RAZGOVORI UGODNI: Olja Knežević

1. Osim što već godinama pišeš, za to imaš i svojevrsnu „legitimaciju“ - studirala si kreativno pisanje u Londonu, magistrirala summa cum laude. Kod nas se na spomen uvođenja takvoga studija još nailazi na kontroverzne reakcije. Koliko takav studij doista pomogne osobi koja ima aspiracija postati pisac? Može li se „naučiti“ pisati?

Ne vidim razlog za bilo kakvu reakciju na studij kreativnog pisanja, premda sam odavno shvatila da ljudi najviše vole reagirati na osobne odabire drugih ljudi, a teže se pokrenu baš tamo gdje bi bilo poželjno reagirati, recimo - kad je u pitanju smjer kojim se kreće društvo. No, dobro. Moj me je studij kreativnog pisanja vratio samoj sebi, kad mi je to bilo najpotrebnije, u onih nekoliko godina krize kad su djeca mala a grad u kojem si još uvijek nisi napravila svojim, kada sam bila do te mjere iskočila iz svog centra da nisam ni shvaćala što mi je, samo sam, tako, živjela na “ler”, dok se nisam potpuno ispraznila. A kada sam upisala taj postdiplomski studij kreativnog pisanja, London mi se otvorio poput škrinje s blagom. Najviše zbog osoba koje sam tamo upoznala, s kojima sam i danas bliska prijateljica. Već je i to dovoljno, pronaći svoju grupu podrške, svoju grupu čudaka, ljude koji od života u tom trenu traže nešto slično kao i mi, pa o tome, ako treba, možemo danima konstruktivno razgovarati. Što se tiče “učenja” pisanja, negdje sam pročitala zaključak da se “...pisanje ne može predavati, ali se može naučiti.” Predavač nam ne može prenijeti način na koji promatramo, čujemo i osjećamo svijet, iz njega pišemo poeziju ili prozu, ne može nam usaditi svjetonazor, glas i iskustvo, ali, da, može se naučiti gdje (p)ostajemo nejasni ili površni, gdje griješimo u strukturi, žurimo ili odugovlačimo. Drugim riječima, mentor i grupa tijekom studija kreativnog pisanja naši su urednici i novi par očiju onda kada nam je to potrebno, a ne znamo ni kako, ni otkud početi tražiti.

Priznanja i kritike važni su u smislu izgradnje reputacije jednog pisca, posebno u manjim zemljama, gdje se ne mogu očekivati veliki tiraži.

2. Za svoj magistarski rad osvojila si Overall Prize, roman „Katarina, velika i mala” na natječaju izdavačke kuće Tisak medije i V.B.Z-a proglašen je najboljim romanom 2019. godine. Koliko su ovakva priznanja piscu važna?                                                           

Priznanja i kritike važni su u smislu izgradnje reputacije jednog pisca, posebno u manjim zemljama, gdje se ne mogu očekivati veliki tiraži. Neki pisci, na pamet mi pada John Le Carre, unaprijed su, recimo, odbili sve nagrade i priznanja, i gradili reputaciju pišući samo za publiku, ne i za kritiku. Le Carre, dakako, piše genijalno i na engleskom jeziku, tako da njemu ništa od kritika i osvrta na djelo nije ni bilo potrebno. No, što su tržište i njegov jezik manji, to je i u umjetnosti teže isčupati se iz plemenskog načina funkcioniranja, najbolje opisanog sintagmom “ja tebi - ti meni.” Natječaj izdavačke kuće Tisak medije i V.B.Z-a najveći je anonimni natječaj u regionu, to mi priznanje mnogo znači. Zahvaljujući njemu, moj roman “Katarina, velika i mala”, preveden je na engleski jezik, dobio odlične kritike, a sve to skupa pravi je podstrek u danima obeshrabrenja, koje svi imamo, kada se pitamo zašto nas nije zadesio nekakav, bilo kakav, drugi dar i poziv, nego baš ovo kopanje po sebi u osami.

3. Niz godina živjela si u inozemstvu. Kakvo je tvoje iskustvo pisanja na stranome jeziku? Koliko to širi, a koliko sužava spisateljske želje i ambicije, teme i registar?

Svoj prvi roman “Milena & druge društvene reforme” napisala sam prvo na engleskom jeziku. Kad se toga sjetim odmah moram prileći, i odmoriti od navale naknadnog osjećaja iscrpljenosti. A nije mi teško palo dok sam ga pisala, jer tad sam živjela u Londonu i svakog drugog tjedna morala mentoru i onoj grupi s post-diplomskog studija slati barem 3000 novih riječi. Na jeziku potpuno drugačijem od materinskog može se izgraditi svoj prepoznatljiv glas i stil. To je kao udar groma koji polovi drvo. Stvara se nešto novo, ali ga baš i ne priželjkujemo. A znate li da je teško pisati i na jeziku koji je skoro isti kao materinski, ali nije? Tu su razlike male, društveno-politički ponekad prihvatljive, a ponekad ne. To je također ograničavajuće...

 Imam književne uzore, naravno, a to su žene pisci koje pišu iz sebe, o svojim proživljenim iskustvima, ne plaše se pisati o temama koje se ne smatraju “velikim” i egzistencijalističkim...

4. Upravo ti je objavljeno hrvatsko izdanje romana “Gospođa Black”. Naslov na prvu loptu asocira na slavni roman Virginije Wolf, Gospođa Dalloway, a nakon čitanja romana učinilo mi se da sličnost nije slučajna… Je li Virginia imala prste u nastanku tvoga romana, i koji su – ako ih imaš – tvoji književni uzori?                                    

Virginia je svakako uzor. Ne poznajem spisateljicu kojoj Virginia nije jedan od uzora. Vječiti naklon. A, istina je, njenu sam Gospođu Dalloway više puta čitala, naročito taj genijalni početak dok ona hoda Londonom. “Gospođa Dalloway rekla je da će sama kupiti cvijeće” - jedna je od onih rečenica koje vas odmah smjeste u vrijeme, mjesto, glas, ton... a ne znate kako se to dogodilo, pa to je samo jedna obična rečenica. Njen je utjecaj ogroman: Toni Morrison, George Saunders, David Foster Wallace, Samuel Beckett, Zadie Smith, Rachel Cusk, Gabriel Garcia Marquez... Milsim da sam odgovorila na to je li Virginia imala prste u nastajanju romana “Gospođa Black.” Nisam do sada ni znala da jeste, ali kada se sve ovako fino posloži... Da, da. Imam književne uzore, naravno, a to su žene pisci koje pišu iz sebe, o svojim proživljenim iskustvima, ne plaše se pisati o temama koje se ne smatraju “velikim” i egzistencijalističkim, i to čine prepoznatljivim stilom, ili čak i inovativno, kao u slučaju Rachel Cusk.

Postoje krize svake dobi, nekome su one u mladosti teže od onih u pravoj srednjoj dobi... treba samo proći kroz njih, preživjeti, iz njih se može mnogo naučiti.

5. Tvoja naslovna junakinja, „crna gospođa“, žena je na izmaku tridesetih godina, koja preispituje svoj život. Nekoć se puno govorilo o muškoj „krizi srednjih godina“, mitološkom čudovištu kojem se pripisivalo sve i svašta. Je li gospođa Black u ženskoj krizi srednjih godina? Postoji li to uopće – ili je naprosto riječ o reevaluaciji života?

Nema ona još te srednje godine. Ja imam srednje godine, a kriza mi nije strašna, veća mi je bila kriza kroz koju sam prošla s 22, 23 godine, kada sam mislila da ta moja mladost nikamo ne vodi, a eto, već je i prošla, nema za mene ničega na ovome svijetu, i tako dalje. A Valle Black svoje je dvadesete doista potpuno izgubila na stvari nevezane za mladost. Pa morala ju je sustići reevaluacija života već na pragu četrdesetih. Postoje krize svake dobi, nekome su one u mladosti teže od onih u pravoj srednjoj dobi... treba samo proći kroz njih, preživjeti, iz njih se može mnogo naučiti.

6. Roman je napisan iz nekoliko perspektiva – izdvaja se epistolarni dio, u kojem iz očišta već odrasle kćeri promatramo gospođu Black nakon što majka doživi svojevrsni „slom živaca“. Izvrsno si ocrtala odnos majke i kćeri, premda on naizgled nije u fokusu romana. Čini li ti se da se o tom kompliciranom odnosu u domaćoj književnosti premalo piše? Imaš li u planu baviti se dublje tom temom?               

Nisam sigurna koliko je odnos majke i kćeri prisutan u domaćoj književnosti. To je svakako interesantna tema, i, ako bi bila u fokusu romana, vrlo je osjetljiva, mora se baš paziti, razvoj likova i njihovog odnosa pažljivo uskladiti s tonom romana, duboko uroniti u sebe, svoja sjećanja, u priče koje smo čuli davno, djelićem svog mladog uha. Valjda ovdje pokušavam reći kako vjerujem da se o tom odnosu ne smije lažno pisati, jer lako odluta u slatkoću, pretjerivanje, kič, patetiku. Svjesna svega toga, nisam do sada odnos majke i kćeri stavila u fokus romana. U mom poslednjem romanu, “Katarina, velika i mala”, majka na početku čak i umire - baš zato što sam morala stvoriti prostor za razvoj lika glavne junakinje, Katarine, a rad na odnosu sa živom majkom, koja je morala biti interesantna žena, činio mi se prevelik, poput rada na još jednom romanu. No, sigurno ću jednom pisati o tome, morat ću, jednostavno - odrasla sam uz veoma interesantnu i snažnu majku.

