RAZGOVORI UGODNI: Pavla Horáková

Donosimo vam intervju sa suvremenom češkom autoricom, radijskom novinarkom i književnom prevoditeljicom, čija je knjiga "Teorija čudnovatosti" nagrađena najvećom češkom književnom nagradom "Magnesia Litera".

U Hrvatskoj smo upravo objavili vaš nagrađeni roman „Teorija čudnovatosti“ - neobičnu, „pomaknutu“ priču o mladoj znanstvenici Adi Sabovoj, koja se u potrazi za ljubavlju, slobodom i smislom susreće s cijelim nizom bizarnih situacija. Roman je na hrvatski izvrsno prevela Suzana Kos, a mi smo uživali u opservacijama glavne junakinje, u cijelom nizu čudnovatosti kojima obiluje roman i, naravno, naglas se smijali obilju humora kojim je roman prošaran. Zaista je riječ o spoju propitivanja gotovo svega, u urnebesno duhovitoj prozi, prepunoj apsurda, neobičnih likova i događaja. Kako ste došli na ideju napisati ovakav roman?

Otprilike dvadesetak godina imala sam želju da napišem roman o ljubavi s nekom vrstom metafizičke, ili recimo, magijske komponente. Međutim, još nisam imala dovoljno iskustva, ni životnog, ni profesionalnog. Zato sam samo polako skupljala bilješke, citate, ideje, likove, metafore i slično. Sve sam zapisivala u datoteku pod naslovom „Roman“. Negdje tijekom 2016. godine odlučila sam da je došlo vrijeme, i da imam dovoljno materijala, iskustva i slobodnog vremena, i da više nemam nikakav izgovor da ne počnem pisati… Sve sam te bilješke takoreći strpala u jednu vreću, protresla je i van izvukla gotov roman. Bar mi se tako čini kad se prisjećam tog vremena. Uopće nisam imala namjeru koristiti humor ili zaći u neku društvenu kritiku, htjela sam napisati sasvim ozbiljan roman o suštini ljubavi, postojanju vremena, smislu ljudske egzistencije u svemiru – međutim, nekako je ispalo da ima malo od svega.

Zašto je baš znanstvenica Vaša glavna junakinja?

Godinama sam skupljala različite teorije, hipoteze i zapažanja o svijetu i uskoro mi je postalo jasno da moja junakinja mora biti znanstvenica da bi se mogla baviti tim teorijama – kako na poslu, tako i u svom privatnom životu. Sve su te teorije, naravno, moje, ali ja nemam dovoljno strpljenja i marljivosti da bih se bavila znanošću. Tako sam iskoristila Adu da bude moja glasnogovornica i da dolazi do znanstvenih zaključaka umjesto mene.

Moj je tata početkom devedesetih godina dobio posao kao predstavnik čehoslovačke aviokompanije u Beogradu. Živjeli smo ondje kao obitelj godinu dana, ja sam pohađala Drugu beogradsku gimnaziju i malo-pomalo naučila sam jezik.

U Vašoj biografiji piše da ste studirali srbistiku na Karlovu sveučilištu. Kako to da ste se odlučili upravo za taj studij?

Moj je tata početkom devedesetih godina dobio posao kao predstavnik čehoslovačke aviokompanije u Beogradu. Živjeli smo ondje kao obitelj godinu dana, ja sam pohađala Drugu beogradsku gimnaziju i malo-pomalo naučila sam jezik. Kad je počeo rat, mama i ja smo se vratile u Prag, a tatu su kasnije poslovno prebacili u Zagreb. U Pragu sam upisala srpski u jezičnoj školi da bih sačuvala ono što sam naučila. Na praškom Filozofskom fakultetu upisala sam engleski i francuski, međutim, taj francuski baš mi nije išao, i zato sam iskoristila mogućnost da upišem još srpski i prekinem francuski. Neko vrijeme bavila sam se prevođenjem, ali posljednjih desetak godina taj jezik gotovo i ne koristim i dosta mi je zahrđao, da budem iskrena…

„Teorija čudnovatosti“ dobila je veliku češku nagradu „Magnesia Litera“. O romanu su izrečene i mnoge pohvale. Što Vama takva nagrada znači i kakve je promjene donijela u Vaš spisateljski život?

Naravno da je to ogromna čast i veoma se radujem toj nagradi. Mislim da je otvorila vrata različitim novim prilikama, uključujući putovanja i prijevode na strane jezike. Zasad je knjiga prevedena na osam jezika, a tri prijevoda još se pripremaju. Ta nagrada postala je dio mog „osobnog brenda“, tako me svagdje predstavljaju, koriste to kao „prečicu“, a ja se, naravno, ne žalim.

Nisam očekivala da uz rad „full time“ spisateljice ide toliko raznih obaveza – publicitet, razgovori, nastupi, putovanja, sva moguća birokracija... 

Radite kao radijska novinarka, prevodite i pišete. Što Vam predstavlja najveći izazov?

Zapravo se više ne bavim tim ostalim profesijama. Samo malo surađujem s češkim radijem, pripremam kulturne emisije i kratke filmove o češkoj književnosti namijenjene inozemstvu. Nisam očekivala da uz rad „full time“ spisateljice ide toliko raznih obaveza – publicitet, razgovori, nastupi, putovanja, sva moguća birokracija... Dakle, najveći je izazov prepoznati kada treba reći „ne“ - da bih se mogla usredotočiti na stvaralački rad.

Što čitamo u prosincu?

Sto ljudi – sto ćudi! Zato vam na samome početku prosinca donosimo tri posve različita romana, svakomu prema čitateljskim afinitetima: o jednoj zanimljivoj londonskoj dami, o imigrantu zatočenu u centru za azilante, i o kirurgu uvučenu u vrtlog nezgodnih životnih zbivanja. Bez brige, očekuje vas obilje humora – premda na račun prilično ozbiljnih tema.

Roman Gospođa Black djelo je spisateljice Olje Knežević, u čijem je središtu život londonske dame Valle, Crnogorke udane za bogata engleskog džentlmena. Kako se nositi s traumatičnom prošlošću, kako pokopati stare ljubavi, kako se pomiriti sa sobom? O svemu tome, i mnogo više, govori ovaj neobični roman.

Dvije deke, tri plahte nizozemskoga pisca iračkoga podrijetla, Rodaana Al Galidija, priča je o iračkome izbjeglici. Ili, bolje, o svim izbjeglicama. O onima koji, tražeći utočište, pomoć i utjehu, nailaze na zid hladne birokracije, kafkijanske procese i nerazumijevanje okoline. Ali pritom, nasreću, nisu izgubili smisao za humor. Sjajan prijevod potpisuje Svetlana Grubić Samaržija.

Možete biti najbolji u operacijskoj sali, a da vam operacija zvana život ipak nikako ne uspijeva… Upravo o tome kako je teže biti čovjek nego liječnik, govori i roman Kirurg češke autorice Petre Dvořákove. Što će Hynek Grabl učiniti kad naiđe na korupciju u zdravstvu, doma ga dočeka vječno nezadovoljna supruga i dvoje djece u pubertetu? Saznat ćete u ovom sjajnom romanu.

Čitajte nas, čitajte s nama!
 

GOSPOĐA BLACK

Kad se rodiš u maloj balkanskoj državi, namjesto srebrne žličice dobiješ gensko naslijeđe, recimo, kako ga je opisao Jens Bjorneboe u Povijesti bestijalnosti, oš-neš. Oštete te i prije nego što stasaš da uzmogneš, ne braniti se, nego nositi se s tim.

Neke od onih šugavih balkanskih ratnih godina, mlada Crnogorka u nevolji pobjegne iz zloglasnog kraja i, sretnim spletom okolnosti i svojih poželjnih osobina, nastani se u središtu Londona. Njezin otmjeni, šarmantni, uglađeni, znatno stariji i, tja, bogati muž, gospodin Black, divan je, sve dok nije… Imaju i tinejdžericu u pobuni, ponajviše protiv majke.

I šta će tad gđa Black: „Nemaš muda ni za sreću ni za nesreću. Ni za siromaštvo, ni bogatstvo. Sada si ‘nešto između’, ono najgore.

A ta mati, na pragu četrdesete, ulazi u rat s demonima iz vlastite prošlosti, s ponovnim pisanjem svoje „povijesti bestijalnosti”. Doduše, treba joj i strasti, uzbuđenja, pustolovina – pa što je snila… Malo se „muvala” s londonskom umjetničkom zvijezdom, malo sa zemljakom, romantičnim grubijanom meka srca (sic!) koji se bavi sumnjivo tajanstvenim poslom. Ispalo je da nije naučila poslovice predaka, kao npr.: tko s djecom liježe… tko s vragom tikve sadi...

I šta će tad gđa Black: „Nemaš muda ni za sreću ni za nesreću. Ni za siromaštvo, ni bogatstvo. Sada si ‘nešto između’, ono najgore. To te sad ždere jer godine prolaze i nećeš još dugo biti tako slatka, izgubit ćeš i tu osobinu. Biti slatka. Kakva glupost. Moraš odlučiti: što i gdje biti nakon slatkoće?”

U postojbinu… Iz grumena jeda, zažmi kaplju meda.
Jadranka Pintarić

DVIJE DEKE, TRI PLAHTE

Ovo je priča o iračkom izbjeglici. Zove se Samir Karim, ali to nije važno jer to nije njegovo pravo ime. Rođen je 1. srpnja, ali to nije njegov pravi rođendan. Živi u nizozemskome centru za tražitelje azila, ali ni to nije važno, jer svi su prihvatni centri isti. Ili nisu? Samir Karim upoznat će vas s pet stotina imigranata koji čekaju da im nizozemske vlasti dadu dozvolu boravka. Dok je ne dobiju, ne smiju raditi. Ne smiju se školovati. I ne smiju izostati s jutarnjeg prijavka. Neki čekaju tri, neki sedam, neki šesnaest godina; neki su u međuvremenu ondje umrli, a neki se rodili. Nitko od njih ne zna koliko će čekanje još trajati, ni kako ga skratiti. I premda su vrata centra otvorena, vanjski je svijet za njih zatvoren.

