Prevođenje iznutra i izvana: Maja Weikert

U sklopu projekta Europa iznutra i izvana već nekoliko godina zaredom objavljujemo suvremene, nagrađivane romane suvremenih europskih autora kako bismo našoj publici približili književnu produkciju na različitim europskim jezicima i otvorili dijalog o važnim temama današnjega društva, a koje se u mnogim pričama likova iz tih romana na različite načine oživljavaju. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nema naših sjajnih suradnika, prevoditeljica i prevoditelja, izvrsnih jezičara, koji su nam omogućili put u nove književne svjetove, pretočivši ih maestralno u naš jezik. Ovdje pozornost skrećemo upravo na njih.

Noćni roditelji drugi je roman, uz Mi i ja, Saskije de Coster, belgijske književnice i audiovizualne umjetnice, koji je objavljen u našoj izdavačkoj kući. Radnja romana prati mladi lezbijski par i njihovo nastojanje da budu roditelji, unatoč svim preprekama koje im staju na put. Stilski, formalno i sadržajno inovativan, a time i prevoditeljski iznimno zahtjevan, roman je ovjenčan mnogim priznanjima, kako publike tako i kritike. Kako se u koštac s Noćnim roditeljima uhvatila Maja Weikert Lozica, naša dugogodišnja suradnica i prevoditeljica mnogih romana s nizozemskoga jezika, pročitajte u nastavku.

1. Prevodite suvremena književna djela s nizozemskog jezika već dugi niz godina, potpisujete prijevode kod nas objavljenih romana Saskije de Coster, Lize Spit, Esther Gerritsen ili Renate Dorrestein. Odakle interes za prevođenjem s nizozemskoga jezika?

Teško je objasniti što je to što me toliko snažno povezuje s Nizozemskom, ali od onog dana kad sam prvi put kročila na nizozemsko tlo, osjećala sam se kao kod kuće. U Flandriju sam prvi put otputovala dosta kasnije, ali i ta me zemlja, iako potpuno drukčija od Nizozemske unatoč istom jeziku, privlači na sličan način kao Nizozemska. Dio odgovora možda se nalazi u naslovu prezentacije obiju zemalja na Sajmu knjiga u Frankfurtu 1993. Nizozemska i Flandrija: otvorene prema svijetu. Iako se obje zemlje mogu pohvaliti bogatom i raznovrsnom klasičnom književnošću, tek sam se na tom Sajmu knjiga, na kojem su Nizozemska i Flandrija bile zemlje domaćini, suočila sa suvremenom literaturom na nizozemskom jeziku.

Od trenutka kada sam, sa četiri godine, naučila čitati, još uvijek nisam prestala gutati knjige, ali ni za vrijeme studija anglistike, slavistike i germanistike, ni nakon, nisam razmišljala o književnom prevođenju. Književnost na nizozemskom jeziku me je, međutim, u tolikoj mjeri opčinila da sam shvatila da hrvatsku čitateljsku publiku želim upoznati s njom. I ne samo s literaturom, nego i sa sveobuhvatnom kulturom, s načinom mišljenja; željela sam sve ono što mene fascinira u Nizozemskoj i Flandriji pokušati prenijeti hrvatskom čitateljstvu. Do stvarnog početka prevođenja proteklo je međutim još nekoliko godina: osim što sam se htjela temeljitije upoznati s nizozemskom i flamanskom literaturom, nije bilo jednostavno pronaći nakladnika zainteresiranog za objavljivanje knjiga jedne „male“ književnosti, koja je u našoj zemlji bila nepoznanica. Koliko sam upućena, do tog vremena je u Hrvatskoj bila prevedena samo jedna jedina nizozemska knjiga – a prijevod je bio s njemačkog jezika. Ta se situacija na sreću s vremenom znatno promijenila. Promjena se, pretpostavljam, dogodila jednim dijelom preko njemačkog jezika: i u Njemačkoj su se nakon 1993. pojačano počele objavljivati knjige s nizozemskog jezičnog područja, i na taj je način nekolicina naših nakladnika saznala za te knjige preko svojih kontakata s njemačkim nakladnicima (godišnje se u svijetu prosječno prevede 575 naslova s nizozemskog jezičnog područja, četvrtina tog broja prevodi se na njemački jezik).

2. Već dugi niz godina živite izvan Hrvatske, radili ste kao lektorica za hrvatski jezik u različitim institucijama i kao sudski tumač za hrvatski jezik – koristi li prevoditelju iskustvo boravka izvan države? 

