijevodu koji im pošaljem na uvid. Olakotna je okolnost što svi koje sam prevodio znaju hrvatski (odnosno srpski), pa mi mogu dati povratnu informaciju o prijevodu, mogu prijevod provjeriti, što je vrlo korisno. Naime, Makedonci puno, puno bolje razumiju i govore hrvatski (srpski), nego što Hrvati razumiju bilo koji drugi južnoslavenski jezik (osim onoga koji ovdje želim nazvati „našim”).

U nekoliko ste navrata bili na stipendijama i stručnom usavršavanju u Sjevernoj Makedoniji i drugdje. Kakve benefite imate od takvih boravaka?
Redovito odlazim u Makedoniju (sada češće na kraće boravke, tj. na znanstvene skupove ili na stipendije za nastavnike). To mi je važno zbog kupovanja knjiga, snabdijevanja alatima, informiranja o tome što se objavljuje. Zatim je tu i jezično usavršavanje koje je isto tako nedovršeni proces. Naravno, tu je i suradnja s kolegama, ali što se prevođenja tiče, najviše zbog istraživanja što ima novo i nabavke knjiga.

Koji su Vaši prevoditeljski uzori?
Kad je o makedonskom riječ, tu valja istaknuti prevoditelje koji jako puno rade i od kojih sam učio izravno, a to su moji profesor i profesorica sa studija i kasnije kolege na Odsjeku, Borislav Pavlovski i Borjana Prošev-Oliver. Oni su me puno naučili, a i bez njih ne bi bilo mnogih prijevoda posljednjih godina. Rekao bih da je Borislav Pavlovski jedan od najplodnijih prevoditelja s makedonskog uopće, od osamdesetih godina predano prevodi i radi na promociji makedonske književnosti u Hrvatskoj. Znam iz prve ruke da je godine, desetljeća posvetio izborima, prevođenju, analizi i promišljanju tih prijevoda. Jako mi puno znače i razgovori o prevođenju koje s njim vodim.

Što se tiče prevođenja općenito, otkad prevodim, čak i kad čitam prijevod s nekog drugog jezika, redovito razmišljam o prijevodu, kako je prevoditelj došao do nekog rješenja, kako je tekstu pristupio. Nerijetko, osobito ako govorim ili donekle razumijem jezik s kojeg je nešto prevedeno, pokušam doći do izvornika i usporediti neka mjesta s prijevodom, ne zato što bih tražio greške, nego zato što me zanima i što mislim da to meni može pomoći u budućim prijevodima, a i to mi je zabavno. Iznimno cijenim rad svojih kolega, osobito starijih prevoditelja-klasika. Mogao bih izdvojiti neke s obzirom na neke njihove prijevode koji su me oduševili, recimo nezaobilazni Zlatko Crnković kojega sam najviše „upoznao” kroz prijevod meni omiljenog romana Čarobna gora Thomasa Manna, a on ovdje zastupa i one prevoditelje koji su vrsno prevodili s više jezika, među kojima bih izdvojio i Tonka Maroevića, koji mi je prvo ime kad mislim o prevođenju poezije.

Nerijetko, osobito ako govorim ili donekle razumijem jezik s kojeg je nešto prevedeno, pokušam doći do izvornika i usporediti neka mjesta s prijevodom, ne zato što bih tražio greške, nego zato što me zanima i što mislim da to meni može pomoći u budućim prijevodima, a i to mi je zabavno.

Izdvojio bih još i Gigu Gračan, Mladena Martića, Mirnu Čubranić (čiji mi je prijevod izvrsnog romana Arturov otok Else Morante najsvježiji), Anu Badurinu (jasno je da sam već dulje vrijeme u fazi čitanja prijevoda s talijanskog), Andu Bukvić Pažin (koja je isto na mene utjecala i neumorno radi na svemu što se tiče prevođenja). Moram spomenuti i prevoditeljice sa slovenskog, Anitu Peti Stantić i Jagnu Pogačnik, ili bugarskog, Kseniju Banović i Anu Vasung, s jedne strane jer sam uz te književnosti donekle i poslovno vezan. No spominjem sve ove prevoditelj/ic/e ne samo zbog kvalitete njihovih prijevoda, nego i više zbog vrsnog i promišljenog izbora onoga što prevode, čime doprinose tome da kvalitetni autori dođu do nas (čak i oni koji nisu živi, pa se ne mogu reklamirati osobno). Naime, nedostaje nam prijevoda važnih autora čak i iz tzv. velikih književnosti.

Što nam možete reći o suradnji s lektorima i urednicima, koliko Vam je važna ta suradnja i kakvu Vi, kao prevoditelj, imate korist od lektorskih i uredničkih savjeta i primjedbi?
Suradnja s urednicima zaista mi je važna i neizmjerno puno znači kada urednik pažljivo pročita knjigu i vrati rukopis s pitanjima, prijedlozima za poboljšanje i slično. Svjestan sam da u prijevodu uvijek ima mjesta koja su problematična, koja sam i ne vidim jer sam tjednima ili mjesecima uronjen u tekst toliko da ga skoro znam napamet, a dolazi i do zasićenja, pa sam onda slijep za neka mjesta. Zato mi povratna informacija od urednika znači puno.

Isto je i s lektorima, cijenim kada lektori detaljno prođu kroz tekst i upozore me na propuste i greške. Dosad sam s lektorima imao dobru suradnju i nije bilo većih razilaženja u mom prevoditeljskom i njihovom, lektorskom mišljenju. No, moram reći, ponekad nailazim na prijevode kod kojih se osjeti teška ruka lektora. Možda sam u krivu.

Općenito, nisam ljubitelj pretjeranog čišćenja jezika, inzistiranja na razlikovanju od bliskih i mrskih „varijanti” i slično. Kada prevodim, volim što uvijek iznova postajem svjestan bogatstva jezika i ne vidim smisla da se to ograničava.

Uglavnom, neki lektorski zahvati, osobito kad graniče s purizmom ili čak debelo zalaze u purizam, meni kao čitatelju mogu tekst učiniti čudnim i kod mene izazivaju zazor. Općenito, nisam ljubitelj pretjeranog čišćenja jezika, inzistiranja na razlikovanju od bliskih i mrskih „varijanti” i slično. Kada prevodim, volim što uvijek iznova postajem svjestan bogatstva jezika i ne vidim smisla da se to ograničava.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Prevođenje iznutra i izvana: Mirna Čubranić

Dugi niz godina prevodite s engleskog i talijanskog jezika. Odakle interes za književno prevođenje i što Vas je potaklo da se počnete baviti prevođenjem?
Oduvijek volim jezike i književnost, pa mi se nakon završene Klasične gimnazije studij jezika činio prirodnim odabirom, jer spajao je te dvije ljubavi. Kao studentica nisam znala čime se točno želim baviti kad diplomiram, priželjkivala sam posao uz koji ću putovati i ta želja mi se ispunila dok sam radila kao kazališna i festivalska producentica. Istodobno sam osjećala potrebu „ostati“ u jezicima i razmišljala o upisu postdiplomskog studija. Tad me našlo književno prevođenje.