Zašto je knjiga idealan poklon

Prije nekoliko godina, uoči blagdana, iscrpljena radnim danom, uletjela sam u knjižaru u nadi da ću iz klopke vremena ipak izaći s darovima. Jedina stvar koja mi je u tome kritičnom trenutku pala na pamet, bila je: u mojoj obitelji svi čitaju. Dobro, manje ili više, katkad s dugim pauzama, katkad samo na godišnjem odmoru ili pod lektirnom prisilom, ali – svi čitaju. Zahvaljujući vrlo susretljivu trgovcu, koji je očito bio iznimno dobro potkovan – i strpljivošću i znanjem – izašla sam iz knjižare s petnaestak knjiga. Umotanih i spremnih za uklizavanje pod bor. Vrijeme koje sam ondje provela bila su najbolja dva sata toga dana.

Dobro izabrana knjiga, knjiga kojoj je na umu ukus onoga koga darujete, mnogo je više od formalne geste.

Pitanje je samo - kako izabrati?

Za ljubitelje humora i neobičnih priča svakako preporučujem prašku autoricu Pavlu Horákovu, čiji je roman nedavno u izboru čeških novina stavljen uz bok velikom Kunderi na popisu knjiga godine. Teorija čudnovatosti nudi pogled u neobičnu svakodnevicu mlade znanstvenice, koja se bavi antropološkim istraživanjima u zastarjelu praškom institutu, svojevrsnom dinosauru socijalističke ere, kreće u potragu za ljubavlju i pokušava odgonetnuti tajne svoje luckaste obitelji. U paketu „Čudnovate priče“ s Teorijom je i roman Argentinca Rodriga Fresána,  Kensingtonski vrtovi – neobična priča o  autoru slavne „knjige za djecu“, Petra Pana.

Autobiografski roman velike francuske feministice i književnice, Nerazdvojne Simone de Beauvoir,  donosi uvid u formativne godine i dirljivu priču o dvjema djevojkama i njihovu prijateljstvu.

Tema ženskih prijateljstava u svoj njihovoj kompliciranosti široj je publici poznata po romanima Elene Ferrante, no i prije nje bilo je autorica koje su se bavile ovim aspektom međuljudskih odnosa. Autobiografski roman velike francuske feministice i književnice, Nerazdvojne Simone de Beauvoir,  donosi uvid u formativne godine i dirljivu priču o dvjema djevojkama i njihovu prijateljstvu. U paketu „Neobična prijateljstva“ još je jedna knjiga slične tematike: o drugovanju učiteljice i učenika, složenu odnosu koji donosi mnoge izazove i propituje relacije dobno i hijerarhijski odvojenih svjetova. Riječ je o kompleksnu romanu talijanske spisateljice Michele Murgie pod naslovom Chirú.

Povijesne romanse dostupne su u paketu pod nazivom „Romanse s istoka“.

A kad je riječ o pustolovini i ljubavi, povijesne romanse dostupne su u paketu pod nazivom „Romanse s istoka“. Za one koji su skloni putovanjima u prošlost, vole egzotične destinacije i gusto pripovijedanje, raskošne fabule i bijeg od svakodnevice, roman Defne Suman Posuđeno vrijeme idealna je knjiga. Prošlošću se bavi i djelo U gradu sjena i utvara Murata Gulsoya – priča o antikvarijatima, rijetkim knjigama koje vode u razotkrivanje obiteljskih tajni i Istanbul kakav je nekoć bio.  

Paketa, dakako, ima još – i njima rušimo mit o knjizi kao dosadnom i skupom poklonu „pod bor“.

Knjiga, uostalom, ne skida ambalažu. I svjetluca cijele godine.

Cijelu ponudu blagdanskih paketa ali i ostalih sniženih naslova pogledajte na poveznici
https://hena-com.hr/akcije/knjige/blagdanska-akcija-knjizevna-atrakcija

Ulomak iz romana Rodaan Al Galidija “Dvije deke, tri plahte”

„Hej, Iračaninu, dođi.“ Kroz vrata su joj virili samo glava i ruka. Prišao sam joj, ali nisam se usudio ući u sobu. Kristi je na sebi imala samo donji dio žutog bikinija. Njezine gole grudi učinile su me nervoznim. Nisam bio spreman za takvu situaciju. Ovo je bio žuti dio, u njemu su stanovale obitelji. Tu se inače čuo plač djece i zveckanje lonaca. Dok je ona gledala u kutiju na podu punu bikinija, meni je glava bila u sobi, a tijelo na hodniku.

„Uđi. Zar se bojiš da ću te poševiti ili što?“ pitala je. Zakoračio sam unutra i ostavio vrata odškrinutima, kao da inače neću moći pobjeći. Uzela je žuti gornji dio koji je tražila u kutiji, obukla ga i pogledala se u ogledalo, koje sam joj ja donio u sobu kada ga je kupila u trgovini rabljenim stvarima.

„Lijepo?“ pitala je namještajući se pred ogledalom.  „Da, lijepo. Ali podsjeća me na žutu u ovoj prokletoj zgradi. Ah, otkako sam se doselila ovamo, mrzim tu prokletu žutu.“ Skinula je žuti bikini, a ja sam pogledao u stranu. Kad sam se ponovno okrenuo prema njoj, na sebi je imala narančasti bikini iz kutije koju je za tri guldena kupila u trgovini rabljenom robom. „Što misliš, je li ovaj ljepši?“  pitala je ne pogledavši me. Ja sam pogledao njezino tijelo i osjetio kako mi tijelo gori. Samo što mi dim nije počeo izlaziti na nosnice.

„Samo ne narančasti, Kristi. Otkako živim u narančastom dijelu ove zgrade, mrzim sve što je narančasto, čak i nogometaše u narančastim dresovima i naranče. Zbog toga mi nedostaje vitamina C.“ Prasnula je u smijeh i ponovno se počela namještati pred ogledalom. Protiv svoje volje počeo sam maštati da se namješta za mene. Odjednom se okrenula prema meni i s bijesnim izrazom lica povikala: „Što ti uopće radiš ovdje? U mojoj sobi? Ja se presvlačim  i treba mi malo privatnosti, a ti mi upadneš u sobu! Stvarno si pravi prokleti tražitelj azila!“

„Ti si me pozvala“, pokušao sam joj objasniti. „Prolazio sam hodnikom, a ti si me pozvala.“         

„Ja sam te pozvala?“

„Ne znam zašto, ali da, ti si me pozvala.“

„Ali zašto si ovdje ako ne znaš zbog čega sam te pozvala? Zašto me na hodniku nisi pitao zašto te zovem unutra i što želim od tebe? Zašto si odmah uletio u sobu samohrane majke koja se presvlači? A osim toga, ti živiš u narančastom dijelu ove proklete zgrade. Što radiš u žutom?“

„Ne sjećam se“, odgovorio sam joj i pogledao njezino lijepo tijelo, kojemu uopće nije pristajalo to bijesno lice.

„I što sad?“ odjednom je pitala dramatičnim glasom, kao da sam joj nakon dvadeset godina lošeg braka od života napravio nepodnošljiv pakao. „A sada… Mooooolim te, odlazi! I više me ne ometaj. To što živim u ovoj prokletoj zgradi ne znači da svatko može ući u moju sobu dok sam gola.“ Iskoristio sam priliku i otišao. Uplašio sam se da će me udariti ili početi vikati i tako privući ostale tražitelje azila.

Kad sam izašao na žuti hodnik, u meni su se sukobila dva osjećaja koja su me uznemirila. S jedne strane, htio sam se baciti na nju i voditi ljubav s njom, a s druge strane, htio sam pobjeći da je više nikada ne vidim. Napravio sam nekoliko koraka kad me ponovno pozvala. Nisam joj se javio. Dotrčala je do mene u svom narančastom bikiniju, zgrabila me za ruku i brzo me povukla natrag u svoju sobu. Potom je zaključala vrata. Ja sam bio izvan sebe, misleći da želi voditi ljubav sa mnom i da ja to prvi put nisam shvatio, pa me zato istjerala. A kako joj pogled sada više nije bijesan, nego drag, naivan i bespomoćan, osjetio sam kako me preplavljuje hrabrost. Samo da smognem još onu zadnju trunku da je dodirnem, poljubim ili spustim na pod, pa da vodimo ljubav. No prije nego što sam uspio smoći tu zadnju trunku hrabrosti, ona je dražesnim glasom rekla da se sjetila zašto me bila pozvala.

„Možeš li, molim te, otići u školu po moga sina i onda ga dovesti na plažu kod tuševa?“

„Mogu, ali hoće li mi škola to dopustiti?“

„Reci da si mu ti otac.“

„Ne mogu to reći, jer otac mu je sigurno crnac.“

„U pravu si“, rekla je i dala mi svoju iskaznicu. „Pokaži ovo učiteljici i reci joj da sam slomila ruku i da ležim u krevetu.“

„A što ako te učiteljica sutra vidi kako ležiš na plaži u svom narančastom bikiniju?“

„Ti Nizozemci su ludi“, rekla je. „Ludi i glupi. Često viđam učiteljicu u gradu i nikada me ne pozdravi, kao da me ne poznaje.“  I tako sam uzeo njezinu iskaznicu, otišao u školu i doveo Jimmyja na plažu kod tuševa.

