Književna nagrada VBZ-a Marini Vujčić za roman “Susjed”

Nagrada VBZ-a autorici 'stubišnog' trilera Marini Vujčić

Književna nagrada VBZ-Tisak Media za najbolji neobjavljeni roman 2015. dodijeljena je u srijedu navečer u Zagrebu književnici i urednici Marini Vujčić za roman 'Susjed', u kojemu autorica 'suverenim pripovijedanjem i istančanim osjećajem za gradnju dinamične i dramatične fabule dodiruje mnoge teme urbanih paranoja i čežnji'

Tim je riječima svoju odluku o ovogodišnjem laureatu na svečanoj dodjeli u multimedijalnom klubu Opera obrazložio žiri nagrade u sastavu Zoran Ferić kao predsjednik, te Strahimir Primorac, Jagna Pogačnik, Milo Stojić i Drago Glamuzina kao članovi.

'Dobrih je rukopisa malo, oni su ona zrnca zlata do kojih se teško dolazi', kazao je na dodjeli predsjednik žirija Ferić. Vujčićkin je roman prevladao u odabiru vođenom u zadnjoj bitci u kojoj je žiri dvojio između triju naslova, od šest uvrštenih u uži izbor za nagradu, napomenuo je.

Roman 'Susjed' priča je o ženi opsjednutoj svojim susjedom na tragu filma 'Misery'. Glavna junakinja prosječna je usamljena 37-godišnjakinja, koja se preko svake mjere zaljubljuje u susjeda kojega svakoga jutra sreće na stubištu. Iako s njime osim konvencionalnog pozdrava 'dobro jutro' nikada ne razmijeni niti jednu drugu riječ, u njenoj se glavi razvija ljubavna priča koja ju tjera da iskorači iz svoje prosječnosti i preobrazi se u potpuno drugačiju osobu, pretvarajući zbivanja u romanu u napetu psihološku dramu.

'Atmosfera romana razvija se od benigne i duhovite do patološke i potencijalno opasne, a istovremeno s njom razvija se i portret glavne junakinje, registar njezinih emocija i kontekstualizacija razloga i okolnosti koje su je dovele do trenutka kad za nju više ne postoji drugi život osim onoga koji je njezina vlastita fikcija', stoji u obrazloženju žirija koji je na dodjeli pročitala književna kritičarka i prevoditeljica Jagna Pogačnik.

'U njemu je autorica dodirnula mnoge teme urbanih paranoja – od otuđenosti i samoće, preko egzistencijalnih problema podstanarstva, do čežnje za nečijim tuđim životom u kojem je sve onako kako nam serviraju medijski posredovane slike sretnog para i obitelji', kazala je.

U ležernoj priči iz susjedstva Vujčić je uspjela preplesti vrlo šarolik registar žanrovskih obrazaca čije elemente i koristi i iznevjeruje – od chicklita, preko socijalnog i ljubavnog romana, pa i egzistencijalističkog, do romana enigme s natruhama horora.

Profesionalnost pristupa pripovijedanju, osjećaj za mjeru i gradaciju fabularne napetosti, kao i atraktivna tema potencijalno iz svačijeg susjedstva, razlog su što je žiri s radošću odlučio da ona ove godine pripadne upravo tom romanu', zaključila je Pogačnik.

HINA/Tportal:  Marna Vujčić o romanu “Mogla sam to biti ja”

Izvor: Pixsell Ivo Čagalj/Pixsell, Autor: Ivo Čagalj/Pixsell

Roman spisateljice i urednice Marine Vujčić "Mogla sam to biti ja" autentična je priča o suočavanju s gubitkom voljene osobe i autoričin hommage pokojnome ocu, a pisanje toga romana, kako je istaknula, poslužilo joj je kao terapija u procesu ozdravljenja

"To je priča iz prve ruke. Gubitak voljene osobe i gubitak oca nije nešto što bi pisac rado tematizirao na temelju vlastitog iskustva, ali nekim pričama jednostavno dugujemo da budu ispričane", kazala je Vujčić.

"Kad se suočite s gubitkom, shvatite da vas nikad nitko nije učio kako ga preboljeti, da su vam sve znanje i vještine neupotrebljivi kad treba svladati tu životnu lekciju, pred kojom se osjećate kao početnik", pa tako roman za nju predstavlja i "arhivu prešućenoga koje je jednom moralo biti izgovoreno", napomenula je.

"Dok sam ga pisala, doživljavala sam ga kao osobnu terapiju, kao proces ozdravljenja koji ne uključuje književne ambicije. No, pripovjedački glas izborio se za svoje pravo pa sam tijekom tog procesa shvatila da, zapravo, pišem roman", istaknula je spisateljica, kojoj je to treći roman.

Napisala je još "Tuđi život" (Profil, 2010.) i "A onda je Božo krenuo ispočetka" (Hena com, 2014.), knjigu za djecu "Bijeg uz brijeg" (Hum Naklada, 1998.), te knjigu drama "Umri ženski" (Hena com, 2014.). Njezina je drama "Čekaonica" postavljena 2012. u Kazalištu AKO iz Opuzena, te 2014. godine u koprodukciji Tuzlanskog narodnog pozorišta i Akademije dramske umjetnosti u Tuzli.

Roman je namijenjen "svakome tko ne očekuje da će se uz njega dobro nasmijati i tko ne traži među koricama ležernu razbibrigu", a njime se Vujčić prirodno nadovezuje na svoje prethodne romane, "kao nastavak autorskog rukopisa koji slijedi svoju osnovnu poetiku, ali opet je nešto sasvim drugo", jer kad piše, uvijek nastoji "osluhnuti neki drugi glas u sebi, onaj koji se još nije dospio izraziti", pa je u tom smislu svaki roman i njoj i čitateljima nešto novo.

U boli smo sami

"Naslov se odnosi na preispitivanje identiteta – kako ih biramo, stvaramo, negiramo, branimo ili spašavamo", kazala je autorica. 

"Vjerujem da svatko od nas nosi više identiteta, ili barem potencijal za njih, pa me zanimalo istražiti kako ti identiteti opstaju, odustaju ili nestaju. Može biti zastrašujuće, ali i utješno, osvijestiti neke verzije sebe koje nisu zaživjele", pojasnila je.

Ako treba iz romana izvlačiti neku poruku, "onda bi to bila ona da čovjek sve mora odraditi sam, da se sam mora spašavati kad mu je najteže", kazala je. "Žanrovski je prilično neodrediv: neki ga nazivaju psihološkim romanom, neki romansiranom autobiografijom, neki self-help trilerom – a ja bih rekla da je od svega toga pomalo", dodala je Vujčić.

U njemu dijelom problematizira i nemoć psihoterapije, jer vjeruje da psihoterapija može biti dobar alat za suočavanje sa sobom i vlastitim tjeskobama, "ali i da jedino može pomoći ljudima koji već imaju potencijal da pomognu sami sebi".

"Proces žalovanja vjerojatno nikad ne prestaje u potpunosti, ali s vremenom dovede do točke kad svladaš vještinu življenja s činjenicama koje ništa ne može promijeniti. Ne bih taj proces nazvala katarzičnim, ali je svakako prijelomno iskustvo koje nas izgradi na način koji nismo za sebe ni birali ni predvidjeli", zaključila je.

Slojevit roman o različitim perspektivama

U romanu su dvije linije radnje: jednu liniju nosi neimenovana pacijentica koja dolazi na terapiju psihijatrici Lauri Herman, a drugu sama psihijatrica, sa svojim tjeskobama i svojim osjećajem promašenog života. U priču se upliće još troje pacijenata koji joj dolaze na terapiju, a sve se te linije tijekom romana isprepliću i povezuju u zajednički glas.

"Moji se likovi razvijaju prilično samovoljno i rado ih puštam da me iznenade – a to su mi radili i junaci ovog romana. Roman je izrazito autobiografski, ali ionako uvijek na neki način pišemo o sebi – samo što to katkad dobro zakamufliramo u identitete svojih likova", kazala je autorica.

"Ovdje te kamuflaže nije bilo. U rečenici koju izgovara jedna od junakinja romana – 'Cijedim desetke života iz ovog jednog koji nije za pokazivanje' – sadržan je ne samo koncentrat ovog romana, nego i vjerojatno svega što pišem", napomenula je.

U pisanju je intuitivno posegnula za pisanjem "romana unutar romana" što joj je omogućilo da predahne od vlastite, autobiografske priče "koju je bilo najteže ispisati". 

Granice između dvaju romana u jednom nisu stroge ni precizne jer se prelijevaju jedan u drugi i isprepliću a više pripovjednih glasova omogućilo joj je upletanje u priču raznih tumačenja i perspektiva – i autorskih i čitateljskih.

"No, sve su to rukavci romana i teško je procijeniti njihovu dominaciju u cjelini. Jednako tako možemo reći i da je ovo roman o glumljenoj hrabrosti, o prešućivanju stvarnih stanja, ali i o riječima kao religiji i pisanju kao terapiji", kazala je spisateljica, koja ističe kako romanom nikako ne pokušava drugima nametnuti svoj "recept" kao univerzalno rješenje, već samo sugerira da je put do prebolijevanja teških trenutaka uvijek u nama samima.

Roman će hrvatskoj publici biti predstavljen na 21. Sa(n)jmu knjiga u Istri koji se održava u prosincu u Puli, a autorica ističe kako već ima završen novi književni projekt koji će biti predstavljen na proljeće iduće godine.

