EUROPA IZNUTRA I IZVANA 2018-2019
Što čitamo u studenome?
Što će učiniti Zvonko Fild kada mu se počnu javljati likovi iz njegovih starih priča? Ima li spasa za studenticu psihologije Neru, koja zbog gubitka sjećanja i sama treba pomoć? Hoće li mlada znanstvenica Ada Sabová nakon života u disfunkcionalnoj obitelji i propale veze uspjeti uskladiti osobni život i karijeru? Je li umirovljenom profesoru Ismaelu Pasosu bilo mudro ostati u okupiranome selu, i kamo je nestala njegova supruga?
Koja je od ovih priča privukla vašu pažnju?
Zadnja ruka, novi roman Renata Baretića, propituje neke temeljne postavke književnosti i svijeta već legendarnim baretićevskim jezičnim igrama, vještinom pripovijedanja zahtjevnih tema i briljantnim dijalozima
Nedovršena je prvi roman mlade spisateljice Marine Gudelj. Bavi se infrastrukturnim, a ne pomodnim pitanjima identiteta, i razmatra ulogu pamćenja – i njezina gubitka - u potrazi glavne junakinje za izgubljenim sjećanjima.
Pavla Horáková u romanu Teorija čudnovatosti, miješajući romansu i znanstvenu fantastiku, nudi urnebesno duhovitu prozu natopljenu prepoznatljivim češkim humorom.
Evelio Rosero romanom Vojske donosi sliku divljih i nepredvidljivih kolumbijskih ratova, čije razorne posljedice najviše osjećaju oni nevini.
ZADNJA RUKA
Nije Zvonko Fild bio sretan čovjek, ali trenutaka sreće se, nakon razvoda, u podstanarstvu i u kroničnoj spisateljskoj i financijskoj krizi tog priznatog pisca, nalazilo, a onda su i u te trenutke počeli uskakati ni manje ni više nego likovi iz njegovih priča sa zahtjevom da ih dovrši, da ih pomakne iz stanja u kojemu ih je ostavio. Da opet piše, a baš to mu je, i kao bivšem novinaru, bilo najdalje, dijelom i zbog mučnog općeg urušavanja svih standarda profesije.
Vrlo skoro će Zvonko morati potražiti pomoć psihijatra, jer su statusi zbilje i fikcije nepovratno prepleteni, a njegovi likovi mijenjati taktike ne bi li ga pomaknuli iz rezignacije − zbog sebe, ne zbog njega – što znači da će epidemijski početi naseljavati snove Zvonku bliskih ljudi. Time je njegova odgovornost prema pisanju i riječima općenito naglo porasla i suočila ga s teško razrješivom situacijom. Od njega se očekuje zadnja ruka, dovršavanje i zaokruživanje i njih i sebe, posao za mnoge.
Zadnja ruka, novi roman Renata Baretića, propituje neke temeljne postavke književnosti i svijeta, moralne izbore, a sve kroz priču i njezinu emotivnu popudbinu u kojoj se očaj, rezignacija, proplamsaji sreće i straha smjenjuju i miješaju.
Zadnja ruka, novi roman Renata Baretića, propituje neke temeljne postavke književnosti i svijeta, moralne izbore, a sve kroz priču i njezinu emotivnu popudbinu u kojoj se očaj, rezignacija, proplamsaji sreće i straha smjenjuju i miješaju. Baretićeva već legendarna vještina jednostavnog pripovijedanja zahtjevnih tema, gradnja čitatelju bliskih i psihološki složenih likova, briljantnih dijaloga i jezičnih proigravanja te kratkih pasova ovim je romanom otvorila nove beskonačnosti.
NEDOVRŠENA
Prvi roman Marine Gudelj, Nedovršena, počinje rečenicama: „Rođena sam tamo gdje je mnogo snijega, srednje dijete sada razvedenih, nasmrt posvađanih roditelja. Samo što zapravo nisam.“
Pripovjedačica romana, Nera, studentica je psihologije na zadarskome sveučilištu. Njezin je pakao sjećanje – ne njegov sadržaj, nego njegov manjak – ona se ne sjeća vlastita života, a sve druge kognitivne funkcije rade joj besprijekorno. Ali čovjek je bez pamćenja – ništa. Iz tog motiva za puninom života i identiteta kreće njezina detektivska potraga za samom sobom, koja je vodi do stručne pomoći psihologa Mladena, mističnog prozora koji joj usisava pažnju, Rimbaudovih Iluminacija, starih fotografija, pa sve do jedne Lede na Lastovo, koja možda zna nešto više o njezinoj zagonetnoj amneziji što izmiče svim definicijama. Kako bi se „nadoknadila“, Nera zapisuje svoj život. Ovaj roman zapravo su ti zapisi spasenja, pokušaj pronicanja u enigmu i odgovora na pitanje tko sam. Zahvaljujući njima i svojoj istrazi, Nera polako postaje i postoji, jer riječ postaje meso, a tako je uvijek i bilo, ispostavit će se.
Nedovršena je roman koji se bavi infrastrukturnim, a ne pomodnim pitanjima identiteta, ulogom sjećanja, ali i statusom fikcije, koji spaja dramu glavne junakinje i intrigantna filozofska pitanja o kriterijima postojanja.
Nedovršena je roman koji se bavi infrastrukturnim, a ne pomodnim pitanjima identiteta, ulogom sjećanja, ali i statusom fikcije, koji spaja dramu glavne junakinje i intrigantna filozofska pitanja o kriterijima postojanja.
TEORIJA ČUDNOVATOSTI
Ada Sabová mlada je znanstvenica koja radi u Zavodu za interdisci plinarne studije čovjeka, svojevrsnu češkom alanfordovskom institutu za kopanje ruda i gubljenje vremena. Iza nje su propale veze i disfunkcionalna obitelj, a istraživanja koja provodi s kolegama u Zavodu sve su jedna bizarnija od drugih. K tomu, niz neobičnih slučajnosti vodi je u opsesivnu potragu za nestalim prijateljičinim sinom. Kako u tome kaotičnom svijetu ostati zdrave glave, kako uskladiti osobni život i karijeru te steći žuđenu slobodu, pitanja su na koja Ada traži odgovore.
Inteligentnim mozaikom sačinjenim od opisa suvremena češkog društva, uvida u obiteljske i intimne odnose, trivijalnosti i kvantnu fiziku, Horáková nam u romanu Teorija čudnovatosti nudi britku i urnebesno duhovitu hibridnu prozu, mješavinu romanse i meke znanstvene fantastike, koja govori o potrazi za ljubavlju, slobodom i čarolijom.
Inteligentnim mozaikom sačinjenim od opisa suvremena češkog društva, uvida u obiteljske i intimne odnose, trivijalnosti i kvantnu fiziku, Horáková nam u romanu Teorija čudnovatosti nudi britku i urnebesno duhovitu hibridnu prozu, mješavinu romanse i meke znanstvene fantastike, koja govori o potrazi za ljubavlju, slobodom i čarolijom. Kritika romanu pripisuje pinčonovsku neobičnost, uspoređuje ga s fantazijama Philipa K. Dicka, a ironični odmak pripovjedačice i pronicavi uvidi u suvremeno društvo obiluju tipičnim, hrvatskim čitateljima već poznatim češkim humorom.
VOJSKE
Umirovljeni profesor Ismael Pasos i njegova supruga Otilia žive skromno u naizgled idiličnom kolumbijskom selu San José. Čini se da paru jedini problem predstavlja senzualna susjeda Geraldina, koja se u svome prostranom i svijetlom dvorištu sunča naga, a Ismael je, na Otilijino negodovanje, potajice promatra. Privid idile brzo se urušava kad u selu počnu nestajati ljudi, a topao žamor biva zamijenjen sve češćim pucnjevima, eksplozijama i vriskovima. Napadi uskoro postaju žešći, a u kaotičnom razvoju događaja stari Ismael odjednom više ne pronalazi svoju Otiliju. I dok preživjeli bježe od potpune devastacije, profesor odlučuje ostati, riskirajući i ono malo života što mu je ostalo.
Pripovijedajući zapanjujućim tempom, i formalno i sadržajno, on oblikuje zajednicu koja živi svjesna nasilja, jer s njime se saživjela, ali ni takva ne može izdržati intenzitet kojim je pogođena.
U romanu koji ga je proslavio i izvan španjolskog govornog područja jedan od najcjenjenijih suvremenih kolumbijskih pisaca Evelio Rosero obrušava se na divlje i teško objašnjive sukobe unutar kolumbijskog društva čije razorne posljedice najviše osjećaju oni nevini. Pripovijedajući zapanjujućim tempom, i formalno i sadržajno, on oblikuje zajednicu koja živi svjesna nasilja, jer s njime se saživjela, ali ni takva ne može izdržati intenzitet kojim je pogođena.
Nepodnošljiva lakoća češke proze
Tko smo, kamo idemo i odakle dolazimo, pitamo se, pomalo u šali, kada nam sve ne ide od ruke, ili zapnemo o neku od životnih prepreka. Uostalom, pitanje identiteta i životne svrhe jedno je od onih koja se oduvijek provlače, osobito kroz književnost, premda u posljednjih nekoliko desetljeća, u vremenu miješanja kultura, nacija, običaja, globalizacije i digitalne revolucije, možda nešto češće.
Sjećati se svoje prošlosti, nositi je uza se, to je možda nužan uvjet da se sačuva, kako kažu, integritet svoga 'ja'. Da to 'ja' ne zakržlja, da sačuva svoj obujam, potrebno je zalijevati sjećanja kao cvijeće u loncu, a to zalijevanje traži stalan dodir sa svjedocima prošlosti (…), pisao je veliki češki književnik Milan Kundera u svome romanu Identitet.
Posljednjih nekoliko godina HENA je objavila velik broj suvremenih čeških autorica, koje ovu zahtjevnu temu obrađuju lakoćom što ponajprije izvire iz dobro nam poznatog humora
Posljednjih nekoliko godina HENA je objavila velik broj suvremenih čeških autorica, koje ovu zahtjevnu temu obrađuju lakoćom što ponajprije izvire iz dobro nam poznatog humora. Ironijski odmak, satiričan ton i često ciničan pogled na svijet, ukorijenjeni u češkoj literaturi od „vojaka Švejka“, preko velikana poput Hrabala i Kundere, ovoga puta čitamo iz ženske perspektive.
Češkom suvremenom prozom dominiraju ženski likovi; od starice Gite, junakinje romana Novac od Hitlera proslavljene književnice Rade Denemarkove, do devetogodišnje djevojčice u kultnome Ponosnome Budiju Irene Douskove, kroz čije oči promatramo kako se obiteljski, intimni svijet urušava pod teretom okolnosti na koje one nemaju utjecaja. Uz smijeh kroz suze, u svijetu uvelike određenom tragedijama, gotovo sve one ponajprije traže „svjedoke vlastite prošlosti“.
Na tome je tragu i jedna od najcjenjenijih čeških književnica, Jakuba Katalpa, napisala svoj nagrađivani roman Nijemci, čija junakinja Klara kreće u opsesivnu potragu za očevim njemačkim korijenima, pritom otkrivajući prošlost svoje obitelji i dijelove sebe za koje nije znala da postoje. A potragu za podrijetlom tematizira i roman Hane Andronikove Zvuk sunčanog sata, čiji se protagonist, Daniel Keppler, na skijanju u Coloradu upoznaje s vlasnicom pansiona, koja potječe iz Češke baš kao i on, i saznaje štošta o vlastitoj obiteljskoj povijesti što se raspetljava na nekoliko kontinenata – od Indije do ratom uništene Češke, pa sve do Kanade i Amerike – povijesti koja je uvelike bila uvjetovana progonom Židova.