Jimmy je također priča za sebe. Svi su mislili da je agresivan, uključujući i mene. Jedino Kristi to nije mislila. Uvijek je govorila da on nije agresivno, nego zdravo dijete koje ima puno energije, zato što je živ, a ne umrtvljen kao druga djeca. Ali tog poslijepodneva Jimmy je na plaži dokazao da je zaista agresivan i da nije riječ samo o višku energije. Zauzeo je pedeset kvadratnih metara plaže, napadao svu djecu i uzimao im stvari. Uništio je tri ili četiri kule od pijeska i rasplakao najmanje četvero djece. I to sve u prvih petnaest minuta na plaži, dok je Kristi na leđima ležala na bijelom ručniku centra, uopće ne obraćajući pozornost na maloga. Vidio sam da se Nizozemci na plaži uglavnom miču od problema, umjesto da ih riješe.

„Tvoj sin ondje vodi nekoliko ratova“, rekao sam Kristi.

„Ima puno energije, mora je potrošiti. Inače neće moći spavati“, rekla je, i ne podigavši glavu da pogleda Jimmyja. Jedino je pomicala usne i mrštila se, kao da je spavala ili baš tonula u san, a ja sam je probudio.

„Idi k njemu, igraj se s njim, kupaj se s njim. I na taj način će potrošiti energiju“, rekao sam joj.

„Idi ti“, naredila mi je.

„Ja nemam kupaće gaće.“

„Onda idi u trgovinu rabljenom robom. Kupi si kupaće za pedeset centa pa se dođi kupati s njim. Ja sam za tri guldena kupila kutiju punu bikinija. Tamo je sve jeftino.“ U tom trenutku Kristi je prišla jedna Nizozemka, držeći za ruku uplakano dijete. Bilo je jasno kako je povezala Jimmyja i Kristi, jer je Kristi bila jedina crnkinja na plaži.

„Oprostite, je li ono vaše dijete?“ pitala ju je Nizozemka.

„Molim?“ rekla je Kristi ne otvorivši oči.

„Ispričavam se“, rekla je Nizozemka kao da joj je neugodno.

„Vaše dijete uzelo je Robertov pištolj na vodu i Robert bi htio da mu ga vrati.“ Kristi je otvorila oči i podigla glavu. Glasno je pozvala Jimmyja, koji je dotrčao s pištoljem na vodu u ruci. Kad je Robert svoj pištolj na vodu vidio u Jimmyjevoj ruci, ponovno se rasplakao, a Kristi je počela na svom jeziku urlati na Jimmyja. Nizozemka se trgnula zbog bijesa u Kristinu glasu i okrenula glavu u stranu da ne mora gledati Kristino i Jimmyjevo ljutito lice. Robert je počeo još jače plakati. Kristi je sve glasnije vikala, a Jimmy joj je prišao, ovaj put uplašen. Uhvatila ga je za uho i počela pričati kroz stisnute zube. Potom ga je snažno ošamarila, zbog čega su se Robert i njegova majka jače trgnuli od Jimmyja. Robert se sakrio iza majčinih nogu, sigurno misleći da je on sljedeći na redu za šamar.

„U redu je, ne morate nam vratiti taj pištolj na vodu“, promucala je Robertova majka.

„Ne? Zašto si onda došla ovamo? I zašto se tvoj sin nije htio igrati s mojim? Zato što je moj sin crnac? I mi smo ljudi. Ako ga sada ne naučiš da se igra s mojim sinom, postat će rasist i zaposliti se u centru za tražitelje azila i ondje nam zagorčavati život. I mi smo ljudi.“ Kristi je vikala i vikala, a Nizozemka je ustuknula, pitajući se o čemu je ovdje riječ, jer samo je htjela da se njezinu sinu vrati pištolj na vodu. „I mi smo ljudi. Da, dolazimo iz Afrike, ali i mi smo ljudi. Evo. Tvoj pištolj na vodu“, rekla je Kristi, istrgnula pištolj iz Jimmyjevih ruku i bacila ga na pijesak, pred Roberta i njegovu majku. Majka se oprezno sagnula, uzela pištolj i brzo otišla do svojeg ručnika. Vidio sam je kako sprema stvari i odlazi prema parkiralištu. Nije prošlo ni sat vremena, a cijela se plaža ispraznila i Kristi i Jimmy imali su je samo za sebe.

RAZGOVORI UGODNI: Pavla Horáková

Donosimo vam intervju sa suvremenom češkom autoricom, radijskom novinarkom i književnom prevoditeljicom, čija je knjiga "Teorija čudnovatosti" nagrađena najvećom češkom književnom nagradom "Magnesia Litera".

U Hrvatskoj smo upravo objavili vaš nagrađeni roman „Teorija čudnovatosti“ - neobičnu, „pomaknutu“ priču o mladoj znanstvenici Adi Sabovoj, koja se u potrazi za ljubavlju, slobodom i smislom susreće s cijelim nizom bizarnih situacija. Roman je na hrvatski izvrsno prevela Suzana Kos, a mi smo uživali u opservacijama glavne junakinje, u cijelom nizu čudnovatosti kojima obiluje roman i, naravno, naglas se smijali obilju humora kojim je roman prošaran. Zaista je riječ o spoju propitivanja gotovo svega, u urnebesno duhovitoj prozi, prepunoj apsurda, neobičnih likova i događaja. Kako ste došli na ideju napisati ovakav roman?

Otprilike dvadesetak godina imala sam želju da napišem roman o ljubavi s nekom vrstom metafizičke, ili recimo, magijske komponente. Međutim, još nisam imala dovoljno iskustva, ni životnog, ni profesionalnog. Zato sam samo polako skupljala bilješke, citate, ideje, likove, metafore i slično. Sve sam zapisivala u datoteku pod naslovom „Roman“. Negdje tijekom 2016. godine odlučila sam da je došlo vrijeme, i da imam dovoljno materijala, iskustva i slobodnog vremena, i da više nemam nikakav izgovor da ne počnem pisati… Sve sam te bilješke takoreći strpala u jednu vreću, protresla je i van izvukla gotov roman. Bar mi se tako čini kad se prisjećam tog vremena. Uopće nisam imala namjeru koristiti humor ili zaći u neku društvenu kritiku, htjela sam napisati sasvim ozbiljan roman o suštini ljubavi, postojanju vremena, smislu ljudske egzistencije u svemiru – međutim, nekako je ispalo da ima malo od svega.

Zašto je baš znanstvenica Vaša glavna junakinja?

Godinama sam skupljala različite teorije, hipoteze i zapažanja o svijetu i uskoro mi je postalo jasno da moja junakinja mora biti znanstvenica da bi se mogla baviti tim teorijama – kako na poslu, tako i u svom privatnom životu. Sve su te teorije, naravno, moje, ali ja nemam dovoljno strpljenja i marljivosti da bih se bavila znanošću. Tako sam iskoristila Adu da bude moja glasnogovornica i da dolazi do znanstvenih zaključaka umjesto mene.

Moj je tata početkom devedesetih godina dobio posao kao predstavnik čehoslovačke aviokompanije u Beogradu. Živjeli smo ondje kao obitelj godinu dana, ja sam pohađala Drugu beogradsku gimnaziju i malo-pomalo naučila sam jezik.

U Vašoj biografiji piše da ste studirali srbistiku na Karlovu sveučilištu. Kako to da ste se odlučili upravo za taj studij?

Moj je tata početkom devedesetih godina dobio posao kao predstavnik čehoslovačke aviokompanije u Beogradu. Živjeli smo ondje kao obitelj godinu dana, ja sam pohađala Drugu beogradsku gimnaziju i malo-pomalo naučila sam jezik. Kad je počeo rat, mama i ja smo se vratile u Prag, a tatu su kasnije poslovno prebacili u Zagreb. U Pragu sam upisala srpski u jezičnoj školi da bih sačuvala ono što sam naučila. Na praškom Filozofskom fakultetu upisala sam engleski i francuski, međutim, taj francuski baš mi nije išao, i zato sam iskoristila mogućnost da upišem još srpski i prekinem francuski. Neko vrijeme bavila sam se prevođenjem, ali posljednjih desetak godina taj jezik gotovo i ne koristim i dosta mi je zahrđao, da budem iskrena…

„Teorija čudnovatosti“ dobila je veliku češku nagradu „Magnesia Litera“. O romanu su izrečene i mnoge pohvale. Što Vama takva nagrada znači i kakve je promjene donijela u Vaš spisateljski život?

Naravno da je to ogromna čast i veoma se radujem toj nagradi. Mislim da je otvorila vrata različitim novim prilikama, uključujući putovanja i prijevode na strane jezike. Zasad je knjiga prevedena na osam jezika, a tri prijevoda još se pripremaju. Ta nagrada postala je dio mog „osobnog brenda“, tako me svagdje predstavljaju, koriste to kao „prečicu“, a ja se, naravno, ne žalim.

Nisam očekivala da uz rad „full time“ spisateljice ide toliko raznih obaveza – publicitet, razgovori, nastupi, putovanja, sva moguća birokracija... 

Radite kao radijska novinarka, prevodite i pišete. Što Vam predstavlja najveći izazov?

Zapravo se više ne bavim tim ostalim profesijama. Samo malo surađujem s češkim radijem, pripremam kulturne emisije i kratke filmove o češkoj književnosti namijenjene inozemstvu. Nisam očekivala da uz rad „full time“ spisateljice ide toliko raznih obaveza – publicitet, razgovori, nastupi, putovanja, sva moguća birokracija... Dakle, najveći je izazov prepoznati kada treba reći „ne“ - da bih se mogla usredotočiti na stvaralački rad.

Što čitamo u prosincu?