"Upravo sam s kolegom Ivicom Ivaniševićem završila neobičan književni projekt – epistolarni roman napisan u paru. Bilo je to zbilja iznimno, izvanserijsko iskustvo jer smo se oboje toliko zagrijali i za koncept i za priču da smo pisali pod dotad nepoznatom vrstom adrenalina. Pisma naših junaka izmjenjivala su se na elektronskoj relaciji Split – Zagreb brzinom koja nas je i same iznenadila. Naše ''Otpusno pismo'' bit će objavljeno na proljeće", kazala je.

Portal Moderna vremena info: Razgovor s Uzeirom Huskovićem

Razgovor vodio Nenad Bartolčić, MV, Zagreb, 1.9.2015. 

Uzeir Husković : Knjižare su već odavno prestale biti kulturna središta

Krizi koja već duže (radi se o godinama) "drma" hrvatskim knjižnim sektorom može se pristupiti na više načina, u svakom slučaju ne na način "pokriti se preko glave i čekati da nepogoda prođe" već pokušati pronaći i one zadnje unutrašnje "rezerve" i kreirati ono zbog čega bavljenje knjigom uopće i ima smisla: otkrivati nove rukopise, afirmirati nove autore (domaće i strane), objavljivati knjige, otvarati neke nove knjižare, stvarati čitatelje, promovirati sve one koji se trude... I upravo je ovaj zadnji razlog ("promovirati") razlog što intenzivnije krećemo sa serijom razgovora u kojima ćemo predstavljati važne aktere na hrvatskom knjiškom tržištu, baš kao što kontinuirano i intenzivno radimo s autorima.

Naravno, nakladnička kuća "Hena com" nije jedina s kojom smo mogli otvoriti ovu novu seriju razgovora, srećom pa na hrvatskom tržištu knjiga ima još dovoljno pozitivnih primjera (uz one manje pozitivne) zbog kojih ova grana tzv. kulturne industrije zaslužuje daleko više konkretne pomoći a daleko manje šuplje demagogije, no činjenica da ove godine Hena com obilježava 20 godina prisustva na hrvatskoj nakladničkoj sceni, kao i da smo s izvršnim urednikom i direktorom tvrtke Uzeirom Huskovićem razgovarali prije "okruglih" 10 godina, olakšale su nam izbor prvog sugovornika.

Nadamo se i da će ova serija razgovora s knjižnim profesionalcima (i autorima) pokazati koliko su neki potezi koji se unutar ceha povlače, npr. ukidanje (ili odgoda) umjesto poboljšanja koncepta Nagrade "Kiklop", pogrešni i sužavaju područje borbe i mogućnosti za preživljavanje.

Nenad Bartolčić: Počnimo razgovor s konstatacijom da je vaša nakladnička kuća Hena com upravo u godinama najžešće krize hrvatskog knjižnog sektora napravila snažan iskorak na domaćoj nakladničkoj sceni, pokrečući nove biblioteke i nastavljajući već postojeće nizove. Dakle, umjesto da ste se primirili čekajući da grmljavina prođe, vi ste učinili upravo suprotno – izložili se i ušli u veći rizik nego li se u ovakvim vremenima preporuča.

Uzeir Husković: To je donekle točno. Ipak mislimo da smo previše čekali promjenu nabolje i da je bilo pet do dvanaest da se pokušamo priključiti desetkovanoj nakladničkoj sceni. Teško je bilo krenuti ponovo aktivnim radom i kvalitetnim programom a koji donose spore i minimalne rezultate.

Sjećam se kako smo na samom početku prošle godine razgovarali o situaciji, planovima... tada ste spomenuli da biste rado pokrenuli biblioteku mahom novih domaćih autora i tražili ste model kako biste to mogli odraditi... i nije dugo trebalo da se pojavi nova biblioteka Nokautkoju uređuje Božidar Alajbegović. Zašto baš domaći autori?

Program svake ozbiljnije i zaokružene nakladničke kuće treba imati aktivan pristup domaćim autorima, kako onim dokazanim tako i onim koji tek dolaze. Biblioteka "Nokaut" je naš pionir domaće proze za koju sam angažirao provjerenog književnog kritičara Božidara Alajbegovića. U ovoj biblioteci su do sada objavljeni i neki autorski prvijenci za koje smo mislili da ih treba objaviti.

Koliko je zahtjevno danas objaviti knjigu domaćeg autora, pogotovo ako on/ona još nije afirmiran, ako se radi tek o prvoj ili drugoj knjizi?

Veselimo se svakom novom dobrom tekstu kojeg dobijemo, a ponajviše prvijencu novog autora. To je u ovom poslu veliki izazov i poseban osjećaj kada otkrivate i stvarate budućeg autora, no to nije jednostavno i lako jer institucije nemaju za to sluha. Preciznije, oni koji rade na mjestima i programima gdje bi trebali podržati namjere izdavača i značaj novog autora često nemaju sluha.

Moram priznati da me je jesenas ugodno iznenadilo da ste nakon duže pauze obnovili suradnju s jednim od vaših najuspješnijih autora, iz vremena "ranih radova" Hena com, a to je Ante Tomić koji je kod vas objavio svoj najnoviji roman "Veličanstveni Poskokovi" koji je, može se reći, bio jedan od većih hitova prošle godine, a pretpostavljam da se i u 2015. i dalje dobro prodaje. Kako je došlo do obnove suradnje s Tomićem?

Jedan od najčitanijih hrvatskih autora Ante Tomić je bitno uticao na sveukupnu recepciju Hena coma u ovih 20 godina. Objavljivanje romana "Veličanstveni Poskokovi" krajem prošle godine za nas je bilo vrlo značajno,  roman se i u 2015. dobro prodaje, u toku je peto izdanje od kojih je svako tiskano u 1000 primjeraka.

Tomić je, rekao bih, posve iznenada došao u Hena com 2000. a to je ponovio i 2014. godine. Autor je taj koji prosuđuje kojem će izdavaču ponuditi objavljivanje svoje knjige

Tu je još jedna nova biblioteka... Verbarij?

"Verbarij" naša je druga biblioteka domaćih autora koju uređuje književnica Marina Vujčić. U ovoj biblioteci osim romana i priča objavljuju se dramska i esejistička djela i druge prozne vrste.
Pored romana "Veličanstveni Poskokovi" Ante Tomića objavljena su knjige i drugih važnih autora kao što su: Teofil Pančić, Ivica Ivanišević, Zijah Sokolović, Tena Štivičić, Zlatko Gall i dr. U bilioteci "Verbarij" do kraja ove godine pojavit će se i neka važna imena iz regije i s domaće književne scene.

Možete li ukratko predstaviti ekipu koja čini Hena com?

Nema nas puno ali smo itekako vrijedni. Samo nas je šestoro: tri urednika (Nermina Husković, strana književnost; Marina Vujčić, domaća književnost; Božidar Alajbegović, domaća i strana književnost; Marina Negotić, asistent uredništva i lektorica; zaposlenik na poslovima prodaje i marketinga. I naravno moja malenkost na poslovima izvršnog urednika i nužno direktora tvrtke...

Radimo dan i noć dok nam se ne sklope oči od pregrijanih i blještećih zaslona.

Možda i nije toliko teško objaviti knjigu koliko su mukotrpni koraci koji slijede... plasman i distribucija, probijanje u medije, prodaja, naplata... kako se Hena com nosi u svim tim koracima?

Naše je knjižarsko tržište samo po sebi minijaturno, posljednjih godina neuredno, rekao bih bolesno do te mjere da se nema što ozbiljno i suvislo reći. U takvim je prilikama veoma teško prodati knjigu i priskrbiti koliko-toliko financijskih sredstava za nove naslove, honorare, plaće i režije. Veliki lomovi nekih važnih izdavača generirali su krizu kompletne branše, a i jedan od vodećih knjižarskih lanaca u vlasništvu tri velika izdavača ne podmiruje svoja dugovanja dugi niz mjeseci.

Hena com kao izdavačka kuća djeluje od 1995. godine, zapravo razgovaramo u godini kada obilježavate 20-godišnjicu, iza vas je znatan broj objavljenih naslova, i pretpostavljam da se cijelo to vrijeme gradio, tražio, mijenjao, preispitivao nakladnički profil vaše kuće. Recimo, u jednom trenutku ste otvorili posebnu nišu izdanja prijevoda s turskog jezika i danas u tom segmentu imate priličan broj naslova. Kako je došlo do te, nazovimo je, mini-specijalizacije za prijevode s turskog jezika?

Istina da je 2015. 20-godišnjica, ali ste me vi na to podsjetili. Vrijeme brzo prolazi, i sam ne mogu vjerovati da je već toliko godina prošlo.

Tursku književnost smo počeli objavljivati prije par godina. Nakon velikog uspjeha turskog pisca nobelovca Orhana Pamuka u svijetu i u nas na svjetskoj sceni bila je vrlo cijenjena i čitana i Elif Shafak. Njezin roman "Kopile Istanbula" je prvi prevedeni roman jedne turske autorice u nas. Potom smo nastavili objavljivanje i drugih suvremenih autora (Ayfer Tunc, Ahmet Umit, Hande Aytayli, Ece Temelkuran) a potom i neke vrlo važne klasike (Sabahatin Ali, Leyla Erbil, Adalet Agaoglu) bez kojih turska književnost ne bi bila ono što danas jeste.