Oduvijek volim jezike i književnost, pa mi se nakon završene Klasične gimnazije studij jezika činio prirodnim odabirom, jer spajao je te dvije ljubavi.

Naime, prijateljica me upoznala s urednikom jedne izdavačke kuće, koji mi je predložio da se umjesto postdiplomskog okušam u prevođenju. Slučajno ili ne, prevođenje je mene izabralo i već 24 godine u sretnoj smo ljubavnoj vezi.

Koliko Vam je bio izazovan književni prijevod romana mlade Irkinje Megan Nolan Djela iz očaja s engleskog jezika?
Izazovan mi je bio ponajviše emocionalno. Kao čitateljica, a onda i kao prevoditeljica, sklona sam uživjeti se u priču, vidjeti je, čuti i osjetiti. Meg Nolan u ovom romanu piše o djevojci bez samopoštovanja i emocionalnog uporišta, koja pristaje na emocionalno zlostavljanje svog partnera i sve se više gubi u autodestrukciji. Svjesna sam statistika o fizičkom nasilju u vezama, i prečesto čitamo o ženama koje njihovi partneri na kraju i ubiju, ali emocionalno zlostavljanje teško je prepoznati i još teže priznati kad je čovjek zaljubljen i sklon vidjeti nešto što ne postoji, a ne vidjeti nešto što postoji.

Meg Nolan u ovom romanu piše o djevojci bez samopoštovanja i emocionalnog uporišta, koja pristaje na emocionalno zlostavljanje svog partnera i sve se više gubi u autodestrukciji.

Kao žena od 55 godina, ljutila sam se na protagonistkinju, gotovo bila ogorčena njezinim odabirima, pasivnošću i bijegom u samouništenje, ali kao majka djevojke koja je samo nekoliko godina starija od junakinje romana, osjećala sam svojevrsnu mučninu i zapitala se koliko dobro poznajem svoju kćer i bi li se i njoj moglo dogoditi to isto. Zato mi je taj roman bio težak.

Kakav ste odnos imali s angažiranim romanom Kad se vratim talijanskog autora Marca Balzana, koji ste preveli s talijanskog jezika?
Roman Kad se vratim bavi se talijanskom stvarnošću, a hrvatskom skorom budućnošću, odnosno društvenim fenomenom migracije žena koje napuštaju svoju djecu i obitelj kako bi se u stranim državama brinule o tuđoj djeci i starim, nemoćnim ili bolesnim roditeljima, i pogubnim posljedicama koje takav život ima na više generacija iste obitelji. O tim stvarima ne znamo i ne razmišljamo, iako živimo u društvu koje se, najblaže rečeno, nedovoljno brine za one najranjivije. Marcov roman skrenuo mi je pažnju na stvarnost pred kojom svjesno ili nesvjesno zatvaramo oči. I kad sam ga prevela [Kad se vratim], malo sam dublje istražila tu temu, pročitala brojne članke i statističke podatke i shvatila da je „bolest Italije“ bolest suvremenog europskog društva, pa tako i našeg. 

Što za Vas znači činjenica da iza sebe imate preko dvije stotine prijevoda? Sjećate li se uopće svog prvog prijevoda, je li bilo treme pri preuzimanju te obaveze?
Ne mogu vjerovati da ih je već toliko. Ali s druge strane, od 2005. godine, kad sam dobila status slobodnog umjetnika, bavim se isključivo književnim prevođenjem i imam tu sreću da mi posla ne manjka. Više od broja prijevoda znače mi reakcije čitateljica (jer žene statistički više čitaju!), poruke koje dobivam od njih i potvrda da moj posao itekako ima smisla.

I kad sam ga prevela [Kad se vratim], malo sam dublje istražila tu temu, pročitala brojne članke i statističke podatke i shvatila da je „bolest Italije“ bolest suvremenog europskog društva, pa tako i našeg. 

Sretna sam kad čujem da su uživale u nekom mom prijevodu i kad pitaju što prevodim i kad mogu očekivati da će biti objavljeno. Sjećam se svog prvog prijevoda, bio je to roman Mikea Gaylea Sat, telefon, one i ja. Radila sam ga bez pritiska roka, ali sam strepila od reakcija lektora, Milovana Tatarina, profesora na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku. On mi je potvrdio da imam „ono nešto“ potrebno za prevođenje i na tome sam mu neizmjerno zahvalna.

S kojeg od dvaju jezika volite više prevoditi i zašto?
Ne mogu reći da s jednog jezika volim prevoditi više nego s drugog, ali prevela sam mnogo više knjiga s engleskog nego s talijanskog, pa mi je talijanski svaki put veći izazov. Nažalost, rijetko ga imam priliku koristiti i zato mi je prevođenje s talijanskog uvijek prilika da osvježim svoje znanje tog jezika i naučim nešto novo. I već nakon dvadesetak stranica shvatim da je „moj talijanski“ izronio iz onog pretinca u mozgu u koji sam ga davno spremila.

Hrvatska je imala veliki broj vrsnih prevoditelja od kojih se itekako moglo učiti. Koji su Vaši prevoditeljski uzori? Jeste li ikada zatrebali pomoć iskusnijeg kolege?
Neki od tih vrsnih prevoditelja bili su mi profesori na fakultetu (na primjer, Frano Čale i Mladen Machiedo). Odrasla sam na sjajnim prijevodima hrvatskih književnika, pjesnika i intelektualaca (Tin Ujević, Josip Torbarina, Iso Velikanović, Zlatko Crnković, Vjera Balen, Vladimir Gerić, da spomenem samo neke) i oni su mi na određeni način postavili ljestvicu, čak i ako ne prevodim klasike svjetske književnosti nego ljubavne romane. Svakom prijevodu pristupam jednako posvećeno, razmišljajući o onima koji će ga čitati i ništa što prevodim ne prevodim s „figom u džepu“. Hrvatska i danas ima mnogo vrsnih prevoditelja, ali radije ne bih nikog istaknula, da nekog ne propustim spomenuti. Kolege iz Društva hrvatskih književnih prevodilaca uvijek su spremni pomoći, ali dosad sam prevodilačke dileme i probleme rješavala sama, uglavnom kad bih radila nešto drugo, na primjer, kuhala, pa bi mi najednom sinulo rješenje.

Koja je razlika u prevođenju fikcijskog djela i scenarija?
Jako volim filmove i na svoju veliku sreću već dugi niz godina surađujem s nekoliko filmskih producentskih kuća. Filmski scenarij jedna je posebna forma, koja riječima pokušava prenijeti ono što će se na platnu vidjeti. Mnogi romani napisani su „filmski“, odnosno tako da čitatelj jasno može vidjeti okruženje i atmosferu u kojoj se nešto događa.

Svakom prijevodu pristupam jednako posvećeno, razmišljajući o onima koji će ga čitati i ništa što prevodim ne prevodim s „figom u džepu“.

Kod prijevoda filmskog scenarija izazov je prevesti dijaloge tako da zvuče kao nešto što bi lik prirodno izgovorio, iz svog karaktera. Uživljavanje u likove i u tome mi jako pomaže i presretna sam kad mi autori scenarija kažu da sam prevela „bolje nego što su oni napisali“. Naravno, njima se to samo čini, ali dobar scenarij nadahnjuje i prevoditelja da dade najbolje od sebe.

