Posljednja

pjesma

Posljednja pjesma

     „Kad ostarim, ostavite me u planini“, kaže Marin. „Sve je bolje od ovoga.“ Ošinem ga pogledom.
     „To mi je otac“, kažem, a on slegne ramenima.
     „Bio ti je otac. Sad više nije ništa.“
     Otac, nesvjestan našeg razgovora, pomno vadi špice iz salate od krastavaca.
     „To ti se sve jede“, kažem. Polako okrene glavu, čelo se mršti, kotačići se okreću.
     „Što?“ zadere se nakon pola minute.
     „Ne trebaš vaditi špice“, sad i ja vičem. Na očevu čelu pojavi se nova bora.
     „Špice se ne jedu“, kaže polako, kao da podučava dijete. „To svi znaju“, vrati se svom zadatku, usredotočen.
     „Kao malo dijete“, kaže Marin.
     Nakon ručka, ocu slijedi spavanje, a nama čišćenje. Sve smo pospremili, legli na krevet i upalili televizor, kad na vratima začujem glasno lupanje. Otac je u pidžami i čvrsto sti-
šće štap.
     „Gdje su?“ viče. Marin i ja ga zbunjeno gledamo.
     „Gdje je tko?“ Marin izvije obrve.
     „Lupeži! Čuo sam glasove...“ Polako okrene glavu prema televizoru, a usta mu se otvore dok pokušava zbrojiti dva i dva.
     „To je televizija, tata“, kažem, da se ne muči.
     „Dobro, dobro“, najsitnijim koracima vrati se u krevet.
E moji nesuđeni provalnici, zamalo ste se suočili s gnjevom njegova štapa! Marin i ja se smijemo, iako zapravo nije smiješno.
To je krug života, govore, kao da to sve objašnjava. Ako je život stvarno krug, tek onda ništa nema smisla, jer krug podrazumijeva vraćanje na početak, kao kad ljudi kažu da im se život okrenuo za 360, umjesto 180 stupnjeva. Možda se tu krije neko dublje značenje koje ja još ne razumijem, možda je pravo značenje da značenja uopće nema, niti ga ima smisla tražiti. Dok gledam ostarjelog oca kako pokušava navući papuče na noge, kao da su obrnuti magneti, obuzme me nešto smiješno i tužno, strašno mi je to, toliko godina, toliko događaja, toliko truda, a zašto? Svijet za njim polako zatvara vrata, da ga ne probudi na odlasku.
     „Jesi li vidio Bepa danas?“ pitam Marina. Odmahne glavom.
     „Zdjelica mu je prazna“, kažem.
     „Bit će mu je vruće pa se zavukao negdje u hlad.“
     „Možda“, kažem, iako imam čudan osjećaj. Bepo ne voli ljude, jedino Emu, i to kad je dobre volje. Zato voli hranu. Šetam vrtom, šuškam njegovim poslasticama i dozivam ga. Očekujem da ću svaki čas u travi ugledati tigrasto tijelo, ali i dalje ga nema, pa se poražena vratim se u kuću.
     Otac spava na jednoj strani bračnog kreveta. Najgore mi je kad mu moram iznova objašnjavati da je majka umrla. Prvi put plakala sam cijelo poslijepodne, i drugi, a kasnije su suze presušile još u očima. Na kraju sam vikala iz petnih žila: mrtva je, kako ne kužiš, umrla je ima deset godina, bilo je užasno, iz nje su virile cjevčice i boljelo ju je, koža joj je bila u ranama, kako to možeš zaboraviti, kako, kako? Nakon toga otac bi dugo šutio, a ja sam odšutjela da mi je od njezine bolne grimase još teže gledati njegov otupjeli pogled.
     „Pardon, zna li slučajno netko gdje mi je opasač?“ pita uzvišeno, kao da je dobrodušni kralj, a mi smjerni podanici. Isprva mi nije jasno o čemu se radi, a onda shvatim da želi svoj ogrtač. „Na pranju je.“ Odmah se ozlovolji. Padne mi na pamet onaj glupi vic, kaže li se Irak ili Iran, tako je to s Alzheimerom, puno stvari postane smiješno, smiješ se do ludila, do histerije, do suza u očima.
     Znam da on nije kriv, ali nisam ni ja, ni Marin. Što da onda radimo, nas dvoje nevinih kao najveći krivci, dokle ovako, dok se i mi ne razbolimo?
     „Nakon početne dijagnoze imate još samo sedam godina“, rekao nam je liječnik. Još samo sedam godina. Još cijelih sedam godina.