Život izvan države u kojoj se govori ciljni jezik dvosjekli je mač. S jedne je strane za prevoditelja jako važno proširiti vlastiti horizont, svakodnevno biti suočen s različitim stanovištima, različitim perspektivama. S druge se strane jezik u Hrvatskoj, kao i u zemljama, razvija, a ja nisam svakodnevno suočena s njime. No na sreću godišnje provodim i po nekoliko mjeseci u Hrvatskoj, a kao lektorica hrvatskog jezika na sveučilištu svakodnevno sam bila suočena s jezikom i književnošću u raznim oblicima. Veći problem predstavlja život u Njemačkoj, a ne u Nizozemskoj ili Flandriji, dakle na trećem jezičnom području, što znači nedostatak intenzivnijeg kontakta s izvornim jezikom književnosti koju prevodim. No tu na sreću na scenu stupaju Nizozemska i Flamanska književna zaklada, koje prevoditeljima omogućavaju boravak u zemlji izvornog jezika. Zahvaljujući tome, svake godine provodim više tjedana u Nizozemskoj odnosno Flandriji, ne uključujući i ono vrijeme koje inače privatno provodim u tim zemljama.

3. Budući da živite i u Hrvatskoj i u Njemačkoj, što nam možete reći o recepciji suvremene hrvatske književnosti vani. Čitaju li se naši autori?

Što se tiče recepcije hrvatske suvremene književnosti , situacija u Njemačkoj nedvojbeno se razlikuje od situacije u Nizozemskoj. U Njemačkoj ima relativno manje čitateljske publike nego u Nizozemskoj, a stariji prijevodi hrvatskih klasika na njemački jezik vrlo su loši, tako da netko tko je čitao loš prijevod Krleže neće tako brzo posegnuti za nekom drugom hrvatskom knjigom. Na sreću su se posljednjih godina pojavili novi, izuzetno dobri prevoditelji s hrvatskog, tako da se novija hrvatska književnost može pohvaliti dobrim prijevodima, i ljudi je počinju čitati. Recepcija suvremene hrvatske književnosti, u onim uskim krugovima u kojima se ona čita, jako je dobra. U Nizozemskoj se znatno više čita, i književnosti različitih slavenskih zemalja dobro su poznate čitateljskoj publici. Uobičajeno je u određenim vremenskim razmacima iznova prevoditi npr - ruske klasike. Nizozemska književna zaklada čak objavljuje časopis u kojem se predstavljaju dosad neprevedene knjige iz književnosti koje u Nizozemskoj nisu toliko poznate. Nizozemska je mala zemlja, a broj književnih prevoditelja s hrvatskog jezika vrlo je ograničen, no svi su jako dobri, tako da ovdje nema onih problema s lošim prijevodima koji postoje na njemačkom govornom području. Recepcija suvremene hrvatske književnosti vrlo je dobra. O recepciji u Flandriji na žalost ne znam previše.

4. Preveli ste roman Noćni roditelji Saskije de Coster, što je već drugi roman te autorice koji ste preveli (prvi je Mi i ja). Saskia je u svijetu flamanske književnosti poznato ime, a prati je glas izvrsne suvremene pripovjedačice koja nerijetko eksperimentira s formom i sadržajem. Je li Vam bilo zahtjevno prevoditi njezine romane?

Noćni roditelji zapravo je treći roman Saskije de Coster koji sam prevela, jedan raniji roman (Heroj) prevela sam na bosanski. U svakom je slučaju, zbog njegove kompleksnosti, bilo najzahtjevnije prevoditi roman Noćni roditelji.

5. U roman Noćni roditelji De Coster problematizira temu o kojoj se ne govori često, a to su loše strane bivanja dobrim roditeljem u današnjem svijetu. Kako ste doživjeli roman prvenstveno kao čitateljica?

I sama sam roditelj, pa sam u romanu susrela razmišljanja koja su mi dobro poznata iz vlastitog iskustva. Tematiziranje pitanja roditeljstva vrlo je važno, mi smo svi nekako odrastali u uvjerenju da je dovoljno dobiti dijete kako bi čovjek bio dobar roditelj, često sam čula izjave da majka nikad ne može pogriješiti u odgoju djeteta, što liječnička, policijska i psihijatrijska praksa itekako pobijaju. To automatsko udjeljivanje apsolucije majčinstvu potpuno je nerealno, ali ipak rasprostranjeno. Mislim da je hrabro od Saskije što tematizira svoju bojazan da neće moći voljeti dijete s kojim nema nikakvu biološku vezu, što isprva to dijete na neki način promatra kao prepreku za svoju vezu s djetetovom majkom. Kad bi na njezinom mjestu bio muškarac koji nije biološki otac djeteta, čitateljima bi njegove nedoumice bile shvatljivije, ali od žene se na neki način automatski očekuje bezuvjetno prihvaćanje djeteta i dobro roditeljstvo.

