Ulomak “Sudnji dan”

Prva priča

Na manje od toga neću prista

Vjenčani prsten

 

Morat će se uspeti preko mrtvih. Dotaknuti stopalo Krista raspetog na križu. Zaključati se u župni ured. Ispuzati kroz otvor kroz koji se inače iznose mrtvi.

Bila je to, po običaju, nagla i slabo promišljena odluka, i nije ju više mogla povući. Astrid je odlučila vidjeti Gunhild, Sestrinsko zvono koje je u sebi sadržavalo sve srebro iz nasljedstva obitelji Hekne. Odlučila je tako! Majka joj to nema pravo zanijekati. A ni otac, a ni pastor.

Palo joj je to na um večer prije, zamisao je nabujala tijekom noći, i kad je jutros cik u zoru spustila stopala na mrzle podne daske, bilo je odlučeno: Dogodit će se to danas, ove nedjelje. Tijekom mise, kad nitko neće držati oko na njoj. Pastor Schweigaard i crkvenjak Røhme bit će, jasno, u crkvi, a premda ne pohađa mnogo seljana nedjeljnu misu, ipak se slabo tko za vrijeme nje zadržava vani jer se tako rađaju tračevi, čak i ako oni koji su ih proširili ni sami u tom času nisu bili u crkvi.

Noktom je sastrugala mraz s prozorskog stakla. Astrid Hekne pogledala je imanje svoje obitelj. Danima je sniježilo, sniježilo i sniježilo s tek pokojim pauzama, kao što stanki ima i između stihova vječne pjesme. Vani je sve bilo samo bijelo ili smeđe-crno. Stare drvene kuće sa snijegom do prozora, bez zvukova osim što bi gdjegod zamukale krave i začula se lopata kojom je Gorostas od Isuma, sada zaposlenik njihova imanja, čistio snijeg. Od mirisa je osjećala samo mačku iz staje. Kretala se samo pastirica, pošla je do staje. Osim toga, Butangen je mirovao.

Ideju je osjećala u trbuhu. Snažno, činilo joj se da ne bi više mogla podnijeti život ako ne vidi crkveno zvono. Ideju su možda ohrabrile, podjarile priče Adolfa i Ingeborg, koji su joj bili poput bake i djeda. Starci su joj ispričali sve o događajima u Butangenu tisuću osamsto osamdesete te osamdeset i prve godine, nazivali su to razdoblje Srebrnom zimom. Stvar se tada završila tako što su staru crkvu odnijeli iz Butangena, a jedno od dva Sestrinska zvona visi sada u osunčanom, ali zagonetnom zvoniku pod crkvom.

Priče o Sestrinskim zvonima i tapiseriji sestara Hekne obuzimale su Astrid još od malih nogu. Pojačavale su nespokoj koji je osjećala otkad je znala za sebe. Divlje nestrpljenje zbog kojeg se nikada nije mogla suzdržati da se ne češe kad je komarac ugrize, zbog kojeg se s mačjom mladunčadi igrala kao da je i sama mačka i zbog kojeg je kroz djetinjstvo prošla vječno izgrebenih ruku i oderanih koljena.

Učinilo bi joj se da katkad vidi tragove sestara. U pomoćnoj zgradi nalazio se stari tkalački stan, ali nije bilo utega, jamačno su skinuti da posluže na ribarskim mrežama. Kad je iz povrtnjaka čupala korov, naletjela je na neke biljke za koje joj se činilo da su sestre iz njih mogle dobivati boje za pređe.

Jedno sjećanje na njih sačinjavao je i poklopac na kraju hodnika prve etaže.

Mrtvački otvor. Dovoljno širok da dvije osobe mogu proći.

Kuća je bila izgrađena u vrijeme kad se mrtvaci nisu iznosili na ulazna vrata jer bi onda znali put i vratili bi se opsjedati kuću. Zato se lijes iznosio kroza zid one strane kuće koja je u sjeni, gdje nitko nije imao nikakvog posla i slobodno su rasle koprive, to bi zbunilo dušu, pa bi se ipak uputila na nebo. Možda bi i danas trebalo vjerovati u to, sjetila se što je Ingeborg rekla: nitko još nije uspio opovrgnuti da volja čovjeka živi i nakon što on umre.

