19
lis 2026
lis 2026
Povijest je neobična pripovjedačica. Neke događaje ponavlja toliko često da ih znamo gotovo napamet, druge prešućuje, treće uljepšava, a poneke jednostavno izbriše. Ima svoje junake i negativce, pobjednike i gubitnike, velike datume i još veće spomenike. Samo što se ljudi, na njezinu žalost, rijetko ponašaju onako uredno kako bi povijesnim knjigama odgovaralo.
Još je nezgodnije što prošlost ima naviku vraćati se. Katkad u obliku obiteljske tajne, katkad kao neugodna uspomena, a katkad, ako je vjerovati jednoj od naših listopadskih autorica, i kao vampir.
Tri nova romana, dva dugo očekivana reizdanja i jedan poseban književni povratak.
Književnost je tu da malo poremeti službenu verziju događaja. Da zaviri iza velikih povijesnih kulisa, da glas onima koji ga nisu imali i podsjeti nas kako se iza svakog povijesnog razdoblja kriju nebrojeni pojedinačni životi.
Upravo su takve knjige obilježile naš listopadski izbor. Tri nova romana, dva dugo očekivana reizdanja i jedan poseban književni povratak. Šest knjiga koje se bave onime što ostaje kada se povijesna prašina slegne, ali i onime što se, unatoč svim pokušajima, nikako ne da zaboraviti.
Guzel Jahina dobro zna da povijest nije osobito nježna prema pojedincima. Nakon Zulejhe otvara oči, Volgine djece i Ešalona za Samarkand, u novom romanu Ejzen okreće se čovjeku koji je i sam stvarao povijest, barem onu filmsku. Sergej Ejzenštejn, jedan od najvećih redatelja 20. stoljeća, bio je umjetnički vizionar, revolucionar filmskog jezika i čovjek koji je stvarao pod budnim okom sovjetske vlasti.
No Jahina ne želi podizati spomenik geniju, nju mnogo više zanima čovjek. Kako sačuvati umjetničku slobodu u sustavu koji od umjetnosti očekuje poslušnost? Gdje završava stvaralaštvo, a počinje propaganda? I može li se uopće razdvojiti velikog umjetnika od njegova vremena? Ejzen je raskošna romansirana biografija koja ne nudi jednostavne odgovore, nego otvara prostor za sve proturječnosti jednog iznimnog života.
A kada smo već kod Guzel Jahine, imamo još jednu vijest kojoj će se njezini čitatelji osobito razveseliti. Ponovno je dostupna Zulejha otvara oči, roman kojim je autorica osvojila međunarodnu književnu scenu. Priča o mladoj Tatarki prognanoj u sibirsku tajgu, o preživljavanju, ljubavi i postupnom osvajanju vlastite slobode, ostala je jedno od njezinih najsnažnijih djela. I jedan od naslova za koje ste nas najčešće pitali.
Ponovno je dostupna Zulejha otvara oči, roman kojim je autorica osvojila međunarodnu književnu scenu.
Dvije knjige iste autorice, dva posve različita života i jedno uporno pitanje: koliko čovjek može ostati svoj kada povijest odluči drukčije?
U romanu Sofíjina sumnja Palome Sánchez-Garnice povijest se ne pojavljuje samo na ulicama i političkim pozornicama nego ulazi ravno u obiteljsku svakodnevicu.
Jer postoje tajne koje mijenjaju obiteljsku povijest. A postoje i one zbog kojih se počnemo pitati je li išta od onoga što smo smatrali vlastitim životom doista bilo naše.
Madrid, 1968. Sofíja živi naizgled uređenim životom supruge i majke, dok su njezine znanstvene ambicije potisnute u drugi plan. No jedno anonimno pismo pokrenut će niz događaja koji će njezina supruga odvesti u Pariz i podijeljeni Berlin, a nju suočiti s mogućnošću da čovjek s kojim dijeli život možda uopće nije onaj za koga se predstavlja.
Sánchez-Garnica vješto isprepleće obiteljsku dramu, špijunsku napetost i političku povijest Europe, od Francove Španjolske do hladnoratovskih obavještajnih službi. Ispod uzbudljive radnje otvara se pitanje identiteta, povjerenja i položaja žene u društvu koje joj je unaprijed odredilo granice.
Jer postoje tajne koje mijenjaju obiteljsku povijest. A postoje i one zbog kojih se počnemo pitati je li išta od onoga što smo smatrali vlastitim životom doista bilo naše.