Sto ljudi – sto ćudi! Zato vam na samome početku prosinca donosimo tri posve različita romana, svakomu prema čitateljskim afinitetima: o jednoj zanimljivoj londonskoj dami, o imigrantu zatočenu u centru za azilante, i o kirurgu uvučenu u vrtlog nezgodnih životnih zbivanja. Bez brige, očekuje vas obilje humora – premda na račun prilično ozbiljnih tema.

Roman Gospođa Black djelo je spisateljice Olje Knežević, u čijem je središtu život londonske dame Valle, Crnogorke udane za bogata engleskog džentlmena. Kako se nositi s traumatičnom prošlošću, kako pokopati stare ljubavi, kako se pomiriti sa sobom? O svemu tome, i mnogo više, govori ovaj neobični roman.

Dvije deke, tri plahte nizozemskoga pisca iračkoga podrijetla, Rodaana Al Galidija, priča je o iračkome izbjeglici. Ili, bolje, o svim izbjeglicama. O onima koji, tražeći utočište, pomoć i utjehu, nailaze na zid hladne birokracije, kafkijanske procese i nerazumijevanje okoline. Ali pritom, nasreću, nisu izgubili smisao za humor. Sjajan prijevod potpisuje Svetlana Grubić Samaržija.

Možete biti najbolji u operacijskoj sali, a da vam operacija zvana život ipak nikako ne uspijeva… Upravo o tome kako je teže biti čovjek nego liječnik, govori i roman Kirurg češke autorice Petre Dvořákove. Što će Hynek Grabl učiniti kad naiđe na korupciju u zdravstvu, doma ga dočeka vječno nezadovoljna supruga i dvoje djece u pubertetu? Saznat ćete u ovom sjajnom romanu.

Čitajte nas, čitajte s nama!
 

GOSPOĐA BLACK

Kad se rodiš u maloj balkanskoj državi, namjesto srebrne žličice dobiješ gensko naslijeđe, recimo, kako ga je opisao Jens Bjorneboe u Povijesti bestijalnosti, oš-neš. Oštete te i prije nego što stasaš da uzmogneš, ne braniti se, nego nositi se s tim.

Neke od onih šugavih balkanskih ratnih godina, mlada Crnogorka u nevolji pobjegne iz zloglasnog kraja i, sretnim spletom okolnosti i svojih poželjnih osobina, nastani se u središtu Londona. Njezin otmjeni, šarmantni, uglađeni, znatno stariji i, tja, bogati muž, gospodin Black, divan je, sve dok nije… Imaju i tinejdžericu u pobuni, ponajviše protiv majke.

I šta će tad gđa Black: „Nemaš muda ni za sreću ni za nesreću. Ni za siromaštvo, ni bogatstvo. Sada si ‘nešto između’, ono najgore.

A ta mati, na pragu četrdesete, ulazi u rat s demonima iz vlastite prošlosti, s ponovnim pisanjem svoje „povijesti bestijalnosti”. Doduše, treba joj i strasti, uzbuđenja, pustolovina – pa što je snila… Malo se „muvala” s londonskom umjetničkom zvijezdom, malo sa zemljakom, romantičnim grubijanom meka srca (sic!) koji se bavi sumnjivo tajanstvenim poslom. Ispalo je da nije naučila poslovice predaka, kao npr.: tko s djecom liježe… tko s vragom tikve sadi...

I šta će tad gđa Black: „Nemaš muda ni za sreću ni za nesreću. Ni za siromaštvo, ni bogatstvo. Sada si ‘nešto između’, ono najgore. To te sad ždere jer godine prolaze i nećeš još dugo biti tako slatka, izgubit ćeš i tu osobinu. Biti slatka. Kakva glupost. Moraš odlučiti: što i gdje biti nakon slatkoće?”

U postojbinu… Iz grumena jeda, zažmi kaplju meda.
Jadranka Pintarić

DVIJE DEKE, TRI PLAHTE

Ovo je priča o iračkom izbjeglici. Zove se Samir Karim, ali to nije važno jer to nije njegovo pravo ime. Rođen je 1. srpnja, ali to nije njegov pravi rođendan. Živi u nizozemskome centru za tražitelje azila, ali ni to nije važno, jer svi su prihvatni centri isti. Ili nisu? Samir Karim upoznat će vas s pet stotina imigranata koji čekaju da im nizozemske vlasti dadu dozvolu boravka. Dok je ne dobiju, ne smiju raditi. Ne smiju se školovati. I ne smiju izostati s jutarnjeg prijavka. Neki čekaju tri, neki sedam, neki šesnaest godina; neki su u međuvremenu ondje umrli, a neki se rodili. Nitko od njih ne zna koliko će čekanje još trajati, ni kako ga skratiti. I premda su vrata centra otvorena, vanjski je svijet za njih zatvoren.

Neki čekaju tri, neki sedam, neki šesnaest godina; neki su u međuvremenu ondje umrli, a neki se rodili.

Ovo nije priča o iračkom izbjeglici. Ovo je priča o svim izbjeglicama, i o Europi u kojoj su protokoli i papiri važniji od ljudi. O Nizozemskoj i njezinim stanovnicima. Rodaan Al Galidi ispričao ju je glasom čovjeka koji se zna smijati. Jednostavno i toplo. Da se lako čita i teško zaboravlja.

KIRURG

U gradiću na rubu Češke kirurg Hynek Grábl profesionalno i vješto obavlja svoj posao u lokalnoj klinici. Zajednica ga poštuje, susjedi veličaju, a većina kolega prezire. Kod kuće ga pak s negodovanjem dočekuju nepovjerljiva žena, koju nikako ne uspijeva usrećiti, i dvoje tinejdžera, čijim se izazovnim odgojem ne stiže baviti. Unatoč problemima on uspijeva održati ravnotežu na svim planovima – sve dok mu se nad život ne nadvije sjena dobro čuvane tajne iz prošlosti, kada je slovio kao ugledni liječnik u glavnome gradu. Stiješnjen i pod pritiskom, kirurg se strmoglavljuje u spiralu pogrešnih odabira, s razornim posljedicama.

Dvořáková čitatelju primamljivo dočarava kompleksan i moralno upitan lik, suptilno se dotičući svih stereotipa koji se za njega neminovno vežu.

Pitak, dinamičan i napet, ovo je roman koji je Petru Dvořákovu potvrdio kao jednu od najčitanijih suvremenih spisateljica u Češkoj. Obrađujući milje koji mnogi idealiziraju, pritom i jezikom i stilom demistificirajući jednu od najcjenjenijih profesija, Dvořáková čitatelju primamljivo dočarava kompleksan i moralno upitan lik, suptilno se dotičući svih stereotipa koji se za njega neminovno vežu.

Ulomak iz romana Evelija Rosera “Vojske”

Star sam, ali baš i ne toliko da bih prošao nezamijećen, mislio sam spuštajući se s ljestava. Moja me žena već čekala s dvjema čašama limunade – to je bio naš jutarnji po­zdrav. Ali me proučavala s određenom uzvišenom tugom.

„Znala sam da će ti se jednoga dana narugati“, rekla je.

„Svaki dan viriš preko. I nije te sram?“

„Nije“, odgovorio sam. „Čega bi me bilo sram?“

„Samoga sebe. U tim godinama.“
Šutke smo pili limunadu. Nismo razgovarali o ribama i mačkama, kao inače, o narančama koje smo darivali više nego što smo ih prodavali. Nismo primjećivali cvijeće, nove pupoljke, nismo planirali moguće promjene u vrtu, koji je sav naš život. Otišli smo ravno u kuhinju i doruč­kovali, odsutni duhom; kako god bilo, od potištenosti su nas spašavali crna kava, mlako jaje, kriške pržene banane.

„Zapravo“, rekla mi je napokon, „ne brineš me toliko ti jer te poznajem četrdeset godina. A ni oni. Za vas nema lijeka. Ali djeca? Kako ta gospođa može samo tako para­ dirati gola pred svojim sinom, pred jadnom Gracielitom?
Što će ih tako naučiti?“

„Djeca je i ne vide“, rekao sam. „Prolaze pokraj nje kao da je uopće ne vide. Kad god se ona skine, a on zapjeva, djeca se igraju negdje sa strane. Jednostavno su se navi­knuli.“

„Baš si dobro upućen. Mislim da bi morao potražiti pomoć. Oca Albornoza, recimo.“

„Pomoć“, zgrozio sam se. Pa sam se još više zgrozio:
„Oca Albornoza.“

„Nisam baš previše razmišljala o tvojim opsesijama, ali čini mi se da ti u ovim godinama škode. Otac bi te mogao saslušati i razgovarati s tobom bolje nego ja. Mene, ruku na srce, više ne zanimaš. Važnije su mi moje ribe i mačke nego starac vrijedan žaljenja.“

„Otac Albornoz“, preneraženo sam se nasmijao. „Moj bivši učenik. Koji se ispovijedao meni.“

Otišao sam u krevet čitati novine.

