“Strada fortunata” Olje Knežević dobitnik prestižne nagrade tportala za najbolji hrvatski roman!
Tportalova nagrada za najbolji roman godine dodjeljuje se od 2008., a cilj joj je promicanje književnosti i izdavaštva u Hrvatskoj. Za nju mogu konkurirati romani objavljeni na hrvatskom jeziku prethodne kalendarske godine.
U ovogodišnjoj konkurenciji s istaknutim finalistima – među kojima su bili Sandra Antolić, Dragan Jurak, Darko Cvijetić i Jurica Pavičić – peteročlano stručno povjerenstvo prepoznalo je upravo Stradu fortunatu kao roman koji najsnažnije, najinteligentnije i najduhovitije progovara o svijetu u kojem živimo.
Obrazloženje žirija: Slojevitost, duhovitost, stil
Proglašavajući ovogodišnjeg laureata, predsjednica žirija tportalove nagrade Vanda Mikšić istaknula je da je Olja Knežević napisala vrlo kompleksan i šarmantan roman koji kroz priču o modernoj junakinji koja pokušava uskladiti tradicionalnu ulogu supruge i majke s umjetničkom ambicijom nudi dublje promišljanje o ženskom identitetu, egzilu i klasnoj pripadnosti.
Krećući se kroz raznolike perspektive bez napuštanja prvog lica, Knežević stvara dojam neposrednosti i autentičnosti, no to je samo privid iza kojega, u pozadini, ruši i ponovo gradi svjetove te, tragajući za svojom stradom fortunatom, stvara pažljivo konstruiran prikaz ambivalentnog ženskog identiteta, rastrganog između naslijeđa i emancipacije, između majčinstva kao snage i samoaktualizacije kao nužnosti, prikazujući ga kao koloplet iznevjerenih očekivanja, iskrivljenih predodžaba i bolnih zabluda.
'Njezin tekst nije toliko slika koliko zrcalo u kući zrcala: dok jedan dio predmeta poslušno reflektira, druge dijelove beskompromisno distorzira u karikaturu, izazivajući u čitatelju gorkoslatko prepoznavanje, užitak i smijeh'.
predsjednica žirija tportalove nagrade Vanda Mikšić
U nastavku pročitajte ulomak iz romana:
Počet ću od svojih ranih dvadesetih, kada radim kod stranih humanitaraca, asistentica sam za socijalne projekte, osmišljene kao pomoć izbjeglicama. Program je tipično skandinavski, opisan frazom “ljudima ne treba poklanjati ribu nego pribor za pecanje”. Traži se jednostavnost u prijedlozima, kažu moji poslodavci, u jednostavnosti leži uspjeh. Ako je prijedlog projekta izrada stolova i stolica za vrtiće, dizajn treba biti minimalistički, drvo neobojeno. Naši ljudi misle suprotno: uspjeh projekta zakopan je iza sedam gora, što je više muke to bolje, oni bi svaki stol, svaku stolicu farbali u drugu boju, a zapravo ništa ne započinju. Ja sam tu da svakodnevno usklađujem mentalitetske suprotnosti. Vozim se polovnim Toyotinim džipom od kampa do kampa, prevodim i uređujem kaotične razgovore između naših ljudi i stranaca. Svi monolozi imaju istu strašnu srž: teror, gubitak doma i najbližih, gubitak svega; oko tog centra šire se koncentrični krugovi nekonstruktivne priče. Naslućujem da će mi precizno prevođenje ukuhati mozak pa se prilično brzo naučim distancirati od velike boli, štoviše, ljude kojima skandinavski humanitarci trebaju pomoći prije svakog sastanka volim pripremiti, reći im da se fokusiraju na dobru prezentaciju projekta koji hoće započeti i postupno ga pretvoriti u poduzetništvo, a ne potrošiti sebe i druge na prezentaciju patnje, jer stranci su već oguglali na patnju, stranci hoće zaključiti posao, ići na hajking, rafting, bajking, prije toga obići lokalne restorane i kafane, gdje ja i dalje prevodim, šturo, naime gladna sam, iscrpljena, jedem što mi god stave pod nos, najčešće kačamak, kajmak, priganice, stare, masne sireve i pršut, pijem domaću lozu, ponekad šljivu, jabukovaču, zatim se vozim natrag u svoj grad, navečer izlazim, slušam lošu muziku i nakaradne stihove, još pijem, pušim, malo odspavam, četiri-pet sati, ujutro Toyotin džip, kanjon Platije, vlaga, blato, suze, molbe, i ti nespretni, komplicirani, a često i lažni biznis planovi koji se moraju pojednostavniti, dovesti u red, na kraju realizirati.
