EUROPA IZNUTRA I IZVANA 2018-2019
Via Napoli!
U trenutku kad je svijet pritisnut svim mogućim stradanjima, a traume kao da poput korova rastu baš posvuda trebaju nam vedre, pametne i duhovite knjige. Sitnice koje život znače baš je takvo štivo: pametno vedro i duhovito premda u njemu ne manjka problema. No tu je Cesare i bella Napoli!
Lorenzo Marone napisao je divnu knjigu, veliki je hit postala, a mi njome završavamo jednu plodnu izdavačku godinu. Njegov Cesare Annunziata, glavni lik ove knjige, lik je za pamćenje.
Sitnice koje život znače baš je takvo štivo: pametno vedro i duhovito premda u njemu ne manjka problema.
Družiti se sa starcem s toliko vedra duha i životne energije potrebno je svakome, pogotovo onima koje je pritisnuo kakav problemčić. On je čangrizavac, ali najšarmantniji čangrizavac ikada. Cesarea ćete poželjeti za susjeda, prijatelja, cimera. Nekoga s kim ćete rado popiti čaj, a možda i nešto žešće. On će vam dati dobar savjet, one će se upetljati u vaš život i pokušati riješiti ono što vas muči. On će sve napraviti na svoj način, ali ćete s konačnim ishodom biti pravo zadovoljni. Naposljetku, s Cesareom ćete se htjeti ogrnuti kao s toplom dekicom i zakunjati sanjajući kako je život lijep. La vita e bella, e Cesare e bellissimo.
„Komičan i ciničan roman koji, ne mijenjajući ton, stiže do drame i nježnosti.“
Corriere della Sera
„Maroneova nedvojbena vještina pokazuje se u prekrasnim lirskim fragmentima.“
TripFiction
„Neizmjerno šarmantno... Razdragano i veoma naklonjeno životu.“
Mail on Sunday
„Maroneovi likovi, drski i bizarni, u ovom crnohumornom prikazu starenja upuštaju se u avanture koje sebi nisu dopuštali ni zamisliti.“
World Literature Today
„Impresivno književno djelo… šarmantna priča o iskorištenim i propuštenim prilikama.“
Reading Magazine
„Duhoviti, ironični i sarkastični opisi u početku vam izmamljuju osmijeh, a onda i potiču da promišljate starost.”
Wochenspiegel
Hena na Interliberu 2023. - uz nagrađene knjige, hitove i cijene koje ćete pamtiti
U svijetu kojim sve više dominiraju digitalni sadržaj i e-knjige, postoji nešto neporecivo čarobno u pogledu, mirisu i dojmu fizičke knjige. Ova se čarolija svake godine slavi na sajmovima knjiga diljem svijeta. A zagrebački je Interliber više od okupljanja bibliofila; on je slavlje pisane riječi, istraživanje različitih književnih svjetova i svjedočanstvo trajne moći knjiga. Počinje naš najdraži sajam, pa krenimo na putovanje kroz zadivljujuće carstvo štiva.
Među našim su interliberskim premijerama samo najbolje knjige: Pješčana grobnica sjajne indijske autorice Geetanjali Shree, dobitnice međunarodnog „Bookera“, francuskim „Goncourtom“ ovjenčani, nezaboravni ljubavni roman Živjeti brzo Brigitte Giraud. Tu je i proslavljena zelena proza Lelujave sjene Kanađanina Christiana Guay-Poliquina, zatim roman Studeni omiljene vam češke hit-mejkerice Alene Mornštajnove. Slijede romani dvojice vrsnih hrvatskih autora: Sat koji otkucava samo tik ugledna dramatičara i prozaista Ivana Vidića, te roman Svećenik i demoni nadarena Roberta Nezirovića. A ako još niste čitali Listanje kupusa Igora Beleša ne zaboravite nabaviti taj iznmno hvaljeni antiratni roman.
Potražite nas na starom mjestu u paviljonu br. 5, na štandu 8C.
Naše knjige mogu biti vaša putovnica! U Tursku vas vodimo s Elif Shafak, u egzotičnu Aziju s draguljima suvremene korejske književnosti Pačinko i Molim te, pazi na mamu te vijetnamskim hitovima Planine pjevaju i Dijete prašine, s nagrađivanim autoricama Guzel Jahinom i Narine Abgaryan u ruske stepe i armenske planine, a nemojte zaboraviti ni neobični Oman u djelima Jokhe al-Harthi, rasplesanu Kubu Leonarda Padure, i mnoge, mnoge druge.
A za one koji trebaju utjehu i lijek, tu su i vrijedne knjige uglednih liječnika i psihoterapeuta: OK je što niste OK: Gubitak i tugovanje u kulturi koja ne razumije Megan Devine te odličan vodič Trauma – nevidljiva epidemija dr. Paula Contija.
Vjerujemo da bi znanje i avantura trebali biti dostupni svima. Zato smo pripremili lude – i najluđe – interliberske cijene – gdje ćete moći pronaći veliki broj kvalitetnih naslova već od 4,99 €! (Ali u ponudi ćemo imati i još povoljnijih knjiga i velike količine lijepih bookmarkera za poklone.) 
Označite datum na kalendaru i pridružite nam se da biste proslavili čaroliju knjiga, znanja i mašte. Potražite nas na Interliberu – na Zagrebačkom velesajmu! Čekamo vas u paviljonu br. 5, na štandu 8C.
A za sve one koji nisu u mogućnost posjetiti Interliber, u našoj web knjižari www.hena-com.hr svi naslovi biti će dostupni po interliberskim cjenama.
Što čitamo u listopadu?
Evo i našega bogata mjesečnog podlistka! Ovdje možete prolistati kako smo osmislili ovogodišnje listopadske knjiške listove. Da, da, hvalimo se, pače, hvalistamo!
Francuske gore list, književnica Brigitte Giraud nositeljica je prestižne nagrade Goncourt za roman „Živjeti brzo“, o ljubavi i tragičnoj pogibiji voljene osobe, u sjajnu prijevodu iskusne Duške Gerić Koren.
Književnica Brigitte Giraud nositeljica je prestižne nagrade Goncourt za roman „Živjeti brzo“.
Gubitak voljene osobe jedan je od najpotresnijih događaja u životu svakog pojedinca. Brigitte Giraud u lipnju 1999. izgubila je supruga u motociklističkoj nesreći. Dvadesetak godina poslije njezine rane još krvare, ona se baca u srce tame tražeći odgovore na zastrašujuća pitanja vezana uz tu tragediju. A mnogo ih je, i sva počinju sa „što bi bilo“. Boreći se sa snažnim osjećajem krivnje, Giraud kopa po činjenicama, istražuje cijeli niz slučajnosti ne bi li pronašla zrnce nade da se najgore moglo izbjeći.
Spisateljica Ana Cristina Silva po portugalskim je listonošama i odličnoj prevoditeljici Uni Krizmanić Ožegović poslala potresan povijesni roman o odnosu dviju žena, zloglasne mučiteljice i njezine žrtve, „Duge noći u Caxiasu“. Portugal, sedamdesete – posljednje godine Salazarova režima. Laura Branco, studentica prava i oštra aktivistica u borbi protiv Nove Države, već neko vrijeme osjeća da je netko nadgleda i prati.
