Ulomak iz romana “Tapiserija sestara Hekne” Larsa Myttinga

Ulomak iz romana “Tapiserija sestara Hekne” Larsa Myttinga

.

 

Nož koji su iskovali patuljci

 

     Rijeka Laugen čitavom je dužinom bila  zaleđena, saonice su lako klizile, pa je Eiriku Hekneu i njegovim kćerkama od Butangena do Dovrea trebalo samo tri dana. Bilo je to hiljadu šesto jedanaeste godine i u dolini je bilo samo uskih cesta u lošem stanju, zaleđenom se rijekom putovalo lakše, a nerijetko i vedrije. Ljudi koje su susretali u snježnoj vijavici mislili su da su se sestre, umotane sobovim krznom, stisnule jedna uz drugu ne bi li se ugrijale, ali one nisu silazile sa saonica čak ni dok bi se konji odmarali. Kada bi ih tko priupitao koliko im je godina, odgovorile bi da su rođene hiljadu petsto devedeset i pete godine, samo što je Halfrid rođena ljeti, a Gunhild oko Božića. Znatiželjnici bi se nato zabezeknuli, a oni produžili svojim putem, i kada bi se saonice udaljile dovoljno da ih više nitko ne može čuti, i otac i djevojke prasnuli bi u smijeh. Smijeh bi taj dvojako odzvanjao, bio je dvostran kao i sve u njihovim životima: razuzdan dok poriče sve što one jesu, ali manje bolan od onog kratkog hihota kada bi jedna nešto poželjela, a druga joj odgovorila da si slobodno sama ode po to.
     Potjerali su konje dalje na sjever i u sumrak se zaustavili kraj imanja Sel, gdje su živjeli obiteljski poznanici. Ondje su se djevojke iskobeljale iz saonica i istodobno na tlo spustile četiri stopala. Prvo su popravile pregaču koju su nosile, toliko široku da su je mogle zavezati preko oba struka, a onda su se dogegale do drvene kuće u kojoj je bio smješten posebno širok krevet.
     Sutradan su ustali u osvit zore, ali sunce je nestalo kada su stigli do klanaca u Rostenu, ondje je sve bilo u sjeni, i okolna su brda bila toliko zlokobna da nije bilo sumnje da ih je raskomadao neki bijesni div. Zrake sunca nikada nisu dopirale do dna klanaca, i ljetni dani u Rostenu navodno nisu bili topliji od prosječnih listopadskih dana. Jedino što je ovdje preživljavalo bila su stvorenja kojima svjetlo nije trebalo, ili ga ionako nisu ni podnosila. Planina koja ih je okruživala zaranjala je u kanjone u kojima se voda nikada nije smrzavala, već sveudilj pjenila. Eirik je potjerao konje, a oni su se uspeli uza strmine, probijajući se kroz duboki snijeg i urušene kamene gromade. Oca, konje, kćerke i saonice zabijelila je zapjenjena rijeka kroz koju su se probijali, u tolikoj gromoglasnoj buci da se ništa nije moglo čuti, ali ništa se nije moralo ni reći jer se svatko u Rostenu pitao samo jedno, i to koliko još ima puta prije no što izbije iz Rostena.
     Tada se krajolik izravnao i vidjeli su da još postoji sunce. I konjima i ljudima pao je kamen sa srca kada su stigli do drvenih kuća na imanju Lie, gdje ih je dočekala tetka sestara. Tetka je nazočila dugotrajnom porodu onomad u Butangenu, koji je završio smrću njezine sestre, a okupile su se ondje i brojne žene da vide čudo izraslo u utrobi Astrid Hekne Starije: dvije djevojčice sraštene od kukova nadolje.
     Tim je djevojkama sada bilo šesnaest godina i namjeravale su se nastaniti u brvnari na obroncima nad imanjem Lie, na prikladnoj udaljenosti od ljudi, na stazi kojom se malotko služio. Drvena je kuća radi njih i izgrađena, bila je to lijepa brvnara otporna na vjetar, s glatkim unutarnjim zidovima koji su zlaćano svjetlucali i mirisali na svježu borovinu, te je imala jednu spavaću i jednu radnu sobu. Same su se brinule o sebi i šalile se kao i inače. Kada je Halfrid zamolila Gunhild da naloži drva, sestra je odgovorila:
„‘Oću, a ti odi po vodu.“
