.

Palača Alhambra

Putniku ispunjenom osjećajem za povijest i poeziju, toliko isprepletenima u ljetopisima o romanesknoj Španjolskoj, Alhambra je jednako predmet štovanja kao što je Kaba ili Ćaba svim istinskim muslimanima. Kolike li su legende i predanja, istinita i izmišljena, kolike pjesme i balade, arapske i španjolske, o ljubavi i ratu i viteštvu povezane s ovom orijentalnom palačom! Bila je ona prebivalište maurskih kraljeva koji su, okruženi sjajem i krasotama azijatske raskoši vladali zemaljskim rajem, kako su se hvalisali, i gdje su se posljednji put borili za svoje carstvo u Španjolskoj. Kraljevska je palača tek dio tvrđave čije se zidine optočene tornjevima nepravilno rasprostiru opkolivši cijeli hrbat brda, izdanka Sierra Nevade iliti Snježnoga gorja, i pružaju pogled na grad. Izvana se doima tek kao gruba nakupina tornjeva i bedema, lišena pravilnosti tlocrta ili arhitektonskog sklada, nimalo ne odajući sklad i ljepotu koji vladaju u njoj.

Za maurske je vladavine tvrđava mogla u vanjskim postajama okupiti vojsku od četrdeset tisuća ljudi, a povremeno bi poslužila i kao obrana vladara od pobunjenih podanika. Nakon što je kraljevstvo prešlo u kršćanske ruke, Alhambra je nastavila biti u kraljevskom posjedu te su u njoj povremeno obitavali kastiljski monarsi. Car Karlo V. počeo je graditi raskošnu palaču unutar njenih zidina, ali su ga u njenom dovršenju omeli opetovani zemljotresi. Posljednji kraljevski stanari bili su Filip V. i njegova prekrasna kraljica Elizabeta od Parme početkom osamnaestoga stoljeća. Njihovu dolasku prethodile su velike pripreme. Palača i vrtovi počeli su se obnavljati, a podignut je i niz novih smještaja koje su ukrašavali talijanski umjetnici. Boravak ovih vladara bio je kratkoga daha, tako da je palača nakon njihova odlaska opet ostala prazna. Ipak, donekle ju je održavala vojska. Odmah nakon krune preuzeo ju je guverner, čija se jurisdikcija protezala sve do predgrađa i bila neovisna od general-kapetana Granade. Držao se tamo i oveći garnizon. Guverner je imao smještaj u prednjem dijelu stare maurske palače i nikad nije silazio u Granadu bez vojne parade. Ustvari je tvrđava bila gradić za sebe, s nekoliko blokova kuća unutar zidina, franjevačkim samostanom i župnom crkvom.

Odlazak dvora je, međutim, zadao smrtni udarac Alhambri. Njezine prekrasne dvorane postale su puste, a neke su i propale. Vrtovi su bili uništeni, a fontane presušile. Malo-pomalo stambene je zgrade počeo naseljavati puk odan bezakonju: krijumčari koji su iskoristili neovisnu jurisdikciju da nastave sve bezobzirnije širiti posao, a zatim lopovi i lupeži svih vrsta, koji su Alhambru pretvorili u svoje utočište, otkud su mogli napadati Granadu i okolicu. S vremenom se upetljala čvrsta vladarska ruka i potpuno je očistila od tih stanara. Ostali su samo oni čiste savjesti i zakonskog prava na smještaj. Većina je kuća razrušeno, tako da je ostalo tek mjestašce sa župnom crkvom i franjevačkim samostanom. Za nedavnih nemira u Španjolskoj, dok je Granada bila u francuskim rukama, Alhambra je udomila francuski garnizon i, povremeno, njegova zapovjednika. Zahvaljujući prosvjetiteljskim sklonostima koje su razlikovale francuske osvajače od ostalih, ovaj je spomenik maurskoj eleganciji i veličanstvenosti spašen od potpunog razaranja i pustošenja koje mu je prijetilo. Krovovi su popravljeni, saloni i galerije zaštićeni od vremenskih nepogoda, vrtovi oživjeli, vodotokovi obnovljeni, a iz fontana je ponovo počela prskati bistra voda. Španjolska stoga može zahvaliti svojim osvajačima što su sačuvali njene najljepše i najzanimljivije povijesne spomenike.