Moja je žena, kao i ja, učiteljica, umirovljena: Mini­ starstvo obrazovanja oboma duguje mirovinu za deset mjeseci. Bila je učiteljica u školi u San Vicenteu – selu gdje se rodila i odrasla, šest kilometara udaljenom od ovoga, mojega. U San Vicenteu sam je i upoznao, prije četrdeset godina, na autobusnoj stanici, golemoj limenci od cinčanih ploča. Ondje sam je ugledao, okruženu vre­ćama voća i tovarima kukuruznog kruha, psima, svinjama i kokošima, u dimu motora i košnici putnika koji su če­kali prijevoz. Ugledao sam je kako sama sjedi na željeznoj klupi, na kojoj je bilo mjesta za dvoje. Zaslijepile su me njezine crne i snene oči, njezino visoko čelo, vitak struk, široka bedra ispod ružičaste suknje. Svijetla bluza, lane­na, kratkih rukava, dopustila mi je da se divim bijelim, vitkim rukama i tamnim bradavicama koje su provirivale ispod nje. Sjeo sam pokraj nje, kao da lebdim, ali ona je ustala istoga trena, pravila se da popravlja kosu, pogledala me iskosa, odmaknula i pretvarala se da je ugledala nešto zanimljivo na plakatima putničkog ureda. U tom se tre­nu dogodilo nešto što mi je odvuklo pozornost s njezine grube, nedirnute ljepote; samo mi je takav prizor mogao odvući pogled: na susjednoj je klupi sjedio starac, prilično debeo, odjeven u bijelo; i njegov je šešir bio bijel, kao i rupčić koji mu je izvirivao iz džepića pod suvratkom; jeo je sladoled – jednako bijel – čeznutljivo; bijela je boja bila moćnija od moje ljubavi na prvi pogled: previše bjeline i krupne kapi znoja koje su tekle niz njegov širok bikov­ski vrat; cijelo mu je tijelo drhtalo, premda je sjedio ispod ventilatora; njegova je tjelesina zauzimala cijelu klupu, šireći se kao da je gospodar cijeloga svijeta; na objema je rukama imao srebrno prstenje; pokraj njega bila je kožna­ta torba prepuna dokumenata; činio se potpuno neduž­nim: njegove su modre oči rastreseno lutale uokolo: blage i mirne, proučile su me, više me nijednom ne pogledavši. A onda je drugi muškarac, njegova potpuna suprotnost, mlad i mršav kao kostur, bos, u majici i otrcanim kratkim hlačama, krenuo ravno prema njemu, uperio mu revolver u čelo i opalio. Dim koji se dizao iz cijevi došao je i do mene; svi smo bili kao u snu, čak i debeli, koji je trepnuo i izgledao kao da, čak i u trenutku pucnja, još želi uživati u sladoledu. Onaj s revolverom zapucao je samo jednom; debeli nije pao, samo se prevalio na bok, zatvorivši oči kao da je odjednom zaspao, umrijevši u trenu, ali ne ispustivši sladoled; ubojica odbaci oružje daleko – oružje koje nitko nije ni pokušao potražiti i uzeti – pa se mirno udalji od stanice a da ga nitko nije zaustavio. Koju sekundu prije nego što je odbacio oružje, pogledao me, mene, najbližeg susjeda debelom: još me nikad u životu nije pogodio tako mrtav pogled; kao da me gleda čovjek od kamena, iskle­san od kamena: vidjevši njegov pogled pomislio sam da će i u mene pucati sve dok ne ostane bez metaka. I tada sam shvatio: ubojica nije bio mladić; bio je to dječak od nekih jedanaest ili dvanaest godina. Bio je još dijete. Ni­kad nisam doznao jesu li ga slijedili i jesu li ga uhvatili, i nikad se nisam odlučio to provjeriti; napokon, u meni mučninu nije izazvao njegov pogled, nego fizički strah od činjenice da je riječ o djetetu. Ubit će me dijete, toga sam se najviše bojao, s razlogom ili bez njega. Pobjegao sam od njega i potražio zahod, ne znajući hoću li se prije popišati ili povratiti, dok je oko mene odzvanjao jednoglasan krik mnoštva. Nekoliko je muškaraca okruživalo truplo, nitko se nije odlučio krenuti u potjeru za ubojicom: ili nas je sve bilo strah ili nikoga zapravo nije bilo briga. Ušao sam u zahod: prostorija je bila malena, s razbijenim mutnim zrcalima, a u dnu samo jedna kabina, izrađena od pocin­čanih ploča, kao i stanica. Ušao sam, gurnuo vrata i ugle­dao je baš u trenutku kada je sjedala, zadignuvši haljinu do struka, dok su se dva gola bijela bedra podizala u strahu. Rekao sam joj „oprostite“, tužno i iskreno, i istoga trena zatvorio vrata promišljenom brzinom, tako da je mogu još jednom pogledati, promotriti okrugle bokove poku­šavajući kroz nagužvanu haljinu vidjeti njezinu golotinju, njezine oči – dvostruko veće od straha i iznenađenja, ali i skrivena užitka u bljesku njezinih zjenica kada je shvatila da joj se netko divi; u to sam sada siguran. Sudbina: zapala su nas susjedna sjedala u prepunom autobusu koji će nas odvesti do glavnoga grada. Čekao nas je dug put, duži od osamnaest sati: smrt debelog čovjeka u bijelom na stanici bila je izgovor da slušamo jedno drugo; osjećao sam kako njezina nadlaktica dodiruje moju, ali osjećao sam i njezin strah, njezinu zgroženost, cijelo srce one koja će mi posta­ti žena. I slučajnost: bili smo istoga zanimanja, tko bi to mogao zamisliti, zar ne, dvoje učitelja, oprostite mi što vas pitam, ali kako se zovete, (tišina), ja se zovem Ismael Pa­sos, a vi, (tišina), ona me samo slušala, ali je na kraju ipak rekla: „Zovem se Otilia del Sagrario Aldana Ocampo.“ Iste nade. Ubrzo su ubojstvo i nezgoda u zahodu ostali daleko iza nas – naizgled, jer ja sam ih i dalje u glavi po­navljao, povezujući ih, na neki gotovo apsurdan način, u svojim mislima: najprije smrt, a onda golotinja.

Danas je moja žena i dalje deset godina mlađa od mene. Ima šezdeset, ali čini se starija, tuži se i grbi dok hoda. Nije to više ona dvadesetogodišnjakinja koja sjedi na školjki javnog zahoda, gledajući očima poput svjetionika nad brdovitim otokom, međunožjem, trokutićem – životinja koju se ne da riječima opisati, zar ne? Sada je ona utjelov­ljenje staračke i zadovoljne ravnodušnosti, hoda gore­do­lje, usred svoje zemlje i svojega rata, zaokupljena kućom, rupama na zidu, mogućim rupama u krovu, premda u nje­zinim ušima odjekuju ratni krici, ista je kao i svi drugi – kada nastupi trenutak istine, a mene veseli njezino veselje, i kada bi me danas voljela onoliko koliko voli svoje ribe i mačke, možda ne bih virio preko zida.

Možda.

„Otkako te poznajem“, rekla mi je noćas kada smo kre­nuli na spavanje, „nikad nisi prestao vrebati žene. Napu­stila bih te na današnji dan prije četrdeset godina da sam znala da će biti još gore. Ali kao što vidiš – nisam.“

Čujem njezin uzdah: mislim da ga i vidim, paru koja se uzdiže na sredini kreveta i oboje nas obavija.

„Bio si i jesi samo običan, nedužan, bezopasan voajer.“

Sada uzdahnem ja. Je li se pomirila sa sudbinom? Ne znam. Pa čvrsto zatvorim oči, ali je, ipak, slušam:

„Isprva je bilo teško, patila sam znajući da, osim što vrebaš druge žene, dane provodiš u školi učeći djevojčice i dječake čitati. Tko bi pomislio, ozbiljno? Ali ja sam bdjela i, ponavljam ti, to je bilo samo u početku jer sam se poslije uvjerila da nikad nisi napravio ništa ozbiljno, ništa loše ni grešno zbog čega bismo se mogli pokajati. U to sam ba­rem vjerovala, ili želim vjerovati, Bože dragi.“

I tišina se vidi, baš kao i uzdah. Žuta je, izvija se iz pora na koži poput magle, izlazi kroz prozore.

„Žalosti me ta tvoja opsjednutost“, govori mi kao da se smije, „na koju sam se brzo naviknula: s godinama sam je zaboravila. A zašto sam je zaboravila? Jer si prije jako pazio da te ne otkriju; ja sam bila jedini svjedok. Sjeti se samo kako je bilo dok smo živjeli u onoj crvenoj kući u Bogoti. Vrebao si susjedu iz druge zgrade, noću i danju, sve dok to nije otkrio njezin muž, sjeti se samo. Pucao je u tebe iz druge sobe, sâm si mi rekao da ti je metak fijuknuo tik uz glavu, a što da te ubio taj časni čovjek?“

„Ne bismo imali kćer“, odgovaram joj. I na kraju se usuđujem popustiti: „Mislim da ću zaspati.“

„Nećeš ti danas spavati, Ismaele; već godinama ti se spava svaki put kada ja želim razgovarati. Danas me nećeš ignorirati.“

„Neću.“

„Velim ti da barem budeš diskretan. Moram te upozo­riti, koliko god da si star. Ono što se dogodilo narušava tvoj ugled. I moj. Sve sam čula; nisam gluha kao što ti mi­sliš.“

„I ti na neki način vrebaš.“

„Da. Vrebam vrebača. Nisi diskretan kao prije. Vidjela sam te na ulici. Još samo fali, Ismaele, da počneš sliniti. Zahvaljujem nebesima što naša kći, naši unuci, žive dale­ko i ne vide te takvoga. Kako si se samo osramotio pred Brazilcem. Pred njegovom ženom. Neka oni rade što god hoće, u redu je, svatko je gospodar svojega tijela i svojega gnoja; ali da te ulove dok se vereš, i viriš, i vrebaš kao bole­snik, sramota je koja pada i na mene. Obećaj mi da se više nećeš pentrati.“

„A naranče? Tko će brati naranče?“

„Već sam razmišljala o tome. Ali ti sigurno nećeš, ni
slučajno.“

RAZGOVORI UGODNI: Marina Gudelj

1. Upravo ti je objavljen prvi roman, Nedovršena. Odakle inspiracija i koliko je dugo trajalo pisanje?

Tako je, Nedovršena je napokon ugledala svjetlo dana. Inspiracija se rodila baš davno, davno, a proizašla je iz moje opsjednutosti jednom starom splitskom kućom. Međutim, sve što sam od početne ideje zadržala jest kraj koji mi se nekako formirao. Ostalo se i ne sjećam kako sam nadogradila. Čini mi se i da je pisanje trajalo dugo. Prvo je roman „ležao“, pa sam više puta prepravljala i mijenjala, izbacivala mnogo, svakim čitanjem sve više i više. 