Proslavljena književnica Alena Mornštajnova romanom Hana odvodi nas u turbulentno doba međuraća i kasnije komunističke Češke, prikazujući živote triju naraštaja Židova iz gradića Valašské Meziříčí iz očišta dviju žena
Proslavljena književnica Alena Mornštajnova romanom Hana odvodi nas u turbulentno doba međuraća i kasnije komunističke Češke, prikazujući živote triju naraštaja Židova iz gradića Valašské Meziříčí iz očišta dviju žena. Kompliciran odnos djevojčice Mire i njezine tetke Hane razotkriva i turobnu obiteljsku priču… Roman se smatra jednim od ponajboljih čeških romana o pogromu Židova tijekom Drugoga svjetskog rata. I u njezinu drugome romanu Tihe godine, intimnoj ispovijedi o stjecaju okolnosti koji stubokom mijenja život jedne obitelji, ponovno pratimo jednu djevojčicu – ali i njezina oca. Mala Bohdana, potaknuta krivim imenom kojim ju je nazvala baka, traži odgovore koje joj njezin šutljivi, mrzovoljni otac Svatopluk nije u stanju dati. Roman je to o napuklome odnosu oca i kćeri – nerazumijevanju, gubicima, komunikaciji i o njezinu nedostatku.
Ove i početkom sljedeće godine HENA vam donosi još tri knjige čeških autorica
O roditeljstvu piše i Tereza Boučková, koja se u Češkoj proslavila romanom Godina pijetla. Pričom koja se temelji na autoričinu iskustvu, u naizgled dnevničkim zapisima, razmatra se odnos s posvojenom romskom djecom, koja unatoč majčinim naporima odrastaju u mladiće sklone kriminalu. Aktualna tema posvojenja, njegov utjecaj na bračne odnose, reakcija okoline na djecu koja potječu iz manjine što se kulturološki posve razlikuje od češke većine, u autoričinoj je zemlji naišla na velik odjek, kontroverzne reakcije i – pohvale kritike.
Odmak od njemačko-čeških odnosa donosi novovalna češka književnost, radnje često locirane na udaljene destinacije. Svojevrstan bijeg od domaće stvarnosti zapravo je način prikazivanja istih arhetipskih odnosa, što je jasno vidljivo i u romanu mlade spisateljice Petre Hůlove Sve ovo pripada meni. Premda Mongoliju i Češku dijele tisuće kilometara, autorica upečatljivo opisuje život jedne mongolske nomadske obitelj iz perspektive djevojčica i žena, koje nastoje pronaći bolji život usred stepe i u okrutnome urbanom krajoliku Ulan Batora
Ipak, u romanima ovih književnica jasno je da riječi itekako mogu dočarati svu kompliciranost svijeta, i bar djelomice pokušati odgovoriti na pitanja s početka ove priče – tko smo, kamo idemo i odakle dolazimo. Među intrigantnim – inteligentnim, humorističnim i profinjenim – djelima suvremene češke proze svaki će čitatelj zasigurno pronaći ono koje će ga zainteresirati
Ove i početkom sljedeće godine HENA vam donosi još tri knjige čeških autorica. Godinu ćemo privesti kraju urnebesno duhovitim ulaskom u Zavod za interdisciplinarne studije čovjeka, u kojem se vode najbizarnija istraživanja. Spisateljica Pavla Horáková servira nam današnju, posttranzicijsku Češku, koja još nije izgubila komično kafkijansku draž. Glavna junakinja romana Teorija čudnovatosti, praška znanstvenica Ada Sabová, istražuje zakone uzajamne privlačnosti – no s ljubavlju joj ne ide ni u teoriji ni u praksi... A ni obiteljska situacija nije mnogo bolja: starija je sestra tlači svojim uspjesima, brat se doselio k njoj, a tata preselio u špilju. No kad se zaredaju neobične slučajnosti i odvedu je u potragu za nestalim muškarcem, mlada će znanstvenica napokon shvatiti da svijet ne mora biti linearan i predvidljiv, i da nam naoko nevažne sitnice mogu promijeniti život nabolje. Petra Dvořáková, još jedna u nizu čeških autorica koje ćete imati prilike čitati u našem izdanju, u romanu Kirurg donosi priču o krizi srednjih godina, poremećenim obiteljskim odnosima i češkome zdravstvu, opterećenome komunističkim nasljeđem. Ovoga puta kroz muške oči, one kirurga Hyneka Grábla, gledamo kako velike ambicije i očekivanja – nas samih, ali i naših partnera, djece i okoline – mogu kobno utjecati na našu percepciju života i na međuljudske odnose. Roman Kirurg pitka je i čitljiva, duhovita, a ipak nimalo neozbiljna proza. U pripremi je i novi roman Jakube Katalpe, Zuzanin dah, kojim se autorica vraća temi pripadanja i otuđenja. Djevojčica Zuzana kći je židovskoga trgovca šećerom, no on će, na pragu tridesetih godina, ubrzo poprimiti gorak miris spaljenih sela i koncentracijskih logora, u koji će odvesti i mladu djevojku. Ipak, Zuzana se vraća – samo, što je čeka u njezinu gradiću, i ima li ikoga tko će je dočekati?
„Riječi su linearne. Svijet nije linearan“, ustvrdit će Ada Sabová, junakinja spomenute Teorije čudnovatosti. Ipak, u romanima ovih književnica jasno je da riječi itekako mogu dočarati svu kompliciranost svijeta, i bar djelomice pokušati odgovoriti na pitanja s početka ove priče – tko smo, kamo idemo i odakle dolazimo. Među intrigantnim – inteligentnim, humorističnim i profinjenim – djelima suvremene češke proze svaki će čitatelj zasigurno pronaći ono koje će ga zainteresirati.
Odaberite nešto iz naše bogate ponude i uživajte u nepodnošljivoj lakoći češke proze!
RAZGOVORI UGODNI: Staša Aras
1. Dosad si objavljivala poeziju, kratke priče, a sada ti je izašao i roman. Koja ti je književna forma najdraža?
Sve su mi forme drage i izazovne. Poezija, kratka priča, roman, drama ili esej imaju svoju dinamiku, strukturu i zakonitosti, i svaka od njih afirmira nešto novo i drugačije u autorskom glasu. Jako volim kratku priču. Ona je, mislim, čak i najteža forma. Kratka je, specifična jer joj je zadatak uhvatiti ono nešto bitno što izmiče, jedan dio ljudskih života koji u dugim naracijama ostaje po strani. Poseban kut i posebno osvjetljenje ljudske prirode i okolnosti. Zahtjevna je forma, traži posebnu koncentraciju i poseban “ključ”. Poeziju volim iz istog razloga. Samo poezija ima moć dosegnuti raspon duha, a da nam se to čini prirodno. Ona uspostavlja nove svjetove, nove veze, imenuje suptilne mogućnosti bića i objekata, naših odnosa. Svaka forma ima svoje zakone, one su kao modeli za izražavanje unutarnjih i vanjskih svjetova, otkrivanje i predočavanje. Nešto se može najlakše izraziti poezijom, nešto traži roman. Autorski glas formira se prema zakonima forme.
2.Roman “Horror vacui” govori o strahu od praznine. Odakle inspiracija za temu?
Pa zar nije očito? To je egzistencijalistička tema. Čovjek je danas u poziciji hrčka na kolu, hvatamo se “smislova” svake vrste da bismo ispunili život bilo čime što ima ime, status, formu. Bojimo se biti nitko i ništa. Ili?
Dobiti nagradu od struke, to je kao dobiti neku propusnicu.
3. Dobitnica si književnih nagrada „Vranac“ i „Mate Raos“ za kratke priče. Jesi li očekivala i priželjkivala književne nagrade? Koliko ti znači priznanje struke?
Znači mi puno, kao vjerojatno svakome tko se ozbiljno nečim bavi. Tu je i nagrada za ovaj roman koji nam je sada u fokusu. Osim čitatelja, umjetnost prolazi kritičku analizu i zbog raznih tržišnih trendova. Dobiti nagradu od struke, to je kao dobiti neku propusnicu.
Proces pisanja nije jednostavan. Uvijek si kažem kako treba odrediti radno vrijeme za pisanje i da to treba svakodnevno poštovati, ali nekim čudom inspiracija se pojavljuje bez plana.
4. Imaš li posebno mjesto ili vrijeme koje na tebe djeluje inspirativno?
Pa i nemam baš. Svako mjesto i bilo koje vrijeme može biti inspirativno, ali i ne mora. Potrebno je jedno posebno povlašteno stanje otvorenosti za pisanje, koje nije uvijek lako dostupno. To stanje introspekcije, ali i elana za zapisivanje, dolazi nekom svojom logikom. Naravno, donekle se može utjecati i na to. Ipak, treba se “prikovati” za radni stol, ako ga imaš. Potreban je mir i slobodno vrijeme da bi se pisalo ili, još bolje je reći, radilo na bilješkama. Bilješke se hvataju svagdje. Proces pisanja nije jednostavan. Uvijek si kažem kako treba odrediti radno vrijeme za pisanje i da to treba svakodnevno poštovati, ali nekim čudom inspiracija se pojavljuje bez plana. Nedavno sam išla s prijateljicom na kupanje i nisam ponijela bilježnicu koju uvijek nosim jer već neko vrijeme nisam zapisivala i pomislila sam da mi neće trebati, međutim, dok sam je čekala, stalno sam sricala u sebi dijelove teksta i ljutila se na sebe što nisam uza se imala papir i olovku.
5. Dojmovi čitatelja o tvom novom romanu pozitivni su, a roman je opisan kao svjež i neobičan. Jesi li osjetljiva na kritike?
Pa jesam, naravno. Svatko je, mislim. Neki tekst uvijek se može sviđati nekomu, a nekomu ne, i to je opravdano, ali ako uspijemo ostvariti literarni standard kvalitete, onda smo ipak uspješniji i na neki način mirniji.
Svaki veliki pisac čudo je za sebe. Neiscrpan izvor vrijednosti.
6. I za kraj, kakva si čitateljica? Imaš li omiljeni žanr ili omiljenog autora?
Dobra sam čitateljica. Predana, uporna, dugogodišnja. Ja sam jedan od onih sretnika kojima književnost ide lako. Čitam oduvijek, čitam svakodnevno, puno i lako. Čitam teške romane, čitam lake romane, čitam teorijske tekstove, čitam dok hodam, sjedim, ležim, stojim. Kad ne čitam, u sebi stvaram tekstove, vrtim dijaloge, literariziram svoj svijet i svijet oko sebe. Nadograđujem, produbljujem, izmišljam. Imam puno omiljenih autora. Moji učenici jednom su me pitali: “Profesorice, ima li neki autor, a da vama nije najdraži?” Kažem da imam tu sreću jer se nisam zamorila. Dvadeset godina u školi podučavam književnost, i svaki put kad obrađujemo Balzaca ili Poea, ili Ibsena, ili Krležu... bilo koga, ja se osjećam svečano i kao da čitam prvi put. Dobri tekstovi, velika književnost, velika su radost jer imaju u sebi ugrađenu živost. Da me sad pitate volim li više Marulića ili Carvera, rekla bih Carvera, ali već nakon par trenutaka uslijedilo bi “ali...” Svaki veliki pisac čudo je za sebe. Neiscrpan izvor vrijednosti.
