RAZGOVORI UGODNI: Pavla Horáková
Donosimo vam intervju sa suvremenom češkom autoricom, radijskom novinarkom i književnom prevoditeljicom, čija je knjiga "Teorija čudnovatosti" nagrađena najvećom češkom književnom nagradom "Magnesia Litera".
U Hrvatskoj smo upravo objavili vaš nagrađeni roman „Teorija čudnovatosti“ - neobičnu, „pomaknutu“ priču o mladoj znanstvenici Adi Sabovoj, koja se u potrazi za ljubavlju, slobodom i smislom susreće s cijelim nizom bizarnih situacija. Roman je na hrvatski izvrsno prevela Suzana Kos, a mi smo uživali u opservacijama glavne junakinje, u cijelom nizu čudnovatosti kojima obiluje roman i, naravno, naglas se smijali obilju humora kojim je roman prošaran. Zaista je riječ o spoju propitivanja gotovo svega, u urnebesno duhovitoj prozi, prepunoj apsurda, neobičnih likova i događaja. Kako ste došli na ideju napisati ovakav roman?
Otprilike dvadesetak godina imala sam želju da napišem roman o ljubavi s nekom vrstom metafizičke, ili recimo, magijske komponente. Međutim, još nisam imala dovoljno iskustva, ni životnog, ni profesionalnog. Zato sam samo polako skupljala bilješke, citate, ideje, likove, metafore i slično. Sve sam zapisivala u datoteku pod naslovom „Roman“. Negdje tijekom 2016. godine odlučila sam da je došlo vrijeme, i da imam dovoljno materijala, iskustva i slobodnog vremena, i da više nemam nikakav izgovor da ne počnem pisati… Sve sam te bilješke takoreći strpala u jednu vreću, protresla je i van izvukla gotov roman. Bar mi se tako čini kad se prisjećam tog vremena. Uopće nisam imala namjeru koristiti humor ili zaći u neku društvenu kritiku, htjela sam napisati sasvim ozbiljan roman o suštini ljubavi, postojanju vremena, smislu ljudske egzistencije u svemiru – međutim, nekako je ispalo da ima malo od svega.
Zašto je baš znanstvenica Vaša glavna junakinja?
Godinama sam skupljala različite teorije, hipoteze i zapažanja o svijetu i uskoro mi je postalo jasno da moja junakinja mora biti znanstvenica da bi se mogla baviti tim teorijama – kako na poslu, tako i u svom privatnom životu. Sve su te teorije, naravno, moje, ali ja nemam dovoljno strpljenja i marljivosti da bih se bavila znanošću. Tako sam iskoristila Adu da bude moja glasnogovornica i da dolazi do znanstvenih zaključaka umjesto mene.
Moj je tata početkom devedesetih godina dobio posao kao predstavnik čehoslovačke aviokompanije u Beogradu. Živjeli smo ondje kao obitelj godinu dana, ja sam pohađala Drugu beogradsku gimnaziju i malo-pomalo naučila sam jezik.
U Vašoj biografiji piše da ste studirali srbistiku na Karlovu sveučilištu. Kako to da ste se odlučili upravo za taj studij?
Moj je tata početkom devedesetih godina dobio posao kao predstavnik čehoslovačke aviokompanije u Beogradu. Živjeli smo ondje kao obitelj godinu dana, ja sam pohađala Drugu beogradsku gimnaziju i malo-pomalo naučila sam jezik. Kad je počeo rat, mama i ja smo se vratile u Prag, a tatu su kasnije poslovno prebacili u Zagreb. U Pragu sam upisala srpski u jezičnoj školi da bih sačuvala ono što sam naučila. Na praškom Filozofskom fakultetu upisala sam engleski i francuski, međutim, taj francuski baš mi nije išao, i zato sam iskoristila mogućnost da upišem još srpski i prekinem francuski. Neko vrijeme bavila sam se prevođenjem, ali posljednjih desetak godina taj jezik gotovo i ne koristim i dosta mi je zahrđao, da budem iskrena…
„Teorija čudnovatosti“ dobila je veliku češku nagradu „Magnesia Litera“. O romanu su izrečene i mnoge pohvale. Što Vama takva nagrada znači i kakve je promjene donijela u Vaš spisateljski život?
Naravno da je to ogromna čast i veoma se radujem toj nagradi. Mislim da je otvorila vrata različitim novim prilikama, uključujući putovanja i prijevode na strane jezike. Zasad je knjiga prevedena na osam jezika, a tri prijevoda još se pripremaju. Ta nagrada postala je dio mog „osobnog brenda“, tako me svagdje predstavljaju, koriste to kao „prečicu“, a ja se, naravno, ne žalim.
Nisam očekivala da uz rad „full time“ spisateljice ide toliko raznih obaveza – publicitet, razgovori, nastupi, putovanja, sva moguća birokracija...
Radite kao radijska novinarka, prevodite i pišete. Što Vam predstavlja najveći izazov?
Zapravo se više ne bavim tim ostalim profesijama. Samo malo surađujem s češkim radijem, pripremam kulturne emisije i kratke filmove o češkoj književnosti namijenjene inozemstvu. Nisam očekivala da uz rad „full time“ spisateljice ide toliko raznih obaveza – publicitet, razgovori, nastupi, putovanja, sva moguća birokracija... Dakle, najveći je izazov prepoznati kada treba reći „ne“ - da bih se mogla usredotočiti na stvaralački rad.