Roman zahtijeva dosljednost, a pisati u prvom licu tako dugu formu bilo mi je u početnoj fazi iscrpljujuće.

2. Dosada si pisala kratke priče. Je li bilo izazovno napisati roman?

Roman zahtijeva dosljednost, a pisati u prvom licu tako dugu formu bilo mi je u početnoj fazi iscrpljujuće. Umaralo me biti u glavi glavne junakinje, pogotovo jer je ona doista većinu vremena zatvorena u svojoj glavi. Tada sam, kako bih sa sebe stresla umor od romana, počela pisati dječje priče.
Ipak, kad sam jednom dovršila pisanje, bio mi je užitak vraćati se i uređivati. 

Ljeti mi se uopće ne piše, a vrijeme kada bih samo pisala  – to je jesen.

3. Pišeš li svakodnevno ili samo kad imaš inspiraciju? Postoji li neko mjesto i vrijeme koji te osobito inspiriraju za pisanje?

Nastojim pisati što češće mogu, neovisno o tome hoće li se od toga stvoriti priča ili ne. Najčešće zapišem neke rečenice rukom, pa gradim, što na papiru, što u glavi. Različita mjesta me nadahnjuju, ali ne u smislu traženja priče, više kao odmak od svakodnevice iz kojega često nešto proizađe. Što se tiče mjesta na kojem tipkam, ono je uvijek isto za prvu verziju teksta: moj radni stol.
Vrijeme više utječe na mene. Ljeti mi se uopće ne piše, a vrijeme kada bih samo pisala – to je jesen. Odavno je tako.

4. Dobitnica si književne nagrade „Prozak“ (2018.), a zbirka kratkih priča Fantomska bol ušla je u širi izbor za nagradu „Fric“ 2020. Koliko ti znače takva priznanja i nagrade?

Lijepo je biti pohvaljen za svoj rad, vjerujem da je tako u svakom zvanju. „Prozak“ mi je donio dugo željenu knjigu, a s tom knjigom i vidljivost među našim autoricama i autorima. Vjerujem da su nagrade korisne za mlade autore, ali i za već afirmirane, no ne držim ih jedinim mjerilom kvalitete.

Redovito čitam poeziju, a još redovitije kratke priče. Trudim se biti otvorena prema svim žanrovima, ništa ne isključiti.

5. U osnovnoj školi navodno si gutala tragične tinejdžerske romane. Kakva si čitateljica danas? Imaš li još omiljeni žanr?

U osnovnoj je školi nakon police s lektirom na red brzo došla polica o tragičnim tinejdžerskim smrtima, drogama i predoziranjima, a za njom horor-romani za mlade, koje sam čitala umirući od straha. Ne šalim se.
Tada sam se valjda dovoljno nauživala toga, pa više ne posežem za tim žanrom. Najdraža mi je beletristika, a volim pročitati dječje knjige, knjige za mlade, klasike, a dođu mi pod ruku i krimići i fantastika. Redovito čitam poeziju, a još redovitije kratke priče. Trudim se biti otvorena prema svim žanrovima, ništa ne isključiti. Važno mi je kako je napisano, ponekad i važnije od same tematike.

6. I za kraj, još u sedmom razredu napisala si svoj „vedri“ roman. Hoće li tih 200 stranica koje držiš u tajnosti ikada ugledati svjetlo dana?

Doista se nadam da neće.
Ali da mogu trinaestogodišnju sebe potapšati za trud, napravila bih to.

Ulomak iz romana Pavle Horákove “Teorija čudnovatosti”

(..)

    Radost mirnog doručka pokvario mi je pogled na kolegu iz zavoda. Bilo je prekasno da se pravim kako ga nisam vidjela. Patrik Sváček, poznat i kao Muškarac Bez Osobina. Odmah je ustao kako bi me poljubio u oba obraza. I Patrik se dobro snalazi u sustavu. Iako mu je oduvijek moralo biti jasno da nije tip za studiranje, zahvaljujući određenoj vrsti marljivosti i truda uspješno je prošao sve razine školovanja i dogurao sve do akademske sfere. Nedostatak pronicljivosti i općeg obrazovanja nadoknađuje ljubaznošću i uslužnošću, osmijehom, laskanjem, korisnom informacijom, kontaktom ili sitnom pažnjom. Sad kad o tome razmišljam, ne ide mi na živce toliko njegova proračunatost, već više činjenica što mu to prolazi. I njegova socijalna inteligencija naučena je iz priručnika i američkih serijala. On je pomalo homunkulus – prototip novog čovjeka kojeg su napravili negdje u laboratoriju i učitali u njega samo jedan program: neprestano pronalaziti najisplativiji model ponašanja i redovito ga aktualizirati. Taj čovjek nikada nije izrazio vlastito mišljenje, samo je vatreno izražavao ona koja su u danom trenutku bila najprihvatljivija u njegovoj okolini: bilo da se radilo o ekološkoj održivosti, politici ili kvaliteti namirnica. Nikad ni o kome nije rekao lošu riječ, da se ne bi kompromitirao, nikada nije izgovorio ništa kontroverzno da slučajno ne bi  svoj stav morao braniti argumentima koje nije mogao naučiti unaprijed.

Kada za neku situaciju nije imao emocionalni ili argumentacijski obrazac, nestajao je sa scene.

Kada za neku situaciju nije imao emocionalni ili argumentacijski obrazac, nestajao je sa scene. Nikad kod njega nisam vidjela spontanu emociju – radost, oduševljenje ili ljutnju – uvijek je situaciju procijenio svojim oportunističkim softwareom i iz određenog pretinca izvukao imitaciju vanjske manifestacije danog osjećaja. Ali iskreno: nervirao me uglavnom zbog toga što sam i sama pala na njega. Što ga nisam odmah prokljuvila. A najviše od svega ljutilo me što je prošao i moj test vizualne kompatibilnosti. Tako da sav gnjev zbog svoje loše procjene ljudi sada projiciram na Patrika Sváčeka.

     „Moraš probati infuziju, famozna je“, upućeno me upozorio.

     Od ostalih kolega u zavodu Patrik se razlikovao i izgledom. Dok je većina znanstvenika nosila neupadljivu, praktičnu odjeću, on je hodao savršeno odjeven, držao je do kvalitetne obuće i dodataka. Frizure je mijenjao u skladu s modom, a tako i djevojke. Sa svakom bi uvijek izdržao jednu sezonu. Kada bi se promijenio trend, trebalo je promijeniti i partnericu. Bilo me sram što sam nekada bila jedna od njih. Prije no što sam se snašla, zamijenio me za novi model, kao što je bilo nužno redovito mijenjati telefon ili računalo. Kada se zbroje sve indicije, sa sadašnjim odmakom čini mi se da iza njegove ljubavne nestalnosti stoji obično skrivanje homoseksualnosti.

     „Na čemu sada radiš, Patrik?“ skretala sam razgovor s kave na temu o kojoj sam bila sposobna razgovarati. Sváček je radio u drugom odjelu, tako da nismo bili u kontaktu na dnevnoj bazi.

     „Imam šansu dobiti odličan projekt, konzultiram se oko toga sa šefom, ali ništa nam ne pada na pamet…“

     „Meni je nešto na pameti. Već mi se dugo to mota po glavi.“ Nagnula sam se bliže njemu i stišala glas.

„A da se pozabaviš time kakvo evolucijsko značenje ima činjenica da muškarac odmah nakon seksualnog odnosa zaspi, dok je žena u tom trenutku spremna nastaviti dalje?“

„A da se pozabaviš time kakvo evolucijsko značenje ima činjenica da muškarac odmah nakon seksualnog odnosa zaspi, dok je žena u tom trenutku spremna nastaviti dalje?“ Gledao me s nerazumijevanjem, pa sam nastavila. „Ja bih rekla da je to atavizam iz prvobitne zajednice. Ako se glavni mužjak u špilji brzo eliminirao, mogao je nastaviti drugi kako bi dotičnu napokon zadovoljio, neprimjetno, razumiješ? A žena si je tako mogla osigurati prednost u budućnosti u slučaju da onaj prvi mužjak umre, a onaj drugi u skupini napreduje u alfu. Slično ponašanje postoji i kod čimpanzi ili kod koga već.“

     Došla je konobarica i ja sam naručila.

     „Ja mislim da je to samo evolucijska greška, besmisleno odstupanje“, vrtio je glavom Sváček i srknuo kavu držeći mali prst podignut u zrak. Nije shvatio aluziju na našu zajedničku prošlost.

