Ova knjiga skromno je djelo Mustafe ibn Muhameda ibn Abduselama al-Zamorija, istinita priča o njegovu životu i putovanju iz grada Azemmura u Zemlju Indijanaca, u koju je stigao kao rob i u kojoj je, u pokušaju da povrati slobodu, doživio brodolom i mnoge godine proveo izgubljen.

Budući da sam ovu pripovijest napisao davno nakon što su se zbili događaji o kojima govorim, morao sam se posve oslanjati na sjećanje. Moguće je stoga da navodim pogrešne udaljenosti ili netočne datume, ali to su manje pogreške, očekivane za ovakvu priču.

Za sve ostalo, potvrđujem da sam ove događaje opisao onako kako sam ih doživio, uključujući i one toliko rijetke da bi se čitatelju mogli učiniti neistinitima.

Namjera mi je ispraviti detalje kronike koju su sačinili moji suputnici, tri kastiljska gospodina po imenu Andres Dorantes de Carranza, Alonso del Castillo Maldonado te posebno Alvar Nunez Cabeza de Vaca, koji su svoje svjedočanstvo, Zajedničko izvješće, kako su ga nazvali, podastrli kraljevskom tribunalu Audienciji de Santo Domingo. Prvi mi je bio gospodar, drugi je bio zarobljenik kao i ja, a s trećim sam se natjecao u umijeću pripovijedanja. No za razliku od njih, ja nikada nisam bio pozvan svjedočiti pred španjolskim potkraljem o našem boravku među Indijancima.

Tri kastiljska gospodina koja sam spomenuo smatram ljudima dobrog karaktera, no uvjeren sam da su, pod pritiskom biskupa, potkralja i markiza Doline te u skladu sa standardima koje su im njihovi staleži nametali, navedeni da izostave neke događaje i preuveličaju druge te da prešute neke detalje i izmisle druge, dok se ja, kojega ne obvezuju dužnost prema kastiljskim moćnicima ili pravila društva kojemu ne pripadam, osjećam slobodnim ispričati pravu priču o tome što smo moji suputnici i ja doživjeli. 
Svatko od nas, na kraju, bio crn ili bijel, gospodar ili rob, bogat ili siromašan, muškarac ili žena, želi biti zapamćen nakon smrti. Ni ja nisam ništa drukčiji: želim nadživjeti vječnu tamu koja mi predstoji. Ako nekom srećom ova kronika dospije u ruke pravom službeniku koji se umilostivi prepisati je bez uljepšanja, osim onoga u obliku kaligrafije ili, u stilu Turaka i Perzijanaca, raznobojne iluminacije, onda će možda, jednog dana, ako bude volja Božja, moji sunarodnjaci čuti za moje čudesne pustolovine i iz njih uzeti ono što bi mudri ljudi i trebali: istinu pod krinkom zabave.

1.

Priča o La Floridi
 

Bila je to 934. godina po hidžri, trideseta godina mojeg života i peta mojeg uzništva – i bio sam na rubu poznatog svijeta. Hodao sam iza senora Dorantesa po bujno obraslom području koji su on i Kastiljci poput njega nazivali La Florida2. Nisam siguran kako ga moj narod zove. Kad sam napustio Azemmur, vijesti o ovoj zemlji nisu često privlačile pozornost naših glasnika. Oni su umjesto toga govorili o gladi, nedavnim potresima ili pobunama na jugu Berberije. Ali pretpostavljam da bi ga moj narod, u skladu s našim pravilima nazivanja, jednostavno zvao Zemljom Indijanaca. Indijanci su također sigurno imali ime za nj, iako ga ni senor Dorantes ni itko drugi u ekspediciji nije znao.

Senor Dorantes objasnio mi je da je La Florida veliki otok, veći čak i od same Kastilje, te da se proteže od obale na kojoj smo se iskrcali sve do Mirnoga mora. Od jednog do drugog oceana, kako je on to opisao. Svom ovom zemljom, rekao je, odsad će upravljati Panfilo de Narvaez, zapovjednik armade. Činilo mi se nevjerojatno, ili barem čudno, da bi španjolski kralj dopustio nekom od svojih podanika da vlada teritorijem većim od njegova, ali naravno,

zadržao sam svoje mišljenje za sebe.