6. Osim što dotiče spomenute teme koje su gotovo tabu, otkrivajući sve sumnje koje jedan roditelj može imati u odgoju djeteta, Saskia u prvi plan postavlja lezbijski par koji umjetnim putem dobiva svoga sina. Zašto su glasovi manjina potrebni danas u književnosti?

Glasovi manjina predugo su bili zataškavani ili čak tabuizirani u književnosti, i ne samo u književnosti, ali se u novije vrijeme puno češće čuju. Vrlo je važno da književnost ne prikazuje svijet onakvim kakvim bi ga određeni broj čitatelja možda želio vidjeti, nego onakvim kakav jest, pa su glasovi manjina neobično važni za tu cjelokupnu sliku društva. Da ni jedan čovjek nije otok, znamo već odavno, i krajnje je vrijeme da i pripadnici većine napokon shvate od čega je satkan kontinent kojega smo svi mi dio.

7. Prilikom prevođenja bili ste u kontaktu s autoricom. Kako biste opisali taj tip suradnje? Jesu li autori i inače voljni surađivati s prevoditeljima njihovih djela?

Za razliku od prevođenja njezinih prijašnjih romana, prilikom prevođenja romana Noćni roditelji zbog njegove sam kompleksnosti relativno često bila u kontaktu s autoricom. Saskia de Coster uvijek je bila spremna odgovoriti na sva moja pitanja i pomoći mi kod svih mojih nedoumica. To je uglavnom bio slučaj sa svim nizozemskim i flamanskim autorima koje sam do sada prevodila, s nekima sam se toliko zbližila da se sastajem s njima svaki put kad dođem u Amsterdam ili Antwerpen. Vrlo su rijetki autori koji nisu spremni pomoći prevoditelju. U konačnici, u njihovu je interesu da se njihove misli prenesu na drugi jezik onako kako su ih oni sami zamislili („da se zna što je pjesnik želio reći). Smatram velikom privilegijom da mi koji prevodimo suvremenu književnost imamo tu mogućnost kontaktiranja autora, i to ne samo u slučaju nedoumica prilikom prevođenja.

8. Budući da prevodite suvremenu književnu produkciju s nizozemskoga, što nam možete reći o suvremenim romanima pisanim na nizozemskome jeziku? Koje teme prevladavaju, prema Vašemu sudu, u jednoj Belgiji i u jednoj Nizozemskoj? Ima li podudarnosti?

Književnost na nizozemskom jeziku toliko je bogata i sveobuhvatna da je teško izdvojiti nekoliko tema koje prevladavaju. Iako je nedugo nakon Drugog svjetskog rata objavljen cijeli niz knjiga s tematikom okupacije, proganjanja Židova, njihova skrivanja i sl. (među kojima najprevođenija knjiga ikad napisana na nizozemskom jeziku Dnevnik Anne Frank), zanimljivo je da je u posljednjih nekoliko godina ponovno objavljeno dosta romana s tom tematikom. Razlog tome je što je nizozemsko, a donekle i flamansko društvo počelo diferenciranije promatrati klišej skrivanja Židova i tematiku nacizma, i općenito izdaje, u vlastitim redovima. Jedna od važnijih tema u Nizozemskoj jest obračun sa strogim kalvinističkim protestantizmom koji vlada u određenom broju zajednica, i koji je traumatizirao cijeli niz autora. Ta tematika u katoličkoj Flandriji, naravno, ne postoji. Isto je tako u Nizozemskoj vrlo važna tema kolonijalne prošlosti. Ona nije nova, kritika kolonijalizma tema je, među ostalim, najznačajnijeg nizozemskog romana, Max Havelaar, napisanog još za vrijeme kolonijalizma. Nakon osamostaljenja Indonezije objavljen je priličan broj knjiga nizozemskih autora rođenih u Indoneziji koji su tu zemlju smatrali svojom domovinom, i sad su je odjednom izgubili (mislim da prekrasna knjiga Helle S. Haase Oeroeg još uvijek nije prevedena na hrvatski, što je velika šteta). No u posljednje je vrijeme objavljen cijeli niz romana autora podrijetlom iz bivših kolonija koji na kolonijalizam gledaju iz sasvim različite perspektive. U novije se vrijeme također sve učestalije čuju glasovi i drugih autora iz migrantskih obitelji koji pišu iz svoje perspektive – perspektive stranca u zemlji u kojoj žive.

