Ulomak iz romana Defne Suman “Posuđeno vrijeme”

Prvi rujan

Moje rođenje palo je na blagu, narančastu večer kad je Avinash Pillai stigao u Izmir.
Godina je bila 1905. po franačkom kalendaru.
Mjesec rujan.
Ja se još nisam bila rodila dok se putnički brod po imenu Afrodita koji je nosio indijskog špijuna približavao luci, ali kroz otvor maternice moje majke, u mračni bazen usred kojeg sam mjesecima sjedila, počeo je prodirati tanani snop svjetlosti. Ona nije mogla hodati. Ne zbog moje težine; nego zbog opijuma iz lulice koju je stiskala između srednjeg prsta i prstenjaka. Glavu je okrenula prema prozoru i promatrala pijane zastore kako lelujaju u zagrljaju vjetra. Lani je – ili je to bilo prije dvije godine? – na balu za sredinu ljeta danom u klubu na Bornovi plesala valcer s jednim inženjerom Željeznica Ajdin i on ju je nosio po parketu baš kao ove zastore. Kako se ono zvao? Sjeća se da je Englez imao naglašene jabučice, da je živio u kući na sjevernom dijelu rive i da se kretao hladnokrvnom vještinom, ali imena mu se nikako ne može sjetiti. Mister? Mister nešto. Ali što? Imao je neko čudno ime. Neobično. Podigne glavu i još jednom potegne iz lule koja ju čeka među dvama prstima. Purpurni koluti lelujaju oko njezinih tamnih očiju, Mister nešto klizi po parketu u daljinu.

Mladića ne zanima ni grad popločan zlatom ni njegove legendarne ljepotice. Sve su mu misli u onoj polumračnoj sobi koju gospodin Jakumi spominje u svojim pismima…

Avinash Pillai ne zna ni za moju majku ni za mene dok stoji na palubi drugog razreda elegantne Afrodite koja čeka na ulazu u luku. Sklopio je oči, nos okrenuo prema grimiznom nebu i njuška zrak kao divlja životinja. Tlo je sa zalaskom sunca otpustilo dah koji je čitav dan zadržavalo, a mladi je Indijac umjesto ugljena i hladnog željeza koji su mu dojadili nakon duge plovidbe morem osjetio ljupku aromu cvijeća i trave. Ruža, limun, magnolija, jasmin, a pomalo i ambra koja dopire iz dubine….
Avinashev dugi, tanki i naročito osjetljivi nos koji njegovom tamnoputom licu daje plemenitost dostojnu osmanskih sultana uživa u mirisima, kao da ukusnim zalogajem prekida post, razaznaje note i slojeve svakog pojedinog mirisa. Posebno mirisa ruža. On čak i sklopljenih očiju može razlikovati crve- ne od bijelih ruža. Na obali, negdje u ovom gradu pred njim, obojenom u crveno i ružičasto, živi gospodin Jakumi. Mladića ne zanima ni grad popločan zlatom ni njegove legendarne ljepotice. Sve su mu misli u onoj polumračnoj sobi koju gospodin Jakumi spominje u svojim pismima… Stari ljekarnik u radionici iza ljekarne izvlači ulje iz najrjeđih vrsta ruža koje stižu iz svih krajeva carstva.
„Što sad čeka taj kapetan?“
„Valjda ovaj teretnjak, da mu se makne s puta.“