     Idućeg jutra ocu donesem doručak, a on me grčevito uhvati za ruku.
     „Gdje su mi kartice?“ pita, stisak mu je iznenađujuće jak.
     „Kakve kartice?“
     „Od banke. Ti to ne možeš imat, to je moje.“ Marin prasne u smijeh.
     „Da se ne bi obogatili“, kaže. Sok od naranče štrcne mu kroz nos. Moj otac gleda ga s izrazom čiste panike.
     „Sve je na sigurnom, ne brini. Što god ti treba, samo reci, podignut ćemo“, kažem umirujućim tonom. Moj otac iskolači oči.
     „Krađa! Krađa!“ viče. „Ljudi, pljačka me vlastita krv!“ crven je u licu. Moj je red da prevrnem očima.
     „Nitko tebi ništa neće ukrasti“, kažem. Sumnjičavo gleda prvo mene, pa onda žlicu u svojoj ruci, kao da se boji da je oružje, ili kao da je potpuno zaboravio značenje i primjenu koncepta žlice i pita se kako je moguće da je tehnologija toliko napredovala.
     „I onda kažu, radi i štedi za stare dane“, kaže Marin. Pijemo kavu i pravimo se da smo kod kuće u gradu. Ne znamo kad ćemo se vratiti, briga za oca postala je posao na neodređeno. Ugovor istječe smrću.
     „Bogatstvo treba ili imati dok si mlad, naslijediti pa trošiti, ili se uopće i ne truditi. Vidi njega, recimo“, pokaže prema kauču gdje otac upravo drijema. „Što će njemu ikakav luksuz?Samo da ima gdje leći i što pojesti.“
     „Ja ne bih imala ništa protiv toga da budem na njegovu mjestu jednog dana“, kažem. Razmišljam o Emi. Poželim je nazvati, ali na kraju odustanem. Gledam očevu ćelavu glavu, iz daljine mi izgleda kao glava novorođenčeta.
     „Nije njemu ni loše.“
     Ponekad nisam sigurna gledam li u njegovu prošlost ili u svoju budućnost, ni ima li uopće razlike. To me prestravi, ali nikad zadugo, strah je luksuz za koji treba izdvojiti vrijeme, a ni on ni ja nemamo ga na razbacivanje. Trepnut ću i sve će nestati.
     Zateknem oca kako petlja oko alata.
     „Što radiš?“
     „Brzo će zima“, kaže, kao da je to savršeno logičan odgovor na moje pitanje. Na stol je stavio drvene daske, metar, čekić i čavle. Obuzme me nježnost kad shvatim o čemu se radi. Prije svake zime izrađivao je kuće za ptice. Strateški bi ih posložio na balkon i objesio na okolno drveće, a u njih bi stavio posudice s hranom i vodom. Zbog toga se oko kuće uvijek čuo pjev ptica.
     Veliki prsti sve teže drže čekić, strah me da se ne ozlijedi, pa priskačem u pomoć.
     „Pusti meni“, kažem, a on negoduje.
     „Sad ćeš ti mene naučit kako se to radi.“ Naposljetku kimne. Odjednom je lucidan, svega se sjeća, kako izmjeriti koji dio, kako postaviti daske, ruke pamte ono što je um već zaboravio. Ja sam njegova snaga, režem drvo i zabijam čavle, a on je upravitelj, zapovijeda mi kao šef gradilišta. Kad završimo, divimo se svom djelu.
     „Umorio sam se“, kaže otac i ode na spavanje, a ja stavim kućicu na balkon i dugo je gledam.
     I ja sam se umorila.
     Pričam Marinu što je propustio.
     „Srce mi je stalo kad sam ga vidjela s čekićem. Znaš kako je tvrdoglav, prije bi prste otkinuo nego priznao da nešto ne može.“
     „Svatko lupa glavom o svoj zid“, kaže Marin.
     „Brane, jesi li vidio onaj gol, a?“ otac pita Marina, koji se naviknuo na to da ga se povremeno prekrsti. Brane je bio njegov omiljeni suigrač u nogometnoj momčadi. Dok ga sad gledam, teško mi je zamisliti da je ikada bio u stanju trčati, a kamoli da je u tome bio dobar. Proguta zalogaj juhe i zagrcne se, a ja refleksno skočim. Kad prestane kašljati, ponosno me pogleda, kao da očekuje pohvalu za to što se nije ugušio.
     „Što misliš, koja je ovo godina?“ pitam blago.
     „Sedamdesetprva, koja će bit“, kaže bez trena premišljanja, pa me odmjeri. Kakva sam ja to odrasla, ozbiljna žena koja ne zna u kojoj smo godini?

