Ulomak iz knjige “OK je što niste OK” Megan Devine
Pristup tugovanju u našoj kulturi potpuno je pogrešan. Mislila sam da znam mnogo o tugovanju, odnosno žalovanju; ipak sam već gotovo deset godina radila kao psihoterapeutkinja. Radila sam sa stotinama ljudi: od onih koji su se borili s ovisnošću ili beskućništvom do klijenata koji su u moju privatnu praksu dolazili zbog trauma, zlostavljanja u djetinjstvu ili gubitka voljene osobe. Radila sam na eduka cijama o seksualnom nasilju i zalaganju za žrtve seksualnog nasilja, pri čemu sam ljudima pomagala da se nose s jednim od najgorih iskustava u svom životu. Proučavala sam najnovije znanstvene spoznaje o emoci onalnoj pismenosti i otpornosti. Bilo mi je iznimno stalo do mog rada i smatrala sam da je važan i vrijedan.
A onda mi se jednog sasvim običnog, sunčanog ljetnog dana 2009. godine partner utopio pred očima. Matt je bio snažan, zdrav i u sjajnoj formi. Od 40. rođendana dijelila su ga samo tri mjeseca. S obzirom na njegove sposobnosti i iskustvo, nije postojao ama baš nikakav razlog da se utopi. Bilo je to potpuno nasumično i neočekivano i svijet mi se nakon toga raspao.
Nakon što je Matt poginuo, htjela sam nazvati sve svoje klijente i ispričati im se zbog svog neznanja. Iako sam imala iskustva s dubokim radom na emocijama, Mattova mi je smrt otkrila jedan posve drugi svijet. Ništa što sam znala nije bilo primjenjivo na tako velik gubitak. S obzirom na sve moje iskustvo i obrazovanje, ako je itko mogao biti spreman nositi se s takvim gubitkom, to sam trebala biti ja. Ali na to me ništa nije moglo pripremiti. Ništa od onoga što sam naučila nije bilo važno.
I nisam bila sama u tome.
Tijekom prvih godina nakon Mattove smrti polako sam počela otkrivati zajednicu ožalošćenih, tugujućih ljudi. U svom smo pro fesionalnom životu bili pisci, aktivisti, profesori, socijalni radnici i znanstvenici, a u družinu mladih udovica, udovaca i roditelja koji su ostali bez djece povezalo nas je naše zajedničko iskustvo boli. Ali nije nam samo to bilo zajedničko. Svatko se od nas osjećao kao da nas drugi osuđuju, posramljuju i ispravljaju u našem tugovanju. Pričali smo jedni drugima o tome kako nas ljudi potiču da „prebolimo”, zaboravimo prošlost i prestanemo govoriti o onima koje smo izgubili. Upozoravali su nas da bismo trebali krenuti dalje i govorili nam da nam te smrti trebaju kako bismo naučili što je u životu važno. Čak i oni koji su nam pokušavali pomoći na kraju bi nas samo povrijedili. Floskule i savjeti, i kad su bili dobronamjerni, zvučali su kao da se nji ma naprosto odbacuju naši osjećaji, a naša velika bol svodi na šuplje fraze iz čestitaka.
Upravo onda kad su nam najviše trebali ljubav i podrška, svi smo se mi osjećali usamljeno, neshvaćeno, kritizirano i odbačeno. Ljudi oko nas nisu bili okrutni; naprosto nisu znali kako da nam pomognu. Kao i mnogi tugujući ljudi, prestali smo razgovarati o svojoj boli s prijateljima i obitelji. Bilo nam je lakše pretvarati se da je sve OK nego neprestano braniti i objašnjavati svoju bol onima koji je ne mogu shvatiti. Utjehu smo potražili među drugima koji tuguju jer su samo oni znali kakvo je tugovanje zapravo.
Gubitak i tugovanje zadese svakoga. Svi smo se mi u bolnim periodima života ponekad osjećali neshvaćeno. Također smo i bespomoćno gledali druge kako pate. Svi smo mi nespretno nastojali pronaći prave riječi, iako smo znali da ništa što kažemo to ne može popraviti. Tu nema pobjednika: ožalošćeni se osjećaju neshvaćeno, a njihovi se prija telji i obitelj pred njihovim žalovanjem osjećaju bespomoćno i glupo. Znamo da nam treba pomoć, ali ne znamo što da zapravo zatražimo od drugih. A kad pokušamo pomoći onima koji proživljavaju najgori period u svom životu, samo im to još više otežamo. Naše se najbolje namjere izjalove.
Nismo mi krivi za to. Svi se mi u svom tugovanju želimo osjećati voljeno i podržano i svi mi želimo pomoći onima koje volimo. Pro blem je u tome što smo tomu naučili pogrešno pristupati.
Naša kultura tugu smatra bolešću; to je zastrašujuća, zbrkana emocija koju treba što prije razriješiti i krenuti dalje. Zbog toga imamo zastarjela uvjerenja o tome koliko bi tugovanje trebalo trajati i kako bi trebalo izgledati. Smatramo ga nečim što treba savladati ili ispra viti, a ne podržati. Čak se i psihijatre uči da tugovanje tumače kao poremećaj, a ne kao na prirodnu reakciju na velik gubitak. Kad se ni profesionalci ne znaju nositi s gubitkom, kako da mi ostali reagiramo vješto i dostojanstveno?