Beskrupulozna, bezosjećajna i hladna, Leninha uživa u svim maštovitim pokušajima da od Laure dobije informacije, trudeći se da zauvijek zapamti duge zatvorske noći.
Uskoro je doista i privodi policija, odvodeći je u zloglasni zatvor Caxias – mjesto na kojem se svakojakim metodama iz zatvorenika izvlače priznanja. Odlučna u naumu da nikome ne kaže ništa, Laura biva podvrgnuta teškom testu izdržljivosti – testu koji nemilosrdno provode državni agenti. Od njih, jedna je najgora. Beskrupulozna, bezosjećajna i hladna, Leninha uživa u svim maštovitim pokušajima da od Laure dobije informacije, trudeći se da zauvijek zapamti duge zatvorske noći.
A američki psihijatar Paul Conti pomno je izlistao uzroke i posljedice traume, kao i dobre savjete za iscjeljenje u knjizi „Trauma – nevidljiva epidemija“ (u tečnu i lijepu prijevodu Maje Ručević). Možete li zamisliti bolest koja doslovce mijenja vaš mozak, uzrokuje promjene u ponašanju, emocionalnu i fizičku bol, a prenosi se na vašu djecu i unuke? Zvuči nezamislivo, no ona je tu od pamtivijeka. Širi se poput virusa, nevidljiva je i podmukla, i zove se – trauma. Svatko je od nas pogođen njome – težom ili lakšom, pogubnijom ili manje štetnom. Svatko od nas prisiljen je nositi se sa svojom tugom, bijesom, strahom i nesigurnošću. No znamo li odakle takvi osjećaji izviru? I možemo li otkriti gdje smo ranjeni?
Podignite bar jedan nožni list na udobno mjesto, zalistajte se na našem web-shopu, i povremeno bacite pogled kroz prozor – na romantiku neispisana lišća obližnjih krošanja. List po list, razlistat ćete se – kao da je proljeće!
HENA COM na Mediteranskom festivalu knjige
Mediteranski festival knjige (www.mfk.hr) već godinama je pravo mjesto druženja za sve ljubitelje dobrih knjiga na južnom području Lijepe Naše, u prekrasnom Splitu, a ove se godine održava od 27. rujna do 1. listopada u legendarnoj dvorani Gripe.
Uživajte u knjigama omiljene tursko-engleske autorice Elif Shafak, u draguljima suvremene korejske književnosti Pačinko, Molim te, pazi na mamu, Planine pjevaju, Dijete prašine i mnogim drugim.
I kao i prijašnjih godina, posjetitelji Festivala imat će priliku razgledati, prolistati i kupiti mnoge naše naslove – po mediteranskim cijenama – uz prigodne popuste do čak 80%.
Prošećite do Gripa i uživajte u knjigama omiljene tursko-engleske autorice Elif Shafak, u draguljima suvremene korejske književnosti Pačinko ili Molim te, pazi na mamu, u vijetnamskim hitovima Planine pjevaju i Dijete prašine, u svjetovima nagrađivanih ruskih autorica Guzel Jahine i Narine Abgaryan, u internacionalno priznatim djelima Jokhe al-Harthi, Leonarda Padure, Oceana Vuonga i mnogih, mnogih drugih.
Mediteranski nije mediteranski bez južnih književnih snaga, a kod nas na štandu čekaju vas omiljene knjige Miljenka Smoje, Ante Tomića, Renata Baretića, Borisa Škifića, Edija Matića, Staše Aras, Elvisa Bošnjaka, Sare Kopeczky, Marine Gudelj, Tanje Mravak i drugih.
Čekaju vas omiljene knjige Miljenka Smoje, Ante Tomića, Renata Baretića, Borisa Škifića, Edija Matića, Staše Aras, Elvisa Bošnjaka, Sare Kopeczky, Marine Gudelj, Tanje Mravak i drugih.
Bogat program festivala uključuje i javna predstavljanja mnoštva knjiga, a mi ćemo s ponosom popratiti razgovor o djelu Kamen, cvijet i amen, friškom romanu Borisa Škifića, omiljena splitskog profesora. Isto tako, naš višestruko nagrađivani Koprivčanec Marko Gregur na Festivalu će nastaviti svoju hrvatsku turneju i pred splitskom publikom predstaviti svoj novi roman Šalaporte!
Naš vas tim s veseljem očekuje.
Vidimo se!
Što čitamo u rujnu?
Rujan je odavno stigao, službeno objavljujući svoju vladavinu početkom školske godine. Đaci i učitelji već su u klupama i za katedrama, a u niskome su startu i studenti i njihovi profesori. A mi? U Heni smo u procesu cjeloživotnog učenja; bio rujan ili neki drugi mjesec, svaka nam nova knjiga donese uzbudljive spoznaje.
Upoznat ćemo se s kasno procvjetalim ljubavima, neočekivanim podmlatkom, bračnom nevjerom i – zamislite – kunićima!
Mjesec koji donosi obilje obilježavamo, kako se i pristoji, mnoštvom različitih tema: upoznat ćemo se s kasno procvjetalim ljubavima, neočekivanim podmlatkom, bračnom nevjerom i – zamislite – kunićima!, a neće nedostajati ni putovanja. Ovu smo jesen namijenili šarmantnoj Armeniji, raskošnomu Omanu i dobro nam poznatoj – a književno ipak premalo znanoj – Sloveniji. Kako izgleda život u zabitnu planinskom selu, u koje je civilizacija slabo zagazila? S kojim se izazovima i sjećanjima u Londonu suočava mlada studentica iz daleke arapske zemlje?
Ovu smo jesen namijenili šarmantnoj Armeniji, raskošnomu Omanu i dobro nam poznatoj – a književno ipak premalo znanoj – Sloveniji.
I kako se oduprijeti strasti i ljubomori? O svemu tome čitajte u rujanskim Heninim izdanjima iz pera nagrađivanih svjetskih autora – u knjigama koje se pamte.
Stablo gorke naranče Jokhe al-Harthi, dobitnice međunarodnog Bookera, ganutljiva je obiteljska priča koja skida veo s arapskog prostora i tradicija kojima je snažno obilježen. S puno suosjećanja, u romanu se nelinearno raspetljavaju priče različitih, a glavnoj junakinji bliskih žena, koje su, svaka na svoj način, usidrene u tradicionalne odnose te izložene degradaciji i patnji, bez prava na slobodan izbor.
Jokha al-Harthi, dobitnica je međunarodnog Bookera.
Autorica ostaje vjerna temama krutih društvenih normi i strogog patrijarhata koji žene tog podneblja zakivaju u neslobodu, tugu i očaj. Roman je s arapskog prevela Antonia de Castro Burica.
Tri jabuke s neba pale su bajkovit i živopisan roman koji očarava neobičnim sudbinama svojih junaka, žilavih Maranaca, koji su kroz desetljeća plakali i radovali se zajedno, i taman kad su bili svedeni na tek nekolicinu uvelih staraca, jedna im je nesvakidašnja ljubavna priča vratila i radost i mladost. Šarm ovog međunarodnog bestselera razotkriva nam se kroz majstorsko pripovijedanje, kroz vibrantne opise armenskog folklornog blaga, kroz duhovite dijaloge i razarajuću autoričinu maštu kojom je sve obično pretvorila u neobično, a skromne, male ljude učinila epskim junacima. Prijevod s ruskog potpisuje Tatjana Radmilo.
