“Strada fortunata” Olje Knežević dobitnik prestižne nagrade tportala za najbolji hrvatski roman!

Tportalova nagrada za najbolji roman godine dodjeljuje se od 2008., a cilj joj je promicanje književnosti i izdavaštva u Hrvatskoj. Za nju mogu konkurirati romani objavljeni na hrvatskom jeziku prethodne kalendarske godine.

U ovogodišnjoj konkurenciji s istaknutim finalistima – među kojima su bili Sandra Antolić, Dragan Jurak, Darko Cvijetić i Jurica Pavičić – peteročlano stručno povjerenstvo prepoznalo je upravo Stradu fortunatu kao roman koji najsnažnije, najinteligentnije i najduhovitije progovara o svijetu u kojem živimo.

 

Obrazloženje žirija: Slojevitost, duhovitost, stil

Proglašavajući ovogodišnjeg laureata, predsjednica žirija tportalove nagrade Vanda Mikšić istaknula je da je Olja Knežević napisala vrlo kompleksan i šarmantan roman koji kroz priču o modernoj junakinji koja pokušava uskladiti tradicionalnu ulogu supruge i majke s umjetničkom ambicijom nudi dublje promišljanje o ženskom identitetu, egzilu i klasnoj pripadnosti.

Krećući se kroz raznolike perspektive bez napuštanja prvog lica, Knežević stvara dojam neposrednosti i autentičnosti, no to je samo privid iza kojega, u pozadini, ruši i ponovo gradi svjetove te, tragajući za svojom stradom fortunatom, stvara pažljivo konstruiran prikaz ambivalentnog ženskog identiteta, rastrganog između naslijeđa i emancipacije, između majčinstva kao snage i samoaktualizacije kao nužnosti, prikazujući ga kao koloplet iznevjerenih očekivanja, iskrivljenih predodžaba i bolnih zabluda.

'Njezin tekst nije toliko slika koliko zrcalo u kući zrcala: dok jedan dio predmeta poslušno reflektira, druge dijelove beskompromisno distorzira u karikaturu, izazivajući u čitatelju gorkoslatko prepoznavanje, užitak i smijeh'.

predsjednica žirija tportalove nagrade Vanda Mikšić

---

 

U nastavku pročitajte ulomak iz romana:

 

Počet ću od svojih ranih dvadesetih, kada radim kod stranih humanitaraca, asistentica sam za socijalne projekte, osmišljene kao pomoć izbjeglicama. Program je tipično skandinavski, opisan frazom “ljudima ne treba poklanjati ribu nego pribor za pecanje”. Traži se jednostavnost u prijedlozima, kažu moji poslodavci, u jednostavnosti leži uspjeh. Ako je prijedlog projekta izrada stolova i stolica za vrtiće, dizajn treba biti minimalistički, drvo neobojeno. Naši ljudi misle suprotno: uspjeh projekta zakopan je iza sedam gora, što je više muke to bolje, oni bi svaki stol, svaku stolicu farbali u drugu boju, a zapravo ništa ne započinju. Ja sam tu da svakodnevno usklađujem mentalitetske suprotnosti. Vozim se polovnim Toyotinim džipom od kampa do kampa, prevodim i uređujem kaotične razgovore između naših ljudi i stranaca. Svi monolozi imaju istu strašnu srž: teror, gubitak doma i najbližih, gubitak svega; oko tog centra šire se koncentrični krugovi nekonstruktivne priče. Naslućujem da će mi precizno prevođenje ukuhati mozak pa se prilično brzo naučim distancirati od velike boli, štoviše, ljude kojima skandinavski humanitarci trebaju pomoći prije svakog sastanka volim pripremiti, reći im da se fokusiraju na dobru prezentaciju projekta koji hoće započeti i postupno ga pretvoriti u poduzetništvo, a ne potrošiti sebe i druge na prezentaciju patnje, jer stranci su već oguglali na patnju, stranci hoće zaključiti posao, ići na hajking, rafting, bajking, prije toga obići lokalne restorane i kafane, gdje ja i dalje prevodim, šturo, naime gladna sam, iscrpljena, jedem što mi god stave pod nos, najčešće kačamak, kajmak, priganice, stare, masne sireve i pršut, pijem domaću lozu, ponekad šljivu, jabukovaču, zatim se vozim natrag u svoj grad, navečer izlazim, slušam lošu muziku i nakaradne stihove, još pijem, pušim, malo odspavam, četiri-pet sati, ujutro Toyotin džip, kanjon Platije, vlaga, blato, suze, molbe, i ti nespretni, komplicirani, a često i lažni biznis planovi koji se moraju pojednostavniti, dovesti u red, na kraju realizirati.

*

Nisi više vesela, kaže mi brat. Čeka što ću odgovoriti.

                Njega život nije mazio, na to se ne žali, tako je i trebalo biti, sve u skladu s karakterom. Rodio se spreman za borbu, rano ostao bez zabluda o ljudima, vidio što bi učinili za sto maraka, ali ima jedno tajno oružje, brat, ima mene, veselu sestru, i dok sam god takva svi ćemo biti dobro, sve će ići po redu.

                Samo sam umorna, kažem mu. U glavi mi je magla, zatrovana sam dimom zapaljenog neba, zapaljenih šuma. A prodimili su i ljudi. Kronično sam promukla. Podočnjaci nabubrili od kratkog pića i plitkog sna. Živci i zanoktice nagriženi od eksplozija i pucnjave na bulevaru, u kafićima; tijelo izranjavano neliječenim upalama, ponajviše urinarnim infekcijama; mozak otupio od loše muzike i nakaradnih stihova s kojima se, kad izađem, probam poistovjetiti, premda, srećom, u svojoj sam sobi i dalje ona stara ja, krejzi dijamant što sanjari, puši i plače s Englezima.

                Ne brini, tješim brata, brzo će ljeto, dva-tri tjedna odmora, možda neka nova ljubav, i bit ću opet vesela.

  *

Jedne je večeri, brzo nakon ljeta tijekom kojeg nisam pronašla ljubav, moj otac pao nasred glavnog trga, što je tad još bio korzo; pao na koljena pa na lice, kao pokošen rafalom. Pedeset tri godine. Prije toga, ušao mi je u sobu, mislim da mi je htio reći da on i majka izlaze, petak je, idu na ribu u Karuč u centru grada. Vidio me je kako na svom krevetu uz Pink Floyd plačem i pušim, ulovio kako sam se brzom kretnjom htjela riješiti cigarete. Ma puši, slobodno, rekao je. Cigaretu sam ipak ubacila u šalicu s kavom, ugodno je zašištala. Otac se nasmiješio, blagost u njegovim tamnim očima. Puši, ne puši, radi što hoćeš, dodao je, zatim još i to da mi je, premda možda sad to tako ne mislim, najljepše baš tu, kod majke i njega, imam svoju sobu, imam svoju plaću samo za sebe, imam sve, brak je glupost a muškarci goveda, rekao je, kad te vide sjete te se. Kakva ti je to priča, pitala sam ga, ne zanima me ta priča, ne svodi se sve na priču o muškarcima. Odmaram se od ljudi, rekla sam, druži mi se samo sa mnom. Dobro, dobro, rekao je i polako je za sobom zatvarao vrata. To je taj luksuz o kojem ti govorim, dodao je iza vrata. Bio je već maknut iz ministarstva policije, ministarstva unutarnjih poslova, SUP-a, MUP-a, kako li se to službeno zvalo tih godina, ili još zove, nikada to nisam pohvatala. Bio je naglo umirovljen u godinama pred rat, što mu je, reklo bi se, čak godilo, posvetio se svojim hobijima, tehnici, radio-amaterima; bio je omekšao, postao otac i muž koji nasmijava, podržava, sluša. I baš je tad morao umrijeti, na korzu, mjestu gdje su se on i moja majka upoznali. A moje su posljednje riječi upućene njemu bile da me njegova priča ne zanima, da me ostavi na miru. Njegovo je srce puklo, moje se zaledilo.

*

Neću više izlaziti noću, odlučila sam. Dosta me je bilo po gradskim rupama, dosta i previše. Pokazujem se svima, glupiram se, trošim se bezveze, bacam bisere pred svinje, i to sam mislila, tu frazu ipak ne dijeleći ni s najbliskijim prijateljicama jer nijedna se od nas nije usuđivala samodefinirati kao bacačica bisera. To bi bilo krajnje neodgojeno, znak umišljenosti, najvećeg grijeha. Od sada lagana večera s majkom, lijeganje prije ponoći. Neću se ni udavati, stvarno nisam za to, dobro mi je sve rekao otac, i onda je umro, nije izdržao rušenje svega, pa ni njega, sina heroja iz narodnooslobodilačkog rata, koji je kao mladić htio upisati glumu, kako sam, nakon što je umro, saznala od majke, samo što sinovi ratnih heroja u vrijeme njegove mladosti nisu postajali glumcima pa je upisao pravo, diplomirao, odslužio vojsku, vratio se u rodni grad, zaposlio u državnoj bezbjednosti, upoznao moju majku, oženio se, dobio prvo dijete, mene, rano ušao u život koji nikada ne vodi natrag u ono što su takvi muškarci nekoć htjeli biti. Za njih je šansa za ostvarenjem nekog iole neobičnog sna postojala samo u ranoj mladosti. Nakon toga, okupljanje po kancelarijama, sastančenje, sigurnosne akcije, zajednička ljetovanja u državnim vilama. Žalila sam za očevim neproživljenim životom, nerealiziranim talentima. Njegovom sam smrću izgubila nevidljivi štit. Ljudi su mi sad uskakali u pleksus, hvatali me za ruku, unosili mi se u lice. Mogla sam osjetiti njihov previše suh, topao ili rezak dah dok su me pitali ima li što novo kod mene, kakva ozbiljna veza, kad se mislim udati, završila si fakultet, podsjećali su me, radiš, prolete tako godine, ostane žena sama.

                Nisam za brak, odgovarala sam.

                Samo nemoj da bude birala Birka, govorili su mi. Da ne bude birala Birka i izabrala krivoguzog Mirka.

                Meni svi parovi već i izgledaju kao Birka i Mirko, govorila sam.

                Ajde, neka, nema ti po kome doć da si tako ohola, rekli bi.

*

Dani su se produžili, večeri napunile zvijezdama, odškrinula sam vrata, promolila nos da poslije tužne zime izađem van u proljetnu noć, odšetam do trudne tetke, koju ću, odlučila sam, redovno obilaziti i pitati treba li joj kakva pomoć, jer je i ovu trudnoću, kao i prethodnu, gurala sama. A, tu li si, rekla je sudbina, prvo ćemo te testirati, da vidimo koliko ti je postojana ona odluka o samodovoljnom životu.

                I evo ga Vitez, njega mi je postavila sudbina, da sjedi u bašti pizzerije Leone u centru, u Njegoševoj ulici, pored koje sam naravno prošla, jer tih je godina svatko iz grada morao tuda proći, pojaviti se, pokazati da je hvalabogu zdravo, dobro i napredno, ili da je opet tu, jer sugrađani su sigurno primijetili i komentirali da se bilo odsutno, ali evo nas ponovno u našem zajedničkom gradu, iz kojeg se teško zauvijek odlazi, premda nam se tu mnogo toga gadi.

