Program bujan za mjesec rujan
Vrućine su popustile i uvjeti za čitanje postali su manje ili više idealni – u sobi ili šumi, na žalu ili valu. Da vam štiva ne bi ponestalo i nadahnuća uzmanjkalo, Hena com u rujnu donosi četiri nova, jaka naslova, po jedan za svaki tjedan, ovaj put u simetriji stranih i domaćih snaga, a bome i u rodnoj simetriji – točnije, po dva romana austrijskih i ovdašnjih autora, odnosno autorica. Teško je među njima izabrati bolji i najbolji, a nekoliko natuknica koje slijede pomoći će vam da se odlučite za redoslijed čitanja. Stoga: „Vežite se, polijećemo!“, kako bi rekao pokojni pjesnik svaki put kad bi otvarao jutra poezije na Gornjem gradu.
* * *
Još od romana Dobar protiv sjevernog vjetra, objavljenog u prijevodu prije petnaestak godina, domaći čitatelji nisu imali prilike čitati sjajnog austrijskog pisca Daniela Glattauera (Beč, 1960.), i bilo je krajnje vrijeme da se to ispravi. I ne znaš da je tu naslov je romana koji nasmijava postavljajući velika pitanja, a to je nešto što malo kojem piscu polazi za rukom: nasmijati ondje gdje je nešto naprosto smiješno, a pritom ukazati na krajnju ozbiljnost situacije. Drugim riječima: jaki pisci znaju da je neozbiljno biti lišen humora.
Hvatajući se se u koštac s velikim društvenim pitanjima, upirući u bolna mjesta, Glattauer je, paradoksalno, najprecizniji onda kad karikira. Potrese vas pa nasmije, katkad učini i obrnuto, a svoj najnoviji roman možda najtočnije opisuje kao knjigu „o ljudima o kojima ne želimo znati ništa jer ih naprosto ne osjećamo“.
Trećim riječima: nema tragike bez komike i obratno. A pitanja o kojima je riječ doista su velika: koliko vrijedi ljudski život? Vrijedi li svaki jednako? Je li nam doista stalo do onih koji pate i trpe ispod radara, negdje blizu, a opet toliko daleko od nas?
Bračni parovi Binder i Strobl-Marinek, pripadnici kreme bečkoga društva, s djecom su se otputili na luksuzan odmor u toskanskoj vili. Četrnaestogodišnjoj kćeri jednog od parova, Sophie Luise, dopustili su da sa sobom povede školsku prijateljicu Aayanu, izbjeglicu iz Somalije, kako bi joj bilo manje dosadno. Nakon rashlađivanja proseccom u idili pored bazena, nastupi katastrofa od koje će gromoglasno popadati mnoge maske. Majka Sophie Luise ugledna je političarka koja će učiniti sve da joj se ne smanje izgledi na predstojećim izborima, a njezina će kći utjehu potražiti u online komunikaciji s neobičnim dječakom čiji je internetski nadimak Pierre pour vous.
Suočavajući nas sa spomenutim pitanjima, Glattauer ne moralizira svisoka, nego demonstrira već dokazane spisateljske vještine ispisujući iskričave dijaloge i uvjerljive, bezmalo filmske scene ispunjene živim pojedinostima. Posebnu živost dobiva umećući u tekst internetske komentare na slučaj koji je odjeknuo u medijima. Autor pritom, efektnim i oštrim potezima, duhovito ocrtava ne uvijek laskav moralni portret povlaštenoga zapadnjačkog društva, odnosno globalnog Sjevera, razotkriva njegova dvostruka mjerila i daje glas onima koji prerijetko dobiju priliku da progovore – jer ih radije ne bismo čuli. Hvatajući se se u koštac s velikim društvenim pitanjima, upirući u bolna mjesta, Glattauer je, paradoksalno, najprecizniji onda kad karikira. Potrese vas pa nasmije, katkad učini i obrnuto, a svoj najnoviji roman možda najtočnije opisuje kao knjigu „o ljudima o kojima ne želimo znati ništa jer ih naprosto ne osjećamo“.
Eva Menasse naziva Glattauera „pronicavim, verziranim, briljantno nadarenim zabavljačem“. Uvjerite se i vi da je tako. A provjerite i zašto su mu djela prevedena na više od trideset pet jezika.
Prijevod s njemačkoga potpisuje Ana Križanović Grgić.
„Ovo su stranci. Pridošlice. Izbjeglice. Žive u svojem svijetu. Nisu jedni od nas. Nemaju nikakve veze s nama. Imaju svoju prošlost, svoju pozadinsku priču, koja ih je sudbinski dovela ovamo. I to je to? – Varate se, jako se varate. Ne samo da imaju svoju pozadinsku priču, imaju priču kao i svi mi drugi.