U prvom razredu na katu iznad, osvijetljenom električnim svjetlom, gunđaju gospoda u frakovima, s polucilindrima na glavi i skupim cigarama među usnama, kao da to nisu isti oni koji su strpljivo doputovali iz Aleksandrije na Rodos, odande na Leros pa na Hios, i konačno u Izmir.
„A ne, neće se on maknuti. Ne vidite li da su uza nj pristale barke? Sigurno prevozi ugljen. Još će on primiti tereta.“
„Ne mislim na taj brod nego na onaj s kojega istovaruju bale duhana. On onako stoji već dvadeset minuta.“
„Neće ovaj brod ući u luku, gospodo. More je unutra plitko. Nevješti kapetani uvijek nasuču svoje brodove. Čekat ćemo čamce, nema nam druge.“
Zvukovi s rive, zvižduk tramvaja te zveket kotača i klopot konjskih potkova po kaldrmi podsjetili su gospodu na užitke koje su u plovidbi zaboravili. Neki bi se čak mogli zakleti da čuju ženski smijeh koji je dolazio iz kavane na rivi. Dok oko njih po kobaltnoplavoj površini mora klize brodice piloti, točkasti jedrenjaci, teretni i putnički brodovi koji se mimoilaze uz zvuke sirena, gospoda svake minute provjeravaju džepne satove.
„Nepodnošljivo je biti tako blizu kopnu, a ne moći stupiti na nj.
Dobro gdje su zapeli ti čamci?“
Avinash ode na krmu i, kad se uvjerio da ga nitko ne gleda, sklopi dlanove na grudima. Budući da je sada radio u ime Britanskoga Carstva, bilo je, istina, važno da izgleda kao pravi Europljanin, ali s druge strane, bio je on unuk pobožnog djeda koji je u samostanu na padinama Himalaje čekao sjedinjenje s Božjom milošću. Bilo je vrijeme da se velikome Stvoritelju zahvali na tome što ga je čuvao svih onih napornih dana i olujnih noći dok je putovao najprije iz Colomba u Port Said, pa onda mračnim vlakom u Aleksandriju i odande u Izmir na Afroditi.

„On namo Shivayame. Svemoćni Šiva, hvala ti što si me zaštitio od nesreća, zala, tragedija i bolesti i omogućio mi da živ i zdrav stignem do obale ovoga lijepog grada…“

Okrene lice prema suncu koje se poput kakve rumene kugle sladoleda topilo u moru i sklopi oči.
„On namo Shivayame. Svemoćni Šiva, hvala ti što si me zaštitio od nesreća, zala, tragedija i bolesti i omogućio mi da živ i zdrav stignem do obale ovoga lijepog grada…“
Molio se od djetinjstva. I ne samo Šivi kojega je štovala njegova obitelj, nego i milostivom Višnuu, a pogotovo Brahmanu, stvoritelju svijeta. Vjerovao je da su bogovi, čak i uništavatelj Šiva, prijateljski naklonjena bića i da ga vole. Pred njih je izlazio bez maske i laži, točno onakav kakav jest; molio bi ih oprost za bilo koji grijeh koji je nehotice počinio i svaki je put svim srcem osjećao da mu ta božanska stvorenja opraštaju i da ga štite.
„Veliki Šiva, božanska snago uništenja! Budi uz mene u ovoj novoj etapi moga života. Pomozi mi da svoju dužnost uspješno obavim i podari mi snagu, mudrost i pronicljivost. Čuvaj moju majku, oca i braću od nesreća, zala i bolesti. Da mogu strpljivo prihvatiti svoju sudbinu…“
Odjednom na palubi zapuše jak vjetar. Taj je vjetar bio poznat po tome što bi se podigao prije sumraka i mogao je u trenu ohladiti čak i najvruće dane. Ponekad bi, poput dobrodušnog diva nesvjesna vlastite snage, napravio nered oko sebe, slučajno prevrnuo ribarske barke i ponio sa sobom svakojake psovke. Te je večeri bio i više nego pristojan. Pomilovao je sidra broda s kojih se mjestimice ljuštila zelena boja, a zatim dohvatio polucilindar s mladićeve glave i otpuhao ga sve do praznih ležaljki u dnu stubišta. Avinash nije odmah reagirao. Od djeda je naučio da molitvu privede kraju pravilno, čak i u najvećoj panici – posebno u najvećoj panici. Krenuti za zemaljskim poslovima prije pozdrava bogovima donosilo je zlu kob. Hitro je sklopio ruke i njima dotaknuo točku među obrvama, usne i na kraju prsa.
„Veliki Stvoritelju, ti si velik i donosiš čuda. Predajem se u tvoje ruke. On namo Shivayame.“
I zatim potrči prema ležaljci pod koju mu se otkotrljao šešir. Osjećao se krivim što je molitvu prekinuo napola – i to baš onda kad je izgovarao svoje molbe.