                Viteza sam snimila u prolazu, sjedio je sasvim mirno, s blistavim osmijehom urednika i voditelja dnevnika i raznih drugih, zabavnih i političkih emisija, što je nekada i bio. Tim je stavom i osmijehom pozivao prolaznike, zbunjene međunarodnim sankcijama, zatrovane švercanom Stoličnaja votkom i Ballantines viskijem, sluđene lažnim izbornim rezultatima, da mu slobodno priđu i u njegovom se okrilju sklone od pomahnitalog svijeta. Samo izvolite, njegov je osmijeh govorio, mene mahnitost ne plaši, a vi mi recite što vas muči, imam rješenje, u moj vam je libar svašta zapisano. I oni koji ga nisu znali osjećali su da takvu osobu treba poznavati.

*

 Za Vitezovim je stolom sjedio jedan od špijuna-volontera, mlad ali već u toj vrsti volontiranja iskusan, meni znan još iz djetinjstva, iz kvarta.

Megi, zazvao me je taj, dlanom mi pokazao da priđem i sjednem na praznu stolicu između Viteza i njega.

Malo sam provrtjela repom, hoću-neću. Što radi Vitez s ovim tipom koji sve svima prenosi? Da ipak sjednem malo s njima? Hoću-neću. Hoću. Što mi može biti od upoznavanja? Ništa. Dobra nova tema za prijateljice: upoznala sam Viteza. U dva sam se koraka našla kod njegovog stola, tamo opet pomislila bolje ne, naprasno izjavila da zapravo ne mogu sjesti jer mi se žuri, moram kod tetke. A što moraš kod tetke, pitao je onaj prenositelj svega. A eto, zato što je trudna i sama, rekla sam, a ja joj stalno nešto pomažem, slagala sam to oko pomaganja, i onda, kao da sam pokleknula, sjela sam na stolicu pored Viteza i pružila mu ruku.

Lipanjski literarni miš-maš

Ponekad se čini da je književni svijet uredno posložen: romani imaju svoje žanrove, autori jezike na kojima pišu, zemlje iz kojih vuku podrijetlo, knjige imaju svoje police i nachtkastl – sve je tu, složeno po boji, jeziku i raspoloženju, kao u nekoj bajkovitoj knjižnici. Ali u životu čitatelja rijetko je sve tako uzorito poslagano i skladno. Na noćnom ormariću često stoje jedna uz drugu knjige koje naizgled nemaju ništa zajedničko: npr. dnevnik booktokerice, distopijski roman, nježna ljubavna priča, politička satira i zaboravljeni klasik. I baš u toj šarenoj mješavini leži čar čitanja.

Volimo raznolikost i često se dogodi da u mjesečnoj ponudi imamo pravi-pravcati literarni miš-maš.

Volimo raznolikost i često se dogodi da u mjesečnoj ponudi imamo pravi-pravcati literarni miš-maš.

Inače, izraz miš-maš preuzet je iz njemačkog jezika, gdje se koristi riječ mischmasch, što doslovno znači "miješanje, zbrka, raznolikost". Riječ je kovanica od mischen, što znači miješati i masche odnosno mreža. Izraz se proširio u srednjoj Europi, uključujući mađarski (mics-macs) i slavenske jezike, pa tako i u hrvatski, gdje je miš-maš postao zaigran izraz za šaroliku mišanciju.

Donosimo pet knjiga koje ne pripadaju istom svijetu, ali savršeno funkcioniraju zajedno. Ne zato što su iste, već zato što svaka od njih nudi drukčiji ulaz u ono zbog čega uopće čitamo: da osjetimo, promislimo, iznenadimo se, a možda čak – i ostanemo bez riječi.

Za lipanj, mjesec kad lipe cvatu i život nam se vrti oko kraja škole, putovanja, godišnjih i zabave poslužili smo se ovom tuđicom jer predstavlja ideju raznolikosti bez neke stroge kategorizacije. I na neki način spaja nespojivo, štiva toliko raznolika da je teško pronaći bolju krovnu alternativu. Literarni miš-maš ne mari za pravila, žanrove ni uredno posložene police. Izraz slavi različitost – tema, tonova, jezika i emocija.

U ovom blogu donosimo pet knjiga koje ne pripadaju istom svijetu, ali savršeno funkcioniraju zajedno. Ne zato što su iste, već zato što svaka od njih nudi drukčiji ulaz u ono zbog čega uopće čitamo: da osjetimo, promislimo, iznenadimo se, a možda čak – i ostanemo bez riječi.

Dobro došli u naš lipanjski literarni kaos.

Krenete li domaćim terenom, čekaju vas Maja Ručević s Borilištem i Franjo Janeš s Gamaddi.

Krenete li domaćim terenom, čekaju vas Maja Ručević s Borilištem i Franjo Janeš s Gamaddi.

Maja Ručević, nekoć novinarka, a danas prozaistica, pjesnikinja i prevoditeljica s francuskog i engleskog jezika javlja se romanom Borilište. Njezina junakinja Nora radi u izdavačkoj kući, a upoznajemo je u trenutku kada prekida nasilnu vezu. Ne bi li zaboravila sve, odlazi u Sarajevo i igrom slučaja, na Staru godinu, upoznaje novinara Igora.

Maja Ručević o svemu teškome piše lakom i znalačkom rukom, kombinirajući poetske pasaže i vrlo pomno ulazeći u psihologiju likova.

Slični po nezadovoljstvu, defetizmu i depresiji, jedno drugom otvaraju svoju prtljagu iz prošlosti – njihove kuće lutaka, njihova borilišta. Riječ je o majstorski napisanom romanu o traumama, identitetima, otuđenju i životu u doba posttranzicije (koji je uglavnom i sâm po sebi okrutno borilište) i priči u kojoj je glavno pitanje kako premostiti provalije stvarnosti. Maja Ručević o svemu teškome piše lakom i znalačkom rukom, kombinirajući poetske pasaže i vrlo pomno ulazeći u psihologiju likova. Ovo je roman o životnim kaosima koji se na kraju pretvaraju u pravu literarnu dramu.

Za dr. Franju Janeša biografija navodi da je čudan tip širokoga spektra interesa. Kad ne maltretira studente germanistike, svira gitaru i pjeva, trči (polu)maratone i putuje svijetom. U naletima inspiracije piše prozu i nakon nekoliko objavljenih romana stiže njegov prvi tehnotriler Gamadd.

Ovaj duhoviti tehnotriler propituje napredne tehnološke alate poigravajući se kreativnim mogućnostima stroja i čovjeka.

Dva d u naslovu nisu tipfeler, tako mora biti. Glavni je lik čovjekomrzac Goran, depresivan po prirodi, koji u stanju prisilnog mirovanja dolazi na ludu ideju komuniciranja s umjetnom inteligencijom. Riječ je o UM-u, hrvatskoj varijanti Chat GPT-ija, koji je, naravno, u svemu brži i učinkovitiji od čovjeka, a poseban interes pokazuje prema pisanju i čitanju priča. Goran će s UM-om razmjenjivati radove različitih tema i žanrova i susresti likove-čudake kao što su: ubojica, mjesečar, ekološki terorist, strani radnik i mnoštvo drugih. No kad Goran shvati da se dijelovi UM-ovih priča poklapaju sa stvarnim događajima iz njegova i tuđih života, tada sve postaje luđe i od najluđe fikcije. Ovaj duhoviti tehnotriler propituje napredne tehnološke alate poigravajući se kreativnim mogućnostima stroja i čovjeka.

U ponudi prijevoda počinjemo etabliranim francuskim autorom Régisom Jauffretom koji potpisuje zapanjujući i duboko potresan roman U Klarinu trbuhu.

Romani o zločinima i zločincima iz Drugoga svjetskog rata zaseban su žanr i gotovo se može reći da je o toj temi sve rečeno, no uvijek se pojavi netko tko baci novo svjetlo na tu tamu. Jauffret nas vodi u Braunau na Innu, gradić koji je poznat kao rodno mjesto jednoga od najvećih zločinaca 20. stoljeća. Znajući tko je to, teško je sakriti njegov identitet iako ga autor izrijekom ne spominje u romanu.

U ponudi prijevoda počinjemo etabliranim francuskim autorom Régisom Jauffretom koji potpisuje zapanjujući i duboko potresan roman U Klarinu trbuhu.

Zapravo, pratimo trudnoću majke mu Klare koja živi u incestuoznom braku prepunom nasilja, grubosti i fanatične pobožnosti. Buduću majku „čudovišta“ tijekom trudnoće sustižu snovi i vizije neizrecivih zločina, i u toj je agoniji pritisnuta osjećajima krivnje i nemoći, ali i ljubavi prema nerođenom djetetu. Roman je „romaneskna bravura“ [Anne-Laure Walter], nemilosrdna introspekcija koja se može čitati i kao ispovijed, optužnica i ljubavno pismo čedu. Ono što sigurno možemo ustvrditi jest to da ova priča nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Roman je s francuskog prevela Maja Ručević.

Lundbergova je majstorica portretiranja ženske tjeskobe i neizvjesnosti u izazovnim vremenima pa će i ovaj roman visokoga umjetničkog dosega svoje mjesto naći među knjigama koje se pamte. Prevela sa švedskog Lana Momirski.

Asa Tast za Vasabladet rekla je da je Svjetlo i plamen Ulla-Lene Lundberg „veličanstvena i moćna priča“. Ovu su autoricu naši čitatelji imali priliku upoznati prije nekoliko godina romanom Led, kojim su svi bili oduševljeni. Uvjereni smo da ništa manje oduševljenje neće biti ni sa Svjetlom i plamenom u kojem pratimo tri generacije hrabrih žena: baku Betty, majku Olgu i kćer Karin. Nezaustavljive kad se treba suprotstaviti ustaljenom i okorjelom stajalištu društva, one će pomaknuti osobne granice i ići tvrdoglavo prema svom cilju. Isto onako kako je baka Betty, kao djevojka, 1852. pješice krenula iz požarom poharanog mjesta prema Helsinkiju u potrazi za poslom. Na toj nevjerojatnoj vizionarskoj putanji netko će učiti na lakši, a netko na teži način. No zaustavljanja nema. Lundbergova je majstorica portretiranja ženske tjeskobe i neizvjesnosti u izazovnim vremenima pa će i ovaj roman visokoga umjetničkog dosega svoje mjesto naći među knjigama koje se pamte. Prevela sa švedskog Lana Momirski.

U lipnju će još jedna poznata autorica biti zastupljena novim romanom. Armenka Narine Abgaryan proslavila se u svijetu i kod nas s Tri jabuke s neba pale, a svako novo djelo nestrpljivo se iščekuje pa smo uvjereni da njezini poklonici jedva čekaju Simona. Nazvali smo ga romanesknom tapiserijom – jer je dirljiv, nježan i duhovit roman posvećen zavičaju i ženama koje rastu i nadilaze vlastite boli ne gubeći putem ni dostojanstvo ni duh.

Završit ćemo riječima kritičarke Anne Delianidi koja kaže kako „Abgaryanin roman posjeduje mudrost gotovo biblijskih razmjera – satkan je od priča ljudi čija srca kucaju i pokreću naš svijet.“

Roman počinje smrću glavnog junaka priče, Simona, koji je, iako naslovna figura, zapravo tek ljubavna nit koja povezuje živote četiriju žena: Sofije, Suzane, Elize i Silvije. U njihove je živote Simon ulazio igrom slučaja, ostavljao neizbrisiv trag, i iz njih se povlačio tiho i nenadano. Kad se njih četiri okupe oko lijesa da mu odaju posljednju počast, uz miris mora i čašu vina krenut će priče o nesavršenim životima i junaku koji je u njima popunio napuknuća tamo gdje im je sudbina okrenula leđa. Završit ćemo riječima kritičarke Anne Delianidi koja kaže kako „Abgaryanin roman posjeduje mudrost gotovo biblijskih razmjera – satkan je od priča ljudi čija srca kucaju i pokreću naš svijet.“ Ima li bolje preporuke? S ruskog prevela Tatjana Radmilo.