Nadamo se da ćemo uskoro početi prevoditi još jednog velikana turske književnosti, Orhana Kemala. Zasigurno je turska književnost pravi mali dragulj europske književnosti.

Jeste li prepoznati u zemlji čije autore predstavljete hrvatskim čitateljima, možete li dobiti pomoć od Turske ili određenih državnih fondova za taj značajan segment vašeg izdavaštva?

Potpore objavljivanja turske književnost u svijetu su vrlo otvorene i transparentne, kao i kod većine drugih zemalja i u nadležnosti su njihovog Ministarstva kulture. Svakako da su naše objavljivanje većine turskih autora potpomogli namjenski fondovi.

Jeste li sada možda i u poziciji da djelujete i u suprotnom smjeru, kao promotivni kanal barem nekim hrvatskim autorima čitateljima u Turskoj?

Naše su namjere bile da pokušamo potaknuti prevođenje i objavljivanje hrvatskih autora na turski jezik. Problem je nastao jer nismo mogli naći osposobljene prevoditelje s hrvatskog na turski jezik.

No, u prijevodnom segmentu objavljujete i prijevode drugih stranih književnosti.

Hena com od 2014. aktivno objavljuje naslove svjetske književnosti s desetak različitih jezika. Naslove biraju i predlažu urednici svojim provjerenim metodama. U fokusu je uvijek dobar rukopis, bez obzira s kojeg se jezika prevodi. Važno je znati što ljudi pišu i čitaju u  zemljama izvan (najvećeg) anglosaksonskog prostora. Te "male" i "druge" književnosti znaju kriti prave literarne bisere.

Kako prolazite na EU natječajima po pitanju subvencija za prijevode i ostalo?

S natječajima EU još se nismo okušali. Nadamo se da ćemo uskoro i te natječaje pokrenuti jer je nasušna potreba za novim projektima.

Sve ste aktivniji i u promotivnim aktivnostima, organizirate tribine, i ne samo u Zagrebu... nije li i to nešto što bi trebalo zapravo mijenjati, da nakladnik i njegovi autori budu pozivani, a da se organizacijom takvih događanja bave drugi... knjižari, knjižničari, u raznim centrima i sl.

Tribine uz promociju objavljenog naslova su za nas potreba i dodatni impuls promidžbi naslova i samog autora. Kratke crtice o objavljivanju naslova u medijima, književna kritika i drugo nedostatni su za uočavanje svakog novog naslova. Nažalost, knjižare su već odavno prestale biti kulturna središta kojima je ta važna uloga data u amanet.

Kako ste zadovoljni medijskim praćenjem vaših knjiga. Pretpostavljam da nije isto s tiskovnim medijima, televizijama, internet news i specijaliziranim portalima?

Budući da je za nas u Heni neko "novo doba" počelo s prošlom godinom, naša zastupljenost u medijima je primjerena i sve je veća. Recepcija onoga što radimo iznenađujuće je vrlo pozitivna i za nas poticajna.

Možete li prokomentirati odluku udruge Sanjam knjige u Puli da se ove godine ne dodjeljuje nagrada Kiklop?

Odavno mi je bilo jasno da nagrada Kiklop onako kako je koncipirana u glasanju i izboru nagrađenog ne može kao takva opstati. Vjerujem da je i organizatoru poodavno bilo jasno da tako više ne ide, no nadam se da će Kiklopa opet biti, ali u nekoj novoj verziji i s boljim sustavom glasovanja.

Pripremajući se za ovaj razgovor malo prisjetio sam se našeg razgovora od prije desetak godina, kada ste mi na pitanje koji su najveće problemi s kjima se suočava vaša nakladnička kuća odgovorili: "Problemi naše nakladničke kuće su vjerojatno jednaki problemima ostalih nakladnika. Najveći problem predstavlja, kako povećati tiskanu nakladu knjige da bi se smanjila visoka maloprodajna cijena knjige. To je ujedno i jedini način za riješavanje tog temeljnog problema hrvatskog nakladništva. Temeljni problem struke je svakako i loša distribucija i uvjeti pod kojima ona funkcionira." Kako biste mi na isto pitanje odgovorili danas?

Danas bih vam odgovorio djelomično potvrdno s bitnom napomenom da treći i najveći problem s kojim se naša struka susreće u današnje vrijeme je vrtoglav pad čitanosti i interesa za knjigom. Prema toj inerciji naklade su neshvatljivo male a distribucija uopće nema svog pravog smisla.

Prije desetak godina objavili ste i "Povijest ljepote" Umberta Eca, biste li danas, u današnjim uvjetima, bili u mogućnostima objaviti tu ili kakvu sličnu, produkcijski ipak zahtjevniju knjigu? Jer, važno je u razumnom vremenu makar vratiti ulaganje, a vremena su blago rečeno "nerazumna". Kakva vam je, u tom kontekstu, današnja strategija izdavanja knjiga?

Takve projekte je danas nemoguće pokrenuti. I dan-danas se rado prisjetim i još nekih mega projekata među kojima je X. izdanje The Times "Povijet svijeta", Ricaharda Ovryja koje smo radili u kooprodukciji s još 12 zemalja. Zatim nezaobilaznu književnoteorijsku knjigu Ericha Auebacha "Mimeza" (izv.Mimesis) koju je s njemačkog preveo Andy Jelčić za čije prijevod dobio nagradu DHKP.

Današnje izdavaštvo determiniraju skučeni programi s vrlo niskim nakladama. Mahom su to književna djela koja nasreću čine oko 70% naslova godišnje produkcije u Hrvatskoj. Neophodno je važno da naše minijaturno nakladništvo opstaje na književnosti, a ne na self helpu i ezoteriji kako je to nekih godina izgledalo, pa makar i uz potpore nacionalnih institucija u zemlji i izvan nje.

Koliko su knjižni sajmovi, u prvom redu mislim tu na zagrebački Interliber, važni za vas kao nakladika. Sjećam se da ste u jednom trenutku demonstrativno prestali nastupati na Interliberu?

Interliber je crna rupa hrvatskih sajmova knjiga posljednjih 20 godina. Za nevjerovati je kako je Interliber uspio usisati i poništiti sve dosadašnje ideje i nastojanja našeg ceha da napravimo kvalitetan i prepoznatljiv sajam knjige u ovom dijelu Europe kakav ipak trebamo imati unatoč svim našim boleštinama. Dio smo Europe, trebamo naučiti sadržajno i prepoznatljivo raditi onako kako se u Europi radi.

A što je sa sajmovima u tzv. regiji, u prvom redu mislim na sajmove u Beogradu i Sarajevu, sajam u Beogradu je neposredno pred nama, i čini mi se da mu se, za razliku od Interlibera, mnogo ambicioznije pristupa i gradi njegovu poziciju kao najvažnijeg knjižnog sajma u ovom dijelu Europe.

Nisam baš sklon sajmovima kakvi su u regiji. Mislim da svima manje-više nedostaje toga kao i našem Interliberu. Sviđa mi se koncept sajma u Puli, Sa(n)jam knjige u Istri. Sajmovi su važan segment u našoj branši, i zato treba na njima ozbiljno i sustavno raditi, osmišljavati i unapređivati na svim razinama.

Sajmovi u inozemstvu... nastupate li na njima?

Ranijih godina smo često posjećivali sajam u Frankfurtu. Hena com već drugu godinu zaredom nastupa na sajmu u Istanbulu, na ovom sajmu smo pozvani kao izdavač sa svim plaćenim troškovima. Na platou istanbulskog sajma uz ostale zemlje, istaknuta je zastave Republike Hrvatske kao zemlje izlagača.

Na žalost, hrvatska knjižna branša ne uspijeva organizirati se na način koji zahtijeva svakao ozbiljno uređeno tržište knjige, i dalje nema profesionalizacije ceha u smislu konstituiranja strukovnog udruženja koje bi jasno razdvojilo one koji se bave izdavanjem knjiga i oni koji je prodaju (pri čemu imao problem tzv. nakladničkog knjižarstva, modela koji je pokazao brojne slabosti i praktično se iz godine u godinu urušava), no sve to što nam nedostaje neće se dogoditi samo od sebe. Želim reći da smo u prvom redu mi koji smo sudionici na tom tržištu knjiga za to najdogovorniji, pa koliko onda i Hena com dijeli tu (samo)odgovornsot?

Naravno da kolektivno i cehovski Hena com dijeli odgovornost. Osobno mislim da oni koji su stvorili neprirodni i bolesni sustav nakladničkog knjižarstva nisu marili što misle u Hena comu i u drugim malim izdavačkim kućama. Njihovi razlozi su bile posve drugi, ne budimo naivni.

Pokušajmo biti konkretni... koja bi po vašem mišljenju npr. tri najprvija koraka knjiži ceh morao napraviti kao svoj proaktivan pokušaj odgovora na krizu? Eto, sada ulazimo u rujam do kraja godine nam je ostalo tek nekoliko mjeseci... možemo li išta napraviti odmah?

Mislim da ceh u ovakvoj entropiji stanja ne može ništa bitno napraviti, ne samo ceh, nego bilo tko u ovoj zemlji. Treba dopustiti da se ono što je trulo i pogrešno samo od sebe uruši. Potom organizirano djelovati u stvaranju novih temelja izdavaštva i knjižarstva uz pomoć resornih državnih institucija koje bi zasigurno trebale usvojiti niz regula i ponašanja unutar same struke, pa čak i nekih potrebnih zakonskih odredbi.  