Ako se u prethodnim romanima povijest vraća kroz dokumente, uspomene i tajne, u romanu Oni koji ne umiru Dane Grigorcee njezin povratak poprima znatno neobičniji oblik.
Mlada umjetnica vraća se iz Pariza u rumunjski gradić podno Karpata, mjesto njezinih djetinjih ljeta koje je nakon pada komunizma ostalo zarobljeno između propalih obećanja i novih oblika korupcije. Kada se u obiteljskoj kripti pronađe unakaženo tijelo, počinju glasine o Vladu Tepešu, a s njima i prava mala drakulomanija.
No vampiri su ovdje mnogo više od književnog ukrasa. Grigorcea se poigrava gotičkom tradicijom, političkom satirom i crnim humorom kako bi progovorila o društvu koje se nije uspjelo obračunati s vlastitom prošlošću. Mrtvi se vraćaju, stari moćnici mijenjaju odijela, a mitovi postaju unosniji od istine.
Uz roman Zulejha otvara oči, na naše se police vraća i Hana Alene Mornštajnove, jedan od najpotresnijih romana suvremene češke književnosti.
Roman nagrađen Švicarskom književnom nagradom duhovit je, mračan i književno razigran podsjetnik da povijest ponekad nije potrebno oživljavati. Dovoljno je pogledati oko sebe i ustanoviti da nikada nije ni umrla.
Nisu, srećom, svi povratci tako sablasni. Neki su itekako dobrodošli, osobito kada je riječ o knjigama koje su odavno rasprodane, a čitatelji ih i dalje uporno traže.
Uz roman Zulejha otvara oči, na naše se police vraća i Hana Alene Mornštajnove, jedan od najpotresnijih romana suvremene češke književnosti.
Priča koja počinje naizgled bezazlenim dječjim neposluhom postupno razotkriva tragediju jedne obitelji i sudbine obilježene holokaustom. Mornštajnová s iznimnom pripovjedačkom suzdržanošću istražuje naslijeđenu traumu, krivnju i šutnju koja se prenosi s generacije na generaciju. Hana je roman o onome što preživjeli nose sa sobom, ali i o onome što njihovi potomci često nasljeđuju a da toga nisu ni svjesni.
Neke knjige ponovno objavljujemo zato što ih čitatelji traže. Druge zato što vjerujemo da ih nove generacije trebaju otkriti. Hana pripada objema skupinama.
A poseban oblik povratka donosi nam Martina Mlinarević.
Pod naslovom Nebo je napustilo ptice ponovno susrećemo njezine knjige Huzur i Bukača, sada objedinjene u novom ruhu. Vjerni Martinini čitatelji dobro znaju da su to tekstovi kojima se ne vraćamo slučajno. U njima se susreću osobna iskustva, ranjivost, otpor, gubici i ona osobita životna neposrednost zbog koje njezine riječi pronalaze put do čitatelja.
Zato je dobro da imamo književnost. Ona barem postavlja pitanja koja povijest najradije preskače.
Jer nisu samo velike povijesne tragedije vrijedne pamćenja. Postoje i osobne povijesti, one koje ne ulaze u udžbenike, ali mijenjaju živote. Martina Mlinarević piše upravo iz takva prostora, bez potrebe da se skriva iza velikih riječi ili unaprijed pripremljenih odgovora.
Nebo je napustilo ptice zato nije tek novo izdanje poznatih tekstova nego prilika za drukčiji susret s njima. Za neke čitatelje prvi, za druge ponovni, možda i ponešto promijenjen iskustvom svega što se u međuvremenu dogodilo.
Šest listopadskih knjiga vodi nas od sovjetske Rusije do frankističke Španjolske, od čeških obiteljskih tragedija do rumunjskih vampira, od filmskih studija do najintimnijih osobnih ispovijesti.
Na prvi pogled, teško bi ih bilo smjestiti na istu policu prema bilo kakvu urednom tematskom ključu. No književnost ionako ne voli uredne ladice.
U svim tim pričama netko pokušava sačuvati ono što je ugroženo: slobodu, identitet, uspomenu, istinu, vlastiti glas. Netko se bori protiv zaborava, netko protiv nametnute verzije života, a netko tek pokušava razumjeti što se zapravo dogodilo.
Povijest će, po svoj prilici, nastaviti po svome. I dalje će ponešto prešućivati, ponešto uljepšavati, a mnogo toga zaboravljati.
Zato je dobro da imamo književnost. Ona barem postavlja pitanja koja povijest najradije preskače.
