Predstavljanje knjige Alene Mornštajnove “Šuma u kući”

Izdavačka kuća Hena com poziva vas u srijedu, 22.listopada 2025., u 18 sati u Gradsku knjižnicu Zadar na predstavljanje knjige Alene Mornštajnove "Šuma u kući".

Sudjeluju:

Alena Mornštajnová, autorica
Nermina Husković, urednica
Lara Radović, moderatorica
Kristýna Rygolova Popravak, konsekutivna prevoditeljica

Veselimo se Vašem dolasku!

O knjizi:

Na kraju sela, blizu šume, u kući ispunjenoj šutnjom i lažima, živi devetogodišnja djevojčica. Pokušava preživjeti u domu u kojem kao da se zatekla greškom. Nakon žestoke obiteljske svađe otac netragom nestaje, a majka bježi od svoje odgovornosti u alkohol i zagrljaje muškaraca. Djed je naoko nevidljiv i brine se jedino o svojem psu, a baka – hladna i neumoljiva – vjeruje da se sve loše može istrijebiti baš kao puževe iz vrta. I kao mantru ponavlja da se obiteljske stvari ne smiju iznositi van. U kući u kojoj nitko ne govori istinu, i iza vrata koja nitko ne otvara, širi se tiha jeza. Jer šuma nije samo blizu kuće – ona je i u njoj.

Alena Mornštajnová donosi potresnu psihološku priču o nasilju koje raste u sjeni svakodnevice i o hrabrosti da progovorimo onda kada je šutnja najopasnija. Poruka njezine priče je jasna: nijedna tajna nije zakopana dovoljno duboko da se ne bi mogla iskopati. Šuma u kući je roman koji se ne zaboravlja – mračan, suosjećajan i uznemirujuće stvaran.

Alena Mornštajnová (Valašské Meziříčí, 1963.) češka je spisateljica, prevoditeljica i profesorica engleskog jezika. Autorica je sedam uspješnih knjiga. Za svoj debitantski roman Slepá mapa (2013.) bila je u užem izboru za nagradu „Češka knjiga“ 2014. godine. Nakon toga izdala je roman Hotýlek (2015.) i roman Hana (2017.), koji je požeo najveći uspjeh i postao velik hit, a otkupljena su i prava za film. Za roman je nagrađena dvjema nagradama: nagradom „Češka knjiga“ (2017., u kategorijama „Glavna nagrada“ i „Studentska nagrada“) i „Databáze knih“ (u kategorijama „Knjiga godine“ i „Nova knjiga“ 2017.). Njezina su djela prodana u više od 400 tisuća primjeraka i prevedena na 19 jezika. Roman Studeni (2021.) ovjenčan je uglednom nagradom „Češka knjiga“, a 2023. joj je godine objavljeno i djelo Les v domě.

Roman je objavljen u sklopu projekta Generacije u pokretu: žene i mladi u suvremenoj europskoj književnosti koji sufinancira Europska unija.

O projektu:

Generacije u pokretu: Žene i mladi u suvremenoj europskoj književnosti donosi svježe i inovativne priče koje osnažuju glasove mladih i žena u europskoj književnosti. Istražujemo kako su djetinjstvo i mladost oblikovani kroz različite generacije, nudeći čitateljima uvid u odnos između tradicije i promjena, prošlosti i sadašnjosti. Posebno ćemo se baviti pitanjima koja su kroz povijest, ali i danas, važna ženama kao što su: pravo na samoodređenje, identitet i neovisnost kao i temama zaštite okoliša i održivog razvoja.

Hrvatski će čitatelji imati priliku upoznati autore koji promišljaju širok raspon suvremenih izazova i promjena, a mnogi od njih prvi put stižu pred našu publiku.

Usto, cilj nam je promicati europsku književnost, s naglaskom na djela napisana na manje poznatim jezicima i približiti ih novoj publici, posebice mladima. Također želimo istaknuti važnost prevoditelja i omogućiti im veću vidljivost. Kroz niz aktivnosti, ovaj će projekt pomoći u promociji knjiga te obogatiti kulturnu i jezičnu raznolikost, ne samo u Hrvatskoj, već i u susjednim zemljama.

https://www.facebook.com/events/1208003791165298/

Priprema, pozor…Pojedinci i generacije u pokretu!

Listopad je. Pada lišće, ali padaju i knjige. Na naše police i u vaše krilo. Objedinili smo ih zajedničkom temom: pokreta – pojedinaca u pokretu, ali i cijelih generacija. Zapravo, cijelog niza njih... Svaka je oblikovana svojim vremenom i svojom geografijom, ali sve su povezane istom silnicom: nemogućnošću da ostanu tamo gdje jesu. Povijest nam neprestano pokazuje da kretanje nije samo fizičko – ono je i unutarnje, mentalno, emocionalno. Nekada je to egzil – onaj silom nametnuti, poput mnogih koje pamtimo. Nekada su to migracije – ne samo ekonomske ili političke, nego i kulturne. Ponekad je pokret intiman: dogodi se pomak u vlastitoj svijesti, dogodi se prijelaz iz tuge u sjećanje, iz krivnje u pomirenje, iz straha u ljubav.

Pokret je identitet – od kubanske dijaspore do čileanskih sanjara, od tihe bjeline korejskih pejzaža i praških ambasada, do danskih maturalnih zabava i jadranskih birtija. Priče koje slijede nose nas dalje, podsjećaju da generacije u pokretu nisu samo migranti i prognanici, nego i svi mi koji iznova biramo tko smo i kamo idemo. Kretanje znači promjenu. Nema generacije koja se ne mijenja. Ono što nas određuje nije statičnost nego prijelaz – prelazak granica, pragova, vremena i jezika. Generacije u pokretu raspršene su kao prašina na vjetru, povezane i razdvojene istodobno, stalno na granici između pripadanja i gubitka. Knjige o kojima je riječ svaka na svoj način utjelovljuju tu dinamiku: one svjedoče o tome da pokret, bio on fizički ili unutarnji, jest konstanta ljudskog iskustva.

Pokret je identitet – od kubanske dijaspore do čileanskih sanjara, od tihe bjeline korejskih pejzaža i praških ambasada, do danskih maturalnih zabava i jadranskih birtija.

Nije naodmet spomenuti da naš europski projekt (2025. – 2027.) nosi naziv Generacije u pokretu: žene i mladi u europskoj književnosti. Jedna od knjiga, točnije Kvantni skok Lise Villadsen pripada tom projektu i namijenjena je mladima, ali ne samo njima jer bi je trebali obavezno pročitati i stari. 

No krenimo redom, krenimo od bliske nam i drage: Martine Mlinarević i njezina čudesna novog romana Prenijet ću te preko Praga.

Prenijet ću te preko Praga roman je o ljubavi i dobru jačem od svih granica – knjiga koja vraća vjeru u čovjeka. Knjiga koja će obilježiti jesen, zimu, proljeće i tko zna što sve ne...

Riječ Martinina, znamo to svi, divna je i važna...Ona se ne čuje, ona zvoni...Već je i u naslovu knjige pokret, ali cijela radnja prati kretanje koje se događa na svim razinama – fizičkoj, diplomatskoj, emotivnoj. Likovi se sele iz Odesse i Ljubuškog u Prag, a u tom gradu pronalaze novu zajednicu, dokaz da odlazak ne mora biti samo gubitak, nego i mogućnost stvaranja nečeg novog. Martina piše iz osobne, ranjive točke, ne skrivajući blizinu smrti ni težinu uvreda, ali njezin roman pokazuje kako ljubav i dobrota mogu biti snage koje nadilaze granice i pragove. To je knjiga o tome kako ljudi u pokretu mogu pronaći smisao – ne u velikim političkim projektima, nego u malim, ljudskim gestama koje stvaraju krugove kao što ih stvaraju kamenčići u mirnoj vodi.

Prenijet ću te preko Praga roman je o ljubavi i dobru jačem od svih granica – knjiga koja vraća vjeru u čovjeka. Knjiga koja će obilježiti jesen, zimu, proljeće i tko zna što sve ne...

Leonardo Padura: Kao prašina na vjetru

Ako ste čitali Padurina Čovjeka koji je volio pse (dva su hrvatska izdanja već) onda znate o kakvom je književnom gabaritu riječ. Padurin „novi“ monumentalni roman Kao prašina na vjetru razotkriva kako se kubanska povijest prelila u osobne živote generacije koja se rasula svijetom. Kuća u Havani (Clarina puževa kućica), arhitektonski dragulj i utočište u godinama represije, postaje polazišna točka jedne epopeje. Iz nje kreće mreža prijatelja, ljubavi i izdaja, rasuta poput peludi – u Miamiju, Madridu, Havani, New Yorku. To je roman o pripadanju i o nemogućnosti da se pripada, o generaciji koja je obilježena revolucijom, cenzurom i stalnom čežnjom za punim tanjurom, ali prije svega za slobodom.

Padurin „novi“ monumentalni roman Kao prašina na vjetru razotkriva kako se kubanska povijest prelila u osobne živote generacije koja se rasula svijetom. Kuća u Havani (Clarina puževa kućica), arhitektonski dragulj i utočište u godinama represije, postaje polazišna točka jedne epopeje. 

U Padurinom svijetu pokret nije izbor nego nužnost koju prati pitanje što se proteže do katarzičnog finala: može li se magnetizam zajedničke prošlosti ikada doista izgubiti ili će, poput prašine, uvijek pronaći način da se slegne na srca onih koji su je jednom udahnuli? Epska je to priča o kubanskoj generaciji raspršenoj svijetom – roman koji će vam pokazati koliko nas dom nikada do kraja ne napusti. Padura, taj veliki pisac velikih djela, snažnih rečenica, jasnih poruka i zavodljivog humora zablistao je ponovno...Njegovi štovatelji, ali i oni koji će to tek postati imaju razloga za veselje...Prevela sa španjolskog Duška Gerić Koren.

Alejandro Zambra: Čileanski pjesnik

Prvi put predstavljamo i jednog proslavljenog Čileanca: Alejandra Zambru. On u Čileanskom pjesniku piše o egzilu koji se zbiva u obiteljskom krugu, u ljubavi i u jeziku. Gonzalo i Carla, njihova ljubav, Vicente kao sin i učenik – sve to čini obitelj u nastajanju, obitelj koja se premješta, ali se ne raspada. Kada Vicente odraste i s američkom novinarkom Pru otkrije čileansku zajednicu pjesnika, roman se otvara prema ideji da migracije nisu samo prostorne, nego i kulturne. Nameće se premisa da je poezija egzil iz svakodnevnog, a obitelj može biti i izabrana, a ne samo zadana.