Koliko Vam znači suradnja s lektorsko-uredničkim timom u nekoj izdavačkoj kući. Kakva su Vam iskustva na tom planu?
Suradnja s lektorima i urednicima jako mi je važna, oni su prvi koji čitaju moj prijevod i moja su „testna skupina“. Nakon dvadeset i nešto godina prevodilačkog iskustva rekla bih da imamo „neku tajnu vezu“.

S iskustvom koje sad imam, lektori i urednici moja su najveća podrška i pomoć, pogotovo kad se i sama pitam može li nešto što prevodim doprijeti do čitatelja. 

Oni su moje oko sokolovo, oni mi ukazuju na rečenice koje se meni čine posve jasnima, ali možda nisu takve čitateljima, oni znaju predložiti bolja rješenja. Da u svom poslu imam luksuz prevesti neko književno djelo i vratiti mu se nakon nekoliko mjeseci prije nego što ga pošaljem nakladniku koji ga je naručio, sigurna sam da bi moj prijevod bio drukčiji. Ovako su moji lektori i urednici moji koautori, moja obitelj. Od mog prvog prijevoda do danas samo jednom nisam bila zadovoljna lektorskim izmjenama, ali tad nisam dobila na uvid promjene koje je lektorica napravila. S iskustvom koje sad imam, lektori i urednici moja su najveća podrška i pomoć, pogotovo kad se i sama pitam može li nešto što prevodim doprijeti do čitatelja. Hvala vam svima, lektorima i urednicima, sretna sam što znam da vam je najvažnija naša zajednička „beba“.

Možete li izdvojiti neki poseban trenutak ili projekt tijekom svoje karijere koji vas je osobito inspirirao ili izazvao kao prevoditeljicu?
U 24 godine književnog prevođenja bilo je mnogo izazovnih naslova. Neki su bili izazovni jezično, drugi zato što su zahtijevali veliko poznavanje određenog vremenskog razdoblja, povijesnih ili kulturoloških okolnosti. Prevela sam Johna Steinbecka, Jane Austen, Annie Proulx, Lawrencea Norfolka, JK Rowling, Elif Shafak, Celeste Ng, Oceana Vuonga, mnogo romana vrsnih književnika, ali možda sam najponosnija na Praško groblje Umberta Eca zbog svog dubokog poštovanja prema njemu.

Kako vidite budućnost prevođenja s obzirom na suvremene trendove u književnosti, filmu i kazalištu, ali i s obzirom na nove alate (poput AI) koji se ubrzano razvijaju kao pomoć u prevođenju? Je li živog prevoditelja moguće zamijeniti robotom?
Dok bude ljudi koji vole čitati i čitaju, bit će i književnih prevodilaca. Mnogi ljudi, pogotovo mlađi, jako dobro razumiju strane jezike (najviše engleski), ali književni prijevod nešto je više od samog poznavanja stranog jezika.

Novinske članke, stručnu literaturu AI može sjajno prevesti, ali nježno jezično tkivo traži nešto drugo, nešto što samo čovjek u sebi ima ili nema.

Jezik je živi organizam, svaki ima svoje idiome, svoje arhaizme, svoje stilski obojene riječi i izraze, svoj ritam i melodiju. Umjetna inteligencija velika je pomoć u mnogočemu, ali prema mom iskustvu (morala sam provjeriti što AI može u književnom prevođenju), spori mozak živog prevodioca još ne može zamijeniti, jer ne može zamijeniti ono što osoba pohrani u pamćenje cjeloživotnim čitanjem i korištenjem svog jezika. Novinske članke, stručnu literaturu AI može sjajno prevesti, ali nježno jezično tkivo traži nešto drugo, nešto što samo čovjek u sebi ima ili nema.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Prevođenje iznutra i izvana: Emilio Nuić

Godine 2009. diplomirali ste bohemistiku i polonistiku na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Odakle interes za taj studij i što Vas je potaklo da se počnete baviti prevođenjem?
Ljubav prema slavenskim jezicima moja je stara ljubav; godinu sam dana studirao u Pragu (animaciju i multimediju), gdje sam došao u kontakt i s poljskim jezikom, tako da se po povratku u Zagreb odabir bohemistike i polonistike činio kao sasvim prirodan izbor studija. Od samih sam početaka studija znao da se želim baviti književnim prevođenjem.

Za potrebe našeg projekta preveli ste povijesni roman Stramer, mladog poljskog autora Mikołaja Łozińskog. Recite nam ukratko o čemu Łoziński piše u romanu i je li vas emocionalno pogodila priča o malim ljudima na vjetrometini turbulentnih povijesnih zbivanja?
Ne znam koliko je „Stramer“ sensu stricto povijesni roman – on je smješten u jedan specifičan povijesni kontekst (između dvaju svjetskih ratova), no prije svega je tu riječ o jednom obiteljskom romanu, obiteljskoj sagi, moglo bi se reći, koja prati živote jedne mnogobrojne, siromašne židovske obitelji između Prvog i Drugog svjetskog rata u poljskom gradu Tarnówu.

Od samih sam početaka studija znao da se želim baviti književnim prevođenjem.

Priča romana završava negdje na samome početku Drugog svjetskog rata, a većina radnje odvija se u međuraću. Ne bih rekao da me je roman „pogodio“ – prije me je [roman] razgalio svojom ljudskošću, toplinom, živošću i slikovitošću svojih likova, okružja u kojem su oni rasli, obitavali, živjeli. Tu je Łoziński odradio majstorski posao. To je roman koji se – dok se čita – ujedno i gleda.

Što ste iz svog iskustva prevođenja naučili o trendovima unutar suvremene češke, a što unutar poljske književnosti?
To me pitajte kroz jedno dvadeset-trideset godina.

S kojeg od dvaju jezika, poljskog ili češkog, radije prevodite? Koja Vam je književnost bliža?
Obje su mi bliske, ali, objektivno gledano, više prevodim poljsku književnost. A što se tiče pitanja koju radije prevodim – najradije prevodim dobra, lijepa, kvalitetna književna djela. U tom mi je slučaju onda gotovo nebitno koja je književnost posrijedi.

Hrvatska ima zaista izvrsne poloniste i puno se poljske književnosti kod nas prevodi. Glede toga, imate li Vi prevoditeljske uzore? Jeste li ikada zatrebali pomoć iskusnijeg kolege?
Pokojna profesorica Dubravka Dorotić Sesar bila je i ostala moj književno-prevoditeljski uzor, ali tu su i mnogi drugi prevoditelji starije i srednje generacije (od Mioča i Malića, preko Blažine pa sve do Martića i Cvitanovića).

Najradije prevodim dobra, lijepa, kvalitetna književna djela. U tom mi je slučaju onda gotovo nebitno koja je književnost posrijedi.

Doista, imamo vrhunskih prevoditelja, ali zasad se još nisam susreo s tekstom zbog kojeg bih trebao pomoć iskusnijih i boljih od mene (što, naravno, ne znači da se neće dogoditi).