I za kraj vratimo se knjigama... što čitatelji mogu očekivati do kraja ove godine, koja ste nova izdanja priredili?

U ovom trećem kvartalu rujan-prosinac koji je najdinamičniji u godini novim knjigama i događanjima s knjigom u Hena comu će tako doista i biti.

U rujnu objavljujemo 4 naslova i to (prvi) roman Ivice Ivaniševića, "U sedlu je tijesno za dvoje"; novi (treći) roman naše veoma čitane autorice Marine Vujčić, "Mogla sam to biti ja"; zanimljiv roman slovačke autorice Daniele Kapitanove napisan pod pseudonimom Samko Tale, "Knjiga o groblju" te knjigu priča Darija Rukavine, "Brz kao Bruce Lee".

U listopadu objavljujemo jednu iznimnu knjigu autobiografske proze bosanskohercegovačkog pisca, scenarista i filmskog redatelja Namika Kabila, "Amarcord"; dva naslova turskih autorica: (novi) roman Elif Shafak, "Moj majstor i ja" i Leyla Erbil, "Čudna žena" te roman njemačke autorice hrvatskih korijena Jagode Marinić, "Restoran Dalmacija".

U studenom i prosincu dva domaća naslova od kojih roman prvijenac "Nužno zlo" mladog Borne Vujčića, studenta dramaturgije koji je ove godine stupio na autorsku scenu premijerom svoje drame "Pečat" u Kazalištu Ulysses.

Objavit ćemo još neke naslove stranih književnosti od kojih su vrlo značajni: roman austrijske autorice Betine Balake, "Kassiopeia"; roman gruzijske autorice Tamte Melaschwili "Brojalica"; roman jednog od najvažnijih suvremenih argentinskih autora Andresa Neumana i druge.

Razgovor Tena Štivičić, Jutarnji list

TENA ŠTIVIČIĆ O NOVOJ KNJIZI I ŽIVOTU U LONDONU: 'Jednim dijelom smatram se i britanskom spisateljicom'.
Dobitnica nagrade Blackburn upravo je u Hrvatskoj objavila tri drame, od kojih je dvije izvorno napisala na engleskom.

Jutarnji list, Karmela Devčić, 22.5.2015.

Nije čest slučaj da se u nas objavljuju drame, još manje drame domaćeg autora, nastale na stranom jeziku, koje je potom sam preveo na hrvatski. Tri drame Tene Štivičić, od toga dvije pisane na engleskom, jednu je prevela u suradnji s Mirtom Zekan (“Krijesnice”), drugu sama (“Nevidljivi”), objavila je ovih dana Hena com.

Otkad je prije 12 godina otišla u London piše na engleskom. Danas se, kaže, smatra “jednim dijelom i britanskom spisateljicom”. “Biti pisac u prijevodu je neka vrsta odmaka od te kulture u kojoj živim, postoje teme u kojima se bolje snalazim na engleskom negoli na materinjem jeziku. London je glavni lik ‘Nevidljivih’, useljeničke teme, i vokabular te drame je jako vezan za moj tamošnji život. Kad sam je počela prevoditi, stigla sam do nekoliko mjesta za koje sam osjećala da su neprevedivi na hrvatski. Prevodeći vlastitu dramu gotovo da napišem novu verziju. Nije to samo prijevod, kao što bi bio da prevodim tuđi tekst, već je to neka moja adaptacija. Često čitave replike budu drukčije, jer ih na hrvatskom prirodnije osjetim u drugačijem rasporedu. U određenim dijelovima popravljam samu sebe, original. Velika je prednost da mogu na ta dva jezika imati kontrolu nad prijevodima. Često imam osjećaj, kod prijevoda na meni nepoznate jezike, da ne znam u kakvom obliku te drame žive na tim jezicima...”

Intelektualni imigrant

“Nevidljivi” su praizvedeni u koprodukciji kazališta Transport i New Wolsey u Velikoj Britaniji, nisu postavljeni u Hrvatskoj.

“Sad, kad je tu prijevod, vjerujem da je to neki poticaj, bilo bi mi jako drago da dramu uprizore u Hrvatskoj.”

Štivičić dramom priča dramu nekolicine imigranata, ljudi koje drugi ne žele ni u njihovoj zemlji, niti u inozemstvu, nesretnika koji bježe od velike nevolje, a u Londonu ih čekaju poniženja, okrutnosti i nova neprihvaćanja.

“‘Nevidljivi’, taj naslov zapravo priča o intimnom doživljaju sebe. Strašan je taj njihov vlastiti osjećaj da su nevidljivi, da pored njih prolaze i da ih ne primjećuju. Tom sam se temom počela baviti kad sam i sama postala emigrant, makar emigrant po vlastitom izboru, nisam otišla jer sam morala, privilegirani sam, intelektualni imigrant u Londonu. Kad sam stigla u London, najednom sam shvatila da sam se pridružila toj rijeci ‘drugih’, i da tamo postoje neke mutne pretpostavke o tome kakvi su to ljudi iz Istočne Europe te da to u Britanaca izaziva djelomično nepovjerenje.

Empatija za emigrante

Odjednom ti je sve nepoznato, kompletnu životnu mapu moraš izmisliti iz početka, nema mreže poznatih koja te čuva i sve to traži puno energije i strpljenja. To me navelo da krenem razmišljati kako li je tek kad emigracija nije tvoj izbor, kad si stigao bez papira, bez ušteđevine, kad kući ne možeš, a engleski ne govoriš... Na trenutak me to smlavilo. Osjećam veliku, istinsku empatiju za te ljude. I mislim da ne moraš biti emigrant da bi je osjetio. Mnogi u životu prolaze neku vrstu sličnog osjećaja izgubljenosti, nemoći i, kad bi osvijestili povezanost između tih svojih osjećaja te izgubljenosti i nemoći koju imaju emigranti, možda bi zapadni Europljani, možda bi i Hrvati, osjetili veću empatiju prema njima.”

Za lani u londonskom National Theatreu praizvedenu dramu “3 Winters”, sagu o zagrebačkoj obitelji, nekoliko generacija žena, njihovim osobnim i političkim promjenama od 1945. do 2011., minule je zime dobila prestižnu američku nagradu Susan Smith Blackburn. “Ako izuzmemo paniku zbog pritiska ‘što li ću sljedeće napisati’, osjećam se - divno. To su neki ugodni ushiti. Bila sam polaskana kad me je National Theatre nominirao, već mi je to puno značilo, jer bilo je još sjajnih dramatičarki koje su mogli nominirati. Kad su me u Americi stavili u uži izbor za nagradu i pozvali na dodjelu bila sam silno uzbuđena, to mi se činio kao jedna na listi stvari koje treba napraviti prije smrti. Sad, kad sam baš ja dobila nagradu - to je silna motivacija, imaš osjećaj da se rad i trud doista isplati, budi želju da dalje napredujem.”

Osjećaj nesigurnosti

Međunarodni uspjeh koji je prati godinama, činjenica da joj drame postavljaju širom Europe, nije ju ekskulpirao od osjećaja - nesigurnosti. “Svaki put kad dođe do realizacije nekog komada odmah kreću pitanja što je sljedeće, tako je strukturirano društvo da ne možeš dugo počivati na lovorikama neke uspješne drame. Što su uspjesi veći, to su i pritisci veći. U umjetnosti pozicija nije zabetonirana, moraš se stalno preispitivati i dokazivati. Voljela bih raditi neke filmove, napisati roman, što će se vjerojatno jednog dana desiti. Bilo bi lijepo od toga zaraditi dovoljno da život bude manje nesiguran. Nije mi novac cilj, ali život u umjetnosti je pun nesigurnosti i to je, kad tako traje u kontinuitetu, dosta iscrpljujuće. Bilo bi lijepo, bar na neko vrijeme, riješiti se tog osjećaja nesigurnosti”, iskreno kaže.

Piše novu dramu za londonski National Theatre.

“Na početku sam, pišem ja nju, piše ona mene. Još ne znam u kom će smjeru otići. Planiram pisati i scenarij za jednu televizijsku seriju, no još sam u pregovorima i rano je govoriti o pojedinostima i temi.”

Veliki glumac… je Zijah… je Sokolović

Od premijernog izvođenja, 30. marta 1978. pa do realizacije ovog broja Slobodne Bosne predstava GLUMAC... JE GLUMAC... JE GLUMAC, autora ZIJAHA SOKOLO VIĆA, odigrana je 1586 puta; njegov tekst preveden je na njemački, francuski, poljski, engleski, norveški i italijanski jezik, monodramu, koja je premijer no izvedena i u Beču, Parizu, Varšavi, Berlinu, Londonu, New Yorku, Sydneyju, Rimu..., igralo je sedamnaest glumaca, a sada imamo i knjigu o “Glumcu”

Dino Bajramović, 7.5.2015., Slobodna Bosna

Sarajevski glumac Zijah A. Sokolović ima ono što nema nijedan njegov kolega na Balkanu: knjigu o vlastitoj predstavi. Napisana je, recimo, knjiga o legendarnom beogradskom glumcu Zoranu Radmiloviću, ali nije o predstavi Radovan III, u kojoj je odigrao antologijsku ulogu. Pa, evo, prijedloga. Nekome. Uglavnom, Zijah Sokolović, za prijatelje i pregaoce Zike, napisao je i režirao monodramu Glumac... je glumac... je glumac, koju je, naravno, i odigrao, i jo{ uvijek je igra, a premijera je odr`ana u Gradskoj galeriji Collegium Artisticum u Sarajevu, 30. Marta 1978., u okviru Festivala MESS. 