Agni Boruta Kraševca ovjenčan uglednom Kresnikovom nagradom za književnost.
Agni Boruta Kraševca prvijenac je koji dinamično, duhovito i pametno ponire u naizgled mirnu svakodnevicu suvremene slovenske obitelji, ovjenčan uglednom Kresnikovom nagradom za književnost. Gotovo začudno, jer zbivanja prikazuje i iz perspektive životinje, Kraševec pred čitatelja podastire ono karnalno i neukrotivo u međuljudskim odnosima, zorno prikazujući da se od prirode ne može pobjeći. Roman je sa slovenskog prevela Jagna Pogačnik.
Ulomak iz romana “Agni” Boruta Kraševca
Noć. Klupica u neosvijetljenom dijelu parka. Sve događaje snima termografska kamera koja opaža infracrveno zračenje i pokazuje ono što oči ne vide – topliji predmeti na zaslonu izgledaju svjetlije. Zvuk je isključen.
Najprije dugo nema ničega, potom s lijeve strane u vidno polje uskoči mala crvena mrlja, najvjerojatnije neki glodavac, i počinje se potucati naokolo. Na trenutak se uzdigne i miruje, kao da nešto promatra ili osluškuje. Izgleda da mu je pozornost privuklo nešto s desne strane. Spusti se na sve četiri, odskakuće iza drveta i umiri se.
Nekoliko sekunda kasnije dolaze ljudske prilike, muškarac i žena. Svi otkriveni dijelovi njihovih tijela naglašeno su svijetli, posebno oči, koje sjaje toliko kao da svakomu u glavi sja sunce. Sjednu na klupicu, on je lijevom rukom obgrli oko ramena. Usta mu posvijetle i zatitraju – očito govori. Stisne je snažnije i poljubi, ali ona ne reagira i samo pilji nekamo pred sebe. Izgleda kao da se koleba. Na kraju se leđima odmakne od naslona na kojem i dalje počiva njegova ruka i počinje govoriti. Govori dugo, potom sakrije lice. Između prstiju pužu joj kapljice koje su toliko svijetle kao da gore. Dok padaju na pod, nehotice se sjetiš zvuka cvrčanja uz koji padaju goruće kapljice pla- stike koju na štapu pališ iznad vatre.
Muškarac ustaje i nekoliko puta nervozno prolazi amo-tamo. Lice mu svijetli. Sagne se prema njoj i počinje joj nešto objašnjavati, pritom kao fakir gestikulira ispred sebe vatrom vrućih, najvjerojatnije znojnih dlanova. Ona šutke sluša i samo se malčice nagne unatrag, kao da se boji da će se opeći na toj vatri koja mlatara ispred nje. Povremeno kimne glavom, zatim dlanovima obuhvati lice. Njegova usta proplamsaju crvenom – najvjerojatnije je povi- kao i iz njih je izletjelo nešto vruće. Slina ili što? Riječ ne može biti toliko vruća i zapaljiva. Ili može?
Gledatelj iza debla uznemiri se, u nekoliko se skokova popne na drvo i zastane.
Muškarac uhvati ženu za rame i privuče je k sebi: pogledaj me! Ona se lagano trese. Uhvati je i za drugo rame, kao da je želi smiriti, ali je ne smiruje, nego – dok joj nešto dokazuje – počinje je tresti još jače: treeeese je tako snažno da izgleda kao da mu žena kima glavom, no postaje jasno da ne kima kad on iznenada prestane.
Ona ustaje i načini dva-tri brza koraka da ode, ali on je – kamo? – zgrabi za ruku, povuče natrag i gurne na klupicu. Žena neprirodno pada i pokušava rukama zaštititi lice, ali muškarac je ne udara, nego sjeda kraj nje i očito je želi smiriti i zagrliti. Ona se odupire i gura ga. Za vrijeme naguravanja skupa s klupicom izvrnu se natrag.
Gledatelj preskoči s jedne grane na drugu, višu.
Nakon kratkog hrvanja po tlu muškarac se nađe iznad nje. Opkoračivši je, sjedne na nju i gura joj zapešća prema tlu. Pokušava je poljubiti, ali ona mlatara glavom i očito počinje vikati – iz usta joj lete nekakve iskre. On joj nešto prigovara i osvrće se, kao da se boji da će dozvati ljude, a ona i dalje viče i viče i nikako ne prestaje. Pokušava joj začepiti usta dlanom, ali mu se opet istrgne i viče dalje. Onda je ošamari, dvaput, triput, no kad ni to ne pomogne, panično pipa oko sebe i, kako se čini, zgrabi nešto u travi. Ruka po zraku opiše brzi žareći krug i gotovo dodirne njezinu glavu, to je dovoljno da se žena konačno smiri. Muškarac sjedi i duboko diše – iz usta mu isparavaju ružičasti oblačići. Kako se usput hlade, čini se da je to samo jedan oblačić koji pulsira. Ispred njezinih se usta ne vidi ništa, na sljepoočnici joj se stvori crvena mrlja i iz nje nešto teče.
Žena nepomično leži, kao da je mrtva, ali to je, naravno, posve nemoguće: mrtva je tamnosiva klupica, mrtvo je tamnosivo tlo, čak i tamnosiva trava i drveće, nikako ne može biti mrtav netko tko u noći tako svijetli. Tako može svijetliti samo toplokrvno i posve živo biće. Ništa na zaslonu ne emitira toliko svjetlosti kao to, istina, nepomično tijelo – ako ne ubrajamo tajanstvena gledatelja i, naravno, muškarca koji je tako svijetao kao da u njemu ključa vulkan. Muškarac stoji nad ženom i gleda je. Odjednom joj se u međunožju pojavi užarena mrlja i počinje se brzo širiti preponama. Isuse, što je to?! Muškarac pada na koljena, rukama se opire o tlo i počinje rigati vatru. Riga i riga, opet kao fakir, samo što je njegova vatra drukčija od fakirove i ne gasi se odmah, nego se poput lave razlijeva po tlu. Sve je najvjerojatnije izašlo van. Muškarac još neko vrijeme ostaje u istom položaju i duboko diše – prsa mu se podižu i spuštaju.
Izrigao je vatru, ali to ga nije ohladilo. Tko zna zašto – možda želi sve popraviti, sve vratiti u prvotno stanje – postavi klupicu i sjedne na nju. Dok se saginje naprijed, laktovima se oslanja na bedra i dlanove zakopa u kosu. Na tlu opet nečujno zacvrči goruća plastika. Muškarac se okrene prema ženi. Odjednom se baci k njoj na tlo, svoja usta stavi na njezina i rukama joj pritišće prsa – ajde, ajde, ajde… Nakon nekoliko minuta prestane i, kako se čini, još samo nemoćno promatra kako njegov crveni trag na njezinim usnama brzo nestaje. To ga očito posebno potrese: nagne glavu unatrag i otvori sunce u noć. Kako nema zvuka, teško je reći o čemu se radi – urlanju, histeričnu smijehu ili nečem trećem. To ne znamo, vidimo da se gledatelj za to vrijeme divlje premješta s grane na granu, kao da je zbog nečega ugrožen.