Strastveni ste zaljubljenik u engleski i slavenske jezike, ali i u čitanje, prevođenje, likovnu, književnu, filmsku i glazbenu umjetnost, pa nas zanima kad sve to stignete i koliko je presudna organizacijska disciplina u svemu što radite?
U svemu što čovjek radi dobro je ako je discipliniran i organiziran, a kad se nešto voli – onda se nađe i vremena i volje.

Možete li izdvojiti neki prijevod koji vas je osobito inspirirao ili izazvao kao prevoditelja? I kakve su naravi bili ti izazovi?
Bilo je prijevoda koji su bili (jezično) izazovni, kao što je, primjerice, moj prvi prijevod s poljskog jezika – Poljskom šakom u rusku bulju književnice Dorote Masłowske. Izazovan mi je na trenutke bio i Jerzy Pilch u svome romanu K pijanom anđelu. Međutim, što je tekst teži i izazovniji, to mi je draži.

Kako vidite budućnost prevođenja s obzirom na suvremene trendove u književnosti, ali i s obzirom na nove alate (poput AI) koji se ubrzano razvijaju kao pomoć u prevođenju? Je li živog prevoditelja moguće zamijeniti robotom?
Svaka je pomoć u prevođenju dobrodošla. Pitanje je samo na koji se način koristimo alatima koji su nam dostupni.

U svemu što čovjek radi dobro je ako je discipliniran i organiziran, a kad se nešto voli – onda se nađe i vremena i volje.

Nisam siguran da je (još) moguće zamijeniti književnog prevoditelja „robotom“, odnosno ne bih rekao da je posve moguće prevesti književni tekst koristeći se alatom kao što je umjetna inteligencija. Kad takvo što postane moguće (ako postane moguće), čitatelji će – baš kao i nakladnici – imati izbor: žele li čitati prijevod koji je stvorila umjetna inteligencija ili žele čitati prijevod koji je napisao prevoditelj, čovjek od krvi i mesa. Pa bujrum – tko voli, nek' izvoli.

Koliko Vam vremena tijekom prevođenja odnese istraživački rad? Čitate li knjigu prije negoli se upustite u prijevod?
Istražujem tijekom samoga procesa prevođenja i da – dosad bih uvijek prvo pročitao knjigu prije nego što bih je krenuo prevoditi. Općenito uzevši, prevoditelji imaju premalo vremena za prijevod (što uključuje i istraživački rad, promišljanje, popravljanje, prokrastinaciju, povratak tekstu – dakle, svemu onom što jest, ili bi barem trebao biti, sastavni dio prevoditeljskog čina), ali to je tema za jedan zaseban intervju.

Budući da je Stramer roman uronjen u povijest, otkrijete nam na kakve ste sve leksičke probleme nailazili u tekstu. I je li ih uopće bilo? Koliko je sâm autor jezično ispoštovao vrijeme i mjesto o kojem je pisao?
Leksičkih, odnosno jezičnih izazova kao takvih bilo je doista malo.

Istražujem tijekom samoga procesa prevođenja i da – dosad bih uvijek prvo pročitao knjigu prije nego što bih je krenuo prevoditi.

Łoziński se na par mjesta poigrao jezikom i to je bio svojevrstan izazov, ali ništa što se nije dalo premostiti (i to bez fusnota) i približiti našem čitatelju, možda ga i zabaviti, a budući da je riječ o izvrsno napisanom romanu, o romanu na kojem je autor radio – ako se ne varam – gotovo osam godina (istraživanje, pisanje), sve je na svome mjestu. Stramer se ne propušta.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Prevođenje iznutra i izvana: Jagna Pogačnik

Prevođenje je kreativan posao u kojem prevodeći, nanovo, skupa s autorom pišete knjigu na drugom jeziku.

Kada ste se i kako odlučili prevoditi sa slovenskog? Koji su izazovi s kojima se susrećete prilikom prevođenja i kako se nosite s njima?
Prevoditi sam počela još za vrijeme studija; ja sam generacija „na razmeđu“ koja je upisala jugoslavistiku,  a diplomirala kroatistiku i južnoslavenske književnosti, tako da su mi slovenski jezik i književnost bili obavezni kolegiji. Kako obiteljski imam veze sa Slovenijom, slovenskim jezikom i slovenskom književnošću, iako se kod mene doma nije govorilo slovenski, meni, a i mojim prvim urednicima u studentskim časopisima, učinilo se logičnim da se u tome okušam.

Iznimno mi je stalo u svemu što radim staviti fokus upravo na književnosti iz susjedstva.

Nakon što sam dva puta otišla u ljetnu školu slovenskog jezika, književnosti i kulture u Ljubljani, doista sam se u to i upustila. Kako to nije moj jedini posao, najveći izazov s kojim se nosim jest pronalazak vremena za prevođenje, zbog čega ponekad moram neke prijevode i odbiti. Drugi je izazov nagovoriti nakladnike da objave knjigu slovenskog autora koja mi se svidjela, i kako je, nakon što izađe, učiniti vidljivom, jer riječ je o književnosti koja se lako „izgubi“ među svim tim velikim uspješnicama i jezicima, a iznimno mi je stalo u svemu što radim staviti fokus upravo na književnosti iz susjedstva.

Djelujete kao freelancer, pa nas zanima kako usklađujete mnogobrojne svoje aktivnosti sa zahtjevnom ulogom prevoditeljice?
Zapravo jako dobro, svi koji djeluju kao freelanceri znaju da je glavni preduvjet opstanka i preživljavanja dobra organizacija i planiranje. Imam neke stalne obaveze za medije s kojima surađujem, prema njima usklađujem sve ostalo, pa i prevođenje. Znam unaprijed godinu-dvije koji su mi dogovoreni prijevodi za koje sam dobila potpore i za koje imam ugovore s nakladnicima i rasporedim si vrijeme. Prevodim uglavnom popodne i navečer, kad završim druge obaveze, kad je baš frka da se nešto završi, onda i češće. Dosta prevodim ljeti, dok sam na moru i kad je drugih obaveza manje, i u tome baš uživam jer nisam tip osobe koja može ne raditi baš ništa duže od tjedan dana. Smiruje me kad si odredim neku optimalnu dnevnu normu i od toga uglavnom ne odustajem.

Koje vrste tekstova najviše volite prevoditi, i postoji li određeni žanr ili tema koja vam je posebno bliska?
Nekad sam prevodila sve što mi se nudilo, osim poezije. Prevodila sam dosta esejistike i publicistike, drame i radiodrame, priručnike, čak i jednu kuharicu, danas to činim rjeđe i fokusirala sam se na suvremenu slovensku prozu.

I inače izabirem knjige koje su bliske mom književnom ukusu jer je tada i prevođenje veći izazov i užitak. Ta se sinergija dogodila i s romanom „Agni“ Boruta Kraševca.

