Miss opkoljenog Sarajeva

Miss opkoljenog Sarajeva Inele Nogić svojevrstan je autobiografski korektiv slike koju su mediji i javnost izgradili o njoj na osnovi priča koje su pričali drugi. Pišući o Sarajevu koje umara i one koju su ostali i one koji su otišli, Inela istodobno piše ljubavno pismo gradu i vlastitoj emotivnoj geografiji. Njezine teme su djetinjstvo prekinuto preko noći, život koje se nastavlja iz države u državu, iz jezika u jezik, s gradovima i uspomenama u koferima u koje se, među najdublje pregrade, smjestila trauma.

Inela piše i o obećanju koje nije stalo na binu, o dva lica planetarno konstruirane humanosti, o razlici između deklarirane empatije i stvarnog uvažavanja tuđe priče. Piše o bezvlašću i zlu koje se u ratu normalizira, o pokušaju da ti se ukrade glas, i o odluci da se više ne pristaje na šutnju. U središtu knjige ipak nisu reflektori nego ljudi. Obitelj, prijatelji, krug najbližih, mjesta podrške i solidarnosti u kojima se čovjek opet sastavlja. Nogić podsjeća da smisao ne nastaje u glamuru i potpisima, nego u prisutnosti, u smijehu, u onima pred kojima znaš tko si i budeš mirna. Ovo je knjiga koju vrijedi čitati polako i nakon čitanja ostaviti je blizu uzglavlja, kako bismo se iznova podsjetili da vrijedi imati povjerenje u život.

Kristina Ljevak Bajramović

Neke biografije ne pripadaju samo onima koji su ih živjeli, već i kolektivnoj memoriji jednog vremena. Ime Inele Nogić u istoriji naših života zamrznuto je u bezvremenskoj tituli, u jednom trenutku, koj je bio nada i vapaj, krik nemirenja, ljepota kojoj nije namijenjeno da zaustavlja poglede po nekom šarenom korzu, nego da upire oči svijeta prema gradu koji nestaje u krvi i pepelu.
Bila je simbol generacije, lutka s naslovne strane, pjesma svjetski poznatog benda. Ovom duboko potresnom knjigom prvi put izlazi iz te dodijeljene uloge vračajući glas onome što je godinama bilo prešućeno. Inela Nogić bila je gledana, ali ne i viđena. Godinama je šutnja bila njezino sklonište, tamo gdje se krila od rana, zlostavljanja i straha.
Hrabro se ogolivši, podsjeća da gorda snaga žene leži u preživljavanju svega što je stremi slomiti, u prkosu da se nanovo rodi nepokorena, kao grad djetinjstva koji u ovim redovima ne funkcionira samo kao mjesto radnje nego kao njezin početak i kraj, spomenik radosti i pregoleme tuge, mjesto nasilja i ljubavi i onaj nadnaravni lokalitet, gdje se legende i stvarnost stalno isprepliću.
Legenda o Ineli Nogić ispričana je na hiljade puta, na konferencijama i panelima, u muzejima. Pjevana na prepunim stadionima. I ništa od toga dosad nije govorila ona. Ne kao ikona jednog doba, nego kao žena koja je odlučila svoju priču prvi put ispisati sama, okrunivši se tako još jednom u besmrtnosti, i za sve djevojčice koje dolaze sutra.

Martina Mlinarević, književnica