Neki čekaju tri, neki sedam, neki šesnaest godina; neki su u međuvremenu ondje umrli, a neki se rodili.

Ovo nije priča o iračkom izbjeglici. Ovo je priča o svim izbjeglicama, i o Europi u kojoj su protokoli i papiri važniji od ljudi. O Nizozemskoj i njezinim stanovnicima. Rodaan Al Galidi ispričao ju je glasom čovjeka koji se zna smijati. Jednostavno i toplo. Da se lako čita i teško zaboravlja.

KIRURG

U gradiću na rubu Češke kirurg Hynek Grábl profesionalno i vješto obavlja svoj posao u lokalnoj klinici. Zajednica ga poštuje, susjedi veličaju, a većina kolega prezire. Kod kuće ga pak s negodovanjem dočekuju nepovjerljiva žena, koju nikako ne uspijeva usrećiti, i dvoje tinejdžera, čijim se izazovnim odgojem ne stiže baviti. Unatoč problemima on uspijeva održati ravnotežu na svim planovima – sve dok mu se nad život ne nadvije sjena dobro čuvane tajne iz prošlosti, kada je slovio kao ugledni liječnik u glavnome gradu. Stiješnjen i pod pritiskom, kirurg se strmoglavljuje u spiralu pogrešnih odabira, s razornim posljedicama.

Dvořáková čitatelju primamljivo dočarava kompleksan i moralno upitan lik, suptilno se dotičući svih stereotipa koji se za njega neminovno vežu.

Pitak, dinamičan i napet, ovo je roman koji je Petru Dvořákovu potvrdio kao jednu od najčitanijih suvremenih spisateljica u Češkoj. Obrađujući milje koji mnogi idealiziraju, pritom i jezikom i stilom demistificirajući jednu od najcjenjenijih profesija, Dvořáková čitatelju primamljivo dočarava kompleksan i moralno upitan lik, suptilno se dotičući svih stereotipa koji se za njega neminovno vežu.

Ulomak iz romana Evelija Rosera “Vojske”

Star sam, ali baš i ne toliko da bih prošao nezamijećen, mislio sam spuštajući se s ljestava. Moja me žena već čekala s dvjema čašama limunade – to je bio naš jutarnji po­zdrav. Ali me proučavala s određenom uzvišenom tugom.

„Znala sam da će ti se jednoga dana narugati“, rekla je.

„Svaki dan viriš preko. I nije te sram?“

„Nije“, odgovorio sam. „Čega bi me bilo sram?“

„Samoga sebe. U tim godinama.“
Šutke smo pili limunadu. Nismo razgovarali o ribama i mačkama, kao inače, o narančama koje smo darivali više nego što smo ih prodavali. Nismo primjećivali cvijeće, nove pupoljke, nismo planirali moguće promjene u vrtu, koji je sav naš život. Otišli smo ravno u kuhinju i doruč­kovali, odsutni duhom; kako god bilo, od potištenosti su nas spašavali crna kava, mlako jaje, kriške pržene banane.

„Zapravo“, rekla mi je napokon, „ne brineš me toliko ti jer te poznajem četrdeset godina. A ni oni. Za vas nema lijeka. Ali djeca? Kako ta gospođa može samo tako para­ dirati gola pred svojim sinom, pred jadnom Gracielitom?
Što će ih tako naučiti?“

„Djeca je i ne vide“, rekao sam. „Prolaze pokraj nje kao da je uopće ne vide. Kad god se ona skine, a on zapjeva, djeca se igraju negdje sa strane. Jednostavno su se navi­knuli.“

„Baš si dobro upućen. Mislim da bi morao potražiti pomoć. Oca Albornoza, recimo.“

„Pomoć“, zgrozio sam se. Pa sam se još više zgrozio:
„Oca Albornoza.“

„Nisam baš previše razmišljala o tvojim opsesijama, ali čini mi se da ti u ovim godinama škode. Otac bi te mogao saslušati i razgovarati s tobom bolje nego ja. Mene, ruku na srce, više ne zanimaš. Važnije su mi moje ribe i mačke nego starac vrijedan žaljenja.“

„Otac Albornoz“, preneraženo sam se nasmijao. „Moj bivši učenik. Koji se ispovijedao meni.“

Otišao sam u krevet čitati novine.

Moja je žena, kao i ja, učiteljica, umirovljena: Mini­ starstvo obrazovanja oboma duguje mirovinu za deset mjeseci. Bila je učiteljica u školi u San Vicenteu – selu gdje se rodila i odrasla, šest kilometara udaljenom od ovoga, mojega. U San Vicenteu sam je i upoznao, prije četrdeset godina, na autobusnoj stanici, golemoj limenci od cinčanih ploča. Ondje sam je ugledao, okruženu vre­ćama voća i tovarima kukuruznog kruha, psima, svinjama i kokošima, u dimu motora i košnici putnika koji su če­kali prijevoz. Ugledao sam je kako sama sjedi na željeznoj klupi, na kojoj je bilo mjesta za dvoje. Zaslijepile su me njezine crne i snene oči, njezino visoko čelo, vitak struk, široka bedra ispod ružičaste suknje. Svijetla bluza, lane­na, kratkih rukava, dopustila mi je da se divim bijelim, vitkim rukama i tamnim bradavicama koje su provirivale ispod nje. Sjeo sam pokraj nje, kao da lebdim, ali ona je ustala istoga trena, pravila se da popravlja kosu, pogledala me iskosa, odmaknula i pretvarala se da je ugledala nešto zanimljivo na plakatima putničkog ureda. U tom se tre­nu dogodilo nešto što mi je odvuklo pozornost s njezine grube, nedirnute ljepote; samo mi je takav prizor mogao odvući pogled: na susjednoj je klupi sjedio starac, prilično debeo, odjeven u bijelo; i njegov je šešir bio bijel, kao i rupčić koji mu je izvirivao iz džepića pod suvratkom; jeo je sladoled – jednako bijel – čeznutljivo; bijela je boja bila moćnija od moje ljubavi na prvi pogled: previše bjeline i krupne kapi znoja koje su tekle niz njegov širok bikov­ski vrat; cijelo mu je tijelo drhtalo, premda je sjedio ispod ventilatora; njegova je tjelesina zauzimala cijelu klupu, šireći se kao da je gospodar cijeloga svijeta; na objema je rukama imao srebrno prstenje; pokraj njega bila je kožna­ta torba prepuna dokumenata; činio se potpuno neduž­nim: njegove su modre oči rastreseno lutale uokolo: blage i mirne, proučile su me, više me nijednom ne pogledavši. A onda je drugi muškarac, njegova potpuna suprotnost, mlad i mršav kao kostur, bos, u majici i otrcanim kratkim hlačama, krenuo ravno prema njemu, uperio mu revolver u čelo i opalio. Dim koji se dizao iz cijevi došao je i do mene; svi smo bili kao u snu, čak i debeli, koji je trepnuo i izgledao kao da, čak i u trenutku pucnja, još želi uživati u sladoledu. Onaj s revolverom zapucao je samo jednom; debeli nije pao, samo se prevalio na bok, zatvorivši oči kao da je odjednom zaspao, umrijevši u trenu, ali ne ispustivši sladoled; ubojica odbaci oružje daleko – oružje koje nitko nije ni pokušao potražiti i uzeti – pa se mirno udalji od stanice a da ga nitko nije zaustavio. Koju sekundu prije nego što je odbacio oružje, pogledao me, mene, najbližeg susjeda debelom: još me nikad u životu nije pogodio tako mrtav pogled; kao da me gleda čovjek od kamena, iskle­san od kamena: vidjevši njegov pogled pomislio sam da će i u mene pucati sve dok ne ostane bez metaka. I tada sam shvatio: ubojica nije bio mladić; bio je to dječak od nekih jedanaest ili dvanaest godina. Bio je još dijete. Ni­kad nisam doznao jesu li ga slijedili i jesu li ga uhvatili, i nikad se nisam odlučio to provjeriti; napokon, u meni mučninu nije izazvao njegov pogled, nego fizički strah od činjenice da je riječ o djetetu. Ubit će me dijete, toga sam se najviše bojao, s razlogom ili bez njega. Pobjegao sam od njega i potražio zahod, ne znajući hoću li se prije popišati ili povratiti, dok je oko mene odzvanjao jednoglasan krik mnoštva. Nekoliko je muškaraca okruživalo truplo, nitko se nije odlučio krenuti u potjeru za ubojicom: ili nas je sve bilo strah ili nikoga zapravo nije bilo briga. Ušao sam u zahod: prostorija je bila malena, s razbijenim mutnim zrcalima, a u dnu samo jedna kabina, izrađena od pocin­čanih ploča, kao i stanica. Ušao sam, gurnuo vrata i ugle­dao je baš u trenutku kada je sjedala, zadignuvši haljinu do struka, dok su se dva gola bijela bedra podizala u strahu. Rekao sam joj „oprostite“, tužno i iskreno, i istoga trena zatvorio vrata promišljenom brzinom, tako da je mogu još jednom pogledati, promotriti okrugle bokove poku­šavajući kroz nagužvanu haljinu vidjeti njezinu golotinju, njezine oči – dvostruko veće od straha i iznenađenja, ali i skrivena užitka u bljesku njezinih zjenica kada je shvatila da joj se netko divi; u to sam sada siguran. Sudbina: zapala su nas susjedna sjedala u prepunom autobusu koji će nas odvesti do glavnoga grada. Čekao nas je dug put, duži od osamnaest sati: smrt debelog čovjeka u bijelom na stanici bila je izgovor da slušamo jedno drugo; osjećao sam kako njezina nadlaktica dodiruje moju, ali osjećao sam i njezin strah, njezinu zgroženost, cijelo srce one koja će mi posta­ti žena. I slučajnost: bili smo istoga zanimanja, tko bi to mogao zamisliti, zar ne, dvoje učitelja, oprostite mi što vas pitam, ali kako se zovete, (tišina), ja se zovem Ismael Pa­sos, a vi, (tišina), ona me samo slušala, ali je na kraju ipak rekla: „Zovem se Otilia del Sagrario Aldana Ocampo.“ Iste nade. Ubrzo su ubojstvo i nezgoda u zahodu ostali daleko iza nas – naizgled, jer ja sam ih i dalje u glavi po­navljao, povezujući ih, na neki gotovo apsurdan način, u svojim mislima: najprije smrt, a onda golotinja.