Čileanski pjesnik moćna je i duhovita oda obitelji, poeziji i ljubavi – roman koji će vas osvojiti toplinom i lucidnošću. 

Zambra dirljivo bilježi male pomake – nesigurnosti, nade, izdaje – pokazujući da je kretanje ponekad ono što nas izdvaja iz vlastite intime i pretvara u likove šire, kolektivne priče. Čileanski pjesnik moćna je i duhovita oda obitelji, poeziji i ljubavi – roman koji će vas osvojiti toplinom i lucidnošću. Prevela sa španjolskog Nikolina Židek.

Han Kang: Bijela knjiga

Na veselje njezinih fanova stiže i novoprevedeni roman nobelovke Han Kang Bijela knjiga. U njoj se Han predstavlja na nov, osebujan i konceptualan način: ona piše iznutra, iz zone gdje se kretanje odvija između tuge i sjećanja. Njezina pripovjedačica, u tuđoj zemlji, počinje zamišljati bijele predmete – sol, snijeg, papir – i u njih upisuje neproživljeni život svoje sestre.

Na veselje njezinih fanova stiže i novoprevedeni roman nobelovke Han Kang Bijela knjiga. U njoj se Han predstavlja na nov, osebujan i konceptualan način: ona piše iznutra, iz zone gdje se kretanje odvija između tuge i sjećanja. 

Djevojčica je, naime, živjela nepuna dva sata. Riječ je „kretanju“ koji ne ide kroz prostore nego kroz vrijeme, koje vraća ono što je izgubljeno i pretvara ga u meditaciju. Bijela knjiga pokazuje da je i tugovanje oblik migracije – prelazak iz prošlosti u sadašnjost, iz šutnje u jezik. Kroz lirsku preciznost Han Kang stvara svijet u kojem su i najmanji pomaci – prvi dah, prvi snijeg – monumentalni, jer su jedino što nam ostaje od onih koji nisu uspjeli ostati. Poetska meditacija o gubitku i krhkosti postojanja – priča je koja pretvara tišinu u nezaboravnu, zadivljujuću književnost. Knjiga je oplemenjena crno bijelim fotografijama, zajedničim projektom Han Kang i Douglasa Seoka. Prevela s engleskog Mirna Čubranić.

Odavno smo već najavili roman Imena Florence Knapp. To je debitantski roman koji je zapalio i medije i čitatelje diljem svijeta. Spremite se na priču koja udara nisko ispod pojasa i u sekundi vam izbije dah...
Nije da nema priča sa sličnom temom – temom obiteljskog nasilja. Ima dakako, ali  način na koji se Knapp poigrala s tim klišeom je monumentalan. Ona nas suočava s egzilom iz vlastite sudbine. Jedno obično ime može postati putokazom prema životu koji se nikada neće ostvariti, i zato njezina junakinja Cora stoji pred matičnim uredom kao pred raskrižjem.

Ovdje se generacija u pokretu očituje u samoj obitelji – djeca koja nasljeđuju tradicije, roditelji koji se bore s tim nasljeđem, život koji se od prvotne odluke grana u tri verzije, tri puta. Imena su roman o kretanju koje se ne vidi izvana, ali oblikuje sve iznutra – o kretanju između mogućih identiteta.

Ona je majka s pitanjem: je li njezin sin Bear, Julian ili Gordon? Je li naslijeđe nešto što nas nužno određuje ili ga možemo prekinuti? Ovdje se generacija u pokretu očituje u samoj obitelji – djeca koja nasljeđuju tradicije, roditelji koji se bore s tim nasljeđem, život koji se od prvotne odluke grana u tri verzije, tri puta. Imena su roman o kretanju koje se ne vidi izvana, ali oblikuje sve iznutra – o kretanju između mogućih identiteta. Obilje su pohvala dobila Imena, izdvajamo onu iz Sunday Life Magazina koja kaže da je riječ o „fascinantnoj, dirljivoj priči s tempom trilera.“ A tempo zaista jest trilerski, čitat ćete i zaboraviti na svijet oko sebe. Takva je to knjiga! Prevela s engleskog Mirna Čubranić.

Domaće boje ovog listopada brani i Robert Nezirović romanom Jednoruki. On donosi priču o junaku koji je zapao u statičnost prošlosti. Ante, ratni invalid, ne može se pomaknuti iz narativa rata, iz vlastite traume i majčinog glasa.

Domaće boje ovog listopada brani i Robert Nezirović romanom Jednoruki. On donosi priču o junaku koji je zapao u statičnost prošlosti. 

Ali u susretu s Radmilom otvara se mogućnost za unutarnji pokret – za oslobađanje od podjela i predrasuda. To nije lako, jer okolina i prošlost stalno vuku unatrag. No Jednoruki pokazuje da i generacije koje ostaju na mjestu zapravo nose u sebi kretanje: ne prema geografskim odredištima, nego prema pomirenju sa samim sobom i drugima. To je roman o onome najtežem obliku migracije – onome iz prošlosti u sadašnjost. Nezirović je napisao snažan i provokativan roman o ratu, ljubavi i predrasudama – priču koja udara u srce današnje stvarnosti. Ne propustite je, jer tiče se svih nas.

Na kraju predstavljamo i gore spomenutu Lise Villadse i njezin roman za mlade Kvantni skok.

Adolescencija je možda najintenzivniji oblik pokreta: ulazak u svijet odraslih, prvi ljubavni koraci, ali i suočavanje s krizama koje prelaze naše snage. Astrid i Cecilie predstavljaju dva smjera iste generacije: jedna ide prema ljubavi i otkrivanju sebe, druga prema povlačenju i tišini bolesti.

Premda je jedna kritika navela da je „čitanje ove uzbudljive priče o temeljnim ljudskim pitanjima posebno pogodno za djevojke od trinaest godina naviše“ mi ga preporučamo i onima malo starijima: nastavnicima, profesorima, psiholozima, socijalnim radnicima, ravnateljima i roditeljima. Roditeljima osobito.

Njihov odnos pokazuje kako se i najmanji pomaci – rečenica, dodir, prisutnost – pretvaraju u kvantne skokove. Villadsen precizno i suosjećajno piše o generaciji koja se bori s mentalnim teretima, ali koja kroz teške pomake uči da i najmanje geste ljubavi mogu promijeniti smjer života. Potresna i nježna priča o sestrinstvu, ljubavi i boli – roman je koji hrabro secira probleme mladih, škole i obitelji. Premda je jedna kritika navela da je „čitanje ove uzbudljive priče o temeljnim ljudskim pitanjima posebno pogodno za djevojke od trinaest godina naviše“ mi ga preporučamo i onima malo starijima: nastavnicima, profesorima, psiholozima, socijalnim radnicima, ravnateljima i roditeljima. Roditeljima osobito. Knjigu je s danskog preveo Mišo Grundler.

I za kraj što reći osim da sve ove knjige svjedoče kako pokret nije samo geografski fenomen. To je stanje svijesti, nužnost preoblikovanja i stalna potraga za novim identitetom. Generacije u pokretu jesu svi oni koji su napustili gradove, ali i svi oni koji su promijenili ime, pomirili se s gubitkom, ili pronašli snagu da izdrže neizdrživ teret. A književnost, više nego išta drugo, ostaje naša karta tih kretanja.

Čitajte jer tko ne čita ne miče se s mjesta.

Čitateljska jesen počinje ovdje

Od hrabrih ženskih glasova do priča koje čuvaju sjećanja i snove, predstavljamo tri romana za savršen ulazak u jesen.

Za početak dajemo prednost ženama. Dva snažna romana podsjećaju nas da je borba za ženska prava uvijek borba i za dostojanstvo.

 Dva snažna romana podsjećaju nas da je borba za ženska prava uvijek borba i za dostojanstvo.

Francesca Giannone u Poštarici, romanu koji objavljujemo u sklopu EU projekta Generacije u pokretu: Žene i mladi u suvremenoj europskoj književnosti, smješta radnju u južnu Italiju 1930-ih. U vremenu i zajednici koje ženama nisu dale glas, mlada poštarica postaje simbol promjene i otpora. Ovaj roman osobito je važan za projekt jer snažno oslikava odnose u patrijarhalnim sredinama juga Italije početkom 20. stoljeća.

U romanu Tražeći Jane Heather Marshall vodi nas kroz kanadsku povijest skrivenih mreža žena koje su pružale podršku u vremenu kada je pravo na izbor bilo zabranjeno – priča o hrabrosti i solidarnosti onih koje su riskirale sve kako bi drugima otvorile put prema slobodi.

Oba romana pokazuju kako i najmanji čin može postati revolucionaran kada se žena usudi prijeći granice koje joj društvo nameće. Čitajući ih, prisjećamo se da je pravo na izbor, na rad, na glas – uvijek trebalo biti osvajano, i da je literatura jedan od najljepših načina da ta osvajanja ostanu zapamćena.

Kad bi se starac Sindbad vratio na otoke prvi cjeloviti prijevod nekog proznog djela s galješkog jezika na hrvatski jezik.

A u istome razdoblju najavljujemo roman Kad bi se starac Sindbad vratio na otoke Álvara Cunqueira koji nije samo literarni dragulj, nego i prijevod od iznimne kulturne važnosti: prvi cjeloviti prijevod nekog proznog djela s galješkog jezika na hrvatski jezik. Djelo je nadahnuto glasovitim likom iz Tisuću i jedne noći. U priči o ostarjelome mornaru koji sanja povratak na more isprepliću se sjećanja, snovi i legende.

Neka vam jesenske večeri budu tople – uz knjigu u ruci i priče koje ostaju u mislima.

Putovanja nikad dosta

Putovanja su jedno od luksuza koje nas zaista obogaćuju. Novčanik možda olakša, ali i to se brzo zaboravi kada ostane ono najvrijednije - iskustvo i uspomena. Svako putovanje za sobom ostavlja slike koje se urezuju u pamćenje kao albumi fotografija, mirise poput začina na tržnici, šum oceana pod noćnim nebom i škripa kamena pod nogama u starim gradskim jezgrama. Mark Twain je jednom zapisao da “putovanja ruše predrasude, netoleranciju i uskogrudnost”, a tko je ikada kročio izvan granica vlastite svakodnevice zna koliko je u pravu.

“Putovanja ruše predrasude, netoleranciju i uskogrudnost.”  Mark Twain 

No, putovanja nisu samo fizički prelazak kilometara, ona su i naša unutarnja putovanja. Svako mjesto i svaki razgovor s neznancem, svaki doživljeni trenutak i svaka usputna ulica otvara i neku novu ulicu u nama. Nerijetko se, vraćajući se kući, osjećamo bogatiji za još jedan sloj sebe.