Kako bi ga podsjetio da je život previše kratak i sladak da bi ga trošio na tako teški osjećaj kao što je krivica, vjetar otpuše šešir korak dalje i zaroni u mladićeve crne uvojke. Ah, ti su uvojci bili gusti i čvrsti, baš kao u armenskih djevojaka koje pjevaju dok vješaju rublje!

Kako bi ga podsjetio da je život previše kratak i sladak da bi ga trošio na tako teški osjećaj kao što je krivica, vjetar otpuše šešir korak dalje i zaroni u mladićeve crne uvojke. Ah, ti su uvojci bili gusti i čvrsti, baš kao u armenskih djevojaka koje pjevaju dok vješaju rublje! Čak i da prevrneš barke, takvu kosu ne možeš pomrsiti! Vjetar je uz zvižduk zapuhao prema dolje, u svilenu košulju. Avinashev ten baršunasto je smeđ kao u robova s Istoka, ali izgledom mu Europljani kojima vjetar nosi šešire s glava dok hodaju po Kordonu nisu ni do koljena. Gle ti to! Nije maharadža jer putuje u drugom razredu. Ali stopalima u cipelama šiljastih vrhova korača odlučnije od gospode na gornjoj palubi. Na desnom uhu nosi smaragdnu naušnicu, kao gusar u osmanskoj službi, u džepu mu rupčić od iste zelene svile kao i rubac oko vrata.
Vjetar još jednom zapuše oko Avinasha, hučeći mu u ušima, a zatim se uputi na drugu stranu zaljeva, noseći njegov miris ispunjen mirodijama do ostakljenog tornjića na vrhu vile u kojem smo majka i ja provodile posljednje sate našeg zajedništva. Moja je majka otvorila oči i sumnjičavo zirnula prema tankim, rasplesanim zastorima. Je li netko bio ondje? No svijet je večeras s ovog prozora na najvišem katu vile jako daleko od putničkog broda Afrodita, izvan vidnoga polja mladog Indijca.
Kažu da nam Bog uvijek namiguje slučajnostima. Osoba koja će meni – nakon mnogo godina – donijeti priču o mom rođenju, isti je onaj indijski špijun Avinash Pillai koji je te večeri pristigao u grad. A slučajnost je da će Avinash, dok otkriva moje tajne zahvaljujući jednoj staroj fotografiji, s palube nekog broda gledati grad, baš kao i u noći moga rođenja.
Opet je rujan.
Ali neki drugi, sasvim drugi rujan…
Drugi, jer će onaj grad čije su se kupole, minareti i kućice s krovovima pokrivenim crjepovima za mog rođenja sjajili kao da su od zlata, one noći sedamnaest godina kasnije bljuvati vatru kao neka pobješnjela zvijer. A vjetar, onaj šaljivac koji je razljutio mladog špijuna odnijevši mu šešir, te će večeri na palubu broda donijeti teške mirise. Sve će smrdjeti na petrolej i zrak će biti ispunjen smradom istopljenih guma i izgorjelih stoljetnih javora, smokava s kojih je na ulicu padalo voće puno mlijeka, urušenih crkava, klavira i pozlaćenih knjiga.
I najgore od svega: oštar smrad izgorjela mesa koji će doprijeti do palube broda Iron Duke koji će moju majku u Avinashevu naručju odvesti daleko od plamena – i neprekidnih međusobnih obračuna domaćeg stanovništva… Svi će usta prekriti rupčićima, a neki će se nagnuti preko željezne ograde i povraćati. Smrad spaljena mesa, tinjajućih noktiju, kose, kostiju mačaka zapelih u uskim prolazima, galebova spaljenih krila, očajnih deva i konja, ljudi koji su se poput žohara razbježali iz podruma i s krovova na kojima su se sakrili…
Onaj vjetar koji danas pokušava Avinasha naučiti da je život previše kratak i sladak za tako težak osjećaj kao što je krivnja te će noći tako otežati pod teretom sudbine koju će si natovariti na leđa da će svjedočiti tome kako na tisuće bespomoćnih ljudi nagomilanih na rivu može ugušiti ne samo voda, već i zrak.
Ali do tog trenutka ima još dosta…
Ostanimo mi sada na onoj slatkoj, narančastoj večeri moga rođenja. Ja ću raširiti uski otvor maternice moje majke, a Avinash neka nabraja sela i četvrti koje je do toga dana proučavao samo na papiru, poput učenika kojeg će uskoro prozvati za usmeni ispit. Evo tamo naprijed su Kokarjali, onda Goztepe, Karantina, Salhane, Karataš, Bahribaba. S mjesta na kojem čeka Afrodita ne vidi se, ali iza carine ima nova i moderna zgrada u obliku potkove: Kışlai Hümayun. U narodu poznata kao Žuta vojarna. Avinash zna da je u toj vojarni šest tisuća vojnika nizamlija.
To je važno.