I eto nas na kraju naše ponude, raznolike, ali zbog toga ne manje zanimljive. Bez obzira čemu se posvetili, čeka vas izvrsno štivo koje drma iz temelja, raznježuje, ohrabruje, nasmijava i ispunjava plemenitošću... Čitajte, otkrivajte nove svjetove, vjerujte Kafki kad kaže da „Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama”.

Percival Everett: velemajstor koji strši iz svake ladice

Kad bismo morali imenovati jednoga suvremenog američkog autora koji s lakoćom ruši žanrovske granice, preispituje povijest i ismijava stereotipe, ime Percivala Everetta zasjalo bi na vrhu popisa. Rođen 1956. u Georgiji, a odrastao u Južnoj Karolini, Everett je izgradio bogatu i raznovrsnu književnu karijeru – i to unatoč (ili upravo zahvaljujući) činjenici da ga je književni mainstream godinama ignorirao.

Everett je izgradio bogatu i raznovrsnu književnu karijeru – i to unatoč činjenici da ga je književni mainstream godinama ignorirao.

Njegov raznovrsni spektar interesa i polja obrazovanja – od studija biokemije i matematičke logike, preko studija filozofije na Sveučilištu u Miamiju, a zatim diplome iz kreativnog pisanja na prestižnom Brownu – samo su početak fascinantne priče. Everett danas predaje književnost na Sveučilištu Južne Kalifornije, a u više od trideset objavljenih djela pomaknuo je granice unutar američke proze ne ograničavajući se samo na satiru, vestern, filozofski roman, horor, a ponekad i miks svega toga – kod njega sve dolazi u obzir, sve dok propituje bit društvenih anomalija i identiteta.

 

Odbijanje etiketa

Everett se nikada nije pomirio s tim da ga književna scena gura u kut kao „crnog pisca“. Za njega je takvo svrstavanje oblik kulturne kontrole – pokušaj da se kompleksnost njegova rada svede na boju kože. U jednom intervjuu britko je primijetio kako etiketiranje ne samo što isključuje nego i stvara umjetne granice oko toga tko ima pravo pripadati „središnjem toku“ književnosti.

Everett se nikada nije pomirio s tim da ga književna scena gura u kut kao „crnog pisca“. Za njega je takvo svrstavanje oblik kulturne kontrole – pokušaj da se kompleksnost njegova rada svede na boju kože.

 

Njegov roman Erasure (2001.), koji je poslužio kao predložak za Oscarom nagrađen film American Fiction, upravo se bavi time. Glavni lik, sofisticirani pisac koji ne može dobiti priznanje za svoje „ozbiljno“ pisanje, u očaju izmisli vulgarnu knjigu punu stereotipa – i naravno, postane književna senzacija. Everett ovdje briljantno ismijava licemjerje tržišta i potrebe da crni autori „igraju uloge“ kako bi bili priznati.

 

Horor kao politička osveta: Drveće

U romanu Drveće iz 2021. (Hena com, 2024.) Everett miješa žanrove kako bi ispričao priču o permanentnoj američkoj traumi – linčovanju crnaca i povijesnom zaboravu. U malom gradiću u Mississippiju događaju se neobjašnjiva ubojstva, a scene podsjećaju na zločin nad Emmettom Tillom, 14-godišnjim dječakom čije je brutalno ubojstvo 1955. godine potaknulo val građanskih protesta.

No ovo nije obična priča o rasizmu. Everett koristi satiru i crni humor, nadnaravne elemente i detektivski ton kako bi stvorio atmosferu sablasne pravde koja nadilazi zakon i vrijeme. Drveće nije roman koji umiruje savjest – on je poput udarca u trbuh, podsjetnik da prošlost ne nestaje samo zato što se o njoj ne govori.

U 2024. Percival Everett objavio je roman James koji je odmah izazvao senzaciju na američkoj i svjetskoj književnoj sceni. U njemu preuzima poznatu priču Marka Twaina Pustolovine Huckleberryja Finna i pripovijeda je iz perspektive Jima – roba koji u originalu uglavnom šuti, služi i nestaje u pozadini. Kod Everetta Jim postaje James: kompleksan, inteligentan, emotivan i itekako svjestan svijeta oko sebe.

James je introspektivno, potresno i duboko političko djelo koje razotkriva koliko su klasici američke književnosti često oduzimali glas onima koje prikazuju. Sa zadivljujućom jezičnom raznolikošću, preciznošću i književnom snagom Everett preispituje povijest američkog romana i otvara prostor za novi, autentični pogled.

Ova nagrada nije samo priznanje za Jamesa – ona je i simbolično vraćanje duga autoru koji desetljećima piše izvan okvira, ne pristajući na kompromis.

Knjiga je odmah nakon izlaska osvojila niz priznanja, a kruna je stigla 2025., kada je Everettu dodijeljena Pulitzerova nagrada za književnost, jedno od najvažnijih priznanja koje američki pisac može dobiti. Ova nagrada nije samo priznanje za Jamesa – ona je i simbolično vraćanje duga autoru koji desetljećima piše izvan okvira, ne pristajući na kompromis.

S ponosom objavljujemo da je James upravo izašao u hrvatskom prijevodu u našem izdanju, čime hrvatski čitatelji imaju priliku upoznati ovo iznimno djelo – roman koji će bez sumnje obilježiti književnu dekadu.

Roman dolazi u trenutku kada je globalni interes za Everettov rad na vrhuncu – ne samo zbog Pulitzerove nagrade već i zbog sve šireg razumijevanja važnosti njegove književne misije: progovoriti o prešućenom i dati glas onima koji su kroz povijest bili utišani, a svjedočimo i suvremenim represivnim aparatima. 

Hrvatski prijevod Jamesa zadržava svu slojevitost i emotivnu snagu originala, donoseći čitateljima priču o slobodi, dostojanstvu i otporu, ispričanu iz perspektive lika koji je u američkoj književnosti predugo bio sveden na tihu sjenu. Everett ne pristupa Jamesu s patetikom, već s poštovanjem i dubinom, prikazujući ga kao čovjeka koji razmišlja, osjeća, analizira i – iznad svega – razumije.

James je nesumnjivo roman koji će potaknuti razgovore, rasprave i – ono najvažnije – duboko osobno čitanje. To je knjiga koja nas tjera da ponovno promislimo o klasici, povijesti, moći književnosti da ispravi nepravdu – makar na papiru.

Objavom ovog romana nastavljamo svoju misiju predstavljanja vrhunske suvremene svjetske književnosti domaćoj publici, a James je nesumnjivo roman koji će potaknuti razgovore, rasprave i – ono najvažnije – duboko osobno čitanje. To je knjiga koja nas tjera da ponovno promislimo o klasici, povijesti, moći književnosti da ispravi nepravdu – makar na papiru.

 

Imena se mijenjaju, ali istina ostaje

Percival Everett nije pisac koji će vam dati jednostavne odgovore. Njegove knjige nisu za površna čitanja – one provociraju, uznemiruju i ostavljaju trag. Njegova snaga nije samo u stilu ili jeziku, već u dubokom razumijevanju ljudske prirode, povijesti i nepravde. U vremenu u kojem književnost često ide linijom manjeg otpora, Everett nam pokazuje da je jedini pravi put onaj koji vodi kroz nemir.

I zato, ako tražite pisca koji će vas natjerati da preispitate ono što mislite da znate – Percival Everett ime je koje ne smijete zaobići.

Represija & otpor: borba za dostojanstvo, slobodu i pripadnost u književnosti

Pet Heninih svibanjskih izdanja naizgled djeluje nepovezano, no narativi su, posredno ili neposredno, ipak povezani s otporom, a otpor s represijom – i eto spone o kojoj se itekako ima što reći. Vrijeme kojem svjedočimo bilježi i represije i otpore, a to se dvoje jednako žestoko saplitalo i u prošlosti. „Gdje god postoji moć, postoji i otpor“, zapisao je Foucault u Volji za znanjem, suočavajući nas s pojmom mikrorezistencija koje djeluju unutar i protiv represivnih sustava. Povijest čovječanstva nesaglediva je bez povijesti represije – bilo da je riječ o političkom nasilju, društvenoj marginalizaciji, rodnoj nejednakosti ili religijskoj kontroli. U svom znamenitom Homo saceru (Svetom čovjeku) talijanski filozof Giorgio Agamben ističe kako su marginalci – obespravljeni, poniženi, isključeni – oni koji najjasnije razotkrivaju strukture moći. Na toj bandi i započinje otpor. On je katkad bučan, katkad tih, često je unutarnji, ali je uvijek prisutan. I književnost je od samih početaka bila platforma na kojoj su se mehanizmi vladanja i pritisaka razotkrivali i propitivali. Ona naravno ne može niti spriječiti niti izbrisati represiju, ali otpor se izravno i neizravno provlači kroz njezino fino tkanje, književnost prodire široko, oduvijek je bila megdan za stjecanje hrabrosti bezglasnih. Tako svaka priča, svaki lik koji se opire sudjeluje u borbi za stvarnost u kojoj je dostojanstvo moguće.

Pet izvrsnih romana, iako različitih poetika, prostora i vremena, povezuje nit bunta: protiv rata i okupacije, protiv ropstva i rasizma, protiv uskraćivanja seksualne orijentacije, protiv kolonijalizma i društvenih stega, protiv zaborava i samonametnute šutnje.

Pet izvrsnih romana, iako različitih poetika, prostora i vremena, povezuje nit bunta: protiv rata i okupacije, protiv ropstva i rasizma, protiv uskraćivanja seksualne orijentacije, protiv kolonijalizma i društvenih stega, protiv zaborava i samonametnute šutnje. Svaki od njih donosi glas pojedinca koji u nenaklonjenu mu svijetu pronalazi razlog, a onda i snagu da progovori, djeluje ili jednostavno preživi. Kod Everettova Jamesa oružje su jezik, ironija i intelekt. Lesley iz Kuće od vrata odbacuje društveno nametnutu ulogu žene i emocionalno se oslobađa stega. Ona napušta kuću, ali kuća iz nje ne izlazi. Majerićevi likovi, već ustaljeno u njegovoj poetici, opstaju u neslamanju, dok je drsko hrabra Astrid Hekne iz Myttingove trilogije arhetipska junakinja koja se opire baš svemu: vanjskim autoritetima i unutarnjim neprijateljima, a vlastitom strahu ponajviše. Nasuprot svima njima stoji neobična junakinja u Naslijeđenoj zemlji – priroda sama, prostor, odnosno zemlja za koju se junaci vežu, na kojoj obitavaju, koju gnječe i oru vlastitim rukama te ustrajnošću i uvođenjem reda u naoko nesavladiv prirodni kaos otimaju i sebe i zemlju, od zaborava.

Pa krenimo onda redom, u živote čudesnih junaka čije sudbine ne daju spavati, koje se pamte i pružaju nebrojene razloge za raspravu ... Zar to nije najbolji način da se suprotstavimo represiji zaborava i učmalosti vlastite rutine?

 

Lars Mytting: Sudnji dan

Saga o sestrinskim zvonima dosegnula je svoj veličanstveni završetak. Stigao je treći dio trilogije Hekne – Sudnji dan. Dok svijet gori u vihoru Drugoga svjetskog rata, Norveška pada pod njemačku okupaciju.

 Priča koja je započela kao legenda, dobiva svoj završni odjek – moćan, dirljiv i nezaboravan.

