25
kol 2026
kol 2026
Dok se automobilom zaustavljam ispred škole, Jakob me već čeka vani. Bicikl je naslonio na ogradu. Ja stižem s posla, a on od kuće. „Ni ja ne znam ništa više”, odvraćam na njegovo pitanje što mi je učiteljica rekla na telefon i pritom primjećujem koliko sam razdražljiva. Na leđima osjetim dodir njegova dlana i moram se suzdržati. On to čini u dobroj namjeri. No oduvijek sam bila takva – ako nisi siguran što trebaš učiniti, radije me nemoj dodirivati. Kod zbornice se sastajemo s gospođom Bohle pa je slijedimo do prazne učionice. Školske klupe složene su u obliku slova U. Gospođa Bohle pokaže nam da sjednemo. Jakob se nećka, stolice su prilagođene dječjem uzrastu. Sjednem u klupu i prekrižim ruke na prsima.
„Ona kaže da se to dogodilo već nekoliko puta”, zaključi gospođa Bohle svoj izvještaj. Ona sjedi za katedrom, a mi preko puta nje.
„Ima li svjedoka?” pitam.
„Svjedoka?” ponovi gospođa Bohle mršteći se.
„Je li itko vidio što rade?”
Gospođa Bohle odmahuje glavom. „To je bilo pod velikim odmorom. Ostala djeca bila su na dvorištu. Njih je dvoje bilo samo u razredu.”
„Nije li vaša dužnost paziti na njih?” Glas mi zvuči pomalo ljutito.
Gospođa Bohle pogleda me.
„Zapravo još ne znamo što se dogodilo”, Jakob pokušava primiriti situaciju.
„Ne vjerujete mi? Takvo što djevojke ne tvrde olako”, kaže gospođa Bohle.
„Ne, nisam to…”
„Mi kao škola ovaj slučaj shvaćamo ozbiljno. Premda je u toj dobi normalno istraživati vlastite granice.”
„I mi to shvaćamo vrlo ozbiljno”, kaže on.
Gospođa Bohle udahne. „Je li Luca možda vidio nešto što ga je moglo zbuniti?” upita.
Osjećam kako se u meni budi prkos. „Kad vodimo ljubav, zatvorimo vrata spavaće sobe”, kažem ne trepnuvši.
„Pia”, šaptom će Jakob.
„Je li ponekad nasamo s drugim odraslim osobama?
Na primjer, s nekim stricem ili susjedom?”
„Ne”, kaže Jakob.
„Pa, s tobom je nasamo”, kažem. „A i ti si muškarac.”
Jakob me zabezeknuto pogleda.
„Možemo li razgovarati s djecom?ˮ upita on obraćajući se gospođi Bohle. „S onom djevojčicom?”
Ona odlučno odmahne glavom. Osobno su s njom već
razgovarale i ona i pedagoginja. I one joj vjeruju. Dakako da joj vjeruju.
„A što kaže Luca?” upita Jakob.
To mogu zamisliti. Kako Luca ne kaže ništa. Samo stisne usne i ne otvara usta. Zaključano, a ključ bačen.
„Zasad nije rekao ništa”, odgovori gospođa Bohle nadodajući da njegovu šutnju ne tumači automatski kao priznanje krivnje jer zna kakav je. Glas joj postaje svjetliji.
Prelazi iz mola u dur. Na trenutak je ponovno ona Lucina ljubazna učiteljica.
No mene neće zavarati. Zavalim se u stolici i ne uzvraćam joj osmijeh. Optuženik ima pravo na šutnju.
Čučnem i čekam da mi Luca dotrči u zagrljaj kao što to uvijek činim kad dođem po njega. On će to uskoro prerasti i bit će mu neugodno. No danas mi se sjuri u zagrljaj, a ja ga zaustavim rukama.
Tajnica škole pazila je na njega dok smo razgovarali s učiteljicom. Na izlasku iz škole kimnem joj. Sjedamo u automobil. Jakob sjedne na stražnje sjedalo, ja na suvozačevo. Samo Luca sjedi gdje i inače. Smiješan prizor, kao da je naš stari Ford postao automobil za bijeg u kojemu pljačkaši banke čekaju vozača da se vrati. Čekamo nekoga tko zna kamo trebamo ići. Luca je oborio pogled i uvukao ramena.
„Što se zapravo dogodilo?” pitam.
Luca počne gristi donju usnu.
„Hajde, reci”, pitam ležernim tonom kakvim s njime i inače razgovaram. No u zraku se osjeća usiljenost.
„Ništa”, procijedi gotovo nečujno.
„Ali nismo došli po tebe ni zbog čega. Gospođa Bohle rekla je…”
Jakob spusti Luci ruku na rame. U toj gesti ima nečeg utješnoga. No mene to ljuti. Svi bismo trebali biti bijesni.
„Idemo u park”, predloži Jakob. „Nađemo se tamo?”
Kimnem. Izađemo iz automobila. Jakob otključa svoj bicikl. On je jedan od onih koji uvijek zaključavaju bicikl. Zato mu ga još nikad nisu ukrali. Ja požurim sjesti na vozačevo mjesto. Auto je poput skloništa. Palim motor i krećem.
„Mama, ljutiš se?”
„Nisam još sigurna.”
Pogledi nam se sretnu u retrovizoru trenutak prije nego što naglo zakočim.
„Jebemu!”
Luca pokušava doći do daha. Pri kočenju pojas se jako zategnuo. Zamalo sam prošla kroz crveno.