No odjednom ipak zastane i također pogleda u nebo: lijeva kiša. Sve, svi počnu brzo tamnjeti. Muškarac u strahu pogleda ženu koja postaje sve sličnija klupici, drveću i pijesku na puteljku. Baci se na nju kao da je želi zaštititi od kiše, kao da je pokušava zagrijati ili barem još neko vrijeme očuvati toplinu u njoj. Kad kiša malo prestane, njezino posivjelo lice uhvati u dlanove i počne ga naglo trljati. I doista, lice postaje rumenije – izgleda kao da je u nju utrljao malo života. Tijelo počinje još više trljati: po vratu, rukama, trupu, pa opet po licu. Ali odmah nakon što s jednog dijela tijela preskoči na drugi, prijašnji opet počinje sivjeti.
Muškarac se klečeći oslanja rukama na bedra i neko vrijeme miruje, kao da razmišlja. Odjednom ustaje, uhvati ženu ispod pazuha i odvuče je na klupicu. Dok je vuče, objesi joj se čeljust i opet izviri sunce, ali on to ne primjećuje. Položi je na bok i podigne na klupicu i noge, ispod glave savije joj ruku: da bude komotnije. Onda još malo ostaje sjediti kraj nje, kao da se oprašta, pa ustaje i odlazi. Kiša posve prestaje. Žensko tijelo leži na klupici, ali se, tko zna zašto, ne slije sa sivilom oko njega – i dalje je nešto svjetlije, istina, prilično manje nego gledatelj na drvetu. On još nije otišao, baš suprotno, izgleda kao da se ohrabrio. Počne se spuštati, ali prije no što dođe do tla, odjednom se okrene i brzo odskakuće u krošnju. Trenutak potom dolje se prikaže silueta četveronožna bića sa šiljatim ušima i kitnjastim repom. Biće nedaleko od klupice zastane, kao da se koleba, i trči naokolo. Zaustavi se kraj barice ohlađene lave, omiriše je i oprezno, na napetim oprugama nogu, priđe tijelu.
Knjiga je objavljena u sklopu projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.
Što čitamo u kolovozu?
Vijetnam, Irska i Hrvatska naoko nemaju mnogo zajedničkog. Bez dubljeg istraživanja, vidljivo je jedino to da sve tri države imaju izlaze na more: Vijetnam oplakuje Južno kinesko more, Irsku Atlantik, Irsko i Keltsko more, a Hrvatsku naš lijepi Jadran.
Čitanje treba biti užitak, a tri romana u našoj kolovoškoj ponudi pružit će vam upravo to: čisti gušt.
Mi smo si uzeli slobodu i spojili spisateljska iskustva s tih triju prostora u svoj ljetni program. Spojili smo malo poznatog, malo nepoznatog. Čitanje treba biti užitak, a tri romana u našoj kolovoškoj ponudi pružit će vam upravo to: čisti gušt. Dvoje ste autora, Borisa Škifića i Nguyễn Phan Quế Mai, imali priliku upoznati kroz prethodne knjige. S Megan Nolan tek slijedi susret. Uvjereni smo da nećete očajavati, već, naprotiv, biti zadovoljni Djelima iz očaja.
Boris Škifić, autor pohvaljenih Pisama iz Vinogradske, brzo nas je razveselio novim, sjajnim romanom Kamen, cvijet i amen. Omiljeni, a odnedavno i umirovljeni splitski profesor, u novom se romanu ne libi izmiksati sve što se žanrovski uklapa u jednu veliku priču. Uz to što je riječ o romanu o odrastanju, to je i miks ljubavnog i krimižanra, ali i mješavina otočke i urbane proze: nakon što jednog dana dobije poruku koja ga trgne iz letargije, obiteljski čovjek, zatočen monotonim poslom, odjednom se nađe u doživotnom zatvoru...
S premisom da je samo ljubav lijepa i nedostižna, Kamen, cvijet i amen velika je priča iz koje se „dimi“ na sve strane.
Škifić među koricama okuplja zagonetnu Bandu velikih pušača, lokalnog svećenika i učiteljicu, kriminalce i dilere, seksualne radnice i korumpirane odvjetnike. S premisom da je samo ljubav lijepa i nedostižna, Kamen, cvijet i amen velika je priča iz koje se „dimi“ na sve strane. Čitajte i uživajte!
Željno iščekivani roman Dijete prašine Vijetnamke Nguyễn Phan Quế Mai veoma je lijepa priča kojom ova nagrađivana autorica ponovno, kao i u Planine pjevaju, promiče snažnu antiratnu poruku. Iz perspektive junaka čitatelj saznaje o strahotama Vijetnamskog rata, o ljudima na svim zaraćenim stranama, i o svima onima koje je taj rat na bilo koji način dotaknuo i oštetio.
Romanom Dijete prašine Que Mai još je jednom dokazala koliko je angažirana u promociji mira i svog voljenog Vijetnama.
Riječ je emocijama nabijenoj priči o ljubavi i gubicima, o grijesima iz mladosti i o iskupljenju. Upoznat ćete sestre Trang i Quỳnh i njihov barski život u Saigonu, Phonga, sina vijetnamske majke i američkog vojnika koji grčevito traga za ocem, te američkog pilota Dana koji se sa suprugom Lindom vraća u Vijetnam ne bi li pronašao bivšu djevojku. Njihove su sudbine potresne i dirljive, potrage ispunjene mnogim razočaranjima, a romanom Dijete prašine Que Mai još je jednom dokazala koliko je angažirana u promociji mira i svog voljenog Vijetnama. Za ljubitelje nježnog, toplog literarnog tkanja, ovo je pravi odabir, knjiga koju ćete pamtiti cijeli život!
Što je sve jedna žena spremna žrtvovati da bi bila voljena, čitajte u kolovoškom highlightu, Djelima iz očaja Irkinje Megan Nolan. U svom uvjerljivu debiju ona je brutalno iskrena u prikazu jednog toksičnog ljubavnog odnosa i opsesije drugim.
Mladoj Nolan uspjelo je dojmljivo i sugestivno progovoriti o potisnutoj seksualnosti, o tjelesnom užitku i iluziji ljubavi koja traje do buđenja i puca na svom katarzičnom svršetku.
Jer zaista postoje žene koje su, poput glavne junakinje, uime ljubavi spremne učiniti sve, trpjeti poniženja, dozvoliti bespoštedno kritiziranje, ići do krajnjih granica u popuštanju drugoj strani. Mladoj Nolan uspjelo je dojmljivo i sugestivno progovoriti o potisnutoj seksualnosti, o tjelesnom užitku i iluziji ljubavi koja traje do buđenja i puca na svom katarzičnom svršetku. Ovim ljubavno neljubavnim romanom u kolovozu izbijamo klin klinom. Vrele dane gasimo vrelim štivom. Posegnite jer uzbuđenja nikad dosta!