Danas je moja žena i dalje deset godina mlađa od mene. Ima šezdeset, ali čini se starija, tuži se i grbi dok hoda. Nije to više ona dvadesetogodišnjakinja koja sjedi na školjki javnog zahoda, gledajući očima poput svjetionika nad brdovitim otokom, međunožjem, trokutićem – životinja koju se ne da riječima opisati, zar ne? Sada je ona utjelov­ljenje staračke i zadovoljne ravnodušnosti, hoda gore­do­lje, usred svoje zemlje i svojega rata, zaokupljena kućom, rupama na zidu, mogućim rupama u krovu, premda u nje­zinim ušima odjekuju ratni krici, ista je kao i svi drugi – kada nastupi trenutak istine, a mene veseli njezino veselje, i kada bi me danas voljela onoliko koliko voli svoje ribe i mačke, možda ne bih virio preko zida.

Možda.

„Otkako te poznajem“, rekla mi je noćas kada smo kre­nuli na spavanje, „nikad nisi prestao vrebati žene. Napu­stila bih te na današnji dan prije četrdeset godina da sam znala da će biti još gore. Ali kao što vidiš – nisam.“

Čujem njezin uzdah: mislim da ga i vidim, paru koja se uzdiže na sredini kreveta i oboje nas obavija.

„Bio si i jesi samo običan, nedužan, bezopasan voajer.“

Sada uzdahnem ja. Je li se pomirila sa sudbinom? Ne znam. Pa čvrsto zatvorim oči, ali je, ipak, slušam:

„Isprva je bilo teško, patila sam znajući da, osim što vrebaš druge žene, dane provodiš u školi učeći djevojčice i dječake čitati. Tko bi pomislio, ozbiljno? Ali ja sam bdjela i, ponavljam ti, to je bilo samo u početku jer sam se poslije uvjerila da nikad nisi napravio ništa ozbiljno, ništa loše ni grešno zbog čega bismo se mogli pokajati. U to sam ba­rem vjerovala, ili želim vjerovati, Bože dragi.“

I tišina se vidi, baš kao i uzdah. Žuta je, izvija se iz pora na koži poput magle, izlazi kroz prozore.

„Žalosti me ta tvoja opsjednutost“, govori mi kao da se smije, „na koju sam se brzo naviknula: s godinama sam je zaboravila. A zašto sam je zaboravila? Jer si prije jako pazio da te ne otkriju; ja sam bila jedini svjedok. Sjeti se samo kako je bilo dok smo živjeli u onoj crvenoj kući u Bogoti. Vrebao si susjedu iz druge zgrade, noću i danju, sve dok to nije otkrio njezin muž, sjeti se samo. Pucao je u tebe iz druge sobe, sâm si mi rekao da ti je metak fijuknuo tik uz glavu, a što da te ubio taj časni čovjek?“

„Ne bismo imali kćer“, odgovaram joj. I na kraju se usuđujem popustiti: „Mislim da ću zaspati.“

„Nećeš ti danas spavati, Ismaele; već godinama ti se spava svaki put kada ja želim razgovarati. Danas me nećeš ignorirati.“

„Neću.“

„Velim ti da barem budeš diskretan. Moram te upozo­riti, koliko god da si star. Ono što se dogodilo narušava tvoj ugled. I moj. Sve sam čula; nisam gluha kao što ti mi­sliš.“

„I ti na neki način vrebaš.“

„Da. Vrebam vrebača. Nisi diskretan kao prije. Vidjela sam te na ulici. Još samo fali, Ismaele, da počneš sliniti. Zahvaljujem nebesima što naša kći, naši unuci, žive dale­ko i ne vide te takvoga. Kako si se samo osramotio pred Brazilcem. Pred njegovom ženom. Neka oni rade što god hoće, u redu je, svatko je gospodar svojega tijela i svojega gnoja; ali da te ulove dok se vereš, i viriš, i vrebaš kao bole­snik, sramota je koja pada i na mene. Obećaj mi da se više nećeš pentrati.“

„A naranče? Tko će brati naranče?“

„Već sam razmišljala o tome. Ali ti sigurno nećeš, ni
slučajno.“

RAZGOVORI UGODNI: Marina Gudelj

1. Upravo ti je objavljen prvi roman, Nedovršena. Odakle inspiracija i koliko je dugo trajalo pisanje?

Tako je, Nedovršena je napokon ugledala svjetlo dana. Inspiracija se rodila baš davno, davno, a proizašla je iz moje opsjednutosti jednom starom splitskom kućom. Međutim, sve što sam od početne ideje zadržala jest kraj koji mi se nekako formirao. Ostalo se i ne sjećam kako sam nadogradila. Čini mi se i da je pisanje trajalo dugo. Prvo je roman „ležao“, pa sam više puta prepravljala i mijenjala, izbacivala mnogo, svakim čitanjem sve više i više. 

Roman zahtijeva dosljednost, a pisati u prvom licu tako dugu formu bilo mi je u početnoj fazi iscrpljujuće.

2. Dosada si pisala kratke priče. Je li bilo izazovno napisati roman?

Roman zahtijeva dosljednost, a pisati u prvom licu tako dugu formu bilo mi je u početnoj fazi iscrpljujuće. Umaralo me biti u glavi glavne junakinje, pogotovo jer je ona doista većinu vremena zatvorena u svojoj glavi. Tada sam, kako bih sa sebe stresla umor od romana, počela pisati dječje priče.
Ipak, kad sam jednom dovršila pisanje, bio mi je užitak vraćati se i uređivati. 

Ljeti mi se uopće ne piše, a vrijeme kada bih samo pisala  – to je jesen.

3. Pišeš li svakodnevno ili samo kad imaš inspiraciju? Postoji li neko mjesto i vrijeme koji te osobito inspiriraju za pisanje?

Nastojim pisati što češće mogu, neovisno o tome hoće li se od toga stvoriti priča ili ne. Najčešće zapišem neke rečenice rukom, pa gradim, što na papiru, što u glavi. Različita mjesta me nadahnjuju, ali ne u smislu traženja priče, više kao odmak od svakodnevice iz kojega često nešto proizađe. Što se tiče mjesta na kojem tipkam, ono je uvijek isto za prvu verziju teksta: moj radni stol.
Vrijeme više utječe na mene. Ljeti mi se uopće ne piše, a vrijeme kada bih samo pisala – to je jesen. Odavno je tako.

4. Dobitnica si književne nagrade „Prozak“ (2018.), a zbirka kratkih priča Fantomska bol ušla je u širi izbor za nagradu „Fric“ 2020. Koliko ti znače takva priznanja i nagrade?

Lijepo je biti pohvaljen za svoj rad, vjerujem da je tako u svakom zvanju. „Prozak“ mi je donio dugo željenu knjigu, a s tom knjigom i vidljivost među našim autoricama i autorima. Vjerujem da su nagrade korisne za mlade autore, ali i za već afirmirane, no ne držim ih jedinim mjerilom kvalitete.

Redovito čitam poeziju, a još redovitije kratke priče. Trudim se biti otvorena prema svim žanrovima, ništa ne isključiti.

5. U osnovnoj školi navodno si gutala tragične tinejdžerske romane. Kakva si čitateljica danas? Imaš li još omiljeni žanr?

U osnovnoj je školi nakon police s lektirom na red brzo došla polica o tragičnim tinejdžerskim smrtima, drogama i predoziranjima, a za njom horor-romani za mlade, koje sam čitala umirući od straha. Ne šalim se.
Tada sam se valjda dovoljno nauživala toga, pa više ne posežem za tim žanrom. Najdraža mi je beletristika, a volim pročitati dječje knjige, knjige za mlade, klasike, a dođu mi pod ruku i krimići i fantastika. Redovito čitam poeziju, a još redovitije kratke priče. Trudim se biti otvorena prema svim žanrovima, ništa ne isključiti. Važno mi je kako je napisano, ponekad i važnije od same tematike.

6. I za kraj, još u sedmom razredu napisala si svoj „vedri“ roman. Hoće li tih 200 stranica koje držiš u tajnosti ikada ugledati svjetlo dana?

Doista se nadam da neće.
Ali da mogu trinaestogodišnju sebe potapšati za trud, napravila bih to.

Ulomak iz romana Pavle Horákove “Teorija čudnovatosti”

(..)

    Radost mirnog doručka pokvario mi je pogled na kolegu iz zavoda. Bilo je prekasno da se pravim kako ga nisam vidjela. Patrik Sváček, poznat i kao Muškarac Bez Osobina. Odmah je ustao kako bi me poljubio u oba obraza. I Patrik se dobro snalazi u sustavu. Iako mu je oduvijek moralo biti jasno da nije tip za studiranje, zahvaljujući određenoj vrsti marljivosti i truda uspješno je prošao sve razine školovanja i dogurao sve do akademske sfere. Nedostatak pronicljivosti i općeg obrazovanja nadoknađuje ljubaznošću i uslužnošću, osmijehom, laskanjem, korisnom informacijom, kontaktom ili sitnom pažnjom. Sad kad o tome razmišljam, ne ide mi na živce toliko njegova proračunatost, već više činjenica što mu to prolazi. I njegova socijalna inteligencija naučena je iz priručnika i američkih serijala. On je pomalo homunkulus – prototip novog čovjeka kojeg su napravili negdje u laboratoriju i učitali u njega samo jedan program: neprestano pronalaziti najisplativiji model ponašanja i redovito ga aktualizirati. Taj čovjek nikada nije izrazio vlastito mišljenje, samo je vatreno izražavao ona koja su u danom trenutku bila najprihvatljivija u njegovoj okolini: bilo da se radilo o ekološkoj održivosti, politici ili kvaliteti namirnica. Nikad ni o kome nije rekao lošu riječ, da se ne bi kompromitirao, nikada nije izgovorio ništa kontroverzno da slučajno ne bi  svoj stav morao braniti argumentima koje nije mogao naučiti unaprijed.