Ulomak iz romana Defne Suman “Posuđeno vrijeme”
Prvi rujan
Moje rođenje palo je na blagu, narančastu večer kad je Avinash Pillai stigao u Izmir.
Godina je bila 1905. po franačkom kalendaru.
Mjesec rujan.
Ja se još nisam bila rodila dok se putnički brod po imenu Afrodita koji je nosio indijskog špijuna približavao luci, ali kroz otvor maternice moje majke, u mračni bazen usred kojeg sam mjesecima sjedila, počeo je prodirati tanani snop svjetlosti. Ona nije mogla hodati. Ne zbog moje težine; nego zbog opijuma iz lulice koju je stiskala između srednjeg prsta i prstenjaka. Glavu je okrenula prema prozoru i promatrala pijane zastore kako lelujaju u zagrljaju vjetra. Lani je – ili je to bilo prije dvije godine? – na balu za sredinu ljeta danom u klubu na Bornovi plesala valcer s jednim inženjerom Željeznica Ajdin i on ju je nosio po parketu baš kao ove zastore. Kako se ono zvao? Sjeća se da je Englez imao naglašene jabučice, da je živio u kući na sjevernom dijelu rive i da se kretao hladnokrvnom vještinom, ali imena mu se nikako ne može sjetiti. Mister? Mister nešto. Ali što? Imao je neko čudno ime. Neobično. Podigne glavu i još jednom potegne iz lule koja ju čeka među dvama prstima. Purpurni koluti lelujaju oko njezinih tamnih očiju, Mister nešto klizi po parketu u daljinu.
Mladića ne zanima ni grad popločan zlatom ni njegove legendarne ljepotice. Sve su mu misli u onoj polumračnoj sobi koju gospodin Jakumi spominje u svojim pismima…
Avinash Pillai ne zna ni za moju majku ni za mene dok stoji na palubi drugog razreda elegantne Afrodite koja čeka na ulazu u luku. Sklopio je oči, nos okrenuo prema grimiznom nebu i njuška zrak kao divlja životinja. Tlo je sa zalaskom sunca otpustilo dah koji je čitav dan zadržavalo, a mladi je Indijac umjesto ugljena i hladnog željeza koji su mu dojadili nakon duge plovidbe morem osjetio ljupku aromu cvijeća i trave. Ruža, limun, magnolija, jasmin, a pomalo i ambra koja dopire iz dubine….
Avinashev dugi, tanki i naročito osjetljivi nos koji njegovom tamnoputom licu daje plemenitost dostojnu osmanskih sultana uživa u mirisima, kao da ukusnim zalogajem prekida post, razaznaje note i slojeve svakog pojedinog mirisa. Posebno mirisa ruža. On čak i sklopljenih očiju može razlikovati crve- ne od bijelih ruža. Na obali, negdje u ovom gradu pred njim, obojenom u crveno i ružičasto, živi gospodin Jakumi. Mladića ne zanima ni grad popločan zlatom ni njegove legendarne ljepotice. Sve su mu misli u onoj polumračnoj sobi koju gospodin Jakumi spominje u svojim pismima… Stari ljekarnik u radionici iza ljekarne izvlači ulje iz najrjeđih vrsta ruža koje stižu iz svih krajeva carstva.
„Što sad čeka taj kapetan?“
„Valjda ovaj teretnjak, da mu se makne s puta.“
U prvom razredu na katu iznad, osvijetljenom električnim svjetlom, gunđaju gospoda u frakovima, s polucilindrima na glavi i skupim cigarama među usnama, kao da to nisu isti oni koji su strpljivo doputovali iz Aleksandrije na Rodos, odande na Leros pa na Hios, i konačno u Izmir.
„A ne, neće se on maknuti. Ne vidite li da su uza nj pristale barke? Sigurno prevozi ugljen. Još će on primiti tereta.“
„Ne mislim na taj brod nego na onaj s kojega istovaruju bale duhana. On onako stoji već dvadeset minuta.“
„Neće ovaj brod ući u luku, gospodo. More je unutra plitko. Nevješti kapetani uvijek nasuču svoje brodove. Čekat ćemo čamce, nema nam druge.“
Zvukovi s rive, zvižduk tramvaja te zveket kotača i klopot konjskih potkova po kaldrmi podsjetili su gospodu na užitke koje su u plovidbi zaboravili. Neki bi se čak mogli zakleti da čuju ženski smijeh koji je dolazio iz kavane na rivi. Dok oko njih po kobaltnoplavoj površini mora klize brodice piloti, točkasti jedrenjaci, teretni i putnički brodovi koji se mimoilaze uz zvuke sirena, gospoda svake minute provjeravaju džepne satove.
„Nepodnošljivo je biti tako blizu kopnu, a ne moći stupiti na nj.
Dobro gdje su zapeli ti čamci?“
Avinash ode na krmu i, kad se uvjerio da ga nitko ne gleda, sklopi dlanove na grudima. Budući da je sada radio u ime Britanskoga Carstva, bilo je, istina, važno da izgleda kao pravi Europljanin, ali s druge strane, bio je on unuk pobožnog djeda koji je u samostanu na padinama Himalaje čekao sjedinjenje s Božjom milošću. Bilo je vrijeme da se velikome Stvoritelju zahvali na tome što ga je čuvao svih onih napornih dana i olujnih noći dok je putovao najprije iz Colomba u Port Said, pa onda mračnim vlakom u Aleksandriju i odande u Izmir na Afroditi.
„On namo Shivayame. Svemoćni Šiva, hvala ti što si me zaštitio od nesreća, zala, tragedija i bolesti i omogućio mi da živ i zdrav stignem do obale ovoga lijepog grada…“
Okrene lice prema suncu koje se poput kakve rumene kugle sladoleda topilo u moru i sklopi oči.
„On namo Shivayame. Svemoćni Šiva, hvala ti što si me zaštitio od nesreća, zala, tragedija i bolesti i omogućio mi da živ i zdrav stignem do obale ovoga lijepog grada…“
Molio se od djetinjstva. I ne samo Šivi kojega je štovala njegova obitelj, nego i milostivom Višnuu, a pogotovo Brahmanu, stvoritelju svijeta. Vjerovao je da su bogovi, čak i uništavatelj Šiva, prijateljski naklonjena bića i da ga vole. Pred njih je izlazio bez maske i laži, točno onakav kakav jest; molio bi ih oprost za bilo koji grijeh koji je nehotice počinio i svaki je put svim srcem osjećao da mu ta božanska stvorenja opraštaju i da ga štite.
„Veliki Šiva, božanska snago uništenja! Budi uz mene u ovoj novoj etapi moga života. Pomozi mi da svoju dužnost uspješno obavim i podari mi snagu, mudrost i pronicljivost. Čuvaj moju majku, oca i braću od nesreća, zala i bolesti. Da mogu strpljivo prihvatiti svoju sudbinu…“
Odjednom na palubi zapuše jak vjetar. Taj je vjetar bio poznat po tome što bi se podigao prije sumraka i mogao je u trenu ohladiti čak i najvruće dane. Ponekad bi, poput dobrodušnog diva nesvjesna vlastite snage, napravio nered oko sebe, slučajno prevrnuo ribarske barke i ponio sa sobom svakojake psovke. Te je večeri bio i više nego pristojan. Pomilovao je sidra broda s kojih se mjestimice ljuštila zelena boja, a zatim dohvatio polucilindar s mladićeve glave i otpuhao ga sve do praznih ležaljki u dnu stubišta. Avinash nije odmah reagirao. Od djeda je naučio da molitvu privede kraju pravilno, čak i u najvećoj panici – posebno u najvećoj panici. Krenuti za zemaljskim poslovima prije pozdrava bogovima donosilo je zlu kob. Hitro je sklopio ruke i njima dotaknuo točku među obrvama, usne i na kraju prsa.
„Veliki Stvoritelju, ti si velik i donosiš čuda. Predajem se u tvoje ruke. On namo Shivayame.“
I zatim potrči prema ležaljci pod koju mu se otkotrljao šešir. Osjećao se krivim što je molitvu prekinuo napola – i to baš onda kad je izgovarao svoje molbe.
Kako bi ga podsjetio da je život previše kratak i sladak da bi ga trošio na tako teški osjećaj kao što je krivica, vjetar otpuše šešir korak dalje i zaroni u mladićeve crne uvojke. Ah, ti su uvojci bili gusti i čvrsti, baš kao u armenskih djevojaka koje pjevaju dok vješaju rublje!
Kako bi ga podsjetio da je život previše kratak i sladak da bi ga trošio na tako teški osjećaj kao što je krivica, vjetar otpuše šešir korak dalje i zaroni u mladićeve crne uvojke. Ah, ti su uvojci bili gusti i čvrsti, baš kao u armenskih djevojaka koje pjevaju dok vješaju rublje! Čak i da prevrneš barke, takvu kosu ne možeš pomrsiti! Vjetar je uz zvižduk zapuhao prema dolje, u svilenu košulju. Avinashev ten baršunasto je smeđ kao u robova s Istoka, ali izgledom mu Europljani kojima vjetar nosi šešire s glava dok hodaju po Kordonu nisu ni do koljena. Gle ti to! Nije maharadža jer putuje u drugom razredu. Ali stopalima u cipelama šiljastih vrhova korača odlučnije od gospode na gornjoj palubi. Na desnom uhu nosi smaragdnu naušnicu, kao gusar u osmanskoj službi, u džepu mu rupčić od iste zelene svile kao i rubac oko vrata.
Vjetar još jednom zapuše oko Avinasha, hučeći mu u ušima, a zatim se uputi na drugu stranu zaljeva, noseći njegov miris ispunjen mirodijama do ostakljenog tornjića na vrhu vile u kojem smo majka i ja provodile posljednje sate našeg zajedništva. Moja je majka otvorila oči i sumnjičavo zirnula prema tankim, rasplesanim zastorima. Je li netko bio ondje? No svijet je večeras s ovog prozora na najvišem katu vile jako daleko od putničkog broda Afrodita, izvan vidnoga polja mladog Indijca.
Kažu da nam Bog uvijek namiguje slučajnostima. Osoba koja će meni – nakon mnogo godina – donijeti priču o mom rođenju, isti je onaj indijski špijun Avinash Pillai koji je te večeri pristigao u grad. A slučajnost je da će Avinash, dok otkriva moje tajne zahvaljujući jednoj staroj fotografiji, s palube nekog broda gledati grad, baš kao i u noći moga rođenja.
Opet je rujan.
Ali neki drugi, sasvim drugi rujan…
Drugi, jer će onaj grad čije su se kupole, minareti i kućice s krovovima pokrivenim crjepovima za mog rođenja sjajili kao da su od zlata, one noći sedamnaest godina kasnije bljuvati vatru kao neka pobješnjela zvijer. A vjetar, onaj šaljivac koji je razljutio mladog špijuna odnijevši mu šešir, te će večeri na palubu broda donijeti teške mirise. Sve će smrdjeti na petrolej i zrak će biti ispunjen smradom istopljenih guma i izgorjelih stoljetnih javora, smokava s kojih je na ulicu padalo voće puno mlijeka, urušenih crkava, klavira i pozlaćenih knjiga.
