1. Osim što već godinama pišeš, za to imaš i svojevrsnu „legitimaciju“ - studirala si kreativno pisanje u Londonu, magistrirala summa cum laude. Kod nas se na spomen uvođenja takvoga studija još nailazi na kontroverzne reakcije. Koliko takav studij doista pomogne osobi koja ima aspiracija postati pisac? Može li se „naučiti“ pisati?

Ne vidim razlog za bilo kakvu reakciju na studij kreativnog pisanja, premda sam odavno shvatila da ljudi najviše vole reagirati na osobne odabire drugih ljudi, a teže se pokrenu baš tamo gdje bi bilo poželjno reagirati, recimo - kad je u pitanju smjer kojim se kreće društvo. No, dobro. Moj me je studij kreativnog pisanja vratio samoj sebi, kad mi je to bilo najpotrebnije, u onih nekoliko godina krize kad su djeca mala a grad u kojem si još uvijek nisi napravila svojim, kada sam bila do te mjere iskočila iz svog centra da nisam ni shvaćala što mi je, samo sam, tako, živjela na “ler”, dok se nisam potpuno ispraznila. A kada sam upisala taj postdiplomski studij kreativnog pisanja, London mi se otvorio poput škrinje s blagom. Najviše zbog osoba koje sam tamo upoznala, s kojima sam i danas bliska prijateljica. Već je i to dovoljno, pronaći svoju grupu podrške, svoju grupu čudaka, ljude koji od života u tom trenu traže nešto slično kao i mi, pa o tome, ako treba, možemo danima konstruktivno razgovarati. Što se tiče “učenja” pisanja, negdje sam pročitala zaključak da se “...pisanje ne može predavati, ali se može naučiti.” Predavač nam ne može prenijeti način na koji promatramo, čujemo i osjećamo svijet, iz njega pišemo poeziju ili prozu, ne može nam usaditi svjetonazor, glas i iskustvo, ali, da, može se naučiti gdje (p)ostajemo nejasni ili površni, gdje griješimo u strukturi, žurimo ili odugovlačimo. Drugim riječima, mentor i grupa tijekom studija kreativnog pisanja naši su urednici i novi par očiju onda kada nam je to potrebno, a ne znamo ni kako, ni otkud početi tražiti.

Priznanja i kritike važni su u smislu izgradnje reputacije jednog pisca, posebno u manjim zemljama, gdje se ne mogu očekivati veliki tiraži.

2. Za svoj magistarski rad osvojila si Overall Prize, roman „Katarina, velika i mala” na natječaju izdavačke kuće Tisak medije i V.B.Z-a proglašen je najboljim romanom 2019. godine. Koliko su ovakva priznanja piscu važna?                                                           

Priznanja i kritike važni su u smislu izgradnje reputacije jednog pisca, posebno u manjim zemljama, gdje se ne mogu očekivati veliki tiraži. Neki pisci, na pamet mi pada John Le Carre, unaprijed su, recimo, odbili sve nagrade i priznanja, i gradili reputaciju pišući samo za publiku, ne i za kritiku. Le Carre, dakako, piše genijalno i na engleskom jeziku, tako da njemu ništa od kritika i osvrta na djelo nije ni bilo potrebno. No, što su tržište i njegov jezik manji, to je i u umjetnosti teže isčupati se iz plemenskog načina funkcioniranja, najbolje opisanog sintagmom “ja tebi - ti meni.” Natječaj izdavačke kuće Tisak medije i V.B.Z-a najveći je anonimni natječaj u regionu, to mi priznanje mnogo znači. Zahvaljujući njemu, moj roman “Katarina, velika i mala”, preveden je na engleski jezik, dobio odlične kritike, a sve to skupa pravi je podstrek u danima obeshrabrenja, koje svi imamo, kada se pitamo zašto nas nije zadesio nekakav, bilo kakav, drugi dar i poziv, nego baš ovo kopanje po sebi u osami.

3. Niz godina živjela si u inozemstvu. Kakvo je tvoje iskustvo pisanja na stranome jeziku? Koliko to širi, a koliko sužava spisateljske želje i ambicije, teme i registar?

Svoj prvi roman “Milena & druge društvene reforme” napisala sam prvo na engleskom jeziku. Kad se toga sjetim odmah moram prileći, i odmoriti od navale naknadnog osjećaja iscrpljenosti. A nije mi teško palo dok sam ga pisala, jer tad sam živjela u Londonu i svakog drugog tjedna morala mentoru i onoj grupi s post-diplomskog studija slati barem 3000 novih riječi. Na jeziku potpuno drugačijem od materinskog može se izgraditi svoj prepoznatljiv glas i stil. To je kao udar groma koji polovi drvo. Stvara se nešto novo, ali ga baš i ne priželjkujemo. A znate li da je teško pisati i na jeziku koji je skoro isti kao materinski, ali nije? Tu su razlike male, društveno-politički ponekad prihvatljive, a ponekad ne. To je također ograničavajuće...

