Tko sam ja bez svoje priče?
Jezik nije samo skup riječi ili skup gramatičkih pravila. Jezik je bljesak ljudskog duha, sredstvo kroz koje duša svake kulture dolazi u materijalni svijet.
Zajedno, bezbrojne kulture svijeta čine etnosferu, mrežu duhovnog i kulturnog života koja obavija planet i jednako je važna za njegovu dobrobit kao i biosfera. Etnosferu možemo definirati kao zbroj svih misli i snova, mitova, ideja, inspiracija, intuicija koje je ljudska mašta stvorila od prapočetka svijesti do danas. Ona je veliko nasljeđe čovječanstva, simbol svega što jesmo i svega što možemo biti kao neuništivo znatiželjna i zaigrana vrsta. No baš kao što je biosfera ozbiljno erodirana, tako je i etnosfera.
Jezik je bljesak ljudskog duha, sredstvo kroz koje duša svake kulture dolazi u materijalni svijet.
Poznati kanadski antropolog Wade Davis u svom TED videopredavanju iz 2003. Dreams from endangered cultures među ostalim kaže: „Kad se svaki od vas u ovoj sobi rodio, na planetu se govorilo 6000 jezika. Jezik nije samo skup riječi ili skup gramatičkih pravila. Jezik je bljesak ljudskog duha. To je sredstvo kroz koje duša svake određene kulture dolazi u materijalni svijet. I od tih 6000 jezika, dok danas sjedimo ovdje u Montereyu, čak polovica se više ne šapuće djeci na uši, što zapravo znači da su ti jezici, osim ako se nešto ne promijeni, već mrtvi. Otprilike svaka dva tjedna takva strašna sudbina doista i jest nevolja nekoga negdje na ovom planetu, jer svaka dva tjedna neki starac umre i sa sobom odnosi posljednje slogove svoga jezika. I znam da neki od vas kažu: 'Pa, ne bi li bilo bolje, ne bi li svijet bio bolje mjesto kada bismo svi govorili samo jednim jezikom?' A ja kažem: 'Odlično, neka taj jezik bude joruba. Neka bude kantonski. Neka bude kogi.' I odjednom otkrivate kako bi to bilo ne moći govoriti svojim, materinjim jezikom.“
Koliko je važno ispričati priču na svom jeziku i kakvu moć na čitatelja i slušatelja ostavljaju baš tako ispričane priče otkrit ćete ako ovog ljeta posegnete za nekim od četiri izvrsna romana koja smo vam pripremili za srpanj.
Richard Hamilton: Posljednji pripovjedači
Marakeš je srce i duša drevne marokanske pripovjedačke tradicije. Gotovo tisuću godina pripovjedači su se okupljali na legendarnom gradskom trgu zvanom Džemaa el-Fna kako bi zanesenom slušateljstvu kazivali narodne priče i bajke. Važnost tog mjesta i tamošnjih pripovjedača prepoznao je i UNESCO koji je taj trg proglasio prvim „remek-djelom oralne i nematerijalne baštine čovječanstva“.
Richard Hamilton u Posljednjim pripovjedačima svjedočio je iščezavanju te unikatne i drevne usmene tradicije.
No vremena i navike se mijenjaju, mladima su danas važnije društvene mreže, emojiji i komunikacija telefonom. Richard Hamilton u Posljednjim pripovjedačima svjedočio je iščezavanju te unikatne i drevne usmene tradicije. Želeći ju očuvati od zaborava, potražio je nekolicinu preostalih pripovjedača i zabilježio njihove priče bremenite tajnama i ljepotama Magreba. S engleskog prevela Anda Bukvić Pažin.
Tamta Melashvili: Kos kos kupina
Kupine su jedan od najmirisnijih znakova ljeta, sočne, slatke, osvježavaju u bilo koje dana jedu li se same ili u kolačima.
Kos kos kupina je suptilna i dirljiva priča o hrabroj ženi, zamkama života, slobodi, (ne)zrelosti i izborima koji oblikuju našu sudbinu.
Najdraže su voće, ali kao domaći džem na kruhu u hladna zimska jutra, 48-godišnjoj Gruzijki Etero, glavnoj junakinji romana Kos kos kupina Tamte Melashvili. Etero živi jednostavnim, sretnim životom, ponosna na svoju malu trgovinu higijenskim potrepštinama i na izgrađenu slobodu i samodostatnost, zbog čega je česta meta tračeva mještana. Kad se u njezin život ušulja ljubav, suočava se s lavinom emocija koje je davno zakopala. Pritisnuta očekivanjima malograđanske sredine, vlastitim čežnjama, ali i strahom od smrti, Etero mora odlučiti hoće li se prepustiti novim osjećajima ili ostati vjerna sebi i svojoj slobodi... Kos kos kupina je suptilna i dirljiva priča o hrabroj ženi, zamkama života, slobodi, (ne)zrelosti i izborima koji oblikuju našu sudbinu. S gruzijskog prevela Laura Šakaja.
