18
ruj 2026
ruj 2026
Postoji nešto pomalo sumnjivo u rujnu.
Čim završi kolovoz, odjednom svi nešto vraćamo na mjesto. Djecu u škole, sebe na posao, budilice na noćne ormariće, sandale u kutije, obveze u kalendare. Nakon ljetnog rasula rujan nastupa kao strogi kućni red: dosta je bilo lutanja, vrijeme je da se zna tko kamo ide i što mu je činiti.
Jedna će žena čak pobjeći iz samostana u lijesu. Druga će kroz snježnu oluju krenuti prema kući punoj tuđih i vlastitih sjećanja. Treća će odrastati usred fašizma, nasilja i rata, tvrdoglavo čuvajući sposobnost da u svijetu vidi nešto osim tame. A jedan će muškarac jednostavno krenuti pješice na vlastito vjenčanje.
Samo što književnost nikada nije osobito dobro podnosila kućni red.
Naša četiri rujanska romana kao da su se dogovorila učiniti upravo suprotno od onoga što mjesec nalaže. Njihovi junaci izlaze iz zadanih okvira, skreću s predviđenih ruta, vraćaju se onome što je trebalo ostati zakopano i pokušavaju otkriti postoji li iza granice koju im je netko drugi iscrtao još kakav život.
Jedna će žena čak pobjeći iz samostana u lijesu. Druga će kroz snježnu oluju krenuti prema kući punoj tuđih i vlastitih sjećanja. Treća će odrastati usred fašizma, nasilja i rata, tvrdoglavo čuvajući sposobnost da u svijetu vidi nešto osim tame. A jedan će muškarac jednostavno krenuti pješice na vlastito vjenčanje.
Fino, „jednostavno“ je možda pogrešna riječ.
Rujan, dakle, može početi.
Han Kang: Ovo nije zbogom
Ako je književnost jedan od načina na koje se opiremo zaboravu, Han Kang o tome piše kao malo tko.
Dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2024. u novom romanu vodi nas na snijegom okovan otok Jeju.
Dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2024. u novom romanu vodi nas na snijegom okovan otok Jeju. Kyungha ondje odlazi na molbu teško ozlijeđene prijateljice Inseon kako bi se pobrinula za njezinu pticu. Naizgled jednostavan zadatak pretvara se u putovanje kroz mećavu, sjećanje i jednu od najtežih epizoda korejske povijesti. U kući zatrpanoj snijegom postupno izranjaju dokumenti, obiteljske priče i tragovi pokolja čije posljedice nisu završile s onima koji su ga preživjeli.
Han Kang ponovno piše o onome što povijest čini ljudskom tijelu i pamćenju, ali i o onome što ljudi čine kako bi sačuvali jedni druge od nestanka. Granice između stvarnosti, sna i halucinacije postaju sve poroznije, a njezina prepoznatljivo suzdržana i lirska proza od osobne priče gradi mnogo veće pitanje: što dugujemo mrtvima ako želimo nastaviti živjeti?
Ovo nije zbogom zato nije samo naslov. To je odluka da nešto neće biti prepušteno zaboravu.
Paul Thurin: Knjiga Joanina
A sada zamislite da je 1318. godina, živite u benediktinskom samostanu od djetinjstva i upravo ste zaključili da vam je svega dosta.
Joan želi znanje, iskustvo, seksualnost, svijet i ponajprije pravo da sama odlučuje o vlastitom životu. Problem je u tome što joj srednjovjekovna Engleska nije pripremila obrazac zahtjeva za izlazak iz samostana.
Joan je radoznala, lukava, odvažna i izrazito nesklona prihvatiti činjenicu da bi joj netko drugi trebao objasniti koliko života smije poželjeti.
Stoga smišlja bolji plan: umrijet će.
Točnije, pravit će se da je mrtva i pobjeći u lijesu.
Tako počinje Knjiga Joanina, debitantski roman Paula Thurina temeljen na istinitoj priči, i pustolovina koja svoju junakinju iz samostanskih zidina vodi kroz srednjovjekovnu Englesku sve do Londona. Joan je radoznala, lukava, odvažna i izrazito nesklona prihvatiti činjenicu da bi joj netko drugi trebao objasniti koliko života smije poželjeti.