Najdugovječnija je to predstava premijerno izvedena u Sarajevu. Doduše, nema je na repertoaru sarajevskih pozorišta, ali možda opet bude uvrštena. Nakon dugog niza godina ponovo je u glavnom gradu BiH izvedena u maju 2008. ali, otada je nema. Iako je ima i u Beogradu i u Zagrebu. “Biće, biće”, kazala bi glumica Sena Mustajbašić. A nakon trideset i sedam godina od njenog premijernog izvođenja, Zike je ponosan na izdanje koje je objavila izdavačka kuća HENA COM iz Zagreba. Ponosan je, normalno, i na sebe. “Poslije deset godina glumovanja u Malom pozorištu/Kamerni teatar 55 imao sam ozbiljan problem da sam sebi objasnim šta sam ja i čime se bavim. Da li sam glumac po zanimanju ili samo glumac ili ćovjek koji glumi. Da li moram da nastavim tradiciju glume i pozorišta iz vremena u kojem sam živio, da li treba da nešto mijenjam u shvatanju i igranju ili da tajnu glume potražim u ‘ogledaju prirode‘. Odlučio sam da, kroz monodramu, potražim ‘ishodište jedinstvenosti‘ koje milioni ljudi već milionima godina traže. Kada sam kroz svog Grala izveo Glumca niko nije vjerovao da će ta tema, kao predstava, ljude interesovati. Ni jedan, tadašnji, menadžer nije me zvao da bi organizovao igranja. Tada sam nudio 50 predstava za 1.000 DM! Ostao sam sam, sa svojim Glumcem... Tu je tajna kako ‘iluzija‘ može da preživi u stvarnosti. 37 godina. 1586 puta”, rekao nam je Zijah Sokolović, na “matineji” koju smo dogovorili za subotu, 25. aprila. Kada nam je i donio friško odštampanu knjigu. A, Zike je knjigu posvetio onima koje voli, jer nije bio s njima... morao je igrati. Na osamdeset stranica je tekst Glumca, a na narednih stotinu i trideset čitamo tekstove koje su tokom svih ovih godina pisali eminentni umjetnici, prvenstveno dramski, sa ovih prostora. Drugi dio knjige završava sa devet skica “Glumca”, koje je nacrtao ugledni tuzlanski likovni umjetnik Nesim Tahirović i premijerno predstavio u ljubljanskoj Drami kada je, 23. februara 2008., Glumac... izveden 1500. put.  Prvi po redu tekst koji je objavljen u knjizi napisao je, ko zna kad, jedan od najvećih hrvatskih glumaca ikad, Pero Kvrgić. “Zijah... je Zijah... je Zijah je jedinstven glumački fenomen u kojemu su se osoba i glumac spojili u jedno histrionsko lice, te čovjek ne zna tko koga glumi: glumac Zi jaha ili Zijah glumca. Laurence Olivier bi rekao: „Zareži glumca ispod glumca, opet ćeš naći glumca.“ Igrajući godinama svoje monodrame Glumac... je glumac... je glumac, CABAres, CABArei i Kobajagi donijela me roda, Zijah A. Sokolović svojim je monoglumama utjelovio svojevrsni teatar jednoga glumca koji je i autor i redatelj i glumac i publika. I kad publiku dovede iz gledališta na pozornicu, igrajući s njima poneku zadanu scenu, on se sam pretvara u tu svoju publiku, i zajedno s publi kom smije se publici na sceni i u gledalištu.”
Na Kvrgića se “nadovezuje” još jedan od najvećih hrvatskih glumaca ikad, pokojni Fabijan Šovagović. “Zijah A. Sokolović je sam pisac svoje monodrame. Ali on je i prvo lice te jednine dignuto u transpoziciju glumca. On je ono što vidi gledatelj u glumcu i kao privatnoj osobi, a to ima svoju draž. On je nakaznost i ljepota te profesije, dakle njeno puno lice. I prototip, i glumac sam. On ismijava sebe, on ne imitira drugoga, jer on je glumac koji je izložio svoju složenost i kompletnost. Uza sve životne varijante, on je i glumac svoje varijante, a ona je bogata, jer joj je on istovremeno i pisac. Mi vjerujemo da je taj glumac doživio sve te smiješnosti o kojima govori. Nije to bio neki drugi glumac, mi smo svjedoci njegovih nesporazuma. On, govoreći u prvom licu, do daje moguće ‘umjetničke’ laži koje postaju stvarnost, jer 93 su slične našima, pa su stoga smiješne. Smiješne su jer su istinite. One postaju ona moguća ‘farba’ istine koja se pred nama raspada u jednom glumačkom životu koji je i opći, ali i konkretan. Glumac i pisac izvukli su ga iz svojih konkretnosti. Budući je iz sebe, smiješan, naivan, glup, tup, ograničen, dakle iskren, i nama postaje poetičan i drag. Ušao je u nas; pronalazi naše skrivene tajne”, pisao je Šova znalački, profesorski pametno, dokazujući da je bezgranični erudita. 
I kad smo već kod najvećih, hrvatskih, ikad, glumaca, evo još jednog. Na sreću, živućeg. Koji još uvijek, baš kao i Pero Kvrgić, radi i igra za one koji ga vole. Zove se Rade Šerbedžija: “Zijah A. Sokolović je glumac. Hoću da kažem - glumčina! Mogao bih nabrojati bezbrojne uloge u kojima nas je osvajao svojim velikim talentom. No, ja pouzdano svje dočim o dvije, jer sam im bio u neposrednoj blizini i doživio sam ih ‘iznutra’. Igrali smo braću u briljantnom filmu Zadah tela Živojina Pavlovića. Iz blizine sam promatrao kako je Zijah neviđeno kreirao jedan besprizorni karakter beogradske provincije. Onako oznojen, šepav i s teškoćama govornim, podsjećao je na Jacka Nicholsona, samo što je bio još ‘luđi’, jer to je bio balkanski blues... Hoću da kažem da Zike voli ići do kraja... do rubnih emotivnih situacija u kojima se njegova glumačka duša gotovo rasprskava do silne ekspresije... i gotovo da bi to sve izgledalo previše i presnažno, da Zijah svu tu ekspresiju na način glumačkog velemajstora ne poništi nekim gotovo dokumentarnim izvorima, koji njegovu glumu učine 100% uvjerljivom... Zike je pravi majstor svoga zanata...”

Potom, redaju se tekstovi Velimira Stojanovića, Jovana Ćirilova, Zvoneta Šedlbauera, Radomira Putnika, Borisa Cavazze, zatim pjesma Jakova Jurišića, pa opet tekst Gorčina Stojanovića... 
Nedavno preminuli Jovan Ćirilov, naprimjer, ovako je razmišljao o Glumcu i o glumcu: “Ne bih bio ono što sam, dugogodišnji tragalac za poreklom imena i reči, da se ne zapitam šta znači ime Zijah, a što Sokolović. Zijah je skraćena varijanta arapskog imena Zijaudin, što znači svetlost vere. U slučaju našeg glumca on je svetlost vere i poverenja u moć pozorišta. A lepo prezime Sokolović, koje potiče od ponosite ptice sokola, nosila je jedna od najzanimljivijih ličnosti svetske istorije - Mehmed-paša Sokolović, Srbin, po običaju pravu danka u krvi odveden je u Tursku gde je postao jedna 105 od najve}ih i najmoćnijih ličnosti Turske carevine, osvajač Arabije, brat patrijarha Makarija obnovljene Pečke patrijaršije, moćni vezir moćnog Sulejmana Veličanstvenog i zadužbinar čuvene na Drini ćuprije u Višegradu. Dok se Mehmed-paša Sokolović borio kraj Beča sa vojskom, naš Zijah A. Sokolović se u Beču sklonio od ratova, u gradu sa najviše Južnih Slovena izvan Balkana, gradu koji je odigrao tako značajnu ulogu u kulturnoj i političkoj istoriji naroda ovih krajeva. Ispisujući ove redove čini mi se da bi Zijah odlično odigrao sudbinu svoga prezimenjaka iz XVI. veka. Uveren sam da bi tu staru kurvu istoriju stavio pod lupu svoga uvek tako svežeg, a istovremeno gorkog i humornog pogleda na svet.”

Čitamo dalje, i briljantno ispisane redove Špire Guberine, Marka Kovačevića, Michele Ainzare, Milovana Lukića, Pere Kvesića, našeg sagovornika u ovom broju Slobodne Bosne Dževada Karahasana, zatim Ivice Boban, poznate zagrebačke redateljice koja je svoj tekst napisala dvadesetak dana prije nego što će knjiga biti objavljena, ali i Anatolija Kudrjavceva, Slavka Pezdira, Dragana Marijanovi}a, Gorana Cvetkovića, Egona Savina, Davora Korića, Dine Mustafića, u čijoj je posljednjoj predstavi Divlje meso u Narodnom pozorištu Sarajevo Zike nedavno zablistao, te na samom kraju i tekstove Slobodana Unkovskog, Mete Jovanovskog, Miloša Lazina, Svjetlane Hribar, Vojislava Vujanovića, Gorana Stefanovskog, autora dramskog teksta Divlje meso, i Nesima Tahirovića. U “međuprostor” su ubačena i dva teksta nepoznatih autora, koji su slučajno “pronađeni” u internetskoj arhivi. Ipak, ovaj tekst ćemo zaključiti riječima koje je napisao stari, dobri šibenski meštar i “splitski škovacin”, Špiro Guberina: “Zijah A. Sokolović je veliki glumac od kojega bih i ja, u svojoj osamdeset i drugoj, rado učio. Žao mi je što nikad nisam igrao s tako velikim glumcem. To je velika šteta, ali vjerujem da ćemo se on i ja naći na nekom drugom mjestu. Ja ću ga gore pričekati, pa kad i on dođe, imat ćemo puno vremena za igru.” Tako je to kad veliki pišu o tebi. A ne bi ni pisali da i ti nisi isti takav.