V. V. Ganeshananthan: Noć bez brata
Usred šrilanskoga građanskog rata 1980-ih šesnaestogodišnja Sashikala sanja o tome da postane liječnica. Dok promatra kako se ljudi oko nje, uključujući njezina četiri voljena brata i njihova najboljeg prijatelja K, zanose nasilnim ideologijama, njezin san vodi ju na put koji izabiru oni malobrojni i najhrabriji. Sashi je rastrgana između studija medicine i pomaganja u poljskoj bolnici, između poslušnosti obitelji i otpora nepravdi i nasilju.
Ovo je roman o tihoj snazi, o ženama koje čuvaju ono što svaki rat nastoji uništiti – istinu, dostojanstvo i ljudskost.
Njezino oružje je savjest – ona liječi i pomaže svima, ona dokumentira zločine bez obzira na stranu koja ih je počinila. Noć bez brata američke književnice V. V. Ganeshananthan dirljiva je priča o hrabroj Tamilki koja unatoč nasilju, izdaji i gubitku izabire – suosjećati i voljeti. Ovo je roman o tihoj snazi, o ženama koje čuvaju ono što svaki rat nastoji uništiti – istinu, dostojanstvo i ljudskost. Snaga ljubavi između Sashi i K potrest će vas do kostiju. S engleskog preveo Dado Čakalo.
Iskender Pala: Smrt u Babilonu, ljubav u Istanbulu
A kako izgleda ljubav iz perspektive zaljubljene knjige? Smrt u Babilonu, ljubav u Istanbulu remek-djelo je suvremenog turskog pisca Iskendera Pale koje vješto isprepliće povijest, ljubav i potragu za smislom - od drevne Mezopotamije do veličanstvenog Istanbula.
Iskendera Pala vješto isprepliće povijest, ljubav i potragu za smislom - od drevne Mezopotamije do veličanstvenog Istanbula.
Kroz priču o nesvakidašnjoj ljubavi i tragičnoj sudbini, ispričanu iz neobične perspektive jedne knjige koja putuje kroz stoljeća, prelazi iz ruke u ruku – od Bagdada i Istanbula do Vatikana i Pariza – kroz palače, tekije i knjižnice... i koju pronalaze i gube pjesnici, sultani, haremske ljepotice, špijuni i zaljubljeni, Pala vodi čitatelja kroz bogato tkanje drevnih mitova, izgubljenih rukopisa i neugasle čežnje za ljubavlju koja nadilazi i prostor i vrijeme. S turskog prevela Aida Hađiarapović.
Prema jednoj zen anegdoti, tek kad si prestanemo pričati priče koje vrtimo u svojoj glavi, tek kad ih se oslobodimo tako što ih otpustimo kao preraslu odjeću, možemo spoznati tko sam ja, pravi ja – jer tumači anegdota dalje – ja nisam ono što drugi misle da jesam niti sam ono što ja mislim da jesam, ja jednostavno - jesam. Književnost nam pomaže u toj samospoznaji, ali na način razbijenog zrcala: promatramo se u krhotinama tuđih priča, jezika, opažanja, perspektiva i identiteta i tako, skupljajući pa razvrstavajući krhotine iskustava onih drugih i drukčijih, polako upoznajemo sebe, shvaćamo tko smo. Turski, tamilski, gruzijski, engleski, berberski, arapski… svaki od jezika na kojima su nastali ovi romani ili priče u njima percipira svijet i opisuje iskustvo zvano život na autentičan i nezaboravan način. Slavni američki lingvist Noam Chomski kaže: „Kada proučavamo ljudski jezik, približavamo se onome što neki mogu nazvati 'ljudskom suštinom', prepoznatljivim kvalitetama uma koje su jedinstvene za čovjeka i koje su neodvojive od bilo koje kritične faze ljudskog postojanja, bila ona osobna ili društvena. Kada jezik umre – ili ako nije detaljno katalogiziran ili zabilježen – gubimo informacije kodirane u njemu; ne samo znanje koje on izražava već i detalje naših vlastitih kognitivnih sposobnosti.“