Zbirka priča “Selfie”

Superman

Od svih automobila na ovome svijetu, on je ušao baš u moj.
Ušao s odvijačem. I dizalicom. A na radiju je svirala ljubavna pjesma. Hladno pivo. Superman.
Labavio je šarafe na mojoj gumi toliko uvjerljivo da sam osjećala kako labavi i svaki zategnuti i od stresa sabijeni mišić na mojem tijelu. Potom me je podizao, zajedno s automobilom, mic po mic, guslajući snažno po toj dizalici sve dok nisam postala ovaj veliki oblak iznad grada, odnosno ceste. Iščupao je tu gumu iz ležišta, bicepsi i tricepsi bljesnuli su pred mojim očima, više nikad neću reći da ih ne volim. Bi li tipovi kakve inače gledam znali promijeniti gumu? Šipak. Ne znaju ni broj konja u vlastitom automobilu.
Proučavao je probušenu gumu, a ja sam stajala na toj kaldrmi i upijala ga s leđa, zadubljenog u ne baš lagan posao, jer neki je vrag naravno zapeo. Poduža muška kosa, inače moja slaba točka, pri njegovim se užurbanim kretnjama previjala skladno kao slap. I tad, dotakne me kap.
Jedna mala kap. Pogledam nebo. Pogleda i on.
Moj dobri duh.
Jer takav se ukazao u toj pustari, odnekud na svojem biciklu, nije li to čudno, nakon salve očaja koje žena doista može doživjeti u nekim nemogućim trenucima, kao što je svakako bio taj. Haljina po mjeri, svježa frizura, moj prvi medijski nastup. Krećem začudo na vrijeme, ali zaboravim mobitel. Hoću, neću, hoću, neću – ne, neću se vraćati. Bio bi to loš znak. Vozim dalje, ali malo nervoznije, brže, čovjek se ipak osjeti nesigurnim bez tog svemogućeg aparata pri sebi. Uključim glazbu, to me smiri, sve dok ne osjetim nešto, nešto što frcne, a onda zatutnji pod prednjim kotačem i odleti nekamo u stranu. Pomislim, nije moguće. Nastavljam dalje. Ne vjerujem. Stanem.
Guma se lagano ispuhivala pred mojim očima. Proklinjala sam prečicu kojom sam krenula da izbjegnem gužvu i to što nisu popravili cestu. Psovala što nigdje nikog nema. Psovala telefon zaostao u stvarima od jučer. I te proklete „druge” torbe.
No sad – gdje smo, tu smo. Pristupna, pusta cesta na kojoj smo se zatekli nije pružala mnogo. Nikakvog zaklona, a kamoli zaustavne trake. Nijednog drveta, da nas gustom krošnjom obgrli kad je iz vedra neba počela pljuštati kiša. Da pljuštati? Nebo se rasparalo.
Upravo onaj oblak u koji sam se zanesena pretvarala zacrnio se pred našim očima; je li to bio znak? Nije bilo vremena o tome trezveno promišljati, to ću tek kasnije, jer nahereni žuti auto s dizalicom na prednjem kotaču bio nam je jedina opcija. Nije bilo druge nego skloniti se brzinom munje, pogotovo kad sam začula njegov ugodni, ali odrješit glas: – Na zadnje sjedalo, brzo!