Dino Bajramović, Slobodna Bosna

Zbog odnosa prema hrvatskim piscima, možda prestanem pisati drame

Slobodna Dalmacija, 7.1.2015.
Razgovarao Siniša Kekez

Prošle je godine Marina Vujčić kod Hena coma objavila dvije knjige, zapaženi roman “A onda je Božo krenuo ispočetka” te knjigu drama “Umri muški”. Osim toga, postala je i urednica u toj kući koja je domaće književno tržište obogatila nizom zanimljivih naslova, predvođenih novim Antom Tomićem . Kako Marina i Hena com očito ne namjeravaju stati, rođenu Trogiranku u ovo blagdansko vrijeme zamolili smo da s pričom krene ispočetka, ali i da se svrati u budućnost.

Otkrijte u čemu je tajna takve produktivnosti i neovisnosti o letargičnu okruženju?

Stvar je samo u tome da mi se nagomilalo “gotovih proizvoda“ u trenutku kad se nakladnička kuća Hena com uspješno zainatila s letargijom u izdavaštvu. Kad sam poslala “Božu“ na njihov natječaj za prozu, nisam ni slutila da će to biti početak jedne lijepe i plodne suradnje koja se nakon dva objavljena naslova zaokružila i ponudom za urednički posao. Danas volimo reći da smo s “Božom“ svi na neki način krenuli ispočetka jer je u Heni tim romanom pokrenuta nova biblioteka domaće proze, Božidar Alajbegović njime je debitirao kao urednik, a i meni je otvorio put u neke nove profesionalne izazove.

Napisali ste “Božu” iz muške perspektive. Je li bilo teško prodrijeti u mušku psihu i braniti tu bračnu i egzistencijalnu poziciju? I može li se uopće u 45. sretno krenuti ispočetka?

Bio mi je veliki izazov pisati iz muške perspektive, ali i veliki gušt – kao da sam na neko vrijeme dobila priliku prevariti vlastiti spol. Ne bih se usudila proglašavati mjerodavnom za prodiranje u mušku psihu, ali ući u psihu vlastitog fiktivnog lika, pa makar bio i muškarac, uvijek je lako. Nitko vam ne može demantirati literarne izmišljotine ni osporiti čovjeka kojemu ste vi kreirali život.

Vjerujem da mnogi imaju romantične zamisli o počinjanju ispočetka, ali stvarnost “grinta“ na romantiku. S tim se i moj junak morao suočiti. Bilo je trenutaka kad mi ga je bilo žao kao da je stvaran. Nisam mu baš priuštila neki zavidan život, ali morao je svladati lekciju da sebe nosimo sa sobom, kamo god krenuli.

Ogledali ste se do sada u knjizi za djecu (Bijeg uz brijeg), pa i scenariju za nagrađivani animirani film “Kućica u krošnji”. Prije pet godina objavili ste i roman “Tuđi život”, no čini se da je sve slabije odjeknulo od posljednjeg romana? Kako je pisati u stanovitoj medijskoj sjeni?

Medijska sjena meni je vrlo ugodno mjesto, valjda se i zato nisam žurila s većim književnim pothvatima. Pišem jer ne mogu ne pisati, jer mi je to način života, a ne zbog medijskog odjeka. Kad nešto moje izađe vani, najradije bih se sakrila, pisala dalje i pustila da knjiga živi svoj život bez mene. Ne znam što ću sve još pisati u životu, ali znam da je roman moj pravi glas, da se u njemu najviše osjećam na svom terenu. Druge žanrove doživljavam više kao odmorišta, kao predah između romana.

Četiri godine prošlo je i od drama “Sretan kraj“ i “Čekaonica“, od kojih je samo druga dva puta uprizorena. “Umri ženski” dobila je treću nagradu “Držić”, ali nije igrana. Sada ste ih ukoričili. Teže je očito doći do pozornice nego do izdavača?

Da, do pozornice je puno teže doći. Hrvatsko kazalište često zazire od hrvatskih autora, kao da je sve tuđe zanimljivije. U mom slučaju je problem i taj što mi drame imaju po desetak likova pa ih manja, privatna kazališta ne mogu producirati. Možete računati na to da će vaš roman uvijek netko kupiti ili posuditi u knjižnici i da će knjiga tako živjeti svoj život, ali drama koja se ne izvodi samo je hrpa mrtvih dijaloga na papiru. Ako ne zaživi na pozornici, kao da je niste ni napisali. Naravno da to obeshrabruje. Možda zbog toga prestanem pisati drame, a možda iz dišpeta napišem još koju.

Kao urednica odmah ste potpisali ‘Veličanstvene Poskokove’ Ante Tomića. Je li i suradnja bila veličanstvena i kakav je pogled kada pisac prijeđe uredničku rampu?

Svakom bih uredniku poželjela autora poput Tomića. Nema većeg uredničkog veselja od onoga kad dobijete rukopis iza kojeg ćete stati s ponosom, i to od autora koji uvažava rad urednika i s kojim je ugodno surađivati. Zbilja se ne mogu požaliti na svoj urednički početak – i Teofil Pančić i Ante Tomić su autori koje bih kao izbornica uvrstila u svoju spisateljsku reprezentaciju, a u ovoj godini čeka me još takvih “igrača“. Kad pisac prijeđe uredničku rampu, uvijek je jednom nogom i na onoj drugoj, autorskoj strani – što je dobro za autora jer urednik zna kako je u tim cipelama. Uredniku koji i sam piše daleko je teže odbiti rukopis, ali i prihvaćenom rukopisu pristupa kolegijalno, s odgovornošću iza koje stoji iskustvo koliko je knjiga u koricama nepovratna stvar.

Nakladnik u kojem ste urednica prošlu je godinu dosta objavljivao. Hoće li se takav uzlet moći nastaviti i ove godine, također obilježene manjom kupovnom moći i dotacijama, neplaćanjem knjižara...?

Evidentan je uzlet Hena coma s domaćom prozom, ali i s prijevodima objavljenima u prošloj godini. Još kada znate da je većina tih knjiga objavljena bez potpore, u obeshrabrujućim uvjetima u kojima vi kao nakladnik morate platiti autore, urednike, pripremu i tisak, a neke knjižare vam ne plaćaju već prodane knjige, onda znate da je takav uzlet pravi podvig. Sigurna sam da će Hena com nastaviti ovaj uspješan niz – jer kad jednom uhvatite zalet, nije se lako zaustaviti.

Što stoji u uredničkom i autorskom rokovniku za ovu godinu? Nešto s mirisom Dalmacije?

U autorskom rokovniku stoji novi roman, koji bi se trebao pojaviti u proljeće. U uredničkom planu u prvom tromjesečju godine slijede naslovi Zijaha Sokolovića, Tene Štivičić i Ksenije Kušec, ali i još neka ugodna iznenađenja – od kojih će neka imati okus, miris i duh Dalmacije. Hena jako gravitira Dalmaciji i piscima splitskog kruga i velika nam je želja da to “nagnuće“ bude vidljivo u novim izdanjima.

Trogiranka ste koja od studija živi u Zagrebu. Kakve su veze s rodnim gradom nakon toliko godina?

Trogir je moje utočište, moja sigurna luka. Kad ne živiš u svom zavičaju, on dobiva na bajkovitosti i postaje predmet nostalgije. Što sam starija, Trogir sve više vidim kao mjesto gdje se uvijek mogu vratiti – jednom kad odlučim krenuti ispočetka.

Siniša Kekez

Kritika romana Ante Tomića, “Veličanstveni Poskokovi”

Jutarnji list, 17.12.2014.
Autor: Jagna Pogačnik

Pisati o stvarima o kojima piše Tomić, kao pisac i kao novinar, i ne možeš drukčije nego onako kako na kraju moraš presuditi poskocima; mlatnuti ih po glavi.

 Do sada smo znali kako američki Indianapolis zaslugom Orsona Wellesa ima svoje “Veličanstvene Ambersonove”, no odsada nikako ne bi trebalo zanemariti da Zagreb, u ovom slučaju zaslugom Ante Tomića, ima svoje “Veličanstvene Poskokove”. Riječ je, naime, o novom romanu jednog od svakako najčitanijih i filmski i kazališno adaptiranih pisaca koji svoje “studije mentaliteta” upliće u dinamične fabule prepune živopisnih likova i vrckavog humora. “Čudo u Poskokovoj Dragi” svakako je prva asocijacija koja će čitatelju pasti na pamet, no autor, pametno, ne nastavlja tamo gdje je stao nakon što su sinovi Joze Poskoka shvatili da im nedostaje ženska ruka i odlučili po tom pitanju poduzeti stanovite korake.