I najgore od svega: oštar smrad izgorjela mesa koji će doprijeti do palube broda Iron Duke koji će moju majku u Avinashevu naručju odvesti daleko od plamena – i neprekidnih međusobnih obračuna domaćeg stanovništva… Svi će usta prekriti rupčićima, a neki će se nagnuti preko željezne ograde i povraćati. Smrad spaljena mesa, tinjajućih noktiju, kose, kostiju mačaka zapelih u uskim prolazima, galebova spaljenih krila, očajnih deva i konja, ljudi koji su se poput žohara razbježali iz podruma i s krovova na kojima su se sakrili…
Onaj vjetar koji danas pokušava Avinasha naučiti da je život previše kratak i sladak za tako težak osjećaj kao što je krivnja te će noći tako otežati pod teretom sudbine koju će si natovariti na leđa da će svjedočiti tome kako na tisuće bespomoćnih ljudi nagomilanih na rivu može ugušiti ne samo voda, već i zrak.
Ali do tog trenutka ima još dosta…
Ostanimo mi sada na onoj slatkoj, narančastoj večeri moga rođenja. Ja ću raširiti uski otvor maternice moje majke, a Avinash neka nabraja sela i četvrti koje je do toga dana proučavao samo na papiru, poput učenika kojeg će uskoro prozvati za usmeni ispit. Evo tamo naprijed su Kokarjali, onda Goztepe, Karantina, Salhane, Karataš, Bahribaba. S mjesta na kojem čeka Afrodita ne vidi se, ali iza carine ima nova i moderna zgrada u obliku potkove: Kışlai Hümayun. U narodu poznata kao Žuta vojarna. Avinash zna da je u toj vojarni šest tisuća vojnika nizamlija.
To je važno.
Njegova je zadaća uspostaviti odnos s vojnicima. Tajna služba pomno nadzire vojnike u svim osmanskim gradovima, od Soluna do Izmira.
Njegova je zadaća uspostaviti odnos s vojnicima. Tajna služba pomno nadzire vojnike u svim osmanskim gradovima, od Soluna do Izmira. Živjet će u turskim četvrtima i umiješati se među njih u kavanama i na tržnicama. Sudjelovat će na sastancima Europljana i prikupljati informacije o spletkama Francuza i Talijana. Osjeća se kao da mu trbuh pritišće neki kamen.
Što ako ne obavi zadaću kako treba?
Što ako čuje strane jezike koje je naučio u školi, ali ih ne razumije?
„Nadaren si, odlučan, mlad. Za dva ćeš mjeseca jezik znati bolje od lokalaca.
To je bio njegov profesor s Oxforda.
„Nismo te slučajno odabrali, sinko. Vjeruj nam. Ti si idealan za ovu posebnu zadaću.“
Njegova mu zadaća sad sjedi na želucu kao kamen.
S obaju smeđih pazuha pod svilenom košuljom u tankom mu se mlazu slijeva znoj. Obazre se po pustoj palubi pa gurne nos pod ovratnik i hitro se omiriše. Tijekom čitavog putovanja budno je pazio da ne jede začinjenu hranu, ali evo ipak mu se s kože širila lagana aroma češnjaka.
To ga je ozlojedilo.
Najprije mora smisliti neki krov nad glavom i oprati se. Nagne se nad ogradu palube i pogleda na donji kat. Sanduci su se počeli tovariti na čamce koji su ih sa svih strana okružili kao gusarski brodovi. Čim se iskrca, mora potražiti neki hamam.
„Na pristaništu Pasaport dočekat će te naš čovjek kako ne bi imao problema na carini. Ali to je sve. Poslije toga si sam. Tako će biti bolje. Kad izađeš iz luke, idi prema stanici Basmane, a kad stigneš u Ulicu Kujumdžular, pitaj nekoga gdje je han Jemiščizade. I onda čekaj da ti se javimo.“
I dok je njega bolio želudac zbog novog života koji treba otpočeti u nepoznatu gradu, moja se majka, rođena i odrasla u Izmiru, previjala u boli od sve jačih trudova i očajnički jaukala. Sad je već i opijum prestao djelovati. Dijete u njezinoj utrobi prometnulo se u neku životinju s oštrim kandžama i raskidalo je iznutra. Teškom je mukom ustala i kao pijana doteturala do vrata ostakljenog tornjića u kojem je bila zatvorena tri mjeseca, tjedan i pet dana. Njezin se vrisak iz tornjića u valovima spustio do gostinjske sobe u kojoj je smjerno sjedila armenska babica Meline, držeći kesu punu zlatnika.
Moja baka u baršunastom naslonjaču nasuprot babici Meline malom, oštrom bradom pokaže prema stropu i spusti fildžan kave koji je držala u ruci.
Kucnuo je čas.
Tako je, eto, počeo moj život pun tajni koji će trajati čitavo jedno stoljeće.
RAZGOVORI UGODNI: Zoran Pilić
1. Upravo ti je objavljena nova knjiga, Pavelova prava ljubav. Kako ti je sinula ideja za ovaj roman? I je li ljubav doista rat?
U, mislim, svim knjigama, na različite načine, bavio sam se odnosima između žena i muškaraca, tako da je Pavel prirodni nastavak u toj seriji. Zbog nečega me u muško-ženskim odnosima najčešće zanima ono komično. Primjer – ljubomora, naročito kada preraste u patologiju, vrlo lako može završiti na stranicama crne kronike, ali kada se ne pretvori u dramu, zapravo je komična. Slično je i sa prepirkama, sitnim nadmetanjima, svađama oko nebitnih stvari. Ljubav ne bi trebala biti rat, ali u svakom odnosu i žena i muškarac od samih početaka veze pokušavaju partnera/partnericu prilagoditi sebi što rijetko kome u potpunosti i bez otpora uspijeva. Iako Pavel ljubav u više navrata definira kao rat u kojemu je sve dozvoljeno, mislim da pravi rat nastupa ako se ljubav pretvori u nesnošljivost tj. u situacijama gdje imamo dva nepomirljivo različita karaktera.
Iako Pavel ljubav u više navrata definira kao rat u kojemu je sve dozvoljeno, mislim da pravi rat nastupa ako se ljubav pretvori u nesnošljivost tj. u situacijama gdje imamo dva nepomirljivo različita karaktera.
2. Pišeš poeziju, kratke priče i romane. Ide li ti pisanje svih formi jednako lako?
Razdoblje u kojem sam pisao poeziju doživio sam kao prostor neograničene slobode. Proza zahtjeva i puno takozvanog rudarenja, više iščitavanja rukopisa, odbacivanja viška materijala, rada s urednicima i slično. Nekako pravi posao u prozi slijedi u trenutku kada prvi put ispišem cijelu priču. Poezija se dogodi ili ne dogodi, a kada se dogodi – dogodi se kao bljesak ili malo čudo. Pjesnikinje i pjesnike doživljavam kao neku vrstu čarobnjaka, viših bića koja naprosto imaju dar pripovijedati na drugačiji način. Neobično izravan, rekao bih.
3. Jesi li discipliniran pisac? Pišeš li svakodnevno ili samo kad imaš inspiraciju?
Ne znam vjerujem li uopće u čekanje inspiracije. Pišem kada mi se piše, u međuvremenu čitam i pišem u glavi, uglavnom – više od pedeset posto onoga što napišem nikada ne objavim. Rijetko kada radim detaljne skice, pišem, i ako me određena priča baš opsjeda ili zabavlja kao što je bilo zabavno raditi na Pavelu, onda radim svaki dan na tom rukopisu.
4. Kome prvo daješ rukopis na čitanje? Jesi li osjetljiv na kritike?
Rukopis, naročito ako je u pitanju prva ruka, vjerojatno ne bi trebalo slati nikome na čitanje. Kada ga ipak šaljemo na čitanje, najbolje je da to bude netko brutalan – osoba bez dlake na jeziku koja će ti u dobroj namjeri ukazati na nedostatke, nedosljednosti i sva slaba mjesta. Na kraju, kakvegod povratne informacije dobio od testnih čitatelja rukopis će završiti kod urednice/urednika i to je zapravo i najvažnije – odabrati iskusnog urednika u čije prosudbe imaš povjerenja.
5. Što bi poručio ljudima koji ne čitaju?
U redu je kod djece razvijati ljubav prema knjizi, to svakako ima smisla i svaki napor u tom pogledu nije uzaludan.
Odraslim ljudima koji ne čitaju najvjerojatnije ništa ne bih poručio. U redu je kod djece razvijati ljubav prema knjizi, to svakako ima smisla i svaki napor u tom pogledu nije uzaludan. Odrasli ljudi ili čitaju ili ne čitaju, a ako ne čitaju – vjerojatno su okupirani nekim drugim aktivnostima. Mislim, nije da je knjiga nešto nedostupno, nešto za što dobar dio ljudi ne zna, pa im onda mi otkrivamo cijeli jedan novi svijet. Sve u vezi književnosti, ali i u mnogim drugim stvarima, počinje u vrlo ranoj dobi i poslije te prati kroz život. Načelno, pozdravljam svaku inicijativu koja ima za cilj razviti kod ljudi sklonost prema književnosti, ali, ponavljam, najbolje rezultate moguće je postići kod djece. I kolikogod zvučalo blesavo – druga kategorija su oni koji i inače čitaju. Najlakše ćeš nagovoriti na čitanje određenog autora ili naslova one kojima je čitanje dio svakodnevice. Ljudi koji ne čitaju vjerojatno nisu ni gori ni bolji od knjiških moljaca. I isto kao što mi mislimo da bi im život bio bogatiji da čitaju, tako i oni, pretpostavljam, vjeruju da bi nama bilo zanimljivije kada bi radili nešto drugo.
Što čitamo u listopadu?
Kako se isprepliću sudbine četiriju obitelji u drevnome gradu Smirni, hoće li Antara skrbiti o oboljeloj majci koja nikada nije brinula o njoj i je li ljubav doista rat, doznat ćemo u sjajnim novitetima za listopad.
Posuđeno vrijeme epska je priča koja se proteže na gotovo stotinu godina i koja prati sudbine članova četiriju obitelji. Svi su živjeli u jednome gradu, gradu s dva imena, koji je kroz povijest blistao ljepotom, ali i gorio u ognju netrpeljivosti i rata.
Zagoreni šećer intimna je priča o teškom odnosu majke i kćeri, a majčina bolest glavnoj junakinji donosi neočekivani zaokret i podvojene emocije.
Pavelova prava ljubav ljubavni je roman u kojem se ljubav ne tematizira kao sentimentalna slikovnica sa sretnim krajem. Ljubav je, naime, rat, a akteri su različiti. U tome ratu ionako nema pobjednika, no važno je sudjelovati.
POSUĐENO VRIJEME
Smještena u srce Osmanskog Carstva, u drevni grad Smirnu, ova raskošna priča počinje jedne blage večeri u rujnu 1905. godine u kojoj je na svijet došla njezina misteriozna junakinja, Šeherezada. Gotovo istodobno dok ju je majka omamljena opijumom rađala, u kozmopolitski Izmir iskrcao se lukavi indijski špijun Avinash Pillai, kojega je Britansko Carstvo poslalo u tajnu misiju. Par godina poslije on će u gradu koji ga je očarao svojom ljepotom upoznati Edith Sofiju Lamarck – ljubav svoga života. Upoznati da, ali ne i saznati njezinu dobro čuvanu tajnu, koja će mu ostati nepoznanica sve do dramatična trenutka njihova bijega iz plamtećeg grada. Ali ni tu ovoj tajanstvenoj priči neće biti kraj…
Posuđeno vrijeme fascinantan je roman, napučen najrazličitijim likovima, a radnja mu obuhvaća najburnije godine povijesti kozmopolitskog Izmira.