To su više-manje teme specifične za Nizozemsku, a u manjoj mjeri za Flandriju. Kao i u drugim europskim književnostima, i u književnosti nizozemskog jezičnog područja učestale su teme o migraciji, integraciji, sudbinama izbjeglica, krizi demokracije, populizmu i sl., ali u toj književnosti ipak glavnu ulogu igraju općeljudske teme, teme prepoznatljive diljem svijeta. Veličina književnosti nizozemskog jezičnog područja jest u tome što to nije nizozemska ili flamanska književnost, nego jednostavno književnost. Prema jednoj izjavi iz 1997. godine, books don't have nationalities.

9. Koga biste izdvojili kao uzor u prevoditeljskome svijetu?

Osobno zapravo nemam pravog uzora u prevoditeljskom svijetu. Divim se kolegama Davidu Colmeru i Samu Garettu koji prevode s nizozemskog na engleski i čiji su prijevodi prava remek-djela. Oni su postigli ono čemu ja težim, a to je da prijevod ne zvuči kao prijevod. U vrijeme dok sam predavala hrvatsku književnost na sveučilištu često sam vodila seminare o književnom prevođenju, i tom sam prilikom došla u doticaj s izvrsnim prijevodima naših prevoditelja posebice s njemačkog; ovdje bih na prvom mjestu htjela istaknuti savršene prijevode njemačke klasične poezije (na pr. prijevode Dobriše Cesarića, Vesne Parun, Mihovila Kombola i dr.). Najviše me se dojmio prijevod Fausta Tita Strozzija, jasno vidi da je prevodio glumac, koji prevedene riječi izgovara na sceni.

10. Što sami čitate u slobodno vrijeme? Koji biste Henin naslov preporučili čitateljima?

Prvo treba definirati pojam slobodnog vremena. Dok sam bila docentica, hrvatske sam knjige čitala iz perspektive nastave. Kad čitam nizozemske i flamanske knjige, jedan ih dio mozga automatski prevodi, a drugi ocjenjuje bi li mogle biti zanimljive hrvatskom čitatelju. Tu se dakle ne može govoriti o slobodnom vremenu. Osim klasika koje sam već pročitala, vrlo rijetko čitam njemačke knjige. U slobodno vrijeme dakle čitam knjige na engleskom. I uživam u njima.

Hena objavljuje velik broj knjiga prevedenih s takozvanih „malih“ jezika, i na taj način približava hrvatskom čitatelju kulture koje bi mu inače ostale skrivene. A da bi knjiga bila vrhunske kvalitete, ne mora biti napisana na engleskom, i ne mora biti međunarodni bestseler. Čitatelju bih svakako preporučila obje knjige Renate Dorrestein, Kameno srce i Bez milosti, koje sam prevela za Henu.

Prevođenje iznutra i izvana: Suzana Kos

U sklopu projekta Europa iznutra i izvana već nekoliko godina zaredom objavljujemo suvremene, nagrađivane romane suvremenih europskih autora kako bismo našoj publici približili književnu produkciju na različitim europskim jezicima i otvorili dijalog o važnim temama današnjega društva, a koje se u mnogim pričama likova iz tih romana na različite načine oživljavaju. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nema naših sjajnih suradnika, prevoditeljica i prevoditelja, izvrsnih jezičara, koji su nam omogućili put u nove književne svjetove, pretočivši ih maestralno u naš jezik. Ovdje pozornost skrećemo upravo na njih.

U lipnju smo s nestrpljenjem dočekali roman Zvuk sunčanog sata češke autorice Hane Andronikove. Jedno od najboljih djela u opusu nažalost pokojne autorice za nas je prevela dr. sc. Suzana Kos, prevoditeljica s češkoga jezika i docentica na Katedri za zapadnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U trećem ovogodišnjem razgovoru o prevođenju iznutra i izvana pročitajte o češkoj književnoj produkciji te o prevođenju slojevitog i bogatog iskustva fikcionalnog svijeta koji se skriva u stranicama Zvuka sunčanog sata.

1. Radite kao docentica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri za češki jezik i književnost. Odakle ljubav prema češkom jeziku, kulturi i književnosti?

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu većina je studija dvopredmetna. Ja sam tako studij češkog jezika i književnosti zapravo upisala slučajno, tražeći što upisati uz željenu anglistiku. No kako kaže jedan od čeških književnih velikana, Karel Čapek, slučajnost ne postoji. Već na prvoj godini studija zaljubila sam se u češki jezik i kulturu, posebno u književnost. Ta ljubav traje do danas.

2. Koju biste češku literaturu ocijenili kao najzanimljiviju, najbližu studentima?

Studentima su najbliži suvremeni autori koji se srećom kod nas u zadnje vrijeme dosta i prevode. Vrlo rado čitaju i klasike iz zlatnih šezdesetih – Milana Kunderu, Bohumila Hrabala, Josefa Škvoreckog. Iznenade se i nerijetko oduševe Karelom Čapekom, njegovom svestranošću i svevremenošću. Prijevoda njegovih djela na hrvatski nam nažalost nedostaje.