Da, svi imamo svoju životnu priču, koja započinje rođenjem i završava tek smrću. Na nama je odluka koliki ćemo dio te priče tu i tamo otkriti. Nekima je lako govoriti o sebi i stavljati se u središte pozornosti, kao, primjerice, onom slavnom, duhovitom gospodinu odvjetniku ondje.“
„Kao da nisu među nama, nego ispod nas. Ispod naših radara. Ispod naše razine interesa. Njihovu priču ovdje ne želi nitko saslušati. A i ne mogu je ispričati. Nitko ih i ne pita. A sami od sebe ne uspijevaju se izboriti za riječ. Nedostaju im sredstva. Nedostaje im naša kultura. Nedostaje im naša izobrazba, zbog koje smo tako uobraženi. I nedostaje im prvenstveno naš jezik. Bez jezika nema razumijevanja. Bez jezika nema priče. Zar ne?“
* * *
Ostajemo u Austriji. I imamo zašto. Ali opet, dakako, nije riječ samo o Austriji. Prema riječima jedne kritičarke, Bijes koji ostaje, djelo nagrađivane spisateljice Mareike Fallwickl (Hallein, 1983.), roman je „o iscrpljenim i borbenim ženama u doba pandemije i muškarcima koji još uvijek ne žele ništa naučiti“ te pritom, riječima druge kritičarke, „obavezna lektira za naše kćeri – i sinove“.
Zar nema soli, pitat će Johannes za večerom dok troje djece vrišti, trpa hranu rukama, tuče se i svađa. Njegova žena Helene u tome će trenu ustati i krenuti prema balkonskoj ogradi…
Krećući se na rubu tabua, Fallwickl na drastičan način dočarava što se dogodi kad jedna iscrpljena majka odustane od svega što se od nje očekuje, opisuje kakve sve jazove time ostavi za sobom i do čega sve može dovesti od davnina nagomilani gnjev. Druge dvije žene u romanu moraju naći načina da te jazove zapune, zatvore, premoste. Njihove su sudbine isprepletene u borbenom romanu o ulozi žene u našem društvu. Autorica propituje zastarjele podjele uloga i ne libi se, kao ni njezin zemljak i stariji kolega po peru, uprijeti prstom u razjapljene društvene rane.
Šokiranu udovcu u pomoć priskače Sarah, Helenina najbolja prijateljica, mučena pitanjima bez odgovora, grižnjom savjesti, tugom i – životnim partnerom koji je ne voli. A nakon što je u skejterskom parku napadnu trojica mladića, Helenina petnaestogodišnja kći Lola odlučit će svoj bijes i žalost pretočiti u borbu svim sredstvima.
Krećući se na rubu tabua, Fallwickl na drastičan način dočarava što se dogodi kad jedna iscrpljena majka odustane od svega što se od nje očekuje, opisuje kakve sve jazove time ostavi za sobom i do čega sve može dovesti od davnina nagomilani gnjev. Druge dvije žene u romanu moraju naći načina da te jazove zapune, zatvore, premoste. Njihove su sudbine isprepletene u borbenom romanu o ulozi žene u našem društvu. Autorica propituje zastarjele podjele uloga i ne libi se, kao ni njezin zemljak i stariji kolega po peru, uprijeti prstom u razjapljene društvene rane.
Posrijedi je odlično napisan roman o obitelji iz koje nestaje institucija koja se brine za sve: izvor nježnosti i ljubavi, kuharica, pralja i dadilja – majka. Štivo o kamufliranom patrijarhatu u kojem je posve normalno da brigu o svemu preuzme neka – bilo koja – žena. Priča o tome kako je jedna pandemija pokazala lice i naličje naoko sretnih obitelji. I možda najvažnije: priča o odlučnoj tinejdžerici koja će postati osvetnica svih poniženih, izranjavanih i pretučenih djevojaka.
Roman možemo čitati zahvaljujući prijevodu Stjepanke Pranjković s njemačkoga.
„'Koliko je naopako', rekla je Lola, 'što nas uče da odbijemo napad, ali dečke ne uče da ne napadaju.'“
* * *
Budući da ljeto jest na izmaku, ali nije posve izmaklo, a još možda bude i bablje ili pak didino, tko zna, red je da se preselimo malo južnije od južnog ruba germanskog svijeta, prema Mediteranu.
Dragana Markovinu poznajemo ponajprije kao povjesničara, publicista i kolumnista, iako se i u fikcijskoj prozi već okušao. No sad je položio i majstorski ispit iz proze napisavši kratak roman iliti novelu pod naslovom Maršal na Poljudu. Pred nama je u isti mah zabavno i melankolično djelce u kojem je riječ o bivšoj i sadašnjoj državi, o bivšim i sadašnjim vođama, o smjeni ideologija, o plavetnilom obojenim slikama iz djetinjstva isprepletenim s povijesnim silnicama, o nogometu, o dalmatinskoj prijestolnici i o njezinom tvrdoglavom i tvrdokornom šarmu, napokon o ljudima na odlasku koji se na razne načine mire s povijesnim porazom i pri tome bivaju i smiješni i tužni. Čitamo iskričave dijaloge i sjetne, introspektivne monologe, tokove svijesti i nesvijesti, čitamo o liderima i statistima, o patuljcima koji su htjeli biti divovi i divovima koji su rušili koliko su i gradili, doznajemo tko je to pisao da „more rokće“, tko se istome tom moru divio, tko bez njega nije mogao i tko je spram njega imao podvojen stav. Čitamo, ukratko, prozu punu šuga i šušura.