Nju i inače pratim i čitam i drago mi je kad prevedem neku knjigu u kojoj sam prije uživala kao čitateljica i kritičarka. Imam i neke svoje stalne pisce, a jedan od njih je svakako Andrej Blatnik, njegove sam kratke priče prevodila još na samim početcima, mislim da je to bio i prvi književni prijevod. Bliska mi je njegova poetika, pa se nekako pratimo i razvijamo zajedno. I inače izabirem knjige koje su bliske mom književnom ukusu jer je tada i prevođenje veći izazov i užitak. Ta se sinergija dogodila i s romanom „Agni“ Boruta Kraševca, iako ga nisam predložila sama, nego vaša urednica Nermina Husković. Ima, naravno, i drukčijih slučajeva, kad knjiga koju prevodite jednostavno nije vaš cup of tea, osobno mi je onda puno teže i ide sporije jer volim potpuno uroniti u tekst koji prevodim, ali ima nešto i u profesionalizmu koji tada odradi svoje.

Kao kritičarka, kako vaša iskustva u kritici književnosti utječu na vaš rad kao prevoditeljice, i obrnuto?
Naučila sam živjeti u više uloga, kritičarka je ta koja dolazi prije prevoditeljice, pa na neki način ona odabire knjige koje prevoditeljica predloži nakladnicima. U samoj fazi prevođenja teksta kritičarka se smiri pa i kad pomisli da je nešto u tekstu možda loše ili višak, zna da tu ne može ništa, osim gunđati u sebi, ali pokuša pronaći najbolja rješenja u onome što može – vlastitom prijevodu. Divno je kad je preda mnom knjiga s kojom su sretne i zadovoljne i kritičarka i prevoditeljica, onda mi prevođenje doista dođe kao odmor i utočište od ostalih obaveza.

Naučila sam živjeti u više uloga, kritičarka je ta koja dolazi prije prevoditeljice, pa na neki način ona odabire knjige koje prevoditeljica predloži nakladnicima.

U posljednje vrijeme pri izboru prijevoda nastojim baš to postići.

Kako održavate balans između očuvanja autentičnosti izvornog teksta i prilagođavanja prevedenog teksta ciljnoj publici?
Izvorni tekst mora ostati autentičan u prijevodu – stilom, glasom, tonom, značenjem... To je prvo što se trudim ne izgubiti, odnosno postaviti u prijevodu, no premda mnogi misle da je lako prevoditi sa „sličnog“ jezika, upravo to predstavlja veliki rizik i nije nimalo lako. U sličnosti je vrlo lako napraviti pogrešku. Prevođenje je kreativan posao u kojem prevodeći, nanovo, skupa s autorom pišete knjigu na drugom jeziku.

Izvorni tekst mora ostati autentičan u prijevodu – stilom, glasom, tonom, značenjem...

Naravno da je morate prilagoditi publici u drugoj sredini, dubinski razumjeti aspekte teksta koji su vezani uz način života, običaje, način izražavanja, fraze, lokacije originalnog teksta i potom pronaći kreativna rješenja da se ništa ne izgubi od originala, a sve funkcionira u prijevodu. To je najteži dio i zapravo je dosta važna pripremna faza, čitanje onoga što ćete prevoditi i detektiranje i promišljanje o takvim tricky mjestima u tekstu prije nego u prijevod krenete.

Koji su vaši omiljeni alati ili resursi koje koristite u procesu prevođenja?
Nemam neke posebne i neću biti jako originalna ako kažem da su dio alata moje znanje  i iskustvo, potom klasični rječnici, e-rječnici, osobito frazeološki rječnici i rječnici sinonima, ponekad i kolegice i kolege, prijatelji iz Slovenije i sami pisci koje prevodim jer većinu njih poznajem, pa možemo komentirati neka sporna mjesta.

Kako pristupate specifičnostima kulturnog konteksta kad prevodite tekstove, posebno kad je riječ o dijalektima, humoru ili drugim referencama koje mogu biti specifične za slovensku kulturu?
Slovenska i hrvatska kultura bliske su, geografski blizu i dijele zajedničku prošlost, pa takvih slučajeva nema toliko kao u prevođenju s nekih drugih jezika. Kada ih ima, kad je riječ o slengu ili dijalektu, trudim se pronaći adekvatnu varijantu, koja nije samo „tehnička“ nego na hrvatskom izaziva isti učinak i ima isto značenje. Humor nastojim učiniti smiješnim na hrvatskom, ako je nešto posve specifično, a ne može se pronaći adekvatna zamjena, posegnem za fusnotom, iako što manje to bolje.  Ono što me plaši jest to što mi se čini da će mlađim generacijama neke reference iz kulture susjeda biti sve manje razumljive i shvaćene kao specifičnosti, pa će biti potrebno sve više fusnota. No to već izlazi van dosega ovog pitanja.

Vjerujemo da Vam je vrijeme najveći problem, kako se nosite s rokovima koji su ipak striktno zadani i mogu se teško mijenjati?
To sam već dijelom i odgovorila, vremena je uvijek premalo za sve što bismo htjeli. Zasad je sve u dobroj organizaciji, privilegiji da mogu raditi od doma, u bilo koje vrijeme, a nešto i u tome da sam s godinama shvatila kako odrediti prioritete i kako reći ne, pregovarati oko rokova ili preporučiti nekog od kolegica i kolega kad je neizvedivo. Stalo mi je da neke knjige iz slovenske književnosti budu prevedene, prevodila ih ja ili netko drugi. Veseli me što u posljednje vrijeme ima mlađih kolegica i kolega koji se bave prevođenjem sa slovenskog jezika, u jednom se trenutku činilo da tu imamo problem.

Vremena je uvijek premalo za sve što bismo htjeli.

To prije svega treba zahvaliti Aniti Peti Stantić, koja se kao sveučilišna profesorica, mentorica, sjajna prevoditeljica sa slovenskog i moja draga kolegica, ponekad i suprevoditeljica, iznimno oko toga angažira. 

Je li Vam bilo potrebno usavršavanje u polju prevođenja i koji su vam prevoditeljski uzori?
Osim studija, ljetnih škola jezika, permanentno usavršavanje stiče se neprestanim čitanjem – na jeziku s kojega prevodite i na koji prevodite. Što se uzora tiče, mnoge bih naše vrhunske prevoditelje mogla spomenuti, ali i slučajno propustiti, pa ću ostati u svojoj niši, slovenske književnosti, i spomenuti pokojnu Mirjanu Hećimović, koja je prevela brojne važne slovenske pisce i na čije smo se prijevode mi mlađi mogli nasloniti.  

Kako biste opisali vašu suradnju s autorima ili izdavačima tijekom procesa prevođenja, i postoje li posebni izazovi ili trenuci koje biste željeli podijeliti?
Suradnja je zaista dobra, jedan je od razloga i u tome što Slovenija i njezina Javna agencija za knjigu brinu o prijevodima svojih pisaca u inozemstvu, postoje razni natječaji i nakladnici s kojima surađujem tako mogu računati na financijske potpore za prijevod i tisak. Time je i prevoditeljica mirnija i zadovoljnija jer unaprijed zna da će biti sasvim solidno plaćena i da će honorar biti isplaćen. S autorima je suradnja uvijek bila odlična, ako ih trebate, uvijek su tu, tako sam osvijestila koliko su autorima zaista važni prijevodi i koliko su se spremni oko njih angažirati. Što bih htjela podijeliti? Pa eto, vratimo se na Blatnika. Upoznali smo se preko prijevoda njegove proze, da bi me 2022. godine, kad je bio autor u fokusu na Vilenici (slovenski međunarodni književni festival – evo tip reference gdje prevoditelj treba objasniti!), pozvao da napišem duži tekst o njegovu kompletnom opusu koji je objavljen u publikaciji festivala, pa potom kao pogovor njemačkog izdanja njegova romana Trg osvoboditve. A taj njegov roman upravo prevodim. Očekivalo bi se da će takav tekst pisati netko od slovenskih kritičara_ki i zato mi je to baš veliko priznanje i zasad najveći dokaz simbioze kritičarke i prevoditeljice u meni.