Što čitamo u srpnju?
Jeste li čuli za Knjižnicu budućnosti u Oslu? (Psst… tajanstveno nam je zdanje otkrila novinarka Karmela Devčić.)
Jedinstvena je ideja pala na pamet škotskoj umjetnici Katie Paterson: u sljedećih će stotinu godina svjetski poznati autori ovoj neobičnoj knjižnici darivati posebne rukopise: manuskripte djela koja će biti objavljena tek 2114. godine! Među njima su i književnici koje dobro poznajete iz Henine biblioteke, poput Elif Shafak, Han Kang i Oceana Vuonga. Možete li zamisliti: u Sobi tišine norveške knjižnice pohranjivat će se stranice koje će čitati tek naši unuci! Sve će biti tiskane na papiru dobivenu od tek posađenih stabala u okolici glavnoga norveškog grada. Uostalom, tko zna hoće li digitalni formati kakve danas poznajemo preživjeti…
A papir, kažu, trpi sve.
Nama koji danas na police slažemo najdraže naslove, sadržaj ovih svezaka ostat će zauvijek nepoznat; naime, autori o knjigama koje ostavljaju budućim generacijama ne smiju otkriti ama baš ništa. Hoće li kojem nezajažljivom čitatelju pasti na pamet da rekreira popularnu seriju „Kuća od papira“ i ušulja se kako bi se dokopao ovih, najdragocjenijih papira?
Mi vam ipak preporučujemo da ne pokušavate, već da se zadovoljite mnoštvom sjajnih knjiga koje ovoga ljeta možete naći u knjižnicama i knjižarama. A naša srpanjska pošiljka knjiga upravo je stigla, i jednostavno je neodoljiv spoj ozbiljnog i neozbiljnog, komičnog i tragičnog, zemaljskog i – zamislite – svemirskog.
Da vas poškakljamo pitanjima: što mislite, koliko se toga krije u sitnim detaljima naših života? Kako se čita roman koji napiše nagrađivani redatelj i scenarist? Koje nas životne okolnosti mogu natjerati na suradnju sa zločincima? I možda najvažnije pitanje u današnjem svijetu: razara li kapitalizam i ljudskost i empatiju?
I kao bonus pitanje za najvjernije pratitelje naših izdanja: možete li pogoditi koju smo vrijednu knjigu nanovo otisnuli zbog velika interesa čitatelja?
Odgonetnite na koje se djelo odnosi svako od naših pitanja i izaberite ono na koje biste željeli saznati odgovor…U svim knjižnicama i na web-shopu čekaju vas divne, mirisne nove stranice na koje ne morate čekati stotinu godina.
CRVOTOČINA, Davor Žmegač
Leš predsjedničkoga kandidata Viktora Radana, zatučenog tupim predmetom i sa slikom Ante Pavelića pričvršćenom pribadačom na majicu, nađen je u Ljetnom kinu Tuškanac, što nužno alarmira i javnost i policiju, a po privatnoj narudžbi udovice Radan i bivšeg policajca, danas privatnog detektiva sumnjive reputacije, Tibora Dombaja. Tiborovoj grupici agenata priključit će se i street-art umjetnica, njegova bipolarna kći Kaja, koja bi voljela biti Lisbeth Salander i koja će tijekom svoje neortodoksno vođene istrage ostvariti neočekivano žensko prijateljstvo. Kada se pojavi još jedan leš označen poglavnikovom sličicom, široka se istraga počinje sužavati i svi putovi vode u crvotočinu koja spaja vremena i ljude, osumnjičene i žrtve, fragmente domaće filmske povijesti i montažere života.
Prvi krimiroman iskusna filmskog režisera i scenarista Davora Žmegača Crvotočina pokazuje složenost svijeta, njegovih privida koji se mogu mjeriti s filmskima, otvara niz moralnih pitanja, od onih o pasivnosti u doba velikog zla do pitanja o nasljeđivanju krivnje i dosezima osvete. Ovo je roman koji se čita u slow motionu, a vuče vas na fast forward.
Kruno Lokotar
REKLA JE DA SE NE KAJE, Tommi Kinnunen
Stotinama kilometara dug povratak kući bit će dramatično i mukotrpno iskustvo za pet žena koje su puštene iz norveškog zarobljeničkog logora u proljeće 1945. Bez prikladne obuće i hrane, obrijanih glava koje su znamen i kazna za suradnju s nacistima, s teretom vlastitih misli o odlukama koje su onomad donijele, one pješače svojim domovima kroz spaljenu i ratom uništenu Laponiju. Uz strepnju o neizvjesnoj budućnosti koja ih čeka, a koja neprestano tinja u njihovim glavama, ove će odvažne pješakinje razviti nevjerojatno međusobno razumijevanje i solidarnost. No hoće li to biti dovoljno da ožiljci nestanu, da se razlozi njihovih odluka razvodne i da sve one prevladaju strahove koji ih obuzimaju zbog povratka?
Nakon Na križanju četiriju cesta, novi roman Tommija Kinnunena, Rekla je da se ne kaje, surovo je istinita proza o svim onim tihim i nevidljivim ženama, sudionicama rata izvan bojišnice. Riječ je dirljivoj posveti ženskoj odlučnosti i nevjerojatnoj hrabrosti i snazi ljudskog duha u turobnim vremenima, a njihovo je pješačenje emotivno putovanje u mračne dubine dvojbenih odluka koje su ih zauvijek obilježile.
DETALJI, Ia Genberg
Žena u vrućici poseže za jednim romanom da bi na prvim stranicama pronašla posvetu iz mladosti. Tekst što je pred njom odmah, kao eho prošlosti, otvara snolik put dohvaćanja sasvim sitnih detalja iz memorije, razasuta mozaika bliskih odnosa. Groznica traje, bujica navire, a konture četvero ljudi – Johanne, Niki, Alejandra i Birgitte – polako se izoštravaju u suptilnoj kompleksnosti, postajući tako emocionalna čvorišta čitava jednog vijeka, obilježena i pronalaskom i gubicima.
Prestižnim švedskim Augustom nagrađen roman Detalji gotovo da je književna studija života samog. U maniri velikih kanonskih književnica, Ia Genberg poseže za svakodnevnim kad traži smisao, za prošlošću kad razabire sadašnjost, a za slojevitim kada oblikuje jednostavno. Svaki od književnih portreta koje u romanu prikazuje riznica je za sebe, a onda i štivo nad kojim se dugo promišlja što to, zapravo, u životu vrijedi.
ZAPOSLENICI, Olga Ravn
Zemlja je izgubljena. Brod postaje mjesto na kojem ljudi i humanoidi žive i proizvode luksuznu robu za veliku i anonimnu tvrtku. No neobični predmeti pronađeni na obližnjem planetu u njima počinju buditi bolna sjećanja na izgubljene obitelji, ljubav i život na matičnom planetu. U humanoidima se, pak, bude ljudski osjećaji… Odbor tvrtke dolazi ispitati situaciju i utvrditi jedinu važnu stvar: opada li produktivnost zaposlenika? I je li na pomolu revolucija?
