17
ruj 2026
ruj 2026
Prenosimo intervju s Inelom Nogić, objavljenom u uglednom talijanskom dnevnom listu La Repubblica. S Inelom je razgovarao novinar Raffaele Panizza.
Sa sedamnaest godina pobijedila je na izboru ljepote održanom usred opsade Sarajeva i postala simbol poznat diljem svijeta. Ovo je njezina priča – o ratu, nasilju i bijegu. I o jednom ne baš sretnom susretu s grupom U2.
Dok su snajperisti nišanili s okolnih brda, a minobacačke granate pokušavale sravniti sa zemljom grad koji se odbijao predati, jedna sedamnaestogodišnjakinja kratke kose nosila je svoju krunu od trnja i svijetu pokazivala poruku: Don’t Let Them Kill Us – Ne dopustite da nas ubiju.
Zajedno s drugoplasiranom i trećeplasiranom djevojkom držala je transparent, a taj je vapaj pratila blistavim osmijehom, odjevena u visoko izrezani kupaći kostim. „Rat je bio vani, a drugi rat u meni“, kaže. Mjesecima ju je, naime, terorizirao i silovao muškarac koji ju je praktički držao kao taokinju.
„Bio je jedan od mnogih gangstera koji su u ratnom kaosu pobjegli iz zatvora. Dolazio bi nam kući, stavio pištolj na kuhinjski stol i naredio mojoj majci da kuha. A onda je sa mnom radio što je htio“, priča danas Inela Nogić, koja je upravo navršila pedeset godina. U rukama drži svoju autobiografiju Miss opkoljenog Sarajeva, objavljenu kod hrvatskog nakladnika HENA COM.
Europa je vidjela snimke tog tragičnog izbora ljepote, održanog 29. svibnja 1993. u podrumskim prostorijama Bosanskog kulturnog centra, dok je grad bio pod neprekidnom vatrom prosrpskih snaga koja će potrajati još gotovo tisuću dana. Redatelj Bill Carter od te je priče napravio nezaboravan dokumentarac o otporu ljudi koji su unatoč svemu nastavili živjeti i voljeti – umjetnika i običnih građana, Židova, pravoslavaca, muslimana i katolika koji su stoljećima zajedno živjeli u miru.
Dokumentarac je vidio i Bono Vox te napisao stihove pjesme Miss Sarajevo, iznimne pjesme koju Inela, međutim, ne voli.
„Zato što sam metalka, ali i zato što me pretvorila u simbol, a moja se priča pritom potpuno izgubila.“
Pa ipak, taj refren, zajedno s Pavarottijevim glasom koji se pred kraj probija kroz pjesmu, kao da je uspio rastvoriti oblake: „Here she comes… Surreal in her crown…“
Kad je pjesma objavljena 1995., Inela je već napustila Sarajevo i otišla u Amsterdam, gdje živi i danas.
I tako se Miss Sarajevo udala pod bombama, jedva punoljetna.
„Za Marca Okhuizena, nizozemskog fotoreportera koji je za francusku agenciju Sipa Press izvještavao o ratu u Bosni. Ali zapravo još nisam imala osamnaest godina pa su moji roditelji morali potpisati suglasnost. Što se mene tiče, bila sam spremna učiniti bilo što samo da se spasim.“
Je li vaš zlostavljač dopustio vjenčanje?
„Naravno da nije. Bio je opsjednut mnome i iz njegove bolesne perspektive nas dvoje bili smo u ‘vezi’. Kako bismo ga izbjegli, morali smo organizirati tajno vjenčanje. U vijećnicu smo ušli odvojeno, kroz dva sporedna ulaza, strahujući da će se pojaviti.“
Jeste li ikada pomislili da ga ubijete?
„Marco i ja bili smo očajni i u jednom smo trenutku počeli razmišljati o tome. Prijaviti ga vlastima bilo je besmisleno, a policija je ionako imala mnogo drugih problema. Upravo kad smo bili spremni provesti plan u djelo, počeo se uspostavljati kakav-takav red. Na radiju su najavili masovna uhićenja tih bolesnih gadova i, srećom, on je napustio Sarajevo.“
Tko ste bili prije rata?
„Muškobanjasta djevojčica iz sasvim obične obitelji: tata geometar, mama službenica, mlađa sestra, odlične ocjene.“
Kada ste shvatili da je mir završio?