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

Što nas veseli u novoj čitateljskoj godini

Za novu, 2024. godinu, u kojoj svima želimo puno zdravlja, mira i veselja, pripremili smo velik broj naslova kojima će čitatelji moći proputovati cijelom kuglom zemaljskom u društvu nezaboravnih junaka, a kroz priče uronjene u turbulentne povijesne događaje te one koji propituju aktualne, dramatične sfere naše suvremenosti. Otvorit će se mnogi svjetovi – začudni, fantastični, napeti, romantični i potpuno realni – u sjajnim romanima istaknutih domaćih i svjetskih autora.

Dva su naslova kojima otvaramo godinu, što bi se reklo, vatrometom! Jedan je spektakularno-magično-detektivski roman Krijumčari čudnih stvorenja čitateljima već poznate, odlične irske autorice Jess Kidd. Pripremite se na mračni i uzbudljivi viktorijanski London, na cirkuske performere, prevarante i zle kolekcionare, ali i na sirene! Drugi je roman gotovo poslovična naziva Narod što u snijegu sije, debitantski dragulj saamske autorice Tine Harnesk.

Uz Krijumčare čudnih stvorenja pripremite se na mračni i uzbudljivi viktorijanski London, na cirkuske performere, prevarante i zle kolekcionare, ali i na sirene!

Riječ je od djelu koje će vam zagrijati srce i ganuti vas do suza, o obiteljskoj priči švedskog sjevera, priči kao nijednoj drugoj, s glavnim likom koji ćete pamtiti dovijeka. Oba romana moći ćete pročitati već s početkom veljače!

U ožujku 2024. stiže prava bomba, monumentalni roman Naš dio noći Mariane Enríquez, argentinske književne zvijezde koju nazivaju i kraljicom macabrea. Riječ je o uznemirujućem romanu, žanrovskom amalgamu fantastike i horora, koji u svojim blistavim dubinama skriva politički angažirano štivo. Kroz priču o ocu i sinu, o mračnoj organizaciji Red i o silama Tame Enríquez tematizira odnos roditelja i djece obilježenih strašnim nasljeđem, a pritom izvanredno balansira intimno i političko.

U ožujku 2024. stiže prava bomba, monumentalni roman Naš dio noći Mariane Enríquez.

Ljubitelji žanra, koji su Enríquez upoznali kroz izvrsnu zbirku priča Što smo izgubili u vatri, već se s nestrpljenjem raspituju o romanu, laureatu brojnih nagrada.

Perjanica naše autorske liste, Elif Shafak, okrunit će ljeto 2024. novim romanom koji je, kako ističe njezina agencija, najbolji što je dosad napisala. I na nebu teku rijeke radni je naslov djela u čijem je središtu glavna junakinja, kapljica vode, koja će u svim svojim pojavnim oblicima lutati zemaljskom kuglom kroz stoljeća pa sve do današnjih dana. Ova epska priča otvorit će vrata drevnog grada Ninive uz Tigris, dveri povijesnog i suvremenog Londona uz tok čuvene Temze te šarolika prostranstva Turske.

Elif Shafak okrunit će ljeto 2024. novim romanom koji je, kako ističe njezina agencija, najbolji što je dosad napisala.

Uz to što sadrži brojne svoje junake, ovaj je roman dirljiva posveta simbolu života – vodi – a sve njegove začudne niti povezuje ploča lapis lazuli, ispisana stihovima veličanstvenog Epa o Gilgamešu.

Što se tiče priča s Dalekog istoka, na koje smo navikli naše čitatelje, objavit ćemo roman magnetična naslova Vrt večernjih magli. Djelo je to malezijskog pisca Tan Twan Enga, napisan na engleskom jeziku. Riječ je o nagrađivanom, svjetskom bestseleru u kojemu nas autor vodi u tri različita vremenska razdoblja. Glavna je junakinja Teoh Yun Ling, s iskustvom zarobljeništva u  Drugom svjetskom ratu, nakon kojega postaje sutkinja koja nadzire predmete ratnih zločina. Nastojeći nakon rata stvoriti vrt u znak sjećanja na svoju sestru, koja rat nije preživjela, tijekom malajske izvanredne situacije ona počinje raditi kao šegrtica čuvenog japanskog vrtlara. Brutalnost, antagonizam i mržnja u ovome se romanu smjenjuju s ljubavnom pričom, milosrđem i otvorenošću koje ujedinjuje Engov suptilni, poetični stil pisanja, zbog kojega je kritika pohvalila roman kao „gotovo savršeno djelo nevjerojatne ljepote“.

Desetak domaćih autora predstavit će se novom prozom: režiser, scenarist i romanopisac Dejan Šorak filmičnim romanom Putnik usputne postaje u kojem se bavi temom umjetnosti u okvirima totalitarizma i čovjekovom prirodom koju prikazuje kao beznadno korumpiranu.

Desetak domaćih autora predstavit će se novom prozom.

Lora Tomaš nakon nagrađenog prvijenca Slani mrak stiže s epistolarnim romanom Papir tvoje kože, koji gradi na temelju putovanja Indijom i Nepalom. Pripovjedačica u Delhiju upoznaje fotografa K-a, s kojim se zbliži i koji joj fragmentarno priča o svojoj mrtvoj majci. Cinci a Viro novi je roman Marka Gregura s radnjom na samom početku 20. stoljeća i junakom iz siromašne, seljačke obitelji koji se sprijatelji sa susjedima, cincarima koji generacijama žive u tom kraju. Pored navedenog stiže i roman Maršal na Poljudu Dragana Markovine i Čovjek koji je naslikao Tita Zlatka Krilića.

Pratite naše stranice, obilježimo ovu čitateljsku godinu zajedno, knjigama koje se pamte!

Via Napoli!

U trenutku kad je svijet pritisnut svim mogućim stradanjima, a traume kao da poput korova rastu baš posvuda trebaju nam vedre, pametne i duhovite knjige. Sitnice koje život znače baš je takvo štivo: pametno vedro i duhovito premda u njemu ne manjka problema. No tu je Cesare i bella Napoli!

Lorenzo Marone napisao je divnu knjigu, veliki je hit postala, a mi njome završavamo jednu plodnu izdavačku godinu. Njegov Cesare Annunziata, glavni lik ove knjige, lik je za pamćenje.

Sitnice koje život znače baš je takvo štivo: pametno vedro i duhovito premda u njemu ne manjka problema.