I knjige nas vode na putovanja. Uzmemo ih u ruke, otvorimo korice – i već smo na putovanju prema novoj destinaciji. A ponekad je putovanje samo ono u nutrinu književnog junaka, u njegove misli i osjećaje. Jorge Luis Borges ironično je primijetio da su knjige “najljepša putovanja bez avionske karte”.

Putovanja i knjige imaju zajedničku moć.  Mijenjaju nas. Čine nas mekšima, znatiželjnijima, spremnijima za razumijevanje svijeta. I što je najbolje, uvijek možemo krenuti na novo – avionom, vlakom, automobilom ili samo okretanjem stranice.

S dobrim knjigama nova su putovanja uvijek nadohvat ruke.

Jer, tko kaže da vam je za iduću avanturu potrebna avionska karta, a ne samo dobra knjiga?

U iščekivanju jeseni, otputuj knjigom.

Ponuda sniženih naslova 

Riječi – slike – daske: ljeto je vrijeme za knjige i ljetne pozornice

"Knjiga je uvijek bolja, ali film može biti drugačiji na način koji je jednako snažan", rekao je Francis Ford Coppola, kultni režiser Kuma, snimljenog po romanu Maria Puza, uspoređujući književno djelo i film.
Naime, od samih početaka filmske umjetnosti, veliki redatelji posezali su za književnim djelima kao predlošcima za filmove. Romani su nudili ono što je filmskom mediju potrebno – osebujne priče, kompleksne likove, unutarnje sukobe i svjetove prožete dubokim značenjima. Stanley Kubrick, Alfred Hitchcock, Andrej Tarkovski, Ridley Scott, Akira Kurosawa i mnogi drugi pretvarali su književna remek-djela (ali ne samo njih) u filmske klasike – snažne stvaralačke interpretacije. Njihove ekranizacije nisu tek prijenos riječi u sliku, nego umjetnički dijalog – često ravnopravan, a ponekad i hrabro suprotan izvorniku. Ekranizacija i dramatizacija književnih djela danas su sveprisutne prakse koje knjigama daju novi život, pretvarajući ih često u globalne kulturne fenomene. Sjetimo se histerije oko Harryja Pottera i Sumrak sage brojnih verzija Ponosa i predrasuda, kultnih Blade Runnera (P.K Dick, Sanjaju li androidi električne ovce), Isijavanja (S. King) i Engleskog pacijenta (M. Ondaatje). U vremenu kada se književnost bori za vidljivost u moru digitalnih sadržaja, ekranizacija postaje način da se lakše dopre do šire publike, ali i da se književno djelo prevede u novi, vizualni jezik. I nije naodmet reći kako u današnjoj kulturi filmovi i serije često nadmaše popularnost književnog izvornika. Djela kao što su Forrest Gump, The Queen´s Gambit ili The Notebook mnogi su upoznali najprije na ekranu. Pri tom treba istaknuti da svaka forma nosi svoje prednosti, ali i ograničenja. Knjige koje se lako vizualiziraju, koje imaju ritam, strukturu i atmosferu, posebno su primamljive za ekran. Za književnost je to šansa – ali i izazov: jer ne ovisi više samo o vlastitoj snazi, već i o tome koliko dobro funkcionira u drugim medijima.

Ekranizacija i dramatizacija književnih djela danas su sveprisutne prakse koje knjigama daju novi život, pretvarajući ih često u globalne kulturne fenomene.

Na koncu, možda i nije presudno je li bolja knjiga ili film. Važno je da priča živi – na ekranu, na daskama koje život znače – i da dotakne nove generacije, sve one koji prije nisu znali ni da postoji.

U našoj dugoj izdavačkoj praksi brojimo mnogo knjiga koje su postale hitovi u kinima i u kazalištu. Što je muškarac bez brkova, kultni roman Ante Tomića iz 2000.-te dobio je filmsku i kazališnu verziju, drama Tene Štivičić Tri zime na daskama koje život znače izvedena je u Velikoj Britaniji, Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Austriji, Njemačkoj, Estoniji, Švedskoj i Japanu, po Pačinku je snimljena sjajna visokobudžetna serija, Pljuštale su ptice i Te sitnice imaju svoju filmsku adaptaciju, Zulejha otvara oči oživjela je nanovo u izvrsnoj seriji, Ribari Chigozia Obiome rasturili su kao kazališna predstava, a film Kos kos kupina nagrađen je Srcem Sarajeva na SFF 2023, godine. S nestrpljenjem očekujemo i najavljenu Spielbergovu ekranizaciju Everettova Jamesa...I  to je samo dio naših priča koje su se pretočile u druge medije i interpretirale na nov način.

Ustaljeno, i ovaj je mjesec pun dobrih knjiga, ali vezujući se uz krovnu temu počet ćemo s japanskim romanom koji je poslužio kao predložak za film, jedan pravi arthouse dragulj – kvalitetno autorsko djelo, jer ne može i ne mora sve izvrsno ujedno biti globalni fenomen.

Durian Sukegawa, Slatka krema od graha

U kolovoškom proznom buketu je Slatka krema od graha, japanskog multitalentiranog umjetnika i pisca Duriana Sukegawe. Redateljica Naomi Kawase po njegovoj je priči snimila film Sweet bean ( na jap. riječ An (餡) označava slatki nadjev od graha, najčešće napravljen od azukija, a sastojak je mnogih tradicionalnih japanskih slastica, uključujući dorayaki, mochi, taiyaki i dr). Film je 2015. prikazan na FF u Cannesu u sklopu Un Certain Regard programa i izazvao je veliku pozornost zbog svoje suptilnosti, humanosti i poetske snage. Nije na odmet spomenuti da je glavna uloga starice Tokue pripala poznatoj karakternoj japanskoj glumici Kirin Kiki koja je u stvarnom životu tada već bila teško bolesna. Film je osvojio više međunarodnih nagrada i prikazivan je diljem svijeta, a za mnoge je gledatelje upravo on bio ulaz u roman i književni svijet Duriana Sukegawe.

Ako ste se umorili od strašnih vijesti koje nam stižu sa svih strana, ako želite nešto tiho, nježno i s važnom porukom onda svakako potražite Slatku kremu od graha.

Ako ste se umorili od strašnih vijesti koje nam stižu sa svih strana, ako želite nešto tiho, nježno i s važnom porukom onda svakako potražite Slatku kremu od graha Duriana Sukegawe. On piše jednostavno, ali dojmljivo, s puno poštovanja prema tišini, detalju i onomu što je neizrečeno. Njegova proza podsjeća na haiku – nepretenciozna je, duboka, i s posebnom osjetljivošću za ljude na marginama društva. To nije samo priča o dorayaki palačinkama nego prije svega o onim dragocjenim trenucima u kojima nas netko vidi onakvima kakvi uistinu jesmo. I takve nas i prihvaća. Prilika je to da upoznate dvoje ranjenih ljudi i jedan mali tokijski lokal, da saznate recept za japanske palačinke i slatku kremu od azukija i otkrijete diskriminaciju skrivenu u prošlosti. Riječ je o čudesnom djelu u kojem se slatko s gorkim stapa u savršeno uravnoteženu životnu mješavinu. Prevela s engleskog Mirna Čubranić.
 

Alena Mornštajnová, Šuma u kući

Ništa manje filmična nije ni Šuma u kući Alene Mornštajnove, iako još nije doživjela prijenos na ekran ili na daske. Češka hitmejkerica napisala je priču koja će vas danima proganjati. Roman izmiče jasnoj žanrovskoj odrednici jer je pomalo od svega: obiteljska priča, napetica i socijalna kritika...Djeca su najranjivija bića i treba ih zaštiti, ali kako? Te odgovore traži Mornštajnová u potresnoj i dramatičnoj priči o nasilju koje raste u sjeni svakodnevice, i o hrabrosti da progovorimo kada je šutnja najopasnija.

Šuma u kući roman je koji se ne zaboravlja – mračan, suosjećajan i uznemirujuće stvaran.

Poruka njezine priče nedvojbena je: nijedna tajna nije zakopana dovoljno duboko da se ne bi mogla iskopati. Šuma u kući roman je koji se ne zaboravlja – mračan, suosjećajan i uznemirujuće stvaran. Sve počinje na kraju sela, u kući blizu šume, koja je ispunjena šutnjom i lažima... Na tom mjestu, u toj kući, devetogodišnja djevojčica pokušava preživjeti djetinjstvo u kojem kao da se zatekla greškom... Ostalo otkrijte sami, nećete požaliti, dapače: uživat ćete u priči i prijevodu s češkog, koji potpisuje Sanja Milićević Armada.

Chigozie Obioma, Put do domovine

Novi Obiomin roman još je jedna priča o bratskoj privrženosti, o ratu kao stanju neizrecive boli i jeziku kao krhkom utočištu pamćenja. Kad mlađi brat Tunde nestane u jeku nigerijskog građanskog rata, njegov brat Kunle (Adekunle Aromire), gonjen neizdrživim osjećajem krivnje, odlazi ga potražiti u ratom razorenu Biafru. Gotovo preko noći nađe se u rovu, u srcu nezamisliva ratnog užasa. Nepripremljen na sve što ga je snašlo Kunle, dvoji nije li možda pogriješio. Ono što ga sve dublje utiskuje u krvavi ratni krik, stalni je osjećaj da ga netko prati i čuva. S druge pak strane pratimo Vidovnjaka Igbalu koji na vrhu brda, u svojoj čarobnoj zdjeli promatra životni put nerođenog muškarca. U čudesnoj zdjeli punoj vode odražava se budućnost svijeta, u njoj se zrcali ono što mora doći, ali i tajne ljudske duše. Ispred svakog će čitatelja zatitrati pitanje: Možemo li izbjeći zapisano?

Novi Obiomin roman još je jedna priča o bratskoj privrženosti, o ratu kao stanju neizrecive boli i jeziku kao krhkom utočištu pamćenja.

Kao i u ostalim svojim djelima (Ribari i Orkestar manjina) Obioma i u novom romanu majstorski isprepleće mit i magiju, jezik i povijest. Njegov jedinstven i prepoznatljiv stil, prožet afričkom kozmologijom i psihološkom dubinom, čini Put do domovine romanom koji se čita kao proročanstvo, a osjeća kao opomena. Ovo je proza kroz koju se oblikuju kolektivno pamćenje i osobne dileme. Put do domovine snažno je, autentično i duboko književno iskustvo, jedno od onih koje bi redatelje i producente trebalo potaknuti na filmsku interpretaciju...Prevela s engleskog Mirna Čubranić.