“Čudo” eventualno može poslužiti kao vodič za razumijevanje mentaliteta rodne grude s koje su se u pravcu metropole uputili neki od Poskokovih i u međuvremenu postali “veličanstveni”. Slično kao u Indianapolisu koncem 19., i u Zagrebu početkom 21. stoljeća takva se titula zaslužuje količinom novca ne baš uvijek identificiranog podrijetla, a glava obitelji Tomislav Poskok najbogatiji je čovjek u zemlji, gospodar stotina dućana, tvornica prehrambenih proizvoda i poljoprivrednih dobara, s jakim, rođačkim vezama u samom vrhu aktualne vlasti.

Ako vam njegovo lice, kao i lica nekih drugih i zazvuče poznato, zaboravite sve ključeve kojima biste rado otključavali Tomićev roman, jer Poskok u ovom slučaju nije samo tip, nego arhetip. A bogme nije ni glavni lik jer će se u tog i takvog vrlo brzo transformirati njegov šeprtljavi sin Zdeslav.

“Veličanstveni Poskokovi” su roman koji u svojoj jezgri ima trilerski zaplet, s ljubavnom pričom koja podsjeća na bajku o Pepeljuzi, jer se otvara čitav niz enigmi koje osamostaljeni i čini se posve osiromašeni Zdeslav, pojačan svojom novom ekipom iz nižih socijalnih slojeva, treba skupa s čitateljem posložiti i razriješiti. I to doista čini, premda Tomiću, rekla bih, taj žanrovski aspekt nije ono što bi zaista želio pisati, barem u smislu čistog žanra. Ok, razotkrivat će se tu mnogi aspekti sprege politike, crkve, korupcije, obiteljske osvete, krupnog kapitala i financijskih malverzacija, ali “Veličanstvene Poskokove” da su samo to, laganim bismo pokretom prstiju na tipkovnici smjestili u ladicu trilera kojima nas je hrvatska proza obasula ove godine. Tko, što i zašto, ionako nam je otpočetka više-manje jasno, jer nam pripovjedač to i ne nastoji sakriti.

Ono na čemu je u ovom romanu naglasak je preobrazba glavnog lika, rečenog Zdeslava, od tatinog sina i ispraznog pripadnika tzv. zlatne mladeži do čovjeka koji u sebi ima i više nego zrnce morala, hrabrosti i ljubavi. Upravo to izbjegavanje crno-bijelih stereotipa na relaciji bogati-siromašni, uz dakako nevjerojatan smisao za fabuliranje, najvrednija je dionica ovog proznog teksta. Tomić se u svome romanu koji preuzima kostur trilera, a zapravo je punokrvna satira hrvatskog društva u kojoj su neke stvari namjerno dovedene do ekstrema, vješto i neskriveno služi elementima tipičnog trivijalnog romana (ljubavna priča, neočekivani preokreti fabule, intrige, motiv Pepeljuge, izgubljenog sina, pa i nagli happyend), što je svakako jedna od potencijalnih udica za čitatelje, baš kao i nevjerojatan osjećaj za dinamiku i dramatiku, što uostalom ne nedostaje nijednom Tomićevom romanu.

“Veličanstveni Poskokovi” zapravo su u sve te žanrovske omote upakirana priča iz Hrvatske, satira kojoj ni bajkovite čestice ne mogu prikriti oštrinu. Premda su kostur trilera i ljubavna priča ono zbog čega čitatelj nestrpljivo hrli prema kraju, suočit će se i s brojnim segmentima zbilje koji čine njihov kontekst, od surove istine da studentice prekidaju fakultete i rade za šankom, do one o karikaturalnosti estradne, pa i kulturnjačke scene.

Znala sam Tomiću ponekad prigovoriti jednostavnost fabule i banalnost humora, no, iskreno, nisam baš bila do kraja u pravu. Pisati o stvarima o kojima piše Tomić, kao pisac i kao novinar, i ne možeš drukčije nego onako kako na kraju moraš presuditi poskocima; mlatnuti ih po glavi. S time da im Tomić prije toga uvijek ponudi ogledalo u kojem se nevjerojatno dobro zrcali sav taj otrov zbog kojeg si to morao učiniti. “Veličanstveni Poskokovi” baš su takvo zrcalo; Tomić ga samo pridržava, ne odgovara za sliku koja se u njemu stvara jer ona proizlazi iz najbanalnijeg od banalnih svjetova, onog zbiljskog.

Ante Tomić o svom novom ljubavnom trileru: ‘Ogranak Poskoka je postao bogat i zao’

Slobodna Dalmacija, 27.11.2014 
Piše: Jasenka Leskur Staničić

Ante Tomić, kolumnist i omiljeni splitski “komercijalni žanrovski pisac”, kako se sam voli definirati, ima izvanredan smisao za tajming.

Taman kad je splasnula živahna razmjena mišljenja kazališne publike o predstavi “Čudo u Poskokovoj Dragi” splitskoga HNK, rađena na predlošku njegova romana iz 2009. godine, a upravo uoči blagdanskog biranja poklona i spremnosti mnogih da to bude baš knjiga – evo novog književnog naslova iz Tomićeve radionice.

“Veličanstveni Poskokovi”, njegov šesti roman, triler s ljubavnom pričom i, naravno, happy endom – jer on “ne voli pisati knjige s tužnim završetkom” – izišao je ovog tjedna iz tiska i prvih tisuću komada krenulo je u prodaju.

Parafraza Orsona Wellesa

Zašto su Poskokovi postali veličanstveni? Što se krije iza ovog naslova?

- Nije ovo nastavak “Čuda iz Poskokove Drage”, kako se čini, ali Poskokovi su opet glavni junaci priče. Zapravo, jedan dio obitelji koji se davno odselio u Zagreb.

Splitska promocija bit će na Pjaci 20. prosinca

Htio sam ipak zadržati poveznicu s tim romanom, a naslov novoga je parafraza “Veličanstvenih Ambersonovih”, filma Orsona Wellesa. U romanu je riječ o ljudima koji dolaze iz ovog mog dinarskoga kraja, a žive u Zagrebu i vrlo su moćni. Pričam o bogatim i zlim muškarcima koji na dosta oduran način otimaju novac jedan drugome.

Krimić pun opasnih tipova?

- Triler s ljubavnim zapletom! U taj bezdušni svijet krupnog kapitala i užasne politike morao sam kao opoziciju ubaciti nježnu ljubavnu priču, neki normalni đir.

Ovi moćnici odlučuju o svemu: od izbora premijera do pjevačice grupe Magazin i dio su supertajnog društva koje se već u uvodu romana sastaje ispod Trga bana Jelačića. Dvjesto godina staro Bratstvo hrvatskog zavjeta!

Očito si se koristio motivima iz suvremene hrvatske stvarnosti?

- Roman je potpuno suvremen i zagrebački. Događa se u cijelosti u Zagrebu i guštao sam dok sam opisivao njegove dijelove, od blatnjavih predgrađa do elitnih restorana.

Nema Bandića?

- Nema Bandića.

U Splitu prije Božića

Kad je splitska promocija?

- Na Pjaci, 20. prosinca u podne. Prvo putujem u Pulu na “Sa(n)jam knjige”, potom u zagrebačku “Laubu”, pa je onda Split. Roman nakon 14 godina, koliko je prošlo od objavljivanja “Što je muškarac bez brkova”, izdajem ponovno kod Hena coma.

I moram reći – roman je posvećen dvojici “utorkaša” koji mi silno nedostaju, Goranu Zloiću i Miloradu Bibiću Mosoru.

S obzirom na to da će se predstava o Poskocima vjerojatno još dugo izvoditi, kako ti se svidjela izvedba splitskoga HNK?

- Sve su tri predstave – zagrebačka, subotička i splitska – različite i meni zanimljive. Dobro mi je bilo to što sam vidio. Mislim, u vrijeme kad sam je gledao radio sam na novom romanu, a u takvim trenucima i ne mariš puno za stari tekst.

Ali generalno, nisam ja od onih tipova koji dolaze na probe i bdiju nad svakom rečenicom svoga teksta. Nemam nikakav problem s tim da netko čeprka po njemu, čereči ga, skraćuje... Pa nije on Baščanska ploča, uklesan u stijeni.

Kad sam s Rajkom Grlićem radio film “Ništa nas ne smije iznenaditi”, od svoje sam knjige napravio dovoljno scenarija za još dva filma. Volim u tom procesu mijenjati, potpuno izbaciti neki dio, neki mali lik učiniti velikim... Kad on postane film ili predstava, ne preuzimam nikakve zasluge za njegov uspjeh.

Znam da je prije promocije novog romana prerano za pitanje “što nakon njega?”, ali eto... pitam.

- Mislim da ću napisati jednu priču za djecu. Malo sam umoran od zbivanja, umoran sam od odraslih, od Hrvatske... Zaželio sam se malo nečeg potpuno bezazlenog i nevinog.