Kada za neku situaciju nije imao emocionalni ili argumentacijski obrazac, nestajao je sa scene.

Kada za neku situaciju nije imao emocionalni ili argumentacijski obrazac, nestajao je sa scene. Nikad kod njega nisam vidjela spontanu emociju – radost, oduševljenje ili ljutnju – uvijek je situaciju procijenio svojim oportunističkim softwareom i iz određenog pretinca izvukao imitaciju vanjske manifestacije danog osjećaja. Ali iskreno: nervirao me uglavnom zbog toga što sam i sama pala na njega. Što ga nisam odmah prokljuvila. A najviše od svega ljutilo me što je prošao i moj test vizualne kompatibilnosti. Tako da sav gnjev zbog svoje loše procjene ljudi sada projiciram na Patrika Sváčeka.

     „Moraš probati infuziju, famozna je“, upućeno me upozorio.

     Od ostalih kolega u zavodu Patrik se razlikovao i izgledom. Dok je većina znanstvenika nosila neupadljivu, praktičnu odjeću, on je hodao savršeno odjeven, držao je do kvalitetne obuće i dodataka. Frizure je mijenjao u skladu s modom, a tako i djevojke. Sa svakom bi uvijek izdržao jednu sezonu. Kada bi se promijenio trend, trebalo je promijeniti i partnericu. Bilo me sram što sam nekada bila jedna od njih. Prije no što sam se snašla, zamijenio me za novi model, kao što je bilo nužno redovito mijenjati telefon ili računalo. Kada se zbroje sve indicije, sa sadašnjim odmakom čini mi se da iza njegove ljubavne nestalnosti stoji obično skrivanje homoseksualnosti.

     „Na čemu sada radiš, Patrik?“ skretala sam razgovor s kave na temu o kojoj sam bila sposobna razgovarati. Sváček je radio u drugom odjelu, tako da nismo bili u kontaktu na dnevnoj bazi.

     „Imam šansu dobiti odličan projekt, konzultiram se oko toga sa šefom, ali ništa nam ne pada na pamet…“

     „Meni je nešto na pameti. Već mi se dugo to mota po glavi.“ Nagnula sam se bliže njemu i stišala glas.

„A da se pozabaviš time kakvo evolucijsko značenje ima činjenica da muškarac odmah nakon seksualnog odnosa zaspi, dok je žena u tom trenutku spremna nastaviti dalje?“

„A da se pozabaviš time kakvo evolucijsko značenje ima činjenica da muškarac odmah nakon seksualnog odnosa zaspi, dok je žena u tom trenutku spremna nastaviti dalje?“ Gledao me s nerazumijevanjem, pa sam nastavila. „Ja bih rekla da je to atavizam iz prvobitne zajednice. Ako se glavni mužjak u špilji brzo eliminirao, mogao je nastaviti drugi kako bi dotičnu napokon zadovoljio, neprimjetno, razumiješ? A žena si je tako mogla osigurati prednost u budućnosti u slučaju da onaj prvi mužjak umre, a onaj drugi u skupini napreduje u alfu. Slično ponašanje postoji i kod čimpanzi ili kod koga već.“

     Došla je konobarica i ja sam naručila.

     „Ja mislim da je to samo evolucijska greška, besmisleno odstupanje“, vrtio je glavom Sváček i srknuo kavu držeći mali prst podignut u zrak. Nije shvatio aluziju na našu zajedničku prošlost.

     „Dobro, a da možda pogledaš kakav je sastav zastupničkog doma i senata prema horoskopskim znakovima i usporediš to sa standardnom distribucijom rođenih u populaciji?“

     „Kakva je to glupost? Nitko mi neće za to dati novac.“

     „Ja to ne bih samo tako odbacila. Jednom sam to iz dosade računala i došla sam do zanimljivih rezultata, velika prednost u korist dva konkretna znaka i izraziti nedostatak dva druga – naravno, ako pridaješ neko značenje astrologiji.“

     „Naravno da ne, to je šarlatanstvo. Onda bih prema svom znaku trebao biti…“

     Upravo ovakav kakav jesi, pomislila sam. „U tom slučaju imam drugu ideju za tebe. Nedavno sam o tome razgovarala s Valerie i palo nam je na pamet da to predložimo nekomu u zavodu.“

     Patrik je živnuo jer je ime nekadašnje šefice obećavalo da bi u tome moglo nešto biti. Uzimao je u obzir samo mišljenja i ideje koje je odobrio autoritet. Patrik očito nije bio nikakav pionir, iako bi se rado takvim smatrao. Bio je majstor igre na sigurno.

     „Palo nam je na pamet da se negativne društvene pojave javljaju na sličnim mjestima.“

     „Koje, na primjer?“

     „Sumnjive lokale, poput kladionica i sex shopova naći ćeš često na mjestima gdje se ulica spušta prema dolje. Imamo i naziv: Povezanost socijalno-patoloških pojava s nagibima terena u urbanoj sredini.“

     Patrik nije izgledao oduševljeno.

     „Nema veze, ostavit ću to za sebe“, slegnula sam ramenima.

     „Stvarno si trebala naručiti tu infuziju. Etiopija, svježe pržena lokalno.“

     Nasmiješila sam se i sjela za drugi stol.

Što čitamo u studenome?

Što će učiniti Zvonko Fild kada mu se počnu javljati likovi iz njegovih starih priča? Ima li spasa za studenticu psihologije Neru, koja zbog gubitka sjećanja i sama treba pomoć? Hoće li mlada znanstvenica Ada Sabová nakon života u disfunkcionalnoj obitelji i propale veze uspjeti uskladiti osobni život i karijeru? Je li umirovljenom profesoru Ismaelu Pasosu bilo mudro ostati u okupiranome selu, i kamo je nestala njegova supruga?

Koja je od ovih priča privukla vašu pažnju?

Zadnja ruka, novi roman Renata Baretića, propituje neke temeljne postavke književnosti i svijeta već legendarnim baretićevskim jezičnim igrama, vještinom pripovijedanja zahtjevnih tema i briljantnim dijalozima

Nedovršena je prvi roman mlade spisateljice Marine Gudelj. Bavi se infrastrukturnim, a ne pomodnim pitanjima identiteta, i razmatra ulogu pamćenja – i njezina gubitka - u potrazi glavne junakinje za izgubljenim sjećanjima.

Pavla Horáková u romanu Teorija čudnovatosti, miješajući romansu i znanstvenu fantastiku, nudi urnebesno duhovitu prozu natopljenu prepoznatljivim češkim humorom.

Evelio Rosero romanom Vojske donosi sliku divljih i nepredvidljivih kolumbijskih ratova, čije razorne posljedice najviše osjećaju oni nevini.

ZADNJA RUKA

Nije Zvonko Fild bio sretan čovjek, ali trenutaka sreće se, nakon razvoda, u podstanarstvu i u kroničnoj spisateljskoj i financijskoj krizi tog priznatog pisca, nalazilo, a onda su i u te trenutke počeli uskakati ni manje ni više nego likovi iz njegovih priča sa zahtjevom da ih dovrši, da ih pomakne iz stanja u kojemu ih je ostavio. Da opet piše, a baš to mu je, i kao bivšem novinaru, bilo najdalje, dijelom i zbog mučnog općeg urušavanja svih standarda profesije.

Vrlo skoro će Zvonko morati potražiti pomoć psihijatra, jer su statusi zbilje i fikcije nepovratno prepleteni, a njegovi likovi mijenjati taktike ne bi li ga pomaknuli iz rezignacije − zbog sebe, ne zbog njega – što znači da će epidemijski početi naseljavati snove Zvonku bliskih ljudi. Time je njegova odgovornost prema pisanju i riječima općenito naglo porasla i suočila ga s teško razrješivom situacijom. Od njega se očekuje zadnja ruka, dovršavanje i zaokruživanje i njih i sebe, posao za mnoge.

Zadnja ruka, novi roman Renata Baretića, propituje neke temeljne postavke književnosti i svijeta, moralne izbore, a sve kroz priču i njezinu emotivnu popudbinu u kojoj se očaj, rezignacija, proplamsaji sreće i straha smjenjuju i miješaju.

Zadnja ruka, novi roman Renata Baretića, propituje neke temeljne postavke književnosti i svijeta, moralne izbore, a sve kroz priču i njezinu emotivnu popudbinu u kojoj se očaj, rezignacija, proplamsaji sreće i straha smjenjuju i miješaju. Baretićeva već legendarna vještina jednostavnog pripovijedanja zahtjevnih tema, gradnja čitatelju bliskih i psihološki složenih likova, briljantnih dijaloga i jezičnih proigravanja te kratkih pasova ovim je romanom otvorila nove beskonačnosti.