Posuđeno vrijeme fascinantan je roman, napučen najrazličitijim likovima, a radnja mu obuhvaća najburnije godine povijesti kozmopolitskog Izmira. U njoj se sudbine četiriju obitelji – levantinske, turske, grčke i armenske – čudesno isprepliću i vijugaju kroz vrijeme, kroz dramatične društvene i političke mijene, tvoreći zanosnu literarnu arabesku. Defne Suman rođena je pripovjedačica, tankoćutna i hrabra. U ovoj gusto tkanoj priči pomno rasvjetljava važne događaje i daje potpuno nov pogled na povijest i kulturu drevnog grada, sve kroz oči svojih nezaboravnih likova.
ZAGORENI ŠEĆER
Zagoreni šećer vodi nas u Indiju gdje upoznajemo umjetnicu Antaru,čiji se život krene razmotavati u neželjenom smjeru kad joj majka oboli i počinje gubiti pamćenje. Majčina bolest Antari stvara pritisak koji je neminovno vodi u prošlost i djetinjstvo, prisiljava je na duboku introspekciju te izaziva cijelu paletu oprečnih osjećaja. Ona se lomi između ljubavi i mržnje, između prihvaćanja i odbijanja, za što ima mnoštvo razloga. Odrastala je zapostavljena i odbačena jer joj je majka u mladosti bila divlja djevojka, nesklona prihvatiti majčinstvo, kao i norme indijskog društva. U tom kompliciranom odnosu Antara ne bježi ni od pomisli o osveti, ali hoće li to i učiniti, ostaje neizvjesno do samoga kraja.
Zagoreni šećer gorkog je okusa, ali zauvijek urezan u sjećanje.
Izlazak debitantskog romana Avni Doshi na svjetskoj je književnoj sceni izazvao pravu buru. Ova hvaljena priča o otrovnoj ljubavi između majke i kćeri intenzivna je i duboka, bolno iskrena, preciznih i oštrih rečenica koje zarezuju u meko tkivo odrastanja i razbijaju mit o idealnom roditeljstvu. Zagoreni šećer gorkog je okusa, ali zauvijek urezan u sjećanje.
PAVELOVA PRAVA LJUBAV
Za promjenu slike dupli klik na lijevi kvadratić i otvorit će vam se prozor sa opcijama za dodavanje slike. Nakon toga zamjenite ovaj tekst. Jednim klikom na kvadratić lijevo pojavit će se mali kvadratići na rubovima kojima možete mjenjati veličinu slike. Desnim klikom na sliku možete mjenjati ostale parametre slike.
Pilićeva vještina pripovijedanja, dinamika i životni dijalozi jednostavno vode čitatelja do zaljubljivanja u Pavelovu pravu ljubav. S točkom, bez upitnika.
Ljubav je rat. Ili – ljubav je rat? Točka ili upitnik? Svatko se od nas, nećemo si lagati, nekad u životu zapitao koji interpunkcijski znak izabrati na kraju te rečenice. Pita se to i Pavel Kubiček, glavni lik novog romana Zorana Pilića, nakon što je prešao četrdesetu, ali je i dalje poprilično „neposložen“. Kad mu se raspadne stalna veza za koju je mislio da je unatoč svađama vrlo postojana, shvaća (ili ne?) da u svom životu nije postigao baš ništa iznad očekivanja. Posao u studiju za grafički dizajn više je zasluga njegova oca nego njega samoga, a sada je odjednom tu i ta nesretna perilica rublja koju ne zna uključiti… Njegov se život rasipa, Pavel se čini posve izgubljenim, a problemi koje prije nije zamjećivao jednostavno zovu na suočavanje. Pa onda ode u kino (naravno, ne sam), što će poprilično promijeniti tijek događaja u njegovu životu – u smjeru neočekivanog ishoda. Pavel Kubiček na neki je način tipičan (anti)junak našeg doba, (malo stariji) dečko iz urbanog susjedstva u ljubavnom (hm?) romanu koji neodoljivo, već i samim naslovom, podsjeća na romantične komedije koje, kad su inteligentnije, skliznu i u crnu komediju. Na to da je svaka sličnost namjerna podsjeća nas Pilić vješto uklopljenim referencama na filmske naslove. Pavelov samurajski stoicizam i Pilićeva samurajska pripovjedna preciznost pogađaju duh vremena i njegove, uvijek najkompleksnije, ljubavne dimenzije tamo gdje su najtanje, a Pilićeva vještina pripovijedanja, dinamika i životni dijalozi jednostavno vode čitatelja do zaljubljivanja u Pavelovu pravu ljubav. S točkom, bez upitnika.
Prevođenje iznutra i izvana: Una Krizmanić Ožegović
U sklopu projektnog programa Europa iznutra i izvana 2020. – 2021. u studenom 2020. smo objavili roman Bivše stvari portugalskog autora Bruna Vieire Amarala, a u ožujku 2021. roman Potpirivanje irske autorice Jan Carson. Oba je djela za nas fantastično prevela Una Krizmanić Ožegović, prevoditeljica s portugalskoga i engleskoga jezika. U razgovoru s našom dugogodišnjom suradnicom pročitajte o njezinu iskustvu prevođenja ovih prekrasnih romana, ali i drugim zanimljivim temama!
1. Prevodiš s engleskog i portugalskog već dugi niz godina. Odakle interes za književno prevođenje, kako si ušla u taj svijet, što te je potaklo da se počneš baviti prijevodima i koliko ti je to važan dio života?
Nakon završenog studija 2008., radila sam sve što sam mogla u godinama koje će mnogima ostati u sjećanju kao teške, pogotovo po pitanju zapošljavanja. Krenula sam na književne radionice u Centru za kreativno pisanje i ubrzo počela prevoditi za Festival kratke priče. Kratka priča je zaista osebujna forma, a ja se volim osebujno izražavati, tako da je to sjajan spoj. Ubrzo sam dobila priliku prevoditi za tadašnji Profil, a sada nekoliko godina surađujem s Henom.
Prva knjiga koju sam prevela brojala je oko 800 stranica u izvorniku, danas stvarno više ne brojim stranice, možda one broje mene, što god to značilo. Prevođenje me prati kroz život i kakav god tekst da mi dođe pod ruke, nije mi teško uhvatiti se za nešto iz čega mogu naučiti, rasti, za nešto što me tjera na razmišljanje, smijeh,... nastavi niz. Nemam velik broj prijevoda iza sebe, no kad sam počela prevoditi, nisam mogla ni zamisliti da će svaki prijevod biti kao vremenska kapsula i svjedočiti o meni, koliko god bila nevidljiva u cijelom procesu. To me podjednako usrećuje i sablažnjava.
2. Pamtiš li svoj prvi književni prijevod? Postoji li neki koji ti je posebno drag? Pamtim, bio je prijevod prijevoda i voditelj radionice mi je rekao da se to ne radi. Toliko o tome.
Ima par kratkih priča koje sam prevela za FEKP, najmoćnije su mi i dan-danas one Hassana Blasima, teško je, naravno, izdvojiti samo par. Najnoviji prijevod, roman Potpirivanje, Jan Carson, zbilja je čaroban, odnosno, knjiga je čarobna, a ja se šlepam za njom.
3. Često i rado putuješ, sad možda manje zbog pandemije, ali znamo da ti ni daleke zemlje nisu strane. Bila si u Koreji, Kanadi, Brazilu… Kakvo je to iskustvo Brazila bilo za tebe i koliko je bilo važno za tvoj profesionalni put?
Dosta ljubomorno čuvam sjećanja na sva ta putovanja, jedva da sam mrdnula iz Zagreba preko godinu dana. Puno toga se pokrenulo kad sam se vratila iz Brazila, kao da je to putovanje bio okidač da mi se život malo ljepše posloži, i na tome sam neizmjerno zahvalna. Brazil je golema zemlja, često to čujemo, znamo za te goleme zemlje, ali pravo mjerilo stvari stvarno se može pojmiti tek kad se dođe tamo. Mogu reći da sam vidjela najljepše slapove na svijetu, ali i svjedočila siromaštvu kakvo mi ovdje ne poznajemo. Dojmovi su snažni i oprečni, tako da, kad razmišljam o Brazilu, pokušavam prihvatiti proturječje kao prirodno stanje.
4. Roman Bivše stvari impresivan su splet abecednim redom posloženih crtica o jednoj portugalskoj zajednici. Kako je bilo prevoditi taj roman? Što je bilo najizazovnije, a što najzabavnije?
Roman ima zadanu strukturu i to me spasilo da se ne odam očaju. Ponekad bih prevela par crtica odmah, ponekad mi je za crticu od jedne stranice trebalo tjedan dana, na primjer, Gastronomiju u kojoj se samo nabrajaju jela za koja možemo reći da ih nema u hrvatskom. Zapravo to najviše i volim, kad nečega „nema“. Cijeli roman prožet je finom ironijom, ima čak jedna crtica koja ne prati abecedni red jer je posvećena osobi koja je eto tako, vangabaritna i ne sluša, tako da grohota nije nedostajalo.
5. Naslov romana svakako je simboličan. Koje su to – bivše stvari?
To je sjajno pitanje i nadam se da će čitatelji/ce sami naći odgovor na njega. Knjiga nudi inventar likova, mjesta, događaja jednog lisabonskog kvarta i ono što ih čini bivšima je izrazito složeno: oni su na margini, sjećaju se bivšeg Portugala i grade život u novom, o njima svjedoči pripovjedač koji je isto bivši, propao, razveden, bez posla. Kako nešto čega nema, što je bivše, još uvijek utječe na život? Kako majka oplakuje svoga sina? Kako siromašan kvart leluja na vjetrometini povijesnih događaja globalnih razmjera? Užasno važna pitanja, pogotovo za trenutak u kojem živimo.
6. U romanu Potpirivanje čitatelji će se susresti sa zaista nesvakidašnjom prozom, ne samo zbog komponente magičnoga realizma već i zbog autoričina briljanta stila, izbrušenih rečenica obojenih dobrom dozom humora. Je li ti bilo zahtjevno prenijeti takav stil na hrvatski? Kako si pristupila takvome tekstu?
Jan je sjajna spisateljica, upoznala sam je prije par godina na Festivalu kratke priče. Duboko sam uvjerena da je snaga toga teksta i stila toliko jaka da bi se probila bez obzira na prevoditeljicu. Rečenice su izlazile iz mene i priče koje su pričale o Belfastu ne razlikuju se toliko od podjela koje imamo u Hrvatskoj. Nisam skromna kad kažem da je Jan odradila najveći dio posla.
7. Roman prati dvojicu očeva, svakog u svojoj brizi, i prodire duboko u obiteljske odnose i pitanje roditeljstva. Kako si priču, i njegove likove, doživjela kao čitateljica?
Bila sam možda i preuživljena u sudbine tih ljudi i lako sam prepoznala ne samo sebe, nego i meni drage osobe u likovima kako očeva, tako i u onim sporednim.
