RAZGOVORI UGODNI: Renato Baretić

1. Nedavno si objavio novi roman „Zadnja ruka“. O kakvu je djelu riječ?

Heh, teško je išta kazati, a da ne bude „spoiler“... Recimo zato tek da je posrijedi priča o piscu i novinaru koji se našao na nekoliko životnih raskrižja istovremeno, a najgore mu je kad se opusti i osjeća dobro. Zato mora, da bi se osjećao barem donekle podnošljivo, raditi na tome da mu bude - loše. Zeznuta situacija, ali ako ništa drugo, barem se lako čita. I ostavlja zahtjevnijem čitatelju mogućnost da se zapita živi li on doista ovo što mu se događa, ili je i sam neki lik o kojem godinama piše nekakav tamo pisac.

Napisao sam u međuvremenu gomilicu drugih stvari, bavio se koječime, čak i ne bez uspjeha, ali očito je da se od mene ipak najviše očekivao roman. Nadam se da se većini čitateljstva „Zadnje ruke“ to čekanje barem u nekoj mjeri isplatilo.

2. Dugo se čekao novi roman - prošlo je 13 godina od objave zadnjeg romana „Hotel Grand“. Hoćeš li nam otkritišto je razlog ovako dugoj pauzi?

Neću, jer nije riječ o samo jednom razlogu, nego o cijelom koktelu okolnosti koje suonemogućavale onaj tip koncentracije koji - barem meni - treba za pisanje romana. Napisao sam u međuvremenu gomilicu drugih stvari, bavio se koječime, čak i ne bez uspjeha, ali očito je da se od mene ipak najviše očekivao roman. Nadam se da se većini čitateljstva „Zadnje ruke“ to čekanje barem u nekoj mjeri isplatilo.

3. Tvoji romani prevedeni su na nekoliko jezika. Veseli li te činjenica da se tvoja djela čitaju i u inozemstvu?

Naravno da me veseli. Teme i motivi mojih triju prvih romana, pa i „Zadnje ruke“, posvuda su razumljivi, iako je riječ o posve različitim pričama. Volio bih da su prevedeni i na još više jezika, ne zbog svoje materijalne dobiti jer ona je jedva spomena vrijedna, nego zato što vjerujem da su posrijedi zbilja zanimljive knjige, uglavnom i vesele, ne samo za Hrvate i srodnogovoreće susjede.

A što se vremena tiče, uglavnom pišem noću, kad ostatak obitelji zalegne, pa mogu lakše komunicirati s tišinom oko sebe i bjelinom na monitoru.

4. Imaš li određeno mjesto ili vrijeme kada najradije pišeš?

Nemam baš neki naročit izbor: ili radni sobičak u mojem stanu, ili prizemlje kuće moje šogorice na jednom otoku, koji se trudim prikriti - i njega od javnosti, i sebe na njemu - ali brojni su me već prokužili. A što se vremena tiče, uglavnom pišem noću, kad ostatak obitelji zalegne, pa mogu lakše komunicirati s tišinom oko sebe i bjelinom na monitoru.

5. Što bi poručio ljudima koji ne čitaju?

- Da će zacijelo nadživjeti nas koji i dalje barem malo čitamo, ali da tada više neće znati što bi sa sobom. Njih potom neće dotući ni virus niti asteroid, nego potpuno atrofirana sposobnost za strpljivu znatiželju.