NEDOVRŠENA

Prvi roman Marine Gudelj, Nedovršena, počinje rečenicama: „Rođena sam tamo gdje je mnogo snijega, srednje dijete sada razvedenih, nasmrt posvađanih roditelja. Samo što zapravo nisam.“

Pripovjedačica romana, Nera, studentica je psihologije na zadarskome sveučilištu. Njezin je pakao sjećanje – ne njegov sadržaj, nego njegov manjak – ona se ne sjeća vlastita života, a sve druge kognitivne funkcije rade joj besprijekorno. Ali čovjek je bez pamćenja – ništa. Iz tog motiva za puninom života i identiteta kreće njezina detektivska potraga za samom sobom, koja je vodi do stručne pomoći psihologa Mladena, mističnog prozora koji joj usisava pažnju, Rimbaudovih Iluminacija, starih fotografija, pa sve do jedne Lede na Lastovo, koja možda zna nešto više o njezinoj zagonetnoj amneziji što izmiče svim definicijama. Kako bi se „nadoknadila“, Nera zapisuje svoj život. Ovaj roman zapravo su ti zapisi spasenja, pokušaj pronicanja u enigmu i odgovora na pitanje tko sam. Zahvaljujući njima i svojoj istrazi, Nera polako postaje i postoji, jer riječ postaje meso, a tako je uvijek i bilo, ispostavit će se.

Nedovršena je roman koji se bavi infrastrukturnim, a ne pomodnim pitanjima identiteta, ulogom sjećanja, ali i statusom fikcije, koji spaja dramu glavne junakinje i intrigantna filozofska pitanja o kriterijima postojanja.

Nedovršena je roman koji se bavi infrastrukturnim, a ne pomodnim pitanjima identiteta, ulogom sjećanja, ali i statusom fikcije, koji spaja dramu glavne junakinje i intrigantna filozofska pitanja o kriterijima postojanja.

TEORIJA ČUDNOVATOSTI

Ada Sabová mlada je znanstvenica koja radi u Zavodu za interdisci plinarne studije čovjeka, svojevrsnu češkom alanfordovskom institutu za kopanje ruda i gubljenje vremena. Iza nje su propale veze i disfunkcionalna obitelj, a istraživanja koja provodi s kolegama u Zavodu sve su jedna bizarnija od drugih. K tomu, niz neobičnih slučajnosti vodi je u opsesivnu potragu za nestalim prijateljičinim sinom. Kako u tome kaotičnom svijetu ostati zdrave glave, kako uskladiti osobni život i karijeru te steći žuđenu slobodu, pitanja su na koja Ada traži odgovore.

Inteligentnim mozaikom sačinjenim od opisa suvremena češkog društva, uvida u obiteljske i intimne odnose, trivijalnosti i kvantnu fiziku, Horáková nam u romanu Teorija čudnovatosti nudi britku i urnebesno duhovitu hibridnu prozu, mješavinu romanse i meke znanstvene fantastike, koja govori o potrazi za ljubavlju, slobodom i čarolijom.

Inteligentnim mozaikom sačinjenim od opisa suvremena češkog društva, uvida u obiteljske i intimne odnose, trivijalnosti i kvantnu fiziku, Horáková nam u romanu Teorija čudnovatosti nudi britku i urnebesno duhovitu hibridnu prozu, mješavinu romanse i meke znanstvene fantastike, koja govori o potrazi za ljubavlju, slobodom i čarolijom. Kritika romanu pripisuje pinčonovsku neobičnost, uspoređuje ga s fantazijama Philipa K. Dicka, a ironični odmak pripovjedačice i pronicavi uvidi u suvremeno društvo obiluju tipičnim, hrvatskim čitateljima već poznatim češkim humorom.

VOJSKE

Umirovljeni profesor Ismael Pasos i njegova supruga Otilia žive skromno u naizgled idiličnom kolumbijskom selu San José. Čini se da paru jedini problem predstavlja senzualna susjeda Geraldina, koja se u svome prostranom i svijetlom dvorištu sunča naga, a Ismael je, na Otilijino negodovanje, potajice promatra. Privid idile brzo se urušava kad u selu počnu nestajati ljudi, a topao žamor biva zamijenjen sve češćim pucnjevima, eksplozijama i vriskovima. Napadi uskoro postaju žešći, a u kaotičnom razvoju događaja stari Ismael odjednom više ne pronalazi svoju Otiliju. I dok preživjeli bježe od potpune devastacije, profesor odlučuje ostati, riskirajući i ono malo života što mu je ostalo.

Pripovijedajući zapanjujućim tempom, i formalno i sadržajno, on oblikuje zajednicu koja živi svjesna nasilja, jer s njime se saživjela, ali ni takva ne može izdržati intenzitet kojim je pogođena.

U romanu koji ga je proslavio i izvan španjolskog govornog područja jedan od najcjenjenijih suvremenih kolumbijskih pisaca Evelio Rosero obrušava se na divlje i teško objašnjive sukobe unutar kolumbijskog društva čije razorne posljedice najviše osjećaju oni nevini. Pripovijedajući zapanjujućim tempom, i formalno i sadržajno, on oblikuje zajednicu koja živi svjesna nasilja, jer s njime se saživjela, ali ni takva ne može izdržati intenzitet kojim je pogođena.

Nepodnošljiva lakoća češke proze

Tko smo, kamo idemo i odakle dolazimo, pitamo se, pomalo u šali, kada nam sve ne ide od ruke, ili zapnemo o neku od životnih prepreka. Uostalom, pitanje identiteta i životne svrhe jedno je od onih koja se oduvijek provlače, osobito kroz književnost, premda u posljednjih nekoliko desetljeća, u vremenu miješanja kultura, nacija, običaja, globalizacije i digitalne revolucije, možda nešto češće.

Sjećati se svoje prošlosti, nositi je uza se, to je možda nužan uvjet da se sačuva, kako kažu, integritet svoga 'ja'. Da to 'ja' ne zakržlja, da sačuva svoj obujam, potrebno je zalijevati sjećanja kao cvijeće u loncu, a to zalijevanje traži stalan dodir sa svjedocima prošlosti (…), pisao je veliki češki književnik Milan Kundera u svome romanu Identitet.

Posljednjih nekoliko godina HENA je objavila velik broj suvremenih čeških autorica, koje ovu zahtjevnu temu obrađuju lakoćom što ponajprije izvire iz dobro nam poznatog humora

Posljednjih nekoliko godina HENA je objavila velik broj suvremenih čeških autorica, koje ovu zahtjevnu temu obrađuju lakoćom što ponajprije izvire iz dobro nam poznatog humora. Ironijski odmak, satiričan ton i često ciničan pogled na svijet, ukorijenjeni u češkoj literaturi od „vojaka Švejka“, preko velikana poput Hrabala i Kundere, ovoga puta čitamo iz ženske perspektive.

Češkom suvremenom prozom dominiraju ženski likovi; od starice Gite, junakinje romana  Novac od Hitlera proslavljene književnice Rade Denemarkove, do devetogodišnje djevojčice u kultnome Ponosnome Budiju Irene Douskove, kroz čije oči promatramo kako se obiteljski, intimni svijet urušava pod teretom okolnosti na koje one nemaju utjecaja.  Uz smijeh kroz suze, u svijetu uvelike određenom tragedijama, gotovo sve one ponajprije traže „svjedoke vlastite prošlosti“.

Na tome je tragu i jedna od najcjenjenijih čeških književnica, Jakuba Katalpa, napisala svoj nagrađivani roman Nijemci, čija junakinja Klara kreće u opsesivnu potragu za očevim njemačkim korijenima, pritom otkrivajući prošlost svoje obitelji i dijelove sebe za koje nije znala da postoje. A potragu za podrijetlom tematizira i roman Hane Andronikove Zvuk sunčanog sata, čiji se protagonist, Daniel Keppler, na skijanju u Coloradu upoznaje s vlasnicom pansiona, koja potječe iz Češke baš kao i on, i saznaje štošta o vlastitoj obiteljskoj povijesti što se raspetljava na nekoliko kontinenata – od Indije do ratom uništene Češke, pa sve do Kanade i Amerike – povijesti koja je uvelike bila uvjetovana progonom Židova.

Proslavljena književnica Alena Mornštajnova romanom Hana odvodi nas u turbulentno doba međuraća i kasnije komunističke Češke, prikazujući živote triju naraštaja Židova iz gradića Valašské Meziříčí iz očišta dviju žena

Proslavljena književnica Alena Mornštajnova romanom Hana odvodi nas u turbulentno doba međuraća i kasnije komunističke Češke, prikazujući živote triju naraštaja Židova iz gradića Valašské Meziříčí iz očišta dviju žena. Kompliciran odnos djevojčice Mire i njezine tetke Hane razotkriva i turobnu obiteljsku priču… Roman se smatra jednim od ponajboljih čeških romana o pogromu Židova tijekom Drugoga svjetskog rata. I u njezinu drugome romanu Tihe godine, intimnoj ispovijedi o stjecaju okolnosti koji stubokom mijenja život jedne obitelji, ponovno pratimo jednu djevojčicu – ali i njezina oca. Mala Bohdana, potaknuta krivim imenom kojim ju je nazvala baka, traži odgovore koje joj njezin šutljivi, mrzovoljni otac Svatopluk nije u stanju dati. Roman je to o napuklome odnosu oca i kćeri – nerazumijevanju, gubicima, komunikaciji i o njezinu nedostatku.

Ove i početkom sljedeće godine HENA vam donosi još tri knjige čeških autorica

O roditeljstvu piše i Tereza Boučková, koja se u Češkoj proslavila romanom Godina pijetla. Pričom koja se temelji na autoričinu iskustvu, u naizgled dnevničkim zapisima, razmatra se odnos s posvojenom romskom djecom, koja unatoč majčinim naporima odrastaju u mladiće sklone kriminalu. Aktualna tema posvojenja, njegov utjecaj na bračne odnose, reakcija okoline na djecu koja potječu iz manjine što se kulturološki posve razlikuje od češke većine, u autoričinoj je zemlji naišla na velik odjek, kontroverzne reakcije i – pohvale kritike.