Stara Ingeborg prestravila se jedne zime kad su Astrid i njezina sestrica Esther, u divljoj igri, uspjele otvoriti mrtvački otvor i u kuću se prevrnuo snijeg, a još je gore bilo kad je brat Tarald otišao po lopatu i u snijegu iskopao tunel, pa pokušavao prestrašiti Esther, uvjeravajući je da vodi do carstva mrtvih.

Nastavili su i poslije kopati tunele u snijegu tako da se Esther može igrati u njima. Nitko se u mraku nije snalazio bolje od nje, ta što je mrak onomu tko u njemu živi. Njezini se snježni tuneli nikada nisu urušavali. Esther bi se redovito zaustavila na pravome mjestu jer je osjećala promjene u hladnoći i uvijek je znala odrediti koliko je blizu površine.

 

Sada su bili mrtvi, Adolf i Ingeborg, zakupnici koji su odgojili njezina oca na Halvfareliji. Ni brata ni sestru, kao ni njezine roditelje, nisu osobito zanimale njihove priče o legendama iz Butangena. Astrid ih se pak nije mogla naslušati, i samo ih je ona još znala točno prepričati, zbog čega joj se i činilo da jedina na svijetu snosi tu odgovornost.

S vremena na vrijeme odlazila je na bakin grob i promatrala svoje ime. Baka je navršila samo dvadeset i jednu godinu, ta Astrid po kojoj je dobila ime. Umrla je pri porodu svoje dvojice sinova, od kojeg je jednog poslala u stranu zemlju. Oduvijek se Astrid čudila toj bakinoj odluci. Poželjela bi da je tu, da joj može objasniti. Na tavanu je pronašla kovčeg s bakinom odjećom, kao i neka pisma i crtaće blokove Gerharda Schönauera, njemačkog studenta arhitekture, njezina djeda. Tako je živopisno Ingeborg prepričavala priče o njih dvoje da se malenoj Astrid, kad je pročitala pisma, činilo da već zna što u njima piše.

Uskoro će napuniti sedamnaest godina. Već je po ondašnjim običajima bila punoljetna. A ipak bi svi samo nešto promumljali kad bi pitala za crkvena zvona. Najčešće nešto o onom čudnom prokletstvu, da nitko osim neudane djevojke iz obitelji Hekne ne smije vidjeti metal Sestrinskih zvona. Svi bi drugi umrli, nešto bi ih oborilo s neba ili bi ih izjela bolest. Grizao ju je osjećaj da je to samo zgodan blef, ali nikada na to nije dobila odgovor. Majka i otac bili su zauzeti, vječno zauzeti, svaki su vikend sjedili nad papirologijom, majka s računima za siranu, a otac s planovima za probijanje novog puta do pašnjaka.

Putovi, računi. Kako dosadno u usporedbi s Gunhild, koja je odjekivala kroz prapovijest, svjedočeći o vremenu kad Kristine i Jehans nisu bili ovi prezaposleni ljudi koji kasne na večere, nego titani koji su se probijali svijetom. Kai Schweigaard nije bio naborani starac koji ju je krizmao, već glasnik bogova.

Ali Gunhild je imala posebnu zaštitu. Čuvali su je mrtvi u zvoniku, u četvrtastoj, drvenoj zgradi podno crkve, koja je skrivala što to drži u sebi i svima je nijekala pristup. U ljesovima koji su se držali unutra ležala su smrznuta trupla, navodno su ljesovi bili nagomilani u visinu jer se selo i dalje držalo običaja da tek na proljeće pokapaju sve koji bi tijekom zime umrli, tek nakon što bi se mraz otopio s tla. Više mrtve nisu držali na imanjima, već su ih okupljali ovdje, u toj posvećenoj gradnji, s nijemim crkvenim zvonom koje je nad njima bdjelo.

Nezgodno će biti domoći se ključa zvonika. Nalazi se u Schweigaardovu uredu, ali ne visi na kukici kraj prekidača. Ne, visi ni manje ni više nego s Kristova palca. Bila je to u biti drvena skulptura, tako živopisna da je čitavo djetinjstvo drhturila pred njom. Spasitelj je visio na križu klonule glave, ali budnih očiju. Krv mu je curila s ubodne rane, niz nogu sve do palca na stopalu s kojeg je visio ključ, i tako je uvjerljivo bio obojen da se bojala da će namočiti ruku krvlju ako ga dotakne.