*
Nisi više vesela, kaže mi brat. Čeka što ću odgovoriti.
Njega život nije mazio, na to se ne žali, tako je i trebalo biti, sve u skladu s karakterom. Rodio se spreman za borbu, rano ostao bez zabluda o ljudima, vidio što bi učinili za sto maraka, ali ima jedno tajno oružje, brat, ima mene, veselu sestru, i dok sam god takva svi ćemo biti dobro, sve će ići po redu.
Samo sam umorna, kažem mu. U glavi mi je magla, zatrovana sam dimom zapaljenog neba, zapaljenih šuma. A prodimili su i ljudi. Kronično sam promukla. Podočnjaci nabubrili od kratkog pića i plitkog sna. Živci i zanoktice nagriženi od eksplozija i pucnjave na bulevaru, u kafićima; tijelo izranjavano neliječenim upalama, ponajviše urinarnim infekcijama; mozak otupio od loše muzike i nakaradnih stihova s kojima se, kad izađem, probam poistovjetiti, premda, srećom, u svojoj sam sobi i dalje ona stara ja, krejzi dijamant što sanjari, puši i plače s Englezima.
Ne brini, tješim brata, brzo će ljeto, dva-tri tjedna odmora, možda neka nova ljubav, i bit ću opet vesela.
*
Jedne je večeri, brzo nakon ljeta tijekom kojeg nisam pronašla ljubav, moj otac pao nasred glavnog trga, što je tad još bio korzo; pao na koljena pa na lice, kao pokošen rafalom. Pedeset tri godine. Prije toga, ušao mi je u sobu, mislim da mi je htio reći da on i majka izlaze, petak je, idu na ribu u Karuč u centru grada. Vidio me je kako na svom krevetu uz Pink Floyd plačem i pušim, ulovio kako sam se brzom kretnjom htjela riješiti cigarete. Ma puši, slobodno, rekao je. Cigaretu sam ipak ubacila u šalicu s kavom, ugodno je zašištala. Otac se nasmiješio, blagost u njegovim tamnim očima. Puši, ne puši, radi što hoćeš, dodao je, zatim još i to da mi je, premda možda sad to tako ne mislim, najljepše baš tu, kod majke i njega, imam svoju sobu, imam svoju plaću samo za sebe, imam sve, brak je glupost a muškarci goveda, rekao je, kad te vide sjete te se. Kakva ti je to priča, pitala sam ga, ne zanima me ta priča, ne svodi se sve na priču o muškarcima. Odmaram se od ljudi, rekla sam, druži mi se samo sa mnom. Dobro, dobro, rekao je i polako je za sobom zatvarao vrata. To je taj luksuz o kojem ti govorim, dodao je iza vrata. Bio je već maknut iz ministarstva policije, ministarstva unutarnjih poslova, SUP-a, MUP-a, kako li se to službeno zvalo tih godina, ili još zove, nikada to nisam pohvatala. Bio je naglo umirovljen u godinama pred rat, što mu je, reklo bi se, čak godilo, posvetio se svojim hobijima, tehnici, radio-amaterima; bio je omekšao, postao otac i muž koji nasmijava, podržava, sluša. I baš je tad morao umrijeti, na korzu, mjestu gdje su se on i moja majka upoznali. A moje su posljednje riječi upućene njemu bile da me njegova priča ne zanima, da me ostavi na miru. Njegovo je srce puklo, moje se zaledilo.