Odmak od njemačko-čeških odnosa donosi novovalna češka književnost, radnje često locirane na udaljene destinacije. Svojevrstan bijeg od domaće stvarnosti zapravo je način prikazivanja istih arhetipskih odnosa, što je jasno vidljivo i u romanu mlade spisateljice Petre Hůlove Sve ovo pripada meni. Premda Mongoliju i Češku dijele tisuće kilometara, autorica upečatljivo opisuje život jedne mongolske nomadske obitelj iz perspektive djevojčica i žena, koje nastoje pronaći bolji život usred stepe i u okrutnome urbanom krajoliku Ulan Batora

Ipak, u romanima ovih književnica jasno je da riječi itekako mogu dočarati svu kompliciranost svijeta, i bar djelomice pokušati odgovoriti na pitanja s početka ove priče – tko smo, kamo idemo i odakle dolazimo. Među intrigantnim – inteligentnim, humorističnim i profinjenim – djelima suvremene češke proze svaki će čitatelj zasigurno pronaći ono koje će ga zainteresirati

Ove i početkom sljedeće godine HENA vam donosi još tri knjige čeških autorica. Godinu ćemo privesti kraju urnebesno duhovitim ulaskom u Zavod za interdisciplinarne studije čovjeka, u kojem se vode najbizarnija istraživanja. Spisateljica Pavla Horáková servira nam današnju, posttranzicijsku Češku, koja još nije izgubila komično kafkijansku draž. Glavna junakinja romana Teorija čudnovatosti, praška znanstvenica Ada Sabová, istražuje zakone uzajamne privlačnosti – no s ljubavlju joj ne ide ni u teoriji ni u praksi...  A ni obiteljska situacija nije mnogo bolja: starija je sestra tlači svojim uspjesima, brat se doselio k njoj, a tata preselio u špilju. No kad se zaredaju neobične slučajnosti i odvedu je u potragu za nestalim muškarcem, mlada će znanstvenica napokon shvatiti da svijet ne mora biti linearan i predvidljiv, i da nam naoko nevažne sitnice mogu promijeniti život nabolje. Petra Dvořáková, još jedna u nizu čeških autorica koje ćete imati prilike čitati u našem izdanju, u romanu Kirurg donosi priču o krizi srednjih godina, poremećenim obiteljskim odnosima i češkome zdravstvu, opterećenome komunističkim nasljeđem. Ovoga puta kroz muške oči, one kirurga Hyneka Grábla, gledamo kako velike ambicije i očekivanja – nas samih, ali i naših partnera, djece i okoline – mogu kobno utjecati na našu percepciju života i na međuljudske odnose. Roman Kirurg pitka je i čitljiva, duhovita, a ipak nimalo neozbiljna proza. U pripremi je i novi roman Jakube Katalpe, Zuzanin dah, kojim se autorica vraća temi pripadanja i otuđenja. Djevojčica Zuzana kći je židovskoga trgovca šećerom, no on će, na pragu tridesetih godina, ubrzo poprimiti gorak miris spaljenih sela i koncentracijskih logora, u koji će odvesti i mladu djevojku. Ipak, Zuzana se vraća – samo, što je čeka u njezinu gradiću, i ima li ikoga tko će je dočekati?                                                                       

„Riječi su linearne. Svijet nije linearan“, ustvrdit će Ada Sabová, junakinja spomenute Teorije čudnovatosti. Ipak, u romanima ovih književnica jasno je da riječi itekako mogu dočarati svu kompliciranost svijeta, i bar djelomice pokušati odgovoriti na pitanja s početka ove priče – tko smo, kamo idemo i odakle dolazimo. Među intrigantnim – inteligentnim, humorističnim i profinjenim – djelima suvremene češke proze svaki će čitatelj zasigurno pronaći ono koje će ga zainteresirati.

Odaberite nešto iz naše bogate ponude i uživajte u nepodnošljivoj lakoći češke proze!

RAZGOVORI UGODNI: Staša Aras

1. Dosad si objavljivala poeziju, kratke priče, a sada ti je izašao i roman. Koja ti je književna forma najdraža?
Sve su mi forme drage i izazovne. Poezija, kratka priča, roman, drama ili esej imaju svoju dinamiku, strukturu i zakonitosti, i svaka od njih afirmira nešto novo i drugačije u autorskom glasu. Jako volim kratku priču. Ona je, mislim, čak i najteža forma. Kratka je, specifična jer joj je zadatak uhvatiti ono nešto bitno što izmiče, jedan dio ljudskih života koji u dugim naracijama ostaje po strani. Poseban kut i posebno osvjetljenje ljudske prirode i okolnosti. Zahtjevna je forma, traži posebnu koncentraciju i poseban “ključ”. Poeziju volim iz istog razloga. Samo poezija ima moć dosegnuti raspon duha, a da nam se to čini prirodno. Ona uspostavlja nove svjetove, nove veze, imenuje suptilne mogućnosti bića i objekata, naših odnosa. Svaka forma ima svoje zakone, one su kao modeli za izražavanje unutarnjih i vanjskih svjetova, otkrivanje i predočavanje. Nešto se može najlakše izraziti poezijom, nešto traži roman. Autorski glas formira se prema zakonima forme.

2.Roman “Horror vacui” govori o strahu od praznine. Odakle inspiracija za temu?
Pa zar nije očito? To je egzistencijalistička tema. Čovjek je danas u poziciji hrčka na kolu, hvatamo se “smislova” svake vrste da bismo ispunili život bilo čime što ima ime, status, formu. Bojimo se biti nitko i ništa. Ili?

Dobiti nagradu od struke, to je kao dobiti neku propusnicu.

3. Dobitnica si književnih nagrada „Vranac“ i  „Mate Raos“ za kratke priče. Jesi li očekivala i priželjkivala književne nagrade? Koliko ti znači priznanje struke?
Znači mi puno, kao vjerojatno svakome tko se ozbiljno nečim bavi. Tu je i nagrada za ovaj roman koji nam je sada u fokusu. Osim čitatelja, umjetnost prolazi kritičku analizu i zbog raznih tržišnih trendova. Dobiti nagradu od struke, to je kao dobiti neku propusnicu.

Proces pisanja nije jednostavan. Uvijek si kažem kako treba odrediti radno vrijeme za pisanje i da to treba svakodnevno poštovati, ali nekim čudom inspiracija se pojavljuje bez plana.

4. Imaš li posebno mjesto ili vrijeme koje na tebe djeluje inspirativno?
Pa i nemam baš. Svako mjesto i bilo koje vrijeme može biti inspirativno, ali i ne mora. Potrebno je jedno posebno povlašteno stanje otvorenosti za pisanje, koje nije uvijek lako dostupno. To stanje introspekcije, ali i elana za zapisivanje, dolazi nekom svojom logikom. Naravno, donekle se može utjecati i na to. Ipak, treba se “prikovati” za radni stol, ako ga imaš. Potreban je mir i slobodno vrijeme da bi se pisalo ili, još bolje je reći, radilo na bilješkama. Bilješke se hvataju svagdje. Proces pisanja nije jednostavan. Uvijek si kažem kako treba odrediti radno vrijeme za pisanje i da to treba svakodnevno poštovati, ali nekim čudom inspiracija se pojavljuje bez plana. Nedavno sam išla s prijateljicom na kupanje i nisam ponijela bilježnicu koju uvijek nosim jer već neko vrijeme nisam zapisivala i pomislila sam da mi neće trebati, međutim, dok sam je čekala, stalno sam sricala u sebi dijelove teksta i ljutila se na sebe što nisam uza se imala papir i olovku.

5. Dojmovi čitatelja o tvom novom romanu pozitivni su, a roman je opisan kao svjež i neobičan. Jesi li osjetljiva na kritike?
Pa jesam, naravno. Svatko je, mislim. Neki tekst uvijek se može sviđati nekomu, a nekomu ne, i to je opravdano, ali ako uspijemo ostvariti literarni standard kvalitete, onda smo ipak uspješniji i na neki način mirniji.

Svaki veliki pisac čudo je za sebe. Neiscrpan izvor vrijednosti.

6. I za kraj, kakva si čitateljica? Imaš li omiljeni žanr ili omiljenog autora?
Dobra sam čitateljica. Predana, uporna, dugogodišnja. Ja sam jedan od onih sretnika kojima književnost ide lako. Čitam oduvijek, čitam svakodnevno, puno i lako. Čitam teške romane, čitam lake romane, čitam teorijske tekstove, čitam dok hodam, sjedim, ležim, stojim. Kad ne čitam, u sebi stvaram tekstove, vrtim dijaloge, literariziram svoj svijet i svijet oko sebe. Nadograđujem, produbljujem, izmišljam. Imam puno omiljenih autora. Moji učenici jednom su me pitali: “Profesorice, ima li neki autor, a da vama nije najdraži?” Kažem da imam tu sreću jer se nisam zamorila. Dvadeset godina u školi podučavam književnost, i svaki put kad obrađujemo Balzaca ili Poea, ili Ibsena, ili Krležu... bilo koga, ja se osjećam svečano i kao da čitam prvi put. Dobri tekstovi, velika književnost, velika su radost jer imaju u sebi ugrađenu živost. Da me sad pitate volim li više Marulića ili Carvera, rekla bih Carvera, ali već nakon par trenutaka uslijedilo bi “ali...” Svaki veliki pisac čudo je za sebe. Neiscrpan izvor vrijednosti.

Ulomak iz romana Defne Suman “Posuđeno vrijeme”

Prvi rujan

Moje rođenje palo je na blagu, narančastu večer kad je Avinash Pillai stigao u Izmir.
Godina je bila 1905. po franačkom kalendaru.
Mjesec rujan.
Ja se još nisam bila rodila dok se putnički brod po imenu Afrodita koji je nosio indijskog špijuna približavao luci, ali kroz otvor maternice moje majke, u mračni bazen usred kojeg sam mjesecima sjedila, počeo je prodirati tanani snop svjetlosti. Ona nije mogla hodati. Ne zbog moje težine; nego zbog opijuma iz lulice koju je stiskala između srednjeg prsta i prstenjaka. Glavu je okrenula prema prozoru i promatrala pijane zastore kako lelujaju u zagrljaju vjetra. Lani je – ili je to bilo prije dvije godine? – na balu za sredinu ljeta danom u klubu na Bornovi plesala valcer s jednim inženjerom Željeznica Ajdin i on ju je nosio po parketu baš kao ove zastore. Kako se ono zvao? Sjeća se da je Englez imao naglašene jabučice, da je živio u kući na sjevernom dijelu rive i da se kretao hladnokrvnom vještinom, ali imena mu se nikako ne može sjetiti. Mister? Mister nešto. Ali što? Imao je neko čudno ime. Neobično. Podigne glavu i još jednom potegne iz lule koja ju čeka među dvama prstima. Purpurni koluti lelujaju oko njezinih tamnih očiju, Mister nešto klizi po parketu u daljinu.

