Ulomak iz romana “Trofej”

Hunter se odmah sjeti žirafe koju je za zaruke poklonio svojoj ženi. Na jednom putovanju Europom vidjela je primjerak na izložbi u berlinskom Wunderkammeru, gdje je kustos nekoliko prepariranih egzotičnih životinja pažljivo postavio među umjetnička djela. Svidio joj se spoj snježno bijelog pauna i jednako bijele, nejasne slike gole žene nekog umjetnika čijeg se imena Hunter ni uz najbolju volju ne može sjetiti, ali žirafa ju je očarala. Visoko postavljena, s vratom u punoj dužini, nadgledala je izložbu kao da je sve ono što se ondje može vidjeti daleko ispod njezina dostojanstva. Zato što su sve to stvorili ljudi. A ona je stajala ondje zbog onoga što uistinu jest: ona nije morala stvarati ljepotu, ona je bila utjelovljenje ljepote. To ju je činilo nadmoćnom. Barem je njegova žena tako tvrdila. Hunter nije pridavao veliku važnost tom intelektualnom objašnjenju; slutio je da je očaranost njegove žene mrtvim divom zapravo fizičke prirode. Preparirana životinja, osobito ako je riječ o velikom primjerku, u ljudima budi iskonske porive. Podsjeća ih na njihovo osvajanje divljine, na kroćenje neukrotivog. Na njihovu dominantnost. Žirafa ili, bolje rečeno, bista žirafe, jer je preparator odlučio da će je preparirati od prsa naviše, bila je veličanstven primjerak, čak i tako napola; moćna životinja koja je zračila snagom i slobodom. Njegova žena, koja mu tada još nije bila žena, kroz smijeh je rekla da bi i ona voljela kod kuće imati takav primjerak. Nekoliko mjeseci poslije ustrijelio je jednu žirafu za nju, tijekom jednog od prvih putovanja u Afriku. Kao da je trofej bio primitivan dokaz njegove muškosti, nužan kako bi osvojio svoju ženu. Njegova žudnja za njom ispreplela se s lovom, kao da nije lovio samo životinju nego i ženu; cijeli dan bio je u nekom čudnom stanju uzbuđenosti. Sa sjećanjem se vraća i taj osjećaj; tanki materijal hlača napinje mu se na međunožju. Premješta se što neprimjetnije može i ponovno gleda dječake koji se oprezno prikradaju antilopama. Sad vidi da jedan od njih ima malen, ručno rađeni luk, a drugi u travi sa sobom vuče tanko koplje; zar zaista time namjeravaju napasti antilope? Dok gleda kako napreduju, Hunter se prisjeća jedne priče svojega djeda o sličnom ritualu naroda Masai, gdje morani, mladi ratnici, love lavove kako bi dokazali da su hrabri. Napadaju te zvijeri naoružani kopljima, štitovima i kratkim lovačkim noževima; tko uspije uhvatiti lava za rep, junak je dana, tko to učini četiri puta u životu, postaje melombuki, vođa plemena. Suluda zamisao, jer se lavlji rep može toliko ukočiti da lav njime s lakoćom može odraslog muškarca baciti u zrak. Ili mu razbiti glavu. No mladići Masai toga se ne boje; lov na lavove jedna je velika, vesela fešta. Cijeli njihov način lova ima u sebi nešto suludo, kao da ne poznaju strah, i to ih dovodi u stanje mahnite ekstaze. Hunter se još uvijek točno sjeća kako je njegov djed, koji je jednom bio u takvom lovu s J. A. Hunterom, taj događaj opisao kao jedan veliki, krvavi pokolj u kojem su mladići noževima raskomadali glavu lava. Pritom su zadobili najstrašnije ozljede, ali to kao da nisu ni osjetili: sasvim pod naletom adrenalina, nastavili su bosti lava, iako im je on ogromnim kandžama razderao ramena. Jedan od njih nije posustao ni kad mu je lav s leđa otrgnuo komad mesa; Hunterov djed kasnije je pomogao zašiti ranu. Nikad mu nije bilo jasno je li njegov djed taj lov smatrao strašnim ili junačkim, ili mješavinom i jednog i drugog; kad god ga je Hunter pitao, on bi se ogradio od toga slegnuvši ramenima i rekavši „priroda je okrutna“, i tako dao do znanja da Masai, što se njega tiče, pripadaju prirodi, pa se u etičkom smislu o tome nema što reći. Čovjeka se ne tiče kako jedna životinja lovi drugu. On, pak, ne bi volio gledati kako jednog tako prekrasnog lava ubijaju na tako okrutan način, ali Hunter istovremeno gaji i veliko poštovanje prema hrabrim mladim ratnicima koji ga napadaju takoreći golim rukama. U usporedbi s tim, ovaj je lov na antilope za mlakonje; antilope ne napadaju, one bježe. Najgore što se ovim dečkima može dogoditi jest da se vrate kući praznih ruku. Ponovno se sjeti žirafe. Čak i sad, nakon više od dvadeset pet godina, kristalno se jasno sjeća svakog detalja tog lova, od sunca koje mu je žarilo vrat do mirisa baruta kad je ispalio hitac. Mužjak – starija jedinka s tamnim mrljama svjetlijeg obruba – stajao je tek petnaest metara od njega, ali nije primijetio svoje napadače; pozornost mu je bila zaokupljena stablom koje je brstio. Hunter je čekao, smatrajući da nije u redu ubiti plijen koji jede. Čim je životinja spustila glavu, on je – na znak vodiča – gađao u vratni kralježak: žirafa je na mjestu bila mrtva. No svejedno je napravila još nekoliko koraka, čak je i potrčala, a zatim je pala, urušivši se poput dimnjaka tvornice. Na tren, veoma kratko, obuzeo ga je pobjedonosni osjećaj, ali zapravo je tužno gledati kako se mužjak žirafe ruši. Nakon tog lova osjećaji su mu bili podijeljeni; mučila ga je ta nejednakost. Za razliku od ostalih krupnih životinja, kao što su bivoli i velike mačke, žirafe su relativno bezopasne i stoga sasvim bespomoćne. Ali on je imao pušku…

Napeto prati napredovanje mladića, koji se oprezno prikradaju svom plijenu. Kroz visoku travu kreću se metar po metar, mukotrpno sporo. Hunter ima osjećaj da gleda prizor iz nekog drugog vremena, iz daleke prošlosti, prizor koji je zaboravio, ali kojeg se njegovo tijelo sjeća; osjeća napetost njihovih mišića, pumpanje njihove krvi. Njihovu nestrpljivu želju za plijenom, koji im je takoreći nadohvat ruke. Automatski se sjeti svog prvog lova na jelene; na neki način, i to je bio obred prijelaza. Nešto za čim je žudio, o čemu je sanjao, čemu se radovao: napokon će moći u praksi primijeniti sve ono što ga je djed naučio. Pokazati da je dostojan toga da bude lovac. Da je dostojanstven lovac. I dobar strijelac, koji će svoj plijen usmrtiti brzo i bezbolno. (…)