Kritika romana Karmele Špoljarić, “Major Tom”

Jutranj list, 22.10.2014.
Autor: Jagna Pogačnik

Priča o Karmeli Špoljarić indikativan je primjer kako na kraju ipak pobjeđuje – dobro pisanje. Prošlo je, naime, tek godinu i pol kako je objavljen njezin prvi roman "Nije ovo Twin Peaks“, otočka proza u kojoj je osim konglomerata žanrova, autorica iskazala suptilnost u stvaranju atmosfere, umješnost u karakterizaciji likova, sklonost metaliterarnim poigravanjima i iracionalnim fabularnim rješenjima, ali prije svega vještinu i eleganciju pripovijedanja. Premda daleko od 'modernih' proznih modela, njezin je roman hvaljen od čitatelja i struke, o čemu svjedoči ulazak u polufinale jedne književne nagrade i "Slavić“ za najbolji prvijenac. Nekoliko mjeseci kasnije izlazi i zbirka priča "Pazi što ćeš poželjeti“ u kojoj je na neki način zaokružila svoj interes za fantastiku, ponudivši priče u kojima su pripovjedni obrati vezani uz prostore iracionalnog, snovitog, začudnog. Obje knjige jasno su davale do znanja kako je Karmela Špoljarić ne samo 'svoja', već je njezino pisanje rezultat promišljanja književnosti i otkrivanja vlastitog puta kojim krenuti u književnom polju i vremenu u kojem se čini da je ionako već sve rečeno i napisano. No, za višeznačnu, lijepo napisanu, lepršavu i stilski izbrušenu literaturu uvijek ima prostora.
I tako smo vrlo brzo došli do njezine treće knjige, romana bowievski naslovljenog "Major Tom“, u čemu je svakako pripomogla i agilnost njezine nakladničke kuće i urednika Božidara Alajbegovića, koji u posljednje vrijeme bez puno kalkuliranja daju šansu upravo novim domaćim naslovima, bez obzira radilo se o etabliranim autorima ili debitantima. "Major Tom“ svojevrstan je odgovor svima koji su, eventualno, mislili kako je Karmela Špoljarić kvalitetna, ali prije svega artificijelna autorica koja na neki način bježi od tema koja proizlaze iz aktualne hrvatske zbilje. U širokom zamahu i iz raznih perspektiva "Major Tom“, naime, vrlo duboko uranja upravu u nju; hrvatsku ratnu, postratnu, tranzicijsku zbilju, ali istovremeno bježi od pukog popisivanja stvarnosti i gradi joj indikativan i literarno utemeljen okvir. "Major Tom“ je prije svega triler, inteligentno postavljen i realiziran bez grešaka, u kojem će jedno ubojstvo i tajanstveni rukopis romana koji s nepoznate adrese dolazi na e-mail glavnoga lika, pokrenuti lavinu razotkrivanja mračnih tajni iz Domovinskog rata i njihovih posljedica na hrvatsku suvremenost. Istovremeno, to je i roman lika, Benjamina, introvertiranog knjižničara koji će proći transformaciju od pasivnog antijunaka u svojem i tuđim životima, do hrabrog i domišljatog junaka koji ne odustaje od otkrivanja istine, makar se ona na kraju razotkrila u književnoj formi, a to je ona u koju autorica ionako najviše vjeruje. U romanu, građenom i od guste mreže referenci (osim Bowiea, tu su i Štulić, Larsson, Borges i nezaobilazni Lynch), trilerska je matrica nadopunjena ekskursima u kojima važne uloge preuzimaju naizgled sporedni, brižljivo karakterizirani likovi koji svojim pričama uobličavaju zametke obiteljskog romana ili stvarnosne proze koja problematizira i kritizira korumpiranost, nepotizam, kriminal i socijalnu podijeljenost hrvatskog društva. Formom romana u romanu, koji u obliku fragmenata stiže zbunjenom Benjaminu, pripovjedačica vrlo oštro zadire u tematiziranje nedavnog rata i njegovih posljedica, neuvijeno progovorivši o počinjenim zločinima, otimačini, razočaranim braniteljima, švercu oružja i hobotnici koja je prožela hrvatsko društvo. Sve to, a na tematskoj razini toga doista nije malo, ispripovijedano je iz pozicije sveznajućeg pripovjedača koji se poigrava vlastitom pozicijom, otkriva i sakriva i samoga sebe, zabavljajući pri tome znatiželjnog čitatelja. U toj igri koja ima za krajnji cilj razotkrivanje istine koja je uvijek ponešto drukčija no što se na prvi pogled čini, pripovjedačica se uspješno nosi s mnoštvom fabularnih linija i njihovom koncentriranom kombinacijom u kojoj nema grešaka i ponavljanja, a njihovo ulančavanje ne donosi zamor, već suprotno – nagle obrate, napetost i užitak čitanja. Mreža likova i tema "Majora Toma“ u kojoj su se između istih korica 'ulovili' Borges i hrvatski generali, u konačnici se pretvara u odličan roman koji progovara o aktualnoj stvarnosti i bližoj prošlosti, kao i mogućnostima njihovog literarnog uobličavanja. Jedan odlazak i jedno pitanje bez odgovora na kraju romana suptilno su ubačeni kao autoričin dug fantastici, ali i uvjerenje da ovakve priče ionako imaju otvorene svršetke.

 

Nagrada SLAVIĆ Karmeli Špoljarić za roman “Nije ovo Twin Peaks”

Večernji list, 28.9.2014.
Piše: Denis Derk            

Nagrađeni Karmela Špoljarić, Stipe Botica i Franz Posset 

U Splitu su dodijeljene književne nagrade DHK-a (27. rujan 2014.)

U sklopu Knjige Mediterana u Splitu su dodijeljene nagrade Društva hrvatskih književnika "Slavić", "Davidias" i "Judita". "Slavića" je dobila Karmela Špoljarić i to za prvijenac, roman Nije ovo Twin Peaks. "Davidiasa" za najbolje djelo iz hrvatske književne baštine na stranom jeziku dobio je Franz Posset za knjigu “Marcus Marulus and the Biblia Latina of 1489”, objavljenu u Njemačkoj, a  "Juditu" Stipe Botica za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini u 2013.,i to za “Povijest hrvatske usmene književnosti”.   

Zanimljivo je da lani nagrada "Davidias" nije dodijeljena, ali i da je dodjeljivanje ovogodišnjih nagrada pomaknuto na rujan, jer je Ministarstvo kulture kasnilo sa donošenjem odluke o sufinanciranju književnih manifestacija.  

                    ,                                                                                        

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA - POVJERENSTVO NAGRADE DANA HRVATSKE KNJIGE

NAGRADU "S L A V I Ć“ za najbolji autorski knjigom objavljeni prvijenac u 2013. godini dobila je KARMELA ŠPOLJARIĆ za roman NIJE OVO TWIN PEAKS (AGM, Zagreb)

O b r a z l o ž e n j e:

Među knjigama pristiglima na natječaj za Nagradu „Slavić“ koju dodjeljuje DHK, već se na samom početku izdvojio prozni prvijenac Karmele Špoljarić naslovljen Nije ovo Twin Peaks. Taj se omanji roman (objavljen u proljeće 2013. godine u nakladi AGM) već nakon prvog čitanja izdvojio stilski maštovitim, a mjestimice i inovativno strukturiranim pripovijedanjem. Privukao je pozornost i lakoćom kojom se plete i raspleće priča, a dopadljiv je i način na koji se autorica igra jezičnim i stilskim efektima. Međutim, to jednostavno i pristupačno štivo plijeni čitateljevu pozornost i svojom temom: riječ je o atraktivnoj postmodernističkoj kronici „maloga mista“, kronici koja otkriva čas zapretenu otočku povijest a čas intrigantnu svakidašnjicu, obje pune tajni, varka i pričina. Također, autorica razvija priču u spletovima epizoda, odnosno ulančanih crtica iz života na prvi pogled banalnog, a na drugi pogled prilično izazovnog mediteranskog ozračja, svojevrsnog otoka na otoku na kojemu ključa egzistencijalni nemir. Pritom pripovjedačica na inovativan način traga za korijenima tog nemira: zanimljivo je što ih pronalazi na neobičnom mjestu, u lokalnom demonu, čudovišnom vjetru pulentu koji izaziva kaotično preslagivanje stvari, prostora i ljudskih odnosa. Napomenimo da se pritom otok i njegovi žitelji promatraju čas s nostalgičnog, čas ironijskog, čas s nadrealističkog pa i crnohumornog rakursa. Naime, otočka je pozornica prepuna nepredvidljivih i paradoksnih okolnosti pa i kriminalističkih zagonetka koje na kraju ostaju bez razrješenja, jer su podređene volji demonskog pulenta koji donosi sveopći zaborav. Valja također istaknuti da je autorica u svojoj priči uspostavila i tipičnu postmodernističku korelaciju s tako zvanim lakim žanrom, odnosno, s nekoć medijski razvikanim horornim i crnohumornim TV serijalom Twin Peaks.

Upravo zbog kreativnosti kojom je Karmela Špoljarić supostavila elemente magičnorealističkog i kriminalističkog žanra, zbog narativne vještine kojom balansira na žanrovskim rubovima, zbog osjećaja za mjeru s kojim sučeljuje standardni jezik s individualiziranim govorom protagonista, a donekle i zbog provokativnih iskoraka iz tradicionalih fabulanih okvira - ovaj je roman unio novinu u poprilično dugu povijest hrvatske inzularne proze. Upravo je to prevagnulo u odluci Povjerenstva te je ono sa zadovoljstvom donijelo odluku da se autorici romana Nije ovo Twin Peaks, Karmeli Špoljarić, dodijeli ovogodišnja Nagrada „Slavić“.

Obrazloženje nagrade: Dr. sc. Dunja Detoni Dujmić

Zagreb – Split, 22. travnja 2014.