Glad i strah uvlače se u zabačeno selo Butangen gdje se ljudi sve više boje jedni drugih. Dvoje sudbinski povezanih protagonista vode nas kroz ovu epsku priču: ostarjeli pastor Kai Schweigaard, sve usamljeniji čovjek starog svijeta, i Astrid Hekne, hrabra i odlučna mlada žena koja u sebi nosi bakinu tvrdoglavost i žilavu snagu svojih predaka. Kako bi pomogla saveznicima, Astrid smišlja riskantan plan, ali svaka pogreška može ugroziti živote onih koje voli.

Lars Mytting isprepleće povijesne događaje, narodne predaje i elemente fantazije u nezaboravnu priču o ženskoj snazi, hrabrosti i tajnama prošlosti. Tako priča koja je započela kao legenda, dobiva svoj završni odjek – moćan, dirljiv i nezaboravan.

Prevela s norveškog Sandra Ljubas

 

Percival Everett: James

Everett subverzivno revidira Twainovu klasičnu priču o Huckleberryju Finnu i daje glas robu Jimu, sada Jamesu, koji ne samo da bježi iz ropstva nego i promišlja svoju egzistenciju, dostojanstvo i pravo na glas. Njegovo bježanje Mississippijem nije samo fizički nego i duhovni otpor dehumanizaciji.

Everett subverzivno revidira Twainovu klasičnu priču o Huckleberryju Finnu i daje glas robu Jimu, sada Jamesu, koji ne samo da bježi iz ropstva nego i promišlja svoju egzistenciju, dostojanstvo i pravo na glas.

Jim je pismen, načitan i filozofski obrazovan, razgovara s Rousseauom, Voltaireom i Lockeom o etici i pravu na osobnost. On pokazuje da otpor može biti i misaoni čin, pun ironije i samosvijesti. Roman nas suočava s poviješću koja nije prošla i pitanjima koja su i danas aktualna: o ropstvu, rasizmu i diskriminaciji.

Ako, prema Hemingwayevim riječima, iz Twainova romana potječe cijela moderna američka književnost, možemo zaključiti da je sad Everett taj koji postrožuje kriterije izvrsnosti u remek-djelu impresivne humanosti.

Preveli s engleskog Dado Čakalo i Mišo Grundler

 

Tan Twan Eng: Kuća od vrata

U kolonijalnom ambijentu Malaje 1920-ih, gdje društvene norme i pravila kroje živote pojedinaca, događa se tiha, ali snažna priča o nepripadnosti i otporu prema očekivanjima.

Kuća postaje metafora za društvo koje ne otvara vrata drukčijima, a Eng majstorski razotkriva potisnute slojeve kolonijalne stvarnosti.

Kroz odnos između protagonistice Lesley i poznatog pisca W. S. Maughama, roman otkriva što znači biti stranac u vlastitu životu, skrivati identitet, ljubav i želje zbog straha od osude. Kuća postaje metafora za društvo koje ne otvara vrata drukčijima, a Eng majstorski razotkriva potisnute slojeve kolonijalne stvarnosti. Ovo vrhunsko djelo meandrira između kultura, perspektiva, istine i fikcije, vješto balansirajući potresnu ljubavnu priču, romansiranu biografiju slavnoga književnika i napetu političku sagu o kineskom pokretu za neovisnost. Riječ je o intrigantnom promišljanju o kolonijalizmu, neslobodi i strasti.

Preveo s engleskog Matija Pospiš

 

Maria Turtschaninoff: Naslijeđena zemlja

U ovoj magijskoj sagi o Finskoj, priroda nije samo pozornica nego i sudionica otpora. Kroz četiri stoljeća pratimo žene i muškarce koji, iako maleni pred silama povijesti, opstaju. Njihov otpor se ne provodi oružjem, već ustrajnošću, pripadanjem zemlji, uvođenjem reda u kaos i prenošenjem priča. Posebno su dojmljivi ženski likovi koji kroz svakodnevne borbe razbijaju stege patrijarhata i zaborava.

Uvezujući legende i stvarnost u neuhvatljivo tkivo nordijske inačice magijskog realizma, roman nam pokazuje da prošlost nikada ne nestaje.

Naslijeđena zemlja epska je priča u kojoj se generacije ljudi rađaju, vole, trpe i umiru na istom komadu zemlje, dok se svijet oko njih neprestano mijenja. Uvezujući legende i stvarnost u neuhvatljivo tkivo nordijske inačice magijskog realizma, roman nam pokazuje da prošlost nikada ne nestaje – ona ostaje zapisana u drveću, tlu i sjećanjima.

Prevela sa švedskog Daria Lazić

 

Ozren Majerić: Traženje ogledala

U suvremenom, fragmentiranom svijetu represija nije uvijek vanjska. Ona je često unutarnja, nevidljiva, oblikovana strahovima, nesigurnostima i očekivanjima društva.

Majerićevi likovi traže sebe u drugima, u ogledalu koje im svijet nudi, pa makar bilo razlomljeno.

Majerićevi likovi traže sebe u drugima, u ogledalu koje im svijet nudi, pa makar bilo razlomljeno. Otpor je ovdje pokušaj razumijevanja, dijeljenja i prepoznavanja vlastita odraza. U svakodnevnim, katkad apsurdnim situacijama, Majerić govori o otporu prema emocionalnoj tuposti i zaboravu čovječnosti.

U Traženju ogledala naglasak je na portretiranju karaktera i međuljudskih odnosa; likovi – bili oni na putovanju u Indiji ili u vlastitoj sobi – pokušavaju pobjeći od sebe, ponekad se praveći lažno ravnodušnima, ponekad ne pristajući odrasti do kraja ili se gubeći u vlastitim strahovima i paranojama.

Ulomak “Sudnji dan”

Prva priča

Na manje od toga neću prista

Vjenčani prsten

 

Morat će se uspeti preko mrtvih. Dotaknuti stopalo Krista raspetog na križu. Zaključati se u župni ured. Ispuzati kroz otvor kroz koji se inače iznose mrtvi.

Bila je to, po običaju, nagla i slabo promišljena odluka, i nije ju više mogla povući. Astrid je odlučila vidjeti Gunhild, Sestrinsko zvono koje je u sebi sadržavalo sve srebro iz nasljedstva obitelji Hekne. Odlučila je tako! Majka joj to nema pravo zanijekati. A ni otac, a ni pastor.

Palo joj je to na um večer prije, zamisao je nabujala tijekom noći, i kad je jutros cik u zoru spustila stopala na mrzle podne daske, bilo je odlučeno: Dogodit će se to danas, ove nedjelje. Tijekom mise, kad nitko neće držati oko na njoj. Pastor Schweigaard i crkvenjak Røhme bit će, jasno, u crkvi, a premda ne pohađa mnogo seljana nedjeljnu misu, ipak se slabo tko za vrijeme nje zadržava vani jer se tako rađaju tračevi, čak i ako oni koji su ih proširili ni sami u tom času nisu bili u crkvi.

Noktom je sastrugala mraz s prozorskog stakla. Astrid Hekne pogledala je imanje svoje obitelj. Danima je sniježilo, sniježilo i sniježilo s tek pokojim pauzama, kao što stanki ima i između stihova vječne pjesme. Vani je sve bilo samo bijelo ili smeđe-crno. Stare drvene kuće sa snijegom do prozora, bez zvukova osim što bi gdjegod zamukale krave i začula se lopata kojom je Gorostas od Isuma, sada zaposlenik njihova imanja, čistio snijeg. Od mirisa je osjećala samo mačku iz staje. Kretala se samo pastirica, pošla je do staje. Osim toga, Butangen je mirovao.

Ideju je osjećala u trbuhu. Snažno, činilo joj se da ne bi više mogla podnijeti život ako ne vidi crkveno zvono. Ideju su možda ohrabrile, podjarile priče Adolfa i Ingeborg, koji su joj bili poput bake i djeda. Starci su joj ispričali sve o događajima u Butangenu tisuću osamsto osamdesete te osamdeset i prve godine, nazivali su to razdoblje Srebrnom zimom. Stvar se tada završila tako što su staru crkvu odnijeli iz Butangena, a jedno od dva Sestrinska zvona visi sada u osunčanom, ali zagonetnom zvoniku pod crkvom.

Priče o Sestrinskim zvonima i tapiseriji sestara Hekne obuzimale su Astrid još od malih nogu. Pojačavale su nespokoj koji je osjećala otkad je znala za sebe. Divlje nestrpljenje zbog kojeg se nikada nije mogla suzdržati da se ne češe kad je komarac ugrize, zbog kojeg se s mačjom mladunčadi igrala kao da je i sama mačka i zbog kojeg je kroz djetinjstvo prošla vječno izgrebenih ruku i oderanih koljena.

Učinilo bi joj se da katkad vidi tragove sestara. U pomoćnoj zgradi nalazio se stari tkalački stan, ali nije bilo utega, jamačno su skinuti da posluže na ribarskim mrežama. Kad je iz povrtnjaka čupala korov, naletjela je na neke biljke za koje joj se činilo da su sestre iz njih mogle dobivati boje za pređe.

Jedno sjećanje na njih sačinjavao je i poklopac na kraju hodnika prve etaže.

Mrtvački otvor. Dovoljno širok da dvije osobe mogu proći.

Kuća je bila izgrađena u vrijeme kad se mrtvaci nisu iznosili na ulazna vrata jer bi onda znali put i vratili bi se opsjedati kuću. Zato se lijes iznosio kroza zid one strane kuće koja je u sjeni, gdje nitko nije imao nikakvog posla i slobodno su rasle koprive, to bi zbunilo dušu, pa bi se ipak uputila na nebo. Možda bi i danas trebalo vjerovati u to, sjetila se što je Ingeborg rekla: nitko još nije uspio opovrgnuti da volja čovjeka živi i nakon što on umre.

Stara Ingeborg prestravila se jedne zime kad su Astrid i njezina sestrica Esther, u divljoj igri, uspjele otvoriti mrtvački otvor i u kuću se prevrnuo snijeg, a još je gore bilo kad je brat Tarald otišao po lopatu i u snijegu iskopao tunel, pa pokušavao prestrašiti Esther, uvjeravajući je da vodi do carstva mrtvih.

Nastavili su i poslije kopati tunele u snijegu tako da se Esther može igrati u njima. Nitko se u mraku nije snalazio bolje od nje, ta što je mrak onomu tko u njemu živi. Njezini se snježni tuneli nikada nisu urušavali. Esther bi se redovito zaustavila na pravome mjestu jer je osjećala promjene u hladnoći i uvijek je znala odrediti koliko je blizu površine.

 

Sada su bili mrtvi, Adolf i Ingeborg, zakupnici koji su odgojili njezina oca na Halvfareliji. Ni brata ni sestru, kao ni njezine roditelje, nisu osobito zanimale njihove priče o legendama iz Butangena. Astrid ih se pak nije mogla naslušati, i samo ih je ona još znala točno prepričati, zbog čega joj se i činilo da jedina na svijetu snosi tu odgovornost.

S vremena na vrijeme odlazila je na bakin grob i promatrala svoje ime. Baka je navršila samo dvadeset i jednu godinu, ta Astrid po kojoj je dobila ime. Umrla je pri porodu svoje dvojice sinova, od kojeg je jednog poslala u stranu zemlju. Oduvijek se Astrid čudila toj bakinoj odluci. Poželjela bi da je tu, da joj može objasniti. Na tavanu je pronašla kovčeg s bakinom odjećom, kao i neka pisma i crtaće blokove Gerharda Schönauera, njemačkog studenta arhitekture, njezina djeda. Tako je živopisno Ingeborg prepričavala priče o njih dvoje da se malenoj Astrid, kad je pročitala pisma, činilo da već zna što u njima piše.