Ahmet Umit, Zapisi drevnog pisara

Pozor!!! Ljubitelji krimi priča, povijesti i slojevite naracije Turčina Ümita – stižu Zapisi drevnog pisara. Jednim je dijelom priča smještena u jugoistočnu Anadoliju, na arheološko nalazište gdje izranjaju tisućljetne hetitske pločice... Na tom mjestu počinje ispovijest Patasane, drevnog pisara... U suvremenosti događa se niz ubojstava čije je razrješenje palo na pleća arheologinje Esre. Ahmet Ümit nam u svom poznatom maniru, vještinom dobrog tkalca, plete fenomenalnu kriminalističku slagalicu s dvije paralelne priče: iz prošlosti i sadašnjosti.

 Ümit nam u svom poznatom maniru, vještinom dobrog tkalca, plete fenomenalnu kriminalističku slagalicu.

Roman je riznica povijesnih događaja: pad Hetitskog kraljevstva, asirska okrutnost, armensko pitanje, raspad Osmanskog Carstva pa čak i društvena slojevitost moderne Turske. Dok Patasana u tajnosti zapisuje zločine svoje epohe, nadajući se da će budućnost učiti iz prošlosti, roman se razvija u uzbudljivu elegiju o ciklusima nasilja, identitetu i snazi pisane riječi. A sve to prekriveno je velovima tajni – pravi kriminalistički izazov prepun povijesti i mudrosti. Preveo s turskog Marko Šapina.

Ivan Vidić: Dobro, zlo, naopako

Za kraj smo ostavili domaćeg autora, znanog nam dramaturga, Ivana Vidića. Njegov novi roman Dobro, zlo, naopako nije ekraniziran, ali već samim naslovom priziva asocijaciju na kultni špageta vestern Sergia Leonea Dobar, loš, zao. Razlika je samo u tome što se ovdje obračun ne odvija na prašnjavom Divljem zapadu, već usred Zagreba...

Povijesna pustolovina koja je istovremeno farsa i romantična elegija na vrhuncu postaje borba za goli život.

Riječ je o romanu čija se radnja odvija krajem osamdesetih prošlog stoljeća, u vremenu bliskom suvremenom, a koje već danas možemo smatrati povijesnim. Glavni junak Ilija Vilenica, naivni i bezgrešni mladić iz provincije, već na početku bira fakultet koji je karijerna slijepa ulica, a u grad stiže pred kraj jednog poretka. Njegova iskrenost i prostodušnost u opreci je s tamnim stanjima njegove duše, osjetljiv je i povodljiv i lako potpada pod razne utjecaje prilično surovog i malignog okoliša. Atmosfera sumornih gornjogradskih uličica i starinskih birtija, te fašničke prikaze i bića iz mitoloških šuma, miješaju se s demonima iz podsvijesti glavnog junaka. Dekadencija, burna politička previranja i propast jednog režima preklapaju se s Ilijinom intimnom dramom. Seksualna požuda, nekontrolirane strasti i naopaka ljubav rezultiraju bolešću čudnih simptoma, ali i mentalnim rastrojstvom koje prijeti rasapom. Ta povijesna pustolovina koja je istovremeno farsa i romantična elegija na vrhuncu postaje borba za goli život.

Izbor štiva je na vama, ali trebali biste uživati što god da odaberete, s tim da ćete jednu od ovih knjiških priča moći pogledati i kao film. Svakako javite dojmove.

Tko sam ja bez svoje priče?

Jezik nije samo skup riječi ili skup gramatičkih pravila. Jezik je bljesak ljudskog duha, sredstvo kroz koje duša svake kulture dolazi u materijalni svijet.

Zajedno, bezbrojne kulture svijeta čine etnosferu, mrežu duhovnog i kulturnog života koja obavija planet i jednako je važna za njegovu dobrobit kao i biosfera. Etnosferu možemo definirati kao zbroj svih misli i snova, mitova, ideja, inspiracija, intuicija koje je ljudska mašta stvorila od prapočetka svijesti do danas. Ona je veliko nasljeđe čovječanstva, simbol svega što jesmo i svega što možemo biti kao neuništivo znatiželjna i zaigrana vrsta. No baš kao što je biosfera ozbiljno erodirana, tako je i etnosfera.

Jezik je bljesak ljudskog duha, sredstvo kroz koje duša svake kulture dolazi u materijalni svijet.

Poznati kanadski antropolog Wade Davis u svom TED videopredavanju iz 2003. Dreams from endangered cultures među ostalim kaže: „Kad se svaki od vas u ovoj sobi rodio, na planetu se govorilo 6000 jezika. Jezik nije samo skup riječi ili skup gramatičkih pravila. Jezik je bljesak ljudskog duha. To je sredstvo kroz koje duša svake određene kulture dolazi u materijalni svijet. I od tih 6000 jezika, dok danas sjedimo ovdje u Montereyu, čak polovica se više ne šapuće djeci na uši, što zapravo znači da su ti jezici, osim ako se nešto ne promijeni, već mrtvi. Otprilike svaka dva tjedna takva strašna sudbina doista i jest nevolja nekoga negdje na ovom planetu, jer svaka dva tjedna neki starac umre i sa sobom odnosi posljednje slogove svoga jezika. I znam da neki od vas kažu: 'Pa, ne bi li bilo bolje, ne bi li svijet bio bolje mjesto kada bismo svi govorili samo jednim jezikom?' A ja kažem: 'Odlično, neka taj jezik bude joruba. Neka bude kantonski. Neka bude kogi.' I odjednom otkrivate kako bi to bilo ne moći govoriti svojim, materinjim jezikom.“

Koliko je važno ispričati priču na svom jeziku i kakvu moć na čitatelja i slušatelja ostavljaju baš tako ispričane priče otkrit ćete ako ovog ljeta posegnete za nekim od četiri izvrsna romana koja smo vam pripremili za srpanj.

Richard Hamilton: Posljednji pripovjedači

Marakeš je srce i duša drevne marokanske pripovjedačke tradicije. Gotovo tisuću godina pripovjedači su se okupljali na legendarnom gradskom trgu zvanom Džemaa el-Fna kako bi zanesenom slušateljstvu kazivali narodne priče i bajke. Važnost tog mjesta i tamošnjih pripovjedača prepoznao je i UNESCO koji je taj trg proglasio prvim „remek-djelom oralne i nematerijalne baštine čovječanstva“.

Richard Hamilton u Posljednjim pripovjedačima svjedočio je iščezavanju te unikatne i drevne usmene tradicije.

No vremena i navike se mijenjaju, mladima su danas važnije društvene mreže, emojiji i komunikacija telefonom. Richard Hamilton u Posljednjim pripovjedačima svjedočio je iščezavanju te unikatne i drevne usmene tradicije. Želeći ju očuvati od zaborava, potražio je nekolicinu preostalih pripovjedača i zabilježio njihove priče bremenite tajnama i ljepotama Magreba. S engleskog prevela Anda Bukvić Pažin.

Tamta Melashvili: Kos kos kupina

Kupine su jedan od najmirisnijih znakova ljeta, sočne, slatke, osvježavaju u bilo koje dana jedu li se same ili u kolačima.

Kos kos kupina je suptilna i dirljiva priča o hrabroj ženi, zamkama života, slobodi, (ne)zrelosti i izborima koji oblikuju našu sudbinu. 

Najdraže su voće, ali kao domaći džem na kruhu u hladna zimska jutra, 48-godišnjoj Gruzijki Etero, glavnoj junakinji romana Kos kos kupina Tamte Melashvili. Etero živi jednostavnim, sretnim životom, ponosna na svoju malu trgovinu higijenskim potrepštinama i na izgrađenu slobodu i samodostatnost, zbog čega je česta meta tračeva mještana. Kad se u njezin život ušulja ljubav, suočava se s lavinom emocija koje je davno zakopala. Pritisnuta očekivanjima malograđanske sredine, vlastitim čežnjama, ali i strahom od smrti, Etero mora odlučiti hoće li se prepustiti novim osjećajima ili ostati vjerna sebi i svojoj slobodi... Kos kos kupina je suptilna i dirljiva priča o hrabroj ženi, zamkama života, slobodi, (ne)zrelosti i izborima koji oblikuju našu sudbinu. S gruzijskog prevela Laura Šakaja.

V. V. Ganeshananthan: Noć bez brata

Usred šrilanskoga građanskog rata 1980-ih šesnaestogodišnja Sashikala sanja o tome da postane liječnica. Dok promatra kako se ljudi oko nje, uključujući njezina četiri voljena brata i njihova najboljeg prijatelja K, zanose nasilnim ideologijama, njezin san vodi ju na put koji izabiru oni malobrojni i najhrabriji. Sashi je rastrgana između studija medicine i pomaganja u poljskoj bolnici, između poslušnosti obitelji i otpora nepravdi i nasilju.

Ovo je roman o tihoj snazi, o ženama koje čuvaju ono što svaki rat nastoji uništiti – istinu, dostojanstvo i ljudskost.

Njezino oružje je savjest – ona liječi i pomaže svima, ona dokumentira zločine bez obzira na stranu koja ih je počinila. Noć bez brata američke književnice V. V. Ganeshananthan dirljiva je priča o hrabroj Tamilki koja unatoč nasilju, izdaji i gubitku izabire – suosjećati i voljeti. Ovo je roman o tihoj snazi, o ženama koje čuvaju ono što svaki rat nastoji uništiti – istinu, dostojanstvo i ljudskost. Snaga ljubavi između Sashi i K potrest će vas do kostiju. S engleskog preveo Dado Čakalo.

Iskender Pala: Smrt u Babilonu, ljubav u Istanbulu

A kako izgleda ljubav iz perspektive zaljubljene knjige? Smrt u Babilonu, ljubav u Istanbulu remek-djelo je suvremenog turskog pisca Iskendera Pale koje vješto isprepliće povijest, ljubav i potragu za smislom - od drevne Mezopotamije do veličanstvenog Istanbula.

Iskendera Pala vješto isprepliće povijest, ljubav i potragu za smislom - od drevne Mezopotamije do veličanstvenog Istanbula.

