Što su mitovi i zašto ih toliko volimo?
Teško pitanje, još teži odgovor.

Grčka mitologija prepuna je priča o junacima koji su uvijek željeli više nego što im je bilo dano: više moći, više slobode, više života. No mitovi nisu samo pripovijetke koje pripadaju prošlosti niti obrasci iz kojih izvlačimo pouke. Oni oblikuju kolektivno pamćenje, grade predodžbu o vlastitoj snazi, pravednosti i želji za pomicanjem granica.
Među najpoznatijima su mit o Sizifu te priča o Dedalu i Ikaru. Sizif, lukavi i prkosni kralj koji je povjerovao da može nadmudriti bogove i samu smrt, kažnjen je vječnim guranjem kamene gromade uzbrdo. Upravo je u toj slici Albert Camus pronašao jednu od ključnih metafora modernog čovjeka. U eseju Mit o Sizifu pisao je o apsurdu – sudaru između ljudske potrebe za smislom i svijeta koji na ta pitanja ne daje odgovor.

Ikar je, pak, postao simbol mladenačkog zanosa i oholosti: mladić koji je, zanesen letom, ignorirao očevo upozorenje te se spaljenih krila strmoglavio u more. Ali u njemu i dalje prepoznajemo nešto čemu se divimo – onu upornu, gotovo kobnu ljudsku potrebu da stalno prelazi granice vlastitih mogućnosti.
Mitovima je prožet i balkanski prostor, a jedna od njegovih najpoznatijih figura svakako je Kraljević Marko. Povijesni Marko Mrnjavčević bio je srednjovjekovni plemić ograničene moći i vazal Osmanskog Carstva. No usmena predaja od njega je stvorila gotovo nadnaravno biće: pravednika robinhudovskih sklonosti, junaka nad junacima koji na svom Šarcu prelazi planine, ispija bačve vina, nadmudruje careve i sam pobjeđuje čitave vojske.
A možda je upravo u tome razlog zbog kojeg mitovi nikada ne nestaju. Oni se samo sele u nova vremena, nove priče i nove knjige.

Svibanjski naslovi koje vam donosimo kreću se upravo tim prostorom između mita i stvarnosti, između kolektivnih zabluda i vrlo stvarnih ljudskih sudbina. Od satiričnog Imotskog Ante Tomića, preko Chaplinova Hollywooda i jednog kupea vlaka, slavonskobrodskih punkera pa sve do ratom razorene Ukrajine, i Palestine koja više ne može ostati fusnota televizijskih vijesti.

Jedna od ovih knjiga nasmijat će vas do suza. Jedna će vam rasvijetliti cijeli geopolitički svemir nepravdi. Neke će vas možda i naljutiti, neke rastužiti. Ali sigurno je samo jedno: sve ćete ih pamtiti.

Kraljević Marko oslobađa Imotski
Ante Tomić ponovno radi ono što najbolje zna: secira naše mentalitete humorom toliko preciznim da nakon smijeha ostane lagana nelagoda. U priči o “oslobađanju” Imotskog Tomić razbija mitove o naciji, herojstvu i lokalnim veličinama, stvarajući galeriju antijunaka koji su istodobno groteskni, simpatični i bolno prepoznatljivi. 

U priči o “oslobađanju” Imotskog Tomić razbija mitove o naciji, herojstvu i lokalnim veličinama, stvarajući galeriju antijunaka koji su istodobno groteskni, simpatični i bolno prepoznatljivi.

Jer svi naši ratovi, politike i ideologije na kraju često završe na istim mjestima — u sitnim interesima, taštini i ljudskoj slabosti. A malo tko to vidi jasnije od Tomića. „Kraljević Marko oslobađa Imotski“ satira je koja pogađa točno tamo gdje naviše boli, koja će vas do suza nasmijati, a nema sumnje da će se dogodovštine Marka Kraljevića još dugo, dugo prepričavati. 

Moja autobiografija
Charlie Chaplin u svojoj autobiografiji vodi nas od siromašnih londonskih ulica do Hollywooda i nastanka jednog od najprepoznatljivijih likova filmske povijesti. 

„Moja autobiografija“ nezaboravna je priča i knjiga koja treba biti sastavni dio svake kućne biblioteke. 