Uskoro će napuniti sedamnaest godina. Već je po ondašnjim običajima bila punoljetna. A ipak bi svi samo nešto promumljali kad bi pitala za crkvena zvona. Najčešće nešto o onom čudnom prokletstvu, da nitko osim neudane djevojke iz obitelji Hekne ne smije vidjeti metal Sestrinskih zvona. Svi bi drugi umrli, nešto bi ih oborilo s neba ili bi ih izjela bolest. Grizao ju je osjećaj da je to samo zgodan blef, ali nikada na to nije dobila odgovor. Majka i otac bili su zauzeti, vječno zauzeti, svaki su vikend sjedili nad papirologijom, majka s računima za siranu, a otac s planovima za probijanje novog puta do pašnjaka.

Putovi, računi. Kako dosadno u usporedbi s Gunhild, koja je odjekivala kroz prapovijest, svjedočeći o vremenu kad Kristine i Jehans nisu bili ovi prezaposleni ljudi koji kasne na večere, nego titani koji su se probijali svijetom. Kai Schweigaard nije bio naborani starac koji ju je krizmao, već glasnik bogova.

Ali Gunhild je imala posebnu zaštitu. Čuvali su je mrtvi u zvoniku, u četvrtastoj, drvenoj zgradi podno crkve, koja je skrivala što to drži u sebi i svima je nijekala pristup. U ljesovima koji su se držali unutra ležala su smrznuta trupla, navodno su ljesovi bili nagomilani u visinu jer se selo i dalje držalo običaja da tek na proljeće pokapaju sve koji bi tijekom zime umrli, tek nakon što bi se mraz otopio s tla. Više mrtve nisu držali na imanjima, već su ih okupljali ovdje, u toj posvećenoj gradnji, s nijemim crkvenim zvonom koje je nad njima bdjelo.

Nezgodno će biti domoći se ključa zvonika. Nalazi se u Schweigaardovu uredu, ali ne visi na kukici kraj prekidača. Ne, visi ni manje ni više nego s Kristova palca. Bila je to u biti drvena skulptura, tako živopisna da je čitavo djetinjstvo drhturila pred njom. Spasitelj je visio na križu klonule glave, ali budnih očiju. Krv mu je curila s ubodne rane, niz nogu sve do palca na stopalu s kojeg je visio ključ, i tako je uvjerljivo bio obojen da se bojala da će namočiti ruku krvlju ako ga dotakne.

 

U četvrt do jedanaest Astrid se iskrala kroz mrtvački otvor. Obišla je kuću, pošla sve do temeljnog zida da izbjegne Taraldov pogled s druge etaže. Oko nje svjetlucala je zima. Snježni nanosi nadvijali su se nad krovovima drvenih kuća. Plotovi uz imanja izgledali su kao da nose bijele, nakošene kapice. Niže je začula crkvena zvona. Tako su bijedno zvučala u usporedbi s Gunhild, kojom bi gospodin Røhme zazvonio u najposebnijim prigodama.

Astrid je pohitala do ograde. Imanje Hekne nije bilo daleko od župnog dvora, ali iz daljine ga se nije vidjelo jer je Butangen bio vrlo strm, brdovit kraj, tako da je svako imanje sve u svemu bilo odvojeno, kao prepušteno na milost i nemilost rijeci Breii koja je oblikovala kraj. Selo je, ako se pravo uzme, imalo samo jedno pošteno raskrižje, njemu je sada prilazila. Nalazilo se nad majčinom siranom i trgovinom, a malo iza njega smjestila se i školska zgrada.

Šmugnula je u šumu. Promijenila smjer i pošla prema velikoj nakupini kamenja. Opet je ugledala stazu. Vjernici su bili na putu prema crkvi. Imućni ljudi s konjima i saonicama, siromašni na noge.

Sve joj se više otvarao pogled na selo, uskoro je ugledala crkvu, Gildevollenovo gospodarstvo i župni dvor. Tragovi skija spuštali su se do duguljastoga i velikog jezera Løsnes koje se protezalo tako da je takoreći tvorilo podnožje sela. Put do Fåvanga bio je probijen u petlji oko sjevernoga kraja jezera, ali zimi je staza vodila ravno preko leda, pa se izdaleka moglo vidjeti tko dolazi ili odlazi.

Astrid je ostala čučati i promatrati crkvu. Odatle je ugledala gospodina pastora kako – napokon već jednom – hita stazom iz župnog dvora. Crna prilika, u odnosu na snježnu kulisu, blago pognuta. Star čovjek, kojemu se odavde gledano svejedno nisu mogle iščitati godine.

Govorila mu je čas gospodine pastore čas Kaie, obraćala mu se čas s vi, čas s ti. Tako je često dolazio na imanje Hekne da ga je Esther nazivala djedom, ali nešto u Astrid protivilo se toj riječi.

Zvona su zadnji put pozvonila, tko se okupio u crkvi, okupio se. Selo nikad nije bilo mirnije ni praznije nego svake nedjelje u ovo vrijeme.

Kasnio je samo jedan čovjek, sa zeleno-žutom kapom na glavi, hitao je sada čistinom.

Po svoj prilici Gorostas od Isuma. Bio je krupan, jeo sve pred sobom, večeru su mu davali s jednoga starog pladnja za posluživanje. Sinoć se zacijelo napio, Astrid se bila probudila i kroz mrak je čula Pelleov lavež, a norveški se špic primirio tek kad je shvatio tko dolazi.

Svake subote isto. Opijao se, plesao, bančio, a onda bi oteturao kući u bočnu zgradu na imanju Hekne, gdje je godinama živio u sobici u kojoj je imao lavabo i kukice na zidu s kojih mu je visjela staromodna odjeća, a imao je i policu sa svim onim čudnim, šarenim kapama. Jednom su ga prilikom ljudi navabili da iz Høgvanga, gdje se okupljao mjesni odbor, iznese najmanje osamdeset kilograma tešku peć, a svake je nedjelje bez iznimke patio od grižnje savjesti jer se nije mogao sjetiti što je sve u pijanstvu učinio ili rekao. Kad bi kajanje doseglo vrhunac, pošao bi u crkvu, a tako je očito bilo i sada, teturao je zakopčavajući jedinu svoju lijepu jaknu, taj dva metra visoki div, najljubazniji čovjek kojeg je ikad upoznala. Samo se nadala da ne ide u crkvu pjevati, jer kad je Gorostas bio pijan, dah mu se osjećao nekoliko metara udalj.

Stigao je do crkve i umalo poletio s crkvenih stepenica zbog skliskih cipela.

Astrid je potrčala do župnog dvora. Požalila je što plan nije podijelila s Mari Slåen. Dobro bi joj došlo da joj netko drži stražu. Samo što se Mari posljednjih godina malo udaljila od nje, promijenila se, bila je nekako laganija od nje.

Tako se valjda mijenjaju ljudi čijim životima ne upravlja misao o crkvenom zvonu.

Astrid se stisnula uza zid da je gospođa Røhme ne vidi s kakvog prozora. Otvorila je ulazna vrata i nečujno stupila u hodnik. Nije bilo njegova kaputa. Na kukici je visio šešir od filca koji je nosio ljeti. Kuća je mirisala na nedjeljno pečenje i svježe oprane podove.

Astrid se iskrala uza stepenice. Vrata su, po običaju, bila nezaključana.

Tako je, dakle, izgledao. Župni ured bez njega. Smeđe-crn i gol. Miris papira i duhana. Peć od lijevanog željeza s košarom napola punom cjepanicama. Nekoliko ormarića, neuredan radni stol izguljenog laka. Izgreben pod. Jednako izlizan bio je i stolac za ljuljanje s jastučićem od smeđe kože. Uleknuti prozori, jedan je gledao na crkvu i jezero Løsnes. Prilično ugodna prostorija, u biti, s nekoliko stolaca za posjetitelje. Jedini zvuk stvaralo je klatno podnog sata.

Prisilila se podignuti pogled prema Spasitelju. Da vidi njegovu krunu od trnja, rane. Izmučeno, ali i dalje budno lice. Veliki, detaljno razrađeni ključ od lijevanog željeza na njegovu palcu. Donijela je stolčić, ali kad se uspela na nj, došla je malo preblizu Spasiteljevu pogledu za svoj ukus.

„Moram“, šapnula je.

Pojurila je niz stepenice s ključem u rukama. Izišla na svjetlo, snijeg i svjež zrak. Sva znojna probijala se kroz duboki snijeg s vanjske strane zida groblja, gdje ju nitko nije mogao vidjeti. Iz crkve je čula psalam. Napokon se našla na kamenim stepenicama zvonika, ključ je takoreći sam od sebe pronašao put u bravu, i nije ni trepnula, a već je stajala u mraku.

Dosad je bila napeta. Mislila je da će biti sigurna kada naposljetku uđe u zvonik.

Ali sigurna je bila samo od vanjskog svijeta.

Naslućivala je da unutra nije sama. I da nije dobrodošla.

Crvenkasto svjetlo svjetlucalo je kroz prozorčiće od olovnog stakla visoko u zvoniku. Nakon što su joj se oči naviknule na mrak, oko sebe je sve jasnije nazirala obrise nečeg uglatog i duguljastog.

Ljesovi.

Šest trupala. Šest ljesova. Orisi kakve nitko nigdje ne želi vidjeti, osim možda ovdje i pred grobom. Na dužoj strani svakog lijesa kredom su bila ispisana imena umrlih.

Jørgine Aasen, starica s Gardbogena. I mali s Moena, njega je poznavala iz viđenja, umro je prije nego što je navršio dvanaest godina.

Sada su ovdje, u zagušljivu, ustajalu vonju.

Predomislila se i htjela izići.

Ali ne. Ti ne, Astrid Hekne.

Ljesovi su bili naslagani dva po dva pred stepenicama koje su vodile do crkvenog zvona. Kao da joj žele prepriječiti pristup. Uhvatila se za poklopac jednog lijesa i stopalo spustila na ručku za nošenje. Premjestila je težinu, uhvatila se za drugi poklopac. Naježila se na pomisao da se nalazi neposredno iznad trupla, da ih dijeli tek malo drva, i žurno se prebacila preko lijesa. Stepenice su se zaprašile, značilo je to da se godinama nitko nije popeo do zvona.

Na kraju stepenica nalazio se maleni otvor. Malko zimskog svjetla dopiralo je kroz proreze koji su tu bili kako bi se zvonjava slobodno prenijela u svakom smjeru neba.

U polumraku je lebdjelo sivo-smeđe stvorenje.

Gunhild.

Mnogo veća nego što je mislila. Tako ozbiljna, tako nedostupna.

Astrid je prišla korak bliže.

Ovo nije bila tišina, nego nepatvorena nijemost. Krio se u njoj oprez pun iščekivanja. Gunhild je bila stvorena da upozorava.

Na mjestima gdje su zidovi bili rasušeni vjetar je nanio malko suhog snijega koji se složio u piramide na podu. Bilo je tu i nekoliko namotaja užeta, lanac s kratkim karikama i kolotur. Zacijelo je to sve ostalo kad su stric i otac iz jezera Løsnes izvadili zvono i doveli ga ovamo.

Kako je čudesna, Gunhild. Lijepa i budna kao sobovi u planini. Tako potpunih obrisa. Prekrivena patinom, mračna, bez drugih uresa osim natpisa koji ju je omotavao poput vrpce.

Klatno je visjelo pod mračnim svodom, kao da samo čeka da prenese poruku višim silama da se nešto događa ovdje dolje, u malenom Butangenu.

Astrid se odvažila prići. Okružila je zvono da pročita natpis.

U sjećanje na moju najdražu Gunhild i njezinu majku Astrid.