* * *

     Danas je otac živahniji. Ne leži u krevetu, nego sjedi s nama u kuhinji. Marin me poljubi prije nego što ode na posao. Zavidim mu. Moj otac razjapi usta.
     „Tko ti je ovaj?“ pita ispod glasa.
     „Muž.“ Otac zašuti, ali vidim da i dalje razmišlja.
     „A kad si se ti udala? Koga si pitala smiješ li?“ Isturi bradu koju mu je Marin ranije obrijao.
     „Sad je gotovo“, nasmijem se. On malo razmisli.
     „Sluša li te bar taj tvoj?“ pita. Ja potvrdim, on kimne. Čini se da mu je malo lakše.
     Nakon večere gledamo stare obiteljske slike. Nadam se da će mu one pomoći da se prisjeti, ili da barem manje zaboravlja.
     „Tko je ovo?“ pita. Pokazuje Eminu fotografiju s mature.
     „To ti je unuka. Sad je u Njemačkoj.“
     „Unuka? Ma je. Ovakav mladić, pa već djed!“
     Nisam sigurna je li njegovo iznenađenje stvarno ili zezancija. Nekad mi se čini da nam se cijelo vrijeme ruga i da je pametniji od svih nas. Zahvalna sam što je bar Ema daleko, da ne tuguje prije vremena.
     Kad sam sišla u podrum po još luka, u uglu sam opazila kitnjasti rep. Već sam se poveselila, kad sam shvatila da se mačak ne miče. Krzno mu je još bilo toplo. „Ti glupa beštijo“, rekla sam dok su mi navirale suze. Zašto se skrivao, mogli smo mu pomoći ako je bio bolestan, mogli smo makar biti uz njega, da ne bude sam. Nitko ne bi smio umrijeti sam.
     Kasnije sam morala reći Emi da joj je mačak uginuo. Čula sam kako plače u slušalicu.
     „Bio je obziran do samog kraja“, rekla je. „Htio nas je zaštitit, da ga ne gledamo kako se muči. Da nam bude lakše“, ridala je. Nedostaje mi. Želim je zagrliti i utješiti, napraviti joj pravu, tursku kavu i kolače.
     „Kako je djed?“
     „Isto“, kažem. Nije me više ispitivala, sve joj je bilo jasno. Možda je s onima koji boluju od Alzheimera isto kao s mačkama. Odu od nas dok su još živi i pretvore se u sjene, da nam poslije bude lakše.
     Te večeri otac je neobično razgovorljiv. „Što ti misliš, što je tamo gori?“ uperi štap u plafon i znam da ne misli na paučinu.
     „Nemam pojma“, kažem. Odavno ne vjerujem u bajke. U njegovim očima nazirem strah. Marin prođe kroz kuhinju.
     „Punac, vi ćete gore lijepo ispitati situaciju, pa ćete nam javiti, jel može?“ kaže. Otac ga gleda otvorenih usta, a onda polako rastegne kutove usana u osmijeh.

* * *

     U posljednje vrijeme otac zaboravlja jesti i piti. Samo sjedi kraj prozora i gleda u daljinu.
     „Vidi!“ pokaže štapom. „Ptice.“ Oči mu se rašire od uzbuđenja, kao u dječaka.
     Dva češljugara slete na novu kućicu za ptice i zapjevaju. On ih gleda, razdragan. Njegovoj ljutnji i tvrdoglavosti još bih se nekako i oduprla, ali me slabost drži prikovanom. Prvi put nakon puno godina, zapjeva i otac. Pjeva staru narodnu pjesmu, jednu od onih koje pamte samo ljudi koji žive na određenom mjestu u određeno vrijeme. Sad je to vrijeme prošlo, a i ljudi su na odlasku, samo ih još mjesto pamti.
     Otac pjeva glasno i neustrašivo, kao da prkosi jeseni koja vreba u krošnjama. Ne promiče mu ni jedna jedina riječ. Nakon svega što je već zaboravio, napokon je uspio zaboraviti i da je star.
Pjevaju kao da nemaju nijednu brigu na cijelom svijetu, moj otac i češljugari, dok sunce zalazi za planinu.