     „Dobro, a da možda pogledaš kakav je sastav zastupničkog doma i senata prema horoskopskim znakovima i usporediš to sa standardnom distribucijom rođenih u populaciji?“

     „Kakva je to glupost? Nitko mi neće za to dati novac.“

     „Ja to ne bih samo tako odbacila. Jednom sam to iz dosade računala i došla sam do zanimljivih rezultata, velika prednost u korist dva konkretna znaka i izraziti nedostatak dva druga – naravno, ako pridaješ neko značenje astrologiji.“

     „Naravno da ne, to je šarlatanstvo. Onda bih prema svom znaku trebao biti…“

     Upravo ovakav kakav jesi, pomislila sam. „U tom slučaju imam drugu ideju za tebe. Nedavno sam o tome razgovarala s Valerie i palo nam je na pamet da to predložimo nekomu u zavodu.“

     Patrik je živnuo jer je ime nekadašnje šefice obećavalo da bi u tome moglo nešto biti. Uzimao je u obzir samo mišljenja i ideje koje je odobrio autoritet. Patrik očito nije bio nikakav pionir, iako bi se rado takvim smatrao. Bio je majstor igre na sigurno.

     „Palo nam je na pamet da se negativne društvene pojave javljaju na sličnim mjestima.“

     „Koje, na primjer?“

     „Sumnjive lokale, poput kladionica i sex shopova naći ćeš često na mjestima gdje se ulica spušta prema dolje. Imamo i naziv: Povezanost socijalno-patoloških pojava s nagibima terena u urbanoj sredini.“

     Patrik nije izgledao oduševljeno.

     „Nema veze, ostavit ću to za sebe“, slegnula sam ramenima.

     „Stvarno si trebala naručiti tu infuziju. Etiopija, svježe pržena lokalno.“

     Nasmiješila sam se i sjela za drugi stol.

Što čitamo u studenome?

Što će učiniti Zvonko Fild kada mu se počnu javljati likovi iz njegovih starih priča? Ima li spasa za studenticu psihologije Neru, koja zbog gubitka sjećanja i sama treba pomoć? Hoće li mlada znanstvenica Ada Sabová nakon života u disfunkcionalnoj obitelji i propale veze uspjeti uskladiti osobni život i karijeru? Je li umirovljenom profesoru Ismaelu Pasosu bilo mudro ostati u okupiranome selu, i kamo je nestala njegova supruga?

Koja je od ovih priča privukla vašu pažnju?

Zadnja ruka, novi roman Renata Baretića, propituje neke temeljne postavke književnosti i svijeta već legendarnim baretićevskim jezičnim igrama, vještinom pripovijedanja zahtjevnih tema i briljantnim dijalozima

Nedovršena je prvi roman mlade spisateljice Marine Gudelj. Bavi se infrastrukturnim, a ne pomodnim pitanjima identiteta, i razmatra ulogu pamćenja – i njezina gubitka - u potrazi glavne junakinje za izgubljenim sjećanjima.

Pavla Horáková u romanu Teorija čudnovatosti, miješajući romansu i znanstvenu fantastiku, nudi urnebesno duhovitu prozu natopljenu prepoznatljivim češkim humorom.

Evelio Rosero romanom Vojske donosi sliku divljih i nepredvidljivih kolumbijskih ratova, čije razorne posljedice najviše osjećaju oni nevini.

ZADNJA RUKA

Nije Zvonko Fild bio sretan čovjek, ali trenutaka sreće se, nakon razvoda, u podstanarstvu i u kroničnoj spisateljskoj i financijskoj krizi tog priznatog pisca, nalazilo, a onda su i u te trenutke počeli uskakati ni manje ni više nego likovi iz njegovih priča sa zahtjevom da ih dovrši, da ih pomakne iz stanja u kojemu ih je ostavio. Da opet piše, a baš to mu je, i kao bivšem novinaru, bilo najdalje, dijelom i zbog mučnog općeg urušavanja svih standarda profesije.

Vrlo skoro će Zvonko morati potražiti pomoć psihijatra, jer su statusi zbilje i fikcije nepovratno prepleteni, a njegovi likovi mijenjati taktike ne bi li ga pomaknuli iz rezignacije − zbog sebe, ne zbog njega – što znači da će epidemijski početi naseljavati snove Zvonku bliskih ljudi. Time je njegova odgovornost prema pisanju i riječima općenito naglo porasla i suočila ga s teško razrješivom situacijom. Od njega se očekuje zadnja ruka, dovršavanje i zaokruživanje i njih i sebe, posao za mnoge.

Zadnja ruka, novi roman Renata Baretića, propituje neke temeljne postavke književnosti i svijeta, moralne izbore, a sve kroz priču i njezinu emotivnu popudbinu u kojoj se očaj, rezignacija, proplamsaji sreće i straha smjenjuju i miješaju.

Zadnja ruka, novi roman Renata Baretića, propituje neke temeljne postavke književnosti i svijeta, moralne izbore, a sve kroz priču i njezinu emotivnu popudbinu u kojoj se očaj, rezignacija, proplamsaji sreće i straha smjenjuju i miješaju. Baretićeva već legendarna vještina jednostavnog pripovijedanja zahtjevnih tema, gradnja čitatelju bliskih i psihološki složenih likova, briljantnih dijaloga i jezičnih proigravanja te kratkih pasova ovim je romanom otvorila nove beskonačnosti.

NEDOVRŠENA

Prvi roman Marine Gudelj, Nedovršena, počinje rečenicama: „Rođena sam tamo gdje je mnogo snijega, srednje dijete sada razvedenih, nasmrt posvađanih roditelja. Samo što zapravo nisam.“

Pripovjedačica romana, Nera, studentica je psihologije na zadarskome sveučilištu. Njezin je pakao sjećanje – ne njegov sadržaj, nego njegov manjak – ona se ne sjeća vlastita života, a sve druge kognitivne funkcije rade joj besprijekorno. Ali čovjek je bez pamćenja – ništa. Iz tog motiva za puninom života i identiteta kreće njezina detektivska potraga za samom sobom, koja je vodi do stručne pomoći psihologa Mladena, mističnog prozora koji joj usisava pažnju, Rimbaudovih Iluminacija, starih fotografija, pa sve do jedne Lede na Lastovo, koja možda zna nešto više o njezinoj zagonetnoj amneziji što izmiče svim definicijama. Kako bi se „nadoknadila“, Nera zapisuje svoj život. Ovaj roman zapravo su ti zapisi spasenja, pokušaj pronicanja u enigmu i odgovora na pitanje tko sam. Zahvaljujući njima i svojoj istrazi, Nera polako postaje i postoji, jer riječ postaje meso, a tako je uvijek i bilo, ispostavit će se.

Nedovršena je roman koji se bavi infrastrukturnim, a ne pomodnim pitanjima identiteta, ulogom sjećanja, ali i statusom fikcije, koji spaja dramu glavne junakinje i intrigantna filozofska pitanja o kriterijima postojanja.

Nedovršena je roman koji se bavi infrastrukturnim, a ne pomodnim pitanjima identiteta, ulogom sjećanja, ali i statusom fikcije, koji spaja dramu glavne junakinje i intrigantna filozofska pitanja o kriterijima postojanja.

TEORIJA ČUDNOVATOSTI

Ada Sabová mlada je znanstvenica koja radi u Zavodu za interdisci plinarne studije čovjeka, svojevrsnu češkom alanfordovskom institutu za kopanje ruda i gubljenje vremena. Iza nje su propale veze i disfunkcionalna obitelj, a istraživanja koja provodi s kolegama u Zavodu sve su jedna bizarnija od drugih. K tomu, niz neobičnih slučajnosti vodi je u opsesivnu potragu za nestalim prijateljičinim sinom. Kako u tome kaotičnom svijetu ostati zdrave glave, kako uskladiti osobni život i karijeru te steći žuđenu slobodu, pitanja su na koja Ada traži odgovore.

Inteligentnim mozaikom sačinjenim od opisa suvremena češkog društva, uvida u obiteljske i intimne odnose, trivijalnosti i kvantnu fiziku, Horáková nam u romanu Teorija čudnovatosti nudi britku i urnebesno duhovitu hibridnu prozu, mješavinu romanse i meke znanstvene fantastike, koja govori o potrazi za ljubavlju, slobodom i čarolijom.

Inteligentnim mozaikom sačinjenim od opisa suvremena češkog društva, uvida u obiteljske i intimne odnose, trivijalnosti i kvantnu fiziku, Horáková nam u romanu Teorija čudnovatosti nudi britku i urnebesno duhovitu hibridnu prozu, mješavinu romanse i meke znanstvene fantastike, koja govori o potrazi za ljubavlju, slobodom i čarolijom. Kritika romanu pripisuje pinčonovsku neobičnost, uspoređuje ga s fantazijama Philipa K. Dicka, a ironični odmak pripovjedačice i pronicavi uvidi u suvremeno društvo obiluju tipičnim, hrvatskim čitateljima već poznatim češkim humorom.

VOJSKE

Umirovljeni profesor Ismael Pasos i njegova supruga Otilia žive skromno u naizgled idiličnom kolumbijskom selu San José. Čini se da paru jedini problem predstavlja senzualna susjeda Geraldina, koja se u svome prostranom i svijetlom dvorištu sunča naga, a Ismael je, na Otilijino negodovanje, potajice promatra. Privid idile brzo se urušava kad u selu počnu nestajati ljudi, a topao žamor biva zamijenjen sve češćim pucnjevima, eksplozijama i vriskovima. Napadi uskoro postaju žešći, a u kaotičnom razvoju događaja stari Ismael odjednom više ne pronalazi svoju Otiliju. I dok preživjeli bježe od potpune devastacije, profesor odlučuje ostati, riskirajući i ono malo života što mu je ostalo.