Družiti se sa starcem s toliko vedra duha i životne energije potrebno je svakome, pogotovo onima koje je pritisnuo kakav problemčić. On je čangrizavac, ali najšarmantniji čangrizavac ikada. Cesarea ćete poželjeti za susjeda, prijatelja, cimera. Nekoga s kim ćete rado popiti čaj, a možda i nešto žešće. On će vam dati dobar savjet, one će se upetljati u vaš život i pokušati riješiti ono što vas muči. On će sve napraviti na svoj način, ali ćete s konačnim ishodom biti pravo zadovoljni. Naposljetku, s Cesareom ćete se htjeti ogrnuti kao s toplom dekicom i zakunjati sanjajući kako je život lijep. La vita e bella, e Cesare e bellissimo.

„Komičan i ciničan roman koji, ne mijenjajući ton, stiže do drame i nježnosti.“
Corriere della Sera

„Maroneova nedvojbena vještina pokazuje se u prekrasnim lirskim fragmentima.“
TripFiction

„Neizmjerno šarmantno... Razdragano i veoma naklonjeno životu.“
Mail on Sunday

„Maroneovi likovi, drski i bizarni, u ovom crnohumornom prikazu starenja upuštaju se u avanture koje sebi nisu dopuštali ni zamisliti.“
World Literature Today

„Impresivno književno djelo… šarmantna priča o iskorištenim i propuštenim prilikama.“
Reading Magazine

„Duhoviti, ironični i sarkastični opisi u početku vam izmamljuju osmijeh, a onda i potiču da promišljate starost.”
Wochenspiegel

Hena na Interliberu 2023. - uz nagrađene knjige, hitove i cijene koje ćete pamtiti

U svijetu kojim sve više dominiraju digitalni sadržaj i e-knjige, postoji nešto neporecivo čarobno u pogledu, mirisu i dojmu fizičke knjige. Ova se čarolija svake godine slavi na sajmovima knjiga diljem svijeta. A zagrebački je Interliber više od okupljanja bibliofila; on je slavlje pisane riječi, istraživanje različitih književnih svjetova i svjedočanstvo trajne moći knjiga. Počinje naš najdraži sajam, pa krenimo na putovanje kroz zadivljujuće carstvo štiva.

Među našim su interliberskim premijerama samo najbolje knjige: Pješčana grobnica sjajne indijske autorice Geetanjali Shree, dobitnice međunarodnog „Bookera“, francuskim „Goncourtom“ ovjenčani, nezaboravni ljubavni roman Živjeti brzo Brigitte Giraud. Tu je i proslavljena zelena proza Lelujave sjene Kanađanina Christiana Guay-Poliquina, zatim roman Studeni omiljene vam češke hit-mejkerice Alene Mornštajnove. Slijede romani dvojice vrsnih hrvatskih autora: Sat koji otkucava samo tik ugledna dramatičara i prozaista Ivana Vidića, te roman Svećenik i demoni nadarena Roberta Nezirovića. A ako još niste čitali Listanje kupusa Igora Beleša ne zaboravite nabaviti taj iznmno hvaljeni antiratni roman. 

Potražite nas na starom mjestu u paviljonu br. 5, na štandu 8C.

Naše knjige mogu biti vaša putovnica! U Tursku vas vodimo s Elif Shafak, u egzotičnu Aziju s draguljima suvremene korejske književnosti Pačinko i Molim te, pazi na mamu te vijetnamskim hitovima Planine pjevaju i Dijete prašine, s nagrađivanim autoricama Guzel Jahinom i Narine Abgaryan u ruske stepe i armenske planine, a nemojte zaboraviti ni neobični Oman u djelima Jokhe al-Harthi, rasplesanu Kubu Leonarda Padure, i mnoge, mnoge druge.

A za one koji trebaju utjehu i lijek, tu su i vrijedne knjige uglednih liječnika i psihoterapeuta: OK je što niste OK: Gubitak i tugovanje u kulturi koja ne razumije Megan Devine te odličan vodič Trauma – nevidljiva epidemija dr. Paula Contija.

Vjerujemo da bi znanje i avantura trebali biti dostupni svima. Zato smo pripremili lude – i najluđe – interliberske cijene – gdje ćete moći pronaći veliki broj kvalitetnih naslova već od 4,99 €! (Ali u ponudi ćemo imati i još povoljnijih knjiga i velike količine lijepih bookmarkera za poklone.)

Označite datum na kalendaru i pridružite nam se da biste proslavili čaroliju knjiga, znanja i mašte. Potražite nas na Interliberu – na Zagrebačkom velesajmu! Čekamo vas u paviljonu br. 5, na štandu 8C.

A za sve one koji nisu u mogućnost posjetiti Interliber, u našoj web knjižari www.hena-com.hr svi naslovi biti će dostupni po interliberskim cjenama.

Što čitamo u listopadu?

Evo i našega bogata mjesečnog podlistka! Ovdje možete prolistati kako smo osmislili ovogodišnje listopadske knjiške listove. Da, da, hvalimo se, pače, hvalistamo!

Francuske gore list, književnica Brigitte Giraud nositeljica je prestižne nagrade Goncourt za roman „Živjeti brzo“, o ljubavi i tragičnoj pogibiji voljene osobe, u sjajnu prijevodu iskusne Duške Gerić Koren.

Književnica Brigitte Giraud nositeljica je prestižne nagrade Goncourt za roman „Živjeti brzo“.

Gubitak voljene osobe jedan je od najpotresnijih događaja u životu svakog pojedinca. Brigitte Giraud u lipnju 1999. izgubila je supruga u motociklističkoj nesreći. Dvadesetak godina poslije njezine rane još krvare, ona se baca u srce tame tražeći odgovore na zastrašujuća pitanja vezana uz tu tragediju. A mnogo ih je, i sva počinju sa „što bi bilo“. Boreći se sa snažnim osjećajem krivnje, Giraud kopa po činjenicama, istražuje cijeli niz slučajnosti ne bi li pronašla zrnce nade da se najgore moglo izbjeći.

Spisateljica Ana Cristina Silva po portugalskim je listonošama i odličnoj prevoditeljici Uni Krizmanić Ožegović poslala potresan povijesni roman o odnosu dviju žena, zloglasne mučiteljice i njezine žrtve, „Duge noći u Caxiasu“. Portugal, sedamdesete – posljednje godine Salazarova režima. Laura Branco, studentica prava i oštra aktivistica u borbi protiv Nove Države, već neko vrijeme osjeća da je netko nadgleda i prati.

Beskrupulozna, bezosjećajna i hladna, Leninha uživa u svim maštovitim pokušajima da od Laure dobije informacije, trudeći se da zauvijek zapamti duge zatvorske noći.

Uskoro je doista i privodi policija, odvodeći je u zloglasni zatvor Caxias – mjesto na kojem se svakojakim metodama iz zatvorenika izvlače priznanja. Odlučna u naumu da nikome ne kaže ništa, Laura biva podvrgnuta teškom testu izdržljivosti – testu koji nemilosrdno provode državni agenti. Od njih, jedna je najgora. Beskrupulozna, bezosjećajna i hladna, Leninha uživa u svim maštovitim pokušajima da od Laure dobije informacije, trudeći se da zauvijek zapamti duge zatvorske noći.