3. Pamtite li svoj prvi prijevod s češkoga jezika?

Ako se dobro sjećam, bila je to pripovijetka Gradić češke autorice Ede Kriseove u sklopu antologije Baršunaste priče koja je uključivala prijevode mladih bohemista i studenata, od kojih su neki nastali u okviru vježbi i seminara. Bio je to zanimljiv projekt iz kojeg smo svi puno naučili, a slične projekte na studiju imamo i danas. Upravo je prošle godine kolega Matija Ivačić uredio blok Mlada češka pripovijetka u okviru časopisa Artikulacije s prijevodima nastalim na našem prijevodnom seminaru na diplomskom studiju.

4. Neko ste vrijeme proveli na usavršavanju u Češkoj. Kakva su Vaša iskustva s tom zemljom, što biste istaknuli kao posebnost u češkoj kulturi?

Ne poznajem nikog tko je otišao u Prag a da se nije u njega zaljubio. Na svakom koraku taj vas grad podsjeća na svoju veliku i slavnu povijest. Mene osobno oduševljava koliko Prag živi kulturu, uspio je sačuvati velik broj malih, intimnih kino dvorana u kojima se prikazuju češki i svjetski filmski klasici, kao i malih kazališnih scena, knjižaru ili antikvarijat naći ćete u svakoj drugoj ulici u centru. Nama je jako blizak poznati češki humor, stvorili smo razne predodžbe o Česima i Češkoj zahvaljujući upravo njihovoj bogatoj književnoj i filmskoj produkciji.

5. Uočavate li u suvremenoj češkoj književnoj produkciji teme koje najčešće prevladavaju?

Prvo desetljeće 21. stoljeća obilježila je smjena generacija i novi trendovi na češkoj književnoj sceni. Jedan od trendova bilo je okretanje velikim povijesnim temama, umjetnička refleksija nerazriješenih trauma iz češke prošlosti, poput Drugog svjetskog rata, političkih progona iz 50-ih godina 20. stoljeća i razdoblja normalizacije. S druge strane, pojavio se niz autora mlađe generacije koji su svoje proze smještali u strano okruženje i egzotične prostore. Na taj trend nadovezuje se i najmlađa generacija čeških autora kod kojih bijeg iz domaće sredine otvara prostor za samorefleksiju, propitivanje globaliziranog društva i multikulturalizma, aktualnih problema poput migrantske krize. Vječna i neiscrpna inspiracija i dalje ostaje i svakodnevica i međuljudski odnosi.

6. Roman koji ste preveli za naše čitatelje, Zvuk sunčanog sata, osebujan je i slojevit, i na formalnoj i na sadržajnoj razini. Što biste u prevođenju romana istaknuli kao najveći izazov?

Bila mi je velika želja prevesti ovaj roman i stvarno sam bila jako uzbuđena kad sam krenula s prevođenjem. Roman obiluje gotovo opipljivim opisima i bilo je izazovno te žive slike dočarati hrvatskim čitateljima. Zvuk sunčanog sata je i roman o pričanju priča, lirske rečenice Andronikove oslikavaju atmosferu i emocije razrađene do njihovih najfinijih nijansi. Jedan od glavnih likova građevinski je inženjer što je zahtijevalo i podosta istraživanja stručne građevinske terminologije, dio radnje odvija se u Indiji, pa je bilo potrebno zaroniti i u indijsku kulturu, običaje, mitologiju.

7. Hana Andronikova bila je zaista poznata i hvaljena češka spisateljica, ali nažalost preminula je nakon dugotrajne borbe s rakom dojke. Svijet koji je stvorila s pravom je ovjenčan brojnim priznanjima. Kako ste doživjeli Hanu Andronikovu, prvenstveno kao čitateljica?

Hana Andronikova napustila nas je uistinu prerano, ostavila je iza sebe kvantitativno malen, ali kvalitativno značajan opus. Njezini romani formalno su složeni i promišljeni, iza njih stoji temeljit istraživački rad. No Andronikova je prije svega fantastična pripovjedačica, sugestivno prenosi složene ljudske emocije i uvlači nas u priču, čitatelj zajedno s likovima proživljava njihova razočaranja, bijes, ushit i tugu. Mene je osobno kao čitateljicu osvojio nevjerojatan duh i prkos koji izviru iz njezinih romana, neuništiva želja za životom. 