No ovo nije samo priča o slavi. Chaplin piše o gladi, nesigurnosti, umjetnosti i političkim pritiscima s istom lakoćom s kojom je njegov Skitnica hodao između komedije i tragedije. I danas djeluje gotovo nevjerojatno da je čovjek koji je nasmijavao cijeli svijet cijeloga života tako precizno razumio tugu. „Moja autobiografija“ nezaboravna je priča i knjiga koja treba biti sastavni dio svake kućne biblioteke. Prevela s engleskog Mirna Čubranić.

U vlaku
Daniel Glattauer od običnog putovanja vlakom radi mali emocionalni ring. Jedan pisac u kreativnoj krizi i jedna neznanka započinju razgovor koji se polako pretvara u seciranje ljubavi, braka, samoobmana i svih onih rečenica koje ljudi godinama ne izgovore ni najbližima.

Pisac u kreativnoj krizi i neznanka započinju razgovor koji se polako pretvara u seciranje ljubavi, braka, samoobmana i svih onih rečenica koje ljudi godinama ne izgovore ni najbližima.

Glattauer i dalje ostaje majstor dijaloga: dovoljno duhovit da vas razoruža i dovoljno pametan da vas natjera da nakon čitanja još neko vrijeme šutite. Prevela s njemačkog Ineš Meštrović.

Djeca Panonije
Kristina Kegljen vraća nas u slavonsku ravnicu ranih dvijetisućitih, među punkere, u parkove, loše vino, gitarske rifove i generaciju koja pokušava pronaći identitet usred tranzicijskog rasapa. 

Roman počinje kao priča o alternativnom odrastanju, a zatim se pretvara u nešto mnogo mračnije i složenije.

Roman počinje kao priča o alternativnom odrastanju, a zatim se pretvara u nešto mnogo mračnije i složenije — priču o nestanku, zaboravu i ljudima koji polako odustaju od sebe. Crni humor, nostalgija i pankerski kaos ovdje idu ruku pod ruku.

Kćerkica
Tamara Duda piše roman koji ne pokušava romantizirati rat niti od svojih junaka pravi superheroje. Smješten u Doneck 2014., Kćerkica prati mladu ženu koja ostaje u gradu i pomaže kako god zna: organiziranjem pomoći, prijevozom hrane i opreme, upornošću. 

Duda piše precizno, bez viška patetike, a upravo zbog toga pojedini prizori ostaju dugo pod kožom.

Upravo zato roman djeluje tako snažno — jer pokazuje da se hrabrost često sastoji od toga da jednostavno ne odeš. Duda piše precizno, bez viška patetike, a upravo zbog toga pojedini prizori ostaju dugo pod kožom. Prevele s ukrajinskog Ana Dugandžić i Dariya Pavlešen. 

Kad svijet spava – priče, riječi i rane Palestine
Francesca Albanese jedna je od rijetkih osoba koje su posljednjih godina imale hrabrosti javno, jasno i argumentirano govoriti o Palestini bez diplomatskog zamuckivanja i birokratskih eufemizama. Upravo zato knjiga Kad svijet spava – priče, riječi i rane Palestine, koju je s talijanskog preveo Lovro Klepac, djeluje toliko snažno.

Ona piše o konkretnim ljudima: djeci, liječnicima, umjetnicima, obiteljima. 

 Albanese ne piše iz pozicije promatrača koji tragediju pretvara u apstrakciju. Ona piše o konkretnim ljudima: djeci, liječnicima, umjetnicima, obiteljima. O životu pod okupacijom, o egzilu, strahu i svakodnevici koja se ostatku svijeta često prikazuje tek kao politički “problem”. Njezina knjiga nije ni pamflet ni sentimentalna kronika, nego pokušaj da se kroz priče vrati ljudskost onima koje su mediji i politika pretvorili u brojke. 
I možda je upravo zato ova knjiga važna završnica jednog ovakvog niza. Jer nakon svih naših mitova, legendi, junaka, antiheroja i kolektivnih fantazija – ostaje pitanje što ćemo učiniti kada se pred nama napokon pojavi gola, dokumentirana i neporeciva stvarnost.

Uživajte u svibanju, jagodama i trešnjama, odmarajte i čitajte knjige koje se pamte. 
Iz ove su kolekcije sve takve – nezaboravne.