     Djevojke su od malih nogu iznenađivale i uveseljavale obitelj Hekne tapiserijama. Ali Butangen i okolna sela držali su se u tkanju kućne radinosti i jednostavnih motiva, a Eirik je htio da se upoznaju s istančanim umijećem tkanja starim stotinama godina za koje je znao da ga njeguju nešto sjevernije od Butangena. Kod tetke su mogle upoznati najstarije majstorice iz Bøverdalena, Lesja i sela između njih. Bile su to isključivo žene, mrmljave i pažljive, pogurene i često zajedljive, nositeljice znanja, stoljećima prenošenih s koljena na koljeno, znanja o vuni, biljnim bojama i uzorcima koji su poslije u Norveškoj postali popularni, ali tada još nisu imali ni imena. Sve se to izrađivalo na načine koji se nisu mogli opisati glasom ili nacrtati znakovima; tko ih je htio naučiti, morao je sjediti kraj majstorica i tjednima ih promatrati, upijati pa vježbati iz dana u dan.
     Premda same toga nisu bile svjesne, mnoge su žene iz Sjevernog Gudbrandsdalena bile među najvještijim majstoricama tkalačkog umijeća u Europi. Provele su mjesece pred uspravnim tkalačkim stanovima, okvirima s kojih su niti visjele na utezima od kamenja. U drugim je zemljama cehovskim pravilima, a ponegdje i zakonima, taj zanat bio rezerviran za muškarce, i u Europi su tapiserije kakve su se radile u Sjevernom Gudbrandsdalenu bile poznate kao flamanske. Ali kako se što nazivalo ili radilo na drugim mjestima, nije ih se ticalo kao ni lanjski snijeg, i sve da se tko i usprotivio, brzo bi opazio da žene iz Gudbrandsdalena, ni siromašne ni bogate, ne poznaju tradiciju pokornog ponašanja, pa bi i najobazrivijim muškarcima znale prirediti živi pakao.
     Mjesecima su majstorice zanata pohodile sestre Hekne. Tkale bi sve dok bi bilo danjeg svjetla, a navečer bi prele pred kaminom jer bi toplina omekšala mast u vuni. Podučavale su djevojke naj- rjeđim metodama bojena biljnim bojama, a također su im – tako se barem govorkalo – u polumraku dozvolile vidjeti tapiserije iz pretkršćanskih vremena, tapiserije koje su drevne nordijske priče prikazivale zagonetnim simbolima, metamorfima i stvorenjima napola životinjama napola ljudima.
     No te su tapiserije isključivo pripadale noćnim lekcijama, a ujutro bi djevojke s prvim zrakama sunca ponovno bile spremne tkati tapiserije s kršćanskim motivima. Zauvijek bok uz bok, jedna uz drugu, s onom širokom, lijepo izvezenom pregačom koja im je prekrivala struk i bedra, spretnošću ruku koju su već dokazale pletući jedna drugoj u zoru uvijek raznolike pletenice, i tugom koju su zacijelo nosile u sebi, premda ili još nije sazrela ili su se odavno s njom već pomirile.
     Starice su zamijetile kako žustro i precizno njih dvije rade. Svojom jedinstvenom četveroručnošću zatezale su niti brže i od koga drugog, i svi koji su ih promatrali točno su shvaćali zašto je druga riječ za paučinu upravo pređa. Majstorice su usto zamijetile i izniman kontakt između sestara. Refleksi su im bili čvrsto povezani, svaka od njih osjetila bi već i sjenu misli one druge, kad bi jednoj što palo na um, druga joj je već priskakala u pomoć, no kada se oko nečega ne bi složile, svemu bi tome došao kraj, radile bi jedna protiv druge, ali nijedna ništa nije mogla napraviti a da je druga u hipu ne spriječi ili joj uništi rad, a lako su i predviđale i kakve će im klipove ona druga baciti pod noge, i znale su kako se osvetiti, pa si tako nikada ne bi uistinu uzvratile, nikada ne bi odista izbacile iz sebe ozlojeđenost, samo bi se besciljno laktarile dok ih drugi ne bi prekinuli, da se ne uništi lijepo započeto djelo.
     U to su vrijeme djevojke malokad tkale vlastite uzorke i nisu još osmislile one zagonetne motive po kojima su poslije postale poznate i koji su dosegli vrhunac u djelu upamćenom kao tapiserija sestara Hekne – a koje je prikazivalo Skråpånattu, zadnji dan poznatog nam svijeta, dan kada će od Zemlje ostati još samo golet, i svi će živi i mrtvi biti dovedeni pred sud. Čitavu su zimu tkale tri kralja, i mudre i lude djevice, i bile su sretne kada je došlo proljeće i ljeto hiljadu šesto dvanaeste, ljeto koje je jedne nedjelje krajem kolovoza i dalje bilo na vrhuncu.