8. Kako biste interpretirali naslov romana Zvuk sunčanog sata?

Sunce kao simbol života i ljubavi provlači se kroz cijeli roman. Glavni lik kao dječak obožava slušati majčine priče o bogovima Sunca, na odlasku u Terezín majka mu objašnjava da su sunčeve zrake kuriri boga Sunca i da će putem njih komunicirati, njegov otac izrađuje sunčani sat na koji ucrtava njihove zodijačke simbole, odnos njegovih roditelja sažet je u jednu metaforu – on je bio njezin sunčani sat, a ona je bila Sunce, jedno bez drugog nisu postojali. Roman je njihova ljubavna priča, ona ih je nadživjela, sunčani sat odjekuje i dalje. 

9. Koga biste od književnih prevoditelja s naših prostora istaknuli kao uzor?

Bilo bi jako teško i nepravedno navesti samo jednog. Imamo uistinu sjajnih prevoditelja s različitih jezika čije je prijevode užitak čitati.

10. U pogledu književne produkcije Češka je zaista zemlja koja se mnogočime može dičiti. Kako biste usporedili književnu scenu u Hrvatskoj i u Češkoj?

Teško je povlačiti takve paralele bez dubinske analize. Češka je veće tržište i ima izuzetno bogatu književnu produkciju koju je gotovo nemoguće pratiti, no i naša je scena živa i raznolika. Štafetnu palicu u oba slučaja preuzeli su autori srednje i mlađe generacije kod kojih, moj je dojam, dominiraju kratke pripovjedne forme koje bolje odgovaraju trenutku u kojem živimo. I na češkoj i na hrvatskoj sceni sve je više novih snažnih ženskih pripovjednih glasova, što mene posebno veseli. 

Prevođenje iznutra i izvana: Daria Lazić

U sklopu projekta Europa iznutra i izvana već nekoliko godina zaredom objavljujemo suvremene, nagrađivane romane suvremenih europskih autora kako bismo našoj publici približili književnu produkciju na različitim europskim jezicima i otvorili dijalog o važnim temama današnjega društva, a koje se u mnogim pričama likova iz tih romana na različite načine oživljavaju. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nema naših sjajnih suradnika, prevoditeljica i prevoditelja, izvrsnih jezičara, koji su nam omogućili put u nove književne svjetove, pretočivši ih maestralno u naš jezik. Ovdje pozornost skrećemo upravo na njih.

U lipnju smo objavili roman Dvoslojno staklo islandske književnice Halldóre Thoroddsen. Riječ je o vrlo kratkom, ali intenzivnom romanu, koji je ovjenčan i Nagradom Europske unije za književnost. Roman je za nas fantastično prevela Daria Lazić, prevoditeljica s islandskoga jezika i mlada znanstvenica, zaposlena na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U razgovoru s našom novom suradnicom pročitajte o njezinu iskustvu prevođenja ovoga odličnog romana, ali i specifičnostima islandskoga jezika, svakodnevice i kulture.

1. Osim što prevodiš s islandskoga, znanstveno se baviš jezikom u radu na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje i na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje između ostaloga predaješ o islandskome jeziku i kulturi. Odakle interes za islandski jezik?

Interes za islandski javio se tijekom studija švedskog jezika i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim švedskoga, veoma su me zanimali i ostali nordijski jezici, sličnosti i razlike među njima te njihov povijesni razvoj. U tom smislu islandski je osobito zanimljiv jer je zbog svoje arhaičnosti blizak staronordijskomu iz kojeg su se razvili suvremeni jezici, stoga na neki način predstavlja ključ za razumijevanje odnosa među njima. Bila mi je velika želja naučiti ga, no to nije bilo moguće u Hrvatskoj, stoga sam bila veoma sretna kad sam zahvaljujući stipendiji islandske vlade dobila priliku za studij islandskoga na Islandu.

2. Odakle želja za književnim prevođenjem?

Dio mojega jezičnog obrazovanja odnosio se i na upoznavanje s nordijskim književnostima te sam vrlo rano počela razmišljati o tome da bih voljela doprinijeti tomu da se barem dio tog bogatstva učini dostupnim hrvatskoj publici. U nekom trenutku pojavila se ideja da bih voljela prevoditi i staronordijsku književnost, što je, naravno, veoma ambiciozan plan, no možda se jednom i ostvari.

3. U sklopu obrazovanja određeno si vrijeme provela i usavršavajući se na Islandu, u prekrasnoj zemlji koju će mnogi opisati kao vrlo neobičnu. Kakva su tvoja iskustva s Islanda? 

