Iako danas slavimo sve zamislivo i nezamislivo – od dana empatije, dobrote i ljubaznosti do dana zagrljaja, humanosti ili smijeha – svijet se ne mijenja kalendarskim obilježavanjima određenih dana. Iza tih prigodnih deklaracija, nažalost, ostaju ratovi, nepravde, autoritarne ambicije i ista stara oholost moći. Nakon svega što gledamo oko nas humanizam kao da je postao retorička gesta, deklarativni iskaz, ali ne i navika.

Literatura možda ne mijenja svijet izravno, ali ipak ima moć učiniti ga vidljivijim – razotkriti pukotine u kojima se skrivaju zaborav, ravnodušnost i prešućivanje.

Ciceronovom Historia est magistra vitae rado se maše i rado živimo u uvjerenju da nas je povijest nečemu naučila. No slike naše stvarnosti, slike planeta, pokazuju drukčije stanje – stanje koje ne ulijeva mnogo nade. Povijest zaista jest, ili bi barem trebala biti, najbolja učiteljica, ali ima beznadno loše učenike koji sustavno ignoriraju njezine lekcije. A zaborav je najopasniji oblik komfora.
U trenutku kada se čini da se svijet ponovno lomi pred našim očima – ratovi, raseljavanja, klimatske katastrofe, političke radikalizacije – pitanje više nije samo što se događa, nego i kako o tome govoriti. I govorimo li uopće. Jer, kako je zapisao bosansko-hercegovački književnik Abdulah Sidran: Sjećanje je jedini način da mrtvi ne umru drugi put.

U takvim vremenima pitanje književnosti nikako ne može biti samo estetsko. Literatura možda ne mijenja svijet izravno, ali ipak ima moć učiniti ga vidljivijim – razotkriti pukotine u kojima se skrivaju zaborav, ravnodušnost i prešućivanje. I baš zbog toga knjige nisu samo prostor priče, nego i prostor odgovornosti: prema pamćenju, naročito prema istini, ali i prema svemu onome što se prečesto pokušava gurnuti na rub.

Neke knjige čitamo isključivo zbog priče, zbog zabave i razbibrige. Postoje i one koje čitamo zato što nas podsjećaju da je priča odgovornost. Naša martovska izdanja doista su raznorodna, ali se ipak unutar njih krije zajednička, duboka tema: granica između šutnje i glasa, između povijesti koja se događa i povijesti koju odlučujemo vidjeti. Pored njih stoji jedna prelijepa poetska zbirka, koja je sva od nježnosti i ljubavi, koja ublažava tugu naših dana. No krenimo redom…

Nakon više od trideset godina šutnje Sarajka Inela Nogić napisala je autobiografsku knjigu Miss opkoljenog Sarajeva i tako priču vratila onoj kojoj pripada – sebi samoj. Umjesto slike koju su o njoj stvarali mediji i tuđi glasovi Nogić piše osobno i ogoljeno o Sarajevu, ratu i životu rasutom između gradova, jezika i sjećanja. 

Umjesto slike koju su o njoj stvarali mediji i tuđi glasovi Nogić piše osobno i ogoljeno o Sarajevu, ratu i životu rasutom između gradova, jezika i sjećanja.

Iako naslov knjige ima dozu spektakularnosti, u ovoj knjizi nema spektakla: ona zapravo razotkriva razliku između deklarirane empatije i stvarnog razumijevanja, između blještavila reflektora i tihe snage ljudi koji ostaju jedni uz druge. To je intimna, hrabra knjiga o gubitku, o glasu i o pravu da vlastitu priču ispričamo sami. Ima li bolje preporuke za ovu knjigu od riječi književnice Martine Mlinarević: „Bila je simbol generacije, lutka s naslovne strane, pjesma svjetski poznatog benda. Ovom duboko potresnom knjigom prvi put izlazi iz te dodijeljene uloge vraćajući glas onomu što je godinama bilo prešućeno.[…] Hrabro se ogolivši, podsjeća da gorda snaga žene leži u preživljavanju svega što je stremi slomiti…”

Slijedi još jedan fenomenalan roman regionalne zvijezde Andreja Nikolaidisa. Riječ je o Safariju u Sarajevu, noir krimiću kojim autor nemilosrdno gazi korak dublje u ratno Sarajevo. 

