RAZGOVORI UGODNI: Renato Baretić

RAZGOVORI UGODNI: Renato Baretić

1. Nedavno si objavio novi roman „Zadnja ruka“. O kakvu je djelu riječ?

Heh, teško je išta kazati, a da ne bude „spoiler“... Recimo zato tek da je posrijedi priča o piscu i novinaru koji se našao na nekoliko životnih raskrižja istovremeno, a najgore mu je kad se opusti i osjeća dobro. Zato mora, da bi se osjećao barem donekle podnošljivo, raditi na tome da mu bude - loše. Zeznuta situacija, ali ako ništa drugo, barem se lako čita. I ostavlja zahtjevnijem čitatelju mogućnost da se zapita živi li on doista ovo što mu se događa, ili je i sam neki lik o kojem godinama piše nekakav tamo pisac.

Napisao sam u međuvremenu gomilicu drugih stvari, bavio se koječime, čak i ne bez uspjeha, ali očito je da se od mene ipak najviše očekivao roman. Nadam se da se većini čitateljstva „Zadnje ruke“ to čekanje barem u nekoj mjeri isplatilo.

2. Dugo se čekao novi roman - prošlo je 13 godina od objave zadnjeg romana „Hotel Grand“. Hoćeš li nam otkritišto je razlog ovako dugoj pauzi?

Neću, jer nije riječ o samo jednom razlogu, nego o cijelom koktelu okolnosti koje suonemogućavale onaj tip koncentracije koji - barem meni - treba za pisanje romana. Napisao sam u međuvremenu gomilicu drugih stvari, bavio se koječime, čak i ne bez uspjeha, ali očito je da se od mene ipak najviše očekivao roman. Nadam se da se većini čitateljstva „Zadnje ruke“ to čekanje barem u nekoj mjeri isplatilo.

3. Tvoji romani prevedeni su na nekoliko jezika. Veseli li te činjenica da se tvoja djela čitaju i u inozemstvu?

Naravno da me veseli. Teme i motivi mojih triju prvih romana, pa i „Zadnje ruke“, posvuda su razumljivi, iako je riječ o posve različitim pričama. Volio bih da su prevedeni i na još više jezika, ne zbog svoje materijalne dobiti jer ona je jedva spomena vrijedna, nego zato što vjerujem da su posrijedi zbilja zanimljive knjige, uglavnom i vesele, ne samo za Hrvate i srodnogovoreće susjede.

A što se vremena tiče, uglavnom pišem noću, kad ostatak obitelji zalegne, pa mogu lakše komunicirati s tišinom oko sebe i bjelinom na monitoru.

4. Imaš li određeno mjesto ili vrijeme kada najradije pišeš?

Nemam baš neki naročit izbor: ili radni sobičak u mojem stanu, ili prizemlje kuće moje šogorice na jednom otoku, koji se trudim prikriti - i njega od javnosti, i sebe na njemu - ali brojni su me već prokužili. A što se vremena tiče, uglavnom pišem noću, kad ostatak obitelji zalegne, pa mogu lakše komunicirati s tišinom oko sebe i bjelinom na monitoru.

5. Što bi poručio ljudima koji ne čitaju?

- Da će zacijelo nadživjeti nas koji i dalje barem malo čitamo, ali da tada više neće znati što bi sa sobom. Njih potom neće dotući ni virus niti asteroid, nego potpuno atrofirana sposobnost za strpljivu znatiželju.

 

Povezane knjige:

Zadnja ruka
Zadnja ruka
-10%
149,00 kn
134,10 kn