Kroz priču o nesvakidašnjoj ljubavi i tragičnoj sudbini, ispričanu iz neobične perspektive jedne knjige koja putuje kroz stoljeća, prelazi iz ruke u ruku – od Bagdada i Istanbula do Vatikana i Pariza – kroz palače, tekije i knjižnice... i koju pronalaze i gube pjesnici, sultani, haremske ljepotice, špijuni i zaljubljeni, Pala vodi čitatelja kroz bogato tkanje drevnih mitova, izgubljenih rukopisa i neugasle čežnje za ljubavlju koja nadilazi i prostor i vrijeme. S turskog prevela Aida Hađiarapović.

Prema jednoj zen anegdoti, tek kad si prestanemo pričati priče koje vrtimo u svojoj glavi, tek kad ih se oslobodimo tako što ih otpustimo kao preraslu odjeću, možemo spoznati tko sam ja, pravi ja – jer tumači anegdota dalje – ja nisam ono što drugi misle da jesam niti sam ono što ja mislim da jesam, ja jednostavno - jesam. Književnost nam pomaže u toj samospoznaji, ali na način razbijenog zrcala: promatramo se u krhotinama tuđih priča, jezika, opažanja, perspektiva i identiteta i tako, skupljajući pa razvrstavajući krhotine iskustava onih drugih i drukčijih, polako upoznajemo sebe, shvaćamo tko smo. Turski, tamilski, gruzijski, engleski, berberski, arapski… svaki od jezika na kojima su nastali ovi romani ili priče u njima percipira svijet i opisuje iskustvo zvano život na autentičan i nezaboravan način. Slavni američki lingvist Noam Chomski kaže: „Kada proučavamo ljudski jezik, približavamo se onome što neki mogu nazvati 'ljudskom suštinom', prepoznatljivim kvalitetama uma koje su jedinstvene za čovjeka i koje su neodvojive od bilo koje kritične faze ljudskog postojanja, bila ona osobna ili društvena. Kada jezik umre – ili ako nije detaljno katalogiziran ili zabilježen – gubimo informacije kodirane u njemu; ne samo znanje koje on izražava već i detalje naših vlastitih kognitivnih sposobnosti.“

“Strada fortunata” Olje Knežević dobitnik prestižne nagrade tportala za najbolji hrvatski roman!

Tportalova nagrada za najbolji roman godine dodjeljuje se od 2008., a cilj joj je promicanje književnosti i izdavaštva u Hrvatskoj. Za nju mogu konkurirati romani objavljeni na hrvatskom jeziku prethodne kalendarske godine.

U ovogodišnjoj konkurenciji s istaknutim finalistima – među kojima su bili Sandra Antolić, Dragan Jurak, Darko Cvijetić i Jurica Pavičić – peteročlano stručno povjerenstvo prepoznalo je upravo Stradu fortunatu kao roman koji najsnažnije, najinteligentnije i najduhovitije progovara o svijetu u kojem živimo.

Obrazloženje žirija: Slojevitost, duhovitost, stil

Proglašavajući ovogodišnjeg laureata, predsjednica žirija tportalove nagrade Vanda Mikšić istaknula je da je Olja Knežević napisala vrlo kompleksan i šarmantan roman koji kroz priču o modernoj junakinji koja pokušava uskladiti tradicionalnu ulogu supruge i majke s umjetničkom ambicijom nudi dublje promišljanje o ženskom identitetu, egzilu i klasnoj pripadnosti.

Krećući se kroz raznolike perspektive bez napuštanja prvog lica, Knežević stvara dojam neposrednosti i autentičnosti, no to je samo privid iza kojega, u pozadini, ruši i ponovo gradi svjetove te, tragajući za svojom stradom fortunatom, stvara pažljivo konstruiran prikaz ambivalentnog ženskog identiteta, rastrganog između naslijeđa i emancipacije, između majčinstva kao snage i samoaktualizacije kao nužnosti, prikazujući ga kao koloplet iznevjerenih očekivanja, iskrivljenih predodžaba i bolnih zabluda.

'Njezin tekst nije toliko slika koliko zrcalo u kući zrcala: dok jedan dio predmeta poslušno reflektira, druge dijelove beskompromisno distorzira u karikaturu, izazivajući u čitatelju gorkoslatko prepoznavanje, užitak i smijeh'.

predsjednica žirija tportalove nagrade Vanda Mikšić

U nastavku pročitajte ulomak iz romana:

Počet ću od svojih ranih dvadesetih, kada radim kod stranih humanitaraca, asistentica sam za socijalne projekte, osmišljene kao pomoć izbjeglicama. Program je tipično skandinavski, opisan frazom “ljudima ne treba poklanjati ribu nego pribor za pecanje”. Traži se jednostavnost u prijedlozima, kažu moji poslodavci, u jednostavnosti leži uspjeh. Ako je prijedlog projekta izrada stolova i stolica za vrtiće, dizajn treba biti minimalistički, drvo neobojeno. Naši ljudi misle suprotno: uspjeh projekta zakopan je iza sedam gora, što je više muke to bolje, oni bi svaki stol, svaku stolicu farbali u drugu boju, a zapravo ništa ne započinju. Ja sam tu da svakodnevno usklađujem mentalitetske suprotnosti. Vozim se polovnim Toyotinim džipom od kampa do kampa, prevodim i uređujem kaotične razgovore između naših ljudi i stranaca. Svi monolozi imaju istu strašnu srž: teror, gubitak doma i najbližih, gubitak svega; oko tog centra šire se koncentrični krugovi nekonstruktivne priče. Naslućujem da će mi precizno prevođenje ukuhati mozak pa se prilično brzo naučim distancirati od velike boli, štoviše, ljude kojima skandinavski humanitarci trebaju pomoći prije svakog sastanka volim pripremiti, reći im da se fokusiraju na dobru prezentaciju projekta koji hoće započeti i postupno ga pretvoriti u poduzetništvo, a ne potrošiti sebe i druge na prezentaciju patnje, jer stranci su već oguglali na patnju, stranci hoće zaključiti posao, ići na hajking, rafting, bajking, prije toga obići lokalne restorane i kafane, gdje ja i dalje prevodim, šturo, naime gladna sam, iscrpljena, jedem što mi god stave pod nos, najčešće kačamak, kajmak, priganice, stare, masne sireve i pršut, pijem domaću lozu, ponekad šljivu, jabukovaču, zatim se vozim natrag u svoj grad, navečer izlazim, slušam lošu muziku i nakaradne stihove, još pijem, pušim, malo odspavam, četiri-pet sati, ujutro Toyotin džip, kanjon Platije, vlaga, blato, suze, molbe, i ti nespretni, komplicirani, a često i lažni biznis planovi koji se moraju pojednostavniti, dovesti u red, na kraju realizirati.

*

Nisi više vesela, kaže mi brat. Čeka što ću odgovoriti.

                Njega život nije mazio, na to se ne žali, tako je i trebalo biti, sve u skladu s karakterom. Rodio se spreman za borbu, rano ostao bez zabluda o ljudima, vidio što bi učinili za sto maraka, ali ima jedno tajno oružje, brat, ima mene, veselu sestru, i dok sam god takva svi ćemo biti dobro, sve će ići po redu.

                Samo sam umorna, kažem mu. U glavi mi je magla, zatrovana sam dimom zapaljenog neba, zapaljenih šuma. A prodimili su i ljudi. Kronično sam promukla. Podočnjaci nabubrili od kratkog pića i plitkog sna. Živci i zanoktice nagriženi od eksplozija i pucnjave na bulevaru, u kafićima; tijelo izranjavano neliječenim upalama, ponajviše urinarnim infekcijama; mozak otupio od loše muzike i nakaradnih stihova s kojima se, kad izađem, probam poistovjetiti, premda, srećom, u svojoj sam sobi i dalje ona stara ja, krejzi dijamant što sanjari, puši i plače s Englezima.

                Ne brini, tješim brata, brzo će ljeto, dva-tri tjedna odmora, možda neka nova ljubav, i bit ću opet vesela.

  *

Jedne je večeri, brzo nakon ljeta tijekom kojeg nisam pronašla ljubav, moj otac pao nasred glavnog trga, što je tad još bio korzo; pao na koljena pa na lice, kao pokošen rafalom. Pedeset tri godine. Prije toga, ušao mi je u sobu, mislim da mi je htio reći da on i majka izlaze, petak je, idu na ribu u Karuč u centru grada. Vidio me je kako na svom krevetu uz Pink Floyd plačem i pušim, ulovio kako sam se brzom kretnjom htjela riješiti cigarete. Ma puši, slobodno, rekao je. Cigaretu sam ipak ubacila u šalicu s kavom, ugodno je zašištala. Otac se nasmiješio, blagost u njegovim tamnim očima. Puši, ne puši, radi što hoćeš, dodao je, zatim još i to da mi je, premda možda sad to tako ne mislim, najljepše baš tu, kod majke i njega, imam svoju sobu, imam svoju plaću samo za sebe, imam sve, brak je glupost a muškarci goveda, rekao je, kad te vide sjete te se. Kakva ti je to priča, pitala sam ga, ne zanima me ta priča, ne svodi se sve na priču o muškarcima. Odmaram se od ljudi, rekla sam, druži mi se samo sa mnom. Dobro, dobro, rekao je i polako je za sobom zatvarao vrata. To je taj luksuz o kojem ti govorim, dodao je iza vrata. Bio je već maknut iz ministarstva policije, ministarstva unutarnjih poslova, SUP-a, MUP-a, kako li se to službeno zvalo tih godina, ili još zove, nikada to nisam pohvatala. Bio je naglo umirovljen u godinama pred rat, što mu je, reklo bi se, čak godilo, posvetio se svojim hobijima, tehnici, radio-amaterima; bio je omekšao, postao otac i muž koji nasmijava, podržava, sluša. I baš je tad morao umrijeti, na korzu, mjestu gdje su se on i moja majka upoznali. A moje su posljednje riječi upućene njemu bile da me njegova priča ne zanima, da me ostavi na miru. Njegovo je srce puklo, moje se zaledilo.