Između onoga što najviše želimo i suvremene kulture dubok je jaz. Ne možemo ga premostiti svojim trenutnim pristupima tugovanju. Naše kulturne i stručne ideje o tome kako bi tugovanje trebalo izgledati onemogućavaju nam da vodimo brigu o samima sebi dok tugujemo i da podržavamo one koje volimo. A što je još gore, te zastarjele ideje otežavaju prirodnu, normalnu bol dodavanjem nepotrebne patnje.
Postoji drugi način.
Otkad je Matt poginuo, preko svoje sam internetske stranice Refuge in Grief radila s tisućama tugujućih ljudi. Proteklih sam godina skupljala stručna znanja o tome što zapravo pomaže tijekom dugog, teškog procesa tugovanja. Usput sam postala poznata kao jedna od vodećih američkih stručnjakinja za pomoć u tugovanju, ali i općenito za suosjećajnije, vještije povezivanje s drugima.
Moje teorije o tugovanju, ranjivosti i emocionalnoj pismenosti temelje se na mom osobnom iskustvu i na pričama i iskustvima tisuća ljudi koji daju sve od sebe kako bi se probili kroz krajobraz tugovanja. Na temelju iskustava tugujućih ljudi i njihovih obitelji i prijatelja koji ne znaju kako bi im pomogli, otkrila sam pravi problem: u našoj nas se kulturi naprosto ne uči kako da tugovanju pristupamo s vještinama koje nam trebaju da bismo uistinu bili od pomoći.
Ako želimo bolje voditi brigu jedni o drugima, moramo tugovanje iznova učiniti normalnim dijelom ljudskog postojanja. Moramo raz govarati o njemu. Moramo ga poimati kao prirodan, normalan proces, a ne kao nešto što treba izbjegavati, požurivati ili prikazivati u lošem svjetlu. Moramo početi razgovarati o pravim vještinama koje nam trebaju da bismo se nosili sa životom koji je uslijed gubitka nepovratno izmijenjen.
U ovoj se knjizi predstavlja novi pristup tugovanju, novi model koji nije smislio neki profesor koji u svom uredu proučava tugovanje, već netko tko ga je proživio. Prošla sam to. Bila sam ona osoba koja leži na podu i zavija od boli, koja ne može jesti ni spavati, koja ne može izaći iz stana na više od nekoliko minuta. Sjedila sam nasuprot psihoterapeutu i slušala zastarjele i posve irelevantne priče o fazama tugovanja i moći pozitivnog razmišljanja. Patila sam od fizičkih poslje dica tugovanja (gubitak pamćenja, kognitivne promjene, anksioznost) i pronašla metode koje mi pomažu. Kombiniranjem svojih kliničkih vještina i osobnog iskustva otkrila sam razliku između rješavanja boli i podržavanja boli. Iz prve sam ruke naučila zašto je štetno pokušavati riječima izvući nekoga iz tugovanja i zašto je to posve drukčije od po maganja toj osobi da živi sa svojom boli.
U ovoj se knjizi nudi način da promijenimo svoj odnos prema tugovanju. Čitatelje potičemo da svoje tugovanje smatraju prirodnom reakcijom na smrt i gubitak, a ne abnormalnim stanjem uma koje treba promijeniti. U ovoj se knjizi tugovanje ne predstavlja kao problem koji treba riješiti, već kao iskustvo koje treba podržati; na taj način čitatelju pružamo ono što i mi sami najviše priželjkujemo: razumijevanje, suosjećanje, prihvaćanje i put kroz bol.
U ovoj se knjizi čitateljima pokazuje kako da se prema svom tugo vanju postave vješto i suosjećajno, ali ona nije samo za one koji tuguju: cilj je ove knjige da svima bude bolje. Svi ćemo mi jednom u životu doživjeti veliku bol i gubitak. Svi ćemo mi poznavati nekoga koga je zadesio težak gubitak. Gubitak je univerzalno ljudsko iskustvo.
U svijetu koji nam govori da je tugovanje zbog smrti voljene osobe zapravo bolest koju treba izliječiti, ova knjiga nudi drukčije gledište, koje nas potiče da preispitamo svoj odnos prema ljubavi, gubitku, duševnoj boli i zajedništvu. Ako počnemo uistinu shvaćati pravu narav tugovanja, u svojoj ćemo kulturi nailaziti na više podrške, pomoći i brižnosti. Dobit ćemo ono što svi mi najviše želimo: moći ćemo pomagati jedni drugima kad nam zatreba pomoć i osjećati se voljeno i podržano usred svih užasa koji nam se u životu mogu dogoditi. Kad promijenimo način na koji razgovaramo o tugovanju, svima će nam biti bolje.
Ono što nam je svima zajedničko (i prava motivacija za pisanje ove knjige), naša je želja da bolje volimo. Da volimo sami sebe kad patimo i da volimo jedni druge kad bol ljudskog postojanja postane prevelika da je itko sam podnese. U ovoj ćete knjizi naći vještine koje vam tre baju da biste ostvarili takvu ljubav.
Hvala vam što ste ovdje i što ste voljni čitati, slušati i učiti. Zajedno svaku situaciju možemo promijeniti nabolje, čak i kad je ne možemo ispraviti.