Safari u Sarajevu, noir krimić kojim autor nemilosrdno gazi korak dublje u ratno Sarajevo. Snaga njegove priče ne leži u rekonstrukciji događaja, već u briljantnom seciranju mehanizma, odnosno načina na koji se nasilje pretvara u spektakl, a ravnodušnost u sustav. 

Snaga njegove priče ne leži u rekonstrukciji događaja, već u briljantnom seciranju mehanizma, odnosno načina na koji se nasilje pretvara u spektakl, a ravnodušnost u sustav. Roman ne govori samo o prošlosti; govori o njezinu ponavljanju, o metku koji nastavlja putovati kroz vrijeme. Ovdje književnost zrcali neugodan, ali nužan podsjetnik da zlo nije incident, nego mogućnost i odabir. I dok Faruk Šehić Nikolaidisov roman naziva „kompaktnim poput bombe”, Jurica Pavičić slavi ga riječima: „Oko ratnog turizma ljudi koji su plaćali da bi snajperom ubijali građane Sarajeva Nikolaidis je izgradio mali, briketirani hard boiled krimić.” Jednom kad uđete među korice ove tanušne (128 str.) knjige, znajte da nema natrag. Senzacionalno iskustvo!

Slijede tri knjige iz širokog svijeta: iz Wallesa, Kanade i Španjolske. I iskreno, u dvojbi smo koju više nahvaliti. Ne pretjerujemo nimalo kad kažemo da je ovaj ožujak procvjetao ponajboljom literaturom i da nam je ova proljetna šihta jedna od najboljih do sada.

Odlazak Carys Davies roman je tišine, savjesti i granica koje razdvajaju ljude – ali i onih tankih niti koje ih ipak povezuju. Radnja nas vodi u 1843. i na zabačeni škotski otok, na kojem živi Ivar – jedini čovjek na komadiću zemlje koji je svijet gotovo zaboravio. 

Koricama nježan, sadržajem kratak, ogoljen i precizan, roman Odlazak čitatelja ostavlja bez daha – i bez obrane. 

Jednog dana na obali pronalazi onesviještenog stranca i ne sluteći razloge njegova dolaska, prima ga u svoj dom. Došljak je John Ferguson, svećenik poslan s nalogom koji će promijeniti Ivarov život. U surovom krajoliku sjevera, gdje je svaka riječ teška poput kamena, Carys Davies ispisuje potresnu priču o samoći, moralnoj dilemi i cijeni koju plaćamo kada se povijest sudari s ljudskošću. Koricama nježan, sadržajem kratak, ogoljen i precizan, ovaj roman čitatelja ostavlja bez daha – i bez obrane. Primite ga pažljivo, uživajte u neprocjenjivoj poetici kojom je autorica oslikala svoju priču.

Eto nas i do Greenwooda Michaela Christieja, romana koji je ovoga mladog Kanađanina upisao u registar talenata. Djelo je opsežno, ali ovakva monumentalna obiteljska saga koja kroz više od stoljeća prati živote jedne loze i sudbinu šuma koje ih okružuju i ne zaslužuje ništa manje. 

Christie majstorski plete njihove priče u snažan i hipnotičan narativ u kojem se osobne sudbine sudaraju s velikim pitanjima vremena: što dugujemo prirodi, što jedni drugima i koliko daleko seže sjena odluka koje donosimo danas.