Šljapkamo po lišću, žutom, crvenom narančastom. Cipele nam duboko propadaju. Podignem pogled, lišće na granama ne doima se prorijeđeno. Krošnje su još uvijek jedre, pune i šarene. Tu je i zlatno jesenje svjetlo i onaj vrlo posebni zrak, još topao, ali s prvom slutnjom zime.
Na suncu poželiš skinuti jaknu, a u hladu natući kapu na glavu. Prolazimo pokraj bare u kojoj plivaju patkice. Luca potrči prema dječjem igralištu. Vere se sve do vrha konstrukcije koja podsjeća na paučinastu loptu. S rukama u džepovima jakne Jakob i ja stojimo na rubu velikoga pješčanika i šutimo. Današnji je dan vrlo neobičan. Luca je prestao pogađati što slijedi. Zaboravio je brige i tek se s vremena na vrijeme plaho osvrne preko ramena.
„Kvragu”, kažem. Šapćem premda smo na igralištu gotovo sami. Sa strane je igralište za najmanju djecu i ondje je više majki, čak i jedan otac, no ovdje smo sami. Okrenem se prema Jakobu.Jakob uvuče donju usnu. Kad to čini, podsjeća me na Lucu. Žalosti ga što svi govore da je Luca ista mama. Plava kosa, sivkaste oči, svijetla put. No izraz lica, mimika, to im je zajedničko. Samo što je Jakobovo grickanje usne u pravilu najava nečega. Nečega neugodnoga.
„Gospođa Bohle rekla je da djeca takvo što ne čine bez razloga.” Pogleda me odozdo. Nikako ne mogu dokučiti kako mu to uspijeva kad je viši od mene. „A što bi moglo biti razlog?” upita. Uznemiruje ga pretpostavka koju je natuknula učiteljica.
Ja samo odmahnem rukom. „Još i ne znamo je li se to doista dogodilo. Neka djevojčica ispričala je nekakvu priču i svi su se odmah usplahirili.”
„Misliš li da je to izmislila?”
„Da – mislim.”
Na trenutak zastanem.
Mislim li to doista?
Ženama se mora vjerovati – bez ikakva da, ali. Previše je žena koje se ne usuđuju progovoriti zbog straha da im ljudi neće vjerovati. I zato im treba vjerovati, uvijek. U to sam uvjerena. Pomislim na Lucine prstiće i kako mu je kao bebi trebala cijela šaka da bi obuhvatio moj kažiprst.
„Mora nam ispričati što se dogodilo. Iz svoje perspektive. Želim to čuti od njega”, kažem.
Jakob uzdahne.
Kad se Luca uplaši, postane vrlo tih. Kad ga grdimo, on uvuče ramena i obori pogled. Poput puža koji se uvuče u kućicu. Koliko je samo puta dokazivao svoju nevinost kad bismo ga nepravedno kažnjavali. Zato smo postali oprezni.
„Zar nisi čitao Jespera Juula?” pitam.
Jakob se nasmije. „To je bilo prije sto godina, Pia. Pa ti si mi rekla da prestanem čitati savjetnike za roditelje jer ti to uništava intuiciju.”
„Ali sad nemam nikakvu intuiciju”, kažem.
Istodobno pogledamo prema Luci. Poput majmunčića visi na užadi. Plava mu kosa slobodno pada. Otkako se rodio, progone me kojekakve misli: zamišljam kako zaspi i više se ne probudi, kako se dječja kolica kotrljaju prema vrlo prometnoj cesti jer ih nisam dobro zakočila, kako je obolio od neizlječive bolesti. Zamišljam tu bol. Obamrlost. Nijekanje stvarnosti. Neukrotivu želju da vratim vrijeme, ali i očaj jer mi to ne uspijeva.Vidim opasnosti. Zamišljam kako pada s konstrukcije za penjanje i lomi vratnu kralješnicu, a ja podnosim taj osjećaj, ali ništa ne poduzimam. Luca se sad svake večeri želi pomoliti. Mi tad moramo kleknuti ispred njegova kreveta. Jakoba to užasno nervira.
Govorim mu da je to samo prolazna faza i ako ga pustimo i ne obraćamo na to pozornost, stvar će se srediti sama od sebe. No posljednjih tjedana u tom sam večernjem ritualu ostala sama. Prihvaćam tu igru. Sklapam ruke na molitvu, no danas ne sklapam oči. Lucine usne izgovaraju nečujne riječi.
„Mogu li te nešto pitati?” kažem nakon što je glasno izgovorio „Amen!” i uvukao se u postelju.
„Zna li Bog sve?”
Luca me pogleda.
„To jest, kad se moliš, pričaš li mu što se dogodilo?”
„On sve zna”, kaže Luca.
„I što mu onda kažeš?”
„To je tajna”, šapne svečano ozbiljan.
Odjednom sam beskrajno umorna. Ugasim svjetlo i hrptom nosa dotaknem mu obraz. Poznajem ga bolje nego ikoga na svijetu. No što je stariji, sve više sati provodi bez mene i sve više toga doživljava bez mene. Tako to mora biti. On ne pripada meni nego samome sebi. No ipak bih voljela da ima ugrađenu nekakvu kameru, kao u modernim automobilima, gdje se nakon prometne nesreće može pregledati snimka i vidjeti tko je kriv.
Luca ravnomjerno diše, zaspao je. S noćnog ormarića dohvatim svoj telefon. Cijelo poslijepodne guglala sam pojmove „djeca s poremećajima u ponašanju”, „dječja seksualnost”, „pridobiti djecu da govore”. Glava mi puca od silnih stranica i foruma. Odlazim u WhatsApp grupu za
roditelje. Umirilo me je što ondje nisam našla nikakve poruke, no sad shvaćam zašto. Isključili su me iz grupe.