     Jedna se nedjelja istaknula u povijesti. Sve bi bilo drukčije da se ovaj događaj odvio u subotu, ali nedjeljom su se svi seljani okupljali u crkvi. Svi osim dviju sestara koje zbog svoje urođene mane nisu voljele izlaziti među toliku svjetinu.
     Zato nisu saznale da je policijski načelnik iz Dovrea učinio nešto nečuveno: uletio u crkvu i prekinuo misu, i ne samo to, čak nije ni odložio bojnu sjekiru u predvorju crkve, nego je s njom prišao propovjedaonici i tri puta kundakom udario o pod da obznani da je u zemlji započeo rat. Otad nadalje Norveška je bila u ratu.
     Policijski je načelnik rekao da je u Romsdalen pristigla trupa od nekoliko stotina škotskih plaćenika, da su već prošli sela oko Lesja na putu do Dovrea, i da su već poslani svici s porukom na sjever i jug doline te svim pokrajnjim dolinama. Pastor je prekinuo misu i ljudi su izišli iz crkve, i tijekom tog dana svako je imanje predalo jednog vojnika, a ostali su redom napuštali imanja, bježeći na pašnjake i za sobom ostavljajući samo po jedno zavezano tele. Ljudi su znali da vojnici tog doba i inače grabe sve što im treba, bilo da su to hrana, smještaj ili žene, ali kružile su glasine da su ti Škoti prodali duše Vragu, pa da stoga ubijaju sve ljude na putu i pale kuće iz kojih ti ljudi bježe, a imali su i pse koji znaju rastrgati bjegunce. Nekad bi čak kravama muzarama iz čiste zabave odsjekli papke i pustili ih da krvare i posrću uokolo, i zato je najbolje bilo na imanju ostaviti zavezano jedno tele, ostaviti sva vrata otvorena i nadati se da će im hrana i smještaj dovoljno prijati da poštede imanje.
     Djevojke Hekne zaostale su za drugima. Nitko im nije bio dovoljno blizak da bi se saznalo jesu li ostale zato što su htjele zaštititi neku dragocjenu tapiseriju ili zato što su se tako sporo kretale da bi bile lak plijen ako bi ih neprijatelj slijedio do pašnjaka, ili možda jednostavno zato što nisu htjele bježati, naslućujući već tada buduće događaje.
     Sutradan je kroz Dovre protutnjila bučna trupa s više od tristo vojnika. Najprije psi, zatim časnici na konjima, s kacigama, mačevima i po dva pištolja, a ostatak je činila šarolika sljedba iskusnih i mladih pješadinaca, pa zatim još i žene, pa oružari i sedlari, i na samom začelju postrojeni veterani koji bi za sobom povlačili zalutale.
     Vojnici su se dolinom uspinjali upravo onom uskom stazom i ubrzo su se našli kraj brvnare sestara Hekne. Morale su one čuti to stupanje vojnika, konja i neprekidni žamor. Trupa je gotovo već bila i prošla kada je jedan časnik zaustavio konja i izdana je zapovijed. Dvojica mladića dobila su svaki po jedan mač, iskoračila iz trupe i približila se brvnari dok su ih čekali oni sa začelja.
     Ušli su bez kucanja.
     Zadržali se neobično dugo.
     Toliko dugo da je časnik taman za njima htio poslati ljude, ali tada su izašli, spuštenih mačeva i s dvjema kožnim vrećama napunjenim pitkom vodom.
     Koje su riječi toga dana njih četvero uputili jedni drugima u kućici sestara Hekne, znaju samo oni. Pouzdano je samo da su vojnici oprezni, a često i uplašeni ljudi, i vrlo je lako zamislivo da su ona dvojica vojnika prvo pomislila da za tapiserijom sjede mitološke Norne, božice sudbine koje pletu životne niti svakog čovjeka, jer drevna su nordijska vjerovanja itekako bila poznata na otocima s kojih su došli.
     Zacijelo ih je iznenadilo i to što su se mogli sporazumjeti na istom jeziku. Časnici su bili Škoti, ali vojnici su dovedeni s Orkneyjskog i Shetlandskog otočja, koji su duže od šesto godina bili pod Norveškom, i gdje se još mogao čuti norveški govor, premda su otoci u međuvremenu pripojeni Škotskoj.
     Vojska je nastavila svojim putem i te su se večeri utaborili na brežuljcima Kråkvoldena, sat vremena marša južno od brvnare sestara Hekne. Ondje su upalili krjesove i otišli se opijati i obarati ruke, što su sve bili naslijeđeni običaji od njihovih norveških predaka.