*

Neću više izlaziti noću, odlučila sam. Dosta me je bilo po gradskim rupama, dosta i previše. Pokazujem se svima, glupiram se, trošim se bezveze, bacam bisere pred svinje, i to sam mislila, tu frazu ipak ne dijeleći ni s najbliskijim prijateljicama jer nijedna se od nas nije usuđivala samodefinirati kao bacačica bisera. To bi bilo krajnje neodgojeno, znak umišljenosti, najvećeg grijeha. Od sada lagana večera s majkom, lijeganje prije ponoći. Neću se ni udavati, stvarno nisam za to, dobro mi je sve rekao otac, i onda je umro, nije izdržao rušenje svega, pa ni njega, sina heroja iz narodnooslobodilačkog rata, koji je kao mladić htio upisati glumu, kako sam, nakon što je umro, saznala od majke, samo što sinovi ratnih heroja u vrijeme njegove mladosti nisu postajali glumcima pa je upisao pravo, diplomirao, odslužio vojsku, vratio se u rodni grad, zaposlio u državnoj bezbjednosti, upoznao moju majku, oženio se, dobio prvo dijete, mene, rano ušao u život koji nikada ne vodi natrag u ono što su takvi muškarci nekoć htjeli biti. Za njih je šansa za ostvarenjem nekog iole neobičnog sna postojala samo u ranoj mladosti. Nakon toga, okupljanje po kancelarijama, sastančenje, sigurnosne akcije, zajednička ljetovanja u državnim vilama. Žalila sam za očevim neproživljenim životom, nerealiziranim talentima. Njegovom sam smrću izgubila nevidljivi štit. Ljudi su mi sad uskakali u pleksus, hvatali me za ruku, unosili mi se u lice. Mogla sam osjetiti njihov previše suh, topao ili rezak dah dok su me pitali ima li što novo kod mene, kakva ozbiljna veza, kad se mislim udati, završila si fakultet, podsjećali su me, radiš, prolete tako godine, ostane žena sama.

                Nisam za brak, odgovarala sam.

                Samo nemoj da bude birala Birka, govorili su mi. Da ne bude birala Birka i izabrala krivoguzog Mirka.

                Meni svi parovi već i izgledaju kao Birka i Mirko, govorila sam.

                Ajde, neka, nema ti po kome doć da si tako ohola, rekli bi.

*

Dani su se produžili, večeri napunile zvijezdama, odškrinula sam vrata, promolila nos da poslije tužne zime izađem van u proljetnu noć, odšetam do trudne tetke, koju ću, odlučila sam, redovno obilaziti i pitati treba li joj kakva pomoć, jer je i ovu trudnoću, kao i prethodnu, gurala sama. A, tu li si, rekla je sudbina, prvo ćemo te testirati, da vidimo koliko ti je postojana ona odluka o samodovoljnom životu.

                I evo ga Vitez, njega mi je postavila sudbina, da sjedi u bašti pizzerije Leone u centru, u Njegoševoj ulici, pored koje sam naravno prošla, jer tih je godina svatko iz grada morao tuda proći, pojaviti se, pokazati da je hvalabogu zdravo, dobro i napredno, ili da je opet tu, jer sugrađani su sigurno primijetili i komentirali da se bilo odsutno, ali evo nas ponovno u našem zajedničkom gradu, iz kojeg se teško zauvijek odlazi, premda nam se tu mnogo toga gadi.

                Viteza sam snimila u prolazu, sjedio je sasvim mirno, s blistavim osmijehom urednika i voditelja dnevnika i raznih drugih, zabavnih i političkih emisija, što je nekada i bio. Tim je stavom i osmijehom pozivao prolaznike, zbunjene međunarodnim sankcijama, zatrovane švercanom Stoličnaja votkom i Ballantines viskijem, sluđene lažnim izbornim rezultatima, da mu slobodno priđu i u njegovom se okrilju sklone od pomahnitalog svijeta. Samo izvolite, njegov je osmijeh govorio, mene mahnitost ne plaši, a vi mi recite što vas muči, imam rješenje, u moj vam je libar svašta zapisano. I oni koji ga nisu znali osjećali su da takvu osobu treba poznavati.

*

 Za Vitezovim je stolom sjedio jedan od špijuna-volontera, mlad ali već u toj vrsti volontiranja iskusan, meni znan još iz djetinjstva, iz kvarta.

Megi, zazvao me je taj, dlanom mi pokazao da priđem i sjednem na praznu stolicu između Viteza i njega.

Malo sam provrtjela repom, hoću-neću. Što radi Vitez s ovim tipom koji sve svima prenosi? Da ipak sjednem malo s njima? Hoću-neću. Hoću. Što mi može biti od upoznavanja? Ništa. Dobra nova tema za prijateljice: upoznala sam Viteza. U dva sam se koraka našla kod njegovog stola, tamo opet pomislila bolje ne, naprasno izjavila da zapravo ne mogu sjesti jer mi se žuri, moram kod tetke. A što moraš kod tetke, pitao je onaj prenositelj svega. A eto, zato što je trudna i sama, rekla sam, a ja joj stalno nešto pomažem, slagala sam to oko pomaganja, i onda, kao da sam pokleknula, sjela sam na stolicu pored Viteza i pružila mu ruku.

Lipanjski literarni miš-maš

Ponekad se čini da je književni svijet uredno posložen: romani imaju svoje žanrove, autori jezike na kojima pišu, zemlje iz kojih vuku podrijetlo, knjige imaju svoje police i nachtkastl – sve je tu, složeno po boji, jeziku i raspoloženju, kao u nekoj bajkovitoj knjižnici. Ali u životu čitatelja rijetko je sve tako uzorito poslagano i skladno. Na noćnom ormariću često stoje jedna uz drugu knjige koje naizgled nemaju ništa zajedničko: npr. dnevnik booktokerice, distopijski roman, nježna ljubavna priča, politička satira i zaboravljeni klasik. I baš u toj šarenoj mješavini leži čar čitanja.

Volimo raznolikost i često se dogodi da u mjesečnoj ponudi imamo pravi-pravcati literarni miš-maš.

Volimo raznolikost i često se dogodi da u mjesečnoj ponudi imamo pravi-pravcati literarni miš-maš.

Inače, izraz miš-maš preuzet je iz njemačkog jezika, gdje se koristi riječ mischmasch, što doslovno znači "miješanje, zbrka, raznolikost". Riječ je kovanica od mischen, što znači miješati i masche odnosno mreža. Izraz se proširio u srednjoj Europi, uključujući mađarski (mics-macs) i slavenske jezike, pa tako i u hrvatski, gdje je miš-maš postao zaigran izraz za šaroliku mišanciju.

Donosimo pet knjiga koje ne pripadaju istom svijetu, ali savršeno funkcioniraju zajedno. Ne zato što su iste, već zato što svaka od njih nudi drukčiji ulaz u ono zbog čega uopće čitamo: da osjetimo, promislimo, iznenadimo se, a možda čak – i ostanemo bez riječi.

Za lipanj, mjesec kad lipe cvatu i život nam se vrti oko kraja škole, putovanja, godišnjih i zabave poslužili smo se ovom tuđicom jer predstavlja ideju raznolikosti bez neke stroge kategorizacije. I na neki način spaja nespojivo, štiva toliko raznolika da je teško pronaći bolju krovnu alternativu. Literarni miš-maš ne mari za pravila, žanrove ni uredno posložene police. Izraz slavi različitost – tema, tonova, jezika i emocija.

U ovom blogu donosimo pet knjiga koje ne pripadaju istom svijetu, ali savršeno funkcioniraju zajedno. Ne zato što su iste, već zato što svaka od njih nudi drukčiji ulaz u ono zbog čega uopće čitamo: da osjetimo, promislimo, iznenadimo se, a možda čak – i ostanemo bez riječi.

Dobro došli u naš lipanjski literarni kaos.

Krenete li domaćim terenom, čekaju vas Maja Ručević s Borilištem i Franjo Janeš s Gamaddi.

Krenete li domaćim terenom, čekaju vas Maja Ručević s Borilištem i Franjo Janeš s Gamaddi.

Maja Ručević, nekoć novinarka, a danas prozaistica, pjesnikinja i prevoditeljica s francuskog i engleskog jezika javlja se romanom Borilište. Njezina junakinja Nora radi u izdavačkoj kući, a upoznajemo je u trenutku kada prekida nasilnu vezu. Ne bi li zaboravila sve, odlazi u Sarajevo i igrom slučaja, na Staru godinu, upoznaje novinara Igora.

Maja Ručević o svemu teškome piše lakom i znalačkom rukom, kombinirajući poetske pasaže i vrlo pomno ulazeći u psihologiju likova.

Slični po nezadovoljstvu, defetizmu i depresiji, jedno drugom otvaraju svoju prtljagu iz prošlosti – njihove kuće lutaka, njihova borilišta. Riječ je o majstorski napisanom romanu o traumama, identitetima, otuđenju i životu u doba posttranzicije (koji je uglavnom i sâm po sebi okrutno borilište) i priči u kojoj je glavno pitanje kako premostiti provalije stvarnosti. Maja Ručević o svemu teškome piše lakom i znalačkom rukom, kombinirajući poetske pasaže i vrlo pomno ulazeći u psihologiju likova. Ovo je roman o životnim kaosima koji se na kraju pretvaraju u pravu literarnu dramu.

Za dr. Franju Janeša biografija navodi da je čudan tip širokoga spektra interesa. Kad ne maltretira studente germanistike, svira gitaru i pjeva, trči (polu)maratone i putuje svijetom. U naletima inspiracije piše prozu i nakon nekoliko objavljenih romana stiže njegov prvi tehnotriler Gamadd.

Ovaj duhoviti tehnotriler propituje napredne tehnološke alate poigravajući se kreativnim mogućnostima stroja i čovjeka.

Dva d u naslovu nisu tipfeler, tako mora biti. Glavni je lik čovjekomrzac Goran, depresivan po prirodi, koji u stanju prisilnog mirovanja dolazi na ludu ideju komuniciranja s umjetnom inteligencijom. Riječ je o UM-u, hrvatskoj varijanti Chat GPT-ija, koji je, naravno, u svemu brži i učinkovitiji od čovjeka, a poseban interes pokazuje prema pisanju i čitanju priča. Goran će s UM-om razmjenjivati radove različitih tema i žanrova i susresti likove-čudake kao što su: ubojica, mjesečar, ekološki terorist, strani radnik i mnoštvo drugih. No kad Goran shvati da se dijelovi UM-ovih priča poklapaju sa stvarnim događajima iz njegova i tuđih života, tada sve postaje luđe i od najluđe fikcije. Ovaj duhoviti tehnotriler propituje napredne tehnološke alate poigravajući se kreativnim mogućnostima stroja i čovjeka.

U ponudi prijevoda počinjemo etabliranim francuskim autorom Régisom Jauffretom koji potpisuje zapanjujući i duboko potresan roman U Klarinu trbuhu.

Romani o zločinima i zločincima iz Drugoga svjetskog rata zaseban su žanr i gotovo se može reći da je o toj temi sve rečeno, no uvijek se pojavi netko tko baci novo svjetlo na tu tamu. Jauffret nas vodi u Braunau na Innu, gradić koji je poznat kao rodno mjesto jednoga od najvećih zločinaca 20. stoljeća. Znajući tko je to, teško je sakriti njegov identitet iako ga autor izrijekom ne spominje u romanu.