 Imam književne uzore, naravno, a to su žene pisci koje pišu iz sebe, o svojim proživljenim iskustvima, ne plaše se pisati o temama koje se ne smatraju “velikim” i egzistencijalističkim...

4. Upravo ti je objavljeno hrvatsko izdanje romana “Gospođa Black”. Naslov na prvu loptu asocira na slavni roman Virginije Wolf, Gospođa Dalloway, a nakon čitanja romana učinilo mi se da sličnost nije slučajna… Je li Virginia imala prste u nastanku tvoga romana, i koji su – ako ih imaš – tvoji književni uzori?                                    

Virginia je svakako uzor. Ne poznajem spisateljicu kojoj Virginia nije jedan od uzora. Vječiti naklon. A, istina je, njenu sam Gospođu Dalloway više puta čitala, naročito taj genijalni početak dok ona hoda Londonom. “Gospođa Dalloway rekla je da će sama kupiti cvijeće” - jedna je od onih rečenica koje vas odmah smjeste u vrijeme, mjesto, glas, ton... a ne znate kako se to dogodilo, pa to je samo jedna obična rečenica. Njen je utjecaj ogroman: Toni Morrison, George Saunders, David Foster Wallace, Samuel Beckett, Zadie Smith, Rachel Cusk, Gabriel Garcia Marquez... Milsim da sam odgovorila na to je li Virginia imala prste u nastajanju romana “Gospođa Black.” Nisam do sada ni znala da jeste, ali kada se sve ovako fino posloži... Da, da. Imam književne uzore, naravno, a to su žene pisci koje pišu iz sebe, o svojim proživljenim iskustvima, ne plaše se pisati o temama koje se ne smatraju “velikim” i egzistencijalističkim, i to čine prepoznatljivim stilom, ili čak i inovativno, kao u slučaju Rachel Cusk.

Postoje krize svake dobi, nekome su one u mladosti teže od onih u pravoj srednjoj dobi... treba samo proći kroz njih, preživjeti, iz njih se može mnogo naučiti.

5. Tvoja naslovna junakinja, „crna gospođa“, žena je na izmaku tridesetih godina, koja preispituje svoj život. Nekoć se puno govorilo o muškoj „krizi srednjih godina“, mitološkom čudovištu kojem se pripisivalo sve i svašta. Je li gospođa Black u ženskoj krizi srednjih godina? Postoji li to uopće – ili je naprosto riječ o reevaluaciji života?

Nema ona još te srednje godine. Ja imam srednje godine, a kriza mi nije strašna, veća mi je bila kriza kroz koju sam prošla s 22, 23 godine, kada sam mislila da ta moja mladost nikamo ne vodi, a eto, već je i prošla, nema za mene ničega na ovome svijetu, i tako dalje. A Valle Black svoje je dvadesete doista potpuno izgubila na stvari nevezane za mladost. Pa morala ju je sustići reevaluacija života već na pragu četrdesetih. Postoje krize svake dobi, nekome su one u mladosti teže od onih u pravoj srednjoj dobi... treba samo proći kroz njih, preživjeti, iz njih se može mnogo naučiti.

6. Roman je napisan iz nekoliko perspektiva – izdvaja se epistolarni dio, u kojem iz očišta već odrasle kćeri promatramo gospođu Black nakon što majka doživi svojevrsni „slom živaca“. Izvrsno si ocrtala odnos majke i kćeri, premda on naizgled nije u fokusu romana. Čini li ti se da se o tom kompliciranom odnosu u domaćoj književnosti premalo piše? Imaš li u planu baviti se dublje tom temom?               

Nisam sigurna koliko je odnos majke i kćeri prisutan u domaćoj književnosti. To je svakako interesantna tema, i, ako bi bila u fokusu romana, vrlo je osjetljiva, mora se baš paziti, razvoj likova i njihovog odnosa pažljivo uskladiti s tonom romana, duboko uroniti u sebe, svoja sjećanja, u priče koje smo čuli davno, djelićem svog mladog uha. Valjda ovdje pokušavam reći kako vjerujem da se o tom odnosu ne smije lažno pisati, jer lako odluta u slatkoću, pretjerivanje, kič, patetiku. Svjesna svega toga, nisam do sada odnos majke i kćeri stavila u fokus romana. U mom poslednjem romanu, “Katarina, velika i mala”, majka na početku čak i umire - baš zato što sam morala stvoriti prostor za razvoj lika glavne junakinje, Katarine, a rad na odnosu sa živom majkom, koja je morala biti interesantna žena, činio mi se prevelik, poput rada na još jednom romanu. No, sigurno ću jednom pisati o tome, morat ću, jednostavno - odrasla sam uz veoma interesantnu i snažnu majku.