Na gredi s kojeg je zvono visjelo još je bilo mjesta. Tu je trebala visjeti Halfrid, sestra, da nije odnesena u Dresden.

Adolf je rekao da samo susljedna braća, rođena bez sestara između, mogu ponovno ujediniti zvona. Astrid je pitala zašto, a Ingeborg je odgovorila da je to jednostavno tako, samo braća mogu ujediniti sestre.

Astrid se malo primirila. Ogledala se. Ovdje je unutra sve bilo tako grubo. Hrđave kuke, otrcano crkveno uže, matirana bronca.

Vjetar je zapuhnuo po nanosu snijega i privukao joj pogled. Na jednoj poprečnoj gredi nalazilo se nešto svjetlucavo, gotovo posve prekriveno prašinom i snijegom.

Prišla je, otpuhnula prašinu.

Prsten. I to zlatni. Širok i težak, da se jasno vidi kad ga tko nosi. Sjajan. Bez ijedne ogrebotine, kao da je jutros izrađen.

Podignula ga je na svjetlo i ugledala slova.

1881. Zauvijek tvoj. Kai.

Zar je bio oženjen? Ne, pa prsten je posve nekorišten. Zar je pastor ulazio ovamo? Stajao ovdje sam i odložio ga?

Kolebljivo ga je nataknula na prstenjak lijeve ruke, kao da se zaručila. Pustila je da joj sklizne niz nokat, kraj članka.

U tom je času crkveno zvono zazvonilo. Najprije joj se činilo da je to samo blago brujanje, jedva čujno, ali onda se promijenila i kakvoća zvona i sve ga je glasnije čula. Zvon se širio od poda, potekao sa stropa, odbijao od zidova i protresao joj tijelo, u istom je taktu i ona drhtala.

Astrid je pojurila niz stepenice, prebacila se preko ljesova i strašno se pokajala, pokajala, pokajala! Ovo su mrtvi činili! Oni su rekli zvonu da zazvoni! Potrčala je do vrata, sve joj je u ušima odzvanjalo, a vani ju je zimsko svjetlo zaslijepilo, i opet se trznula.

Misa je već bila gotova. Ljudi su izlazili iz crkve. Schweigaard je stajao na stepenicama i rukovao se s ljudima.

Šmugnula je natrag u zvonik i sabrala se. Ma, kako je ovo moguće? U zvonik je ušla čim je misa počela, pa nije unutra bila ni deset minuta?

Sada je jasno čula da zapravo zvone crkvena zvona iz nove crkve. A ne Gunhild. Sve je to umislila. Ali ako sada iziđe, svi će je vidjeti. Neće se moći probiti do župnog dvora da na vrijeme vrati ključ.

Astrid je sjela na pod.

Nije imala drugog izbora. Mogla je samo pričekati ovdje, u društvu mrtvaca koji na raspolaganju imaju sve vrijeme svijeta.

Igrala se s prstenom na prstu. On je barem stvaran.

 

Mediteran kao utočište, baština, oaza i trpeza

Uvriježeno je mišljenje o Mediteranu kao prostoru neprestanih kontakata, dodira, miješanja ljudi, kultura, tradicija, rasa, biljnih i životinjskih vrsta. No na Mediteranu jedinstvo ne proizlazi iz homogenosti i uniformiranosti, već iz razlika, te unatoč i zahvaljujući njima – neprekinutih kontakata i neraskidivih veza kroz povijest.

Upravo o pitanjima identiteta, utjecaju političke prošlosti na sadašnjost, mediteranske arhitekture na život ljudi i o kvaliteti mediteranske kuhinje govore naša četiri nova naslova

Stoga se ne može govoriti o jedinstvenom mediteranskom identitetu, već o mnogostrukim mediteranskim identitetima vidljivima (na žalost) i kroz političke sukobe i nemire, ali mnogo češće, i kroz tradiciju,  kulturu, navike i običaje. “Često se ponavlja kako mediteranski vjetrovi, valovi, struje […] njihove stalne i prolazne veze utječu na ponašanje osoba i zajednica”, piše Predrag Matvejević u svome Mediteranskom brevijaru, najprevedenijoj knjizi izvorno napisanoj na hrvatskom jeziku. Utjecaju prirode valja pridodati i ljudski produkt mašte, potrebe i znanja – hranu.  Mediteranska prehrana slovi za jednu od najzdravijih u svijetu, a od 4. prosinca 2013. uvrštena je na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu svjetske nematerijalne baštine. Upravo o pitanjima identiteta, utjecaju političke prošlosti na sadašnjost, mediteranske arhitekture na život ljudi i o kvaliteti mediteranske kuhinje govore naša četiri nova naslova koja vas, koje li slučajnosti, čekaju u izlozima knjižara baš od četvrtog mjeseca ove godine…

 

Mediteran danas – U procjepu između egzila i azila

Lorenzo Marone, Sve će biti savršeno

Fotograf Andrea Scotto cijeli život bježi od obveza i obvezivanja, a sve zbog svoje disfunkcionalne obitelji. Njegova sestra Marina ima opsesivnu potrebu za kontrolom svega i svih, trenutačno najviše oca Libera – distanciranoga umirovljenog pomorskog časnika u terminalnoj fazi bolesti.

Lorenzo Marone u svom romanu Sve će biti savršeno udahnuo je mirise i okuse Mediterana – uz britak humor i priču o nesavršenstvu jedne obitelji, more, pijesak, masline i limuni čitatelju su nadohvat ruke.

Prije nego što ode s ovoga svijeta, svjestan propusta koje je učinio kao otac, Libero želi pomoći sinu da se napokon usidri u slatkoći i ljepoti života, i to na mjestu koje je Andrea kao dijete silno volio, a kao odrastao čovjek od njega zazirao – otočiću šarenih kuća – Procidi. Jedan vikend je dovoljan da obojica promijene svoje živote, ali i sliku koju su desetljećima imali jedan o drugome. Lorenzo Marone u svom romanu Sve će biti savršeno udahnuo je mirise i okuse Mediterana – uz britak humor i priču o nesavršenstvu jedne obitelji, more, pijesak, masline i limuni čitatelju su nadohvat ruke. Dok putuju iz Napulja prema Procidi, junaci prevaljuju dalek put od emocionalnih rana iz prošlosti, preko slatke nostalgije za djetinjstvom do prijeko im potrebne uravnoteženosti zrele ličnosti.

 

Odnos Palestine i Izraela - bolna rana ne samo Mediterana

Isabelle Hammad, Ulazi Duh

A zbog rana iz prošlosti, i osobnih i profesionalnih, Sonia Nasir, britanska glumica palestinskih korijena, vraća se u Haifu, u posjet starijoj sestri Haneen, uspješnoj sveučilišnoj profesorici u Jeruzalemu. Ondje upoznaje karizmatičnu redateljicu Mariam i neplanirano postaje dio palestinske kazališne produkcije Hamleta. Na pozornici Zapadne obale, usred političke nestabilnosti i svakodnevnog nasilja na okupiranom teritoriju, umjetnost postaje oružje, a Shakespeareova drama o izdaji i osveti odraz političke napetosti stvarnog života.

Na pozornici Zapadne obale, usred političke nestabilnosti i svakodnevnog nasilja na okupiranom teritoriju, umjetnost postaje oružje, a Shakespeareova drama o izdaji i osveti odraz političke napetosti stvarnog života.

Sonia se suočava s pitanjima koja je dugo potiskivala – o vlastitom identitetu, prošlosti, pripadnosti i snazi otpora. Hoće li ostati promatrač života ili sudionik hrabre priče koja raste pred njezinim očima? Uz prepoznatljiv lirski stil i briljantnu narativnu slojevitost, Isabelle Hammad donosi snažan roman o moći umjetnosti pod okupacijom i duhovima prošlosti koji nas proganjaju dok se ne suočimo s njima kako bismo, napokon slobodni, oblikovali vlastitu sudbinu. Dočekan sjajnim kritikama i višestruko nagrađen Ulazi Duh nije samo roman, već i poziv na buđenje...

 

Utjecaj mediteranske arhitekture na život ljudi i očuvanje okoliša  

Staša Aras, Suhozid

Prva tematska razina ovog “romana s didaskalijama” je sudbina žena iz više društvene klase koje u vihoru Drugog svjetskog rata ostaju bez financijskog oslonca i poznatih životnih obrazaca.

Roman Suhozid inspiriran je stvarnim situacijama i životima ljudi koji su prošli egzodus te izbjeglički kamp El Shatt u Egiptu.

Autorica kroz likove djevojčice Marte, njezinih tetaka i žena izbjeglica reflektira etička i intimna previranja ljudi zahvaćenih egzistencijalnom krizom. Tema dalmatinskog otoka pod invazijom vojske u zimu 1944. postaje pozornica kaosa i potrebe ljudi da u svoje živote, bez obzira na okolnosti, unesu mir i sklad. Roman Suhozid inspiriran je stvarnim situacijama i životima ljudi koji su prošli egzodus te izbjeglički kamp El Shatt u Egiptu. Dok čitate ovu knjigu, gotovo da možete osjetiti miris makije i smilja škrtoga dalmatinskog otoka, buru kako vam raspršuje kapljice mora po licu, pod prstima opipati hladan kamen dalmatinskih kuća ili okusiti proju tek izvađenu iz peći. Staša Aras, nakon romana Horror vacui, također objavljenog kod nas 2021. godine, i ovim romanom dokazuje svoju izvrsnost.

 

Hrana – način na koji se mediteranski duh uvukao u europsko i azijsko kopno

Turska kuhinja: recepti za sva vremena

Masline, maslinovo ulje, riba i plodovi mora, limun, feta sir, patlidžan, tikvice, rajčica neki su od stupova mediteranske kuhinje i identiteta koji se proširio i daleko izvan regije. Hrana je univerzalni jezik koji povezuje ljude – bilo da je riječ o svečanoj gozbi, obiteljskom okupljanju ili skromnom obroku, u svakom se zalogaju krije priča.

Ovo nije samo zbirka recepata već i vodič kroz povijest okusa i mirisa koji su oblikovali stoljetne prehrambene navike u Turskoj, ali i daleko izvan njezinih granica.

More nezaboravnih priča o hrani čeka nas u velikoj kuharici Turska kuhinja: recepti za sva vremena. Ovo nije samo zbirka recepata već i vodič kroz povijest okusa i mirisa koji su oblikovali stoljetne prehrambene navike u Turskoj, ali i daleko izvan njezinih granica. Turska kuhinja kao nasljednica osmanske gastronomske raskoši obuhvaća raznolikost utjecaja – od Bliskog istoka do Balkana, od Mediterana do središnje Azije. Istodobno, ona se razvija u skladu sa suvremenim prehrambenim trendovima, nudeći opcije i onima koji iz bilo kojeg razloga – zdravstvenog, etičkog ili osobnog – izbjegavaju određene sastojke. Vjerujemo da će ova iznimna knjiga poslužiti kao inspiracija za vaše kulinarske avanture kroz okuse Orijenta i Mediterana, ali i biti trajan podsjetnik na dugu povijest međusobnih utjecaja i razmjene između Turske i Hrvatske, s obzirom na to da tursku gastronomsku tradiciju predstavlja na način prilagođen hrvatskom čitatelju.

Čitati ili putovati – pitanje je sad?

Zašto putujemo? Ne samo da bismo upoznali nova mjesta, ljude i kulture već se sa svakog putovanja vraćamo kao nove, drukčije osobe. Htjeli mi to ili ne, naš pogled na svijet i nas same je nakon putovanja nepovratno promijenjen. Svako napuštanje poznatih obala našeg života je zapravo put velikog rastanka, rastanka od starog sebe, od onog uskog pogleda na svijet koji smo prerasli, a da toga možda prije puta i nismo bili svjesni.