 

U četvrt do jedanaest Astrid se iskrala kroz mrtvački otvor. Obišla je kuću, pošla sve do temeljnog zida da izbjegne Taraldov pogled s druge etaže. Oko nje svjetlucala je zima. Snježni nanosi nadvijali su se nad krovovima drvenih kuća. Plotovi uz imanja izgledali su kao da nose bijele, nakošene kapice. Niže je začula crkvena zvona. Tako su bijedno zvučala u usporedbi s Gunhild, kojom bi gospodin Røhme zazvonio u najposebnijim prigodama.

Astrid je pohitala do ograde. Imanje Hekne nije bilo daleko od župnog dvora, ali iz daljine ga se nije vidjelo jer je Butangen bio vrlo strm, brdovit kraj, tako da je svako imanje sve u svemu bilo odvojeno, kao prepušteno na milost i nemilost rijeci Breii koja je oblikovala kraj. Selo je, ako se pravo uzme, imalo samo jedno pošteno raskrižje, njemu je sada prilazila. Nalazilo se nad majčinom siranom i trgovinom, a malo iza njega smjestila se i školska zgrada.

Šmugnula je u šumu. Promijenila smjer i pošla prema velikoj nakupini kamenja. Opet je ugledala stazu. Vjernici su bili na putu prema crkvi. Imućni ljudi s konjima i saonicama, siromašni na noge.

Sve joj se više otvarao pogled na selo, uskoro je ugledala crkvu, Gildevollenovo gospodarstvo i župni dvor. Tragovi skija spuštali su se do duguljastoga i velikog jezera Løsnes koje se protezalo tako da je takoreći tvorilo podnožje sela. Put do Fåvanga bio je probijen u petlji oko sjevernoga kraja jezera, ali zimi je staza vodila ravno preko leda, pa se izdaleka moglo vidjeti tko dolazi ili odlazi.

Astrid je ostala čučati i promatrati crkvu. Odatle je ugledala gospodina pastora kako – napokon već jednom – hita stazom iz župnog dvora. Crna prilika, u odnosu na snježnu kulisu, blago pognuta. Star čovjek, kojemu se odavde gledano svejedno nisu mogle iščitati godine.

Govorila mu je čas gospodine pastore čas Kaie, obraćala mu se čas s vi, čas s ti. Tako je često dolazio na imanje Hekne da ga je Esther nazivala djedom, ali nešto u Astrid protivilo se toj riječi.

Zvona su zadnji put pozvonila, tko se okupio u crkvi, okupio se. Selo nikad nije bilo mirnije ni praznije nego svake nedjelje u ovo vrijeme.

Kasnio je samo jedan čovjek, sa zeleno-žutom kapom na glavi, hitao je sada čistinom.

Po svoj prilici Gorostas od Isuma. Bio je krupan, jeo sve pred sobom, večeru su mu davali s jednoga starog pladnja za posluživanje. Sinoć se zacijelo napio, Astrid se bila probudila i kroz mrak je čula Pelleov lavež, a norveški se špic primirio tek kad je shvatio tko dolazi.

Svake subote isto. Opijao se, plesao, bančio, a onda bi oteturao kući u bočnu zgradu na imanju Hekne, gdje je godinama živio u sobici u kojoj je imao lavabo i kukice na zidu s kojih mu je visjela staromodna odjeća, a imao je i policu sa svim onim čudnim, šarenim kapama. Jednom su ga prilikom ljudi navabili da iz Høgvanga, gdje se okupljao mjesni odbor, iznese najmanje osamdeset kilograma tešku peć, a svake je nedjelje bez iznimke patio od grižnje savjesti jer se nije mogao sjetiti što je sve u pijanstvu učinio ili rekao. Kad bi kajanje doseglo vrhunac, pošao bi u crkvu, a tako je očito bilo i sada, teturao je zakopčavajući jedinu svoju lijepu jaknu, taj dva metra visoki div, najljubazniji čovjek kojeg je ikad upoznala. Samo se nadala da ne ide u crkvu pjevati, jer kad je Gorostas bio pijan, dah mu se osjećao nekoliko metara udalj.