     Ono što Norvežani nisu znali jest da vojnici uopće nisu planirati napasti Norvešku. Bili su na putu u Švedsku, htjeli su se boriti u Kalmarskom ratu kao plaćenici švedskog kralja. Ništa nisu palili i nikoga nisu ubijali na svom putu, makar su im dobro poslužile glasine da su neljudi. Jer većina je vojnika zapravo bila nenaoružana, tek ponetko je već imao iskustva u bitkama, a većina njih bili su prisilno unovačeni siromasi, mladići otkupljeni iz zatvora ili jednostavno potjerani u vojsku.
     Zapovjednik vojske zvao se Ramsay, a pod njim je bio pukovnik Sinclair, koji je svako jutro na dlanu palio barut kako bi po obliku dima zaključio kakve će im opasnosti donijeti predstojeći dan. Nije da su se bojali Norvežana. Marširali su kroz Norvešku jer je to bilo manje rizično nego da brodom preplove tjesnac Skagerrak. Norveška je bila opustošena, bijedna zemlja, puna sirotinjskih zabiti čiji bi se žitelji skrivali čim bi ugledali strance, a dosadašnje putovanje upravo je to i dokazalo, nije li? Nigdje neprijatelja na vidiku!
     Samo što su se vijesti u to vrijeme sporo širile. Ono što Ramsay i Sinclair nisu znali bilo je da je kralj Christian u Kopenhagenu samo osam godina prije toga izgubio vjeru u to da bi plaćenici mogli braniti njegovu hladnu i surovu zemlju na sjeveru, pa je odlučio uspostaviti red tako što je obvezao seljake ne samo na to da zemlji ustupe vojnike, već i na to da svako imanje posjeduje oružje. Vijest je proputovala zemljom po strogo određenim rutama, a svitke su nazvali vojnim strijelama: na jednom kraju bili su spaljeni, a na drugom su bile pričvršćene male omče, da ih podsjete da će svaki vlasnik gospodarstva koji se ogluši na zapovijed biti obješen na krovu vlastita doma, dok će mu oko njega gorjeti kuća i čitavo imanje.
     Zato su se vojnici okupili.
     Već su u utorak vojne strijele stigle u svaki, pa i najzabačeniji kutak Gudbrandsdalena, i pet stotina vojnikaseljaka okupilo se na dan marša južnije od Škota, u Kringenu, gdje je planina strmo zaranjala u Laugen, i jedini prohodan put činila je jedna krivudava stazica. Škoti su u klanac stigli u srijedu, a puteljak je bio toliko uzak da njime nisu mogli proći dvoje po dvoje, tako da se trupa morala razvući po čitavoj dužini, i tada se začuo hitac te se srušio pukovnik Sinclair. U čelo ga je pogodilo dugme jakne napravljeno od nasljednog srebra, ali sažvakano u oblik metka, ispaljeno iz gotovo dva metra dugačke puške koju je držao strijelac iz Ringebua, čovjek koji je znao da samo srebro može ubiti one što šuruju s Vragom. Jedina je utjeha Sinclairu bila to što su ga, jer je jahao na čelu, još stoljećima pamtili kao zapovjednika škotske vojske.
     Škoti su napadnuti odozgo, s puškama, kopljima i dugačkim bojnim sjekirama. Tri sata trebalo im je da ubiju polovicu plaćenika. Pala je samo nekolicina Norvežana. Preživjeli su odvedeni na jug i zatvoreni u štagalj. Policijski načelnici naredili su da ih treba odvesti do utvrde Akershus u Kristianiji, i ondje ih prepustiti kraljevim ljudima. Međutim, bio je kolovoz, doba kada ima najviše posla, i dok su Norvežani navečer dijelili rakiju, mrmljali su kako će biti potreban čitav niz stražara da tako daleko prati zarobljenike, i trebat će im mnogo hrane, i to će toliko dugo trajati da će pšenica i sijeno istrunuti na poljima, pa će zimi pak svi gladovati; je li to kraljeva zahvala za to što su mu obranili zemlju?
     Sljedećeg jutra bilo je pokušaja bijega i izbijale su svađe među stražarima i zarobljenicima, a poslije i svađe među samim stražarima. Završilo je tako da su zarobljenike dvoje po dvoje izveli iz štaglja i pogubili metcima i kopljima.
     U tišini koja je uslijedila osjetili su sramotu i užas.
     Bože, pomozi. Što smo to učinili. Gospode. Što smo učinili.
     