Roman finalistice „Booker Internationala“ Olge Ravn neobičan je niz svjedočanstava pojedinaca čiji je jedini smisao postojanja njihov posao. Mameći nas na čitanje kolažiranjem različitih sudbina, Ravn rasijeca samu srž kapitalizma koji u svom najgorem obliku uništava ljudskost i empatiju. Koketiranje sa SF-om, pak, tek je izlika za razmatranje stanja čovjeka u suvremenome svijetu i jedne od mogućih vizija budućnosti. Obasut pohvalama kritike i preveden na mnogobrojne jezike, roman Zaposlenici kratko je štivo za dugo promišljanje.
ČOVJEK KOJI JE VOLIO PSE, Leonardo Padura
Jedan od najbrutalnijih atentata dvadesetoga stoljeća ubojstvo je ideologa komunističke revolucije, Lava Trockog. Smrt ga je snašla u Meksiku 1940.; po nalogu ruske vrhuške, ubio ga je španjolski komunist Ramón Mercader. Ovaj monumentalni povijesni i psihološki triler rasvjetljava taj događaj iz perspektive ubojice, ubijenog i slučajnog prolaznika Ivána Cárdenasa. 1977. godine u šetnji havanskom plažom Iván susreće stranca u društvu dvaju borzoja. Muškarce poveže ljubav prema plemenitim ruskim hrtovima, o kojima Iván mnogo zna jer radi kao korektor veterinarskog časopisa, premda je u mladosti bio velika književna nada. No spisateljski mu je uspon režimski zaustavljen i otada životari u strahu. Susret s misterioznim strancem iz temelja mijenja njegov život, ali Iván uviđa da se u njemu krije nešto mračno i opasno...
Kritika je roman odmah smjestila u latinoamerički kanon; uz iscrpnu sliku o životu Trockoga u izgnanstvu, autor analitički razlaže mentalni sklop vrhunski obučenog ubojice. Jednako je snažna slika rastakanja Mercaderove ideološke zamračenosti kada otkrije sve tajne planove monstruozna Staljinova uma. Padura kroz Ivánov glas otkriva i totalitarizmom pritisnutu kubansku zbilju koja svoje građane sabija u siromaštvo i strah. Čovjek koji je volio pse amalgamski je spoj faktografije i psihološke proze koji se čita kao vrhunska špijunska fikcija.
Ulomak iz romana “Zemlja kratkih rečenica” Stine Pilgaard
.
Dragi Poštanski Sandučiću,
žena sam, imam četrdeset i tri godine, i nalazim se pred velikim izazovom. Svim srcem želim upoznati onog pravog i godinama ga već povećalom tražim. U početku svi izgledaju obećavajuće, ali često sam već bila žrtva nevjere i laži. Kako da prozrem te muškarce i već ih od prvog spoja razlikujem, tako da ne stignem biti povrijeđena?
Lijep pozdrav
žrtva
Draga naivna,
ne pitaj za koga se želiš udati, pitaj od koga bi se mogla razvesti. Zamisli sve skupa: slomljene snove, terapiju za parove, kutije za preseljenje, odlazak na općinu, u najboljem slučaju možda se može nešto srediti preko e-građana. Razmisli hoće li ti reći da slobodno zadržiš kauč jer si ga uvijek voljela ili će ga rasporiti u izljevu bijesa, hoće li poredati djecu u dva reda i ustrajati na tome da on prvi bira. Kako ćeš izgledati u njegovim anegdotama? Hoće li ostaviti vaša sjećanja na miru ili ćeš se pretvoriti u onu bivšu kojoj se smiju u bračnom krevetu, dok jedu kajganu i slaninu, okruženi djecom velikih očiju nad kojom sada dijelite skrbništvo? Ne možeš procjenjivati ljude po tome kako se ponašaju prema tebi kada ste na spoju jer tada svi prikazuju najbolju verziju sebe. Prvi su znakovi po kojima se možeš ravnati vrlo jednostavni. Gledaj kako se osoba s kojom si na spoju ponaša prema drugima. Ako se sprda s konobarom, ako je arogantna, ako uvija glas kada naručuje hranu. Ako izbjegava kontakt očima i promatra konobara poput mikrofona u koji govori, samo kao cijev čiji je drugi kraj u kuhinji, i misli da će sve magično rezultirati hranom na tanjurima. Ako se taksistu obraća kao GPS-u, onom kada moraš samo naglas izgovoriti adresu i on te već vozi kući. Ili se možda ipak nasmiješi, kratko a ljubazno, kada kaže gdje stanuje. Ne mislim sada na velike napojnice, duge povjerljive razgovore tijekom vožnje kroz grad, dovoljna je najobičnija pristojnost, pedesetak kruna napojnice u restoranu. Draga naivna. Promatraj kako se osoba s kojom si na spoju ponaša prema ljudima u uslužnim djelatnostima jer to pokazuje kakva je doista. S time sve počinje i završava. S taksistima i konobarima. Zaboravi vjenčanje, sjeti se razvoda.
Srdačan pozdrav
Poštanski Sandučić
Dečko i ja gotovo haluciniramo od nedostatka sna. Kada nas netko pita kako smo, u očima nam se pojavi zvjerski bljesak i vrlo iscrpno stanemo izlagati kako nam je protekla noć. Nema te teme koju ne možemo okrenuti na san. Svi su obrasci spavanja različiti, kaže patronažna sestra kada je nazovemo. Izgubila sam sposobnost sricanja, odjednom se više ne mogu sjetiti kako izgledaju najobičnije riječi. Kada nam sin napokon i zaspi, sanjam da se budi i pojurim k njemu u krevetac dok mi srce luđački lupa. Lutam kao mjesečar i trzam se i na najmanji zvuk, u strahu da će se svijet urušiti na mene. Obraćam se ravnateljici koja ima dvije odrasle kćeri. Iziđemo van u polja, vjetar nam mrsi kosu. Kaže da su tada bila druga vremena. Mnoge su žene pušile u trudnoći, nije bilo monitora za bebe, i djeca su bila sastavni dio života. Navečer bi spojila dva stolca i djevojčice bi usnule u predavaonici, uz zvukove glazbe i plesa. Bilo je to prije trideset godina, kažem, možda si zaboravila neke detalje. Ravnateljica misli da nije, sjećanje joj je oduvijek bilo besprijekorno. Pitam je misli li da je taj opušteni i slobodni odgoj stvorio današnje neurotične roditelje kakve posvuda viđa. Ravnateljica zaključi da sve generacije rade stvari na svoj način, i da tako i treba biti. Zamisli da živimo u kamenom dobu, kažem, podižući i spuštajući kolica jer pokušavam naciljati neravni dio na rubu ceste, da mi kolica što više poskakuju. Moj sin nakratko sklopi oči, ali ih otvori istog trenutka kad prestanem treskati kolicima. Ravnateljica kaže da bi u tom slučaju pleme napustilo mog dečka i mene, i ostali bismo sami s vrištećim djetetom koje privlači divlje životinje. Prije nekoliko tjedana pozvala nas je na ručak jer su učilište posjetili neki islandski umjetnici. Njezin je muž