U njoj se prepleću fascinantne sudbine i nezaboravni likovi: od magnata drvne industrije Harrisa Greenwooda, preko tesara Liama, hipijevke i buntovnice Willow, magnetski privlačnih Everetta i Bobe pa do znanstvenice Jacinde, generacije ove obitelji nose ljubavi, gubitke i krivnje koje se talože poput godova u deblu – polako, neizbrisivo, iz godine u godinu. Christie majstorski plete njihove priče u snažan i hipnotičan narativ u kojem se osobne sudbine sudaraju s velikim pitanjima vremena: što dugujemo prirodi, što jedni drugima i koliko daleko seže sjena odluka koje donosimo danas. Preporučujemo vam da se a priori zaljubite u ovu debeljucu, a kad otkrijete sve zakutke njezine čarobne priče, poželjet ćete zauvijek u njoj i ostati.

Sa šumovitog sjevera spuštamo se na jug, ravno u Barcelonu, a potom ćemo skoknuti i do Toskane. Naime, to je put koji prolaze likovi Marije Climent u romanu intrigantna naslova Imali smo obiteljsku himnu. To je roman o trima ženama koje povezuje obitelj, ali razdvaja život. 

Maria Climent ispisuje ovu priču lepršavo, duhovito i bolno iskreno, pokazujući koliko obitelj istodobno može biti utočište i rana. Ako volite naše južnjake Lorenza Maronea ili Francescu Giannone, zavoljet ćete i Mariju Climent.

Marga, cinična i izgubljena u Barceloni, i njezina starija sestra Remei, liječnica s naizgled savršenim životom, godinama nose teret majčine šutnje. Kada je napokon posjete u Toscani, u koju se otputila nakon suprugove smrti, počinje se otkrivati istina o prošlosti koja je oblikovala sve njihove sudbine. Maria Climent ispisuje ovu priču lepršavo, duhovito i bolno iskreno, pokazujući koliko obitelj istodobno može biti utočište i rana. Ako volite naše južnjake Lorenza Maronea ili Francescu Giannone, zavoljet ćete i Mariju Climent. Možda čak i više. U Španjolskoj je knjiga doživjela pusta izdanja i pohvale kritike. Za kraj izdvajamo onu koja glas Marije Climent opisuje kao „nježan, zabavan, drzak, razoran”.

I naposljetku slijedi nešto za ljubitelje poezije, za poklonike nenadmašnog Enesa Kiševića. Majčine riječi zbirka je pjesama koja nas vraća jeziku kao izvorištu svega. Enes Kišević jedan je od onih pjesnika kojeg jednako vole djeca i odrasli, jer njegove pjesme tiho otvaraju vrata najranijih sjećanja: majčina glasa, zavičaja, prvih riječi naučenih na materinskom jeziku. 

Enes Kišević jedan je od onih pjesnika kojeg jednako vole djeca i odrasli, jer njegove pjesme tiho otvaraju vrata najranijih sjećanja: majčina glasa, zavičaja, prvih riječi naučenih na materinskom jeziku. 

U zbirci Majčine riječi jezik se pretvara u igru i čudo – u šapat, smijeh i svjetlost – dok se iz stihova rađa svijet u kojem su nježnost, povjerenje i djetinja znatiželja još mogući. Na samom ulazu u zbirku dočekuje nas stih Janka Jermana Švertaseka: Ružno je vrijeme, ali je lijep dan, a potom nas Kiševićeva poezija, blaga i čista poput izvora, ali snažna u svojoj jednostavnosti, obavije poput tihe topline i podsjeti nas da su ljubav, riječ i zajedništvo možda najdublja istina koju imamo.

Ovo raznoliko društvo dajemo vam kao simboličnu proslavu proljeća, kao čin otpora ludilu i neizvjesnosti koja nas okružuje. Ove knjige ne povezuje ni žanr, ni zemljopis ni epohe. Povezuje ih, međutim, ono najvažnije – svijest da sama priča počiva na odgovornosti. I da povijest nije zatvorena arhiva, nego živi prostor u kojem se iznova odlučuje hoćemo li šutjeti ili govoriti.

U vremenu u kojem se empatija često svodi na površnu gestu, a sjećanje na dekor, ove knjige vraćaju ozbiljnost riječi. I podsjećaju da književnost, kada je doista živa, ne služi utjesi – nego budnosti.

N.H.