O tome bi se puno toga moglo reći. Island je fascinantna zemlja u bilo kojem smislu. Krase je nevjerojatne prirodne ljepote te je jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje je na relativno malom prostoru moguće vidjeti niz rijetkih pojava kao što su vulkani, ledenjaci, gejziri… To je također zemlja duge i bogate povijesti. Islandski parlament jedan je od najstarijih na svijetu, a važnu ostavštinu čini i opsežna srednjovjekovna pismenost na vernakularu, u prvom redu islandske sage. Islanđani su na svoju povijest, kulturu i jezik veoma ponosni te je i danas zanimanje za jezik u javnosti veliko, što mi je kao jezikoslovki svakako bilo zanimljivo. Islanđani su veoma marljivi te je uobičajeno da imaju više od jednog posla, a uz to se obično bave i kakvom umjetnošću i/ili sportom, što ne ostavlja puno vremena za druženje po kafićima. Kao i u ostalim nordijskim zemljama, za bliža poznanstva potrebno je vremena te je najbolji recept za upoznavanje lokalnog stanovništva uključivanje u kakvu aktivnost, u mom slučaju to je bio zbor. Iako islandsko društvo u mnogočemu podsjeća na ostala visokorazvijena nordijska društva, stekla sam dojam da su ipak malo opušteniji, neka vrsta kombinacije nordijskog i južnjačkog mentaliteta. Tako u islandskome postoji izreka Þetta reddast., koja bi se mogla prevesti kao Sve će se to već nekako riješiti. 

4. U romanu Dvoslojno staklo čitatelji će pronaći zaista osebujnu prozu, kako formom tako i sadržajem, a otkrit će i zaista zanimljiv pogled na svakodnevicu islandskoga grada. Koliko je iskustvo te zemlje koje pronalazimo u knjizi slično onome koje si i sama imala priliku doživjeti?

Rekla bih da mu uvelike odgovara. Zanimljivo je da su dijelovi romana odvojeni kratkim mislima ili prizorima koji se često tiču islandske prirode i vremenskih uvjeta, pa se ondje spominje zimska tama, olujni vjetar, ledene kore na lokvama, pogled na more, ptice… Priroda ima važnu ulogu u životu Islanđana i nikad od nje nisu previše udaljeni, a i vremenski uvjeti poprimaju za nas ekstremne razmjere te uvelike utječu na raspoloženje i doživljaj zemlje, pa tako i njezina glavnog grada. Već sam spomenula da su Islanđani radoholičari te se suvremeni, užurbani način života u romanu propituje na više mjesta. Kao što je to u većini razvijenih društava, briga za djecu i starce prepuštena je institucijama te naraštaji sve manje komuniciraju, što produbljuje osjećaj osamljenosti. Osim toga, u romanu se spominje aktivizam i prosvjedi u vezi s financijskom krizom i ekološkim problemima povezanim s aluminijskom industrijom. Islanđani su politički veoma angažirani i nije im problem izići na ulice kako bi se suprotstavili odlukama i postupcima političara, čemu sam i sama nekoliko puta svjedočila tijekom svojeg boravka na Islandu.

5. Halldóra Thoroddsen piše vrlo istančanim stilom. Svaka se rečenica čini pomno odvagnutom, a do izražaja dolazi i jaka, specifična metaforika, gdje se pokazuje zapravo i sva raskoš kulture kojoj autorica pripada. Kako si pristupila takvome tekstu?

Priroda teksta zahtijevala je obraćanje pozornosti na detalje i puno istraživanja, proučavanja dostupnih jezičnih izvora, koji s obzirom na to da je riječ o malome jeziku često nisu dostatni, te konzultiranje s izvornim govornicima. Osobit je izazov predstavljala metaforika specifična za islandske prilike, primjerice ona s podrijetlom u islandskoj književnoj tradiciji i narodnim predajama. Primjer su toga stilske figure baštinjene iz staronordijske književnosti, neka vrsta sažetih metafora čije je značenje teško odgonetnuti samo na temelju njihova sastava. Na primjer, izraz hlaðsól, koji se pojavljuje u srednjovjekovnome islandskom pjesništvu, sastavljen je od riječi hlað, koja znači čipka, i sól, koja znači sunce, a označava, jednostavno, ženu. Jedan od problema oko kojeg sam se možda najviše namučila povezan je s islandskim folklorom i tek je jednom od Islanđana koje sam pitala za pomoć palo na pamet o čemu bi moglo biti riječ. Naime, na jednom se mjestu islandska riječ za čast (dýrð) pojavljuje u neobičnom kontekstu, uz glasanje troprstog zlatara. Prema narodnoj predaji ta ptica nije stvorena zajedno s ostalima, već ju je stvorio Isus u svome djetinjstvu, zbog čega njezino glasanje podsjeća na riječ za čast, čime izražava počast svojem stvoritelju.