Mladića ne zanima ni grad popločan zlatom ni njegove legendarne ljepotice. Sve su mu misli u onoj polumračnoj sobi koju gospodin Jakumi spominje u svojim pismima…

Avinash Pillai ne zna ni za moju majku ni za mene dok stoji na palubi drugog razreda elegantne Afrodite koja čeka na ulazu u luku. Sklopio je oči, nos okrenuo prema grimiznom nebu i njuška zrak kao divlja životinja. Tlo je sa zalaskom sunca otpustilo dah koji je čitav dan zadržavalo, a mladi je Indijac umjesto ugljena i hladnog željeza koji su mu dojadili nakon duge plovidbe morem osjetio ljupku aromu cvijeća i trave. Ruža, limun, magnolija, jasmin, a pomalo i ambra koja dopire iz dubine….
Avinashev dugi, tanki i naročito osjetljivi nos koji njegovom tamnoputom licu daje plemenitost dostojnu osmanskih sultana uživa u mirisima, kao da ukusnim zalogajem prekida post, razaznaje note i slojeve svakog pojedinog mirisa. Posebno mirisa ruža. On čak i sklopljenih očiju može razlikovati crve- ne od bijelih ruža. Na obali, negdje u ovom gradu pred njim, obojenom u crveno i ružičasto, živi gospodin Jakumi. Mladića ne zanima ni grad popločan zlatom ni njegove legendarne ljepotice. Sve su mu misli u onoj polumračnoj sobi koju gospodin Jakumi spominje u svojim pismima… Stari ljekarnik u radionici iza ljekarne izvlači ulje iz najrjeđih vrsta ruža koje stižu iz svih krajeva carstva.
„Što sad čeka taj kapetan?“
„Valjda ovaj teretnjak, da mu se makne s puta.“

U prvom razredu na katu iznad, osvijetljenom električnim svjetlom, gunđaju gospoda u frakovima, s polucilindrima na glavi i skupim cigarama među usnama, kao da to nisu isti oni koji su strpljivo doputovali iz Aleksandrije na Rodos, odande na Leros pa na Hios, i konačno u Izmir.
„A ne, neće se on maknuti. Ne vidite li da su uza nj pristale barke? Sigurno prevozi ugljen. Još će on primiti tereta.“
„Ne mislim na taj brod nego na onaj s kojega istovaruju bale duhana. On onako stoji već dvadeset minuta.“
„Neće ovaj brod ući u luku, gospodo. More je unutra plitko. Nevješti kapetani uvijek nasuču svoje brodove. Čekat ćemo čamce, nema nam druge.“
Zvukovi s rive, zvižduk tramvaja te zveket kotača i klopot konjskih potkova po kaldrmi podsjetili su gospodu na užitke koje su u plovidbi zaboravili. Neki bi se čak mogli zakleti da čuju ženski smijeh koji je dolazio iz kavane na rivi. Dok oko njih po kobaltnoplavoj površini mora klize brodice piloti, točkasti jedrenjaci, teretni i putnički brodovi koji se mimoilaze uz zvuke sirena, gospoda svake minute provjeravaju džepne satove.
„Nepodnošljivo je biti tako blizu kopnu, a ne moći stupiti na nj.
Dobro gdje su zapeli ti čamci?“
Avinash ode na krmu i, kad se uvjerio da ga nitko ne gleda, sklopi dlanove na grudima. Budući da je sada radio u ime Britanskoga Carstva, bilo je, istina, važno da izgleda kao pravi Europljanin, ali s druge strane, bio je on unuk pobožnog djeda koji je u samostanu na padinama Himalaje čekao sjedinjenje s Božjom milošću. Bilo je vrijeme da se velikome Stvoritelju zahvali na tome što ga je čuvao svih onih napornih dana i olujnih noći dok je putovao najprije iz Colomba u Port Said, pa onda mračnim vlakom u Aleksandriju i odande u Izmir na Afroditi.

„On namo Shivayame. Svemoćni Šiva, hvala ti što si me zaštitio od nesreća, zala, tragedija i bolesti i omogućio mi da živ i zdrav stignem do obale ovoga lijepog grada…“

Okrene lice prema suncu koje se poput kakve rumene kugle sladoleda topilo u moru i sklopi oči.
„On namo Shivayame. Svemoćni Šiva, hvala ti što si me zaštitio od nesreća, zala, tragedija i bolesti i omogućio mi da živ i zdrav stignem do obale ovoga lijepog grada…“
Molio se od djetinjstva. I ne samo Šivi kojega je štovala njegova obitelj, nego i milostivom Višnuu, a pogotovo Brahmanu, stvoritelju svijeta. Vjerovao je da su bogovi, čak i uništavatelj Šiva, prijateljski naklonjena bića i da ga vole. Pred njih je izlazio bez maske i laži, točno onakav kakav jest; molio bi ih oprost za bilo koji grijeh koji je nehotice počinio i svaki je put svim srcem osjećao da mu ta božanska stvorenja opraštaju i da ga štite.
„Veliki Šiva, božanska snago uništenja! Budi uz mene u ovoj novoj etapi moga života. Pomozi mi da svoju dužnost uspješno obavim i podari mi snagu, mudrost i pronicljivost. Čuvaj moju majku, oca i braću od nesreća, zala i bolesti. Da mogu strpljivo prihvatiti svoju sudbinu…“
Odjednom na palubi zapuše jak vjetar. Taj je vjetar bio poznat po tome što bi se podigao prije sumraka i mogao je u trenu ohladiti čak i najvruće dane. Ponekad bi, poput dobrodušnog diva nesvjesna vlastite snage, napravio nered oko sebe, slučajno prevrnuo ribarske barke i ponio sa sobom svakojake psovke. Te je večeri bio i više nego pristojan. Pomilovao je sidra broda s kojih se mjestimice ljuštila zelena boja, a zatim dohvatio polucilindar s mladićeve glave i otpuhao ga sve do praznih ležaljki u dnu stubišta. Avinash nije odmah reagirao. Od djeda je naučio da molitvu privede kraju pravilno, čak i u najvećoj panici – posebno u najvećoj panici. Krenuti za zemaljskim poslovima prije pozdrava bogovima donosilo je zlu kob. Hitro je sklopio ruke i njima dotaknuo točku među obrvama, usne i na kraju prsa.
„Veliki Stvoritelju, ti si velik i donosiš čuda. Predajem se u tvoje ruke. On namo Shivayame.“
I zatim potrči prema ležaljci pod koju mu se otkotrljao šešir. Osjećao se krivim što je molitvu prekinuo napola – i to baš onda kad je izgovarao svoje molbe.

Kako bi ga podsjetio da je život previše kratak i sladak da bi ga trošio na tako teški osjećaj kao što je krivica, vjetar otpuše šešir korak dalje i zaroni u mladićeve crne uvojke. Ah, ti su uvojci bili gusti i čvrsti, baš kao u armenskih djevojaka koje pjevaju dok vješaju rublje!

Kako bi ga podsjetio da je život previše kratak i sladak da bi ga trošio na tako teški osjećaj kao što je krivica, vjetar otpuše šešir korak dalje i zaroni u mladićeve crne uvojke. Ah, ti su uvojci bili gusti i čvrsti, baš kao u armenskih djevojaka koje pjevaju dok vješaju rublje! Čak i da prevrneš barke, takvu kosu ne možeš pomrsiti! Vjetar je uz zvižduk zapuhao prema dolje, u svilenu košulju. Avinashev ten baršunasto je smeđ kao u robova s Istoka, ali izgledom mu Europljani kojima vjetar nosi šešire s glava dok hodaju po Kordonu nisu ni do koljena. Gle ti to! Nije maharadža jer putuje u drugom razredu. Ali stopalima u cipelama šiljastih vrhova korača odlučnije od gospode na gornjoj palubi. Na desnom uhu nosi smaragdnu naušnicu, kao gusar u osmanskoj službi, u džepu mu rupčić od iste zelene svile kao i rubac oko vrata.
Vjetar još jednom zapuše oko Avinasha, hučeći mu u ušima, a zatim se uputi na drugu stranu zaljeva, noseći njegov miris ispunjen mirodijama do ostakljenog tornjića na vrhu vile u kojem smo majka i ja provodile posljednje sate našeg zajedništva. Moja je majka otvorila oči i sumnjičavo zirnula prema tankim, rasplesanim zastorima. Je li netko bio ondje? No svijet je večeras s ovog prozora na najvišem katu vile jako daleko od putničkog broda Afrodita, izvan vidnoga polja mladog Indijca.
Kažu da nam Bog uvijek namiguje slučajnostima. Osoba koja će meni – nakon mnogo godina – donijeti priču o mom rođenju, isti je onaj indijski špijun Avinash Pillai koji je te večeri pristigao u grad. A slučajnost je da će Avinash, dok otkriva moje tajne zahvaljujući jednoj staroj fotografiji, s palube nekog broda gledati grad, baš kao i u noći moga rođenja.
Opet je rujan.
Ali neki drugi, sasvim drugi rujan…
Drugi, jer će onaj grad čije su se kupole, minareti i kućice s krovovima pokrivenim crjepovima za mog rođenja sjajili kao da su od zlata, one noći sedamnaest godina kasnije bljuvati vatru kao neka pobješnjela zvijer. A vjetar, onaj šaljivac koji je razljutio mladog špijuna odnijevši mu šešir, te će večeri na palubu broda donijeti teške mirise. Sve će smrdjeti na petrolej i zrak će biti ispunjen smradom istopljenih guma i izgorjelih stoljetnih javora, smokava s kojih je na ulicu padalo voće puno mlijeka, urušenih crkava, klavira i pozlaćenih knjiga.
I najgore od svega: oštar smrad izgorjela mesa koji će doprijeti do palube broda Iron Duke koji će moju majku u Avinashevu naručju odvesti daleko od plamena – i neprekidnih međusobnih obračuna domaćeg stanovništva… Svi će usta prekriti rupčićima, a neki će se nagnuti preko željezne ograde i povraćati. Smrad spaljena mesa, tinjajućih noktiju, kose, kostiju mačaka zapelih u uskim prolazima, galebova spaljenih krila, očajnih deva i konja, ljudi koji su se poput žohara razbježali iz podruma i s krovova na kojima su se sakrili…
Onaj vjetar koji danas pokušava Avinasha naučiti da je život previše kratak i sladak za tako težak osjećaj kao što je krivnja te će noći tako otežati pod teretom sudbine koju će si natovariti na leđa da će svjedočiti tome kako na tisuće bespomoćnih ljudi nagomilanih na rivu može ugušiti ne samo voda, već i zrak.
Ali do tog trenutka ima još dosta…
Ostanimo mi sada na onoj slatkoj, narančastoj večeri moga rođenja. Ja ću raširiti uski otvor maternice moje majke, a Avinash neka nabraja sela i četvrti koje je do toga dana proučavao samo na papiru, poput učenika kojeg će uskoro prozvati za usmeni ispit. Evo tamo naprijed su Kokarjali, onda Goztepe, Karantina, Salhane, Karataš, Bahribaba. S mjesta na kojem čeka Afrodita ne vidi se, ali iza carine ima nova i moderna zgrada u obliku potkove: Kışlai Hümayun. U narodu poznata kao Žuta vojarna. Avinash zna da je u toj vojarni šest tisuća vojnika nizamlija.
To je važno.