Napredovali smo sjeverno prema kraljevstvu Apalači. Senor Narvaez je za nj saznao od nekih Indijanaca koje je zarobio nakon što je armada stigla do obale La Floride. Iako nisam htio putovati ovamo, laknulo mi je kada je stigao trenutak da se iskrcamo, jer su plovidbu preko Oceana magle i tame pokvarile sve poteškoće uobičajene za takvo putovanje: dvopek je bio ustajao, voda zamućena, zahodi prljavi. Skučenost je izazivala dodatnu nervozu među putnicima i posadom i skoro svakog dana izbijala bi svađa. Ali najgori je bio smrad – duboko ukorijenjen vonj neopranih ljudi u kombinaciji s dimom iz žeravnika i zapahom konjskoga i kokošjeg izmeta koji se zadržavao u oboru usprkos svakodnevnom čišćenju – kužna mješavina mirisa koja je napadala osjetila već pri prvom koraku u potpalublje.

A bio sam i radoznao jer sam čuo, ili načuo, od svojega gospodara i njegovih drugova, mnoge priče o Indijancima. Indijanci, govorili su, imaju crvenu kožu i nemaju kapke; oni su pogani koji prinose ljudske žrtve i štuju zlokobna božanstva; piju tajanstvene pripravke od kojih imaju vizije; hodaju posve nagi, čak i žene – tvrdnja u koju mi je bilo toliko teško povjerovati da sam je smjesta zanemario. Ipak, bio sam očaran. Ova zemlja za mene je postala

ne samo kraj puta nego i posve fantastično mjesto koje je moglo postojati samo u mašti putujućih pripovjedača s tržnica u Berberiji. Tako je djelovalo putovanje preko Oceana magle i tame, čak i na onoga koji se na nj nikada nije htio otisnuti. Ambicija drugih djelovala je kao zaraza, polagana i nepovratna.

Sa svakog se broda najprije iskrcao manji broj časnika i vojnika. Kao kapetan broda Gracia de Dios, senor Dorantes odredio je dvadesetoricu ljudi, među kojima je bio i ovaj sluga Božji, Mustafa ibn Muhamed, koji će u čamcima odveslati do plaže. Moj je gospodar stajao na pramcu čamca, jednom rukom oslonjen na kuk, drugom na balčaku mača. Ta mi se poza činila tako savršenim izrazom njegove žudnje da prisvoji bogatstva novog svijeta, da je izgledalo kao da pozira nevidljivom kiparu.

Bilo je to lijepo proljetno jutro: nebo je bilo posve plavo, a voda bistra. S plaže smo polako došli do ribarskog sela koje je jedan od mornara spazio visoko s prednjeg jarbola i koje je s obale bilo u dometu samostrela. Prvo me se dojmila sveprisutna tišina. Ne, tišina nije prava riječ. Ipak smo mogli čuti valove i šušanj palminog lišća na laganom povjetarcu. Radoznali galebovi slijetali su uz stazu kako bi nas promatrali, a onda bi ponovno zalepršali krilima i

odletjeli. Ali ja sam osjećao snažno odsustvo.
U selu je bilo desetak koliba podignutih na drvenim stupovima i natkrivenih palminim listovima. Bile su raspoređene u širokom krugu, s dovoljno mjesta između svakog para domova za kuhanje i skladištenje hrane. U ognjištima na rubu kruga bilo je svježih

cjepanica i zemlju je još natapala krv s tri oderana jelena obješena naglavačke, ali selo je bilo napušteno. Guverner je svejedno naredio da ga se temeljito pretraži. U kolibama je pronađen pribor za kuhanje i čišćenje, te životinjska koža i krzno, sušena riba i meso i velike zalihe sjemenki suncokreta, orašastih plodova i voća. Vojnici su odmah razgrabili sve što su mogli. Svaki je ljubomorno čuvao svoj ukradeni plijen i mijenjao ga za ono što je zaista htio. Ja nisam uzeo ništa niti sam imao što razmijeniti, ali osjećao sam sram jer sam morao svjedočiti njihovoj pljački te sam, nemoćan da ih zaustavim, bio njihov suučesnik.