O putovanju kao osobnoj i životnoj transformaciji govore i naša tri nova romana: Kopile Istanbula i Majstor i ja, a treći je Théovo putovanje.

O putovanju kao osobnoj i životnoj transformaciji govore i naša tri nova romana: dva su dobro nam već znane popularne turske književnice Elif Shafak: Kopile Istanbula i Majstor i ja, a treći je Théovo putovanje francuske filozofkinje, spisateljice i esejistice Catherine Clément. 

Maleni Indijac Džihan slijepi je putnik na brodu za osmansku prijestolnicu Istanbul koja je u 16. st. na vrhuncu moći. Na brodu se neraskidivo vezuje za rijetkog bijelog slona Čota, egzotičnu životinju poslanu kao dar sultanu Sulejmanu Veličanstvenom. U Istanbulu Džihan upoznaje slavnoga graditelja Sinana koji je polovicu svoga gotovo stoljetnoga života bio glavni arhitekt na dvoru čak četvorice sultana. Sinan je za života izgradio više od tri stotine građevina, od kojih i 80-ak džamija.

Majstor i ja posvećen je umjetnosti, graditeljstvu i znanju. Priča je to s notama sufizma i misticizma o osobnom rastu i transformaciji jednog hrabrog dječaka u nepoznatoj sredini, daleko od njegova doma i obitelji.

Pod njegovim mentorstvom, a zahvaljujući svojoj nezasitnoj znatiželji, Džihan će postati najprije šegrt pa kalfa te na koncu i nasljednik velikoga Mimara (graditelja) Sinana. Roman Majstor i ja posvećen je umjetnosti, graditeljstvu i znanju. Elif Shafak poslužila se slonom koji simbolizira ne samo dobru sreću već i statiku, pamćenje i dugovječnost da bi ispripovijedala snovitu priču s notama sufizma i misticizma o osobnom rastu i transformaciji jednog hrabrog dječaka u nepoznatoj sredini, daleko od njegova doma i obitelji.

Upravo obitelji mogu biti najveći uteg koji nas sprječava da se otisnemo na daleko putovanje koje nas doziva. No za Armanoush, mladu djevojku armenskog podrijetla iz San Francisca,  obiteljske tajne o prošlosti njenih predaka postale su razlog zbog kojeg se otisnula na putovanje u Tursku. Nesigurna u svoj identitet, progonjena osjećajem nepripadanja u društvu u kojem živi, u Istanbulu upoznaje Asyu, mladu buntovnicu i deklariranu nihilistkinju, zaljubljenu u Johnnyja Casha i francuske egzistencijaliste. Jedna junakinja dolazi sa Zapada, a vuče ju neotkriveni Orijent koji nosi u sebi, druga potječe s Orijenta, a srce ju vuče na Zapad.

Kopile Istanbula  slojevit je roman o sudbinama dviju obitelji, turske i armenske, koje su neraskidivo povezane sjenama teške povijesti.

Jedna u drugoj prepoznaju one dijelove svoje ličnosti koji su potisnuti bilo odgojem i obiteljskim tajnama, bilo očekivanjima i normama društva u kojem žive. Kopile Istanbula  slojevit je roman o sudbinama dviju obitelji, turske i armenske, koje su neraskidivo povezane sjenama teške povijesti. Ispisujući priču o sjećanju i zaboravu, tradiciji i suvremenosti, Elif Shafak stvara bogatu tapiseriju Istanbula – grada s tisuću lica, njegovih mirisa, boja i okusa, ali i tajni koje ne prestaju odzvanjati kroz sadašnjost.

Većina nas smatra sadašnjost svojom čvrstom uporišnom točkom u životu, to je mjesto s kojeg gledamo na život. No, što kad vam kažu da bolujete od nepoznatog, smrtonosnog virusa za koji liječnici nemaju lijeka, a imate kao Théo samo 14 godina? Ako imate sreće, baš tada u vaš život ulazi netko poseban, poput Théove ekscentrične i bogate tete Marte. Zajedno kreću na put oko svijeta otkrivajući svijet religija i duhovnosti: od judaizma, kršćanstva, islama, budizma, taoizma pa do animalizma afričkih i brazilskih džungli.

Théo upoznaje mnoge zanimljive i mudre ljude koji mu otkrivaju tajne vjere i religioznosti, što mu pomaže da prebrodi bolest i otkrije njezin uzrok. Théovo putovanje je roman s dubokom i univerzalnom humanističkom porukom koji potiče dijalog i pozitivno razmišljanje.

Théo upoznaje mnoge zanimljive i mudre ljude koji mu otkrivaju tajne vjere i religioznosti, što mu pomaže da prebrodi bolest i otkrije njezin uzrok. Théovo putovanje je roman s dubokom i univerzalnom humanističkom porukom koji potiče dijalog i pozitivno razmišljanje. Ovo je knjiga o ekumenizmu i toleranciji, o prijateljstvu i mladenačkoj ljubavi, roman koji u današnje vrijeme puno predrasuda, sukoba i mržnje prema stranom i drukčijem vodi čitatelja na uzbudljivo putovanje upoznavanja sebe kroz susrete s novim, nepoznatim i (ono)stranim.

I na kraju, zašto treba čitati? Iz istog razloga zašto treba putovati! Čitanje je putovanje velikog sastanka, kroz svaku knjigu u koju uronimo, izranjamo drukčiji i hrabriji upoznati i voljeti, ali i stvoriti život baš kakav želimo živjeti.

Družite se s ovim divnim knjigama jer ćete s njima otići i upoznati nevjerojatne svjetove, ljude, religije, strašne sukobe i nježne prijateljske veze.

Priče su to koje žive vječno, a mi smo ih nakon desetljeća postojanja izdali u novom ruhu i kao nova izdanja one započinju svoj put prema novim čitateljima.

Zbirka priča “Selfie”

Superman

Od svih automobila na ovome svijetu, on je ušao baš u moj.
Ušao s odvijačem. I dizalicom. A na radiju je svirala ljubavna pjesma. Hladno pivo. Superman.
Labavio je šarafe na mojoj gumi toliko uvjerljivo da sam osjećala kako labavi i svaki zategnuti i od stresa sabijeni mišić na mojem tijelu. Potom me je podizao, zajedno s automobilom, mic po mic, guslajući snažno po toj dizalici sve dok nisam postala ovaj veliki oblak iznad grada, odnosno ceste. Iščupao je tu gumu iz ležišta, bicepsi i tricepsi bljesnuli su pred mojim očima, više nikad neću reći da ih ne volim. Bi li tipovi kakve inače gledam znali promijeniti gumu? Šipak. Ne znaju ni broj konja u vlastitom automobilu.
Proučavao je probušenu gumu, a ja sam stajala na toj kaldrmi i upijala ga s leđa, zadubljenog u ne baš lagan posao, jer neki je vrag naravno zapeo. Poduža muška kosa, inače moja slaba točka, pri njegovim se užurbanim kretnjama previjala skladno kao slap. I tad, dotakne me kap.
Jedna mala kap. Pogledam nebo. Pogleda i on.
Moj dobri duh.
Jer takav se ukazao u toj pustari, odnekud na svojem biciklu, nije li to čudno, nakon salve očaja koje žena doista može doživjeti u nekim nemogućim trenucima, kao što je svakako bio taj. Haljina po mjeri, svježa frizura, moj prvi medijski nastup. Krećem začudo na vrijeme, ali zaboravim mobitel. Hoću, neću, hoću, neću – ne, neću se vraćati. Bio bi to loš znak. Vozim dalje, ali malo nervoznije, brže, čovjek se ipak osjeti nesigurnim bez tog svemogućeg aparata pri sebi. Uključim glazbu, to me smiri, sve dok ne osjetim nešto, nešto što frcne, a onda zatutnji pod prednjim kotačem i odleti nekamo u stranu. Pomislim, nije moguće. Nastavljam dalje. Ne vjerujem. Stanem.
Guma se lagano ispuhivala pred mojim očima. Proklinjala sam prečicu kojom sam krenula da izbjegnem gužvu i to što nisu popravili cestu. Psovala što nigdje nikog nema. Psovala telefon zaostao u stvarima od jučer. I te proklete „druge” torbe.
No sad – gdje smo, tu smo. Pristupna, pusta cesta na kojoj smo se zatekli nije pružala mnogo. Nikakvog zaklona, a kamoli zaustavne trake. Nijednog drveta, da nas gustom krošnjom obgrli kad je iz vedra neba počela pljuštati kiša. Da pljuštati? Nebo se rasparalo.
Upravo onaj oblak u koji sam se zanesena pretvarala zacrnio se pred našim očima; je li to bio znak? Nije bilo vremena o tome trezveno promišljati, to ću tek kasnije, jer nahereni žuti auto s dizalicom na prednjem kotaču bio nam je jedina opcija. Nije bilo druge nego skloniti se brzinom munje, pogotovo kad sam začula njegov ugodni, ali odrješit glas: – Na zadnje sjedalo, brzo!