Naravno, zbog dizalice. Kako mudro!
„Tvoj Superman s fudbalerkom već će se nekako snaći”, pjevao je Kekin, a mi smo se nagurali u premaleni auto s krovnom panoramom. Ta nam se panorama otvorila pred očima kao otkrivenje, boje razljućenog neba pretapale su se u visini, onda udarale u staklo, čas oblikom
kišnih kapi, čas dodirom munje, a mi smo se stisnuli u suhom i toplom i ne znam tko je bio prvi, mislim da sam bila ja, možda je bio on, ali netko se počeo smijati, netko je prihvatio taj smijeh, pa smo se smijali onako bez razloga, glasno i nesputano, najprije ovom ludom danu, onda
meni u toj tetkastoj haljini s uvenulom mašnom, onda njemu u toj svilenoj košulji i finim cipelama, na biciklu, onda poderanoj cesti na kojoj smo se našli, gradu u koji začudo oboje idemo, ljudima koji nas tamo uzalud čekaju, i tek sam se tu dosjetila i uzviknula:
– Telefon! Imaš li telefon?
On je rekao da, samo to i ima, drugo ništa, ni novčanik, ni dokumente, sve je to u nekoj jakni koju su mu putem ukrali, i da bi mu dolazak u taj grad značio spas, rekao je, nije li to čudno, rekla sam ja, kako su nas te nezgode dovele na isto mjesto, u isti čas, spojile nas, vjeruješ li u sudbinu, pitao je on, pa ne znam baš, inače ne, ali možda malo da, svatko je kovač svoje sreće, provalim, i nesreće, doda on ublaživši malo taj klišej, brzo sam mu otela telefon iz ruku i rekla moram nazvati, moram nazvati da kasnim, ali nazvati koga, pa ne znam ničiji broj, ničiji napamet, jedva znam i vlastiti, guglam i pronalazim neki opći broj medijske kuće na koji se nitko ne javlja, jednom, dvaput, triput, nerviram se, na radiju se i dalje vrti pjesma, ona ista o Supermanu jer nešto sam pogrešno stisnula, neki repeat, unutra je zagušljivo i sparno kakvi već budu sparni trenuci prije ljetnih pljuskova koji ti se krišom uvuku u auto, ali kako sada otvarati prozore, oko nas štekću brze kišne kapi kao mitraljezi, reskim zvukom probijaju stakla, primjećujem kapljice znoja, po njemu, meni, nama, moja se haljina već lijepila na nezgodnim mjestima kad je on skinuo svoju košulju i prebacio je preko prednjeg sjedala, pogledao me i rekao:
– Dosta nervoze, nasmij se, daj mi taj telefon, misliš da netko pita za nas?
I okinuo je selfie, naš zajednički selfie, doduše, tu sam samo ja i njegov torzo, tek malo tog slapa njegove kose, slučajno, rekao je on, možemo ponoviti, ali toliko sam dobro ispala da me nije bilo briga, da sam rekla želim imati tu fotografiju, baš tu, želim je objaviti na Instagramu,
pošalji mi je odmah i sad, dok sam diktirala broj, zamišljala sam kako torzo i ja putujemo eterom i kako odjekuje taj – blink! – negdje u mojoj sobi i kako će me dočekati ta fotka kad se vratim kući i kako ću zasigurno uz nju napisati nešto dvoznačno, ma ne, troznačno, mogla bih to i sad smisliti, nešto efektno i time se odmah pohvaliti ovom torzu koji mi je bivao sve bliže, sad bi bilo dobro okupati se, iznenada će on, kako to misli okupati se, more se istina naziralo u daljini, i obližnji otoci, ali ne pada mi na pamet, ipak kažem da je najljepše kupati se kad kiši, kažem to tek toliko, najbolje se kupati gol, reći će on, kišilo ili ne, volim biti gol, i što na to reći, potom smo nekako čudno zašutjeli, šutjeli i čekali, situacija se pržila od iščekivanja i postala je ovo što smo sada, ovo gdje smo sada, jer sada smo tu, u prezentu, s dizalicom izvana i sprijeda, s nama iznutra i straga, dijagonalno joj postavljeni, i suprotstavljeni, jedan veliki torzo zauzima cijelu tu dijagonalu, nečije vitke noge dotiču bočne stranice, slap se razlijeva kao poplava, haljina se odriješila svih svojih niti i onda – smirivanje. Kap po kap, kiša staje.
I što ćemo sad?
Izvlačimo se polagano, ruka, noga, glava, raskidamo niti, slabašne spone, izvlačimo se iz tijela, iz sjedala, iz automobilai opet smo tu, opet smo stranci na pustoj cesti, lomi nas duga u visinama. Negdje u daljini još kiši i istovremeno pomalja se sunce. Zrak je odjednom hladan, kao izvorska voda. Moj Superman hitro krene, žurno postavlja kotač, vrti, zateže, odjednom sve ide kao po špagi, pomalo se ogledam u zadnjem staklu ali sve je već gotovo, rezervni ružni kotač, tu je, alat također spremljen, auto od prve pali, pokreće se, gledam ga za upravljačem, čini se kao da će odmah po gasu pa brzo sjedam do njega i kažem idemo, idem spasiti što se spasiti dade, ali ne! Tu je i bicikl.
Skupocjen fensi bicikl s brzinama i štatijaznam, meni su svi isti. Ne može ga ostaviti. Izlazimo van, ne stane nigdje, ne možemo ga povesti.
On šutke sjeda u auto, pali ga i odlazi.
Odlazi?
Odlazi i odlazi, stojim na cesti, gledam u vlastiti auto kako nestaje u prvom zavoju.
Na sebi imam haljinu i razvezanu mašnu. Grudnjak je torbici. Torbica je u autu.
Kiša je prestala, barem to.
Pogledam bicikl, bolje ne. Sa zadnjeg Ponyja pala sam još u djetinjstvu. Dok hodam praznom cestom prema prvoj benzinskoj, još vjerujem da će se vratiti.
Nakon sat vremena stižem, bosa sa žuljevima, sa sandalama u ruci.
Prijavit ću krađu automobila tek kad mi ljubazan radnik na crpki samovoljno ponudi službeni telefon. Kratko i jasno, vrlo sam prisebna. Nezgoda na cesti, mlađi muškarac, ponudio je pomoć, zamijenio gumu, sjeo u auto i otišao.
Na cesti je ostao bicikl, ispostavit će se da je ukraden. Na pitanje kako je izgledao, visina, težina, boja očiju, neki prepoznatljiv znak, pomislit ću na torzo, ruke i slap.
Pomislit ću na selfie koji me čeka kod kuće. Reći ću, ništa posebno. 
Na pitanje znam li mu ime, u zadnji čas reći ću – ne.
Što bi bilo da sam rekla Superman?