Povlačeći se, Francuzi su digli u zrak nekoliko tornjeva na vanjskim zidinama i ostavili tvrđave nebranjenima. Od tog vremena one nemaju svoju vojnu važnost. Garnizon danas čini tek šačica invalidnih vojnika, kojima je glavna dužnost čuvati pojedine vanjske tornjeve, a koji povremeno služe kao državni zatvor. Napustivši visoki položaj na brdu Alhambre, guverner se pak preselio u središte Granade radi lakšeg obavljanja dužnosti. Ne mogu zaključiti ovu kratku bilješku o stanju tvrđave, a da i sam ne posvjedočim časnim naporima sadašnjeg zapovjednika, Don Francisca de Serne, koji je sve svoje ograničene resurse usmjerio na obnavljanje palače, a što je, zahvaljujući njegovoj razboritosti, nakratko zaustavilo njeno neumitno propadanje. Da su njegovi prethodnici obavljali svoju dužnost s podjednakom posvećenosti, Alhambra je mogla ostati netaknuta u svojoj ljepoti. Da mu je vlada omogućila sredstva sukladna njegovoj revnosti, ova bi relikvija možda još generacijama ostala sačuvana kao ukras zemlje i privlačila znatiželjnike i prosvijećene ljude iz svih krajeva svijeta.

Prvo što smo si dali u zadatak narednoga jutra po dolasku bilo je posjetiti tu drevnu građevinu. Toliko su je, međutim, često i podrobno opisali mnogi putnici namjernici da se ovdje neću upuštati u opsežno i detaljno prepričavanje, već ću navesti tek nekoliko crtica vezanih uz pojedine njene dijelove i događaje povezane s njima.

Napustivši našu posadu i prošavši slavni Trg Vivarrambla, na kojem su nekoć Mauri održavali kopljanička natjecanja i viteške turnire, a sad služi kao mnogoljudna tržnica, nastavili smo hodati duž Zacatina, glavne ulice Velikog pazara iz maurskoga doba u kojem su maleni dućani i uski prolazi sačuvali njegov orijentalni duh. Prešavši jednu čistinu ispred palače general-kapetana, uspeli smo se uskom i vijugavom ulicom čije nas je ime podsjetilo na viteške dane Granade. Zove se Calle iliti Ulica Gomeres, po maurskoj obitelji opjevanoj u kronikama i pjesmama. Ulica nas je odvela do Puerta de las Granadas, masivnih dveri starogrčkog stila koje je dao sagraditi Karlo V., koje su vodile u posjed Alhambre.

Kod dveri su na kamenoj klupi drijemala tri odrpana i jako ostarjela vojnika, nasljednici Zegrisa i Abencerragesa, dok je visoki, mršavi sluga, čija je hrđavo-smeđa kabanica očito prikrivala bijedno stanje odjeće pod njom, odmarao na suncu i razglabao o nečemu s prastarim stražarom na dužnosti. Pridružio nam se na vratima dok smo ulazili i ponudio usluge vodiča kroz tvrđavu.

Kao putnik nesklon sam samozvanim vodičima, a njegovo mi se ruho nije nimalo svidjelo.

– Pretpostavljam da dobro poznajete ovo mjesto?

– Ninguno mas; pues señor, soy hijo de la Alhambra! (Bolje od ostalih, gospodine; ja sam Alhambrin sin!)

Običan španjolski puk zna se neobično poetski izražavati. "Alhambrin sin!" Taj me naziv odmah kupio. Ono iskrzano bijedno ruho novoga poznanika dobilo je na čestitosti u mojim očima. Simboliziralo je sudbu same palače i pristajalo potomstvu ruševine.

Postavio sam mu još nekoliko pitanja i shvatio da opravdava svoj naziv. Obitelj mu je generacijama živjela u utvrdi, još od njezina osvajanja. Zvao se Mateo Ximenes. – Pretpostavljam onda – rekao sam – da ste potomak slavnoga kardinala Ximenesa?