Stigao je do crkve i umalo poletio s crkvenih stepenica zbog skliskih cipela.

Astrid je potrčala do župnog dvora. Požalila je što plan nije podijelila s Mari Slåen. Dobro bi joj došlo da joj netko drži stražu. Samo što se Mari posljednjih godina malo udaljila od nje, promijenila se, bila je nekako laganija od nje.

Tako se valjda mijenjaju ljudi čijim životima ne upravlja misao o crkvenom zvonu.

Astrid se stisnula uza zid da je gospođa Røhme ne vidi s kakvog prozora. Otvorila je ulazna vrata i nečujno stupila u hodnik. Nije bilo njegova kaputa. Na kukici je visio šešir od filca koji je nosio ljeti. Kuća je mirisala na nedjeljno pečenje i svježe oprane podove.

Astrid se iskrala uza stepenice. Vrata su, po običaju, bila nezaključana.

Tako je, dakle, izgledao. Župni ured bez njega. Smeđe-crn i gol. Miris papira i duhana. Peć od lijevanog željeza s košarom napola punom cjepanicama. Nekoliko ormarića, neuredan radni stol izguljenog laka. Izgreben pod. Jednako izlizan bio je i stolac za ljuljanje s jastučićem od smeđe kože. Uleknuti prozori, jedan je gledao na crkvu i jezero Løsnes. Prilično ugodna prostorija, u biti, s nekoliko stolaca za posjetitelje. Jedini zvuk stvaralo je klatno podnog sata.

Prisilila se podignuti pogled prema Spasitelju. Da vidi njegovu krunu od trnja, rane. Izmučeno, ali i dalje budno lice. Veliki, detaljno razrađeni ključ od lijevanog željeza na njegovu palcu. Donijela je stolčić, ali kad se uspela na nj, došla je malo preblizu Spasiteljevu pogledu za svoj ukus.

„Moram“, šapnula je.

Pojurila je niz stepenice s ključem u rukama. Izišla na svjetlo, snijeg i svjež zrak. Sva znojna probijala se kroz duboki snijeg s vanjske strane zida groblja, gdje ju nitko nije mogao vidjeti. Iz crkve je čula psalam. Napokon se našla na kamenim stepenicama zvonika, ključ je takoreći sam od sebe pronašao put u bravu, i nije ni trepnula, a već je stajala u mraku.

Dosad je bila napeta. Mislila je da će biti sigurna kada naposljetku uđe u zvonik.

Ali sigurna je bila samo od vanjskog svijeta.

Naslućivala je da unutra nije sama. I da nije dobrodošla.

Crvenkasto svjetlo svjetlucalo je kroz prozorčiće od olovnog stakla visoko u zvoniku. Nakon što su joj se oči naviknule na mrak, oko sebe je sve jasnije nazirala obrise nečeg uglatog i duguljastog.

Ljesovi.

Šest trupala. Šest ljesova. Orisi kakve nitko nigdje ne želi vidjeti, osim možda ovdje i pred grobom. Na dužoj strani svakog lijesa kredom su bila ispisana imena umrlih.

Jørgine Aasen, starica s Gardbogena. I mali s Moena, njega je poznavala iz viđenja, umro je prije nego što je navršio dvanaest godina.

Sada su ovdje, u zagušljivu, ustajalu vonju.

Predomislila se i htjela izići.

Ali ne. Ti ne, Astrid Hekne.

Ljesovi su bili naslagani dva po dva pred stepenicama koje su vodile do crkvenog zvona. Kao da joj žele prepriječiti pristup. Uhvatila se za poklopac jednog lijesa i stopalo spustila na ručku za nošenje. Premjestila je težinu, uhvatila se za drugi poklopac. Naježila se na pomisao da se nalazi neposredno iznad trupla, da ih dijeli tek malo drva, i žurno se prebacila preko lijesa. Stepenice su se zaprašile, značilo je to da se godinama nitko nije popeo do zvona.

Na kraju stepenica nalazio se maleni otvor. Malko zimskog svjetla dopiralo je kroz proreze koji su tu bili kako bi se zvonjava slobodno prenijela u svakom smjeru neba.