*
Neću više izlaziti noću, odlučila sam. Dosta me je bilo po gradskim rupama, dosta i previše. Pokazujem se svima, glupiram se, trošim se bezveze, bacam bisere pred svinje, i to sam mislila, tu frazu ipak ne dijeleći ni s najbliskijim prijateljicama jer nijedna se od nas nije usuđivala samodefinirati kao bacačica bisera. To bi bilo krajnje neodgojeno, znak umišljenosti, najvećeg grijeha. Od sada lagana večera s majkom, lijeganje prije ponoći. Neću se ni udavati, stvarno nisam za to, dobro mi je sve rekao otac, i onda je umro, nije izdržao rušenje svega, pa ni njega, sina heroja iz narodnooslobodilačkog rata, koji je kao mladić htio upisati glumu, kako sam, nakon što je umro, saznala od majke, samo što sinovi ratnih heroja u vrijeme njegove mladosti nisu postajali glumcima pa je upisao pravo, diplomirao, odslužio vojsku, vratio se u rodni grad, zaposlio u državnoj bezbjednosti, upoznao moju majku, oženio se, dobio prvo dijete, mene, rano ušao u život koji nikada ne vodi natrag u ono što su takvi muškarci nekoć htjeli biti. Za njih je šansa za ostvarenjem nekog iole neobičnog sna postojala samo u ranoj mladosti. Nakon toga, okupljanje po kancelarijama, sastančenje, sigurnosne akcije, zajednička ljetovanja u državnim vilama. Žalila sam za očevim neproživljenim životom, nerealiziranim talentima. Njegovom sam smrću izgubila nevidljivi štit. Ljudi su mi sad uskakali u pleksus, hvatali me za ruku, unosili mi se u lice. Mogla sam osjetiti njihov previše suh, topao ili rezak dah dok su me pitali ima li što novo kod mene, kakva ozbiljna veza, kad se mislim udati, završila si fakultet, podsjećali su me, radiš, prolete tako godine, ostane žena sama.
Nisam za brak, odgovarala sam.
Samo nemoj da bude birala Birka, govorili su mi. Da ne bude birala Birka i izabrala krivoguzog Mirka.
Meni svi parovi već i izgledaju kao Birka i Mirko, govorila sam.
Ajde, neka, nema ti po kome doć da si tako ohola, rekli bi.
*
Dani su se produžili, večeri napunile zvijezdama, odškrinula sam vrata, promolila nos da poslije tužne zime izađem van u proljetnu noć, odšetam do trudne tetke, koju ću, odlučila sam, redovno obilaziti i pitati treba li joj kakva pomoć, jer je i ovu trudnoću, kao i prethodnu, gurala sama. A, tu li si, rekla je sudbina, prvo ćemo te testirati, da vidimo koliko ti je postojana ona odluka o samodovoljnom životu.
I evo ga Vitez, njega mi je postavila sudbina, da sjedi u bašti pizzerije Leone u centru, u Njegoševoj ulici, pored koje sam naravno prošla, jer tih je godina svatko iz grada morao tuda proći, pojaviti se, pokazati da je hvalabogu zdravo, dobro i napredno, ili da je opet tu, jer sugrađani su sigurno primijetili i komentirali da se bilo odsutno, ali evo nas ponovno u našem zajedničkom gradu, iz kojeg se teško zauvijek odlazi, premda nam se tu mnogo toga gadi.
Viteza sam snimila u prolazu, sjedio je sasvim mirno, s blistavim osmijehom urednika i voditelja dnevnika i raznih drugih, zabavnih i političkih emisija, što je nekada i bio. Tim je stavom i osmijehom pozivao prolaznike, zbunjene međunarodnim sankcijama, zatrovane švercanom Stoličnaja votkom i Ballantines viskijem, sluđene lažnim izbornim rezultatima, da mu slobodno priđu i u njegovom se okrilju sklone od pomahnitalog svijeta. Samo izvolite, njegov je osmijeh govorio, mene mahnitost ne plaši, a vi mi recite što vas muči, imam rješenje, u moj vam je libar svašta zapisano. I oni koji ga nisu znali osjećali su da takvu osobu treba poznavati.
*
Za Vitezovim je stolom sjedio jedan od špijuna-volontera, mlad ali već u toj vrsti volontiranja iskusan, meni znan još iz djetinjstva, iz kvarta.
Megi, zazvao me je taj, dlanom mi pokazao da priđem i sjednem na praznu stolicu između Viteza i njega.
Malo sam provrtjela repom, hoću-neću. Što radi Vitez s ovim tipom koji sve svima prenosi? Da ipak sjednem malo s njima? Hoću-neću. Hoću. Što mi može biti od upoznavanja? Ništa. Dobra nova tema za prijateljice: upoznala sam Viteza. U dva sam se koraka našla kod njegovog stola, tamo opet pomislila bolje ne, naprasno izjavila da zapravo ne mogu sjesti jer mi se žuri, moram kod tetke. A što moraš kod tetke, pitao je onaj prenositelj svega. A eto, zato što je trudna i sama, rekla sam, a ja joj stalno nešto pomažem, slagala sam to oko pomaganja, i onda, kao da sam pokleknula, sjela sam na stolicu pored Viteza i pružila mu ruku.