8. Imaš li uzor u prevođenju? Čije bi prijevode istaknula kao važne?
Posebno sam slaba na prevoditelje koji su ujedno i književnici, Samuel Beckett, Jorge Luis Borges mi padaju na pamet. Pratim i Lyu Wyler, brazilsku prevoditeljicu koja ima tako maestralan opus, od Harryja Pottera do trilera Stephena Kinga. Ona je rijetkost u prevoditeljskom svijetu, prava zvijezda.
9. Što misliš da je ključno da bi se bilo dobar prevoditelj? Što bi savjetovala nekome tko tek kreće u sve to?
Puno strpljenja i minimum ega. Nekome tko kreće savjetovala bih da napravi par oglednih prijevoda i brusi ih do iznemoglosti, po mogućnosti uz pomoć svojih kolega/ica kao pričuvnih lektora/urednika. Prijevod nikad, ama baš nikad, nije gotov.
10. Što čitaš u slobodno vrijeme? Koji bi Henin roman preporučila čitateljima?
Jako sam slaba s čitanjem u zadnje vrijeme, predivna mi je zbirka crtica Blizina svega A.Z. Stolice, došla mi je nakon što sam prevela Bivše stvari, tako da me sad crtice prate, čitam i Fafarikul Đurđice Čilić, opet crtice. Što se preporuka tiče, jedan od naslova koji me izbio iz cipela bio je Što smo izgubili u vatri, u prijevodu uvijek sjajne Ele Varošanec Krsnik. Na popisu mi je i Slani mrak Lore Tomaš.
Prevođenje iznutra i izvana: Boris Vidović
Romani Hodočašće estonskog autora Tiita Aleksejeva i Primalja finske autorice Katje Kettu, dva su nova izdanja u našem izdavačkom programu. Riječ je o dvama književnim draguljima, ne samo zbog njihova sadržaja, već i zbog toga što su prevedeni s dvaju jezika – finskog i estonskog – čijih je govornika u Hrvatskoj izrazito malo, a proze prevedene s tih jezika još manje.
Romane je za nas na hrvatski jezik preveo naš dugogodišnji suradnik Boris Vidović, prevoditelj s finskoga i estonskoga, koji već dugi niz godina živi i radi u Finskoj. O osobitosti jezika s kojih prevodi te o zahtjevnosti tih prijevoda, pročitajte u nastavku.
1. Jedan ste od zaista rijetkih prevoditelja s finskoga jezika na hrvatski, a možda ste i jedini aktivni prevoditelj estonske proze. Odakle interes za tim jezicima? S kojega ste počeli prevoditi prije, i koji je, u načelu, zahtjevniji?
Da, zapravo s finskog je malo tko prevodio, a s estonskog sam, koliko znam, apsolutno prvi i jedini. Kad sam u Zagrebu završio komparativnu i filozofiju tamo negdje 1984., shvatio sam da sam neiživljeni lingvist. U to sam vrijeme prevodio s engleskog i pomalo s talijanskog, pa sam htio učiti nešto potpuno drugačije. I tako sam došao na finski. Kasnije je došla i finska družica, preselio sam se u Helsinki – a ostalo je sadašnjost.
Teži mi je estonski. Jezici su srodni, ali finski je, zapravo, vrlo jednostavan i do boli pravilan jezik. A estonski je ipak kompliciraniji. Osim toga, estonski sam počeo učiti relativno kasno, finski mi je jači.
2. Preveli ste roman Hodočašće estonskog laureata Nagrade Europske unije za književnost, povjesničara Tiita Aleksejeva. To je prvi prijevod suvremene estonske proze na hrvatski jezik. Kako Vam se roman svidio kao čitatelju?
I sâm tek odnedavno otkrivam estonsku književnost, tako da mi je bilo vrlo zanimljivo nakon nekoliko estonskih slikovnica baciti se na „pravi“ roman. Kao komparatist čitam, naravno, sve što mogu i stignem, ali povijesni romani (uz nekoliko izuzetaka) mi ipak nisu omiljeni žanr. Hodočašće je pisano tako živo i suvremeno da me uvukao u svoj svijet već nakon desetak stranica.
3. Hodočašće je zanimljivo i stoga što se sadržajem ne bavi estonskom kulturom per se, već je riječ o povijesnim sukobima križarskih ratova, konkretno Prvoga križarskog rata. Budući da je Aleksejev gotovo deset godina istraživao povijesnu građu da bi u romanesknom svijetu bio što autentičniji, roman obiluje terminima za koje je, vjerujemo, nekad bilo teško pronaći ekvivalente na hrvatskome. Jeste li se i sami morali upustiti u istraživanje srednjovjekovnog svijeta?
Da, morao sam se dobrano potruditi da pronađem termine na hrvatskom. I to od kojekakvih toponima i vlastitih imena (u romanu se pojavljuje podosta povijesnih ličnosti) koji se u svakom jeziku zovu malo drugačije, pa do, recimo, nazivlja oružja i kojekakvih srednjovjekovnih sprava za koje ranije često nisam ni čuo. Ali bilo je to zanimljivo putovanje u vrijeme 1. križarskog rata. S obzirom na to da se radi o trilogiji, nadam se da ćemo nastaviti suradnju i projekt dovesti do logičnog kraja.
4. Estonska književna produkcija slabo nam je, iz očitih razloga, poznata. Čemu, tematski i sadržajno, gravitiraju suvremeni estonski književnici? Čitate li estonsku književnost?
Estonska je književnost relativno mlada, prvi izvorni književni tekstovi na estonskom nastali su tek prije nekih dvjestotinjak godina. Kao svi mali i često ugnjetavani narodi, puno se bave svojom povješću. Estonci su imali jedno kratko razdoblje samostalnosti između dvaju svjetskih ratova, onda su se tijekom 2. svjetskog rata smjenjivale njemačka i sovjetska okupacija, s tim da je sovjetska na koncu trajala sve do 1991. godine. S obzirom na to da se o nacionalnim temama za vrijeme socijalizma nije moglo direktno pistati, razvio se žanr povijesnog romana koji je neizravno govorio i o suvremenom trenutku i problemima bivajući istovremeno lučonošom nacionalne svijesti. Jedan on najvećih estonskih pisaca, Jaan Kross, majstor je upravo takve književnosti. Danas ima dosta mlađih pisaca koji se bave suvremenom urbanom tematikom što je svojevrsni kontrast književnosti od prije stotinjak godina koja je najčešće na realističan način opisivala život na selu. Osim toga, čini mi se da Estonci posjeduju i priličnu naklonost književnom eksperimentu, poigravanju jezikom i formom, a mislim da se to, barem djelomično, može primijetiti i u Hodočašću. Mislim da je i uloga (ili barem čitanost) poezije puno veća nego, usudio bih se reći, bilo gdje u svijetu.
5. Preveli ste i Primalju, sjajan roman osebujne autorice Katje Kettu, s finskoga. Riječ je o štivu koje je s pravom bilo finskim bestselerom i koje, čini se, ne silazi s lista čitanosti već nekoliko godina zaredom. Čemu Primalja duguje takav uspjeh?
Finci su još uvijek opsjednuti 2. svjetskim ratom (zapravo ratovima – prvo Zimskim ratom, zatim Nastavkom i na kraju Laponskim ratom, kad su se morali boriti protiv dojučerašnjih zaveznika Nijemaca). I dok su se podosta bavili rato(vi)m(a) protiv Sovjeta i očuvanjem samostalnosti u teškim vremenima (ono što Estoncima nije pošlo za rukom), rat u Laponiji 1944.–1945., kad su Nijemci pri povlačenju palili sela i gradove, ostao je relativno neobrađen. Osim toga, Primalja tu daje i jednu vrlo zanimljivu žensku perspektivu. Radnja je, pored toga, smještena daleko na sjever, u kraj koji je i mnogim Fincima prilično egzotičan. Nakon 2. svjetskog rata Finska je morala Sovjetskom Savezu prepustiti veći dio Karelije, ali i izlazak na Arktički ocean i grad Petsamo. U finskoj svijesti gubitak Karelije još je uvijek traumatičan događaj, ali nekako se zaboravljaju ti sjeverni krajevi. Ako se tome dodaju i prilično drastični i grubi opisi ratnih stradanja, ubijanja i užasa logorskog života, mislim da Primalja predstavlja određenu novinu u finskoj književnosti.
6. Iskustva iz Drugog svjetskog rata i dalje su vrlo čest motiv, ali i sadržaj, mnogih suvremenih europskih romana. Kettu nam donosi osebujnu perspektivu. Roman, možemo reći, teži i tome da šokira čitatelja. Je li bilo zahtjevno prenijeti taj, u najmanju ruku, osebujan stil u hrvatski jezik?
Da, nije to bio lagan posao. Katjin jezik pun je laponskih izraza, likovi govore lokalnim narječjem koji baš nama na jugu nije uvijek jasan, pozivanja na saamski folklor, a autorica i sama stvara, „izmišlja“ svoj jezik. Prilikom prijašnjih prijevoda znao bih neki sleng ili lokalni govor prevesti odgovarajućim hrvatskim slengom. Ovdje mi je odmah na početku bilo jasno da to ne mogu učiniti – što bi bio hrvatski ekvivalent laponskom dijalektu finskog? Zato sam se uglavnom držao hrvatskog književnog jezika s tek ponekim kolokvijalnim izrazom.
7. Što čitaju Finci? Kakva književnost prolazi?
Za razliku od Estonaca koji su malo skloniji eksperimentu kako u jeziku tako i u formi, Finci više vole realistički pristup. Povijesni romani se čitaju, pogotovo oni s radnjom smještenom u dva bitna razdoblja Finske povijesti: građanski rat u vrijeme osamostaljenja (oko 1918. godine), te već spomenuto vrijeme 2. svjetskog rata. S druge strane, vrlo su popularni pisci koji se na duhoviti način bave suvremenim temama, kao npr. Kari Hotakainen, Tuomas Kyrö ili Miika Nousiainen. Spisateljice s jasnom femnističkom crtom (npr. Sofi Oksanen, Laura Lindstedt, pa i Katja Kettu) imaju također velikog uspjeha.
8. Već dugi niz godina živite i radite u Finskoj. Kakvo je iskustvo života u Finskoj?
U Finskoj živim već pola života, tako da to više ne mogu zvati nekim izdvojenim „iskustvom“. Finska je ipak sređenija, bogatija i demokratičnija zemlja od Hrvatske, tako da je i život u mnogim aspektima jednostavniji. A možda sam se samo toliko naviknuo na to kako stvari ovdje funkcioniraju da su mi neke stvari u drugim zemljama čudne, a ponekad i neshvatljivo i nepotrebno komplicirane.
9. Iza Vas je mnoštvo prijevoda. Koji biste izdvojili kao najvažniji?
Teško mi je izdvojiti jednu knjigu. Volio sam prevoditi Rosu Liksom (Kupe br. 6) jer mislim da je to sjajan roman koji nije nužno po svačijem ukusu. Važno je bilo prevesti romane svjetske zvijezde Sofi Oksanen (Čišćenje i Kad su golubice nestale). A izuzetno sam sretan što smo objavili prvi prijevod nekog estonskog romana na hrvatski, dakle Hodočašće Tiita Aleksejeva.