U ponudi prijevoda počinjemo etabliranim francuskim autorom Régisom Jauffretom koji potpisuje zapanjujući i duboko potresan roman U Klarinu trbuhu.

Zapravo, pratimo trudnoću majke mu Klare koja živi u incestuoznom braku prepunom nasilja, grubosti i fanatične pobožnosti. Buduću majku „čudovišta“ tijekom trudnoće sustižu snovi i vizije neizrecivih zločina, i u toj je agoniji pritisnuta osjećajima krivnje i nemoći, ali i ljubavi prema nerođenom djetetu. Roman je „romaneskna bravura“ [Anne-Laure Walter], nemilosrdna introspekcija koja se može čitati i kao ispovijed, optužnica i ljubavno pismo čedu. Ono što sigurno možemo ustvrditi jest to da ova priča nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Roman je s francuskog prevela Maja Ručević.

Lundbergova je majstorica portretiranja ženske tjeskobe i neizvjesnosti u izazovnim vremenima pa će i ovaj roman visokoga umjetničkog dosega svoje mjesto naći među knjigama koje se pamte. Prevela sa švedskog Lana Momirski.

Asa Tast za Vasabladet rekla je da je Svjetlo i plamen Ulla-Lene Lundberg „veličanstvena i moćna priča“. Ovu su autoricu naši čitatelji imali priliku upoznati prije nekoliko godina romanom Led, kojim su svi bili oduševljeni. Uvjereni smo da ništa manje oduševljenje neće biti ni sa Svjetlom i plamenom u kojem pratimo tri generacije hrabrih žena: baku Betty, majku Olgu i kćer Karin. Nezaustavljive kad se treba suprotstaviti ustaljenom i okorjelom stajalištu društva, one će pomaknuti osobne granice i ići tvrdoglavo prema svom cilju. Isto onako kako je baka Betty, kao djevojka, 1852. pješice krenula iz požarom poharanog mjesta prema Helsinkiju u potrazi za poslom. Na toj nevjerojatnoj vizionarskoj putanji netko će učiti na lakši, a netko na teži način. No zaustavljanja nema. Lundbergova je majstorica portretiranja ženske tjeskobe i neizvjesnosti u izazovnim vremenima pa će i ovaj roman visokoga umjetničkog dosega svoje mjesto naći među knjigama koje se pamte. Prevela sa švedskog Lana Momirski.

U lipnju će još jedna poznata autorica biti zastupljena novim romanom. Armenka Narine Abgaryan proslavila se u svijetu i kod nas s Tri jabuke s neba pale, a svako novo djelo nestrpljivo se iščekuje pa smo uvjereni da njezini poklonici jedva čekaju Simona. Nazvali smo ga romanesknom tapiserijom – jer je dirljiv, nježan i duhovit roman posvećen zavičaju i ženama koje rastu i nadilaze vlastite boli ne gubeći putem ni dostojanstvo ni duh.

Završit ćemo riječima kritičarke Anne Delianidi koja kaže kako „Abgaryanin roman posjeduje mudrost gotovo biblijskih razmjera – satkan je od priča ljudi čija srca kucaju i pokreću naš svijet.“

Roman počinje smrću glavnog junaka priče, Simona, koji je, iako naslovna figura, zapravo tek ljubavna nit koja povezuje živote četiriju žena: Sofije, Suzane, Elize i Silvije. U njihove je živote Simon ulazio igrom slučaja, ostavljao neizbrisiv trag, i iz njih se povlačio tiho i nenadano. Kad se njih četiri okupe oko lijesa da mu odaju posljednju počast, uz miris mora i čašu vina krenut će priče o nesavršenim životima i junaku koji je u njima popunio napuknuća tamo gdje im je sudbina okrenula leđa. Završit ćemo riječima kritičarke Anne Delianidi koja kaže kako „Abgaryanin roman posjeduje mudrost gotovo biblijskih razmjera – satkan je od priča ljudi čija srca kucaju i pokreću naš svijet.“ Ima li bolje preporuke? S ruskog prevela Tatjana Radmilo.

I eto nas na kraju naše ponude, raznolike, ali zbog toga ne manje zanimljive. Bez obzira čemu se posvetili, čeka vas izvrsno štivo koje drma iz temelja, raznježuje, ohrabruje, nasmijava i ispunjava plemenitošću... Čitajte, otkrivajte nove svjetove, vjerujte Kafki kad kaže da „Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama”.

Percival Everett: velemajstor koji strši iz svake ladice

Kad bismo morali imenovati jednoga suvremenog američkog autora koji s lakoćom ruši žanrovske granice, preispituje povijest i ismijava stereotipe, ime Percivala Everetta zasjalo bi na vrhu popisa. Rođen 1956. u Georgiji, a odrastao u Južnoj Karolini, Everett je izgradio bogatu i raznovrsnu književnu karijeru – i to unatoč (ili upravo zahvaljujući) činjenici da ga je književni mainstream godinama ignorirao.

Everett je izgradio bogatu i raznovrsnu književnu karijeru – i to unatoč činjenici da ga je književni mainstream godinama ignorirao.

Njegov raznovrsni spektar interesa i polja obrazovanja – od studija biokemije i matematičke logike, preko studija filozofije na Sveučilištu u Miamiju, a zatim diplome iz kreativnog pisanja na prestižnom Brownu – samo su početak fascinantne priče. Everett danas predaje književnost na Sveučilištu Južne Kalifornije, a u više od trideset objavljenih djela pomaknuo je granice unutar američke proze ne ograničavajući se samo na satiru, vestern, filozofski roman, horor, a ponekad i miks svega toga – kod njega sve dolazi u obzir, sve dok propituje bit društvenih anomalija i identiteta.

Odbijanje etiketa

Everett se nikada nije pomirio s tim da ga književna scena gura u kut kao „crnog pisca“. Za njega je takvo svrstavanje oblik kulturne kontrole – pokušaj da se kompleksnost njegova rada svede na boju kože. U jednom intervjuu britko je primijetio kako etiketiranje ne samo što isključuje nego i stvara umjetne granice oko toga tko ima pravo pripadati „središnjem toku“ književnosti.

Everett se nikada nije pomirio s tim da ga književna scena gura u kut kao „crnog pisca“. Za njega je takvo svrstavanje oblik kulturne kontrole – pokušaj da se kompleksnost njegova rada svede na boju kože.

Njegov roman Erasure (2001.), koji je poslužio kao predložak za Oscarom nagrađen film American Fiction, upravo se bavi time. Glavni lik, sofisticirani pisac koji ne može dobiti priznanje za svoje „ozbiljno“ pisanje, u očaju izmisli vulgarnu knjigu punu stereotipa – i naravno, postane književna senzacija. Everett ovdje briljantno ismijava licemjerje tržišta i potrebe da crni autori „igraju uloge“ kako bi bili priznati.

Horor kao politička osveta: Drveće

U romanu Drveće iz 2021. (Hena com, 2024.) Everett miješa žanrove kako bi ispričao priču o permanentnoj američkoj traumi – linčovanju crnaca i povijesnom zaboravu. U malom gradiću u Mississippiju događaju se neobjašnjiva ubojstva, a scene podsjećaju na zločin nad Emmettom Tillom, 14-godišnjim dječakom čije je brutalno ubojstvo 1955. godine potaknulo val građanskih protesta.

No ovo nije obična priča o rasizmu. Everett koristi satiru i crni humor, nadnaravne elemente i detektivski ton kako bi stvorio atmosferu sablasne pravde koja nadilazi zakon i vrijeme. Drveće nije roman koji umiruje savjest – on je poput udarca u trbuh, podsjetnik da prošlost ne nestaje samo zato što se o njoj ne govori.

U 2024. Percival Everett objavio je roman James koji je odmah izazvao senzaciju na američkoj i svjetskoj književnoj sceni. U njemu preuzima poznatu priču Marka Twaina Pustolovine Huckleberryja Finna i pripovijeda je iz perspektive Jima – roba koji u originalu uglavnom šuti, služi i nestaje u pozadini. Kod Everetta Jim postaje James: kompleksan, inteligentan, emotivan i itekako svjestan svijeta oko sebe.

James je introspektivno, potresno i duboko političko djelo koje razotkriva koliko su klasici američke književnosti često oduzimali glas onima koje prikazuju. Sa zadivljujućom jezičnom raznolikošću, preciznošću i književnom snagom Everett preispituje povijest američkog romana i otvara prostor za novi, autentični pogled.

Ova nagrada nije samo priznanje za Jamesa – ona je i simbolično vraćanje duga autoru koji desetljećima piše izvan okvira, ne pristajući na kompromis.

Knjiga je odmah nakon izlaska osvojila niz priznanja, a kruna je stigla 2025., kada je Everettu dodijeljena Pulitzerova nagrada za književnost, jedno od najvažnijih priznanja koje američki pisac može dobiti. Ova nagrada nije samo priznanje za Jamesa – ona je i simbolično vraćanje duga autoru koji desetljećima piše izvan okvira, ne pristajući na kompromis.

S ponosom objavljujemo da je James upravo izašao u hrvatskom prijevodu u našem izdanju, čime hrvatski čitatelji imaju priliku upoznati ovo iznimno djelo – roman koji će bez sumnje obilježiti književnu dekadu.

Roman dolazi u trenutku kada je globalni interes za Everettov rad na vrhuncu – ne samo zbog Pulitzerove nagrade već i zbog sve šireg razumijevanja važnosti njegove književne misije: progovoriti o prešućenom i dati glas onima koji su kroz povijest bili utišani, a svjedočimo i suvremenim represivnim aparatima. 

Hrvatski prijevod Jamesa zadržava svu slojevitost i emotivnu snagu originala, donoseći čitateljima priču o slobodi, dostojanstvu i otporu, ispričanu iz perspektive lika koji je u američkoj književnosti predugo bio sveden na tihu sjenu. Everett ne pristupa Jamesu s patetikom, već s poštovanjem i dubinom, prikazujući ga kao čovjeka koji razmišlja, osjeća, analizira i – iznad svega – razumije.

James je nesumnjivo roman koji će potaknuti razgovore, rasprave i – ono najvažnije – duboko osobno čitanje. To je knjiga koja nas tjera da ponovno promislimo o klasici, povijesti, moći književnosti da ispravi nepravdu – makar na papiru.