Naravno, zbog dizalice. Kako mudro!
„Tvoj Superman s fudbalerkom već će se nekako snaći”, pjevao je Kekin, a mi smo se nagurali u premaleni auto s krovnom panoramom. Ta nam se panorama otvorila pred očima kao otkrivenje, boje razljućenog neba pretapale su se u visini, onda udarale u staklo, čas oblikom
kišnih kapi, čas dodirom munje, a mi smo se stisnuli u suhom i toplom i ne znam tko je bio prvi, mislim da sam bila ja, možda je bio on, ali netko se počeo smijati, netko je prihvatio taj smijeh, pa smo se smijali onako bez razloga, glasno i nesputano, najprije ovom ludom danu, onda
meni u toj tetkastoj haljini s uvenulom mašnom, onda njemu u toj svilenoj košulji i finim cipelama, na biciklu, onda poderanoj cesti na kojoj smo se našli, gradu u koji začudo oboje idemo, ljudima koji nas tamo uzalud čekaju, i tek sam se tu dosjetila i uzviknula:
– Telefon! Imaš li telefon?
On je rekao da, samo to i ima, drugo ništa, ni novčanik, ni dokumente, sve je to u nekoj jakni koju su mu putem ukrali, i da bi mu dolazak u taj grad značio spas, rekao je, nije li to čudno, rekla sam ja, kako su nas te nezgode dovele na isto mjesto, u isti čas, spojile nas, vjeruješ li u sudbinu, pitao je on, pa ne znam baš, inače ne, ali možda malo da, svatko je kovač svoje sreće, provalim, i nesreće, doda on ublaživši malo taj klišej, brzo sam mu otela telefon iz ruku i rekla moram nazvati, moram nazvati da kasnim, ali nazvati koga, pa ne znam ničiji broj, ničiji napamet, jedva znam i vlastiti, guglam i pronalazim neki opći broj medijske kuće na koji se nitko ne javlja, jednom, dvaput, triput, nerviram se, na radiju se i dalje vrti pjesma, ona ista o Supermanu jer nešto sam pogrešno stisnula, neki repeat, unutra je zagušljivo i sparno kakvi već budu sparni trenuci prije ljetnih pljuskova koji ti se krišom uvuku u auto, ali kako sada otvarati prozore, oko nas štekću brze kišne kapi kao mitraljezi, reskim zvukom probijaju stakla, primjećujem kapljice znoja, po njemu, meni, nama, moja se haljina već lijepila na nezgodnim mjestima kad je on skinuo svoju košulju i prebacio je preko prednjeg sjedala, pogledao me i rekao:
– Dosta nervoze, nasmij se, daj mi taj telefon, misliš da netko pita za nas?
I okinuo je selfie, naš zajednički selfie, doduše, tu sam samo ja i njegov torzo, tek malo tog slapa njegove kose, slučajno, rekao je on, možemo ponoviti, ali toliko sam dobro ispala da me nije bilo briga, da sam rekla želim imati tu fotografiju, baš tu, želim je objaviti na Instagramu,
pošalji mi je odmah i sad, dok sam diktirala broj, zamišljala sam kako torzo i ja putujemo eterom i kako odjekuje taj – blink! – negdje u mojoj sobi i kako će me dočekati ta fotka kad se vratim kući i kako ću zasigurno uz nju napisati nešto dvoznačno, ma ne, troznačno, mogla bih to i sad smisliti, nešto efektno i time se odmah pohvaliti ovom torzu koji mi je bivao sve bliže, sad bi bilo dobro okupati se, iznenada će on, kako to misli okupati se, more se istina naziralo u daljini, i obližnji otoci, ali ne pada mi na pamet, ipak kažem da je najljepše kupati se kad kiši, kažem to tek toliko, najbolje se kupati gol, reći će on, kišilo ili ne, volim biti gol, i što na to reći, potom smo nekako čudno zašutjeli, šutjeli i čekali, situacija se pržila od iščekivanja i postala je ovo što smo sada, ovo gdje smo sada, jer sada smo tu, u prezentu, s dizalicom izvana i sprijeda, s nama iznutra i straga, dijagonalno joj postavljeni, i suprotstavljeni, jedan veliki torzo zauzima cijelu tu dijagonalu, nečije vitke noge dotiču bočne stranice, slap se razlijeva kao poplava, haljina se odriješila svih svojih niti i onda – smirivanje. Kap po kap, kiša staje.
I što ćemo sad?
Izvlačimo se polagano, ruka, noga, glava, raskidamo niti, slabašne spone, izvlačimo se iz tijela, iz sjedala, iz automobilai opet smo tu, opet smo stranci na pustoj cesti, lomi nas duga u visinama. Negdje u daljini još kiši i istovremeno pomalja se sunce. Zrak je odjednom hladan, kao izvorska voda. Moj Superman hitro krene, žurno postavlja kotač, vrti, zateže, odjednom sve ide kao po špagi, pomalo se ogledam u zadnjem staklu ali sve je već gotovo, rezervni ružni kotač, tu je, alat također spremljen, auto od prve pali, pokreće se, gledam ga za upravljačem, čini se kao da će odmah po gasu pa brzo sjedam do njega i kažem idemo, idem spasiti što se spasiti dade, ali ne! Tu je i bicikl.
Skupocjen fensi bicikl s brzinama i štatijaznam, meni su svi isti. Ne može ga ostaviti. Izlazimo van, ne stane nigdje, ne možemo ga povesti.
On šutke sjeda u auto, pali ga i odlazi.
Odlazi?
Odlazi i odlazi, stojim na cesti, gledam u vlastiti auto kako nestaje u prvom zavoju.
Na sebi imam haljinu i razvezanu mašnu. Grudnjak je torbici. Torbica je u autu.
Kiša je prestala, barem to.
Pogledam bicikl, bolje ne. Sa zadnjeg Ponyja pala sam još u djetinjstvu. Dok hodam praznom cestom prema prvoj benzinskoj, još vjerujem da će se vratiti.
Nakon sat vremena stižem, bosa sa žuljevima, sa sandalama u ruci.
Prijavit ću krađu automobila tek kad mi ljubazan radnik na crpki samovoljno ponudi službeni telefon. Kratko i jasno, vrlo sam prisebna. Nezgoda na cesti, mlađi muškarac, ponudio je pomoć, zamijenio gumu, sjeo u auto i otišao.
Na cesti je ostao bicikl, ispostavit će se da je ukraden. Na pitanje kako je izgledao, visina, težina, boja očiju, neki prepoznatljiv znak, pomislit ću na torzo, ruke i slap.
Pomislit ću na selfie koji me čeka kod kuće. Reći ću, ništa posebno. 
Na pitanje znam li mu ime, u zadnji čas reći ću – ne.
Što bi bilo da sam rekla Superman?

Smiješak molimo, stižu noviteti!

Kad su se pojavili, mobiteli s kamerom bili su tehnološko čudo i kulturološka prekretnica. Prvi takav model ugledao je svijet 2000. godine u Japanu, ali tek su kasniji uređaji globalno popularizirali tu inovaciju.

Za koju ćemo godinu proslaviti trideseti rođendan prve fotografije snimljene mobilnom kamerom.

Postoji čak i anegdota da je inženjer Philippe Kahn, dok je 1997. radio na konceptu mobitela s kamerom, uspio snimiti fotografiju svoje novorođene kćeri i uživo je podijeliti iz bolnice – što se smatra prvim primjerom instantne digitalne podjele slika. Nije ta 1997. bila tako davno, zar ne!? Za koju ćemo godinu proslaviti trideseti rođendan prve fotografije snimljene mobilnom kamerom.

No pitanje svih pitanja je možemo li danas uopće zamisliti naš život bez gadgeta?
Složit ćemo se: teško!
A koliko smo se, posljedično, tek svi mi promijenili!

Ta potreba za vidljivošću, za instantnim priznanjem i potvrdom, gladi za lajkovima i komentarima našla je svoje mjesto u novoj zbirci priča Selfie Karmele Špoljarić.

Nekada smo morali pažljivo kadrirati fotografije, razmisliti vrijedi li trenutak filmske trake, a danas? Jedan klik i eto nas – selfie u ogledalu, selfie s kavom i dekicom, selfie u liftu, selfi s preslatkim pesekom ili macom ljubimicom. Memorija više nije problem, filtri brišu nesavršenosti, a svaki dan je prilika za novi kadar vlastitog lica. Oscaru Wildu pripisuju se sljedeće riječi: „Voljeti sebe početak je romanse koja traje cijeli život.“ A javna je tajna kako biti viđen na društvenim mrežama znači postojati. Ta potreba za vidljivošću, za instantnim priznanjem i potvrdom, gladi za lajkovima i komentarima našla je svoje mjesto u novoj zbirci priča Selfie Karmele Špoljarić.

Ova zbirka predstavlja inovativan iskorak u suvremenoj hrvatskoj prozi – ne samo zbog teme koja precizno reflektira naše doba već i zbog pomno osmišljenoga koncepta u kojem svaka priča nudi jedinstvenu perspektivu na fenomen autoportretiranja.

U pričama koje su vješto povezane zajedničkom niti autorica secira suvremeni fenomen autoportreta – ne samo kao slike već i kao metafore identiteta, iluzije i samoobmane. Špoljarić piše britko, duhovito i pronicljivo, razotkrivajući nesigurnosti i taštine koje se skrivaju iza svakog snimka, svakog filtra. Ova zbirka predstavlja inovativan iskorak u suvremenoj hrvatskoj prozi – ne samo zbog teme koja precizno reflektira naše doba već i zbog pomno osmišljenoga koncepta u kojem svaka priča nudi jedinstvenu perspektivu na fenomen autoportretiranja. Odgovori na pitanja što se skriva iza savršenih slika bračnih, obiteljskih, prijateljskih i ljubavnih odnosa, sjajna su prilika za polemiku i diskusiju. I zato su ove priče važne i poticajne, kao što je i preispitivanje tehnoloških inovacija i njihova utjecaja na društvo također potrebno podvrći etičkom sudu. Selfie nas poziva da propitamo kako i zašto konstruiramo vlastitu sliku u očima drugih.
Odvažite se na čitanje i pogled u zrcalo!

No dok odrasli traže odraz sebe u digitalnim zrcalima, djeca traže odraz u očima svojih roditelja. Tu dolazimo do sjajnog romana Vrane Petre Dvořákove, romana koji nas podsjeća na težinu roditeljskog utjecaja, na krhkost dječje psihe i na moć razumijevanja. Priča o djevojčici Barbori koja odrasta u disfunkcionalnoj obitelji pogađa duboko i snažno, otvarajući pitanja o roditeljskoj odgovornosti i granicama između zaštite i gušenja.

Tu dolazimo do sjajnog romana Vrane Petre Dvořákove, romana koji nas podsjeća na težinu roditeljskog utjecaja, na krhkost dječje psihe i na moć razumijevanja.

Ovo je takva vrsta literature za kojom bi trebali posegnuti roditelji, psiholozi i nastavnici – knjiga koja otkriva surovu istinu o tome koliko griješimo u odgoju, ali i upućuje na koji se sve način stvari mogu popraviti. Vrane su poziv na pažljivije slušanje, na strpljenje i prisutnost – vrline koje su danas, u svijetu prepunom distrakcija, rijetke poput tišine.
Vrane su velika i važna opomena! Uspješnica koju nećete lako zaboraviti.

Dok Selfie i Vrane preispituju unutarnje svjetove, odnose i osobne dvojbe, neki odgovori mogu se pronaći i u napetoj kriminalističkoj priči. Cesta gorčine Australca Garryja Dishera donosi tamnu, atmosferičnu priču prepunu napetosti i moralnih dilema. Radnja se odvija u srcu izoliranog australskog gradića Tivertona, u kojem prašnjava cesta nestaje u beskrajnoj pustoši. U toj zabačenoj sredini, protiv svoje volje, našao se Paul Hirschhausen – Hirsch – policajac obilježen kao zviždač. U nastojanju da dokaže nevinost i spere ljagu sa svog imena, Hirsch sve dublje zalazi u zajednicu preplavljenu gnjevom, rasizmom i kriminalom. Kad se uz obližnju autocestu pronađe tijelo lokalne tinejdžerice, počinje istraga u kojoj se policajac ne suočava samo s jezivim ubojstvom već i neprijateljski nastrojenim mještanima. Disher majstorski gradi složene likove i radnju koja se razvija poput nezaustavljive lavine. Ako volite kriminalističke priče koje se poigravaju s vašim očekivanjima i vode vas u nepredvidljive smjerove, provozajte se Cestom gorčine.

Cesta gorčine Australca Garryja Dishera donosi tamnu, atmosferičnu priču prepunu napetosti i moralnih dilema. 

Bilo da želite uroniti u svijet selfija, obiteljskih drama ili kriminalističkih zagonetki, izbor je pred vama. A jedino što vam preostaje jest – otvoriti prvu stranicu.

Dugo iščekivani treći dio trilogije “HEKNE” Larsa Myttinga uskoro stiže!

Nakon “Sestrinskih zvona” i “Tapiserije sestara Hekne”, kojima su apsolutno svi bili oduševljeni, “Sudnjim danom” završava i zaokružuje se ovaj izniman literarni trolist.

"Sudnji dan" veličanstven je završetak koji nas vodi u norveško selo pred sam početak 2. svjetskog rata, razotkrivajući duboko ukorijenjene teme predaka i zajedništva — temelje kulturnog identiteta Norveške.

Početak je priče smješten u nemirne 1930-e, a kroz oči starijeg svećenika i mlade žene pratimo društvene napetosti i osobne borbe dok se približava oluja sukoba. Mytting nas ponovno vodi kroz povijesno razdoblje s naglašenom atmosferom iščekivanja, ispunjavajući svaku stranicu napetošću i emocijama.

Osim uzbudljivog sadržaja, posebno veseli i to što će ovu knjigu prevesti Sandra Ljubas, prevoditeljica koja je već osvojila pohvale za prijevode prva dva nastavka, pa nas raduje činjenica da će i ovaj prijevod zadržati svu dubinu i ljepotu originala. 

Strpite se još malo i uskoro doznajte više...