– Dios sabe! Sam Bog zna, gospodine! Možda je tako. Mi smo najstarija obitelj u Alhambri, Cristianos viejos, stari kršćani, neokaljani krvlju Maura ili Židova. Znam da pripadamo ovoj ili onoj velikoj obitelji, ali se ne sjećam kojoj. Sve o tome zna moj otac: on drži štit s grbom na zidu svoje kolibe, gore u tvrđavi.

Nema tog Španjolca, ma kako siromašan bio, da ne svojata neko visoko podrijetlo, no ovaj me je odrpani uglednik kupio već svojom prvom titulom, tako da sam rado prihvatio uslugu "Alhambrina sina".

Zašli smo potom u duboki uski usjek s prekrasnim nasadima i strmim prolazom s mnoštvom pješačkih staza koje su vijugale kroza nj, omeđenima kamenim klupama i uređenim fontanama. Nama slijeva, iznad naših glava ugledali smo isturene tornjeve Alhambre, a zdesna, na suprotnoj strani usjeka podjednako velebne tornjeve na kamenoj starini. To su, rečeno nam je, Torres Vermejos ili Crvene kule, koje su naziv dobile po svojoj rumenoj boji. Nitko ne zna otkud potječu. Mnogo su starije od same Alhambre, a neki smatraju da su ih sagradili još Rimljani. Drugi, pak, vele da potječu od neke lutajuće feničke kolonije. Penjući se strmim i zasjenjenim prolazom, stigli smo u podnožje ogromnoga četvrtastog maurskog tornja u obliku barbakana koji je služio kao glavni ulaz u tvrđavu. U barbakanu nas je dočekala još jedna skupina vojnih invalida. Jedan je držao stražu na vratima, dok su ostali, umotani u svoje iskrzane kabanice, spavali na kamenim klupama. Ove se dveri nazivaju Vrata pravde po brzim suđenjima za sitne prekršaje koja su se održavala na trijemu za muslimanske vladavine. Običaj je to bio raširen među orijentalnim narodima, a na koji se mjestimično ukazuje i u Svetom pismu: "U svakom gradu koji ti dade Jahve, Bog tvoj, postavi suce i nadglednike za svoja plemena da narodom pravedno upravljaju."

Ulaz u veliko predvorje ili trijem na vratima visoki je arapski luk u obliku potkove koji se izdiže do polovice visine tornja. Na njegovom zaglavnom kamenu uklesana je divovska šaka. U stražnjem dijelu predvorja na zaglavnom kamenu vrata stoji sličan uklesani divovski ključ. Oni koji smatraju da donekle poznaju muhamedanske simbole tvrde da je šaka simbol doktrine. Pet prstiju predstavlja pet glavnih zapovijedi islamske vjere: post, hodočasništvo, milodar, abluciju i rat protiv nevjernika. Ključ je, po predanju, simbol vjere ili moći – ključ Dautov iliti Davidov koji je došao do Poslanika. "Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti" (Izaija 22,22). Rekli su da je ključ krasio muslimanski stijeg nasuprot križu kršćanskome kad je pokorena Španjolska ili Andaluzija. Bio je znak osvajačke moći Poslanikove. "Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti" (Otkrivenja 3,7).

Zakoniti sin Alhambrin dao je, međutim, drugačije tumačenje ovih simbola – ono više u skladu s pučkim poimanjem koje svemu maurskome daje na tajnovitosti i čaroliji i gaji svakovrsna praznovjerja vezana uz ovu staru muslimansku utvrdu. Mateo kaže da je riječ o predanju koje potječe još od najstarijih stanovnika i koje je on čuo od svog oca i djeda, a to je da su ruka i ključ čarolija o kojoj je ovisila sudbina Alhambre. Maurski kralj koji ju je dao sagraditi bio je veliki čarobnjak, odnosno, kako su neki vjerovali, čovjek koji je prodao dušu vragu i cijelu tvrđavu začarao. Tako je ona opstala stotinama godina prkoseći olujama i zemljotresima, dok su sve ostale maurske građevine nestajale u ruševinama. Ta će čarolija, nastavlja pučko predanje, trajati sve dok ruka na vanjskom luku ne dosegne ključ, kad će se cijela palača urušiti i otkriti sva maurska blaga zakopana pod njom.