Uplašili su se samih sebe. Uplašili su se otkrivene surovosti u sebi.
     To smo bili u stanju učiniti. Ja sam bio u stanju učiniti to. I ti isto.
     Smrti je izbjeglo osamnaest muškaraca, i trojica su odvedena u Akershus. Dolje u Kristianiji jedan je guverner zapisao čitav događaj i zatvorio mapu. Bio je to vojnički podvig iza kojeg je uslijedio pokolj, i nitko nije želio da ga se podsjeća na pokolj pred štagljem. Osamdeset je godina prošlo prije no što je zapisano nešto više o škotskoj povorci. Osamdeset godina prije no što su oživjeli u stihovima i pjesmama, gdje se čitav događaj često opisivao samo kao junačko djelo. Iznimka je bila jedna pjesma, brzo zaboravljena upravo jer se u njoj spominjao i pokolj. Jedan se stih odnosio na pošteđenog mladića. On se sam bio oslobodio i pošao prema koplju, izgovorivši na norveškom:
     Recite Bogu, kad mrtve nas zatekne, da danas još sam prijatelj Halfrid Hekne.

     Moglo bi se povjerovati da je to bio isti onaj mladić koji je nekoliko dana nakon bitke došao na sjever, u Lie. Imao je ružnu posjekotinu i rekao da će raditi besplatno, samo za hranu. Brat mu je navodno bio ubijen u Kringenu, bili su siromasi s Hebrida koji su došli na Shetlandsko otočje tražiti posao, kada su odjednom nahrupili časnici i prisilili ljude da idu s njima, što nije bilo ni po zakonu ni po pravdi, ali časnici su bili naoružani, a oni nisu. Mladiću su povjerovali na riječ i dali su mu da radi s kosom, sjekirom, motikom i lopatom. Svaki je dan odlazio do brvnare sestara Hekne i donosio im vodu, drva za ogrjev i hranu, ali što se točno dogodilo u rano ljeto iduće godine nije bilo poznato. Tetka je pripazila da se oko incidenta ne prošire tračevi, i jedini izvan Sjevernog Gudbrandsdalena kojemu su sve prepričali bio je Eirik Hekne kada je za Božić došao da djevojke odvede kući, a tada im je rana već gotovo zacijelila. Barem ona iz koje je potekla krv.
     Teta mu je ispričala kako su iz brvnare sestara Hekne doprli krici, obje su djevojke toliko usrdno i prodorno vriskale da se čulo i dolje na imanju. Dotrčali su do sestara i zatekli ih krvave i preplašene, ali one nisu htjele odati što se dogodilo, osim što su rekle da su se posjekle i da nitko za to nije kriv. Nastala je velika strka, ranu je bilo teško privezati, i tek su poslijepodne ljudi osvijestili da je nestao onaj mladi Škot. Ukrao je dovoljno hrane da stigne do obale, ali najčudnije je bilo što su tragovi prilično jasno ukazivali na to da se bio vratio u smočnicu i ostavio dio prvotno ukradene hrane, što se pak rastumačilo kao dokaz da je bio spremio hrane za dvoje, ali je odustao i od izvornog plana i od osobe s kojom je mislio pobjeći. Rana se zatrovala i djevojke su dugo ležale u groznici, a tetka je smatrala da su preživjele samo zato što su se posjekle istim onim nožem kojim su i tkale, a njega im je dala jedna žena iz Bøverdalena. Za taj se nož ne samo govorilo da je pronađen u zemlji, odnosno da je nekome ispao na golo tlo i da je pronađen dugo nakon što već bio zaboravljen, već da ga se moglo i naoštriti kao noževe za koje su ljudi na imanju govorili da su ih iskovali patuljci, bića podzemnog svijeta. Takvih je noževa bilo u svakom selu, i slali su ih okolo da liječe bolesne životinje i ljude, a tetka je smatrala da je upravo to što su taj nož iskovali patuljci djevojkama spasilo živu glavu.
     Nakon tog je događaja između sestara zavladala posvema drukčija vrsta tišine. Prvi su put u životu počele izrađivati tapiserije svaka za sebe, a prve dvije neupitno su odražavale ono što su ugledale u grozničavim snovima. Neki su tvrdili da im se jedne noći vratio onaj mladić i ostavio nešto za Halfrid, nešto što joj je priraslo srcu više i od čega drugog, ali nitko nije saznao što je to. Otac ih je odveo kući, a pod ledom kojim su putovali rijeka je Laugen žuborila prema moru, prenoseći još jednu tajnu iz Gudbrandsdalena.