Objavom ovog romana nastavljamo svoju misiju predstavljanja vrhunske suvremene svjetske književnosti domaćoj publici, a James je nesumnjivo roman koji će potaknuti razgovore, rasprave i – ono najvažnije – duboko osobno čitanje. To je knjiga koja nas tjera da ponovno promislimo o klasici, povijesti, moći književnosti da ispravi nepravdu – makar na papiru.

Imena se mijenjaju, ali istina ostaje

Percival Everett nije pisac koji će vam dati jednostavne odgovore. Njegove knjige nisu za površna čitanja – one provociraju, uznemiruju i ostavljaju trag. Njegova snaga nije samo u stilu ili jeziku, već u dubokom razumijevanju ljudske prirode, povijesti i nepravde. U vremenu u kojem književnost često ide linijom manjeg otpora, Everett nam pokazuje da je jedini pravi put onaj koji vodi kroz nemir.

I zato, ako tražite pisca koji će vas natjerati da preispitate ono što mislite da znate – Percival Everett ime je koje ne smijete zaobići.

Represija & otpor: borba za dostojanstvo, slobodu i pripadnost u književnosti

Pet Heninih svibanjskih izdanja naizgled djeluje nepovezano, no narativi su, posredno ili neposredno, ipak povezani s otporom, a otpor s represijom – i eto spone o kojoj se itekako ima što reći. Vrijeme kojem svjedočimo bilježi i represije i otpore, a to se dvoje jednako žestoko saplitalo i u prošlosti. „Gdje god postoji moć, postoji i otpor“, zapisao je Foucault u Volji za znanjem, suočavajući nas s pojmom mikrorezistencija koje djeluju unutar i protiv represivnih sustava. Povijest čovječanstva nesaglediva je bez povijesti represije – bilo da je riječ o političkom nasilju, društvenoj marginalizaciji, rodnoj nejednakosti ili religijskoj kontroli. U svom znamenitom Homo saceru (Svetom čovjeku) talijanski filozof Giorgio Agamben ističe kako su marginalci – obespravljeni, poniženi, isključeni – oni koji najjasnije razotkrivaju strukture moći. Na toj bandi i započinje otpor. On je katkad bučan, katkad tih, često je unutarnji, ali je uvijek prisutan. I književnost je od samih početaka bila platforma na kojoj su se mehanizmi vladanja i pritisaka razotkrivali i propitivali. Ona naravno ne može niti spriječiti niti izbrisati represiju, ali otpor se izravno i neizravno provlači kroz njezino fino tkanje, književnost prodire široko, oduvijek je bila megdan za stjecanje hrabrosti bezglasnih. Tako svaka priča, svaki lik koji se opire sudjeluje u borbi za stvarnost u kojoj je dostojanstvo moguće.

Pet izvrsnih romana, iako različitih poetika, prostora i vremena, povezuje nit bunta: protiv rata i okupacije, protiv ropstva i rasizma, protiv uskraćivanja seksualne orijentacije, protiv kolonijalizma i društvenih stega, protiv zaborava i samonametnute šutnje.

Pet izvrsnih romana, iako različitih poetika, prostora i vremena, povezuje nit bunta: protiv rata i okupacije, protiv ropstva i rasizma, protiv uskraćivanja seksualne orijentacije, protiv kolonijalizma i društvenih stega, protiv zaborava i samonametnute šutnje. Svaki od njih donosi glas pojedinca koji u nenaklonjenu mu svijetu pronalazi razlog, a onda i snagu da progovori, djeluje ili jednostavno preživi. Kod Everettova Jamesa oružje su jezik, ironija i intelekt. Lesley iz Kuće od vrata odbacuje društveno nametnutu ulogu žene i emocionalno se oslobađa stega. Ona napušta kuću, ali kuća iz nje ne izlazi. Majerićevi likovi, već ustaljeno u njegovoj poetici, opstaju u neslamanju, dok je drsko hrabra Astrid Hekne iz Myttingove trilogije arhetipska junakinja koja se opire baš svemu: vanjskim autoritetima i unutarnjim neprijateljima, a vlastitom strahu ponajviše. Nasuprot svima njima stoji neobična junakinja u Naslijeđenoj zemlji – priroda sama, prostor, odnosno zemlja za koju se junaci vežu, na kojoj obitavaju, koju gnječe i oru vlastitim rukama te ustrajnošću i uvođenjem reda u naoko nesavladiv prirodni kaos otimaju i sebe i zemlju, od zaborava.

Pa krenimo onda redom, u živote čudesnih junaka čije sudbine ne daju spavati, koje se pamte i pružaju nebrojene razloge za raspravu ... Zar to nije najbolji način da se suprotstavimo represiji zaborava i učmalosti vlastite rutine?

Lars Mytting: Sudnji dan

Saga o sestrinskim zvonima dosegnula je svoj veličanstveni završetak. Stigao je treći dio trilogije Hekne – Sudnji dan. Dok svijet gori u vihoru Drugoga svjetskog rata, Norveška pada pod njemačku okupaciju.

 Priča koja je započela kao legenda, dobiva svoj završni odjek – moćan, dirljiv i nezaboravan.

Glad i strah uvlače se u zabačeno selo Butangen gdje se ljudi sve više boje jedni drugih. Dvoje sudbinski povezanih protagonista vode nas kroz ovu epsku priču: ostarjeli pastor Kai Schweigaard, sve usamljeniji čovjek starog svijeta, i Astrid Hekne, hrabra i odlučna mlada žena koja u sebi nosi bakinu tvrdoglavost i žilavu snagu svojih predaka. Kako bi pomogla saveznicima, Astrid smišlja riskantan plan, ali svaka pogreška može ugroziti živote onih koje voli.

Lars Mytting isprepleće povijesne događaje, narodne predaje i elemente fantazije u nezaboravnu priču o ženskoj snazi, hrabrosti i tajnama prošlosti. Tako priča koja je započela kao legenda, dobiva svoj završni odjek – moćan, dirljiv i nezaboravan.

Prevela s norveškog Sandra Ljubas

Percival Everett: James

Everett subverzivno revidira Twainovu klasičnu priču o Huckleberryju Finnu i daje glas robu Jimu, sada Jamesu, koji ne samo da bježi iz ropstva nego i promišlja svoju egzistenciju, dostojanstvo i pravo na glas. Njegovo bježanje Mississippijem nije samo fizički nego i duhovni otpor dehumanizaciji.

Everett subverzivno revidira Twainovu klasičnu priču o Huckleberryju Finnu i daje glas robu Jimu, sada Jamesu, koji ne samo da bježi iz ropstva nego i promišlja svoju egzistenciju, dostojanstvo i pravo na glas.

Jim je pismen, načitan i filozofski obrazovan, razgovara s Rousseauom, Voltaireom i Lockeom o etici i pravu na osobnost. On pokazuje da otpor može biti i misaoni čin, pun ironije i samosvijesti. Roman nas suočava s poviješću koja nije prošla i pitanjima koja su i danas aktualna: o ropstvu, rasizmu i diskriminaciji.

Ako, prema Hemingwayevim riječima, iz Twainova romana potječe cijela moderna američka književnost, možemo zaključiti da je sad Everett taj koji postrožuje kriterije izvrsnosti u remek-djelu impresivne humanosti.

Preveli s engleskog Dado Čakalo i Mišo Grundler

Tan Twan Eng: Kuća od vrata

U kolonijalnom ambijentu Malaje 1920-ih, gdje društvene norme i pravila kroje živote pojedinaca, događa se tiha, ali snažna priča o nepripadnosti i otporu prema očekivanjima.

Kuća postaje metafora za društvo koje ne otvara vrata drukčijima, a Eng majstorski razotkriva potisnute slojeve kolonijalne stvarnosti.

Kroz odnos između protagonistice Lesley i poznatog pisca W. S. Maughama, roman otkriva što znači biti stranac u vlastitu životu, skrivati identitet, ljubav i želje zbog straha od osude. Kuća postaje metafora za društvo koje ne otvara vrata drukčijima, a Eng majstorski razotkriva potisnute slojeve kolonijalne stvarnosti. Ovo vrhunsko djelo meandrira između kultura, perspektiva, istine i fikcije, vješto balansirajući potresnu ljubavnu priču, romansiranu biografiju slavnoga književnika i napetu političku sagu o kineskom pokretu za neovisnost. Riječ je o intrigantnom promišljanju o kolonijalizmu, neslobodi i strasti.

Preveo s engleskog Matija Pospiš

Maria Turtschaninoff: Naslijeđena zemlja

U ovoj magijskoj sagi o Finskoj, priroda nije samo pozornica nego i sudionica otpora. Kroz četiri stoljeća pratimo žene i muškarce koji, iako maleni pred silama povijesti, opstaju. Njihov otpor se ne provodi oružjem, već ustrajnošću, pripadanjem zemlji, uvođenjem reda u kaos i prenošenjem priča. Posebno su dojmljivi ženski likovi koji kroz svakodnevne borbe razbijaju stege patrijarhata i zaborava.

Uvezujući legende i stvarnost u neuhvatljivo tkivo nordijske inačice magijskog realizma, roman nam pokazuje da prošlost nikada ne nestaje.

Naslijeđena zemlja epska je priča u kojoj se generacije ljudi rađaju, vole, trpe i umiru na istom komadu zemlje, dok se svijet oko njih neprestano mijenja. Uvezujući legende i stvarnost u neuhvatljivo tkivo nordijske inačice magijskog realizma, roman nam pokazuje da prošlost nikada ne nestaje – ona ostaje zapisana u drveću, tlu i sjećanjima.

Prevela sa švedskog Daria Lazić

Ozren Majerić: Traženje ogledala

U suvremenom, fragmentiranom svijetu represija nije uvijek vanjska. Ona je često unutarnja, nevidljiva, oblikovana strahovima, nesigurnostima i očekivanjima društva.

Majerićevi likovi traže sebe u drugima, u ogledalu koje im svijet nudi, pa makar bilo razlomljeno.

Majerićevi likovi traže sebe u drugima, u ogledalu koje im svijet nudi, pa makar bilo razlomljeno. Otpor je ovdje pokušaj razumijevanja, dijeljenja i prepoznavanja vlastita odraza. U svakodnevnim, katkad apsurdnim situacijama, Majerić govori o otporu prema emocionalnoj tuposti i zaboravu čovječnosti.

U Traženju ogledala naglasak je na portretiranju karaktera i međuljudskih odnosa; likovi – bili oni na putovanju u Indiji ili u vlastitoj sobi – pokušavaju pobjeći od sebe, ponekad se praveći lažno ravnodušnima, ponekad ne pristajući odrasti do kraja ili se gubeći u vlastitim strahovima i paranojama.