10. Imate li prevoditeljski uzor?
Pa mislim da prevoditelji nemaju i ne mogu imati uzora. Svaki prijevod nova je pustolovina, pa i onda kad je prevoditelj isti. Svakom novom romanu, pjesmi, pripovijesti mora se iznova prilagoditi, pronaći novi stil, navući neku drugu kožu. Moj pokojni profesor Ivan Slamnig sjajno je prevodio, isto mogu reći i za Luku Paljetka. Njegov prijevod Joyceovog Uliksa nisam čitao, ali kao mladiću onaj Zlatka Gorjana bio mi je izuzetno važan. Danas čitam u 90% slučajeva samo književnost koju mogu čitati u originalu, tako da nisam u stanju procjenjivati današnju situaciju.
Prevođenje iznutra i izvana: Mišo Grundler
U sklopu projekta Europa iznutra i izvana već nekoliko godina zaredom objavljujemo suvremene, nagrađivane romane suvremenih europskih autora kako bismo našoj publici približili književnu produkciju na različitim europskim jezicima i otvorili dijalog o važnim temama današnjega društva, a koje se u mnogim pričama likova iz tih romana na različite načine oživljavaju. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nema naših sjajnih suradnika, prevoditeljica i prevoditelja, izvrsnih jezičara, koji su nam omogućili put u nove književne svjetove, pretočivši ih maestralno u naš jezik. Ovdje pozornost skrećemo upravo na njih.
U svakom trenutku još smo živi, roman švedskog pjesnika i prozaista Toma Malmquista, koji donosi slojevitu i bolnu autobiografsku fikciju kojoj su gubitak i tragedija u središtu, objavili smo krajem prošle godine. Nazvan bijesnim remek-djelom, roman donosi isječak života pripovjedača Toma Malmquista, kojemu se trudna djevojka bori za život u švedskoj bolnici, a potom rađa kćer i umire te ga ostavlja sama u bespućima birokratske zbiljnosti samohranog roditeljstva.
Roman je na hrvatski jezik preveo naš dugogodišnji suradnik Mišo Grundler, iznimno vješt, profesionalan i hvaljen prevoditelj sa švedskog, danskog, norveškog i engleskog jezika. Mišo prevodi sada već niz godina, a kvaliteta njegovih prijevoda, koja nije strana nijednome ovdašnjem izdavaču ili čitatelju-ljubitelju nordijske književnosti, ističe se istančanim osjećajem ovog prevoditelja za fino u svim jezicima kojima u radu raspolaže, kao i vrlo pedantnim i odmjerenim pristupom leksiku,sintaksi i stilu, a onda i čitatelju.
1. Nije tajna da ste jedan od najtraženijih prevoditelja za suvremenu nordijsku književnost kod nas, a iza sebe imate već malo mnoštvo prevedenih književnih djela. Osim što prevodite književnost, radite i kao sudski tumač, ali i kao predavač skandinavske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ma kako stižete? Koliko sati traje jedan dan Miše Grundlera?
Uh, jedan moj uobičajeni dan počinje ujutro u 5, a završava obično nakon ponoći. Doduše, s radom završim već oko 22 h, da ne ispadnem sad nekakav radoholičar. Bez brige, tajna tog krampastičnog bioritma ne leži u pogonu na ilegalne supstance (realno, prevoditelji si ih ne mogu priuštiti) nego u nekoj urođenoj nesklonosti odmaranju – imam fobiju od traćenja vremena, a moje tipično ljetovanje znači sjedenje s laptopom na terasi negdje na obali.
2. Odakle zanimanje za skandinavskim jezicima?
Sve je počelo još od ranog djetinjstva – omiljena priča bila mi je Andersenova Djevojčica sa šibicama i gnjavio sam mamu da mi je čita svaki dan. To je nekako pobudilo moj interes za Skandinaviju i Skandinavce općenito. Nakon Andersena, u malo starijoj dobi zavolio sam hokej na ledu – tipičan skandinavski sport – i uvijek pratio švedsku reprezentaciju. Vikinzi i nordijska mitologija su mi, kao i mnogima, bili stalan izvor fascinacije. A u tinejdžerskim danima, kad je glazba često presudan dio identiteta, obožavao sam skandinavski heavy metal i odlučio, sasvim logično, upisati studij skandinavistike ne bih li lakše naučio tekstove tih pjesama.
3. Kada biste uspoređivali kulture i društva nordijskih zemalja, u kojoj biste se mogli zamisliti – gdje biste mogli živjeti?
Sve su mi nordijske zemlje podjednako drage i svaka ima neki svoj čar. Švedsku sam prvu pobliže upoznao, a švedski mi je, zapravo, prvi jezik i poslužio mi je kao odskočna daska za učenje norveškoga i danskoga. Norvešku književnost pak najviše čitam i dosad sam najviše knjiga preveo baš s norveškoga. Ipak, uvijek govorim da mi se Kopenhagen doima kao idealan grad za život, jer spaja tipičnu nordijsku uređenost i brigu o svakom detalju s kontinentalnim obilježjima i opuštenijim ozračjem… Ma ustvari, i dalje mi maštu golica ona sad već legendarna priča da je Niels Bohr kao nagradu za svoj doprinos znanosti dobio pivovod iz pivovare ravno do svoje kuće u Kopenhagenu. Kao predanog pivopiju, to me privlači više od ičega.
4. Skandinavsku književnost već dugi niz godina uglavnom povezujemo s velikom produkcijom kriminalističkih romana, ali produkcija i recepcija lijepe književnosti na tim prostorima ne izostaje. Što biste izdvojili kao zajedničku crtu suvremenih književnosti u recimo Danskoj, Švedskoj i Norveškoj? Jesu li tematski obrasci nalik jedni drugima?
Teško je u toliko raznovrsnim književnostima, u zemljama s velikom književnom produkcijom naći neke specifične zajedničke crte, no primjećujem, recimo, da je nakon Knausgårdova svjetskog uspjeha s Mojom borbom krenuo određeni val književnosti razotkrivanja, autobiografije i autofikcije, u kojoj autori iznose najsitnije detalje iz svog privatnog života i života ljudi oko sebe, pri čemu se ne ustežu od neugodnih, škakljivih pa i sramotnih činjenica, a nerijetko izazivaju i buru reakcija – obično ljudi koje spominju u svojim knjigama – što je u nekim slučajevima rezultiralo ogorčenim prepirkama u medijima, čak i parničnim postupcima.
5. Čitaju li Vaši studenti suvremena djela ili je, iz jasnih razloga, veći fokus na klasicima kada je u pitanju obrazovanje o književnosti i kulturi?
Iako se ja prvenstveno bavim starijom i klasičnom nordijskom književnošću, od islandskih saga i staronordijskih spjevova do Strindberga i Ibsena, na katedri se stavlja naglasak i na suvremenu nordijsku književnost, a popis literature redovno se osvježava i nadopunjuje novim naslovima i autorima – od Knausgårda i Sjóna pa do Kima Leinea, jednog od pisaca u izdanju Hena Coma. Mislim da u tom pogledu imamo vrlo dobru ravnotežu staroga i novoga.
6. Roman Toma Malmquista U svakom trenutku još smo živi zaista je odjeknuo u Švedskoj. Preveden je na preko dvadeset jezika. Kako tumačite takav golem uspjeh?
Malmquist također pripada tom valu pisaca koji pišu o vlastitu životu i tragičnoj sudbini, pri čemu ostaje ogoljen i izložen, a svoje postupke, misli i osjećaje u strašnoj životnoj situaciji, koja može zadesiti bilo koga, prepušta čitateljima na sud. Upravo ta njegova bolna iskrenost i otvaranje, bez trunke patetike i samosažaljenja, nailazi na plodno tlo kod čitateljske publike, koja se lako može prepoznati i razviti empatiju – može se reći da je Malmquistova priča ujedno samo njegova i intimna, a opet univerzalno ljudska.
7. Što biste izdvojili kao najveći izazov u prevođenju Toma Malmquista?
Malmquistov roman nije bio pretjeran izazov u jezičnom pogledu, jer piše suvremenim, pitkim i dinamičnim jezikom s određenom dozom kolokvijalizama. Izazov s tim tekstom bila je spoznaja da je riječ o ispovjednoj, autobiografskoj prozi čovjeka u očajnoj životnoj situaciji i svjedočenju njegovoj patnji, niveliranju na rubu psihičkog sloma usred borbe s dehumaniziranom birokracijom i nastojanju da se svemu tome odupre. Malmquist budi empatiju i suosjećanje kod čitatelja, a prevoditelj je samo prvi čitatelj i teško je ostati imun na tu emotivnu komponentu.
8. Birokratski košmar koji protagonist prolazi u pokušaju priznavanja vlastite izvanbračne kćeri, kao i njegovo odnos prema svemu tome, doista i previše nalikuje na ovdašnje procese u svakodnevnom životu bilo kojeg pojedinca. Švedsku obično zamišljamo kao zemlju gdje teče med i mlijeko. Zašto je tako zamišljamo?
Iz naše perspektive, Švedska i ostale skandinavske zemlje doimaju se kao svojevrsna utopija – zemlja u kojoj su ulice čiste, a otpaci u košu, gdje vlakovi uglavnom dolaze na vrijeme, radnici uredno dobivaju plaću, a država pruža konkretnu socijalnu zaštitu. To ne govori toliko o Švedskoj koliko o nama samima i onome za čime čeznemo. Švedska se općenito ne razlikuje toliko od drugih razvijenih zemalja Zapadne Europe, no nama je dovoljno udaljena i hiperborejski egzotična da smo je mogli idealizirati, lišeni predrasuda koje imamo o nekim bližim zemljama. Iako i u Švedskoj, kao i drugdje, postoje problemi i katkad nemoguća birokracija, Švedska je putem umjetnosti, glazbe, filma i dizajna izgradila globalni brend progresivne utopije – a svi mi volimo vjerovati u utopiju.
9. U malom mnoštvu prijevoda koji potpisujete, a tu su i stih i proza, neki Vam moraju biti srcu draži iz raznih književnih i izvanknjiževnih razloga, koji bi to prijevodi bili?
Već sam spomenuo Kima Leinea i roman Proroci fjorda Vječnost, koji mi nije samo jedno od najdražih prevedenih djela nego i jedna od najboljih knjiga koje sam pročitao posljednjih godina. Riječ je o povijesnom romanu, meni inače omiljenom žanru, smještenom na nama udaljeni i egzotični Grenland, pa sam tijekom prevođenja, osim uživanja u vješto istkanoj radnji, naučio mnogo toga o inuitskoj kulturi, koja mi je dotad bila uglavnom nepoznata.
Osim tog romana, posebno mi je drag i prijevod Strindbergove Gospođice Julije, koji sam napravio za potrebe Gradskog kazališta Vinkovci i HNK Osijek, a koji je nedavno dobio i luksuzno, tiskano izdanje. Još kao studentu zasmetalo mi je što je sav Strindbergov opus dostupan na hrvatskom jeziku nastao prevođenjem s njemačkog kao jezika posrednika, pri čemu su izgubljene mnogobrojne nijanse značenja i detalji koji određuju naturalističke tragedije. Tada sam već skovao plan da u nekom trenutku pokušam prevesti Strindberga izravno sa švedskoga, a sad mi se ta prilika napokon i pružila. Volio bih, dakako, da stvar ne stane samo na jednoj drami.
10. S obzirom na bogatu našu prevoditeljsku tradiciju, ali i suvremenost, koga biste izdvojili kao prevoditelja od kojeg vrijedi učiti?