U kolopletu priča o sasvim nedavnoj i već nešto nam davnijoj prošlosti, Maršal na Poljudu govori nam umnogome i možda ponajprije o – sadašnjosti.
„Što bi mi falilo da sam, umjesto na Brionima, ljeta provodio u Splitu, odlazio na festival, slušao Olivera i onog ludog Tomu Bebića kako pjeva baš 'Dioklecijana'? U toj pjesmi ima više vica nego u čitavom opusu koji su mi posvetili. Ovaj moj luckasti hrvatski kadrovski promašaj misli da je, ne samo Jugoslavija nego i život sam po sebi dijalektika Hrvata i Srba, a ja sam ga potrošio uvjeren da je tajna u dijalektici između hedonizma i socijalizma, uvijek sebe kočeći na pola puta između jednog i drugog. Kad ostavimo i njih dvojicu i mene po strani, prava dijalektika ovdje je između Krleže i Meštrovića.
Čitamo iskričave dijaloge i sjetne, introspektivne monologe, tokove svijesti i nesvijesti, čitamo o liderima i statistima, o patuljcima koji su htjeli biti divovi i divovima koji su rušili koliko su i gradili, doznajemo tko je to pisao da „more rokće“, tko se istome tom moru divio, tko bez njega nije mogao i tko je spram njega imao podvojen stav. Čitamo, ukratko, prozu punu šuga i šušura.
Između glorifikacije malog dinarskog čovjeka i narodnog duha, u izvedbi jednog tipičnog antikomunista i u slabo prikrivenoj fascinaciji buržoazijom i njenim problemima, iz pera autentičnog komunista. E vidiš, zato nismo uspjeli, niti smo mogli uspjeti. S ovakvim mojim potezima ili bez njih. Kako ćemo ovako ludi uspjeti u ičemu, kad ni sami ne znamo što hoćemo ni za što se izdajemo.“
* * *
Autorica Gospođe Black u novom romanesknom pohodu!
Olja Knežević časti nas romanom pod naslovom Strada fortunata. Protagonistica ove intenzivne, lucidne i u isti mah razbarušene proze doslovce je većinom na cesti, na putu koji se proteže od Crne Gore do Zagreba, s postajama, zastojima i zastajanjima diljem Starog kontinenta, u Londonu i drugim gradovima.
U njezinoj duši stječu se poezija i pobuna, ona odrasta i raskida okove, nailazi na saveznike i na nerazumijevanje bližnjih i daljnjih. Gubi se i nalazi, posrće pa ustaje. Od sreće do nesreće i natrag. Na cesti sreće, na cesti oslobađanja.
Ona je s njim, dominantnim Vitezom, potom i s djetetom, poslije s dvoje djece. U bijegu su, u stalnom pokretu, njega traže, idu dalje, još dalje, uvijek dalje, s njim za volanom i njom na stražnjem sjedištu s djecom, u privremenim domovima, u privremenim životima. Ona mu je potpora, ali to je uloga na koju se ne želi svesti i s kojom se sve teže miri. U njezinoj duši stječu se poezija i pobuna, ona odrasta i raskida okove, nailazi na saveznike i na nerazumijevanje bližnjih i daljnjih. Gubi se i nalazi, posrće pa ustaje. Od sreće do nesreće i natrag. Na cesti sreće, na cesti oslobađanja.
„Mogla sam živjeti na stražnjem sjedištu automobila. Uostalom, bila sam mlada, još uvijek zaljubljena. Opet sam, kad u autu otvorim oči, mogla vidjeti Viteza koji me je zaveo, njegov lijepi vrat i ramena, opet me je to privuklo, i to što nas tako hrabro vozi u novi život, što mu mozak brzo radi, što upoznao je sve, znani su mu 'i jutro i podne i tama'; u tijelu mi se rađa opijajući osjećaj, duboka promjena, drugačija ja, čudna i tajanstvena. Nijedna žena ne živi poput mene, pomislila bih i to bi me uzbudilo. Zašto da ne probam uživati u ulozi žene koja živi drugačije, žene iz odmetničkog para, one koja vodi ljubav u mirisnim hotelskim apartmanima a muž joj za te prilike kupuje cipele s previsokim, tankim petama i slatke male haljine?“
DT