6. Roman prati umirovljenu udovicu u, možemo i tako reći, posljednjim jesenima njezina života. Rijetko nailazimo na takve glavne likove, pogotovo ako uzmemo u obzir spretno i važno poniranje u svijest lika kojime se poslužila autorica. Bogato životno iskustvo jedne islandske građanke tako dolazi u prvi plan. Kako si priču, i glavni lik koji je u središtu, doživjela kao čitateljica?

Priča prenosi misli, osjećaje i uvide koji doista odražavaju bogato životno iskustvo. Stare ljude često smo skloni doživljavati kao pasivne, umorne i potrošene, što je stereotip koji junakinja romana u mnogočemu pobija. Ona se šeće gradom, odlazi na tradicionalnu čašu džina u pivnicu, druži se s vršnjacima, s izrazitom pronicljivošću promatra svijet oko sebe i želi biti njegovim dijelom, pa čak skuplja i svoje zadnje snage kako bi otišla na prosvjed. Nakon dugog oklijevanja odvažit će se i na ono što se nikako ne očekuje u njezinim godinama – novu ljubav. Kroz priču otkrivamo fragmente iz njezina života i upoznajemo je kao osobu koja je oduvijek bila aktivna i napredna za svoje vrijeme, no iako i dalje ima snažnu želju za životom, godine su učinile svoje te je snage izdaju i ne snalazi se u novom vremenu. Iako se u pozadini naziru neke islandske prilike kao što je financijska kriza, iskustvo i problemi o kojima se govori zapravo su univerzalni, poput osamljenosti, otuđenosti i manjka kontakta među naraštajima.

7. Naslov romana svakako je simboličan. S čime ga povezuješ?

Junakinju romana često zatječemo kako kroz prozor svojega stančića promatra svijet. U njoj se sukobljava želja da mu pripada i u njemu aktivno sudjeluje i svijest o tome da to više nije u potpunosti moguće. U tom smislu može se reći da je simbolika dvostrukog stakla trojaka: ono joj je poveznica sa svijetom, ali je i barijera koja ga od njega i dijeli. Osim toga, može se naslutiti da mjesto sa svoje strane dvostrukog stakla katkad doživljava i kao utočište pred naglim društvenim promjenama koje sve teže uspijeva slijediti.

8. Što bi izdvojila kao najveći izazov u prevođenju Dvoslojnog stakla?

Osim već spomenute metaforike veliku je pozornost trebalo posvetiti stilu, koji je jezgrovit i čini se, kao što je spomenuto, da je svaka rečenica pomno birana. U romanu se na zanimljiv način isprepliću lirski elementi, refleksija i humor, i to je trebalo prenijeti prijevodom. Osim toga, likovi su uglavnom osobe starije životne dobi kojima je također valjalo dati glas na uvjerljiv način.

9. Svaku od mnogih suvremenih europskih književnosti možemo prema nečemu karakterizirati kao posebnu. Po čemu se ističe islandska književna produkcija?

Književnost ima dugu tradiciju na Islandu i ima važnu ulogu u islandskom društvu i mentalitetu. Često se spominje podatak da se ondje izdaje najviše knjiga po stanovniku na svijetu te da je gotovo svaki deseti Islanđanin objavio neku vrstu knjige. Iako je islandska književnost donedavno bila relativno slabo zastupljena na svjetskim tržištima, danas se prevodi na brojne svjetske jezike, a islandski pisci često osvajaju međunarodne književne nagrade, pa je tako i Dvoslojno staklo nagrađeno Nagradom Europske unije za književnost. Književna produkcija veoma je raznolika, i tematski i žanrovski. Kao i u ostalim nordijskim zemljama ističe se kriminalistička proza nordijskog tipa, no ona čini samo dio suvremene književne produkcije. Dok neki pisci traže inspiraciju u slavnoj prošlosti opisanoj u islandskim sagama ili islandskoj prirodi, drugi je nalaze u problemima suvremenog društva. Kao opće obilježje suvremene islandske književnosti mogla bi se možda istaknuti sklonost eksperimentiranju i neuklapanju u unaprijed zadane žanrovske okvire.

10. Imaš li uzor u prevođenju?

Vjerujem da je skandinavistima moje i prethodnih generacija, kojima je još predavala, velik uzor profesorica Dora Maček, osnivačica Katedre za skandinavistiku na zagrebačkome Filozofskom fakultetu i autorica velikog broja prijevoda sa svih nordijskih jezika, uključujući i staronordijski. O njezinim prevoditeljskim zaslugama govori i činjenica da joj je 2018. dodijeljena prevoditeljska Nagrada Iso Velikanović za životno djelo.