     Kod kuće u Butangenu uselili su se u novoizgrađenu veliku kuću na imanju Hekne. Postavili su tkalački stan da bi mogle izrađivati ono čemu su posvetile ostatak života. Kada su umrle, crkvi je poklonjena tapiserija sestara Hekne, njihovo najrazrađenije i najzagonetnije djelo. Poslije, kada su Sestrinska zvona izlivena i nazvana po njima, ljudi su počeli naslućivati odakle se crpi snaga nerazdvojnosti crkvenih zvona jer su zvona, ništa manje nego i djevojke, istinski bila nerazdvojna. Ali koliki se poriv za daljinom krije u nerazdvojnosti, nije lako mogao shvatiti nitko osim onih koji su znali što se dogodilo u sjevernoj dolini. I upravo je stoga samo šačica ljudi znala kolike su se moći oslobodile na smrtnoj postelji sestara Hekne, kada je Gunhild sklopila Halfridine ruke u svoje i rekla:
     Ti ćeš trkat’ daleko, i ja ću trkat’ blizu, a kad se djelo završi, mi ćemo zajedno doć’.

 

Povezane knjige:

Sestrinska zvona
Sestrinska zvona
-10%
18,99 €21,10 €
Tapiserija sestara Hekne
Tapiserija sestara Hekne
-10%
18,99 €21,10 €