Zanemarivši zloguko pretkazanje, odvažili smo se proći kroz začarani ulaz osjećajući se donekle zaštićeni od čarolije Blaženom Djevicom čiji smo kip ugledali iznad vrata.

Prošavši barbakan, uspeli smo se uskom i krivudavom stazom među zidinama i izbili na esplanadu unutar tvrđave imena Plaza de los Algibes iliti Trg cisterni po velikim podzemnim cisternama usječenima u živi kamen kako bi primile vodu dovedenu iz rijeke Darro i opskrbljivale utvrdu. Tu se nalazi i nevjerojatno dubok bunar s najčišćom i najledenijom vodom – još jedan spomenik profinjenom ukusu Maura koji nisu štedjeli truda da se domognu ovog elementa kristalne čistoće.

Pred ovom esplanadom nalazi se blistava palača čiju je gradnju započeo Karlo V., navodno u namjeri da zasjeni prebivalište maurskih kraljeva. Dobar je dio prvotne orijentalne građevine namijenjene zimovanju porušen da se napravi mjesta toj masivnoj zgradi. Veliki je ulaz zapriječen, tako da se u maursku palaču ulazi kroz prosta i gotovo skromna vrata na uglu. Ma koliko veličanstveno masivna i arhitektonski vrijedna bila palača Karla V., nama je djelovala kao nabusiti uljez. Prolazeći pored nje s osjećajem prezira, pozvonili smo na muslimanska vrata.

Čekajući da nas prime, naš samozvani vodič Mateo Ximenes obavijestio nas je da je kraljevska palača dana na skrb plemenitoj staroj dami imena Dona Antonia-Molina, no koju su, prema španjolskom običaju, zvali prisnijim imenom Tia Antonia (Teta Antonia), a koja je održavala maurske dvorane i vrtove i pokazivala ih strancima. I dok smo tako razgovarali, vrata otvori niska i obla crnooka Andalužanka kojoj se Mateo obrati imenom Dolores, mada su njen vedar izgled i držanje zaslužili veselije neko ime. Mateo mi došapne da je ona nećaka Tije Antonije. Shvatio sam da je riječ o dobroj vili koja će nas provesti kroz začaranu palaču. Čim smo na njen poziv prešli prag, zakoračili smo, kao čarolijom, u druga vremena i carstvo Orijenta, zašavši u scene iz arapskih priča. Ništa nije u tolikoj opreci s ovim prizorom pred našim očima od vanjštine palače.

Našli smo se na ogromnom dvorištu ili peristilu dugom sto i pedeset stopa i širokom osamdeset, popločanom bijelim mramorom i ukrašenom s obje strane svijetlim maurskim trijemovima, od kojih je jedan podupirao drvenu ornamentalnu galeriju. Duž krovnih vijenaca nizali su se grbovi i šifre te kufijska i arapska pismena u visokom reljefu, ponavljajući izreke muslimanskih monarha, graditelja Alhambre ili slaveći njihovu veličinu i velikodušnost. Duž sredine dvorišta protezao se veliki bazen (estanque) dug dvadeset i četiri stope i širok dvadeset i sedam, dubine pet stopa, koji se punio vodom iz dvije mramorne vaze. Otud mu i ime Dvorište Alberca (od al Beerkah, jezerce ili bazen na arapskom). U njemu je blistalo mnoštvo zlatnih ribica, a omeđen je bio ružičnjakom.