Njegova je zadaća uspostaviti odnos s vojnicima. Tajna služba pomno nadzire vojnike u svim osmanskim gradovima, od Soluna do Izmira.

Njegova je zadaća uspostaviti odnos s vojnicima. Tajna služba pomno nadzire vojnike u svim osmanskim gradovima, od Soluna do Izmira. Živjet će u turskim četvrtima i umiješati se među njih u kavanama i na tržnicama. Sudjelovat će na sastancima Europljana i prikupljati informacije o spletkama Francuza i Talijana. Osjeća se kao da mu trbuh pritišće neki kamen.
Što ako ne obavi zadaću kako treba?
Što ako čuje strane jezike koje je naučio u školi, ali ih ne razumije?
„Nadaren si, odlučan, mlad. Za dva ćeš mjeseca jezik znati bolje od lokalaca.
To je bio njegov profesor s Oxforda.
„Nismo te slučajno odabrali, sinko. Vjeruj nam. Ti si idealan za ovu posebnu zadaću.“
Njegova mu zadaća sad sjedi na želucu kao kamen.
S obaju smeđih pazuha pod svilenom košuljom u tankom mu se mlazu slijeva znoj. Obazre se po pustoj palubi pa gurne nos pod ovratnik i hitro se omiriše. Tijekom čitavog putovanja budno je pazio da ne jede začinjenu hranu, ali evo ipak mu se s kože širila lagana aroma češnjaka.
To ga je ozlojedilo.
Najprije mora smisliti neki krov nad glavom i oprati se. Nagne se nad ogradu palube i pogleda na donji kat. Sanduci su se počeli tovariti na čamce koji su ih sa svih strana okružili kao gusarski brodovi. Čim se iskrca, mora potražiti neki hamam.
„Na pristaništu Pasaport dočekat će te naš čovjek kako ne bi imao problema na carini. Ali to je sve. Poslije toga si sam. Tako će biti bolje. Kad izađeš iz luke, idi prema stanici Basmane, a kad stigneš u Ulicu Kujumdžular, pitaj nekoga gdje je han Jemiščizade. I onda čekaj da ti se javimo.“
I dok je njega bolio želudac zbog novog života koji treba otpočeti u nepoznatu gradu, moja se majka, rođena i odrasla u Izmiru, previjala u boli od sve jačih trudova i očajnički jaukala. Sad je već i opijum prestao djelovati. Dijete u njezinoj utrobi prometnulo se u neku životinju s oštrim kandžama i raskidalo je iznutra. Teškom je mukom ustala i kao pijana doteturala do vrata ostakljenog tornjića u kojem je bila zatvorena tri mjeseca, tjedan i pet dana. Njezin se vrisak iz tornjića u valovima spustio do gostinjske sobe u kojoj je smjerno sjedila armenska babica Meline, držeći kesu punu zlatnika.
Moja baka u baršunastom naslonjaču nasuprot babici Meline malom, oštrom bradom pokaže prema stropu i spusti fildžan kave koji je držala u ruci.
Kucnuo je čas.
Tako je, eto, počeo moj život pun tajni koji će trajati čitavo jedno stoljeće.

RAZGOVORI UGODNI: Zoran Pilić

1. Upravo ti je objavljena nova knjiga, Pavelova prava ljubav. Kako ti je sinula ideja za ovaj roman? I je li ljubav doista rat?
U, mislim, svim knjigama, na različite načine, bavio sam se odnosima između žena i muškaraca, tako da je Pavel prirodni nastavak u toj seriji. Zbog nečega me u muško-ženskim odnosima najčešće zanima ono komično. Primjer – ljubomora, naročito kada preraste u patologiju, vrlo lako može završiti na stranicama crne kronike, ali kada se ne pretvori u dramu, zapravo je komična. Slično je i sa prepirkama, sitnim nadmetanjima, svađama oko nebitnih stvari. Ljubav ne bi trebala biti rat, ali u svakom odnosu i žena i muškarac od samih početaka veze pokušavaju partnera/partnericu prilagoditi sebi što rijetko kome u potpunosti i bez otpora uspijeva. Iako Pavel ljubav u više navrata definira kao rat u kojemu je sve dozvoljeno, mislim da pravi rat nastupa ako se ljubav pretvori u nesnošljivost tj. u situacijama gdje imamo dva nepomirljivo različita karaktera.

Iako Pavel ljubav u više navrata definira kao rat u kojemu je sve dozvoljeno, mislim da pravi rat nastupa ako se ljubav pretvori u nesnošljivost tj. u situacijama gdje imamo dva nepomirljivo različita karaktera.

2. Pišeš poeziju, kratke priče i romane. Ide li ti pisanje svih formi jednako lako?
Razdoblje u kojem sam pisao poeziju doživio sam kao prostor neograničene slobode. Proza zahtjeva i puno takozvanog rudarenja, više iščitavanja rukopisa, odbacivanja viška materijala, rada s urednicima i slično. Nekako pravi posao u prozi slijedi u trenutku kada prvi put ispišem cijelu priču. Poezija se dogodi ili ne dogodi, a kada se dogodi – dogodi se kao bljesak ili malo čudo. Pjesnikinje i pjesnike doživljavam kao neku vrstu čarobnjaka, viših bića koja naprosto imaju dar pripovijedati na drugačiji način. Neobično izravan, rekao bih.  

3. Jesi li discipliniran pisac? Pišeš li svakodnevno ili samo kad imaš inspiraciju?
Ne znam vjerujem li uopće u čekanje inspiracije. Pišem kada mi se piše, u međuvremenu čitam i pišem u glavi, uglavnom – više od pedeset posto onoga što napišem nikada ne objavim. Rijetko kada radim detaljne skice, pišem, i ako me određena priča baš opsjeda ili zabavlja kao što je bilo zabavno raditi na Pavelu, onda radim svaki dan na tom rukopisu.

4. Kome prvo daješ rukopis na čitanje? Jesi li osjetljiv na kritike?
Rukopis, naročito ako je u pitanju prva ruka, vjerojatno ne bi trebalo slati nikome na čitanje. Kada ga ipak šaljemo na čitanje, najbolje je da to bude netko brutalan – osoba bez dlake na jeziku koja će ti u dobroj namjeri ukazati na nedostatke, nedosljednosti i sva slaba mjesta. Na kraju, kakvegod povratne informacije dobio od testnih čitatelja rukopis će završiti kod urednice/urednika i to je zapravo i najvažnije – odabrati iskusnog urednika u čije prosudbe imaš povjerenja.    

5. Što bi poručio ljudima koji ne čitaju?

U redu je kod djece razvijati ljubav prema knjizi, to svakako ima smisla i svaki napor u tom pogledu nije uzaludan.

Odraslim ljudima koji ne čitaju najvjerojatnije ništa ne bih poručio. U redu je kod djece razvijati ljubav prema knjizi, to svakako ima smisla i svaki napor u tom pogledu nije uzaludan. Odrasli ljudi ili čitaju ili ne čitaju, a ako ne čitaju – vjerojatno su okupirani nekim drugim aktivnostima. Mislim, nije da je knjiga nešto nedostupno, nešto za što dobar dio ljudi ne zna, pa im onda mi otkrivamo cijeli jedan novi svijet. Sve u vezi književnosti, ali i u mnogim drugim stvarima, počinje u vrlo ranoj dobi i poslije te prati kroz život. Načelno, pozdravljam svaku inicijativu koja ima za cilj razviti kod ljudi sklonost prema književnosti, ali, ponavljam, najbolje rezultate moguće je postići kod djece. I kolikogod zvučalo blesavo – druga kategorija su oni koji i inače čitaju. Najlakše ćeš nagovoriti na čitanje određenog autora ili naslova one kojima je čitanje dio svakodnevice. Ljudi koji ne čitaju vjerojatno nisu ni gori ni bolji od knjiških moljaca. I isto kao što mi mislimo da bi im život bio bogatiji da čitaju, tako i oni, pretpostavljam, vjeruju da bi nama bilo zanimljivije kada bi radili nešto drugo.