Thurin povijesni roman pretvara u živu, ironičnu i napetu priču o emancipaciji, identitetu, znanju i sukobu pojedinca s autoritetom. Osam stoljeća poslije Joanina pitanja pritom zvuče neugodno suvremeno.
Koliko nam života pripada? I tko je, zapravo, dobio pravo odrediti njegove granice?
Nicoletta Verna: Dani s Vetrom
Neke ljude povijest zahvati poput oluje. Druge pokuša samljeti.
Redenta pripada ovim drugima.
Nicoletta Verna ne odvaja veliku povijest od malih ljudskih sudbina jer takva podjela zapravo nikada nije ni postojala. Ratovi i ideologije ne događaju se samo na bojištima i u udžbenicima. Ulaze u kuće, obitelji, ljubavi, tijela i savjesti.
Rođena u siromaštvu u malome planinskom mjestu u Romagni, obilježena dječjom paralizom i odrasla u svijetu u kojem se narodna vjerovanja sudaraju s novim ideologijama, Redenta će svjedočiti vremenu u kojem fašizam, rat i nasilje prodiru i u najintimnije dijelove života. Na njezinu putu nalaze se Bruno, siroče koje joj donosi tračak nade, fašistički časnik Vetro, utjelovljenje okrutnosti, te Iris, partizanka s kojom će otkriti neočekivanu povezanost.
U romanu Dani s Vetrom Nicoletta Verna ne odvaja veliku povijest od malih ljudskih sudbina jer takva podjela zapravo nikada nije ni postojala. Ratovi i ideologije ne događaju se samo na bojištima i u udžbenicima. Ulaze u kuće, obitelji, ljubavi, tijela i savjesti.
Pa ipak, Verna usred tame ne odustaje od svjetlosti. Njezin roman, temeljen na povijesnim svjedočanstvima, priča je o nasilju i otporu, krivnji i ljubavi, ali prije svega o neobičnoj ljudskoj sposobnosti da se nada zadrži čak i ondje gdje za nju, prema svim pravilima logike, više ne bi trebalo biti mjesta.
Marin Bukljaš: Mrtvi kut
A onda se vraćamo u Zagreb.
Od Srebrnjaka do Palmotićeve nije osobito daleko. Osim ako putem idete na vlastito vjenčanje koje baš i ne želite, a u mislima vam prolazi cijeli život.
Tada se ruta ponešto produži.
Protagonist Mrtvog kuta Marina Bukljaša u društvu najboljih prijatelja pješice kreće prema vjenčanju, a grad kojim prolazi otvara vrata prošlosti: disfunkcionalna obitelj, skvotovi, parkovi, klubovi, alkohol, droga, nasilje, supkulture, ljubavi i prijateljstva. Mijenjao se Zagreb, mijenjala se glazba, punk je ustupao mjesto technu, jedan klub drugome, a između svega toga trebalo je nekako odrasti.
roman je o prijateljstvu, glazbi, Zagrebu i odrastanju koje se, pokazuje se, može prilično rastegnuti.
Bukljaš roman gradi gotovo poput DJ-a: mijenja ritam, vraća motive, ubrzava i usporava, povezujući osobnu povijest protagonista s poviješću grada i generacije. Ispod sve te buke ipak ostaje vrlo jednostavno pitanje: možemo li doista započeti novi život ili svaki novi početak sa sobom dovlači sve prethodne?
Mrtvi kut roman je o prijateljstvu, glazbi, Zagrebu i odrastanju koje se, pokazuje se, može prilično rastegnuti.
Možda je zato dobro što se do Palmotićeve ide pješice.
I tako smo ponovno na početku: rujan želi red.
Želi rasporede, povratke, poznate rute i uredno označena mjesta. Ali četiri knjige koje nam ovoga mjeseca stižu na police imaju bolju ideju.
Jer Joan iz samostana mora izaći. Kyungha mora kroz snijeg stići do kuće u kojoj prošlost još nije završila. Redenta mora pronaći vlastiti način da preživi vrijeme koje joj ne ostavlja mnogo izbora. A Bukljašev protagonist mora prijeći Zagreb da bi možda napokon shvatio kamo zapravo ide.
Nitko od njih ne bira lakši put. Srećom.
Da su ostali ondje gdje su ih okolnosti smjestile, ne bismo imali što čitati.
Zato ove jeseni slobodno vratite budilicu na noćni ormarić, sandale u kutije i obveze u kalendar.
Samo knjige nemojte vraćati u red.