pripremio pet sljedova hrane i upalio svijeće. Ja sam pokušala provući četkicu za maskaru među kapke, a moj se dečko istuširao. Držala sam sina u naručju, smiješio se, očito očaran ukrasnom salatom. Kako je sladak, rekao je jedan od uzvanika. Nije, rekli smo dečko i ja uglas. To je trebalo biti smiješno, ali mislim da smo oboje ostali iznenađeni time koliko smo ogorčeno zvučali. Ipak, nismo mogli prestati. Zbijali smo šale kako ćemo ga dati na posvajanje ili naći neku ljubaznu udomiteljsku obitelj u Vellingu, smijali smo se, glasno, prodorno, sve sam to čula, ali nisam mogla prestati. Cijelu smo večer sve teme vraćali na spavanje, što je uistinu bio pothvat jer su uzvanici inače bili vrlo zainteresirani za sve aspekte danskog društva. Nakon dužeg razmatranja jesu li za nesanicu krive svijetle zavjese ili možda neki gastrointestinalni problem ili, pak, buka s ceste, shvatili smo da su svi zašutjeli. Kada bismo ga barem mogli nagovoriti na dudu, promrmljao je moj dečko. Tiha iscrpljenost ocrtavala se na licima šestero uzvanika, ravnateljica je gostima u visoke čaše točila vino i smiješila im se u znak isprike. Pogledala sam dečku u oči i u tom smo trenutku bili jedini ljudi na svijetu, ali ne kao onaj put kada smo se upoznali. Sada smo bili dvije osobe koje su u istom djeliću sekunde shvatile da griješe u nečemu vrlo ozbiljnom, da su toliko opasne da ih treba zatvoriti prije no što zaraze druge. U predsoblju smo sina ubacili u kolica i sklopili torbu za pelene. Čuli smo kako se razgovor polako opet zahuktao, i tek kada se netko glasno nasmijao, shvatila sam da su se svi ljudi oko nas bili prestali smijati. Uspavanke su te noći poprimile agresivan ton, puls nam je skočio, predavali smo si sina u naručje kao da je pokal koji nitko ne želi podići. Očajnički smo guglali, prvo: Kako natjerati dijete da spava?, a daleko iza ponoći i: Koliko se rano može uočiti poremećaj ličnosti? Otvoreno smo razgovarali o svojim osvetničkim mislima. Kako ćemo za šesnaest godina sina probuditi velikim gongovima, i to kad bude mamuran. Kako ćemo hodati po kući svirajući trubu nakon što je cijelu noć proveo gejmajući i jedući čips. U bljesku čiste pakosti poželjeli smo da i on jednoga dana dobije zdravo i divno dijete koje nikada ne spava. Kada jednog dana shvati što je učinio i nazove nas da nam se ispriča, mi ćemo duboko uzdahnuti i reći: ah, davno su bile te noći. Pokazat ćemo kako smo velikodušni, poentirati da ništa ne zamjeramo, ali ćemo mu i savršeno jasno dati do znanja da očekujemo ugodnu starost. Brojne posjete u staračkom domu i suvenire sa svih putovanja. Meku postelju kada za to dođe vrijeme, tihe pjesme i bezuvjetnu ljubav dok i sami ne sklopimo oči.
Zurim kroz vjetrobran automobila i slušam radijski program o povijesti jazza. Sa sjedalice straga gleda me veliki plišani zeko, na potiljku osjećam njegove nestrpljive staklene oči. Ja sam se zagledala u jednu kuću, mislim da gledam u kuhinju. Neka prilika ustane, kreće se. Podiže ruke prema nekim policama, nešto pretače, ali ne vidim točno što. Pogledi nam se susretnu kroz dva prozora. Iziđem, mašem, pokazujem na automobil i podižem ruke prema nebu. Anders Agger izlazi iz kuće. Samo mi je stao, kažem, glas mi zvuči čudno. U redu, kaže on i sjedne u automobil. Anders Agger okrene ključ i pokaže na upravljačku ploču. Možda to ima veze s tim što se akumulator ispraznio, pokaže na ikonicu. Kvragu, kažem, možda sam zaboravila ugasiti svjetlo kada sam stala da se javim na mobitel. Kažem da samo što nisam dobila vozačku dozvolu, pa da se malo za vježbu vozikam mirnim ulicama. Polako kimne i iziđe iz automobila. Hoću reći, nisam neki bolesni stalker, kažem. Nego što si? pita Anders Agger. Šljunak mi škripi pod stopalima i slegnem ramenima. Radiš li to zato što imaš neku ideju za dokumentarac? pita Anders Agger, kojeg često zaustavljaju ljudi opsjednuti time da usmjeri svjetla reflektora na neku određenu temu. Odmahnem glavom i kažem da sam ja samo najobičnija doseljenica kojoj je u Vellingu vrlo teško voditi razgovore s lokalcima. Anders Agger prizna da imaju drukčiji flow, i da on, za razliku od drugih ljudi, ipak ima mogućnost iz programa izrezati pauze. Jeftin trik, kažem i kritiziram ga što predstavlja izobličenu sliku stvarnosti. Iskreno, smatram da ljudi ovdje imaju aljkav stav prema komunikaciji, kažem. Ili samo drukčiji od tvog, kaže Anders Agger. Čak su i imena gradova kratka, dodam: Tim, Hee, Noe, Bur, Lem, Spjald, Tarm. Vemb, Asp, Tvis, Skjern, nadopuni Anders Agger i zabubnja prstima po krovu automobila. U Vellingu većina ljudi radi s vjetrom, zemljom ili životinjama, kaže. Priroda nema jezik, a to je zarazno za ljude koji ovdje žive. Ne možeš prevesti zaljev, nastavlja Anders Agger, samo se prostire. Smatra da je to usporedivo s ljubavlju, kada je ljudi žele definirati, zalutaju u džunglu metafora. Nemoguće je formulirati snagu zbog koje tinejdžer legne na tračnice vlaka i zbog koje pametni ljudi guguću dječjim jezikom. Ali ti tako glatko komuniciraš s ljudima, kažem, i sastružem malo ptičjeg izmeta s vjetrobrana, htjela sam samo pitati bi li mi mogao dati nekoliko savjeta. Anders Agger mi se nasmiješi i lijepo mu pristaje što se ne buni. Mislim da se meni ljudi jednostavno sviđaju, kaže. Sviđam li ti se i ja? pitam. Mislim da da, odgovori Anders Agger, ali moraš me prestati uhoditi, to postaje malo prečudno. Nazdravimo kavom u to ime, kažem. Anders Agger kaže da prvo mora napraviti kavu.
Dragi Poštanski Sandučiću,
žena sam, dvadeset i šest godina, i imam veliki problem. Imam prijateljicu koja mi je već više puta obznanila da se osjeća izdanom. Ona se non-stop na nešto žali, i meni se teško opustiti u njezinu društvu. Ne usudim joj se to spomenuti jer je trenutačno u teškom životnom razdoblju. Prije tri tjedna zaboravila sam njezin rođendan i sada me pitala hoćemo li u nedjelju prošetati oko Nørresøa, ali ja nemam snage slušati njezine prigovore. Jesam li loša prijateljica i kako da prekinem taj začarani krug?