Njegova je zadaća uspostaviti odnos s vojnicima. Tajna služba pomno nadzire vojnike u svim osmanskim gradovima, od Soluna do Izmira.

Njegova je zadaća uspostaviti odnos s vojnicima. Tajna služba pomno nadzire vojnike u svim osmanskim gradovima, od Soluna do Izmira. Živjet će u turskim četvrtima i umiješati se među njih u kavanama i na tržnicama. Sudjelovat će na sastancima Europljana i prikupljati informacije o spletkama Francuza i Talijana. Osjeća se kao da mu trbuh pritišće neki kamen.
Što ako ne obavi zadaću kako treba?
Što ako čuje strane jezike koje je naučio u školi, ali ih ne razumije?
„Nadaren si, odlučan, mlad. Za dva ćeš mjeseca jezik znati bolje od lokalaca.
To je bio njegov profesor s Oxforda.
„Nismo te slučajno odabrali, sinko. Vjeruj nam. Ti si idealan za ovu posebnu zadaću.“
Njegova mu zadaća sad sjedi na želucu kao kamen.
S obaju smeđih pazuha pod svilenom košuljom u tankom mu se mlazu slijeva znoj. Obazre se po pustoj palubi pa gurne nos pod ovratnik i hitro se omiriše. Tijekom čitavog putovanja budno je pazio da ne jede začinjenu hranu, ali evo ipak mu se s kože širila lagana aroma češnjaka.
To ga je ozlojedilo.
Najprije mora smisliti neki krov nad glavom i oprati se. Nagne se nad ogradu palube i pogleda na donji kat. Sanduci su se počeli tovariti na čamce koji su ih sa svih strana okružili kao gusarski brodovi. Čim se iskrca, mora potražiti neki hamam.
„Na pristaništu Pasaport dočekat će te naš čovjek kako ne bi imao problema na carini. Ali to je sve. Poslije toga si sam. Tako će biti bolje. Kad izađeš iz luke, idi prema stanici Basmane, a kad stigneš u Ulicu Kujumdžular, pitaj nekoga gdje je han Jemiščizade. I onda čekaj da ti se javimo.“
I dok je njega bolio želudac zbog novog života koji treba otpočeti u nepoznatu gradu, moja se majka, rođena i odrasla u Izmiru, previjala u boli od sve jačih trudova i očajnički jaukala. Sad je već i opijum prestao djelovati. Dijete u njezinoj utrobi prometnulo se u neku životinju s oštrim kandžama i raskidalo je iznutra. Teškom je mukom ustala i kao pijana doteturala do vrata ostakljenog tornjića u kojem je bila zatvorena tri mjeseca, tjedan i pet dana. Njezin se vrisak iz tornjića u valovima spustio do gostinjske sobe u kojoj je smjerno sjedila armenska babica Meline, držeći kesu punu zlatnika.
Moja baka u baršunastom naslonjaču nasuprot babici Meline malom, oštrom bradom pokaže prema stropu i spusti fildžan kave koji je držala u ruci.
Kucnuo je čas.
Tako je, eto, počeo moj život pun tajni koji će trajati čitavo jedno stoljeće.