Izlazeći iz Dvorišta Alberca kroz maurski luk, ušli smo u slavno Lavlje dvorište. Ništa ne daje potpuniju sliku izvorne ljepote palače od tog dvorišta, jer je gotovo potpuno ostalo sačuvano od zuba vremena. U njegovu središtu stoji vodoskok opjevan u priči i pjesmi. Alabasterne školjke još se prelijevaju dijamantnim kapima, a onih dvanaest lavova još ih nose i daju dvorištu ime, izbacujući kristalne mlazove kao u Boabdilovo vrijeme. Lavovi, međutim, ne zaslužuju toliku slavu, jer je kiparski posao bijedan, vjerojatno nekog kršćanskog zatočenika. Dvorište je uređeno cvijetnjacima umjesto izvornim i prikladnijim mramornim pločama. Tu su promjenu, u napadaju lošeg ukusa, donijeli francuski osvajači Granade. Sa sve četiri strane dižu se svijetle arapske arkade s otvorenim filigranskim radom poduprtim tankim stupovima od bijela mramora koji je, navodno, izvorno bio pozlaćen. Arhitektura se, kao i u većem dijelu unutrašnjosti palače, više diči elegancijom nego veličanstvenosti, odajući profinjen i graciozan ukus te sklonost prepuštanju užitku. S obzirom na vilinski stil peristila i naizgled krhku drvenu rezbariju, teško je povjerovati da je toliko toga preživjelo habanje kroz stoljeća, udare potresa, nasilje rata i potihu, ali time ne i manje pogubnu krađu posjetitelja. Već sama ta činjenica gotovo je dovoljna da opravda pučko predanje kako je cijela palača zaštićena čarolijom.

Na jednoj strani dvorišta otvaraju se raskošna vrata u Dvoranu Abencerragesa, nazvanu po vitezovima ove znamenite obitelji koji su ovdje mučki ubijeni. Ima onih koji sumnjaju u cijelu tu priču, ali nam je naš smjerni vodič Mateo pokazao na sama vratašca kroz koja su, jedan za drugim, ušli u Lavlje dvorište i na bijeli mramorni vodoskok nasred dvorane pored koje su obezglavljeni. Pokazao nam je i neke crvenosmeđe mrlje na podu, tvrdeći da su to tragovi krvi koji se, prema pučkoj predaji, ne daju nikako oprati.

Stekavši dojam da ga slušamo lakovjerno, dodao je da se noću u Lavljem dvorištu često znaju čuti prigušeni zvukovi nalik žamoru gomile, a tu i tamo i slabašno, udaljeno zveckanje lanaca. Te zvukove stvaraju duhovi pobijenih Abencerragesa koji noću opsjedaju mjesto svoje patnje i zazivaju nebesku osvetu za svoga krvnika.

Da se neki zvukovi nesumnjivo čuju i sâm sam se kasnije imao priliku uvjeriti, ali je bila riječ o kapanju i žuborenju vode kroz cijevi ispod podnih ploča i kroz kanaliće koji opskrbljuju fontane. Ipak, obzirno sam prešutio tu pomisao našem smjernom kroničaru Alhambre.

Ohrabren mojom lakovjernosti, Mateo mi je ispričao sljedeće kao neospornu činjenicu, a što je čuo od svojega djeda:

Bijaše nekoć neki osakaćeni soldat kojemu je dano u zadaću da pokazuje Alhambru stranim posjetiteljima. Dok je jedne večeri u suton prolazio Lavljim dvorištem, začuo je korake u Dvorani Abencerragesa, pa pretpostavio da su se u njoj zadržali neki stranci. Krenuvši prema njima, iznenadi se kad ugleda četiri Maura u raskošnim odorama s pozlaćenim pršnjacima i scimitarima i vitkim bodežima optočenima dragim kamenjem. Hodali su po dvorani svečana koraka, ali sad zastanu i pozovu ga. Stari se, pak, soldat dade u bijeg, i više ga nitko nikad ne uspije nagovoriti da uđe u Alhambru. I tako to biva da ljudi ponekad okrenu leđa svojoj sreći jer, smatra Mateo, ti su mu Mauri kanili odati gdje se skriva njihovo blago. Nasljednik invalidnoga soldata bio je mudriji. Stigao je u Alhambru siromašan, ali je do kraja godine otišao u Malagu, kupio kuće, kola i konje i eno ga, gdje još živi kao najbogatiji i najstariji mještanin, a sve zahvaljujući tome, mudro zaključi Mateo, što je otkrio zlatnu tajnu onih maurskih utvara.