Pripovijedajući zapanjujućim tempom, i formalno i sadržajno, on oblikuje zajednicu koja živi svjesna nasilja, jer s njime se saživjela, ali ni takva ne može izdržati intenzitet kojim je pogođena.

U romanu koji ga je proslavio i izvan španjolskog govornog područja jedan od najcjenjenijih suvremenih kolumbijskih pisaca Evelio Rosero obrušava se na divlje i teško objašnjive sukobe unutar kolumbijskog društva čije razorne posljedice najviše osjećaju oni nevini. Pripovijedajući zapanjujućim tempom, i formalno i sadržajno, on oblikuje zajednicu koja živi svjesna nasilja, jer s njime se saživjela, ali ni takva ne može izdržati intenzitet kojim je pogođena.

Nepodnošljiva lakoća češke proze

Tko smo, kamo idemo i odakle dolazimo, pitamo se, pomalo u šali, kada nam sve ne ide od ruke, ili zapnemo o neku od životnih prepreka. Uostalom, pitanje identiteta i životne svrhe jedno je od onih koja se oduvijek provlače, osobito kroz književnost, premda u posljednjih nekoliko desetljeća, u vremenu miješanja kultura, nacija, običaja, globalizacije i digitalne revolucije, možda nešto češće.

Sjećati se svoje prošlosti, nositi je uza se, to je možda nužan uvjet da se sačuva, kako kažu, integritet svoga 'ja'. Da to 'ja' ne zakržlja, da sačuva svoj obujam, potrebno je zalijevati sjećanja kao cvijeće u loncu, a to zalijevanje traži stalan dodir sa svjedocima prošlosti (…), pisao je veliki češki književnik Milan Kundera u svome romanu Identitet.

Posljednjih nekoliko godina HENA je objavila velik broj suvremenih čeških autorica, koje ovu zahtjevnu temu obrađuju lakoćom što ponajprije izvire iz dobro nam poznatog humora

Posljednjih nekoliko godina HENA je objavila velik broj suvremenih čeških autorica, koje ovu zahtjevnu temu obrađuju lakoćom što ponajprije izvire iz dobro nam poznatog humora. Ironijski odmak, satiričan ton i često ciničan pogled na svijet, ukorijenjeni u češkoj literaturi od „vojaka Švejka“, preko velikana poput Hrabala i Kundere, ovoga puta čitamo iz ženske perspektive.

Češkom suvremenom prozom dominiraju ženski likovi; od starice Gite, junakinje romana  Novac od Hitlera proslavljene književnice Rade Denemarkove, do devetogodišnje djevojčice u kultnome Ponosnome Budiju Irene Douskove, kroz čije oči promatramo kako se obiteljski, intimni svijet urušava pod teretom okolnosti na koje one nemaju utjecaja.  Uz smijeh kroz suze, u svijetu uvelike određenom tragedijama, gotovo sve one ponajprije traže „svjedoke vlastite prošlosti“.

Na tome je tragu i jedna od najcjenjenijih čeških književnica, Jakuba Katalpa, napisala svoj nagrađivani roman Nijemci, čija junakinja Klara kreće u opsesivnu potragu za očevim njemačkim korijenima, pritom otkrivajući prošlost svoje obitelji i dijelove sebe za koje nije znala da postoje. A potragu za podrijetlom tematizira i roman Hane Andronikove Zvuk sunčanog sata, čiji se protagonist, Daniel Keppler, na skijanju u Coloradu upoznaje s vlasnicom pansiona, koja potječe iz Češke baš kao i on, i saznaje štošta o vlastitoj obiteljskoj povijesti što se raspetljava na nekoliko kontinenata – od Indije do ratom uništene Češke, pa sve do Kanade i Amerike – povijesti koja je uvelike bila uvjetovana progonom Židova.

Proslavljena književnica Alena Mornštajnova romanom Hana odvodi nas u turbulentno doba međuraća i kasnije komunističke Češke, prikazujući živote triju naraštaja Židova iz gradića Valašské Meziříčí iz očišta dviju žena

Proslavljena književnica Alena Mornštajnova romanom Hana odvodi nas u turbulentno doba međuraća i kasnije komunističke Češke, prikazujući živote triju naraštaja Židova iz gradića Valašské Meziříčí iz očišta dviju žena. Kompliciran odnos djevojčice Mire i njezine tetke Hane razotkriva i turobnu obiteljsku priču… Roman se smatra jednim od ponajboljih čeških romana o pogromu Židova tijekom Drugoga svjetskog rata. I u njezinu drugome romanu Tihe godine, intimnoj ispovijedi o stjecaju okolnosti koji stubokom mijenja život jedne obitelji, ponovno pratimo jednu djevojčicu – ali i njezina oca. Mala Bohdana, potaknuta krivim imenom kojim ju je nazvala baka, traži odgovore koje joj njezin šutljivi, mrzovoljni otac Svatopluk nije u stanju dati. Roman je to o napuklome odnosu oca i kćeri – nerazumijevanju, gubicima, komunikaciji i o njezinu nedostatku.

Ove i početkom sljedeće godine HENA vam donosi još tri knjige čeških autorica

O roditeljstvu piše i Tereza Boučková, koja se u Češkoj proslavila romanom Godina pijetla. Pričom koja se temelji na autoričinu iskustvu, u naizgled dnevničkim zapisima, razmatra se odnos s posvojenom romskom djecom, koja unatoč majčinim naporima odrastaju u mladiće sklone kriminalu. Aktualna tema posvojenja, njegov utjecaj na bračne odnose, reakcija okoline na djecu koja potječu iz manjine što se kulturološki posve razlikuje od češke većine, u autoričinoj je zemlji naišla na velik odjek, kontroverzne reakcije i – pohvale kritike.

Odmak od njemačko-čeških odnosa donosi novovalna češka književnost, radnje često locirane na udaljene destinacije. Svojevrstan bijeg od domaće stvarnosti zapravo je način prikazivanja istih arhetipskih odnosa, što je jasno vidljivo i u romanu mlade spisateljice Petre Hůlove Sve ovo pripada meni. Premda Mongoliju i Češku dijele tisuće kilometara, autorica upečatljivo opisuje život jedne mongolske nomadske obitelj iz perspektive djevojčica i žena, koje nastoje pronaći bolji život usred stepe i u okrutnome urbanom krajoliku Ulan Batora

Ipak, u romanima ovih književnica jasno je da riječi itekako mogu dočarati svu kompliciranost svijeta, i bar djelomice pokušati odgovoriti na pitanja s početka ove priče – tko smo, kamo idemo i odakle dolazimo. Među intrigantnim – inteligentnim, humorističnim i profinjenim – djelima suvremene češke proze svaki će čitatelj zasigurno pronaći ono koje će ga zainteresirati

Ove i početkom sljedeće godine HENA vam donosi još tri knjige čeških autorica. Godinu ćemo privesti kraju urnebesno duhovitim ulaskom u Zavod za interdisciplinarne studije čovjeka, u kojem se vode najbizarnija istraživanja. Spisateljica Pavla Horáková servira nam današnju, posttranzicijsku Češku, koja još nije izgubila komično kafkijansku draž. Glavna junakinja romana Teorija čudnovatosti, praška znanstvenica Ada Sabová, istražuje zakone uzajamne privlačnosti – no s ljubavlju joj ne ide ni u teoriji ni u praksi...  A ni obiteljska situacija nije mnogo bolja: starija je sestra tlači svojim uspjesima, brat se doselio k njoj, a tata preselio u špilju. No kad se zaredaju neobične slučajnosti i odvedu je u potragu za nestalim muškarcem, mlada će znanstvenica napokon shvatiti da svijet ne mora biti linearan i predvidljiv, i da nam naoko nevažne sitnice mogu promijeniti život nabolje. Petra Dvořáková, još jedna u nizu čeških autorica koje ćete imati prilike čitati u našem izdanju, u romanu Kirurg donosi priču o krizi srednjih godina, poremećenim obiteljskim odnosima i češkome zdravstvu, opterećenome komunističkim nasljeđem. Ovoga puta kroz muške oči, one kirurga Hyneka Grábla, gledamo kako velike ambicije i očekivanja – nas samih, ali i naših partnera, djece i okoline – mogu kobno utjecati na našu percepciju života i na međuljudske odnose. Roman Kirurg pitka je i čitljiva, duhovita, a ipak nimalo neozbiljna proza. U pripremi je i novi roman Jakube Katalpe, Zuzanin dah, kojim se autorica vraća temi pripadanja i otuđenja. Djevojčica Zuzana kći je židovskoga trgovca šećerom, no on će, na pragu tridesetih godina, ubrzo poprimiti gorak miris spaljenih sela i koncentracijskih logora, u koji će odvesti i mladu djevojku. Ipak, Zuzana se vraća – samo, što je čeka u njezinu gradiću, i ima li ikoga tko će je dočekati?                                                                       

„Riječi su linearne. Svijet nije linearan“, ustvrdit će Ada Sabová, junakinja spomenute Teorije čudnovatosti. Ipak, u romanima ovih književnica jasno je da riječi itekako mogu dočarati svu kompliciranost svijeta, i bar djelomice pokušati odgovoriti na pitanja s početka ove priče – tko smo, kamo idemo i odakle dolazimo. Među intrigantnim – inteligentnim, humorističnim i profinjenim – djelima suvremene češke proze svaki će čitatelj zasigurno pronaći ono koje će ga zainteresirati.

Odaberite nešto iz naše bogate ponude i uživajte u nepodnošljivoj lakoći češke proze!