„Imala sam petnaest godina. U tramvaj kojim sam išla u školu ušla su dvojica muškaraca s fantomkama i strojnicama i naredila svima da se vrate kućama. Ne sluteći što nas čeka, bili smo sretni. Bio je to moj posljednji normalan školski dan. Nakon toga imali smo samo improviziranu nastavu u podrumima, do kojih smo morali dolaziti pod snajperskom vatrom.“
Jeste li vidjeli djecu kako umiru?
„Po vodu smo trčali zaklanjajući se iza prevrnutih autobusa ili pognuti iza barijera od betonskih blokova, ali napadači su uvijek pronalazili način da nas pogode. Jednog sam dana s prijateljicom krenula po vodu. Kad smo stigle do najizloženijeg dijela puta, onoga preko kojeg se moralo stvarno brzo pretrčati, srele smo bivšeg školskog kolegu. ‘Ajde, Carl Lewis, možeš ti to!’, bodrile smo ga, u toj našoj apsurdnoj svakodnevici. Počeo je trčati. Na pola puta su ga pogodili.“
A vi?
„Reagirala sam histerično. Gledala sam njegovo tijelo kako leži na tlu. I počela se smijati.“
Tko vam je predložio da se prijavite na izbor ljepote?
„Mama, nakon što je pročitala oglas. U početku sam odbila, ali onda sam pomislila da bi mi to moglo pružiti barem kratak bijeg od svega. U tom trenutku jednostavno je bilo nepodnošljivo biti ja. Na izbor sam zakasnila. Jedna je djevojka odustala pa sam zauzela njezino mjesto.“
Jesu li pobjeda i pozornost koju ste dobili diljem svijeta promijenili vaš život nabolje?
„Bio je to samo jedan veliki kaos: fotografi, intervjui, kuća puna nepoznatih ljudi. Bilo mi je potpuno besmisleno postati simbolom kad sam zapravo bila samo sedamnaestogodišnjakinja koja se pokušavala psihički ne raspasti.“
Je li vas Bono Vox nazvao nakon što vam je posvetio tu pjesmu?
„Godine 1995. već sam napustila Sarajevo vojnim letom za Anconu, a zahvaljujući pismu Johna Casablancasa, osnivača agencije Elite, radila sam kao model u Parizu i živjela kod tete. Svaki dan, čim bih se vratila kući, rekla bi mi: ‘Zvao te neki Brian.’ Sve dok me jednog jutra napokon nije dobio i pitao jesam li čula pjesmu. Odgovorila sam da nemam pojma o čemu govori. Bio je to Brian Eno.“
I što se zatim dogodilo?
„Ništa. Sve dok moj partner 1997. nije odlučio poslati e-mail menadžmentu U2. Nevjerojatno, ali odgovorili su i pozvali me u Nicu da im se pridružim na turneji. Stigla sam kasno navečer. Bono je sjedio u hotelskom baru i pio čašu vina. Iskreno, nije to bio susret za pamćenje.“
Bila je to i godina koncerta U2 u Sarajevu.
„Da. Sljedećeg smo dana krenuli prema mom gradu. Vozila sam se s bendom prema Holiday Innu, ali osjećala sam veliko nepovjerenje, kao da sam strankinja, kao da sam isključena. Ne znam to dobro objasniti. Bilo mi je i teško ponovno gledati razorene zgrade nakon dvije godine izbivanja. Otišla sam posjetiti roditelje, uz dogovor da se poslije pojavim na koncertu. Bono mi je obećao da će me, kad budu izvodili Miss Sarajevo, pozvati na pozornicu. Čekala sam među publikom s mamom i tatom. Otpjevao je pjesmu. Ali mene nikada nije pozvao.“
Jeste li ga poslije ponovno vidjeli?
„Predložili su mi da pođem s njima na Kretu, na sljedeći koncert. Te večeri, tijekom zabave, netko iz njihove pratnje gurnuo me u bazen dok sam bila u večernjoj haljini. Mislila sam da je to neka igra u kojoj će svi sudjelovati. Ali nije. Na kraju sam, ponižena, u bazenu završila samo ja. Sutradan sam otišla.“
Kakav ste život poslije imali?
„Završila sam školovanje, radila kao model za IMG i Why Not, postala majka blizanaca koji danas imaju 24 godine, razvela se i čekala pravi trenutak da ispričam ovu priču. Uskoro će biti objavljena nova knjiga. Upravo sam završila i snimanje dokumentarca pod naslovom Miss Sarajevo Returns.“
A ljubav?
„Ljubavi nema, ali dobro mi je i ovako. Želim malo uživati u miru.“
Cijeli intervju na izvornom talijanskom jeziku pročitajte na poveznici: La Repubblica
