Ulomak iz romana Pavle Horákove “Teorija čudnovatosti”
(..)
Radost mirnog doručka pokvario mi je pogled na kolegu iz zavoda. Bilo je prekasno da se pravim kako ga nisam vidjela. Patrik Sváček, poznat i kao Muškarac Bez Osobina. Odmah je ustao kako bi me poljubio u oba obraza. I Patrik se dobro snalazi u sustavu. Iako mu je oduvijek moralo biti jasno da nije tip za studiranje, zahvaljujući određenoj vrsti marljivosti i truda uspješno je prošao sve razine školovanja i dogurao sve do akademske sfere. Nedostatak pronicljivosti i općeg obrazovanja nadoknađuje ljubaznošću i uslužnošću, osmijehom, laskanjem, korisnom informacijom, kontaktom ili sitnom pažnjom. Sad kad o tome razmišljam, ne ide mi na živce toliko njegova proračunatost, već više činjenica što mu to prolazi. I njegova socijalna inteligencija naučena je iz priručnika i američkih serijala. On je pomalo homunkulus – prototip novog čovjeka kojeg su napravili negdje u laboratoriju i učitali u njega samo jedan program: neprestano pronalaziti najisplativiji model ponašanja i redovito ga aktualizirati. Taj čovjek nikada nije izrazio vlastito mišljenje, samo je vatreno izražavao ona koja su u danom trenutku bila najprihvatljivija u njegovoj okolini: bilo da se radilo o ekološkoj održivosti, politici ili kvaliteti namirnica. Nikad ni o kome nije rekao lošu riječ, da se ne bi kompromitirao, nikada nije izgovorio ništa kontroverzno da slučajno ne bi svoj stav morao braniti argumentima koje nije mogao naučiti unaprijed.
Kada za neku situaciju nije imao emocionalni ili argumentacijski obrazac, nestajao je sa scene.
Kada za neku situaciju nije imao emocionalni ili argumentacijski obrazac, nestajao je sa scene. Nikad kod njega nisam vidjela spontanu emociju – radost, oduševljenje ili ljutnju – uvijek je situaciju procijenio svojim oportunističkim softwareom i iz određenog pretinca izvukao imitaciju vanjske manifestacije danog osjećaja. Ali iskreno: nervirao me uglavnom zbog toga što sam i sama pala na njega. Što ga nisam odmah prokljuvila. A najviše od svega ljutilo me što je prošao i moj test vizualne kompatibilnosti. Tako da sav gnjev zbog svoje loše procjene ljudi sada projiciram na Patrika Sváčeka.
„Moraš probati infuziju, famozna je“, upućeno me upozorio.
Od ostalih kolega u zavodu Patrik se razlikovao i izgledom. Dok je većina znanstvenika nosila neupadljivu, praktičnu odjeću, on je hodao savršeno odjeven, držao je do kvalitetne obuće i dodataka. Frizure je mijenjao u skladu s modom, a tako i djevojke. Sa svakom bi uvijek izdržao jednu sezonu. Kada bi se promijenio trend, trebalo je promijeniti i partnericu. Bilo me sram što sam nekada bila jedna od njih. Prije no što sam se snašla, zamijenio me za novi model, kao što je bilo nužno redovito mijenjati telefon ili računalo. Kada se zbroje sve indicije, sa sadašnjim odmakom čini mi se da iza njegove ljubavne nestalnosti stoji obično skrivanje homoseksualnosti.
„Na čemu sada radiš, Patrik?“ skretala sam razgovor s kave na temu o kojoj sam bila sposobna razgovarati. Sváček je radio u drugom odjelu, tako da nismo bili u kontaktu na dnevnoj bazi.
„Imam šansu dobiti odličan projekt, konzultiram se oko toga sa šefom, ali ništa nam ne pada na pamet…“
„Meni je nešto na pameti. Već mi se dugo to mota po glavi.“ Nagnula sam se bliže njemu i stišala glas.
„A da se pozabaviš time kakvo evolucijsko značenje ima činjenica da muškarac odmah nakon seksualnog odnosa zaspi, dok je žena u tom trenutku spremna nastaviti dalje?“
„A da se pozabaviš time kakvo evolucijsko značenje ima činjenica da muškarac odmah nakon seksualnog odnosa zaspi, dok je žena u tom trenutku spremna nastaviti dalje?“ Gledao me s nerazumijevanjem, pa sam nastavila. „Ja bih rekla da je to atavizam iz prvobitne zajednice. Ako se glavni mužjak u špilji brzo eliminirao, mogao je nastaviti drugi kako bi dotičnu napokon zadovoljio, neprimjetno, razumiješ? A žena si je tako mogla osigurati prednost u budućnosti u slučaju da onaj prvi mužjak umre, a onaj drugi u skupini napreduje u alfu. Slično ponašanje postoji i kod čimpanzi ili kod koga već.“
Došla je konobarica i ja sam naručila.
„Ja mislim da je to samo evolucijska greška, besmisleno odstupanje“, vrtio je glavom Sváček i srknuo kavu držeći mali prst podignut u zrak. Nije shvatio aluziju na našu zajedničku prošlost.
„Dobro, a da možda pogledaš kakav je sastav zastupničkog doma i senata prema horoskopskim znakovima i usporediš to sa standardnom distribucijom rođenih u populaciji?“
„Kakva je to glupost? Nitko mi neće za to dati novac.“
„Ja to ne bih samo tako odbacila. Jednom sam to iz dosade računala i došla sam do zanimljivih rezultata, velika prednost u korist dva konkretna znaka i izraziti nedostatak dva druga – naravno, ako pridaješ neko značenje astrologiji.“
„Naravno da ne, to je šarlatanstvo. Onda bih prema svom znaku trebao biti…“
Upravo ovakav kakav jesi, pomislila sam. „U tom slučaju imam drugu ideju za tebe. Nedavno sam o tome razgovarala s Valerie i palo nam je na pamet da to predložimo nekomu u zavodu.“
Patrik je živnuo jer je ime nekadašnje šefice obećavalo da bi u tome moglo nešto biti. Uzimao je u obzir samo mišljenja i ideje koje je odobrio autoritet. Patrik očito nije bio nikakav pionir, iako bi se rado takvim smatrao. Bio je majstor igre na sigurno.
„Palo nam je na pamet da se negativne društvene pojave javljaju na sličnim mjestima.“
„Koje, na primjer?“
„Sumnjive lokale, poput kladionica i sex shopova naći ćeš često na mjestima gdje se ulica spušta prema dolje. Imamo i naziv: Povezanost socijalno-patoloških pojava s nagibima terena u urbanoj sredini.“
Patrik nije izgledao oduševljeno.
„Nema veze, ostavit ću to za sebe“, slegnula sam ramenima.
„Stvarno si trebala naručiti tu infuziju. Etiopija, svježe pržena lokalno.“
Nasmiješila sam se i sjela za drugi stol.