Puno pozdrava od izgubljene
Draga izgubljena,
pazi se Nørresøa i općenito jezera. Ima nečeg u vodi, u koncentričnim krugovima, što ljude navodi na razgovore koje ne žele voditi u svojim domovima. Jezera jamče povjerenje i intimu, jezera obećavaju rješenje problema. Osobno su mi jezera uvijek nezgodna jer privlače ljude poput tvoje prijateljice. Ne bi ovdje trebala biti riječ o meni, ali znam kroz što prolaziš. Imala sam jednom prijatelja koji se zvao Kasper. Bio je vrlo osjetljiv i mnogo razmišljao o stvarima. Kada me nazvao i pitao da se nađemo kod jezera Sortedamssøen, znala sam koliko je sati. Glas mu je tada znao zvučati neobično, bili su to lagano cvileći zvukovi na podlozi nečeg odlučnog. Uvijek bih jasno čula da mu se taj razgovor već odvio u glavi, stanke su bile promišljene, replike već unaprijed dobro odvagane. Znala sam da sam sigurno rekla nešto bezosjećajno ili da prolazi kroz neku osobnu krizu čije razmjere nisam shvatila. Ne kažem da sam nedužna. Kao i većina postmodernih ljudi, i ja sam dobra prijateljica samo onda kada mi je dosadno ili mi trebaju drugi. Ipak, moram reći da je Kasper bio pun osjećaja. Morao ih je prošetati na zraku kao leglo neposlušnih štenaca, bio je toliko preosjetljiv da su osjećaji skakutali za njim i sve uništili kada bi naposljetku nekamo stigao. Ponašali su se kao divlja mladež, njegovi su osjećaji imali spolne odnose bez zaštite i razmnožavali se, osnivali ulične bande koje napadaju nedužne i ostavljaju žrtve bespomoćnima. Ponekad sam ih pokušavala zaustaviti. Oprosti, rekla bih. Oprosti što nisam bila tu za tebe kada ti je umro praujak, nisam znala da ste bili bliski. Oprosti što sam se smijala knjizi koju si mi darovao za rođendan. Znam da sam elitistica i snob i to je bilo vrlo ružno od mene, oprosti. Draga izgubljena. Drži se svoje putanje, a podalje od Nørresøa. Priroda nije neutralna, ima svoju volju, a jezera u Danskoj depresivan su plač ponedjeljka, pun maskare i razmrljana pudera. Jezera koketiraju s idejom da budu čista, netaknuta svijetom, ali svi dobro znamo da je većina jezera umjetna. Priroda se ovdje kiti perjem u pet do dvanaest, Zemlja se zadnji put nakašlje prije nego što joj je vrijeme umrijeti. Ali, jasno, čovjek postane sentimentalan kada počne razmišljati o prolaznosti života. Polako se prestrojiš u sporiju traku. Piješ crno vino, slušaš Anne Linnet i odjednom ti se čini da baš lijepo pjevaš, pitaš se treba li joj možda pratnja. Ona ima jednu pjesmu, riječi idu: Jesmo li nekada bili prijatelji, jer ja sam i dalje tu, pjevamo je za ljetnih noći kraj krjesova. Netko svira gitaru, i zasuze ti oči jer osjećaš kako Kasperu sve opraštaš, i već sutra ga nazoveš. I on zvuči sretno, samo što počne razmišljati o tome kako se doista osjeća, ako malo bolje razmisli. Pa popijemo još jednu rundu s drugima. Promatramo ljude koji se upoznaju i rastaju, stvaramo drame i rješavamo ih. Duboko udišemo, labudovi plivaju, sunce sja, znamo da ima jezera dovoljno za svakoga, i riječi dokle god ti pogled seže.
Srdačan pozdrav
Poštanski Sandučić
Što čitamo u lipnju?
U lipnju je kod nas uzbudljivo, kako se i pristoji razdoblju prije godišnjih odmora. Mogli bismo vam sad napričati svašta o divotama morskih i kontinentalnih godišnjih odmora, čitanju na plaži i svemu onome što nam izaziva ljetne trnce oduševljenja, no nećemo se bacati u klišeje. Ipak, imajte na umu: pripremili smo vam senzacionalna štiva. Neka knjige govore same za sebe!
Ako se pitate kako je to ondje gdje nema ni knjižnice ni bibliobusa, a kamoli knjižare, upućujemo vas na Knjižničarku na konju autorice Kim Michele Richardson. Svjetska književna senzacija donosi snažnu priču mlade žene neobične plave boje kože, koja se uspijeva spasiti od braka punog nasilja i zaposliti – kako naslov kaže – kao knjižničarka na konju…
Ako se pitate kako je to ondje gdje nema ni knjižnice ni bibliobusa, a kamoli knjižare, upućujemo vas na Knjižničarku na konju autorice Kim Michele Richardson.
Smješten u Kentucky tijekom Velike depresije, ovaj sjajni povijesni roman pustolovan je i živahan, no ujedno je i vrijedan doprinos razumijevanju prošlosti, odnosa između klasa i rasa, koji ističe ljubav prema knjigama i moć pisane riječi.
Jeste li čuli za hygge? Vraćajući se u suvremenost, nasmijat ćemo se duhovitoj parodiji danske filozofije sretna života.
Zemlja kratkih rečenica, hit danske autorice Stine Pilgaard, istražuje izazove prilagodbe mlade žene u malom gradiću, u zajednici u kojoj žive vrlo šutljivi i rezervirani stanovnici.
Zemlja kratkih rečenica, hit danske autorice Stine Pilgaard, istražuje izazove prilagodbe mlade žene u malom gradiću, u zajednici u kojoj žive vrlo šutljivi i rezervirani stanovnici. Ipak, ona će kanal za svoj temperament, drskost i rječitost prokopati u lokalnim novinama, u kojima kao kolumnistica odgovara na raznovrsna pitanja čitatelja…
I onda knjiga koja je mnogima od nas uistinu nasušno potrebna: OK je što niste OK. Knjiga za sve one koje je pogodio težak gubitak bliske osobe. Ruka pomoćnica svima onima koji nastoje pomoći ožalošćenima. Psihoterapeutkinja Megan Devine nudi radikalno drugačiji pristup tuzi i gubitku, suprotstavljajući se nametnutim kulturnim normama i pružajući podršku onima koji moraju nositi svoju bol.
Psihoterapeutkinja Megan Devine nudi radikalno drugačiji pristup tuzi i gubitku.
I sama mlada udovica, Megan Devine proces tugovanja sagledava iz osobnog i stručnog kuta i nudi jednostavne načine kako se nositi s vlastitom boli – i boli onih koje volimo.
Na kraju, vrijedi se prije godišnjih odmora podsjetiti i sjajnih naših naslova iz prethodnih mjeseci i godina, a većina njih dostupna je u našoj velikoj ljetnoj prodajnoj akciji Put oko svijeta s 20 Heninih ljetnih paketa, obavezno zavirite i pronađite paket baš za sebe.
Eto, katkad nam je potrebna knjiga kao bijeg, katkad kao lijek, ali uvijek kao putovanje. Putujte s nama, čitajte knjige koje se pamte.