A američki psihijatar Paul Conti pomno je izlistao uzroke i posljedice traume, kao i dobre savjete za iscjeljenje u knjizi „Trauma – nevidljiva epidemija“ (u tečnu i lijepu prijevodu Maje Ručević). Možete li zamisliti bolest koja doslovce mijenja vaš mozak, uzrokuje promjene u ponašanju, emocionalnu i fizičku bol, a prenosi se na vašu djecu i unuke? Zvuči nezamislivo, no ona je tu od pamtivijeka. Širi se poput virusa, nevidljiva je i podmukla, i zove se – trauma. Svatko je od nas pogođen njome – težom ili lakšom, pogubnijom ili manje štetnom. Svatko od nas prisiljen je nositi se sa svojom tugom, bijesom, strahom i nesigurnošću. No znamo li odakle takvi osjećaji izviru? I možemo li otkriti gdje smo ranjeni?

Podignite bar jedan nožni list na udobno mjesto, zalistajte se na našem web-shopu, i povremeno bacite pogled kroz prozor – na romantiku neispisana lišća obližnjih krošanja. List po list, razlistat ćete se – kao da je proljeće!  

HENA COM na Mediteranskom festivalu knjige

Mediteranski festival knjige (www.mfk.hr) već godinama je pravo mjesto druženja za sve ljubitelje dobrih knjiga na južnom području Lijepe Naše, u prekrasnom Splitu, a ove se godine održava od 27. rujna do 1. listopada u legendarnoj dvorani Gripe.

Uživajte u knjigama omiljene tursko-engleske autorice Elif Shafak, u draguljima suvremene korejske književnosti Pačinko, Molim te, pazi na mamu, Planine pjevaju, Dijete prašine i mnogim drugim.

I kao i prijašnjih godina, posjetitelji Festivala imat će priliku razgledati, prolistati i kupiti mnoge naše naslove – po mediteranskim cijenama – uz prigodne popuste do čak 80%.

Prošećite do Gripa i uživajte u knjigama omiljene tursko-engleske autorice Elif Shafak, u draguljima suvremene korejske književnosti Pačinko ili Molim te, pazi na mamu, u vijetnamskim hitovima Planine pjevaju i Dijete prašine, u svjetovima nagrađivanih ruskih autorica Guzel Jahine i Narine Abgaryan, u internacionalno priznatim djelima Jokhe al-Harthi, Leonarda Padure, Oceana Vuonga i mnogih, mnogih drugih.

Mediteranski nije mediteranski bez južnih književnih snaga, a kod nas na štandu čekaju vas omiljene knjige Miljenka Smoje, Ante Tomića, Renata Baretića, Borisa Škifića, Edija Matića, Staše Aras, Elvisa Bošnjaka, Sare Kopeczky, Marine Gudelj, Tanje Mravak i drugih.

Čekaju vas omiljene knjige Miljenka Smoje, Ante Tomića, Renata Baretića, Borisa Škifića, Edija Matića, Staše Aras, Elvisa Bošnjaka, Sare Kopeczky, Marine Gudelj, Tanje Mravak i drugih.

Bogat program festivala uključuje i javna predstavljanja mnoštva knjiga, a mi ćemo s ponosom popratiti razgovor o djelu Kamen, cvijet i amen, friškom romanu Borisa Škifića, omiljena splitskog profesora. Isto tako, naš višestruko nagrađivani Koprivčanec Marko Gregur na Festivalu će nastaviti svoju hrvatsku turneju i pred splitskom publikom predstaviti svoj novi roman Šalaporte! 

Naš vas tim s veseljem očekuje.
Vidimo se!

Što čitamo u rujnu?

Rujan je odavno stigao, službeno objavljujući svoju vladavinu početkom školske godine. Đaci i učitelji već su u klupama i za katedrama, a u niskome su startu i studenti i njihovi profesori. A mi? U Heni smo u procesu cjeloživotnog učenja; bio rujan ili neki drugi mjesec, svaka nam nova knjiga donese uzbudljive spoznaje.

Upoznat ćemo se s kasno procvjetalim ljubavima, neočekivanim podmlatkom, bračnom nevjerom i – zamislite –  kunićima!

Mjesec koji donosi obilje obilježavamo, kako se i pristoji, mnoštvom različitih tema: upoznat ćemo se s kasno procvjetalim ljubavima, neočekivanim podmlatkom, bračnom nevjerom i – zamislite –  kunićima!, a neće nedostajati ni putovanja. Ovu smo jesen namijenili šarmantnoj Armeniji, raskošnomu Omanu i dobro nam poznatoj – a književno ipak premalo znanoj – Sloveniji. Kako izgleda život u zabitnu planinskom selu, u koje je civilizacija slabo zagazila? S kojim se izazovima i sjećanjima u Londonu suočava mlada studentica iz daleke arapske zemlje?

Ovu smo jesen namijenili šarmantnoj Armeniji, raskošnomu Omanu i dobro nam poznatoj – a književno ipak premalo znanoj – Sloveniji.

I kako se oduprijeti strasti i ljubomori? O svemu tome čitajte u rujanskim Heninim izdanjima iz pera nagrađivanih svjetskih autora – u knjigama koje se pamte.

Stablo gorke naranče Jokhe al-Harthi, dobitnice međunarodnog Bookera, ganutljiva je obiteljska priča koja skida veo s arapskog prostora i tradicija kojima je snažno obilježen. S puno suosjećanja, u romanu se nelinearno raspetljavaju priče različitih, a glavnoj junakinji bliskih žena, koje su, svaka na svoj način, usidrene u tradicionalne odnose te izložene degradaciji i patnji, bez prava na slobodan izbor.

Jokha al-Harthi, dobitnica je međunarodnog Bookera.

Autorica ostaje vjerna temama krutih društvenih normi i strogog patrijarhata koji žene tog podneblja zakivaju u neslobodu, tugu i očaj. Roman je s arapskog prevela Antonia de Castro Burica.

Tri jabuke s neba pale su bajkovit i živopisan roman koji očarava neobičnim sudbinama svojih junaka, žilavih Maranaca, koji su kroz desetljeća plakali i radovali se zajedno, i taman kad su bili svedeni na tek nekolicinu uvelih staraca, jedna im je nesvakidašnja ljubavna priča vratila i radost i mladost. Šarm ovog međunarodnog bestselera razotkriva nam se kroz majstorsko pripovijedanje, kroz vibrantne opise armenskog folklornog blaga, kroz duhovite dijaloge i razarajuću autoričinu maštu kojom je sve obično pretvorila u neobično, a skromne, male ljude učinila epskim junacima. Prijevod s ruskog potpisuje Tatjana Radmilo.

Agni Boruta Kraševca ovjenčan uglednom Kresnikovom nagradom za književnost.

Agni Boruta Kraševca prvijenac je koji dinamično, duhovito i pametno ponire u naizgled mirnu svakodnevicu suvremene slovenske obitelji, ovjenčan uglednom Kresnikovom nagradom za književnost. Gotovo začudno, jer zbivanja prikazuje i iz perspektive životinje, Kraševec pred čitatelja podastire ono karnalno i neukrotivo u međuljudskim odnosima, zorno prikazujući da se od prirode ne može pobjeći. Roman je sa slovenskog prevela Jagna Pogačnik.