Dok sam stajao uz gospodara pokraj jedne kolibe, primijetio sam hrpu ribarskih mreža. Podignuo sam jednu da pobliže proučim kako je neobično ispletena i u to sam pronašao čudnovat kamenčić. Prvo mi se učinilo da je to uteg, ali mreže su imale glatke kamene utege, drukčije od ovoga, koji je bio žut i grub. Zatim sam pomislio kako bi kamenčić mogao biti dječja igračka jer je izgledao kao dio seta pikula ili neke zvečke. Možda je slučajno upao među ribarske mreže. Podignuo sam ga prema svjetlu da ga bolje proučim, ali uto ga spazi senor Dorantes.

Estebanico, reče moj gospodar. Što si to pronašao?

Estebanico je ime koje su mi Kastiljci nadjenuli kad su me kupili od portugalskih trgovaca – bio je to niz zvukova čija mi je stranost i dalje grebala uho. Kad sam pao u roblje, bio sam prisiljen odreći se slobode, ali i imena koje su mi odabrali majka i otac. Ime je dragocjeno. Ono u sebi nosi jezik, povijest, skup običaja, jedinstven način gledanja na svijet. Izgubivši svoje ime, izgubio sam i poveznicu prema svemu tome. Zato se nikako nisam mogao osloboditi osjećaja da je ovaj Estebanico, osoba koju su izmislili Kastiljci, potpuno drukčiji od stvarnog mene. Moj gospodar mi otme kamenčić iz ruke. Što je ovo, upita.

Ništa, senor.

Ništa?

Samo kamenčić.

Da vidim. Noktom zagrebe kamenčić i pod slojem zemlje otkrije sjajniju žutu boju. Moj je gospodar bio radoznao čovjek i uvijek je o svemu postavljao pitanja. Možda je zato odlučio napustiti udobnost svojeg plemićkog doma u gradu Bejar del Castanar i steći bogatstvo u nepoznatim predjelima. Nije mi smetala njegova radoznalost za novi svijet, ali zavidio sam mu na načinu na koji je govorio o svojem rodnom mjestu – uvijek u iščekivanju svojeg slavnog povratka.

Nije to ništa, ponovio sam.

Nisam baš siguran.

Sigurno je pirit.

Ali moglo bi biti zlato. Prevrtao je kamenčić po prstima, ne znajući što bi s njim. Zatim je iznenada donio odluku i otrčao senor Narvaezu, koji je stajao u središtu sela čekajući da njegovi ljudi dovrše pretragu. Don Panfilo, doviknuo je moj gospodar. Don Panfilo.

Moram vam opisati guvernera. Najzamjetnija stvar na njegovu licu bio je crni povez preko desnog oka. Zbog njega je izgledao zastrašujuće, ali mi se činilo da mu upali obrazi i mala brada to nisu posebno pojačavali. Većinu vremena, čak i kada to nije bilo potrebno, nosio je čelični šljem urešen paunovim perjem. Nad prsnim je oklopom, od ramena do bedra, nosio plavu lentu, vezujući je gizdavo iznad kuka. Izgledao je kao čovjek koji je svojem izgledu

pridavao veliku važnost, ali ipak je mogao biti prost kao neki od njegovih najobičnijih vojnika. Jednom sam vidio kako je prstom začepio jednu nosnicu i kroz drugu ispalio dugi mlaz bale, sveudilj vodeći raspravu o brodskim zalihama s jednim od svojih kapetana.

Senor Narvaez pohlepnim je prstima primio kamenčić. Još ga malo proučavao na svjetlu, još malo grebao. Ovo je zlato, objavio je svečano. Kamenčić je ležao na njegovu dlanu kao Božji dar. Kad je ponovno progovorio, bio je promukao. Odlično, capitane Dorantese. Odlično.