U polumraku je lebdjelo sivo-smeđe stvorenje.

Gunhild.

Mnogo veća nego što je mislila. Tako ozbiljna, tako nedostupna.

Astrid je prišla korak bliže.

Ovo nije bila tišina, nego nepatvorena nijemost. Krio se u njoj oprez pun iščekivanja. Gunhild je bila stvorena da upozorava.

Na mjestima gdje su zidovi bili rasušeni vjetar je nanio malko suhog snijega koji se složio u piramide na podu. Bilo je tu i nekoliko namotaja užeta, lanac s kratkim karikama i kolotur. Zacijelo je to sve ostalo kad su stric i otac iz jezera Løsnes izvadili zvono i doveli ga ovamo.

Kako je čudesna, Gunhild. Lijepa i budna kao sobovi u planini. Tako potpunih obrisa. Prekrivena patinom, mračna, bez drugih uresa osim natpisa koji ju je omotavao poput vrpce.

Klatno je visjelo pod mračnim svodom, kao da samo čeka da prenese poruku višim silama da se nešto događa ovdje dolje, u malenom Butangenu.

Astrid se odvažila prići. Okružila je zvono da pročita natpis.

U sjećanje na moju najdražu Gunhild i njezinu majku Astrid.

Na gredi s kojeg je zvono visjelo još je bilo mjesta. Tu je trebala visjeti Halfrid, sestra, da nije odnesena u Dresden.

Adolf je rekao da samo susljedna braća, rođena bez sestara između, mogu ponovno ujediniti zvona. Astrid je pitala zašto, a Ingeborg je odgovorila da je to jednostavno tako, samo braća mogu ujediniti sestre.

Astrid se malo primirila. Ogledala se. Ovdje je unutra sve bilo tako grubo. Hrđave kuke, otrcano crkveno uže, matirana bronca.

Vjetar je zapuhnuo po nanosu snijega i privukao joj pogled. Na jednoj poprečnoj gredi nalazilo se nešto svjetlucavo, gotovo posve prekriveno prašinom i snijegom.

Prišla je, otpuhnula prašinu.

Prsten. I to zlatni. Širok i težak, da se jasno vidi kad ga tko nosi. Sjajan. Bez ijedne ogrebotine, kao da je jutros izrađen.

Podignula ga je na svjetlo i ugledala slova.

1881. Zauvijek tvoj. Kai.

Zar je bio oženjen? Ne, pa prsten je posve nekorišten. Zar je pastor ulazio ovamo? Stajao ovdje sam i odložio ga?

Kolebljivo ga je nataknula na prstenjak lijeve ruke, kao da se zaručila. Pustila je da joj sklizne niz nokat, kraj članka.

U tom je času crkveno zvono zazvonilo. Najprije joj se činilo da je to samo blago brujanje, jedva čujno, ali onda se promijenila i kakvoća zvona i sve ga je glasnije čula. Zvon se širio od poda, potekao sa stropa, odbijao od zidova i protresao joj tijelo, u istom je taktu i ona drhtala.

Astrid je pojurila niz stepenice, prebacila se preko ljesova i strašno se pokajala, pokajala, pokajala! Ovo su mrtvi činili! Oni su rekli zvonu da zazvoni! Potrčala je do vrata, sve joj je u ušima odzvanjalo, a vani ju je zimsko svjetlo zaslijepilo, i opet se trznula.

Misa je već bila gotova. Ljudi su izlazili iz crkve. Schweigaard je stajao na stepenicama i rukovao se s ljudima.

Šmugnula je natrag u zvonik i sabrala se. Ma, kako je ovo moguće? U zvonik je ušla čim je misa počela, pa nije unutra bila ni deset minuta?

Sada je jasno čula da zapravo zvone crkvena zvona iz nove crkve. A ne Gunhild. Sve je to umislila. Ali ako sada iziđe, svi će je vidjeti. Neće se moći probiti do župnog dvora da na vrijeme vrati ključ.

Astrid je sjela na pod.

Nije imala drugog izbora. Mogla je samo pričekati ovdje, u društvu mrtvaca koji na raspolaganju imaju sve vrijeme svijeta.

Igrala se s prstenom na prstu. On je barem stvaran.

 

---