Uvijek navodim da se kod mene interes za prevođenje rodio u gimnaziji, kad sam čitao Don Quijotea. Dojmio me se Tabakov iscrpan opis i objašnjenja Velikanovićevih prevoditeljskih postupaka i razlika u odnosu na starije izdanje pa od tog trenutka više nisam mogao čitati djelo sa stranog jezika a da pritom ne obraćam pozornost na prijevod i moguće zamke u tekstu. Danas imamo sreću da Hrvatska ima cijelu vojsku vrhunskih prevoditelja i teško mi je izdvojiti neke kolege, a ne izostaviti ili nezasluženo zaboraviti spomenuti druge, ali uvijek uživam čitajući prijevode Ande Bukvić Pažin, Tanje Radmilo, Igora Buljana, Anje Majnarić, Dalibora Jolera, Lee Kovács…
Prevođenje iznutra i izvana: Dalibor Joler
U sklopu projekta Europa iznutra i izvana već nekoliko godina zaredom objavljujemo suvremene, nagrađivane romane suvremenih europskih autora kako bismo našoj publici približili književnu produkciju na različitim europskim jezicima i otvorili dijalog o važnim temama današnjega društva, a koje se u mnogim pričama likova iz tih romana na različite načine oživljavaju. Ništa od toga ne bi bilo moguće da nema naših sjajnih suradnika, prevoditeljica i prevoditelja, izvrsnih jezičara, koji su nam omogućili put u nove književne svjetove, pretočivši ih maestralno u naš jezik. Ovdje pozornost skrećemo upravo na njih.
Ovogodišnji projektni program započeli smo romanom Indigo mladoga austrijskog romanopisca Clemensa J. Setza – senzacije na austrijskom književnom nebu, kojega je i publika i kritika proglasila jednim od najvažnijih, čak genijalnih, suvremenih prozaika. Prijevoda tog, u najmanju ruku, složenoga romana, kako formom tako i sadržajem, za nas se poduhvatio vrstan prevoditelj s njemačkoga i francuskoga Dalibor Joler, naš dugogodišnji suradnik, inače profesor njemačkoga jezika u I. gimnaziji u Zagrebu. O tome kako se uhvatio u koštac s ovim opsežnim djelom, što za njega znači prevoditi i koliko je prevoditelj ujedno i koautor romana u prijevodu, pročitajte u prvom ovogodišnjem razgovoru o prevođenju iznutra i izvana.
1. Prevodite već dugi niz godina, uz prevođenje stručne literature i suradnju na dvojezičnim rječnicima, preveli ste čitav niz fikcionalnih romana (Brojalica Tamte Melashvilli, Kraj samoće Benedicta Wellsa itd.), pripovijetki (one npr. Hermanna Hessea), krimića (Šišmiš i Žohari Joa Nesbøa)... Koji biste žanr u književnom prevođenju izdvojili kao najveći izazov?
Mislim da nijedno djelo, nijedan žanr pa ni krimić nipošto ne treba podcijeniti upravo zato što svaki od njih ima svoje osobitosti i stoga svoje specifične zahtjeve. Želite li čitateljima ponuditi istinski užitak u čitanju žanra koji su odabrali, tada u njemu – kakav god on bio - morate biti uvjerljivi, a to je zahtjevno. U to sam se osobno uvjerio prije nekoliko godina kada mi je od mojega vrlo dragoga i cijenjenoga profesora Dragutina Horvata sa zagrebačke germanistike stigla vrlo laskava pohvala mome prijevodu Nesbøova „Šišmiša“. Moj je profesor, inače i sam prevoditelj, pozorno iščitavao, prepoznavao i cijenio sve finese također toga žanra. To mi je bio još jedan poticaj i potvrda da prevoditelj nikada ne smije podcijeniti nijedan žanr kao „lagan“. Pa ipak, najzahtjevniji su prijevodi takozvanih velikih književnih djela, velikih u smislu velikih stilista, mislilaca, pjesnika. Pritom mislim na dvojicu nobelovaca čija sam djela imao zadovoljstvo prevoditi - u prvome redu Hermanna Hessea kojega sam razmjerno mnogo prevodio, ali isto tako i Heinricha Bölla, velikoga majstora stila. Kada prevedete njihovo djelo, uvijek se pitate i strepite jeste li bili na visini zadatka. A tiskanu knjigu radije ne otvarate – jer biste uvijek još nešto malo dotjerali!
2. Roman Indigo Clemensa J. Setza formalno je iznimno kompleksan roman – riječ je o fikciji koja vrlo prisno koketira s autobiografskom ispoviješću, pri čemu je granica između autora i istoimenog glavnog lika vrlo zamućena. Sve se to u romanu između ostaloga postiže i različitim vrstama teksta koje pretendiraju biti dokazi istinitosti priče, kao što su liječnički izvještaji, izresci iz novina, enciklopedija, članaka i slično. Kako pristupate takvom tekstu?
Clemens J. Setz zaista je osebujan autor, a prevoditi Indigo bilo je silno izazovno, zanimljivo, zabavno, pa čak i napeto. Autor se toliko poigrava fikcijom i stvarnošću čije se granice neprestano prelijevaju da kao prevoditelj uvijek morate biti na oprezu jer nikada ne znate je li nešto što upravo prevodite istina ili potpuni izmišljaj. I upravo kada pomislite da je riječ o čistoj fantaziji, Setz vas iznenadi nekom činjenicom – stvarnom pričom toliko neobičnom da vam takoreći izmakne tlo pod nogama. Priče o telefonskoj govornici usred američke pustinje ili usamljenom drvetu usred afričkoga bespuća dugo neću zaboraviti.
3. U romanu je riječ o indigo sindromu, svojevrsnoj boljki djece čije fizičke posljedice osjećaju uglavnom oni koji ih okružuju, a ne djeca sama. Indigo djeca pojavila su se kao pojam i fenomen u nekim new age teorijama kao iznimno nadarena djeca čija je aura indigo boje, međutim Setz ih smješta u jedan poseban kontekst. Kako Vam se, prvenstveno kao čitatelju, svidio pristup takvoj temi?
Ideja je zapravo zastrašujuća: djeca od koje je njihovim roditeljima, najbližima – fizički zlo pri čemu sama djeca ni po čemu nisu zločesta ili zla. Upravo je zbog toga još više zastrašujuće što se ona nekamo „relociraju“. Što se s njima zbiva, kamo nestaju, kako i zašto? To pitanje muči glavni lik romana Clemensa Setza koji kreće u neizvjesnu potragu, a čitatelj se pita je li profesoru Setzu više mučno od djece ili njihovih odgajatelja. Roman Indigo sasvim sigurno iskače iz okvira standardnoga narativa koji zadovoljava čitateljev komforni horizont očekivanja. Roman se otima jednoznačnoj interpretaciji uvodeći nas u svijet koji nakon stotinu godina nemalo podsjeća na fantazmagoriju genijalnoga Franza Kafke.
4. Što Vam je u prevođenju ovoga romana bilo najzahtjevnije?
Stilski je roman silno zahtjevan: od liječničkoga otpusnoga pisma koje mora biti leksički i stilski uvjerljivo, preko stila bajki 19. stoljeća do razgovornoga registra današnje mladeži. U svakom segmentu prijevod mora biti realističan, točan i tečan. Setz je autor širokoga znanja, velike kulture i prevoditelju ni u jednom trenutku ne dopušta da se opusti kako ne bi pao u neku zamku. Setz vas i kao prevoditelja i kao čitatelja neprestano drži u napetosti.
5. Zaista dugo prevodite. Kako biste opisali suradnju s domaćim lektorima i urednicima?
Možda se mogu zvati sretnikom, no radio sam s različitim izdavačima, lektorima i urednicima i ne mogu se požaliti ni na jedan segment te suradnje. U dobrih hrvatskih izdavača, a Hena com je tu u samome vrhu, rade profesionalci koji svoj posao znaju, cijene i vole i s kojima je zadovoljstvo surađivati. Zato sam u ovome poslu ostao ovoliko dugo.
6. Tko je za Vas prevoditeljski uzor?
Moj dragi i iznimno cijenjeni kolega Sead Muhamedagić: vrhunski prevoditelj, pjesnik, erudit, izrazito draga i srdačna osoba i usto divno skroman čovjek. Pravi uzor uvijek mora biti nedostižan, tada vas vuče prema naprijed.
7. Prevodite i s francuskog i s njemačkog, s kojega je jezika, prema Vašemu sudu, složenije prevoditi?
Smatram da zahtjevnost prijevoda u prvome redu ovisi o autoru. Ako je on dobar stilist, ako zna jasno izraziti misli, ako mu rečenica ima čvrstu i jasnu strukturu, tada jezik – barem kada je riječ o njemačkome i francuskome – nije presudno važan.
8. Književno je prevođenje težak i, nekad se čini, nedovoljno cijenjen zanat. Često se problematizira teza da je prevoditelj u neku ruku i koautor djela u prijevodu. Što mislite o tome? Koja je zapravo uloga prevoditelja jednoga romana?
Ulogu prevoditelja sasvim sigurno treba cijeniti i adekvatno honorirati, no ne treba ju precijeniti u smislu suautorstva. Prevoditelj ipak nije autor i ne stoji rame uz rame s autorom, no silno je važan u prijenosu poruke, misli, stila, glazbe, ukupnoga dojma djela na drugi jezik. O prevoditelju ovisi kako će čitatelj doživjeti autora i njegovo djelo. Prevoditelj tu može biti izrazito uspješan, tada govorimo dobrome, izvrsnome ili čak kongenijalnome prijevodu, no poznati su i drugačiji ishodi. Čitatelj u svojem dojmu o (prevedenome) djelu i autoru u velikoj mjeri ovisi o prevoditelju – o njegovu znanju, talentu, vještini. Zato o prijevodima i njihovoj kvaliteti treba govoriti upravo da bi se osvijestila važnost prevoditelja u tom transferu. Posljednjih je godina DHKP učinio izrazito mnogo na vidljivosti prevoditelja, ali i izdavači koji se trude predstavljati prevoditelje.
9. Budući da često prevodite suvremenu književnost, kako biste ocijenili svjetsku književnu produkciju danas? Što primjećujete, što joj zamjerate?
Bio bih preuzetan kada bih htio ocijeniti svjetsku književnu produkciju danas jer ju ne stignem pratiti dovoljno detaljno da bih ju mogao meritorno komentirati. Prije mi se čini da je došlo do komercijalizacije literature – doduše nisam siguran što je uzrok, a što posljedica – pa čitatelji radije posežu za „lakšim“ temama i naslovima negoli za klasicima ili suvremenim ali zahtjevnijim autorima.
10. I za kraj, koji biste Henin naslov, a koji ste sami preveli, ovom prigodom istaknuli?
Svi naslovi koje sam preveo za Henu dragi su mi na svoj način jer su zaista vrlo posebna djela. No ako moram istaknuti jedan roman u kojemu sam najviše uživao i kao čitatelj i kao prevoditelj, onda je to Benedict Wells i njegov Kraj samoće: rijetko lijepa i tužna obiteljska saga, priča o prijateljstvu i ljubavi, o životnim usponima i padovima, udarcima sudbine i unatoč svemu – odškrinutim vratima nade. U prijevodu jedva da možete uživati više nego prevodeći Wellsov Kraj samoće.